Dobri ljudi u zlim vremenima

[HAVANA]

- Za vas svi kažu da ste dobar čovjek.
– Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.
Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?
– Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh.

Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše...”

Tako je govorio Zuko Džumhur

[Drosera capensis]

Amir Reko



Alija Ćosić

https://www.youtube.com/watch?v=bleANqz5sgM&t=384s

[Haman2]

"Beranske priče": Ljudskost Faika Hadrovića koji svjedoči o teškoj noći bez svjedoka
ISPOVIJEST O ČOVJEČNOSTI
Autor: Mela Hadrović Murić
Objavljeno: 02. October 2018. 14:10:13

[img]http://www.bosnjaci.net/foto/Ilustracij ... _Murić.jpg[/img]

"U onom teškom vremenu od '44. do '48. radio sam u policiji, svega sam se tada nagledao i svašta sam doživio. Ne znam koliko dugo ću živjeti, a ovo što ću vam sada ispričati nemojte drugome prenijeti. Lakše će mi biti da vam ja ispričam, a stalo mi je i da tajna ostane, nadam se da će tako i biti.

Jednoga dana, pade i na mene red da učinim ono što nijesam ni htio niti mogao da učinim. Uhapšen je bio izvjesni mladi čovjek, po sjećanju Bogavac, četničko dijete. Pala je odluka da ga treba povesti na Talum, bez suđenja i presude, ubiti ga i zakopati, a da se to ne zna.

Odbijanje naređenja u to vrijeme značilo je isto što i naći se ispred streljačkog voda. Naravno, pred zoru, u gluho doba noći, iz sobe u kojoj je bio zatvoren, izveo sam meni nepoznatog mladića. Talum nije bio tako daleko; koračamo sporo i bez riječi. Znalo se da se to tako radi, noć svjedoka nema, a mrtva usta ne govore. Nijesam znao da li je predosjećao šta je značilo njegovo odvođenje u to doba - mlad čovjek, možda ne zna. Ako je znao, da li je bio svjestan da je taj trenutak bio i moj bezizlaz? Ako ubijem, ubio sam i njega i sebe. Ako ne ubijem, možda sjutra mogu postati još jedna talumska žrtva. Ostavljajući sve to po strani i ne računajući na posljedice, još usput sam čvrsto riješio da mu neću i ne mogu oduzeti život.

Bezazlen, nemoćan i nedužan, uz to, on goloruk, a ja sa puškom, bez ikakvog otpora, stigosmo na mjesto gdje su moje prve riječi bile:

„Čiji si, koga imaš od porodice?“

„Jedinac sam. Imam tri sestre, udate su negdje kod Mojkovca“ - reče mladić.

„Hajde, iskopaj jamu, požuri, nema čekanja“ - naredih mu.

Bez pogovora, mladić poče kopati jamu, isto onako kao da je na tom mjestu želio zasaditi voćku, vrijedno, pažljivo i da lijepo izgleda. Ne progovarajući ni jednu riječ, kada je završio, naredih mu:

„De, poređaj to kamenje oko jame, a tu zemlju vrati gdje je bila.“

Zbunjen takvom naredbom, zatrpa jamu, a od vraćene zemlje napravi nešto nalik grobu, a možda prozrevši moju namjeru, to je činio i brzo i pedantno. Kad je sve bilo gotovo, skoro šapatom naredio sam mu: „Sad bježi da se naše oči nikada više ne vide. Ako se vratiš, ubio si i mene i sebe.“

U znak završenog zadatka, iz puške sam ispalio tri metka i vratio sam se tamo odakle smo ranije krenuli.

Ja, Faik Hadrović, pričam ovu priču, jer nije ostalo još mnogo dana, već idem u susret Stvoritelju. Jednoga dana, kada više ne budem ovdje, Bogavac će se sjetiti one teške noći bez svjedoka, kada sam, rizikujući i svoj život, odlučivao o životu ili smrti.“

Zapisano je da je spasiti jedan život isto što i spasiti čitav svijet, a u ovom istinitom slučaju, po svemu sudeći, Faik je spasio i svoj i svijet nepoznatog mladog čovjeka.

(Ilustracija: Aldemar Ibrahimović)

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=65890