Pozdrav svima
U ovoj temi pozivam sve koji poznaju iz licnog iskustva neke price i zivotne situacije u kojima su Bosnjaci - Srbi - Hrvati pomagali ili pomogli jedni drugima ili su pomogli nekim drugim manje brojnijim etnickim zajendicama u nasoj zemlji.
Dakle, ono cilj mi je da skupim sto vise takvih prica da dokazemo da je mozemo zivjet skupa,volit se ,pomagat jedni drugima unatoč politickim nesuglasicama.
evo ja cu krenut prvi sa starom pricom koja govori o tome kako su Bosnjaci pomogli mjestanima Kralja kod Bihaca prilikom gradnje katolicke crkve u MZ Kralje.
Bošnjaci pomažu izgradnju crkve
Mjesnu zajednicu Bakšaiš i Kralje u Bihaću čine istoimena naselja. U Bakšaišu vjekovima žive Bošnjaci, a u Kraljama Hrvati. Ni najstariji stanovnici na pamte bilo kakvu situaciju koja je «mirisala» na bilo kakve konflikte između ovih komšija. Šta više ima hiljade primjera koji pokazuju nevjerovatnu slogu između ljudi različitih vjera. U Bakšaišu postoji džamija koja je starija od stotinu godina, dok u Kraljama, koje ima skupa sa naseljem Vrkašić oko 400 domaćinstava. Ovdje nikada nije postojala crkva. Bišćani već stotinama godina otvoreno priznaju da su ova dva naselja jedno. Jedni drugima pomažu u svemu i svačemu. Mještani ovih naselja otvoreno priznaju da se na ovom području Bihaća slavi najveći broj vjerskih praznika. Naime, katolici obavezno slave sve islamske praznike, a to isto Bošnjaci rade kada su u pitanju katolički praznici.
«Kod nas može svega nedostajati osim slavlja», zajednička je izjava stanovnika ovih naselja.
Iako niko niti demantuje niti potvrđuje, ali Bošnjaci koji žive u Bakšaišu nagovorili su svoje komšije u Kraljama da započnu izgradnju crkve koja nikada nije bila u ovom naselju. Mnogi tvrde da su ugledniji muslimani prvi dali dobrovoljne priloge. Početkom septembra započela je izgradnja crkve u ovom naselju. Ona je već stavljena pod krov, i, ako sve bude kako je planirano naredni Božić stanovnici Kralja će proslaviti u svoj crkvi. Ukupna vrijednost radova je ravno 200.000 KM, a financiraju je mještani oba naselja i Biskupija Banjalučka. To je područja crkva crkve Svetog Ante Padovanskog koja se nalazi u Bihaću.
Kada su izvođači radova stavljali krov u budućem dvorištu crkve bilo je jela i pića da se pola Bihaća moglo najesti i napiti. Pored Kraljana hranu su donijeli i stanovnici Bakšaiša. Tako je Muhamed Alijagić, zvani Pogi graditeljima donio pečeno janje i donio pića i većim količinama. Pečeno janje donijeli su i Osman i Muhamed Muslić, a ostalih jela bilo je više nego što se moglo pojesti.
«Božije kuće su za dobre ljude», rekao je Muhamed Alijagić i poželio da crkva u Kraljama bude završena što prije.
«Mi i ne sumnjamo da neće» odgovorio je Jandro Ćurić, član Građevinskog odbora za gradnju crkve u Kraljama.
Zanimljivo je da su radnici «Gradinga» iz Bihaća za svega pedeset radnih dana crkvu sagradili od temelja do krova. I jedna zanimljivost. Ni jedan dan kada su radili nisu bili bez dovoljno kvalitetne hrane. Donosili su je stanovnici Kralja i Bakšaiša. Radnici priznaju da nikada nisu naišli na takvu pažnju ljudi kao dok su gradili ovu crkvu. Priznaju da se nije znalo ko i kada donosi piće, voće ili hranu. Podjednako su to radili Bakšaišani ili Kraljani. Svi su izgovarali samo jednu rečenicu: graditelji ne smiju biti gladni.
Do kraja ove godine bit će Bajram i Božić, ali i drugih praznika. Kraljani će dolaziti u goste svojim komšijama Bakšaišanima ili Bakšaišani svojim komšijama u Kraljama. Ono što je sigurno, a to je da slavlje neće izostati bilo šta se slavilo. A slavit će se i svečano otvaranje nove crkve u naselju gdje crkve nikada nije bilo.
Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
-
Konjanik
- Posts: 417
- Joined: 18/01/2009 11:09
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#2 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Bratunac
Dokaz da je moguć suživot
Bošnjački povratnici u mjesnu zajednicu Suha u Bratuncu, zajedno sa komšijama Srbima, posljednjih mjeseci grade društveni dom, čime pokazuju da je moguć suživot u ovoj regiji.
Mještani su na zboru građana kao prioritet odredili izgradnju društvenog doma, te vlastitim sredstvima počeli izgradnju. Žele da što prije završe radove, kako bi u novoizgrađenoj mjesnoj zajednici mogli glasati na predstojećim opštinskim izborima.
Mirsad Karić, jedan od povratnika, kaže da su uključeni svi građani, bez obzira na nacionalnost.
"Mi smo povratnička i jedna od najmlađih mjesnih zajednica. Tokom rata smo bili raseljeni, većinom smo bili u tuzlanskoj regiji. Novac koji smo dobili na raspolaganje odlučili smo utrošiti na nešto što je najpotrebnije, što će biti od koristi svima. Došli smo na ideju da je mjesni ured nešto od čega treba krenuti, koji će nam u budućnosti puno značiti. Imat ćemo mjesto sastanka, mjesto dogovora, prvi put ćemo tu glasati nakon rata", govori Karić.
Ova mjesna zajednica broji ukupno 300 stanovnika, od čega je 160 povratnika. Karić objašnjava da u novoizgrađenom domu žele da otvore internet klub, a pored mjesnog doma mini-igralište za djecu.
"Kroz rad nas starijih, koji smo doživjeli omladinske akcije, hoćemo da pokažemo omladini da se to može opet napraviti. Jednostavno, hoćemo nešto da napravimo i da kažemo: 'Mi smo to stvorili i to ostaje iza nas'. Ovdje se radi, ovdje nema nacionalnosti, nema partije, samo građani", naglašava Karić.
Vrijednost radova je 35.000 KM, od čega je općina izdvojila 10.000 u građevinskom materijalu, Fondacija "Mozaik" 10.000, a preostali dio građani su obezbijedili u robi, novcu i uslugama. Građani su sami do sada skupili 9.500 KM, a povratnik Abdulaj Karić ustupio je svoju parcelu za gradnju objekta.
Članica Udruženja žena "Priroda" iz Bratunca Gorica Đukanović ističe da su svi radili volonterski, te da su se takođe svi odazvali akciji prikupljanja sredstava.
"Ovaj prostor im je zaista bio potreban, a tokom radova mještani su se zbližili i uspostavili dobre komšijske odnose", kazala je ona.
Podsticanje povratka
Gradnja doma u Bratuncu dio je projekta "Za aktivne zajednice", koji provodi Fondacija "Mozaik" i koji je razvijen s ciljem davanja podrške procesu pomirenja u BiH, kao i održivosti povratka. Projekat ima za cilj motivirati mještane multietničke, ruralne zajednice da kroz sopstveni rad i zalaganje rješavaju probleme i doprinesu razvoju sredina u kojima žive. Kroz organizaciju ovih radnih akcija poboljšavaju se i dobrosusjedski odnosi u etnički izmiješanim zajednicama.
Nermina Voloder (Nezavisne novine)
Dokaz da je moguć suživot
Bošnjački povratnici u mjesnu zajednicu Suha u Bratuncu, zajedno sa komšijama Srbima, posljednjih mjeseci grade društveni dom, čime pokazuju da je moguć suživot u ovoj regiji.
Mještani su na zboru građana kao prioritet odredili izgradnju društvenog doma, te vlastitim sredstvima počeli izgradnju. Žele da što prije završe radove, kako bi u novoizgrađenoj mjesnoj zajednici mogli glasati na predstojećim opštinskim izborima.
Mirsad Karić, jedan od povratnika, kaže da su uključeni svi građani, bez obzira na nacionalnost.
"Mi smo povratnička i jedna od najmlađih mjesnih zajednica. Tokom rata smo bili raseljeni, većinom smo bili u tuzlanskoj regiji. Novac koji smo dobili na raspolaganje odlučili smo utrošiti na nešto što je najpotrebnije, što će biti od koristi svima. Došli smo na ideju da je mjesni ured nešto od čega treba krenuti, koji će nam u budućnosti puno značiti. Imat ćemo mjesto sastanka, mjesto dogovora, prvi put ćemo tu glasati nakon rata", govori Karić.
Ova mjesna zajednica broji ukupno 300 stanovnika, od čega je 160 povratnika. Karić objašnjava da u novoizgrađenom domu žele da otvore internet klub, a pored mjesnog doma mini-igralište za djecu.
"Kroz rad nas starijih, koji smo doživjeli omladinske akcije, hoćemo da pokažemo omladini da se to može opet napraviti. Jednostavno, hoćemo nešto da napravimo i da kažemo: 'Mi smo to stvorili i to ostaje iza nas'. Ovdje se radi, ovdje nema nacionalnosti, nema partije, samo građani", naglašava Karić.
Vrijednost radova je 35.000 KM, od čega je općina izdvojila 10.000 u građevinskom materijalu, Fondacija "Mozaik" 10.000, a preostali dio građani su obezbijedili u robi, novcu i uslugama. Građani su sami do sada skupili 9.500 KM, a povratnik Abdulaj Karić ustupio je svoju parcelu za gradnju objekta.
Članica Udruženja žena "Priroda" iz Bratunca Gorica Đukanović ističe da su svi radili volonterski, te da su se takođe svi odazvali akciji prikupljanja sredstava.
"Ovaj prostor im je zaista bio potreban, a tokom radova mještani su se zbližili i uspostavili dobre komšijske odnose", kazala je ona.
Podsticanje povratka
Gradnja doma u Bratuncu dio je projekta "Za aktivne zajednice", koji provodi Fondacija "Mozaik" i koji je razvijen s ciljem davanja podrške procesu pomirenja u BiH, kao i održivosti povratka. Projekat ima za cilj motivirati mještane multietničke, ruralne zajednice da kroz sopstveni rad i zalaganje rješavaju probleme i doprinesu razvoju sredina u kojima žive. Kroz organizaciju ovih radnih akcija poboljšavaju se i dobrosusjedski odnosi u etnički izmiješanim zajednicama.
Nermina Voloder (Nezavisne novine)
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#3 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Heroji rata
Mevludin Kulić ili Srđan Aleksić su hrvatskoj javnosti dva skoro potpuno nepoznata imena. O Mevludinu sam sasvim slučajno jutros čitao na internetu, a o Srđanu sam čuo još prije desetak godina. Ta dvojica anonimnih mladića su mučki ubijeni samo zato jer su se tijekom rata u Hrvatskoj i BiH usprotivili ubijanju nedužnih civila.
Mevludin Kulić je 1991. godine služio JNA u Petrovcu na Mlavi (u kojem sam i ja nešto ranije služio), a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku. Zapovjednik kasarne je bio zloglasni pukovnik Boro Ivanović. Mevludin je za vrijeme službe u Osijeku bio svjedokom teških zločina prema civilima a svojim je tijelom u nekoliko navrata štitio pretrčavanje djece i civila prilikom njihovog bijega pred puščanim zrnima i granatama ispaljivanim iz kasarne. Na taj način je Mevludin riskirao da, primjete li četnici što radi, bude odmah ubijen. Boljela ga je činjenica da se nalazi u vojsci koja je bila sve samo ne Jugoslavenska Narodna, pa se često zbog toga žalio majci. U osječkoj je kasarni bio okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA. Pomogao je u bijegu jednom mladiću iz Busovače, međutim sebi nije mogao pomoći. Rekao je majci tijekom njenog posjeta kasarni da se zbog odbijanja pucanja po Hrvatima boji za svoj život, a njegova strahovanja su se obistinila samo dan poslije, 03. rujna 1991. godine. Toga dana je, zajedno sa još trojicom kolega, mučki ubijen na spavanju. Prema iskazu svjedoka ubio ga je pukovnik Ivanović samo zato što je Mevludin odbijao pucati po Hrvatima. Obitelji pokojnog Mevludina je rečeno da im je sina ubio hrvatski snajperist, no obdukcijski nalaz je potvrdio ono što je obitelj već znala, da je Mevludin ubijen revolverskim hicem u zatiljak iz neposredne blizine. Mevludin je sahranjen, a o njegovom hrabrom činu se gotovo nikako ne govori. Zaslužio je zahvalnost i priznanje Republike Hrvatske. Zalužio je posthumno odlikovanje jer je poginuo zbog toga što nije htio pucati po hrvatskim civilima.
Srđan Aleksić, mladić iz Trebinja, je ostao upamćen kao prvi i jedini vojnik vojske Republike Srpske, koji je otvoreno, ispred Općine, zgađen onim što se događalo na dubrovačkom ratištu, protestirao i bacio pušku. Zbog ovog čina Srđan je otpušten iz vojske RS da bi potom osnovao svoju postrojbu kojoj je jedina namjena bila vraćati oteto i pomagati sugrađanima druge nacionalnosti. I prije tragičnog dana, on je u nekoliko navrata branio svoje susjede drugih nacionalnosti od nasilnika i zlikovaca. Toga dana u siječnju 1993. godine skupina četnika je na trebinjskoj pijaci nasrnula na jednog mladića, Bošnjaka Alena Glavovića, Srđanovog prijatelja iz djetinjstva. Srđan je priskočio u pomoć svom prijatelju kojem su četnici već naslonili nož na grlo. Nije htio dozvoliti da ga ubiju samo zato jer je druge nacionalnosti. Nakon što je obranio prijatelja naišla su četvorica uniformiranih vojnika RS. Jedan od njih ga je s leđa oborio na zemlju, a ostali su tada sav svoj bijes usmjerili prema Srđanu. Pretukli su ga po glavi kundacima pušaka i vojničkim čizmama zbog čega je pao u komu, a sedam dana poslije je preminuo od posljedica premlaćivanja. Alen Glavović je zahvaljujući Srđanu i njegovoj hrabrosti preživio i danas se sa obitelji nalazi u Švedskoj. Svake godine dolazi na Srđanov grob da ga okiti cvijećem.
Ovaj post sam odlučio napisati jer se o takvim herojskim djelima danas gotovo nikako ne piše niti se ovi heroji spominju, te ga ujedno posvetiti uspomeni na sve one koji su u proteklom ratu prepoznali nepravdu i koji su u pokušaju da isprave tu nepravdu izgubili vlastite živote. Bilo ih je među svim zaraćenim stranama, a njihova imena i djela su najčešće zaboravljena i o njima se danas ne priča. Neka im je vječna slava i hvala.
vin.blogger.hr
Mevludin Kulić ili Srđan Aleksić su hrvatskoj javnosti dva skoro potpuno nepoznata imena. O Mevludinu sam sasvim slučajno jutros čitao na internetu, a o Srđanu sam čuo još prije desetak godina. Ta dvojica anonimnih mladića su mučki ubijeni samo zato jer su se tijekom rata u Hrvatskoj i BiH usprotivili ubijanju nedužnih civila.
Mevludin Kulić je 1991. godine služio JNA u Petrovcu na Mlavi (u kojem sam i ja nešto ranije služio), a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku. Zapovjednik kasarne je bio zloglasni pukovnik Boro Ivanović. Mevludin je za vrijeme službe u Osijeku bio svjedokom teških zločina prema civilima a svojim je tijelom u nekoliko navrata štitio pretrčavanje djece i civila prilikom njihovog bijega pred puščanim zrnima i granatama ispaljivanim iz kasarne. Na taj način je Mevludin riskirao da, primjete li četnici što radi, bude odmah ubijen. Boljela ga je činjenica da se nalazi u vojsci koja je bila sve samo ne Jugoslavenska Narodna, pa se često zbog toga žalio majci. U osječkoj je kasarni bio okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA. Pomogao je u bijegu jednom mladiću iz Busovače, međutim sebi nije mogao pomoći. Rekao je majci tijekom njenog posjeta kasarni da se zbog odbijanja pucanja po Hrvatima boji za svoj život, a njegova strahovanja su se obistinila samo dan poslije, 03. rujna 1991. godine. Toga dana je, zajedno sa još trojicom kolega, mučki ubijen na spavanju. Prema iskazu svjedoka ubio ga je pukovnik Ivanović samo zato što je Mevludin odbijao pucati po Hrvatima. Obitelji pokojnog Mevludina je rečeno da im je sina ubio hrvatski snajperist, no obdukcijski nalaz je potvrdio ono što je obitelj već znala, da je Mevludin ubijen revolverskim hicem u zatiljak iz neposredne blizine. Mevludin je sahranjen, a o njegovom hrabrom činu se gotovo nikako ne govori. Zaslužio je zahvalnost i priznanje Republike Hrvatske. Zalužio je posthumno odlikovanje jer je poginuo zbog toga što nije htio pucati po hrvatskim civilima.
Srđan Aleksić, mladić iz Trebinja, je ostao upamćen kao prvi i jedini vojnik vojske Republike Srpske, koji je otvoreno, ispred Općine, zgađen onim što se događalo na dubrovačkom ratištu, protestirao i bacio pušku. Zbog ovog čina Srđan je otpušten iz vojske RS da bi potom osnovao svoju postrojbu kojoj je jedina namjena bila vraćati oteto i pomagati sugrađanima druge nacionalnosti. I prije tragičnog dana, on je u nekoliko navrata branio svoje susjede drugih nacionalnosti od nasilnika i zlikovaca. Toga dana u siječnju 1993. godine skupina četnika je na trebinjskoj pijaci nasrnula na jednog mladića, Bošnjaka Alena Glavovića, Srđanovog prijatelja iz djetinjstva. Srđan je priskočio u pomoć svom prijatelju kojem su četnici već naslonili nož na grlo. Nije htio dozvoliti da ga ubiju samo zato jer je druge nacionalnosti. Nakon što je obranio prijatelja naišla su četvorica uniformiranih vojnika RS. Jedan od njih ga je s leđa oborio na zemlju, a ostali su tada sav svoj bijes usmjerili prema Srđanu. Pretukli su ga po glavi kundacima pušaka i vojničkim čizmama zbog čega je pao u komu, a sedam dana poslije je preminuo od posljedica premlaćivanja. Alen Glavović je zahvaljujući Srđanu i njegovoj hrabrosti preživio i danas se sa obitelji nalazi u Švedskoj. Svake godine dolazi na Srđanov grob da ga okiti cvijećem.
Ovaj post sam odlučio napisati jer se o takvim herojskim djelima danas gotovo nikako ne piše niti se ovi heroji spominju, te ga ujedno posvetiti uspomeni na sve one koji su u proteklom ratu prepoznali nepravdu i koji su u pokušaju da isprave tu nepravdu izgubili vlastite živote. Bilo ih je među svim zaraćenim stranama, a njihova imena i djela su najčešće zaboravljena i o njima se danas ne priča. Neka im je vječna slava i hvala.
vin.blogger.hr
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#4 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Lazar Manojlović, pravednik svijeta
Lazar Manojlović iz Bijeljine, prosvjetni radnik, novinar i publicista, dokazani borac za ljudska prava, nedavno je dobio pečat grada Padove i u njegovu čast je posađena maslina u «Parku pravednika širom svijeta».Ovaj park utemeljen je u želji da se širi kultura mira i zaštita ljudskih prava, kao mjesto gdje će se čuvati uspomena na hrabre ljude iz cijelog svijeta.
U vrijeme kada je bilo najteže izgovoriti riječi pravednosti, prije 18 godina, i kada se osuđivalo samo zbog pravednosti, širenja mira i dobrote, Lazar Manojlović, istaknuti publicista, prosvjetni djelatnik i novinar, te dobitnik titule pravednika svijeta, od tih riječi nije bježao. Borio se jedino za mir i čovjeka: „Ja sam pedagog i moji roditelji su me vaspitali da volim ljude kad nisam ni znao da postoji nešto drugo nego čovjek, taj komšija. Tad smo učeni da budemo pošteni. Bili smo više nego siromašni. Moj otac Jovan i majka Radosava su imali osamnaestero djece. Ta naša bliskost je davala topolinu među nama, pa je širila i na druge - kao kad se baci onaj kamenčić, pa stvara one krugove.“
Manojlović ističe da je priznanje koje je dobio sjajno kao sunce i veliko kao nebo. Ono je tim ljepše što ga je primio za ljudska djela koja je činio i čini u BiH: „Ja sam 50 godina stalno se sudarao sa vremenom, sa prostorom, sa sredinom. Težio sam da to što radim bude najbolje i da znam zašto sam došao na ovaj svijet - da ga promijenim bar koliko ja mogu. Ali sam mislio da to i drugi tako rade, što bi bilo i normalno da rade - da svako od nas ostavi dio sebe u najljepšem izdanju. Tako sam ja putovao kroz trnje do neba.“
Humanista Lazar Manojlović rođen je 1934. godine u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine. Istaknuo se suprotstavljanjem onima koji su provodili etničko čišćenje u Bijeljini početkom devedesetih, te riskirajući vlasiti život uspio je spasiti nekoliko Bošnjaka iz logora smrti u Batkoviću. Manojlović je oduvijek promovirao kulturu mira, poštivanje ljudskih prava, a pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije, grad Padova osnovao je Park pravednika širom svijeta kao mjesto na kojem se čuvaju sjećanja na hrabre ljude koji su se suprotstavili genocidima prošlog stoljeća: „Taj zvjezdani trenutak sam dočekao sad, 5. oktobra u Padovi. I svi smo mi u tom parku dobili za sva vremena poseban stup pravednika. Na tom stupu piše naše ime, urezano da ga ne može niko skinuti - ni vrijeme, ni neki vandal. A pored stuba je posađena za mene maslina koja cvjeta, koja raste, koja daje plodove. To ima simbolično značenje za pravednika i za sve pravednike svijeta.“
Dobiti titulu pravednika danas je i velika čast, posebno što je ovo vrijeme, kako ga Manojlović naziva, vrijeme apsurda. Vijest da je Manojlović pravednik svijeta obišla je cijeli svijet, ali nam i s tugom kaže da vijest još jedino nije stigla u Republiku Srpsku: „Evo tačno mjesec dana kako nijedan radio, nijedne novine, nijedna televizija u entitetu to nije saopštila građanima, da građani znaju. U umjesto da iskoriste tu svjetsku vijest, da kažu evo imamo našeg čovjeka koji postao to što je postao, opšte je ćutanje.“
Vidjeti BiH očima kakvom je vidi Manojlović izgleda dosta ohrabrujuće, ali običnom čovjeku još uvijek daleko. Manojlović se nada da će i BiH dobiti Baracka Obamu: „Ako je jedan Obama mogao u jednoj ogromnoj zemlji, gdje su svi izmiješani -i crni i bijeli i ne znam koliko ima nacija, onako sjajnu pobjedu da odnese, pa valjda će i BiH dobiti Obamu!“
Lazar Manojlović je jedan dio svog radnog vijeka proveo i u Tuzli, te je tako, boraveći u ovom gradu, rekao da ponovno postaje građaninom Tuzle. On želi vidjeti mir i dostojanstvo čovjeka. On naprosto želi da ga se slijedi: „Da budemo pošteni, koliko je moguće načitani, obrazovani, da radimo za malog čovjeka, da pomažemo, da nam je sve zajedničko - i sreća i nesreća, i bogatstvo i sirotinja.“
Manojlović je činio dobra djela u vremenu zla kada je bila velika opasnost za ljude da slobodno misle, a još veća za ljude koji pravedno misle i rade.
Maja Nikolić (Slobodna Evropa)
Lazar Manojlović iz Bijeljine, prosvjetni radnik, novinar i publicista, dokazani borac za ljudska prava, nedavno je dobio pečat grada Padove i u njegovu čast je posađena maslina u «Parku pravednika širom svijeta».Ovaj park utemeljen je u želji da se širi kultura mira i zaštita ljudskih prava, kao mjesto gdje će se čuvati uspomena na hrabre ljude iz cijelog svijeta.
U vrijeme kada je bilo najteže izgovoriti riječi pravednosti, prije 18 godina, i kada se osuđivalo samo zbog pravednosti, širenja mira i dobrote, Lazar Manojlović, istaknuti publicista, prosvjetni djelatnik i novinar, te dobitnik titule pravednika svijeta, od tih riječi nije bježao. Borio se jedino za mir i čovjeka: „Ja sam pedagog i moji roditelji su me vaspitali da volim ljude kad nisam ni znao da postoji nešto drugo nego čovjek, taj komšija. Tad smo učeni da budemo pošteni. Bili smo više nego siromašni. Moj otac Jovan i majka Radosava su imali osamnaestero djece. Ta naša bliskost je davala topolinu među nama, pa je širila i na druge - kao kad se baci onaj kamenčić, pa stvara one krugove.“
Manojlović ističe da je priznanje koje je dobio sjajno kao sunce i veliko kao nebo. Ono je tim ljepše što ga je primio za ljudska djela koja je činio i čini u BiH: „Ja sam 50 godina stalno se sudarao sa vremenom, sa prostorom, sa sredinom. Težio sam da to što radim bude najbolje i da znam zašto sam došao na ovaj svijet - da ga promijenim bar koliko ja mogu. Ali sam mislio da to i drugi tako rade, što bi bilo i normalno da rade - da svako od nas ostavi dio sebe u najljepšem izdanju. Tako sam ja putovao kroz trnje do neba.“
Humanista Lazar Manojlović rođen je 1934. godine u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine. Istaknuo se suprotstavljanjem onima koji su provodili etničko čišćenje u Bijeljini početkom devedesetih, te riskirajući vlasiti život uspio je spasiti nekoliko Bošnjaka iz logora smrti u Batkoviću. Manojlović je oduvijek promovirao kulturu mira, poštivanje ljudskih prava, a pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije, grad Padova osnovao je Park pravednika širom svijeta kao mjesto na kojem se čuvaju sjećanja na hrabre ljude koji su se suprotstavili genocidima prošlog stoljeća: „Taj zvjezdani trenutak sam dočekao sad, 5. oktobra u Padovi. I svi smo mi u tom parku dobili za sva vremena poseban stup pravednika. Na tom stupu piše naše ime, urezano da ga ne može niko skinuti - ni vrijeme, ni neki vandal. A pored stuba je posađena za mene maslina koja cvjeta, koja raste, koja daje plodove. To ima simbolično značenje za pravednika i za sve pravednike svijeta.“
Dobiti titulu pravednika danas je i velika čast, posebno što je ovo vrijeme, kako ga Manojlović naziva, vrijeme apsurda. Vijest da je Manojlović pravednik svijeta obišla je cijeli svijet, ali nam i s tugom kaže da vijest još jedino nije stigla u Republiku Srpsku: „Evo tačno mjesec dana kako nijedan radio, nijedne novine, nijedna televizija u entitetu to nije saopštila građanima, da građani znaju. U umjesto da iskoriste tu svjetsku vijest, da kažu evo imamo našeg čovjeka koji postao to što je postao, opšte je ćutanje.“
Vidjeti BiH očima kakvom je vidi Manojlović izgleda dosta ohrabrujuće, ali običnom čovjeku još uvijek daleko. Manojlović se nada da će i BiH dobiti Baracka Obamu: „Ako je jedan Obama mogao u jednoj ogromnoj zemlji, gdje su svi izmiješani -i crni i bijeli i ne znam koliko ima nacija, onako sjajnu pobjedu da odnese, pa valjda će i BiH dobiti Obamu!“
Lazar Manojlović je jedan dio svog radnog vijeka proveo i u Tuzli, te je tako, boraveći u ovom gradu, rekao da ponovno postaje građaninom Tuzle. On želi vidjeti mir i dostojanstvo čovjeka. On naprosto želi da ga se slijedi: „Da budemo pošteni, koliko je moguće načitani, obrazovani, da radimo za malog čovjeka, da pomažemo, da nam je sve zajedničko - i sreća i nesreća, i bogatstvo i sirotinja.“
Manojlović je činio dobra djela u vremenu zla kada je bila velika opasnost za ljude da slobodno misle, a još veća za ljude koji pravedno misle i rade.
Maja Nikolić (Slobodna Evropa)
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#5 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Pet života iz smrti!
NAŠ Bobo će živeti kroz druge ljude. Kako je samo ova rečenica odjeknula brdima Bosne i Hercegovine.
Izgovorili su je Smilja i Milan Vidović iz Kozarske Dubice, roditelji Slobodana, mladića koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. A, onda su, dok im se srce stezalo za svojim čedom, odlučili da njegova smrt sačuva pet života. Tada su to bili neznanci, a danas su im prijatelji. Donirali su organe svog dvadesetšestogodišnjeg sina. Zahvaljujući tome danas živi petoro ljudi.
- Rekao sam, uzmite sve što se može uzeti, doniraćemo sve, bez obzira na veru, boju, naciju - slomljenim glasom govorio je tada Slobodanov otac Milan Vidović. - Moga sina više nema. Ali, neka žive oni kojima se šansa pruža. Neka Slobodan živi kroz druge ljude, neka živi u drugim ljudima. Neka mu se ime spominje.
Tako je i bilo. Operacije su uspele. Svih pet. A, Vidoviće nisu zaboravili oni kojima su pomogli. Na prvu godišnjicu Slobodanove smrti posetili s ih Alija Begić i Ismeta Dedžić, iz Tuzle, i Todor Burić, iz Banjaluke, troje od petoro spasenih za koje je humana odluka Smilje i Milana Vidović značila novi život.
- Bio sam težak bubrežni bolesnik i moje zdravstveno stanje tada je ocenjeno kao bezizlazno. Sada se ponovo vraćam u normalan život i opet se osećam kao čovek. Porodici Vidović biću zahvalan dok sam živ - kaže Todor Burić.
Slična je priča i Alije Begić:
- Godinu i po dana išla sam na dijalizu. Bila sam u zaista teškom stanju. Sada se dobro osećam, zahvaljujući ovoj humanoj porodici koja mi je vratila život. Bili smo u kontaktu svih godinu dana, ali ovo je prvi put da sam ih posetila.
Nije se smanjila tuga Milana i Smilje Vidović. I nikada neće. Ipak, kažu da im ogromnu muku olakšava to što su svi pokazali da se njihov gest ceni.
O njihovom podvigu priča se u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj...
PLAKETA ZA HRABROST
MILANU i Smilji Vidović dodeljena je plaketa opštine Kozarska Dubica za izuzetno humano delo. Počevši od ove, svake godine igraće se memorijalni fudbalski turnir “Slobodan - Bobo Vidović”. Opština Kozarska Dubica i meštani Međeđe donirali su sredstva za izgradnju sportskog centra koji nosi ime tragično preminulog mladića.
Večernje novosti
NAŠ Bobo će živeti kroz druge ljude. Kako je samo ova rečenica odjeknula brdima Bosne i Hercegovine.
Izgovorili su je Smilja i Milan Vidović iz Kozarske Dubice, roditelji Slobodana, mladića koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. A, onda su, dok im se srce stezalo za svojim čedom, odlučili da njegova smrt sačuva pet života. Tada su to bili neznanci, a danas su im prijatelji. Donirali su organe svog dvadesetšestogodišnjeg sina. Zahvaljujući tome danas živi petoro ljudi.
- Rekao sam, uzmite sve što se može uzeti, doniraćemo sve, bez obzira na veru, boju, naciju - slomljenim glasom govorio je tada Slobodanov otac Milan Vidović. - Moga sina više nema. Ali, neka žive oni kojima se šansa pruža. Neka Slobodan živi kroz druge ljude, neka živi u drugim ljudima. Neka mu se ime spominje.
Tako je i bilo. Operacije su uspele. Svih pet. A, Vidoviće nisu zaboravili oni kojima su pomogli. Na prvu godišnjicu Slobodanove smrti posetili s ih Alija Begić i Ismeta Dedžić, iz Tuzle, i Todor Burić, iz Banjaluke, troje od petoro spasenih za koje je humana odluka Smilje i Milana Vidović značila novi život.
- Bio sam težak bubrežni bolesnik i moje zdravstveno stanje tada je ocenjeno kao bezizlazno. Sada se ponovo vraćam u normalan život i opet se osećam kao čovek. Porodici Vidović biću zahvalan dok sam živ - kaže Todor Burić.
Slična je priča i Alije Begić:
- Godinu i po dana išla sam na dijalizu. Bila sam u zaista teškom stanju. Sada se dobro osećam, zahvaljujući ovoj humanoj porodici koja mi je vratila život. Bili smo u kontaktu svih godinu dana, ali ovo je prvi put da sam ih posetila.
Nije se smanjila tuga Milana i Smilje Vidović. I nikada neće. Ipak, kažu da im ogromnu muku olakšava to što su svi pokazali da se njihov gest ceni.
O njihovom podvigu priča se u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj...
PLAKETA ZA HRABROST
MILANU i Smilji Vidović dodeljena je plaketa opštine Kozarska Dubica za izuzetno humano delo. Počevši od ove, svake godine igraće se memorijalni fudbalski turnir “Slobodan - Bobo Vidović”. Opština Kozarska Dubica i meštani Međeđe donirali su sredstva za izgradnju sportskog centra koji nosi ime tragično preminulog mladića.
Večernje novosti
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#6 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
FK "Guber" Srebrenica - Škola međunacionalnog suživota
Tradicaja "Guber" se nastavlja i danas dva aktuelna trenara prvog tima su Srbin, Drago Radović zvani Buco i Bošnjak Nermin Pašalić – Paša. Znamo se oduvijek priča Radović: "Ja i Nermin smo odrasli zajedno. Bili smo komšije, prošli smo zajedno kroz sve fudbalske selekcije i godine sada čine da smo sada došli da vodimo taj klub."
Ni rat ne može ništa pokvariti među pravim prijateljima nastavlja priču Paša, Nermin Pašalić : "Važno je da smo mi ostali drugovi, hvala Bogu da smo obojica ostali živi, da se bogdom ovo nije desilo što se desilo."
Dijaspora pomaže napredak kluba
Ratni vihor Srebrenačane je raselio po cijeloj kugli zemaljskoj. Ipak oni ne zaboravljaju svoj grad i pomažu napredak kluba priča nam Zijo Salimović: "Od ljudi iz dijaspore imamo dosta pomoći i da nije njih teško bi smo mogli jer smo ušli u regionalnu ligu.Bojim se da nekog ne zaboravim ali svakako su tu najvažniji Muradif Pašagić iz Slovačke, Suljo Nalić iz Austrije, Reuf Delić zvani Heki iz Danske, takođe Smajić iz Danske, Zulfo Gušić iz Njemačke i mnogi drugi..."
Tradicaja "Guber" se nastavlja i danas dva aktuelna trenara prvog tima su Srbin, Drago Radović zvani Buco i Bošnjak Nermin Pašalić – Paša. Znamo se oduvijek priča Radović: "Ja i Nermin smo odrasli zajedno. Bili smo komšije, prošli smo zajedno kroz sve fudbalske selekcije i godine sada čine da smo sada došli da vodimo taj klub."
Ni rat ne može ništa pokvariti među pravim prijateljima nastavlja priču Paša, Nermin Pašalić : "Važno je da smo mi ostali drugovi, hvala Bogu da smo obojica ostali živi, da se bogdom ovo nije desilo što se desilo."
Dijaspora pomaže napredak kluba
Ratni vihor Srebrenačane je raselio po cijeloj kugli zemaljskoj. Ipak oni ne zaboravljaju svoj grad i pomažu napredak kluba priča nam Zijo Salimović: "Od ljudi iz dijaspore imamo dosta pomoći i da nije njih teško bi smo mogli jer smo ušli u regionalnu ligu.Bojim se da nekog ne zaboravim ali svakako su tu najvažniji Muradif Pašagić iz Slovačke, Suljo Nalić iz Austrije, Reuf Delić zvani Heki iz Danske, takođe Smajić iz Danske, Zulfo Gušić iz Njemačke i mnogi drugi..."
-
Jara
- Posts: 31408
- Joined: 27/03/2006 00:36
#7 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Da je sreće i pameti postavljanje ovakve teme nikom ne bi palo na pamet . 
Baš me briga "šta" je ko kad mu pomažem, kad mi pomaže i inače.
E, zato neću ništa napisat'...a morala bih i razmisliti "ko je ko" i "šta je šta", jer mi je prva asocijacija na ljude nešto deseto...
@Konjaniče, znam da je dobronamjerno
Predrasude je teško razbiti , možda ova tema donekle i uspije...
Ima knjiga "Dobri ljudi u vremenu zla" S. Broz, baš o tome...
Baš me briga "šta" je ko kad mu pomažem, kad mi pomaže i inače.
E, zato neću ništa napisat'...a morala bih i razmisliti "ko je ko" i "šta je šta", jer mi je prva asocijacija na ljude nešto deseto...@Konjaniče, znam da je dobronamjerno
Predrasude je teško razbiti , možda ova tema donekle i uspije...Ima knjiga "Dobri ljudi u vremenu zla" S. Broz, baš o tome...
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#8 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Tuzla, 30. listopad 2008.
HUMANITARNA UTAKMICA: MLADI IMAMI NADIGRALI STARIJE SVEĆENIKE
U sportskom smislu svakako zanimljivu utakmicu, odigrali su jučer na stadionu Tušanj tuzlanski imami i članovi svećeničke reprezentacije BiH. Pobijedili su imami 8:2 i time uzvratili svećenicima za poraz na stadionu Bilinom Polje u Zenici, ali ovoga puta, kao i prije, rezultat je bio u trećem planu.
- Došli smo se ovdje družiti i pomoći akciju pomoći štičenicima Doma za nezbrinutu djecu u Tuzli, rekli su u prigodnom obraćanju fra Ivo Tomašević, generalni tajnik Biskupske konferencije BiH i član reprezentacije, i Muhamed efendija Omerdić, predstavnik IVZ-a BiH.
Sve je bilo kao na pravoj utakmici, vatrogasci, hitna pomoć, sudije, oko hiljadu vatrenih navijača oba tima na tribinama, a nedostajalo je samo daha i kisika, čulo se u poluvremenu utakmice. Već su tada imami vodili 5:0 i teško da bi ih svećenici dostigli čak i da su - zamijenili dresove.
- Popustit ćemo u drugom poluvremenu da rezultat bude primjeren odnosu snaga - rekao je selektor ekipe Medžlisa IVZ Tuzla, Amir Saletović, čija je ekipa u prosjeku imala 28 godina ili 17 manje od prosjeka suparnika na terenu.
Ipak, nije svećenicima nedostajalo volje, truda, ali jeste snage. Nešto godine, a ponešto malo jača kilaža, bili su hendikep svećenika čiji je trener, fra Zoran Mandić komentirao:
- Idući put i mi ćemo dovesti našu djecu da igraju, pa ćemo vidjeti kakav će rezultat biti. Nama je nedostajalo šest napadača koji su angažirani ovih dana na pripremama za blagdan Svih svetih!
Sportski direktor svećenika, fra Stipo Karajica, međutim, najavio je smjenu kompletnog stručnog stožera reprezentacije. Jer, ovakav poraz odavno nisu doživjeli.
Delegat Ivica Jurajić nije htio komentirati tvrdnje novinara Edina Skokića, koji je kazao: “Kod jednih na terenu sigurno nema alkohola, dok se za druge ne zna!”
Bilo kako, imami su deklasirali svećenike, a neko je primijetio da su u njihovj ekipi bili i pojedini profesionalni nogometaši, što niko nije provjeravao. Jer, bitno je družiti se, a eto mogu to vrlo lijepo i vjerski službenici različitih konfesija.
Precasni Pero Iljkic, tuzlanski dekan, na prvoj vratnici
A, još ako je prihod s utakmice (ulaznica je koštala 5 maraka) bio namijenjen djeci iz Doma za nezbrinute, onda preostaje jedino čestitati na ideji za utakmicu koju su, kako smo doznali, pokrenuli fra Zdravko Andžić, gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli i prečasni Pero Iljkić, tuzlanski dekan, a podržali su je zdušno, kao što se vidjelo, članovi Medžlisa IVZ Tuzla.
Djeca iz Doma za nezbrinutu djecu
Nezvanično, prikupljeno je oko 8.000 maraka koje će donirati Domu za djecu bez roditelja i Domu za djecu sa posebnim potrebama.
Imami - Svećenici 8:2 (5:0)
http://tuzlalive.ba/portal/2008/10/huma ... svecenike/
HUMANITARNA UTAKMICA: MLADI IMAMI NADIGRALI STARIJE SVEĆENIKE
U sportskom smislu svakako zanimljivu utakmicu, odigrali su jučer na stadionu Tušanj tuzlanski imami i članovi svećeničke reprezentacije BiH. Pobijedili su imami 8:2 i time uzvratili svećenicima za poraz na stadionu Bilinom Polje u Zenici, ali ovoga puta, kao i prije, rezultat je bio u trećem planu.
- Došli smo se ovdje družiti i pomoći akciju pomoći štičenicima Doma za nezbrinutu djecu u Tuzli, rekli su u prigodnom obraćanju fra Ivo Tomašević, generalni tajnik Biskupske konferencije BiH i član reprezentacije, i Muhamed efendija Omerdić, predstavnik IVZ-a BiH.
Sve je bilo kao na pravoj utakmici, vatrogasci, hitna pomoć, sudije, oko hiljadu vatrenih navijača oba tima na tribinama, a nedostajalo je samo daha i kisika, čulo se u poluvremenu utakmice. Već su tada imami vodili 5:0 i teško da bi ih svećenici dostigli čak i da su - zamijenili dresove.
- Popustit ćemo u drugom poluvremenu da rezultat bude primjeren odnosu snaga - rekao je selektor ekipe Medžlisa IVZ Tuzla, Amir Saletović, čija je ekipa u prosjeku imala 28 godina ili 17 manje od prosjeka suparnika na terenu.
Ipak, nije svećenicima nedostajalo volje, truda, ali jeste snage. Nešto godine, a ponešto malo jača kilaža, bili su hendikep svećenika čiji je trener, fra Zoran Mandić komentirao:
- Idući put i mi ćemo dovesti našu djecu da igraju, pa ćemo vidjeti kakav će rezultat biti. Nama je nedostajalo šest napadača koji su angažirani ovih dana na pripremama za blagdan Svih svetih!
Sportski direktor svećenika, fra Stipo Karajica, međutim, najavio je smjenu kompletnog stručnog stožera reprezentacije. Jer, ovakav poraz odavno nisu doživjeli.
Delegat Ivica Jurajić nije htio komentirati tvrdnje novinara Edina Skokića, koji je kazao: “Kod jednih na terenu sigurno nema alkohola, dok se za druge ne zna!”
Bilo kako, imami su deklasirali svećenike, a neko je primijetio da su u njihovj ekipi bili i pojedini profesionalni nogometaši, što niko nije provjeravao. Jer, bitno je družiti se, a eto mogu to vrlo lijepo i vjerski službenici različitih konfesija.
Precasni Pero Iljkic, tuzlanski dekan, na prvoj vratnici
A, još ako je prihod s utakmice (ulaznica je koštala 5 maraka) bio namijenjen djeci iz Doma za nezbrinute, onda preostaje jedino čestitati na ideji za utakmicu koju su, kako smo doznali, pokrenuli fra Zdravko Andžić, gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli i prečasni Pero Iljkić, tuzlanski dekan, a podržali su je zdušno, kao što se vidjelo, članovi Medžlisa IVZ Tuzla.
Djeca iz Doma za nezbrinutu djecu
Nezvanično, prikupljeno je oko 8.000 maraka koje će donirati Domu za djecu bez roditelja i Domu za djecu sa posebnim potrebama.
Imami - Svećenici 8:2 (5:0)
http://tuzlalive.ba/portal/2008/10/huma ... svecenike/
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#9 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Srebrenica: Srušen "berlinski zid"
Uz skromni, ali za Srebrenicu veliki vatromet, Srebreničani su ušli u 2009. godinu. Stariji mještani su novogodišnju noć proveli u domovima, a mladi na ulicama i u kafićima. Dva dana uoči Nove godine, u centru Srebrenice, na objektu Doma kulture, mladi su srušili "berlinski zid" koji je godinama tu stajao i razdvajao goste kafića Don (vlasnik Srbin) i diskoteke "Acapulco", (vlasnik Bošnjak). U jednom su se okupljali Srbi, a u drugom Bošnjaci, ali njegovim rušenjem, nestalo je barijera.
"Sa svojim vršnjacima nemamo problema, družimo se, ali smo kafu pili odvojeno. Dok smo ljeti sjedili u baštama svojih kafića, mogli smo se samo čuti. Rušenjem ovog zida, sada se možemo i vidjeti, a sinoć smo jedni drugim čestitali Novu godinu", kaže jedan mladić iz Srebrenice.
Mnogi povratnici u zabačenim selima oko Srebrenice dočekali su i ovu Novu godinu bez struje. Jedan od njih je i Sevdet Atić s porodicom, povratnik u selo Šubin, 25 kilometara udaljenom od Srebrenice.
"Znao sam da struja zadugo neće doći do mog sela, pa sam izradio mini hidroelektranu na seoskom potoku i imao sam donedavno struju. Međutim, strašno je hladno, pa se postrojenje zaledilo, tako da smo Novu godinu dočekali u mraku, kao i mnoge moje komšije", rekao je Sevdet.
Srebreničani s neizvjesnošću ulaze u Novu godinu. Ovdje je opšta besposlica, a kada se doda da je prije desetak dana 250 rudara ostalo bez posla, sumorna stvarnost stoji pred mještanima ovog grada, koji je tokom protekle godine ostvario najveći ekonomski oporavak.
(FENA)
Uz skromni, ali za Srebrenicu veliki vatromet, Srebreničani su ušli u 2009. godinu. Stariji mještani su novogodišnju noć proveli u domovima, a mladi na ulicama i u kafićima. Dva dana uoči Nove godine, u centru Srebrenice, na objektu Doma kulture, mladi su srušili "berlinski zid" koji je godinama tu stajao i razdvajao goste kafića Don (vlasnik Srbin) i diskoteke "Acapulco", (vlasnik Bošnjak). U jednom su se okupljali Srbi, a u drugom Bošnjaci, ali njegovim rušenjem, nestalo je barijera.
"Sa svojim vršnjacima nemamo problema, družimo se, ali smo kafu pili odvojeno. Dok smo ljeti sjedili u baštama svojih kafića, mogli smo se samo čuti. Rušenjem ovog zida, sada se možemo i vidjeti, a sinoć smo jedni drugim čestitali Novu godinu", kaže jedan mladić iz Srebrenice.
Mnogi povratnici u zabačenim selima oko Srebrenice dočekali su i ovu Novu godinu bez struje. Jedan od njih je i Sevdet Atić s porodicom, povratnik u selo Šubin, 25 kilometara udaljenom od Srebrenice.
"Znao sam da struja zadugo neće doći do mog sela, pa sam izradio mini hidroelektranu na seoskom potoku i imao sam donedavno struju. Međutim, strašno je hladno, pa se postrojenje zaledilo, tako da smo Novu godinu dočekali u mraku, kao i mnoge moje komšije", rekao je Sevdet.
Srebreničani s neizvjesnošću ulaze u Novu godinu. Ovdje je opšta besposlica, a kada se doda da je prije desetak dana 250 rudara ostalo bez posla, sumorna stvarnost stoji pred mještanima ovog grada, koji je tokom protekle godine ostvario najveći ekonomski oporavak.
(FENA)
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#10 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Tuzla 07.01.2009
Božična trpeza uvijek okupi puno dobrih ljudi
Tuzlanska porodica Miljanović uoči pravoslavnog Božića tradicionalno putnike namjernike u svom dvorištu časti vinom, rakijom, sokom, posnom hranom i kolačima. Dok minus steže, Cvijetin i jegov sin Goran brinu o odojcima koji se okreću na ražnju.
Poštivanje tradicije
-Raniji božići bili su više tradicionalniji. Današnji, zbog uslova života, nisu takvi, ali se trudimo da ne odstupamo mnogo od pravila. Sinoć sam odsijekao badnjak, a od jutros pečemo pečenicu. U kući se vode intenzivne pripreme za veliki praznik-pričao nam je jučer, na Badnj dan, Cvijetin Miljanović.
-Najbliži mi je Goran, koji živi i radi u Tuzli. Kćerke su mi udate u Split i Odžak. Naša porodica je multietnička. Moja supruga Mara je katolkinja, Goranova supruga Adela isto tako, dok su mi se kćeri udale za katolika i pravoslavca-priča nam Cvijetin.
Zbog svega pobrojanog, Miljanovići tokom godine obilježavaju niz vjerskih praznika, za koje im u goste dolaze i Bošnjaci.
Bogata trpeza
-Mene najviše zanima iće i piće, te da je za stolom što više dobrih ljudi. Zaista u našu kuću dolaze osobe raznih nacionalnosti i ta činjenica me posebno raduje-kaže nam Goran Miljanović.
Cvijetin priznaje kako božićnim praznicima s većom pažnjom prilazi nakon posljednjeg rata u BiH.
-Nekad sam vjerovao u Tita i partiju. nakon toga počeo sam vjerovati u Boga, jer u nešto se mora vjerovati-objašnjava Cvijetin.
E. Skokić
Božična trpeza uvijek okupi puno dobrih ljudi
Tuzlanska porodica Miljanović uoči pravoslavnog Božića tradicionalno putnike namjernike u svom dvorištu časti vinom, rakijom, sokom, posnom hranom i kolačima. Dok minus steže, Cvijetin i jegov sin Goran brinu o odojcima koji se okreću na ražnju.
Poštivanje tradicije
-Raniji božići bili su više tradicionalniji. Današnji, zbog uslova života, nisu takvi, ali se trudimo da ne odstupamo mnogo od pravila. Sinoć sam odsijekao badnjak, a od jutros pečemo pečenicu. U kući se vode intenzivne pripreme za veliki praznik-pričao nam je jučer, na Badnj dan, Cvijetin Miljanović.
-Najbliži mi je Goran, koji živi i radi u Tuzli. Kćerke su mi udate u Split i Odžak. Naša porodica je multietnička. Moja supruga Mara je katolkinja, Goranova supruga Adela isto tako, dok su mi se kćeri udale za katolika i pravoslavca-priča nam Cvijetin.
Zbog svega pobrojanog, Miljanovići tokom godine obilježavaju niz vjerskih praznika, za koje im u goste dolaze i Bošnjaci.
Bogata trpeza
-Mene najviše zanima iće i piće, te da je za stolom što više dobrih ljudi. Zaista u našu kuću dolaze osobe raznih nacionalnosti i ta činjenica me posebno raduje-kaže nam Goran Miljanović.
Cvijetin priznaje kako božićnim praznicima s većom pažnjom prilazi nakon posljednjeg rata u BiH.
-Nekad sam vjerovao u Tita i partiju. nakon toga počeo sam vjerovati u Boga, jer u nešto se mora vjerovati-objašnjava Cvijetin.
E. Skokić
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#11 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
«100 paketića za decu BiH»
«100 paketića za decu BiH» je internet humanitarna akcija, pokrenuta na Zokster Something blogu čiji je cilj da se obezbede paketi za decu starosne dobi od 2 do 12 godina koja su u teškom materijalnom ili zdravstvenom stanju a žive u BiH. Paketići će biti u vrednosti 20 EUR i biće dodeljeni deci bez obzira na nacionalnost.
Podršku smo našli u udruženju iz Sarajeva, «Obrazovanje gradi BiH» koji nam pomožu da ideju sprovedemo u delo. Ovo udruženje je nevladina, nestranačka i neprofitna organizacija koja radi od 1994. godine i donira decu koja su ostala bez jednog ili oba roditelja u čitavoj BiH.
Akcija prikupljanja novčanih sredstava je završena 01.02.2009 i uskoro slijedi realizacija tj uručenje paketića djeci u BiH.
«100 paketića za decu BiH» je internet humanitarna akcija, pokrenuta na Zokster Something blogu čiji je cilj da se obezbede paketi za decu starosne dobi od 2 do 12 godina koja su u teškom materijalnom ili zdravstvenom stanju a žive u BiH. Paketići će biti u vrednosti 20 EUR i biće dodeljeni deci bez obzira na nacionalnost.
Podršku smo našli u udruženju iz Sarajeva, «Obrazovanje gradi BiH» koji nam pomožu da ideju sprovedemo u delo. Ovo udruženje je nevladina, nestranačka i neprofitna organizacija koja radi od 1994. godine i donira decu koja su ostala bez jednog ili oba roditelja u čitavoj BiH.
Akcija prikupljanja novčanih sredstava je završena 01.02.2009 i uskoro slijedi realizacija tj uručenje paketića djeci u BiH.
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#12 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Tuzla - Godina novinarskih vjenčanja
Broj sklopljenih brakova u kojima je jedno od onih koji su rekli famozano DA bio novinar ili novinarka, dovoljan je da ovu godinu nezvanično proglasimo godinom novinarskih vjenčanja. Zanimljivo je da imamo i neke novinarske parove. Adrijana Ejubović sada Čudić i Nedim Čudić uz Maju Jurić sada Nikolić i Danijela..
Adrijana i Nedim
Maja i Danijel
RADIO SOLI TUZLA: ČETVRTO VJENČANJE U ETERU ZA VALENTINOVO
14.12.2008
Četvrtu godinu zaredom na “Valentinovo” 14. veljače, Radio Soli će organizirati prigodan program čiji središnji dio predstavlja vjenčanje u živo. Ove godine sudbonosno DA u eteru Radia Soli izreći će Amela Čaušević i Dario Milić…
Amela i Dario, svojim izborom, sada sa zajedničkim prezimenom Milić, zajedno su već sedmu godinu. Prošle godine na današnji dan Dario (28) je zaprosio Amelu (23), koja je pristala te su se dogovorili da se vjenačaju tačno 14.2.2008. godine, dok Amela privede studije kraju. Njena tetka, koja ih je prijavila za vjenčanje u programu Radia Soli, krivac je za vjenčanje na ovakav način. Rođeni Tuzlaci, zaposleni i zaljubljeni imaju dobru osnovu za sretan bračni život. Sada kao bračni par, limuzina ih je odvezla na proslavu vjenčanja a zatim će medeni mjesec provesti u Španiji, nagradnom putovanju Golden Toursa i Radio Soli.
Amela i Dario Milic
2006.
Povodom Dana zaljubljenih u studiju Radija Soli u Tuzli obavljeno je dvostruko vjenčanje. Sudbonosno DA putem radiovalova izrekla su Dragana Krstanović i Damir Slepčević, te Dijana Mišković i Marino Perkić, uz prisustvo matičarke Zlate Zorić. Inače, specijalni program povodom Valentinova u studiju Radija Soli vodili su Ankica Stjepić i Miroslav Banović. Nakon nesvakidašnje ceremonije vjenčanja, mladi supružnici su se natjecali za glavnu nagradu.
Broj sklopljenih brakova u kojima je jedno od onih koji su rekli famozano DA bio novinar ili novinarka, dovoljan je da ovu godinu nezvanično proglasimo godinom novinarskih vjenčanja. Zanimljivo je da imamo i neke novinarske parove. Adrijana Ejubović sada Čudić i Nedim Čudić uz Maju Jurić sada Nikolić i Danijela..
Adrijana i Nedim
Maja i Danijel
RADIO SOLI TUZLA: ČETVRTO VJENČANJE U ETERU ZA VALENTINOVO
14.12.2008
Četvrtu godinu zaredom na “Valentinovo” 14. veljače, Radio Soli će organizirati prigodan program čiji središnji dio predstavlja vjenčanje u živo. Ove godine sudbonosno DA u eteru Radia Soli izreći će Amela Čaušević i Dario Milić…
Amela i Dario, svojim izborom, sada sa zajedničkim prezimenom Milić, zajedno su već sedmu godinu. Prošle godine na današnji dan Dario (28) je zaprosio Amelu (23), koja je pristala te su se dogovorili da se vjenačaju tačno 14.2.2008. godine, dok Amela privede studije kraju. Njena tetka, koja ih je prijavila za vjenčanje u programu Radia Soli, krivac je za vjenčanje na ovakav način. Rođeni Tuzlaci, zaposleni i zaljubljeni imaju dobru osnovu za sretan bračni život. Sada kao bračni par, limuzina ih je odvezla na proslavu vjenčanja a zatim će medeni mjesec provesti u Španiji, nagradnom putovanju Golden Toursa i Radio Soli.
Amela i Dario Milic
2006.
Povodom Dana zaljubljenih u studiju Radija Soli u Tuzli obavljeno je dvostruko vjenčanje. Sudbonosno DA putem radiovalova izrekla su Dragana Krstanović i Damir Slepčević, te Dijana Mišković i Marino Perkić, uz prisustvo matičarke Zlate Zorić. Inače, specijalni program povodom Valentinova u studiju Radija Soli vodili su Ankica Stjepić i Miroslav Banović. Nakon nesvakidašnje ceremonije vjenčanja, mladi supružnici su se natjecali za glavnu nagradu.
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#13 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Radio "Kameleon"
29.11.2008
Još jedno radijsko vjenčanje
Radio "Kameleon" organizirao je u subotu u Sarajevu prvo radijsko vjenčanje a na njemu su sudbonosno "da" izgovorili slušateljica emisije "Udri muški" Lejla Karamehmedović iz Tuzle (poznata pod šifrom Kalimero) i tonski realizator Vedran Rodić iz Sarajeva.
Vedran i Lejla
Supružnici su se upoznali na jednom od sastanaka virtualne "Stranke kokuza", čiji je predsjednik Almir Čehajić Batko, voditelj popularne radioemisije "Udri muški".
"Kumovi na vjenčanju bili su Batko i njegova supruga. Ceremonija je završena i matičari su otišli, a sad je, nakon tradicionalne torte, na redu zabava do ranih jutarnjih sati", izjavila je za Fenu ispred tima Radija "Kameleon" Amila Saleš.
Radio Kameleon je do sada organizirao tri neformalna vjenčanja koja su trajala 24 sata, ali je današnja ceremonija prava i kruna je jedne neobične i istinite ljubavne priče.
Emisija "Udri muški“ svakodnevna je "antiters revolucija" i sasvim prijateljska priča svih naroda i narodnosti BiH. Osim što je ujedinila mnoštvo građana i građanki, ujedinila je i dvoje mladih ljudi koji su odlučili da svoju priču o radijskoj ljubavi podijele sa svima te se ceremonija vjenčanja emitirala na talasima Radija "Kameleon".
Radijsko vjenčanje, osim "Kameleona", organizirali su City Sarajevo i studio za vjenčanje "New Age".
http://www.sarajevo-x.com/clanak/081129032
29.11.2008
Još jedno radijsko vjenčanje
Radio "Kameleon" organizirao je u subotu u Sarajevu prvo radijsko vjenčanje a na njemu su sudbonosno "da" izgovorili slušateljica emisije "Udri muški" Lejla Karamehmedović iz Tuzle (poznata pod šifrom Kalimero) i tonski realizator Vedran Rodić iz Sarajeva.
Vedran i Lejla
Supružnici su se upoznali na jednom od sastanaka virtualne "Stranke kokuza", čiji je predsjednik Almir Čehajić Batko, voditelj popularne radioemisije "Udri muški".
"Kumovi na vjenčanju bili su Batko i njegova supruga. Ceremonija je završena i matičari su otišli, a sad je, nakon tradicionalne torte, na redu zabava do ranih jutarnjih sati", izjavila je za Fenu ispred tima Radija "Kameleon" Amila Saleš.
Radio Kameleon je do sada organizirao tri neformalna vjenčanja koja su trajala 24 sata, ali je današnja ceremonija prava i kruna je jedne neobične i istinite ljubavne priče.
Emisija "Udri muški“ svakodnevna je "antiters revolucija" i sasvim prijateljska priča svih naroda i narodnosti BiH. Osim što je ujedinila mnoštvo građana i građanki, ujedinila je i dvoje mladih ljudi koji su odlučili da svoju priču o radijskoj ljubavi podijele sa svima te se ceremonija vjenčanja emitirala na talasima Radija "Kameleon".
Radijsko vjenčanje, osim "Kameleona", organizirali su City Sarajevo i studio za vjenčanje "New Age".
http://www.sarajevo-x.com/clanak/081129032
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#14 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Kad su komšije bili ljudi
Avlija do kraja svijeta
Postoje rastanci koji to nikada nisu ni bili. Postoje i susreti koji se nikada nisu ni dogodili, a morali su. Međutim, susret ljudi koji se nikada prije nisu upoznali, a koji može da se okarakteriše kao ponovni susret, događa se veoma rijetko, većini ljudi nikada. Nevjerovatno je da sretnete nekoga sa kojim imate toliko zajedničkih životnih, a da ih nikada zajedno niste proživjeli.
Da se meni lično, to nije dogodilo, ne bih ni vjerovao da je moguće. Bilo je to 1994. godine u Izraelu.
Istina, priča počinje mnogo ranije, u Sarajevu dvadesetih godina dvadeseog vijeka, u jednoj nevelikoj bosanskoj avliji, preko puta sefardskog “Il kal grande”, jedne od tri najveće sinagoge u Evropi i najveće na Balkanu.
U toj avliji, koja je bila omeđena bosanskim kućicama. živjele su muslimanske i jevrejske porodice Hardaga, Kabiljo, Tauber...Živjele su u izuzetnoj komšijskoj slozi i pazile kada je nekome Bajram, a nekome Pesah, kada je nekom radost, ali i žalost. Ujutro, kada su muževi otišli na posao, djeca u školu, a vrijedne domaćice pozavršavale kućne poslove, došao bi trenutak da zajedno iznesu u avliju kahvu, da otvore svoja srca i eglenišu. Tako se u toj maloj bosanskoj avliji rađalo jedno prijateljstvo, koje je igrom slučaja, kasnije, odredilo daljnje živote ovih porodica.
Nije to bilo ništa neobično i nepoznato Bosni. Komšija je bio uvijek bliži od brata i on se ljubomorno čuvao. Kada su ljudi u Bosni kupovali kuće, prvo su gledali kakav je komšiluk, pa tek onda dogovarali cijenu, jer dobar komšija vrijedniji je od zlata i bliži od brata.
Tragični dio ove priče počinje u ljeto 1941 godine, kada je ratom obuhvaćena Evropa grcala pod nacističkom čizmom. To je bilo vrijeme kada su u Sarajevu, jer priča se tamo događa, Jevreji morali nositi žutu traku sa slovom Ž (Židov). To je bilo vrijeme kada su nacisti Jevrejima prvo oduzeli fabrike, radnje, a potom i ostalu imovinu. Kada su Jevreje počinjali proganjati, a ustaške vlasti ih zatvarale i deportovale u logore smrti. Izet Hardaga nije se prepao ustaša, a ni Mustafa. Obojica su učinili ono što su smatralid a moraju – da spase porodicu Kabiljo. I uspjeli su u tome.
Zejneba, Izetova snaha i Mustafina supruga, anstavlja i dalje da pomaže Jevrejima, prvo porodici Danon, a poslije i mom dedi.
Moj deda Rudi bio je zatvoren u Belediji koja je služila kao sabirni logor za Jevreje prije njihovog odvođenja u Jasenovac. Poneki čuvar dozvoljavao je zatočenicima da izlaze, da odu kući, da nešto donesu. Neki su to radili iz milosrđa, a neki za sitne novce, pružajući tako zatvorenicima priliku da se ne vrate. Jednu takvu priliku iskoristio je i moj deda. Izašao je i došao u svoju avliju. kako dalje bez novaca? Zakucao je na uvijek otvorena Zejnebina vrata. Dočekala ga je prvo kahva,a potom mu je dala nešto da pojede. Sakupila po kući nešto sirotinjskih para i sve mu ih dala. Poželjela mu sreću koja ga je čakala u Mostaru...
Nastavak priče odvodi nas u 1945. godinu, kada se ponovo u Sarajevu pronalaze Zejneba i Bončika, grle i ljube ne vjerujući da su žive i da ponovo mogu da se druže.
Za spasavanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu Zejneba, Izet i Mustafa Hardaga (posmrtno) dobili su medalju pravednika od izraelskog muzeja Jad vašem.
Prošle su mnoge godine, ponekad sam se čuo sa Zejnebom, ali nismo se viđali. Moja baka umrla je 1987. godine u Zagrebu. Sahranjena je u Sarajevu. I tu, otprilike, prestaju neki odnosi naših porodica jer generacijska nit je bila prekinuta. raspitivao sam se povremeno o Zejnebinom zdravlju kod njenog nećaka, novinara Hajdara Arifagića, tako da sam, ipak, na neki način znao šta se sa njom dešava. Vjerovatno bi to i bio kraj priče o dragoj Zejnebi da 1992. godine nije došlo do krvavog rata u Bosni.
Napustio sam Sarajevo sa porodicom i pokušao da ponovo uspostavim život u Izraelu. Dvije godine kasnije saznao sam da je Zejneba uspjela sa jevrejskim konvojem izaći iz opkoljenog Sarajeva i da stiže u Izrael. Obezbijedio sam nekako dozvolu da uđem u zaštićenu zonu aerodroma Ben Gurion za prijem novih useljenika i da budem među onima koji su dočekali Jevreje izbjegle iz Sarajeva i među njima Zejnebu sa porodicom.
Kada me ugledala i prepoznala poslije toliko godina, uplakana Zejneba mi je pala u zagrljaj. Znala je da se ništa nije promijenilo. pred njom je bio Bončikin unuk, koji je prema njoj gajio ono isto poštovanje, prijateljstvo i ljubav kao i njena Bončika.
Aidu, njenu kćerku, do tada nisam poznavao. Tu smo se prvi put vidjeli i osjetili da imamo zajedničku priču i zajedničku porodičnu istoriju. ksnije, posjetio sam ih u njihovom novom domu u Mevaseret Cion, malom gradiću blizu Jerusalema. Još nekoliko puta smo se sreli prije i poslije Zejnebuine smrti i uvijek osjećali taj isti naboj prijeteljstva Zejnebe i Bončike. Za Aidu sam kasnije čuo da se zaposlila u Jad vašemu i da se dobro snašla.
Prošle su mnoge godine. Vratio sam se iz Izraela u svoju Bosnu, prvo nekim poslom,a kasnije sam odlučio da ostanem. Na Aidu sam, istina, malo zaboravio.Znao sam da je u Izraelu i da joj je dobro,da ima kćerku Stelu...
Jednoga dana, iznenada, pojavila se u Jevrejskoj opštini Sarajevo sa ekipom izraelske televizije. Snimaju dokumentarni film: kako je izašla iz opkoljenog Sarajeva, šta radi i kako živi...Nisam, do tada, bio dio te priče. Naravno da smo se izgrlili i izljubili. Ispričao joj tada priču koju nije znala, a koju je meni moja baka Bončika ispričala: kako je njena majka Zejneba spasila mog dedu. Sada je znala da je i to bio razlog velikog prijateljstva njene majke i moje bake.
Duh Zejnebin i Bončikin, njihova životna poruka, njihovo bosansko shvatanje komšiluka, tako, eto, imaju svoj anstavak.
Samo nekoliko dana pošto sam zabilježio ovu priču, rabin Eliezer Papo na jednom predavanju u Sarajevu ispričao je kako je na pitanje o njenoj požrtvovanosti u spašavanju Jevreja, Zejneba odgovorila: “ Ja nisam spašavala Jevreje, ja sam spašavala komšije!”
Eli Tauber
Oslobođenje 20.9.2008.
Avlija do kraja svijeta
Postoje rastanci koji to nikada nisu ni bili. Postoje i susreti koji se nikada nisu ni dogodili, a morali su. Međutim, susret ljudi koji se nikada prije nisu upoznali, a koji može da se okarakteriše kao ponovni susret, događa se veoma rijetko, većini ljudi nikada. Nevjerovatno je da sretnete nekoga sa kojim imate toliko zajedničkih životnih, a da ih nikada zajedno niste proživjeli.
Da se meni lično, to nije dogodilo, ne bih ni vjerovao da je moguće. Bilo je to 1994. godine u Izraelu.
Istina, priča počinje mnogo ranije, u Sarajevu dvadesetih godina dvadeseog vijeka, u jednoj nevelikoj bosanskoj avliji, preko puta sefardskog “Il kal grande”, jedne od tri najveće sinagoge u Evropi i najveće na Balkanu.
U toj avliji, koja je bila omeđena bosanskim kućicama. živjele su muslimanske i jevrejske porodice Hardaga, Kabiljo, Tauber...Živjele su u izuzetnoj komšijskoj slozi i pazile kada je nekome Bajram, a nekome Pesah, kada je nekom radost, ali i žalost. Ujutro, kada su muževi otišli na posao, djeca u školu, a vrijedne domaćice pozavršavale kućne poslove, došao bi trenutak da zajedno iznesu u avliju kahvu, da otvore svoja srca i eglenišu. Tako se u toj maloj bosanskoj avliji rađalo jedno prijateljstvo, koje je igrom slučaja, kasnije, odredilo daljnje živote ovih porodica.
Nije to bilo ništa neobično i nepoznato Bosni. Komšija je bio uvijek bliži od brata i on se ljubomorno čuvao. Kada su ljudi u Bosni kupovali kuće, prvo su gledali kakav je komšiluk, pa tek onda dogovarali cijenu, jer dobar komšija vrijedniji je od zlata i bliži od brata.
Tragični dio ove priče počinje u ljeto 1941 godine, kada je ratom obuhvaćena Evropa grcala pod nacističkom čizmom. To je bilo vrijeme kada su u Sarajevu, jer priča se tamo događa, Jevreji morali nositi žutu traku sa slovom Ž (Židov). To je bilo vrijeme kada su nacisti Jevrejima prvo oduzeli fabrike, radnje, a potom i ostalu imovinu. Kada su Jevreje počinjali proganjati, a ustaške vlasti ih zatvarale i deportovale u logore smrti. Izet Hardaga nije se prepao ustaša, a ni Mustafa. Obojica su učinili ono što su smatralid a moraju – da spase porodicu Kabiljo. I uspjeli su u tome.
Zejneba, Izetova snaha i Mustafina supruga, anstavlja i dalje da pomaže Jevrejima, prvo porodici Danon, a poslije i mom dedi.
Moj deda Rudi bio je zatvoren u Belediji koja je služila kao sabirni logor za Jevreje prije njihovog odvođenja u Jasenovac. Poneki čuvar dozvoljavao je zatočenicima da izlaze, da odu kući, da nešto donesu. Neki su to radili iz milosrđa, a neki za sitne novce, pružajući tako zatvorenicima priliku da se ne vrate. Jednu takvu priliku iskoristio je i moj deda. Izašao je i došao u svoju avliju. kako dalje bez novaca? Zakucao je na uvijek otvorena Zejnebina vrata. Dočekala ga je prvo kahva,a potom mu je dala nešto da pojede. Sakupila po kući nešto sirotinjskih para i sve mu ih dala. Poželjela mu sreću koja ga je čakala u Mostaru...
Nastavak priče odvodi nas u 1945. godinu, kada se ponovo u Sarajevu pronalaze Zejneba i Bončika, grle i ljube ne vjerujući da su žive i da ponovo mogu da se druže.
Za spasavanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu Zejneba, Izet i Mustafa Hardaga (posmrtno) dobili su medalju pravednika od izraelskog muzeja Jad vašem.
Prošle su mnoge godine, ponekad sam se čuo sa Zejnebom, ali nismo se viđali. Moja baka umrla je 1987. godine u Zagrebu. Sahranjena je u Sarajevu. I tu, otprilike, prestaju neki odnosi naših porodica jer generacijska nit je bila prekinuta. raspitivao sam se povremeno o Zejnebinom zdravlju kod njenog nećaka, novinara Hajdara Arifagića, tako da sam, ipak, na neki način znao šta se sa njom dešava. Vjerovatno bi to i bio kraj priče o dragoj Zejnebi da 1992. godine nije došlo do krvavog rata u Bosni.
Napustio sam Sarajevo sa porodicom i pokušao da ponovo uspostavim život u Izraelu. Dvije godine kasnije saznao sam da je Zejneba uspjela sa jevrejskim konvojem izaći iz opkoljenog Sarajeva i da stiže u Izrael. Obezbijedio sam nekako dozvolu da uđem u zaštićenu zonu aerodroma Ben Gurion za prijem novih useljenika i da budem među onima koji su dočekali Jevreje izbjegle iz Sarajeva i među njima Zejnebu sa porodicom.
Kada me ugledala i prepoznala poslije toliko godina, uplakana Zejneba mi je pala u zagrljaj. Znala je da se ništa nije promijenilo. pred njom je bio Bončikin unuk, koji je prema njoj gajio ono isto poštovanje, prijateljstvo i ljubav kao i njena Bončika.
Aidu, njenu kćerku, do tada nisam poznavao. Tu smo se prvi put vidjeli i osjetili da imamo zajedničku priču i zajedničku porodičnu istoriju. ksnije, posjetio sam ih u njihovom novom domu u Mevaseret Cion, malom gradiću blizu Jerusalema. Još nekoliko puta smo se sreli prije i poslije Zejnebuine smrti i uvijek osjećali taj isti naboj prijeteljstva Zejnebe i Bončike. Za Aidu sam kasnije čuo da se zaposlila u Jad vašemu i da se dobro snašla.
Prošle su mnoge godine. Vratio sam se iz Izraela u svoju Bosnu, prvo nekim poslom,a kasnije sam odlučio da ostanem. Na Aidu sam, istina, malo zaboravio.Znao sam da je u Izraelu i da joj je dobro,da ima kćerku Stelu...
Jednoga dana, iznenada, pojavila se u Jevrejskoj opštini Sarajevo sa ekipom izraelske televizije. Snimaju dokumentarni film: kako je izašla iz opkoljenog Sarajeva, šta radi i kako živi...Nisam, do tada, bio dio te priče. Naravno da smo se izgrlili i izljubili. Ispričao joj tada priču koju nije znala, a koju je meni moja baka Bončika ispričala: kako je njena majka Zejneba spasila mog dedu. Sada je znala da je i to bio razlog velikog prijateljstva njene majke i moje bake.
Duh Zejnebin i Bončikin, njihova životna poruka, njihovo bosansko shvatanje komšiluka, tako, eto, imaju svoj anstavak.
Samo nekoliko dana pošto sam zabilježio ovu priču, rabin Eliezer Papo na jednom predavanju u Sarajevu ispričao je kako je na pitanje o njenoj požrtvovanosti u spašavanju Jevreja, Zejneba odgovorila: “ Ja nisam spašavala Jevreje, ja sam spašavala komšije!”
Eli Tauber
Oslobođenje 20.9.2008.
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#15 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Bajram na Palama
Na Palama je sasvim običan dan. Sve prodavnice i ustanove rade i ljudi nisu svečano odjeveni. Ne čuje se ni ezan, jer nema džamije. Ipak, povratnici slave, zajedno s komšijama Srbima.
Najbliža džamija je ona u Podvitezu, udaljena četiri kilometra od Pala, a na bajramsko jutro bila je pretijesna za sve one koji su došli da klanjaju bajram-namaz.
Safet Aganović nije otišao na bajram-namaz jer je, kako kaže, čekao našu ekipu. Ipak, čini se, kao da se Bajram, taj veliki muslimanski blagdan, na Palama slavi u nekoj vrsti ilegale.
Nije tako,“ kaže odrješito Safet. „Sutra će nam doći komšije Srbi. Prvi dan Bajrama je rezervisan za užu porodicu. Kćerka sa djecom je već stigla, a očekujem i sina koji živi s nama. On danas radi, zamislite! A inače, mi njima idemo na Božić, a oni nama dolaze na Bajram,“ kaže ovaj simpatični penzioner koji se sa svojom ženom i djecom 2001. godine vratio na svoje veliko imanje na Palama, i sada se uspješno bavi poljoprivredom. Imanje je ogromno, broji 130 dunuma, zemlja je dobra, ali kako kaže Safet, 'hoće da se oko nje radi.' Novi traktor je pred kućom, kupio ga je svojim novcem jer, nekako, nije imao sreće sa donacijama.
"S komšijama živimo kao i prije"
„Lijepo nam je, ne može ljepše biti, niko nas ne dira. Komšiluk nam je stari, sa njima smo lijepo živjeli i prije. Mi radimo svoj posao, oni rade svoj, sastajemo se. I vareni i pečeni smo, što bi se reklo,“ dodaje njegova žena Fatima, dok na sto iznosi bajramske mezetluke. Smjenjuju su tanjiri prepuni bureka i pečenja, puši se pečena teletina i piletina, ali sve zasjeni bajramska baklava i kadaif. Malena unuka Suana ljulja u kolicima svog tromjesečnog brata Tarika. I Safet i Fatima smatraju kako je ovogodišnji Bajram još berićetniji, jer je u porodicu stigao muški potomak.
Ljiljana Pirolić Deutsche Welle
Na Palama je sasvim običan dan. Sve prodavnice i ustanove rade i ljudi nisu svečano odjeveni. Ne čuje se ni ezan, jer nema džamije. Ipak, povratnici slave, zajedno s komšijama Srbima.
Najbliža džamija je ona u Podvitezu, udaljena četiri kilometra od Pala, a na bajramsko jutro bila je pretijesna za sve one koji su došli da klanjaju bajram-namaz.
Safet Aganović nije otišao na bajram-namaz jer je, kako kaže, čekao našu ekipu. Ipak, čini se, kao da se Bajram, taj veliki muslimanski blagdan, na Palama slavi u nekoj vrsti ilegale.
Nije tako,“ kaže odrješito Safet. „Sutra će nam doći komšije Srbi. Prvi dan Bajrama je rezervisan za užu porodicu. Kćerka sa djecom je već stigla, a očekujem i sina koji živi s nama. On danas radi, zamislite! A inače, mi njima idemo na Božić, a oni nama dolaze na Bajram,“ kaže ovaj simpatični penzioner koji se sa svojom ženom i djecom 2001. godine vratio na svoje veliko imanje na Palama, i sada se uspješno bavi poljoprivredom. Imanje je ogromno, broji 130 dunuma, zemlja je dobra, ali kako kaže Safet, 'hoće da se oko nje radi.' Novi traktor je pred kućom, kupio ga je svojim novcem jer, nekako, nije imao sreće sa donacijama.
"S komšijama živimo kao i prije"
„Lijepo nam je, ne može ljepše biti, niko nas ne dira. Komšiluk nam je stari, sa njima smo lijepo živjeli i prije. Mi radimo svoj posao, oni rade svoj, sastajemo se. I vareni i pečeni smo, što bi se reklo,“ dodaje njegova žena Fatima, dok na sto iznosi bajramske mezetluke. Smjenjuju su tanjiri prepuni bureka i pečenja, puši se pečena teletina i piletina, ali sve zasjeni bajramska baklava i kadaif. Malena unuka Suana ljulja u kolicima svog tromjesečnog brata Tarika. I Safet i Fatima smatraju kako je ovogodišnji Bajram još berićetniji, jer je u porodicu stigao muški potomak.
Ljiljana Pirolić Deutsche Welle
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#16 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Mostar
Odbačena ideja o dvije glazbene škole pod jednim krovom
MOSTAR – Obnova zgrade Muzičke škole na Musali, u kojoj bi nakon njezine obnove bile smještene obje mostarske glazbene škole, bila je povod za razmišljanje hoće li u obnovljenoj zgradi biti smještene "dvije glazbene škole pod jednim krovom" ili jedinstvena škola. Međutim, uprave obiju škola, nastavno osoblje i učenici rekli su odlučno ne dvjema školama, što je ponovno pokazalo da je ljubav prema glazbi, koja je u Mostaru duboko ukorijenjena, nadjačala nepotrebne podjele u ovoj školi koja je iznjedrila generacije vrsnih glazbenika.
Samo jedinstvena škola
Podsjetimo da su učenici obiju škola nedavno održali i zajednički koncert "U susret novoj školi", dajući svima do znanja što misle o projektu "dvije škole pod jednim krovom", međutim, jedini problem koji trenutno muči sve jest (ne)početak već odavno obećane obnove zgrade. "Nažalost, još uvijek nema nikakvih novih saznanja o rekonstrukciji zgrade i sve je još u stanju mirovanja", istaknula je ravnateljica Muzičke škole prof. Meliha Kulukčija. Govoreći o suradnji dviju mostarskih škola, ravnateljica Kulukčija naglašava da je nit koja veže, ove danas dvije škole, puno jača od bilo kakve suradnje o kojoj političari vole govoriti.
Ponovno zajednički koncert
"Profesori iz jedne rade u drugoj školi, i obratno, a napomenut ću samo da dijelimo 25 profesora. Međutim, pored svega toga, otvaranjem nove zgrade očekujem da proradi ljubav među ljudima", naglašava ravnateljica iznoseći inicijativu prema kojoj bi obnovljena zgrada na Musali, koja svojom veličinom ne bi zadovoljila potrebe, bila srednja glazbena škola, a da područne škole ostanu djelovati kao osnovne, odnosno niže škole. "Tako bi djeca iz područnih škola, kao gljive koje rastu poslije kiše, dolazila u tu srednju školu na Musali", dodaje prof. Kulukčija. Govoreći o živoj vezi još uvijek dviju škola, podsjetila je javnost da će u četvrtak učenici Muzičke škole I. i II. stupnja i Glazbene škole Ivana pl. Zajca održati zajednički koncert.
Piše: Almedina Bečić Dnevni list
U medjuvremenu pocela izgradnja zajedničke muzicke skole na Musali
Odbačena ideja o dvije glazbene škole pod jednim krovom
MOSTAR – Obnova zgrade Muzičke škole na Musali, u kojoj bi nakon njezine obnove bile smještene obje mostarske glazbene škole, bila je povod za razmišljanje hoće li u obnovljenoj zgradi biti smještene "dvije glazbene škole pod jednim krovom" ili jedinstvena škola. Međutim, uprave obiju škola, nastavno osoblje i učenici rekli su odlučno ne dvjema školama, što je ponovno pokazalo da je ljubav prema glazbi, koja je u Mostaru duboko ukorijenjena, nadjačala nepotrebne podjele u ovoj školi koja je iznjedrila generacije vrsnih glazbenika.
Samo jedinstvena škola
Podsjetimo da su učenici obiju škola nedavno održali i zajednički koncert "U susret novoj školi", dajući svima do znanja što misle o projektu "dvije škole pod jednim krovom", međutim, jedini problem koji trenutno muči sve jest (ne)početak već odavno obećane obnove zgrade. "Nažalost, još uvijek nema nikakvih novih saznanja o rekonstrukciji zgrade i sve je još u stanju mirovanja", istaknula je ravnateljica Muzičke škole prof. Meliha Kulukčija. Govoreći o suradnji dviju mostarskih škola, ravnateljica Kulukčija naglašava da je nit koja veže, ove danas dvije škole, puno jača od bilo kakve suradnje o kojoj političari vole govoriti.
Ponovno zajednički koncert
"Profesori iz jedne rade u drugoj školi, i obratno, a napomenut ću samo da dijelimo 25 profesora. Međutim, pored svega toga, otvaranjem nove zgrade očekujem da proradi ljubav među ljudima", naglašava ravnateljica iznoseći inicijativu prema kojoj bi obnovljena zgrada na Musali, koja svojom veličinom ne bi zadovoljila potrebe, bila srednja glazbena škola, a da područne škole ostanu djelovati kao osnovne, odnosno niže škole. "Tako bi djeca iz područnih škola, kao gljive koje rastu poslije kiše, dolazila u tu srednju školu na Musali", dodaje prof. Kulukčija. Govoreći o živoj vezi još uvijek dviju škola, podsjetila je javnost da će u četvrtak učenici Muzičke škole I. i II. stupnja i Glazbene škole Ivana pl. Zajca održati zajednički koncert.
Piše: Almedina Bečić Dnevni list
U medjuvremenu pocela izgradnja zajedničke muzicke skole na Musali
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#17 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Коло српских сестара из Тузле
Коло српских сестара “Косовка дjевоjка” Тузла обнвљено jе 05. марта 1992. године. Слиjедећи примjере неких градова у БиХ и у Тузли jе покренута племенитост српкинја из Српске Вароши у Тузли. Програмски циљеви обновљеног Кола су хуманитарног карактера, трајног опредјељења да ради на остваривању највиших циљева хришћанских.
За Предсједницу је изабрана Госпа Куваља из Тузле. Око 40 чланица Кола углавном се баве хуманим активностима у оној мјери колико има финансијских средстава. Труде се око организације живота Цркве. Припремају све свечаности поводом Божића, Васкрса, Крсне славе храма Велике Госпојине и др.
14.08.2008
Kolo srpskih sestra iz Tuzle proslavilo krsnu slavu
Kolo srpskih sestara "Kosovka djevojka" iz Tuzle proslavili su svoju krsnu slavu Svetu majku Angelinu. Kuma slave je bila Natalija Stanojković iz Tuzle. Među gostima na ovoj proslavi bile su i članice udruženja "Hrvatska žena" iz Tuzle te mnogobrojni gosti iz Tuzle. Predsjednica kola srpskih sestara "Kosovka djevojka" iz Tuzle Gospava Kuvelja pozdravila je sve prisutne i zahvalila se svima na ovoj podršci i ukazanoj ljubavi.
Takodje treba napomenuti da clanice "Kola srpskih sestara" svake godine za Vaskrs pripreme oko 2.000 šarenih jaja koje dijele svojim sugrađanima na tuzlanskom Korzu....
Pored toga redovno obilaze i brinu za svoje članice koje su smještene u Domu penzionera Tuzla, takodje povremeno obilaze i Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli.
Takođe svojim radom doprinose organizaciji raznoraznih kulturnih manifestacija u Tuzli. Tako je bilo i 08.02.2009 kada se odrzala Svetosavska akademija u Narodnom pozorištu u Tuzli.
Коло српских сестара “Косовка дjевоjка” Тузла обнвљено jе 05. марта 1992. године. Слиjедећи примjере неких градова у БиХ и у Тузли jе покренута племенитост српкинја из Српске Вароши у Тузли. Програмски циљеви обновљеног Кола су хуманитарног карактера, трајног опредјељења да ради на остваривању највиших циљева хришћанских.
За Предсједницу је изабрана Госпа Куваља из Тузле. Око 40 чланица Кола углавном се баве хуманим активностима у оној мјери колико има финансијских средстава. Труде се око организације живота Цркве. Припремају све свечаности поводом Божића, Васкрса, Крсне славе храма Велике Госпојине и др.
14.08.2008
Kolo srpskih sestra iz Tuzle proslavilo krsnu slavu
Kolo srpskih sestara "Kosovka djevojka" iz Tuzle proslavili su svoju krsnu slavu Svetu majku Angelinu. Kuma slave je bila Natalija Stanojković iz Tuzle. Među gostima na ovoj proslavi bile su i članice udruženja "Hrvatska žena" iz Tuzle te mnogobrojni gosti iz Tuzle. Predsjednica kola srpskih sestara "Kosovka djevojka" iz Tuzle Gospava Kuvelja pozdravila je sve prisutne i zahvalila se svima na ovoj podršci i ukazanoj ljubavi.
Takodje treba napomenuti da clanice "Kola srpskih sestara" svake godine za Vaskrs pripreme oko 2.000 šarenih jaja koje dijele svojim sugrađanima na tuzlanskom Korzu....
Pored toga redovno obilaze i brinu za svoje članice koje su smještene u Domu penzionera Tuzla, takodje povremeno obilaze i Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli.
Takođe svojim radom doprinose organizaciji raznoraznih kulturnih manifestacija u Tuzli. Tako je bilo i 08.02.2009 kada se odrzala Svetosavska akademija u Narodnom pozorištu u Tuzli.
-
Maraschino
- Posts: 18997
- Joined: 10/11/2006 16:15
- Location: ...
#18 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Toliko pozitivne energije na jednom mjestu a koje nam tako nedostaje.
Samo nastavite, dobro mora pobijediti zlo.
Samo nastavite, dobro mora pobijediti zlo.
-
zavrzlama
- Posts: 10463
- Joined: 15/01/2006 18:35
#19 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Podrzavam iz sveg srca
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#20 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Učesnici ratova iz Srbije, Hrvatske i BiH, u organizaciji Centra za nenasilnu akciju, zajednički posećuju stratišta iz devedesetih godina i razgovaraju, kako bi se prevazišla loša prošlost i došlo do trajnog pomirenja
Ratni veterani na mestima zločina
Melvudin Zulfić: Upoznali smo se i nemir je nestao. Nenad Bukvić: Sada znamo da svi patimo. Alija Muratović: Iskrenošću dolazimo do poverenja. Nenad Vukosavljević: Bilo je i straha i pretnji
Autor: Ljiljana Bukvić
Beograd - Kada je Melvudin Zulfić1997. prešao tu zamišljenu liniju između Federacije BiH i Republike Srpske, jer ga je posao naterao na to, osećao je nemir, strah od zatvorenog prostora, nelagodnost. Nešto slično javilo se u njemu, kaže, i kada je početkom decembra 2008. shvatio da će se u Tuzli na mestu na kome su u ratu stradale desetine civila sastati i razgovarati sa onima s kojima se ne tako davno gledao samo preko nišana.
- Kada smo se upoznali, sav taj nemir je nestao i sretan sam zbog toga. Upoznao sam nove ljude i stekao prijateljstva - priča Melvudin Zulfić, nakon jednog od susreta veterana rata, koji s ciljem suočavanja sa prošlošću i dostizanja trajnog pomirenja organizuje nevladin Centar za nenasilnu akciju (CNA).
Ovaj pedesetdvogodišnji Tuzlak otac je dvoje punoletne dece i godinama se leči od posttraumatskog stresnog poremećaja, poznatijeg kao „vijetnamski sindrom“. Do pre četiri godine, kaže, ne bi ni mogao da zamisli susret s ljudima protiv kojih se nekada borio. Sada je sve drugačije.
- Nakon ovoga mogao bih otići na bilo koje drugo mesto stradanja, sa ovakvom grupom ljudi koji su spremni da učestvuju u ovakvom jednom projektu. Sad sam spreman da odem na bilo koje mesto u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji. To je ono što nam je falilo. Suočavanje, razmena iskustava i mišljenja, upoznavanje s drugom stranom, sa istinom. Mi veterani rata moramo da budemo inicijatori pomirenja - kaže Zulfić.
Proces pomirenja među narodima koji su nekada živeli pod istim krovom dug je, mukotrpan i iziskuje volje, želje, strpljenja i pre svega iskrenosti. Vođena tom idejom nekolicina ljudi je pre 11 godina osnovala CNA, mirovnu nevladinu organizaciju s kancelarijama u Beogradu i Sarajevu i, između ostalog, počela da okuplja veterane sa zaraćenih strana.
- U početku smo se bavili mirovnim obrazovanjem, organizovali susrete s ljudima svih nacionalnosti sa prostora bivše Jugoslavije, različitih profesija od novinara, profesora, ljudi iz vladinog sektora, političkih stranaka i boraca - navodi Nenad Vukosavljevićiz CNA.
Vukosavljevićkaže da je u početku postojao ogroman strah kod ljudi da se susretnu, pričaju, ali da se to vremenom promenilo.
- U vreme kada smo počinjali da radimo u Sarajevu nije bilo čak ni javnog prevoza između RS i Federacije BiH. Ljudi su se plašili da pričaju, bili puni predrasuda, a mi smo ih zvali da dođu i probaju, jer je to jedini put - ističe Vukosavljević.
CNA je organizovala tribine, a u poslednje vreme i seriju međusobnih poseta stratištima, mestima na kojima su stradali civili i vojnici u Sarajevu, Prnjavoru, Bugojnu, Tuzli i Doboju. U Hrvatskoj još uvek nije bilo poseta, ali se u CNA nadaju da će i to uskoro biti moguće.
- Ljudi su u početku bili skeptični, govorili nam čak da ćemo imati problema, da će nam neko baciti bombu, ali nije bilo tako jer su ljudi najpre bili kritični prema svom dvorištu, umesto onog uobičajenog pokazivanja na nekog drugog kao na krivca - priča Vukosavljević.
Tribine su bile dobro posećene, a incidenata gotovo da nije bilo.
- Javljali su se za rečljudi koji još nisu bili spremni da se suoče. I to je u redu, jer niko nema pravo da nekom nametne pomirenje, jer svako od nas sam mora da donese odluku. Bilo je pretnji, zastrašivanja, manje ili više direktnih napada na imovinu, ali sada je i toga znatno manje - priseća se Vukosavljević.
Nedavne posete Doboju, a pre toga Tuzli kada je dvadesetak boraca Srba, Bošnjaka i Hrvata posetilo groblje na kome je sahranjeno 70 dece koju su ubili pripadnici Vojske Republike Srpske, govore o tome da je većučinjen veliki korak ka poverenu i pomirenju.
- Teško je ići na ta stratišta, teško...ali neophodno. Neophodno da ja osjetim njihovu patnju, ali i oni našu. Da odbacimo fame o dobrima i lošima i pogledamo istini u oči - kaže Nenad Bukvić.
On je otišao u rat kad je imao 17 godina i tada, ističe, nije imao neka čvrsta ubeđenja, većsamo potrebu da brani kuću, grad.
- Ne smemo da dozvolimo da se našoj deci desi ono što se desilo nama. Ja sam izgubio detinjstvo jer sam otišao u rat. Sad treba zrelo i iskreno razmišljati - kaže Bukvić.
I Alija Muratovićne može da pronađe drugi razlog zbog kog je uzeo pušku u ruke do onog zarad „odbrane komada zemlje“.
- To nam je bio motiv, da branimo komad zemlje. Sad sedimo zajedno i razgovaramo o svemu što je bilo, jer znamo da samo iskrenošću možemo doći do poverenja i pomirenja. Oprostiti da, zaboraviti ne, ali to više nikada ne sme da se dogodi - kaže Alija Muratović.
Jedanaest godina nenasilja
Centar za nenasilnu akciju od 1997. radi na izgradnji trajnog mira u regionu bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje poverenja među pojedincima, kao i na konstruktivnom suočavanju sa prošlošću. Tokom 2004. snimljen je dokumentarni film „Tragovi“, kao i tri filma s temama pomirenja između Hrvata i Srba, Bošnjaka i Srba i Bošnjaka i Hrvata. U „Tragovima“, bivši borci i članovi njihovih porodica govore koliko im je zla rat doneo i koliko su toga izgubili. U ratu koji je vođen na prostorima Hrvatske i BiH od 1991 do 1995. učestvovalo je oko 800.000 ljudi. Gotovo tri miliona ljudi bilo je primorano da napusti svoje domove, oko 200.000 civila i vojnika bilo je zatočeno u logorima, a oko 250.000 ljudi je poginulo.
Danas
Ratni veterani na mestima zločina
Melvudin Zulfić: Upoznali smo se i nemir je nestao. Nenad Bukvić: Sada znamo da svi patimo. Alija Muratović: Iskrenošću dolazimo do poverenja. Nenad Vukosavljević: Bilo je i straha i pretnji
Autor: Ljiljana Bukvić
Beograd - Kada je Melvudin Zulfić1997. prešao tu zamišljenu liniju između Federacije BiH i Republike Srpske, jer ga je posao naterao na to, osećao je nemir, strah od zatvorenog prostora, nelagodnost. Nešto slično javilo se u njemu, kaže, i kada je početkom decembra 2008. shvatio da će se u Tuzli na mestu na kome su u ratu stradale desetine civila sastati i razgovarati sa onima s kojima se ne tako davno gledao samo preko nišana.
- Kada smo se upoznali, sav taj nemir je nestao i sretan sam zbog toga. Upoznao sam nove ljude i stekao prijateljstva - priča Melvudin Zulfić, nakon jednog od susreta veterana rata, koji s ciljem suočavanja sa prošlošću i dostizanja trajnog pomirenja organizuje nevladin Centar za nenasilnu akciju (CNA).
Ovaj pedesetdvogodišnji Tuzlak otac je dvoje punoletne dece i godinama se leči od posttraumatskog stresnog poremećaja, poznatijeg kao „vijetnamski sindrom“. Do pre četiri godine, kaže, ne bi ni mogao da zamisli susret s ljudima protiv kojih se nekada borio. Sada je sve drugačije.
- Nakon ovoga mogao bih otići na bilo koje drugo mesto stradanja, sa ovakvom grupom ljudi koji su spremni da učestvuju u ovakvom jednom projektu. Sad sam spreman da odem na bilo koje mesto u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji. To je ono što nam je falilo. Suočavanje, razmena iskustava i mišljenja, upoznavanje s drugom stranom, sa istinom. Mi veterani rata moramo da budemo inicijatori pomirenja - kaže Zulfić.
Proces pomirenja među narodima koji su nekada živeli pod istim krovom dug je, mukotrpan i iziskuje volje, želje, strpljenja i pre svega iskrenosti. Vođena tom idejom nekolicina ljudi je pre 11 godina osnovala CNA, mirovnu nevladinu organizaciju s kancelarijama u Beogradu i Sarajevu i, između ostalog, počela da okuplja veterane sa zaraćenih strana.
- U početku smo se bavili mirovnim obrazovanjem, organizovali susrete s ljudima svih nacionalnosti sa prostora bivše Jugoslavije, različitih profesija od novinara, profesora, ljudi iz vladinog sektora, političkih stranaka i boraca - navodi Nenad Vukosavljevićiz CNA.
Vukosavljevićkaže da je u početku postojao ogroman strah kod ljudi da se susretnu, pričaju, ali da se to vremenom promenilo.
- U vreme kada smo počinjali da radimo u Sarajevu nije bilo čak ni javnog prevoza između RS i Federacije BiH. Ljudi su se plašili da pričaju, bili puni predrasuda, a mi smo ih zvali da dođu i probaju, jer je to jedini put - ističe Vukosavljević.
CNA je organizovala tribine, a u poslednje vreme i seriju međusobnih poseta stratištima, mestima na kojima su stradali civili i vojnici u Sarajevu, Prnjavoru, Bugojnu, Tuzli i Doboju. U Hrvatskoj još uvek nije bilo poseta, ali se u CNA nadaju da će i to uskoro biti moguće.
- Ljudi su u početku bili skeptični, govorili nam čak da ćemo imati problema, da će nam neko baciti bombu, ali nije bilo tako jer su ljudi najpre bili kritični prema svom dvorištu, umesto onog uobičajenog pokazivanja na nekog drugog kao na krivca - priča Vukosavljević.
Tribine su bile dobro posećene, a incidenata gotovo da nije bilo.
- Javljali su se za rečljudi koji još nisu bili spremni da se suoče. I to je u redu, jer niko nema pravo da nekom nametne pomirenje, jer svako od nas sam mora da donese odluku. Bilo je pretnji, zastrašivanja, manje ili više direktnih napada na imovinu, ali sada je i toga znatno manje - priseća se Vukosavljević.
Nedavne posete Doboju, a pre toga Tuzli kada je dvadesetak boraca Srba, Bošnjaka i Hrvata posetilo groblje na kome je sahranjeno 70 dece koju su ubili pripadnici Vojske Republike Srpske, govore o tome da je većučinjen veliki korak ka poverenu i pomirenju.
- Teško je ići na ta stratišta, teško...ali neophodno. Neophodno da ja osjetim njihovu patnju, ali i oni našu. Da odbacimo fame o dobrima i lošima i pogledamo istini u oči - kaže Nenad Bukvić.
On je otišao u rat kad je imao 17 godina i tada, ističe, nije imao neka čvrsta ubeđenja, većsamo potrebu da brani kuću, grad.
- Ne smemo da dozvolimo da se našoj deci desi ono što se desilo nama. Ja sam izgubio detinjstvo jer sam otišao u rat. Sad treba zrelo i iskreno razmišljati - kaže Bukvić.
I Alija Muratovićne može da pronađe drugi razlog zbog kog je uzeo pušku u ruke do onog zarad „odbrane komada zemlje“.
- To nam je bio motiv, da branimo komad zemlje. Sad sedimo zajedno i razgovaramo o svemu što je bilo, jer znamo da samo iskrenošću možemo doći do poverenja i pomirenja. Oprostiti da, zaboraviti ne, ali to više nikada ne sme da se dogodi - kaže Alija Muratović.
Jedanaest godina nenasilja
Centar za nenasilnu akciju od 1997. radi na izgradnji trajnog mira u regionu bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje poverenja među pojedincima, kao i na konstruktivnom suočavanju sa prošlošću. Tokom 2004. snimljen je dokumentarni film „Tragovi“, kao i tri filma s temama pomirenja između Hrvata i Srba, Bošnjaka i Srba i Bošnjaka i Hrvata. U „Tragovima“, bivši borci i članovi njihovih porodica govore koliko im je zla rat doneo i koliko su toga izgubili. U ratu koji je vođen na prostorima Hrvatske i BiH od 1991 do 1995. učestvovalo je oko 800.000 ljudi. Gotovo tri miliona ljudi bilo je primorano da napusti svoje domove, oko 200.000 civila i vojnika bilo je zatočeno u logorima, a oko 250.000 ljudi je poginulo.
Danas
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#21 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Tuzla
Rudari Tuzle obilježili blagdan Svete Barbare
Tradicionalno već devet godina oko pedesetak rudara svih vjera i nacija okupi se na blagdan svete Barbare u tuzlanskoj crkvi sv. Petra i Pavla gdje nakon sv. Mise bude upriličeno druženje sa rudarima i njihovim obiteljima uz čaj i rum.
Ove godine sv. Misu je predvodio fra Marko Lovrić, samostanski i župni vikar u Tuzli.
Gospodin Ivica Stijepić na proslavu blagdana došao je u rudarskoj odori. Kako kaže u rudniku je proveo 42 godine. Blagdan sv. Barbare obilježava od kada je rudar: „Počeo sam raditi 1952. godine i od tog dana sam počeo upoznavati sv. Barbaru i ono što ona predstavlja. Znao sam da postoji i do tada ali kada sam počeo raditi kao rudar, potrudio sam se i da saznam sve o svojoj zaštitnici“- kaže Stijepić.
U Tuzli je nekada ispred ulaza u jednu od jama postojala i kapela sv. Barbare gdje su se rudari molili. Zubu vremena i danas odolijeva kupola ove kapele.
Gospodin Stijepić nam je potvrdio da su se rudari svih nacija u toj kapeli molili sv. Barbari prije silaska u jamu.
Rudarima je poručio da vode računa o svom poslu i o sebi, da ne teže bogatstvu jer to nije vrijednost kojoj trebaju težiti. Težiti kako je kazao treba solidnom i poštenom životu u molitvi dragom Bogu bez kojeg nema ništa. Među rudarima bio je i njihov nekadašnji direktor Marinko Jakovac. On je kazao da za ranije obilježavanje blagdana sv. Barbare na ovim prostorima treba zahvaliti Austrijancima koji su ovdje i otvorili rudarsku proizvodnju. „Oni su uveli taj običaj tako da su svi stari rudari poštovali blagdan sv. Barbare. To je jako dobro pogotovu što su blagdan obilježavali svi, bez obzira na vjeroispovijest. Barbara je bila pojam rudara i njihova zaštitnica“.
Rudari Tuzle obilježili blagdan Svete Barbare
Tradicionalno već devet godina oko pedesetak rudara svih vjera i nacija okupi se na blagdan svete Barbare u tuzlanskoj crkvi sv. Petra i Pavla gdje nakon sv. Mise bude upriličeno druženje sa rudarima i njihovim obiteljima uz čaj i rum.
Ove godine sv. Misu je predvodio fra Marko Lovrić, samostanski i župni vikar u Tuzli.
Gospodin Ivica Stijepić na proslavu blagdana došao je u rudarskoj odori. Kako kaže u rudniku je proveo 42 godine. Blagdan sv. Barbare obilježava od kada je rudar: „Počeo sam raditi 1952. godine i od tog dana sam počeo upoznavati sv. Barbaru i ono što ona predstavlja. Znao sam da postoji i do tada ali kada sam počeo raditi kao rudar, potrudio sam se i da saznam sve o svojoj zaštitnici“- kaže Stijepić.
U Tuzli je nekada ispred ulaza u jednu od jama postojala i kapela sv. Barbare gdje su se rudari molili. Zubu vremena i danas odolijeva kupola ove kapele.
Gospodin Stijepić nam je potvrdio da su se rudari svih nacija u toj kapeli molili sv. Barbari prije silaska u jamu.
Rudarima je poručio da vode računa o svom poslu i o sebi, da ne teže bogatstvu jer to nije vrijednost kojoj trebaju težiti. Težiti kako je kazao treba solidnom i poštenom životu u molitvi dragom Bogu bez kojeg nema ništa. Među rudarima bio je i njihov nekadašnji direktor Marinko Jakovac. On je kazao da za ranije obilježavanje blagdana sv. Barbare na ovim prostorima treba zahvaliti Austrijancima koji su ovdje i otvorili rudarsku proizvodnju. „Oni su uveli taj običaj tako da su svi stari rudari poštovali blagdan sv. Barbare. To je jako dobro pogotovu što su blagdan obilježavali svi, bez obzira na vjeroispovijest. Barbara je bila pojam rudara i njihova zaštitnica“.
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#22 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Događaj koji je ujedinio Mostarce
Održan humanitarni koncert za Elmu Boškailo
U organizaciji World Music Centra Mostar sinoć je u Sportskoj dvorani Egipatskog sela u Mostaru održan humanitarni koncert "Plesom za život", a sav prihod od koncerta namijenjen za liječenje teško oboljele Elme Boškailo. Na koncertu su nastupili KUD "Džemal Bijedić", Plesni studio "Romantik" te Plesni studio "Mostars", dok su specijalni gosti koncerta bili Mostarske kiše i Ena Ćenan, djevojčica koja je sa svojih 12 godina pobijedila tumor i sada živi normalno i zdravo te želi da pomogne i Elmi Boškailo.
Direktorica World Music Centra Mostar Aleksandra Savić kazala je kako je najvažnije u svemu ovome vrijeme te kako su na veliku brzinu organizirali dva humanitarna koncerta.
"Prvi je održan prije par dana kada su tri rokenrol benda iz Stoca svirala za svoju Stočanku Elmu Boškailo i na taj način animirali ljude da se pridruže ovoj velikoj humanitarnoj akciji. U suštini, svi smo mi organizatori, jer su svi pomogli da se ovo organizira na brzinu.
Ono što me posebno ganulo je to što su i štićenici Egipatskog sela došli i donirali novac. Apeliram na građane da podrže ovu humanitarnu akciju i da daju svoj doprinos za što brže liječenje Elme Boškailo", kazala je Savić.
(bljesak.info)
moforaja
""Poštovani gradonačelnice Vašeg i našeg grada, mi smo članovi internet foruma moforaja.com i obraćamo vam se ovim pismom.
Ovaj forum postoji već duži period i na njemu se okupljaju Mostarci, i ne samo Mostarci. Imamo na forumu dosta tema koje obrađujemo i na kojima se nekad slažemo, nekad ne. Pošto smo mi, na neki način, ogledalo našeg društva, moramo Vam reći da je najviše neslaganja na podforumu Politika, što je i razumljivo.
Ali, na forumu takođe imamo i jedan podforum na kom se niko nikad nije posvađao i na kom svi mislimo isto, a zove se Humanitarne akcije. Nema ih tri, nego jedan. I na njemu su imena osoba kojima treba pomoć, jer su ili siromašni , ili bolesni. Nemamo pomoć za Bošnjake, Srbe i Hrvate. Pomoć ide narodu kojem je potrebna. Zato paketi kupljeni od strane članova foruma završe kako u Merhametu, tako i kod časnih sestara, ili u domovima onih kojima je potrebna. O ozbiljnom radu ovog foruma ste do sada više puta mogli pročitati u novinama ili čuti na radiju i televiziji."
Koliko se sjecam otvoren je i humanitarni telefon preko M:TEL mreze.
A Elmi zelim da uspije i da ozdravi.
Održan humanitarni koncert za Elmu Boškailo
U organizaciji World Music Centra Mostar sinoć je u Sportskoj dvorani Egipatskog sela u Mostaru održan humanitarni koncert "Plesom za život", a sav prihod od koncerta namijenjen za liječenje teško oboljele Elme Boškailo. Na koncertu su nastupili KUD "Džemal Bijedić", Plesni studio "Romantik" te Plesni studio "Mostars", dok su specijalni gosti koncerta bili Mostarske kiše i Ena Ćenan, djevojčica koja je sa svojih 12 godina pobijedila tumor i sada živi normalno i zdravo te želi da pomogne i Elmi Boškailo.
Direktorica World Music Centra Mostar Aleksandra Savić kazala je kako je najvažnije u svemu ovome vrijeme te kako su na veliku brzinu organizirali dva humanitarna koncerta.
"Prvi je održan prije par dana kada su tri rokenrol benda iz Stoca svirala za svoju Stočanku Elmu Boškailo i na taj način animirali ljude da se pridruže ovoj velikoj humanitarnoj akciji. U suštini, svi smo mi organizatori, jer su svi pomogli da se ovo organizira na brzinu.
Ono što me posebno ganulo je to što su i štićenici Egipatskog sela došli i donirali novac. Apeliram na građane da podrže ovu humanitarnu akciju i da daju svoj doprinos za što brže liječenje Elme Boškailo", kazala je Savić.
(bljesak.info)
moforaja
""Poštovani gradonačelnice Vašeg i našeg grada, mi smo članovi internet foruma moforaja.com i obraćamo vam se ovim pismom.
Ovaj forum postoji već duži period i na njemu se okupljaju Mostarci, i ne samo Mostarci. Imamo na forumu dosta tema koje obrađujemo i na kojima se nekad slažemo, nekad ne. Pošto smo mi, na neki način, ogledalo našeg društva, moramo Vam reći da je najviše neslaganja na podforumu Politika, što je i razumljivo.
Ali, na forumu takođe imamo i jedan podforum na kom se niko nikad nije posvađao i na kom svi mislimo isto, a zove se Humanitarne akcije. Nema ih tri, nego jedan. I na njemu su imena osoba kojima treba pomoć, jer su ili siromašni , ili bolesni. Nemamo pomoć za Bošnjake, Srbe i Hrvate. Pomoć ide narodu kojem je potrebna. Zato paketi kupljeni od strane članova foruma završe kako u Merhametu, tako i kod časnih sestara, ili u domovima onih kojima je potrebna. O ozbiljnom radu ovog foruma ste do sada više puta mogli pročitati u novinama ili čuti na radiju i televiziji."
Koliko se sjecam otvoren je i humanitarni telefon preko M:TEL mreze.
A Elmi zelim da uspije i da ozdravi.
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#23 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Srebrenica
Povratničke priče
U sela Slatinu i Buljin kod Srebrenice, od nekadašnjih 80, vratilo se tek petnaestak porodica. Muna Hasanović ima 75 godina i ne može da se vrati ovdje jer ide redovno na liječenje u Banoviće i Tuzlu. Ima veliku želju da se vrati. U Slatini provede skoro cijelo ljeto: "Cijelo ljeto provedem tu. I dogodine ću. Penzije nemam, ni pomoći. Djeca mi nešto daju. Valja se živjeti. Kupujem mlijeko. Bolesnik sam i već pet godina pijem lijekove."
Slavko Radić imao je sreću da mu se obnovi kuća, te se sa ocem vratio na svoje ognjište. Posla nema i ne može da se oženi jer ni jedna djevojka neće u njegovo selo, gdje je teško i mnogo se radi:
"Fino nam je ovdje. Kuću su nam obnovili. Kuće su nove. Dobili smo ovaca oko 30 komada. UNDP nam ih je dao. Volio bih da se oženim. Da mi je naći kakvu nevjestu ovdje, mada teško, neće na selo ni jedna."
Slavko i Muna
Muna i Slavko u glas potvrđuju da je suživot u ovim selima na visokom nivou:
"Slažemo se fino kao što smo se i prije rata slagali. Komšiluk je dobar. Idemo jedni drugim na sijelo. Častimo se. Zimi je malo teže. Ne može autom da se dođe dok se ne raščisti put kada je veliki snijeg. Ljeti je fino, ali zimi je teže. Put još nije asfaltiran i izgleda da neće za dugo. Vratilo se dosta ljudi. Neko je kupio plac da može da se vrati. Da su ostali imali gdje i oni bi se vratili."
Neuređen put je kočnica povratka u ova srebrenička sela. Hamdija Muminović živi u Sarajevu. Povremeno dolazi u Slatinu i uređuje svoje imanje, kako bi se jednog dana sa porodicom mogao vratiti:
"Želim se vratiti na svoje ognjište. Ne mogu da uspijem da uradim sve sam od svojih sredstava. Imam nešto i u Sarajevu. Nisam ni tamo, ni ovamo. Više bih volio ovamo, nego tamo, ali treba puno para. Srce mi je u ovom našem selu jer tu sam odrastao."
Osim uređenja puta do Potočara u dužini od 12 kilometara, povratnici se nadaju da će se nastaviti akcija deminiranja ovih sela, kako bi bili bezbijedni u obavljanju svakodnevnih poslova. Na sreću, do sada niko nije nastradao, iako mina ima u samim selima i duž cijelog puta do sela Šušnjari.
(Slobodna Evropa)
Povratničke priče
U sela Slatinu i Buljin kod Srebrenice, od nekadašnjih 80, vratilo se tek petnaestak porodica. Muna Hasanović ima 75 godina i ne može da se vrati ovdje jer ide redovno na liječenje u Banoviće i Tuzlu. Ima veliku želju da se vrati. U Slatini provede skoro cijelo ljeto: "Cijelo ljeto provedem tu. I dogodine ću. Penzije nemam, ni pomoći. Djeca mi nešto daju. Valja se živjeti. Kupujem mlijeko. Bolesnik sam i već pet godina pijem lijekove."
Slavko Radić imao je sreću da mu se obnovi kuća, te se sa ocem vratio na svoje ognjište. Posla nema i ne može da se oženi jer ni jedna djevojka neće u njegovo selo, gdje je teško i mnogo se radi:
"Fino nam je ovdje. Kuću su nam obnovili. Kuće su nove. Dobili smo ovaca oko 30 komada. UNDP nam ih je dao. Volio bih da se oženim. Da mi je naći kakvu nevjestu ovdje, mada teško, neće na selo ni jedna."
Slavko i Muna
Muna i Slavko u glas potvrđuju da je suživot u ovim selima na visokom nivou:
"Slažemo se fino kao što smo se i prije rata slagali. Komšiluk je dobar. Idemo jedni drugim na sijelo. Častimo se. Zimi je malo teže. Ne može autom da se dođe dok se ne raščisti put kada je veliki snijeg. Ljeti je fino, ali zimi je teže. Put još nije asfaltiran i izgleda da neće za dugo. Vratilo se dosta ljudi. Neko je kupio plac da može da se vrati. Da su ostali imali gdje i oni bi se vratili."
Neuređen put je kočnica povratka u ova srebrenička sela. Hamdija Muminović živi u Sarajevu. Povremeno dolazi u Slatinu i uređuje svoje imanje, kako bi se jednog dana sa porodicom mogao vratiti:
"Želim se vratiti na svoje ognjište. Ne mogu da uspijem da uradim sve sam od svojih sredstava. Imam nešto i u Sarajevu. Nisam ni tamo, ni ovamo. Više bih volio ovamo, nego tamo, ali treba puno para. Srce mi je u ovom našem selu jer tu sam odrastao."
Osim uređenja puta do Potočara u dužini od 12 kilometara, povratnici se nadaju da će se nastaviti akcija deminiranja ovih sela, kako bi bili bezbijedni u obavljanju svakodnevnih poslova. Na sreću, do sada niko nije nastradao, iako mina ima u samim selima i duž cijelog puta do sela Šušnjari.
(Slobodna Evropa)
-
cyprus
- Posts: 39746
- Joined: 21/03/2007 22:00
- Location: Σαράγεβο / Saraybosna
#24 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Vjerovatno najljepša tema koja je ikad otvorena na ovom forumu
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#25 Re: Dobrosusjedski odnosi - uspjesne price izmedju naroda u BiH
Italijani u BiH
Pripadnici italijanske nacionalne manjine danas uglavnom žive u Sarajevu, Tuzli i Prnjavoru. Nekoliko kilometara od Prnjavora je Štivor - mjesto u koje su se Italijani organizirano, za vrijeme Austro-Ugarske, doselili. U susjednom mjestu Šibovskoj, gdje su živjeli Nijemci, 1902. godine otvorena je prva osnovna škola gdje se između ostalog učio i italijanski jezik. Od tada Štivor faktički živi svojim životom sve do kraja Drugog svjetskog rata kada su iz susjednog mjesta Nijemci protjerani, a jedan dio Italijana odveden u logore. Zbog tzv. Tršćanske krize italijanska državljanstva su na silu svima oduzeta.
Ipak, Štivor je preživio Drugi svjetski rat, ali i ovaj posljednji (1992.-1995.) jer u Štivoru danas živi oko 150 Italijana, doduše srednje i starije generacije. Mladi su mahom u Italiji gdje žive i rade, što je tri puta manje u odnosu na 1991. godinu kada je u ovom mjestu bilo oko 500 Italijana.
U Štivoru se danas još uvijek govori italijanski jezik sa trentinskim dijalektom kojeg više nema ni u Italiji. U Štivoru se misa služi na italijanskom jeziku, svadbe se prave na italijanski način, kuhaju se nacionalna italijanska jela.
U ratnom i poratnom vremenu Italijani su se povezali sa maticom u Italiji, posebno sa pokrajinom Trento. Italijanska vlada donijela je 1997. godine akt da se vrate državljanstva svima onima kojima su na silu oduzeta, a od 2000. godine se donosi odluka o dodjeli državljanstva po porijeklu.
Mještani ovog sela integrirani su u bosanskohercegovačko društvo, a proces asimilacije je nešto izraženiji kod srednje generacije (stara generacija je sklapala brakove isključivo sa pripadnicima svoje nacionalne manjine) koja je u miješanim brakovima sa domicilnim stanovništvom, pretežno pravoslavnim (negdje oko 70%).
Italijani su u ovom ratu ostali indiferentni u političkom smislu, dok su u bivšoj SFRJ politički participirali.
U Tuzlu Italijani dolaze mahom kao stručnjaci, zanatlije, zidari, kamenorezci, rudari. I danas postoji mjesto Talijanuša gdje su se nastanile prve italijanske porodice Segati, Motovi, Kešnerovi, Bankerovi, Zambonijevi i drugi. Mađutim, za kratak vremenski period oni će se „utopiti“ u Tuzlu, tako da se njihova organiziranost, njihov zasebiti identitet ne može osjetiti. Italijani iz Tuzle ne govore italijanskim jezikom, naprotiv, tek ga sada izučavaju, ne drže do italijanskih običaja. Izmiješani su sa svim konstitutivnim narodima, i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima. Još jedino se mogu prepoznati po prezimenima.
Italijani iz Sarajeva i Tuzle imaju mješovite brakove sa konstitutivnim narodima i sa drugim nacionalnim manjinama, često sa Česima, vjerovovatno zbog iste vjerske opredijeljenosti. Uglavnom su organizirani kroz udruženja i njihove potrebe danas se očituju u ideološkom smislu, da se zna da su Bosanci italijanskog porijekla, a u materijalnom da imaju prostorije gdje se mogu družiti. Takvih porodica je u Tuzli oko 80-ak, a u Sarajevu upola manje, s tim da u Sarajevu ima i Italijana koji nisu porijeklom iz Trenta već iz drugih krajeva Italije (Beluna i Milana) i njih je svega desetak, što kad se doda ovim iz Trenta čini skupinu od oko 50-ak Italijana.
Rat protiv BiH (1992.-1995.) Italijane je iz Tuzle, kao i Italijane iz Sarajeva, natjerao da ističu svoje italijansko porijeklo, najprije iz ekonomskih razloga (humanitarna pomoć). I Italijani su prvo Bosanci, pa tek onda Italijani, a to što su ustavno „Ostali“ smatraju uvredom. Procjenjuju da ih na čitavom području BiH ima oko 1.000.
(Nermina Šačić)
Pripadnici italijanske nacionalne manjine danas uglavnom žive u Sarajevu, Tuzli i Prnjavoru. Nekoliko kilometara od Prnjavora je Štivor - mjesto u koje su se Italijani organizirano, za vrijeme Austro-Ugarske, doselili. U susjednom mjestu Šibovskoj, gdje su živjeli Nijemci, 1902. godine otvorena je prva osnovna škola gdje se između ostalog učio i italijanski jezik. Od tada Štivor faktički živi svojim životom sve do kraja Drugog svjetskog rata kada su iz susjednog mjesta Nijemci protjerani, a jedan dio Italijana odveden u logore. Zbog tzv. Tršćanske krize italijanska državljanstva su na silu svima oduzeta.
Ipak, Štivor je preživio Drugi svjetski rat, ali i ovaj posljednji (1992.-1995.) jer u Štivoru danas živi oko 150 Italijana, doduše srednje i starije generacije. Mladi su mahom u Italiji gdje žive i rade, što je tri puta manje u odnosu na 1991. godinu kada je u ovom mjestu bilo oko 500 Italijana.
U Štivoru se danas još uvijek govori italijanski jezik sa trentinskim dijalektom kojeg više nema ni u Italiji. U Štivoru se misa služi na italijanskom jeziku, svadbe se prave na italijanski način, kuhaju se nacionalna italijanska jela.
U ratnom i poratnom vremenu Italijani su se povezali sa maticom u Italiji, posebno sa pokrajinom Trento. Italijanska vlada donijela je 1997. godine akt da se vrate državljanstva svima onima kojima su na silu oduzeta, a od 2000. godine se donosi odluka o dodjeli državljanstva po porijeklu.
Mještani ovog sela integrirani su u bosanskohercegovačko društvo, a proces asimilacije je nešto izraženiji kod srednje generacije (stara generacija je sklapala brakove isključivo sa pripadnicima svoje nacionalne manjine) koja je u miješanim brakovima sa domicilnim stanovništvom, pretežno pravoslavnim (negdje oko 70%).
Italijani su u ovom ratu ostali indiferentni u političkom smislu, dok su u bivšoj SFRJ politički participirali.
U Tuzlu Italijani dolaze mahom kao stručnjaci, zanatlije, zidari, kamenorezci, rudari. I danas postoji mjesto Talijanuša gdje su se nastanile prve italijanske porodice Segati, Motovi, Kešnerovi, Bankerovi, Zambonijevi i drugi. Mađutim, za kratak vremenski period oni će se „utopiti“ u Tuzlu, tako da se njihova organiziranost, njihov zasebiti identitet ne može osjetiti. Italijani iz Tuzle ne govore italijanskim jezikom, naprotiv, tek ga sada izučavaju, ne drže do italijanskih običaja. Izmiješani su sa svim konstitutivnim narodima, i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima. Još jedino se mogu prepoznati po prezimenima.
Italijani iz Sarajeva i Tuzle imaju mješovite brakove sa konstitutivnim narodima i sa drugim nacionalnim manjinama, često sa Česima, vjerovovatno zbog iste vjerske opredijeljenosti. Uglavnom su organizirani kroz udruženja i njihove potrebe danas se očituju u ideološkom smislu, da se zna da su Bosanci italijanskog porijekla, a u materijalnom da imaju prostorije gdje se mogu družiti. Takvih porodica je u Tuzli oko 80-ak, a u Sarajevu upola manje, s tim da u Sarajevu ima i Italijana koji nisu porijeklom iz Trenta već iz drugih krajeva Italije (Beluna i Milana) i njih je svega desetak, što kad se doda ovim iz Trenta čini skupinu od oko 50-ak Italijana.
Rat protiv BiH (1992.-1995.) Italijane je iz Tuzle, kao i Italijane iz Sarajeva, natjerao da ističu svoje italijansko porijeklo, najprije iz ekonomskih razloga (humanitarna pomoć). I Italijani su prvo Bosanci, pa tek onda Italijani, a to što su ustavno „Ostali“ smatraju uvredom. Procjenjuju da ih na čitavom području BiH ima oko 1.000.
(Nermina Šačić)