Naravno da se radujem dolasku prijatelja iz mladih dana, rodbini... Tokom njihovih posjeta, ja cvatem: pricamo o starim dobrim vremenima, slusam njihove price koje nisu uvijek ruzicaste i pothranjujem svoje uvjerenje da sam dobro ucinila sto nisam i ja otisla ... vodam ih po gradu, pokazujem sta smo popravili, kako nam je sad dobro, pa se i sama uljuljkujem u to. U to i dodje i SFF, pa sva ona praznicna atmosfera... a ja mogu da se pravim vazna kao da sam sve to bas ja organizirala

)) Gledaju oni guzvu, atmosferu, zadivljeni su, a ne znaju, da je 70% prisutnih bas kao i oni - ovdje u prolazu ...
I zasto bi dijaspora bila zajednica za sebe. Pa svi smo mi bili ili jesmo potencijalna dijaspora...