Ja cu malo o tim nasim zivotima u bijelom ( citaj crnom) svijetu:
Put kroz bijeli svijet:
1.Izbjeglicke centre koji su nastajali od “presminkavanja” bolnica za ludake u centre za primanje izbjeglica ( kako u komsiluku tako I na zapadu).
2. Mjesanje mentaliteta iz Bosne, od sjevera do juga, od zapada do istoka, od profesije advokara do onih koji su poker igrali dugo u noc, sve to u sobi od 20 kvadratnih metara a 20 dusa u njoj, od jutra do mraka.
3. Onda su se te prve selidbe pretvorile u selidbe dalje od drzave gdje smo rodeni a blize zemljama vjetrenjaca ili cak preko vode gdje smo mislili da su ljudi razumniji od nasih na Balkanu I gdje ce nam zivot biti bar malo laksi. Prevarili smo se sto se ljudi tice.
Jos uvijek bez icega, stiskajuci malu kutijicu fotografija, koje smo uspjeli ponijeti sa nama.
4. Bolnice u komsiluku zamjenjuju bolnice na zapadu samo sada nam I komunikacija postaje problem kao I sredine po kojim treba da se snalazimo. Sada smo baceni u TOR stranaca, bez razlike koji jezik govorimo ili sta jedemo. Dobili smo novi naziv, naziv stranaca, koji nas prati I pratice cijeli zivot.
5.Dobijanjem dozvole za boravak, poslije tri godine natucanja po tim izbjeglickim centrima, po prvi put smo postali ime I prezime u sistemima gdje danas zivimo I rjesili se lanaca koji su nam bili zavezani oko vrata u tim centrima.
Jos uvijek bez icega, stiskajuci malu kutijicu fotografija, koje smo uspjeli ponijeti sa nama.
6.Dobili smo mogucnost obrazovanja, mogucnost traziti posao I mogucnost prijave u socijalne ofise gdje bi nam se isplacivala pomoc za zivljenje.
7.Dolazi novi period, kada inzinjeri ili doktori moraju u skolu, opet sa onim koji kockaju cijelu noc, ili sa onim bolesnim ciju bolest niko na zapadu ne razumije, bez obzira sto je nastala kao proizvod rata, jer svi moraju u skolu da bi dobivali pomoc.
8.Arogatni ucitelji drzava gdje smo dosli, cije siroko znanje je veoma ograniceno, I vecina ucenika imaju visi stepen znanja u svemu osim u jednom ali najbitnijem a to je jezik kojim se komunicira. Ponizno smo se morali pravdati za svaki sat odsustva sa casova ili objasnjavati da nemamo nista zajednicko sa nekim afrikancem ili azijcem osim sto smo ljudi I mi I oni I da su I oni tu dosli sto su morali.
Jos uvijek bez icega, stiskajuci malu kutijicu fotografija, koje smo uspjeli ponijeti sa nama.
I tako konacno kao naucimo taj jezik, djeca nam odrasla u novim sredinama gdje oni postaju prevodioci roditeljima, I nasao se posao, daleko ispod zeljenog ali posao od koga se zivi. Cast izuzecima, onim koji nisu morali promjeniti svoju bransu, koji su lako preveli svoje diplome I nasli svoj posao snova. Vjerujem da su rijetki.
Za sve ovo vrijeme, novac koji smo primali kao pomoc dijelio se na Bosnu I nas. Nase potrebe odjece I obuce smo mogli u pocetku rjesavati I u prodavnicama crvenog krsta ali novac se MORAO slati rodbini u Bosni. Bilo da se radilo o tetki koju nismo nikada posjetili do roditelja, brace ili sestara. Velike sume su odlazile na telefonske racune, na pakete I vjeruje da I danas ljudi nisu prestali sa tim navikama, pa ni sa paketima.
Jos uvijek bez icega, stiskajuci malu kutijicu fotografija, koje smo uspjeli ponijeti sa nama.
Tako dragi moji sugradani, ne trazimo mi nikakvu zahvalnost sa vase strane, niti vase zaljenje nas I nasih sudbina. Mi smo svjesni kome je bilo teze I zato vjerujem da istinski uvijek ste bili sa nama u srcima i nasim mislima. Kao sto ste I danas.
Mi i nasa djeca smo postali integrisani dio kultura gdje zivimo, naucili jezik, naucili I prihvatili novi mentalitet ljudi oko nas, koji koliko nam I smeta, toliko nam pocinje I odgovarati. Bas kao I vrijeme, nekada nam je bilo hladno I kisno a sada nam je hladovina I kisna odijela su se kupila. Sve je to ljudski I za ocekivati, covjek je prilagodljiva velicina .
Ali mi bi bili sretniji kada bi se samo jednom stavili u nase cipele, I prosetali krug kroz nasu istoriju posljednih 15 godina I vjerujem da bi mogli izbrisati mnoge postove koji su napisani na ovom forumu.
Ali slozicemo se jedno I to najbitnije: Bosna je u nama I ponosno je nosimo tamo gdje gazimo bez obzira gdje zivimo.
A to sto pokusavamo da fotografije iz kutijica izvadimo I uokvirimo na zidovima nasih novih kuca ili stanova, bilo to u zemlji gdje zivimo ili u Bosni ne bi trebalo biti za osudu, to je period u nasem zivotu, koga smo dugo cekali I docekali.
A ispred nas je novi period, koji ima veoma vazan zadatak, da naucimo uzivati u pogledu I pomiriti se da ne mozemo biti na oba mjesta ali nemamo razloga ne voliti I ono sto je nekada nase bilo I ono sto je sada nase postalo.
P.S. I cujem mnogi ljudi po dijaspori dobivaju ozbiljne napade "post- traumaticnog sindrom -a" a to obicno dolazi jednom kada se tijelo opusti, po prvi put prestane biti u grcu, kao sto je bilo sve ove godine. I taman kada mislis da si docekao da se odmoris od svega, proslost te stigne i bas ti mir nece da ponudi.
To me neiznenaduje kada vjerujem da su rijetki posjetili psihologa, vjecito su u krugu izmedu borbe predrasuda od strane domacina i neshavatanja od strane rodbine u Bosni a to sve moze doprinijeti jednom neobicnom koktelu koji psihi nece dati mira, mozda nikada za neke primjere
Tako puno je tuge sakriveno i sahranjeno sve te godine, u sudbinama ljudi koji su bili natjerani da napuste Bosnu, o kojima dragi nasi sugradani u zemlji Bosni rijetko cuju i jos teze mogu razumjeti.

