Dobri ljudi

Rasprave na razne teme... Ako ne znate gdje poslati poruku, pošaljite je ovdje.

Moderator: O'zone

Post Reply
User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

#1 Dobri ljudi

Post by StLouis » 16/05/2007 18:19

Potaknut pricom Sare Pecanac koju je Nancy postirala na podforumu Kutura i Umjetnost, "price, pjesme, intervjui" zelio bih zapoceti neku novu pricu ili nastaviti svoju pricu o dobrim ljudima, a i vi ako ste voljni da kazete svoje hvala dobrim ljudima nastavite...nadam se da je nancy ok s copy paste:)

naime....

jos dok je buktio rat u BiH i dok su se nastavljali zestoki sukobi izmedju Bosnjaka i Hrvata, meni je jedan dobar covjek spasio zivot i pomogao mi da izvucem zivu glavu iz ralja rata. Ne zelim ga prozivai po imenu, recimo da se zvao Josip i da je bio iz Srednje Bosne. Josip me je prevezao do granice, dao mi svoj pasos i rekao; a sada idi, neka ti je Bog na pomoci, ako i kada stignes na sigurno evo ti adresa moje sestre(njegova sestra je zivjela u Sloveniji), i sve sto ocekujem od tebe je da mi posaljes pasos. Na svu srecu, Josip je bio plavokos i plavook kao sto sam ja, ali nije mi fizicki slicio i bio je 10 godina stariji od mene...no sretna zvijezda je bila na mojoj starni i ja sam izbjegao potencijalnu smrt. Ovim putem se zelim zahvaliti ovom dobrom covjeku i svim dobrim ljudima koji su u vrtlogu rata prepoznali dobro i otvorili svoje srce pomogavsi svojim susjedima u nevolji.


A ovo je Sarina prica...


Nancy Drew (citat):
Sarina priča

Jutarnji list, 12.05.2007
Piše: Darko Pavičić
Foto: Darko Pavičić

Glavna je junakinja “Sarine priče” njezina majka Zajneba, koja je na početku nacističke okupacije Sarajeva spasila i udomila svoje susjede Kabiljo, zbog čega je bila prva muslimanka koju je Izrael odlikovao medaljom pravednika među narodima



Moja je majka kao 22-godišnja žena s dvoje djece povela pod svoj krov susjede Židove, kojima je bomba bila srušila kuću. Pedeset godina poslije, povijest se ponovila. Lokacija je bila ista: Sarajevo. Ljudi su bili isti, ali su sada trebali pomoć oni koji su onda pomagali’, kaže Sara Pećanac

Sara Pećanac živi u jednom od novih jeruzalemskih naselja. Prije 13 godina živjela je u Sarajevu. Odrasla je u Ulici Đure Đakovića kao Aida Hardaga. O njezinu se životu upravo snima film na sarajevskim i jeruzalemskim ulicama, a priču o sebi već 12 godina priča na svim kontinentima. Njezina će sudbina doći u središte pažnje na ovogodišnjoj Židovskoj kulturnoj sceni Bejahadu kao nesvakidašnja priča vrtoglave povijesti koja se u kratkom razdoblju dvaput dramatično ponovila u njezinoj obitelji. Prvi put u jeku Drugog svjetskog rata, a nakon toga u vrijeme srpske agresije i blokade Sarajeva. Prvi put kada je Sarina majka spasila susjede Židove, obitelj Kabiljo, a drugi put kada su Židovi u znak zahvalnosti došli po muslimansku obitelj Hardaga u okruženo Sarajevo i odveli je u Izrael, gdje je započela novi život.

- Ova mi je zemlja pružila novi život. Moja kći Stela završila je osnovnu i srednju školu, bila je u vojsci, sada je studentica... Pružila mi je ono što je san svake normalne majke, da omogući djeci da prožive mladost i zasnuju svoj život - kaže Sara Pećanac s kojom smo razgovarali u Jeruzalemu. Glavna je junakinja “Sarine priče” njezina majka Zajneba, koja je na početku nacističke okupacije Sarajeva spasila i udomila svoje susjede Kabiljo, zbog čega je bila prva muslimanka koju je Izrael odlikovao medaljom pravednika među narodima.

- Priču treba započeti 17 godna prije nego što sam se ja rodila, kada je moja majka, tada dvadesetdvogodišnja žena s dvoje djece, povela pod svoj krov susjede Kabiljo, kojima je bomba bila srušila kuću. Nacisti ne samo da nisu voljeli Židove nego ni one koji su im pomagali pa je kazna čekala i one koji su ih skrivali - priča Sara Pećanac i skromno dodaje kako je njezina majka učinila samo ono što je mislila da treba učiniti i kada su je u Izraelu pitali zašto je to napravila, ona je odgovorila da ne razumije pitanje jer joj je sasvim normalno da ljudi pomažu jedni drugima.



- Pedeset godina poslije, povijest se ponovila. Lokacija je bila ista - Sarajevo. Ljudi su bili isti, samo su sada pomoć trebali oni koji su onda pomagali - nastavlja Sara Pećanac.

Budući da su s obitelji Kabiljo, koja se nastanila u Izraelu, bili u dobrim odnosima, uslijedila je akcija izraelske države.

- Angažirao se i izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres, koji je uputio pismo Vladi BiH zato što su postojali ratni zakoni da ljudi do određene dobi ne mogu napustiti Sarajevo. Dobili smo jamstva koja su nam pomogla da izađemo i nastavimo život u “obećanoj zemlji” - kaže Sara. Upravo se u slučaju njezine obitelji, dodaje, potvrdila ona židovska izreka da tko spasi jedan ljudski život, spasio je cijelo čovječanstvo.

To nam je potvrdila i Miriam Aviezer, predsjednica Udruženja Židova s područja bivše Jugoslavije u Izraelu i članica Komisije za utvrđivanje pravednika među narodima u jeruzalemskom Yad Vashemu.

- U odlomku iz Biblije stoji da je pravednik onaj čovjek koji je spasio jednu dušu i tako spasio jedan cijeli narod. To dolazi do izražaja baš kada se radi o pravednicima koji su nežidovi, a koji su spašavali Židove u Drugom svjetskom ratu i izložili se opasnosti, kao i svoju obitelj - kaže Miriam Aviezer. Prema njezinim riječima, u svijetu ima 20.000 pravednika među narodima, među kojima su i neki kraljevi, mnogi diplomati i svećenici, ali su najvredniji pothvati tzv. malih i običnih ljudi, susjeda i prijatelja, pa čak i slučajnih prolaznika koji su spasiti nečiji život smatrali svojom dužnošću.

Zanimljivo je kako su naši prostori u prosjeku bogati takvih hrabrim pothvatima. Miriam Aviezer tako navodi podatak da u Hrvatskoj, s obzirom na ondašnju brojku od oko 40.000 Židova, ima 105 pravednika među narodima. Za usporedbu, u Poljskoj u kojoj je živjelo 2,3 milijuna Židova, ima pet, šest tisuća pravednika.

- Svaka je priča izuzetno dramatična. Tako je 1942. u Židovsku općinu Zagreb došao čovjek i ostavio paket. Kada je otišao, paket se počeo micati i vidjeli su da je unutra jednogodišnje dijete. U pismu je pisalo da ga predaju sestrični Blanke Bichler koja je iz Loborgrada odvedena u u Auschwitz, ali je platila stražarima da joj spase dijete. No kako je njezina sestrična bila na crnoj listi i pred odlaskom u partizane, odnijela je dijete ženi koja je djecu čuvala za novac. Ali, nije joj se previše sviđala pa je pisala Gertrudi Belinić da vidi što je s curicom. Ona ju je pronašla prljavu, bosu i zapuštenu pa ju je odnijela svojoj kući. Netko ih je prokazao pa su skoro nastradale. Pobjegle su, krstile su malu i vratile je natrag prekrštenu. Tako su je spasili i ona sada živi u Izraelu sa svojom obitelji - priča Miriam Aviezer. Kaže i kako je na svečanost dodjele medalje pravednika došla nekadašnja beba s cijelom svojom obitelji, po čemu se vidi da je onaj tko je spasio nju, spasio i cijeli narod, tj. generacije koje su uslijedile. Na ovogodišnjoj Židovskoj kulturnoj sceni Bejahad, osim Sare Pećanac, predstavit će se i sarajevska obitelj Korkut, koja također nosi titulu pravednika među narodima.

- Dr. Derviš Korkut bio je kustos muzeja u Sarajevu koji je spasio “Sarajevsku Hagadu” od Hitlerove specijalne postrojbe za pljačku umjetnina Rosenbergkomand. Sakrio ju je u podu svoje kuće, ali medalju pravednika nije dobio za to, jer se ona dobiva samo za spašavanje ljudi. On je, naime, u svoju kuću primio Donkicu Papo, koja je u sarajevsku bolnicu došla tražiti oca, ali su ga već bili odveli. Vratar bolnice odveo ju je dr. Korkutu koji ju je primio u svoju kuću i obukao kao muslimanku. Bio je popularan u ondašnjoj vlasti pa su k njemu dolazili i oficiri, Nijemci, a Donkica ih je posluživala - priča Miriam Aviezer.

Niže priču za pričom, a posebno je upečatljiva i ona Hasje Sazlinović koja je otišla u Đakovo po djecu židovske obitelji Israeli. Vodila ih je po opasnom putu s lažnim legitimacijama, čas ih predstavljajući kao svoju djecu, a čas kao rodbinu. Međutim, da bi netko postao pravednik među narodima, nužno je da je svoj život izložio opasnosti i da za to ima svjedočanstvo.

- Sve je jednostavno ako je priča čista. Kada se nekog predloži, prvo pogledamo da nije na listi zločinaca, jer je bilo slučajeva da je netko spasio neku obitelj, ali je bio na nekoj dužnosti po kojoj je mnoge poslao u smrt. Mi u Yad Vashemu imamo spiskove zločinaca prema svim kategorijama, za cijelo područje bivše Jugoslavije. Svih ustaša, od najviših do običnih vojnika, s opisom zločina, područja na kojem je počinjen, podatkom je li ga Komisija za vojne zločine kaznila, je li mu suđeno, živi li u izbjeglištvu i čak gdje se nalazi. Imamo čak i popise onih koji nisu bili zločinci, ali su dobili židovsku imovinu na čuvanje pa su je prisvojili - kaže Miriam Aveizer.

Najviše se inzistira na izjavi preživjelih sudionika, koji su u vrijeme čina morali imati barem osam godina. Ako nema preživjelih, uzima se svjedočanstvo očevica.

- Spis obradim, vidim odgovaraju li podaci povijesnim činjenicama i predložim komisiji, nakon čega slijedi diskusija koja se najviše vodi o tome u čemu je bila opasnost. Kada se prizna, slijedi svečanost u Yad Vashemu ili izraelskom veleposlanstvu u toj državi - opisuje Miriam Aviezer i dodaje da su pravednici u Yad Vashemu donedavno sadili drvo u memorijalnom parku, ali kako mjesta za drveće više nema, dobivaju pločicu sa svojim imenom na zidu.

I obitelj Hardaga ima svoje drvo u jadvašemskome memorijalnom parku. - Moja je majka posadila drvo 1985. godine. Ono ima korijene, što su moji korijeni danas, a drvo je sve ljepše i ljepše i simbolizira novu generaciju. Ona je to napravila zato što je mislila da je to ispravno i nije mnogo pričala o tome - priča nam Sara Pećanac, koju je začudila pažnja koju je njezina obitelj izazvala u Izraelu.

- Kada sam došla u Izrael, pitala sam se zbog čega se pravi tolika buka, jer to je nešto sasvim normalno, ali danas, nakon 13 godina života u Izraelu, jasno mi je što je značilo da jedna muslimanka pomaže Židovima. To je prelazilo granice humanosti i otišlo u političke vode, što je posve neispravno - nastavlja Sara Pećanac. Misli kako joj je bilo predodređeno da jednog dana dođe živjeti u Izrael, jer je još u Sarajevu maštala kako će prijeći na judaizam.

- Moja je majka spasila i obitelj Kabiljo i svoju obitelj za to da živimo svoje snove! Jer meni je bio san da postanem Židovka, na što sam vrlo ponosna. Brat mi je kršćanin i živi u Meksiku, a sestra muslimanka u Sarajevu. To je poruka za cijelo čovječanstvo, da svi mogu živjeti u ljubavi, da se drugi mogu poštovati, bez obzira na to što sam se ja našla na ovom putu - poručuje Sara. Njezina je životna priča, zaključuje, kao “puzzle koji je Bog stvorio prije njezina rođenja, a dijelovi su se sami počeli uklapati”.



Iz 'malog Jeruzalema' u pravi Jeruzalem

Izrael je, kaže Sara Pećanac, zemlja koja zna prihvatiti čovjeka, jer u njoj nitko nije stranac najviše zbog toga što ljudi dolaze sa svih strana svijeta. No nekih sličnosti ima i s BiH, ponajviše zbog susretanja triju velikih religija, kršćanstva, judaizma i islama.

- Iz Sarajeva, “malog Jeruzalema”, došla sam u pravi Jeruzalem - kaže Sara Pećanac.

Međutim, taj dolazak nije bio lagan. Iako ih je Izrael dočekao s najvećim poštovanjem i Sarina je majka dobila nacionalnu mirovinu, Saru i njezinu obitelj čekala je teška prilagodba. Njezin pravni fakultet nije vrijedio mnogo, a suprug je sa završenom elektrotehnikom nešto lakše našao posao.

- Majka nam je pomagala, ali to je bio njezin novac i sve više od toga što smo htjeli morali smo zaraditi sami. U jednom su je intervjuu pitali što ću ja raditi, na što je rekla da sam završila fakultet, ali da ne znam jezik i da ima mnogo mladih nezaposlenih pa da ne očekuje da ću dobiti posao u struci. “Život je početak, ima krpa i vode pa neka čisti i zaradi novac”, izjavila je za novine. Čistila sam godinu dana, a moja je Stela završila privatnu školu, koju smo željeli da upiše. Nakon godinu dana došli su iz Yad Vashema i rekli da prestanem s tim, iako sam dobro zarađivala, jer imaju posao za mene - priča Sara Pećanac, koja je nakon šest mjeseci odlično naučila hebrejski i sada je direktorica jednog odsjeka u jadvašemskom arhivu



Mjesto zajedništva Židova i muslimana

Židovska kulturna scena Bejahad, koju vodi ugledni zagrebački liječnik dr. Vladimir Šalamon, nije samo mjesto jednogodišnjeg okupljanja Židova s prostora bivše Jugoslavije nego i jedno od mjesta susreta Židova i muslimana s ovih prostora. Prošle godine, u jeku sukoba između muslimana i Židova na Bliskom istoku, na Bejahadu na Hvaru dr. Vladimir Šalamon i reisu-ul-ulema dr. Mustafa Cerić potpisali su zajednički apel o nužnosti susretanja jednih i drugih, osobito u kulturnim, intelektualnim i umjetničkim projektima. - Bejahad je novi modus vivendi na ovim prostorima - rekao je dr. Šalamon na predstavljanju Bejahada prošli vikend u Tel Avivu

Bejahad 2007. ove će se godine od 25. kolovoza do 1. rujna održati u Opatiji, a jedno od središnjih mjesta zauzimat će priča o pravednicima među narodima - muslimanima koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata spasili svoje susjede Židove, da bi oni iz sarajevskog pakla prije 13 godina uzvratili istom mjerom, spašavajući ih i nudeći im dom u “obećanoj zemlji” Izraelu.



Image


Image


Image


Image


Post Reply