Dežulović Fan Club

TV i novinske vijesti, vaši komentari, vaše teme...
User avatar
insomnia78
Posts: 62027
Joined: 03/04/2011 14:43

#1051 Re: Dežulović Fan Club

Post by insomnia78 » 10/06/2018 16:08

Nije ko Skaka


User avatar
Mis mekinjas
Posts: 42235
Joined: 01/07/2009 22:33
Location: U svemiru ili u Krležinim romanima

#1052 Re: Dežulović Fan Club

Post by Mis mekinjas » 11/06/2018 16:51

Lijepo je Boris odgovorio.
Isto kao da je mene pitao sta treba reci. :mrgreen:
I Branko Mijic je isto sjajno komentirao. Svaka mu je na mjestu.

User avatar
Dasi
Posts: 2228
Joined: 27/05/2006 01:06

#1053 Re: Dežulović Fan Club

Post by Dasi » 11/06/2018 17:51

insomnia78 wrote:Pa ne uvlacim ga ja. Ja sam odmah na pocetku dok su svi trubili o Bakiru, Turskoj i SDA reko da je u pitanju podilazenje muslimanima
:thumbup:
Podilazenje muslimanima oglasivacima (pare) i muslimanima citaocima (tiraz i opet pare). Oslobodjenje nije drzavna firma, Oslobodjenje i uposlenici ne zive od pretplate nego od marketinga i tiraza. Da li bi Dezulovic pisao besplatno textove kad bi opao tiraz i oglasi?

User avatar
shmizlica
Posts: 57632
Joined: 18/11/2010 14:35
Location: u oku posmatrača

#1054 Re: Dežulović Fan Club

Post by shmizlica » 13/06/2018 14:28

Bloo wrote:graDŽanka...rodžena Travničanka...
šta ti imaš protiv travničana :twisted: :lol:

kakavdanakneiskustvu
Posts: 52722
Joined: 03/08/2010 19:04

#1055 Re: Dežulović Fan Club

Post by kakavdanakneiskustvu » 13/06/2018 15:18

nista efikasno

User avatar
Banksy
Posts: 28619
Joined: 18/07/2008 09:33

#1056 Re: Dežulović Fan Club

Post by Banksy » 13/06/2018 16:05

:lol:

User avatar
drag_gost
Posts: 3682
Joined: 17/04/2010 19:09
Location: Tu, odmah :)

#1057 Re: Dežulović Fan Club

Post by drag_gost » 14/06/2018 00:17

Hakiz wrote:
drag_gost wrote: Nema meni tu sta da se svidja, ili ne. To sto ti pricas je dedukcija: sve ptice lete, kokoska je ptica, kokoska leti. Dakle, fleksibilnost, i obicne zivotne situacije. Kultura je samo odredila da se nazivaju stvari pravim imenom, a tvoje pitanje, ako bismo mu dali pravi epitet je nista drugo do - glupo. A ako ti je rezonovanje zaista takvo, onda je i ono glupo i nadasve kratkovidno.
Ti bi bio u pravu da imaš kapacitet shvatiti šta je glupo a šta ne.

Ali, kako kaže izreka da pametniji popušta, kako god.
Nije problem kapaciteta, kada je ti je smisao plici od obicne tave, a razmislja tamno kao septicka jama.

Elem, popustio.

Hakiz
Posts: 17443
Joined: 30/07/2015 20:01

#1058 Re: Dežulović Fan Club

Post by Hakiz » 14/06/2018 00:41

Dugo ti je trebalo.



User avatar
mayab
Posts: 19472
Joined: 06/03/2008 13:00
Location: SARAJEVO

#1061 Re: Dežulović Fan Club

Post by mayab » 21/07/2018 07:49

Kako ih je samo "oprao", antologijski :izet: :izet: :izet:

https://www.portalnovosti.com/ko-to-tamo-peva-1

omar little
Posts: 14858
Joined: 14/03/2008 21:14

#1062 Re: Dežulović Fan Club

Post by omar little » 27/09/2018 01:47


Tko tjera Mađare iz Europe?

„Moje dame i gospodo, domoljubi, Mađari diljem svijeta! Danas niti jedan jedini narod, uključujući i mađarski, ne može biti slobodan ako Europa nije slobodna. A Europa je danas krhka, slaba i boležljiva, poput cvijeta kojega izjeda crv. Europa nije slobodna, jer sloboda počinje izgovaranjem istine. Danas je u Europi zabranjeno govoriti istinu. Zabranjeno je reći da ovi koje dolaze k nama nisu izbjeglice i da imigracija za Europu predstavlja opasnost. Zabranjeno je reći da imigracija donosi zločine i teror u naše zemlje. Zabranjeno je reći da te mase ljudi koje dolaze iz drugih civilizacija dovode u opasnost naš način života, našu kulturu, naše običaje i našu kršćansku tradiciju. Zabranjeno je i ukazati na to da su oni, što su ranije došli, već izgradili svoj novi izolirani svijet za same sebe, sa svojim vlastitim zakonima i percepcijama vrijednosti, koje ruše tisućljetni ustroj Europe. Zabranjeno je reći da se iza naseljavanja tih ljudi krije namjera preoblikovanja religiozne i kulturne slike Europe, te preuređenje njenih etničkih temelja!“

Tako ovih dramatičnih historijskih dana bigliše mađarski predsjednik Viktor Orban na žičanoj barikadi slobode i europskih vrijednosti. I teško se s njim sporiti: kada Orban kaže kako su „oni što su ranije došli već izgradili svoj novi izolirani svijet za same sebe, sa svojim vlastitim zakonima i percepcijama vrijednosti“, Orban zna što govori: posljednji koji su u Europu stigli prije suvremenih imigranata s Istoka, „oni“ dakle „što su ranije došli“, bili su upravo – Mađari.

U vrijeme kad su Mađari prešli Karpate i dojahali do Dunava, kršćanska je Europa već bila dovršena, s njemačkim, francuskim i engleskim kraljevstvom, hrvatsko-srpskim Balkanom i praktički gotovom današnjom Skandinavijom. To pak da su oni, „iz druge civilizacije“, sa svojim zasebnim, ni s kim u Europi srodnim etničkim porijeklom, jezikom, kulturom i običajima, izgradili svoj, kako ono, „novi izolirani svijet za same sebe, sa svojim vlastitim zakonima i percepcijama vrijednosti, koje ruše tisućljetni ustroj Europe“, može – slažem se – zvučati rasistički i ksenofobno, ali to nije moja formulacija, nego Orbanova.

Eh, povijest. Ne samo da se ponavlja, nego se ponovi cijelih hiljadu godina kasnije, da te poput bumeranga opizdi u potiljak.
Orbanovi su ugrofinski pradjedovi, to znamo, od svih europskih naroda ovdje stigli posljednji. Široka panonska ravnica na koju su došli s dalekog Urala u to je doba bila podijeljena između Prvog Bugarskog carstva i Istočnofranačkog kraljevstva s Velikom Moravskom. I da: i njemački i slavenski starosjedioci – baš kao i Hrvati i Srbi u susjedstvu, i baš kao gotovo cijela Europa – do tada su već odavno bili predani kršćani. Novopridošli mađarski nomadi, međutim, baš i nisu: u vrijeme kad se u Splitu održavaju crkveni sabori, Mađari još uvijek drhte pred sedmoglavim zmajem Sárkányjem, i klanjaju se Stablu Života što drži nebo, Sunce i Mjesec. Dok paganska mađarska plemena prihvate vjeru svojih potomaka, slavna će se tisućljetna kršćanska Crkva već stići i raspasti, podijeljena na zapadnu i istočnu.

Uopće stoga nije teško zamisliti kakvog bugarskog ili franačkog vladara, kako zabrinutim Orbanovim glasom upozorava „krhku, slabu i boležljivu Europu“ na prljave mađarske imigrante s istoka što žive u šatorima, objašnjavajući kako „te mase ljudi iz drugih civilizacija dovode u opasnost naš način života, našu kulturu, naše običaje i našu kršćansku tradiciju“. A da su u Europu donijeli „zločine i teror“, bogami jesu. Nisu, istinabog, ni ostali prije njih bili cvećke, daleko od toga, ali Mađari su bili na osobito zlu glasu, sijući strah i trepet na sve četiri strane stare Europe, od bizantskog Konstantinopolisa pa sve do Iberskog poluotoka.

Iz toga doba datira zgodna priča koju vam zapravo želim ispričati, o jednom ondašnjem starom Europljaninu iz španjolske Huesce, što je u ljeto 942. godine, prestravljen poput Viktora Orbana danas, upozoravao kako mađarski osvajači - u slobodnijem prijevodu - „dovode u opasnost naš način života, kulturu, običaje i tradiciju“, i kako se „iza naseljavanja tih ljudi krije namjera preoblikovanja religiozne i kulturne slike Europe, te preuređenje njenih temeljnih etničkih temelja“.

Nije danas bizarna tek orbanovska panika tadašnjih europskih starosjedioca pred neobičnim stranacima što vjeruju u sedmoglave zmajeve. Danas je bizarno to što se ondašnji vladar Huesce, zabrinut dolaskom mađarskih barbara, zvao Musa ibn Muhamed: Huesca na sjeveroistoku današnje Španjolske bila je granična utvrda slavnog Khilāfata Qurṭuba, Kalifata Córdobe, europskog dijela velikog Omejidskog kalifata. Ne samo da je onih dana kad Hrvati krune svoga Tomislava na teritoriju današnje Španjolske postojao ozbiljan kalifat – jedna od uopće najvećih europskih država toga doba – nego je Kalifat Córdoba jedna od najznačajnijih epizoda iz stvaranja Europe, od neprocjenjive važnosti za njen kulturni DNK.

Taman, recimo, da su u svojim prijevodima sačuvali antičku znanost i filozofiju, i da nisu uradili ništa drugo, Arapi su Europi sačuvali sam njezin rodni list. A ostavili su mnogo više. Kordobski kalifat bio je uvjerljivo najnapredniji dio tadašnje Europe: u trenutku kad slavna benediktinska opatija u švicarskom St. Gallenu ima cijelih stotinu knjiga, Al-Hakamova biblioteka u Córdobi broji gotovo pola milijuna naslova, a mladi kršćanski studenti hrle u tamošnje sveučilište, gdje im arapski astronomi tumače kretanja nebeskih tijela. Orbanov današnji civilizacijski užas pred izbjeglicama iz Bagdada i Damaska tek je lagani ljetni nemir u usporedbi s civilizacijskim užasom što su ga hiljadu godina ranije morali doživjeti andaluzijski vladari iz Bagdada i Damaska, osluškujući vijesti o neukim mađarskim divljacima koji vjeruju da su zvijezde samo rupice u golemoj suknenoj tendi nad Stablom Života. I koji, kako ono, „svojim vlastitim zakonima i percepcijama vrijednosti“ točno hiljadu godina poslije Isusa – pardon, Ise ibn Meryama – „ruše tisućljetni ustroj Europe“.

O, da: Arapi i muslimani sa svojim su jezikom, vjerom i tradicijom došli u Europu mnogo prije nego Mađari sa svojim, i bili su izvanredno važnim dijelom njenog srednjovjekovnog identiteta i kulture u vrijeme dok su Orbanovi pradjedovi još lovili zmajeve po Uralu. U vrijeme kad Mađari udaraju na granice Kalifata, Arapi su u Europi već dvjesto pedeset godina - ako vam je tako lakše pojmiti, gotovo jednako dugo koliko i Hrvati – i bit će tu još cijelih petsto, izgradivši za ono vrijeme izvanredno uređeno i tolerantno multikonfesionalno društvo.

Civilizirani i napredni Arapi u međuvremenu su nestali iz Europe, ostavivši joj u Španjolskoj fantastično zajedničko kulturno naslijeđe, dok su Mađari, hvala na pitanju, na panonskoj ravnici ostali do danas. I neka su. Bila bi ozbiljna civilizacijska šteta – i to bi po prilici bila pouka ove povijesne priče - da su ih Česi, Bugari, Nijemci, Arapi, Hrvati i ostali starosjedioci potjerali iz Europe onako kako danas Orban tjera suvremene arapske mađare, zajedno s njihovim nerazumljivim jezikom, kulturom i tradicijom.

Baš kao što ne bi bila ista bez arapskih brojki, Mezquite, Abu Rahima al-Birunija ili Ibn Sine rečenog Avicene, ne bi današnja Europa bila ista ni bez Béle Bartóka i Ferenca Liszta rečenoga Franza, Imre Kertésza i Györgyja Konráda, bez Béle Tarra i Istvána Szabóa, Ferenca Puskása i Judit Polgár, bez crno-bijeloga Gusztáva ili šarene kocke Ernőa Rubika.

Stoga, neka Mađara u Europi. Nije lijepo reći da „predstavljaju opasnost“, da „donose zločine i teror u naše zemlje“, „dovode u opasnost naš način života, našu kulturu, naše običaje i našu tradiciju“, „preoblikuju religioznu i kulturnu sliku Europe“, te „preuređuju njene etničke temelje“. Pa makar to govorio sam mađarski predsjednik.
http://hr.n1info.com/a334410/Kolumne/Bo ... urope.html

julisiz es grant
Posts: 7471
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#1063 Re: Dežulović Fan Club

Post by julisiz es grant » 27/12/2018 13:06

Jak.
Spomenik Tuđmanu je sve oko njega – Tvoja zemlja, prava pravcata jedna ozbiljna, veličanstvena europska država u mjerilu jedan naprama šest, zemlja kakvu je zamislio, stvorio i ostavio, da je čitamo i tumačimo kako god znamo. I kakva je samo ta Tvoja zemlja ispala!

Deset je dana prošlo od svečanog otkrivanja Tuđmanova spomenika u Zagrebu, a Hrvatska još uvijek raspravlja o plastici Kuzme Kovačića – Prvom Predsjedniku u natprirodnoj veličini i pozi Isusa Krista, sapetog u haljine i u dramatičnu iskoraku iz niše na fasadi kakve barokne crkvice u provinciji – i svađa se oko toga sliči li brončani Tuđman na sebe živog.

Nekompetentni ignoranti iščuđavaju se tako nad smjelim rukopisom uglednog državnog umjetnika, pitajući zašto na licu njegovog monumentalnog Tuđmana nema onih njegovih karakterističnih krivih usta – niti ikakvih drugih – a cijela je stvar u konceptu nerazumljivom neuku puku: brončani Tuđman nema kriva usta iz prostog razloga što u pamćenju Hrvata usta Prvog Predsjednika nisu kriva.

Ni za što ta usta nisu kriva, nijednu krivu riječ nikad kazala nisu, i ništa što se Hrvatima dogodilo otkako je Tuđman sapet u haljine zakoračio u povijest i legendu, nema uzroka u krivici Zlatoustog.

Umjesto Tuđmanovih krivih i dužnih usta, toga je dana na otkrivanju spomenika pjevao glas ni krivog ni dužnog Vice Vukova. ‘Tu ćeš naći uvijek dom,/ srce koje kuca za te,/ ruku da te prati,/ majku da te shvati,/ znat ćeš sve što treba znati’, zapjevao je slavni tenor s razglasa, pa onda ajmo ruke svi zajedno: ‘To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,/ tu je stari temelj, tu na kršu tvom./ Tuđman i Oluja kidali su nju,/ pardon,/ Tuđin i oluje kidali su nju,/ al’ još uvijek tu je, sve dok mi smo tu.’

Ispao je tako visoki koncept, možda malo i previsok za dosege neuka puka: nije spomenik Franji Tuđmanu jedan pseudobarokni Isukrstov kip, već mu je spomenik sve oko njega – Tvoja zemlja, prava pravcata jedna ozbiljna, veličanstvena europska država u mjerilu jedan naprama šest, zemlja kakvu je zamislio, stvorio i ostavio, da je čitamo i tumačimo kako god znamo.

I kakva je samo ta Tvoja zemlja ispala!

Samo dan nakon svečanog otkrivanja spomenika, Tvoja zemlja prigodno je i svečano konsternirana nezapamćenim skandalom u Metkoviću, gdje su devetogodišnjeg mališana roditelji dva puta preko vikenda vodili doktorima u Dom zdravlja i na Hitnu pomoć, prije nego što je pedijatrica kod koje su ga na kraju doveli konačno prepoznala sepsu i hitno ga – nažalost prekasno – poslala u splitsku bolnicu. Iako je dječak zapravo umirao u agoniji, punih deset dana Tvoja zemlja dječaku nije bila u stanju osigurati ni obične laboratorijske pretrage krvi, a kamoli kompetentnu dijagnozu.

Dječakov otac, naime, nije ni ministar ni ugledni poduzetnik, nije ni ministrov ili poduzetnikov sin ili nećak, nije čak ni ministrov ili poduzetnikov vozač, pa da bi Tvoja zemlja imala stručne pomoći za dječakovu, pokazat će se smrtonosnu bolest – Tvojoj zemlji nesretni je mališan bio zapravo nitko i ništa, pa je iz bolnice izašao kao najmlađa žrtva njene veličanstvene slobode.

Tvoja zemlja, naravno, nema ništa s tim. Sve što se događalo, događalo se kao da Tvoje zemlje nema, niti je ikad bilo: laboratorij s CRP-analizatorom, koji je dječaku mogao spasiti život, u Metkoviću nema Tvoja zemlja, već samo, jasno, jedan privatnik, koji – opet jasno – ne radi vikendom. Štoviše, dva dana nakon dječakove smrti dubrovačko-neretvanski župan hladno je odbio preraspodjelu budžeta za nabavku dijagnostičkih uređaja: ove su godine već potrošili četiristo hiljada kuna na novi županov službeni Audi. Još štovišije, Grad Metković je još prošlog proljeća osigurao novac za dva CRP-a, ali oni nikad nisu nabavljeni jer po Zakonu o medicinskoj biokemiji analize krvi ne može i ne smiju obavljati Domovi zdravlja, već samo ovlašteni laboratoriji.

A ministar zdravstva sa sigurne je distance objasnio kako je sve rađeno po medicinskom protokolu i zakonu, i da su dječakova bolest i smrt bili tek nesretan stjecaj okolnosti.

Onda je, samo dan-dva kasnije, Tvoja zemlja prigodno i svečano konsternirana nezapamćenim pravosudnim skandalom u Zadru, gdje je stanoviti lokalni kabadahija – nabildani neki pavijan što je pred punim kvartovskim kafićem i nadzornim kamerama glavom jedne gotovo maloljetne djevojke porazbijao inventar, demolirao toalet i obrisao pod – kroz izlazna vrata Općinskog suda išetao trijumfalno kao kroz slavoluk, da nastavak suđenja čeka kao slobodan čovjek. Iako lakšeg slučaja pravosuđe Tvoje zemlje nije imalo još otkako su ubojice Aleksandre Zec i njene obitelji policiji priznali i potanko opisali sve mučne detalje toga zločina, punih šest mjeseci Tvoja zemlja pavijanu nije bila u stanju osigurati ni kakav zgodni pritvor, a kamoli zatvor.

Rečeni bilmez pritom nije ni ministar ni ugledni poduzetnik, nije ni ministrov ili poduzetnikov sin ili nećak, nije čak ni ministrov ili poduzetnikov vozač: nije naposljetku ni hrvatski branitelj, veteran Domovinskog rata, pa da bi Tvoja zemlja imala razumijevanja za njegovu nezgodnu narav – tip je zapravo nitko i ništa, pa ipak je nitkov i ništarija iz sudnice izašao kao da mu je ćaća sagradio shopping-centar, ili barem oslobodio Zadar: u kvartovskom kafiću, na mjestu zločina, bilmezu su čak organizirali lijep doček i prigodnu malu feštu.

Tvoja zemlja, naravno, nema ništa s tim. Sve što se događalo, događalo se kao da Tvoje zemlje nema, niti je ikad bilo: pravdu po zadarskim ulicama utjerivala je navijačka grupa Tornado, jedan hrvatski branitelj i majstor borilačkih vještina javio se da dobrovoljno čuva djevojku i njenu obitelj, dok oni naglas u novinama razmišljaju da dom možda ipak sagrade u nečijoj drugoj Tvojoj zemlji, svakako nekoj u kojoj umjesto ‘srca koje kuca za te’ i ‘ruke da te prati’ neće naći ‘pištolj koji puca na te’ i ‘ruku da te mlati’.

A ministar pravosuđa sa sigurne je distance objasnio kako je sve rađeno po zakonu i zakonskoj proceduri, i da je bolest suca zbog kojega je izgubljeno dragocjeno vrijeme bila tek nesretan stjecaj okolnosti.

To je, eto, Tvoja zemlja, živ spomenik svome tvorcu, čovjeku čija je stranka prije dvadeset sedam godina počistila pravosuđe od kompetentnih i nepoćudnih sudaca, potjerala ih u Srbiju i Njemačku, pa instalirala u sudove pripravnike sa stranačkom iskaznicom, sagradivši pravosudno čudovište u kojemu je i jedan Vice Vukojević bio sudac Ustavnog suda: zašto si mislio da takvo dubinski korumpirano i veličanstveno nesposobno pravosuđe, koje je oslobađalo ratne zločince i djecu uglednih poduzetnika, dvadeset godina kasnije neće oslobađati obične pavijane bez pedigrea?

To je Tvoja zemlja, živ spomenik svome tvorcu, čovjeku čija je stranka dvadeset sedam godina kasnije počistila zdravstvo od kompetentnih i nepoćudnih stručnjaka, potjerala ih u Irsku i Švedsku, pa instalirala u bolnice specijalizante sa stranačkim iskaznicama, sagradivši zdravstveno čudovište u kojemu je jedan Milan Kujundžić ministar zdravstva: zašto si mislio da će takvo dubinski korumpirano i veličanstveno nesposobno zdravstvo, koje onomad nije bilo u stanju liječiti ni samog Franju Tuđmana, dvadeset godina kasnije znati i moći spasiti jednog običnog devetogodišnjeg dječaka?

Tvoja zemlja, shvatio si, nema ništa s tobom. Sve što ti se događa, događa se kao da je nema, niti je ikad bilo. Tvoja zemlja, ukratko, samo je nesretni stjecaj okolnosti.

A to što se nakon svega ni danas ne buni i ne vrišti, nije do nje: umjetnik ju je, naime, zamislio bez usta.


User avatar
drag_gost
Posts: 3682
Joined: 17/04/2010 19:09
Location: Tu, odmah :)

#1065 Re: Dežulović Fan Club

Post by drag_gost » 22/02/2019 08:57

Hakiz wrote:Dugo ti je trebalo.
Za razliku od glupljeg.


User avatar
JThomas
Posts: 67541
Joined: 24/05/2008 15:01
Location: Sic semper tyrannis

#1067 Re: Dežulović Fan Club

Post by JThomas » 27/02/2019 11:56

u standardnom domenu "kako on to smije da priča" i "neka pokaže malo poštovanja" ako govori o "našim", a "i njih ima normalnih i pametnih" ako govori o "njihovim".

User avatar
seln
Posts: 21854
Joined: 06/02/2007 13:57
Location: FORGET? HELL!

#1068 Re: Dežulović Fan Club

Post by seln » 27/02/2019 11:57

Dezulovic at his best. :thumbup:


User avatar
Trafalgar Law
Posts: 15022
Joined: 08/07/2012 18:11
Location: Stick to the VPN protocol.

#1070 Re: Dežulović Fan Club

Post by Trafalgar Law » 29/04/2019 13:07

Ne znam čime on stimuliše svoje vijuge ali je od brdo odvalio ove inženjrske sunovrate. :thumbup:



User avatar
wewa
Posts: 14335
Joined: 27/05/2010 15:20
Location: djah na brdu, djah u ravnici

#1073 Re: Dežulović Fan Club

Post by wewa » 16/05/2019 11:14

saznah bome nesto novo

http://www.prometej.ba/clanak/copy-past ... uruzu-3895
Možete o Kolindi Grabar-Kitarović misliti što hoćete, ali toj ženi – nemojte me krivo shvatiti – od svih oblina najveća su muda. Trebalo je, naime, imati čelična muda, pa se prošlog četvrtka pojaviti na obilježavanju godišnjice pokolja u Borovu Selu, izaći pred generale, veterane, ministre i cjelokupnu prigodno postrojenu javnost, prkosno stati pred vidno tronutu slavnu hrvatsku povijest, hrabro je pogledati u oči i reći: ‘Nisam zadovoljna time koliko su nadležna državna tijela do sada učinila da se zločin u Borovu Selu istraži. Od pravde ne smijemo odustati! To je test ozbiljnosti naše države, prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom!’

Predsjednica nije zadovoljna time koliko su nadležna tijela do sada učinila da se zločin u Borovu Selu istraži?! Moralni test pred narodom?!? Generali, veterani, ministri, postrojena javnost i tronuta hrvatska povijest blijedo su gledali u Kolindu Grabar-Kitarović.

‘Zločinci ne smiju mirno spavati, ali ne smije spavati ni hrvatska država’, nastavila je predsjednica Republike. ‘Ne želimo živjeti u prošlosti, ne želimo iskorištavati ovu tragediju tako da produbljujemo podjele i prošlošću opterećujemo mlade naraštaje, već želimo zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti!’

Predsjednica usred Borova Sela ne želi iskorištavati ovu tragediju?! Želi zatvoriti najteža pitanja prošlosti?!? Generali, veterani, postrojena javnost i tronuta hrvatska povijest zaprepašteno su se pogledavali. Takvo nešto do sada se u Borovu Selu nije čulo, ni drčni Stipe Mesić, a kamoli Ivo Josipović, nikad se nisu usudili dirnuti u mit o tragediji u Borovu Selu i javno zatražiti istinu: nitko, eto, do Kolinde Grabar-Kitarović. A pravda za ubijene i istina o zločinu jest ‘prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom’: ‘Želimo zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti!’ Pisat će to jednom valjda na nekoj spomen-ploči.

Hrvatska je konačno dobila svog Willyja Brandta.

Sve do tada, do prošlog četvrtka, istina o Borovu Selu bila je zapisana zlatnim slovima na crnom mramoru. Takvim slovima upisana je i u godišnje memorijale, spomen-ploče, TV kalendar, povijesne knjige i školske udžbenike: 2. svibnja 1991. u deset sati ujutro pripadnici srpskih paravojnih jedinica i Teritorijalne obrane iz Borova Sela podmuklo su, iz zasjede, otvorili vatru na pripadnike Specijalne jedinice policije iz Vinkovaca, svirepo ubivši ukupno dvanaest i ranivši dvadesetak hrvatskih redarstvenika.

Bio je to početak. Sve do tada bili su sporadični oružani incidenti: pokolj u Borovu Selu bio je rat. Potvrdio je to i predsjednik dr. Franjo Tuđman, objavivši sutradan naciji ‘najtragičniji dan u kratkoj povijesti nove demokratske vlasti’ i, ‘mogu reći, početak otvorenog rata protiv Republike Hrvatske’: ‘Ako se bude moralo ustati s puškom u ruci i braniti slobodu i suverenitet Republike Hrvatske, onda ćemo to učiniti. Nećemo prezati ni od žrtava ako to bude potrebno!’

Tako je počeo rat. Ostatak priče znamo.

Ili smo barem mislili da znamo. Sve dok se nije pojavila Kolinda Grabar-Kitarović i zatražila pravdu i istinu, otvorivši tanku pukotinu u crnom, zlatopisom graviranom mramornom mitu o Borovu Selu. Recimo: što su pripadnici Specijalne jedinice vinkovačke policije uopće radili u većinski srpskom, zabarikadiranom, ali dotada posve mirnom Borovu Selu? Dobro, to znamo, to piše dolje, manjim slovima: išli su osloboditi dvojicu zarobljenih kolega iz Osijeka. Prethodnu noć, naime, četvorica pripadnika osječkog MUP-a napadnuta su na ulazu u Borovo Selo. Dvojica su uspjela pobjeći, a dvojica su uhvaćena.

Pukotina u mitu jedva se vidljivo proširila. Recimo: što su četvorica redarstvenika radila u Borovu Selu u gluho doba noći s 1. na 2. svibnja? U redu, to što ne spominjemo često ne znači i da ne znamo. Eno, još manjim, sitnim slovima, u dnu onoga mramornog monolita: četvorica policajaca iz Osijeka u gluho su doba noći otišla skinuti četnički barjak drsko podignut na barikadama na jednom od ulaza u Selo. Je li to bilo pametno? Sada znamo da nije, ali njima je javljeno da na toj barikadi te noći nema naoružanih straža. Tko je mogao znati da im je pripremljena zasjeda?

Pukotina je, međutim, sad već dovoljno velika da se prilično jasno vidi kako se na barikadi u Borovu Selu u noći s 1. na 2. svibnja ne vije nikakav četnički barjak, već ‘obična’ zastava SFRJ, tada još uvijek u roku upotrebe. Pravda i istina baš nemaju mira, već čačkaju po živoj rani. Recimo: zašto su uopće Srbi iz Borova Sela dan ranije podigli tu, kako ste rekli, jugoslavensku zastavu? Slova su već toliko sitna da su jedva čitljiva, ali dobro, ako već inzistirate: bio je 1. svibnja. Prvi maj. Srbi su za Prvi maj podigli jugoslavensku zastavu.

Pukotina je sve veća, pa pitanja iz mramornog monolita cure kao iz pokvarenog bojlera. Jasno se sada vide dva pitanja, jedno glupo i jedno malo teže. Recimo, prvo i glupo: je li vrijedilo riskirati živote zbog jednog komada krpe? Recimo, drugo i malo teže: zašto su tamošnji Srbi, ako je bio samo jedan obični Prvi maj i ako je do tada u Borovu Selu bilo mirno, naoružani do zuba čekali u zasjedi? Koga su čekali, čega su se bojali, što su očekivali i, najteže od svega, zašto su očekivali to što su očekivali?

Eh, koga i čega, što i zašto. Ona zlatna slova sad su već toliko sitna da mitu treba prići sasvim blizu, treba mu se približiti sve do slavne 1991., potom još bliže, do Prvog maja, pa mu se unijeti na samo dvadesetak dana pred napad na osječke policajce: a tamo, jedne travanjske večeri, odjednom, iz čista proljetnog mira, na Borovo Selo padaju tri granate. Jedna je pogodila prvu kuću u selu, druga obližnje krumpirište, a treća je neeksplodirana završila na beogradskoj televiziji kao trijumfalni dokaz ustaške agresije. Nakon čega su Srbi u Borovu Selu, prilično razumljivo, pojačali noćne straže, pa nakon nekoliko dana u zasjedi uhvatili bolno očekivane osječke policajce u povijesnoj misiji skidanja jugoslavenske zastave.

Što su zlatna slova na crnom mramoru mita o Borovu Selu sitnija, to je pukotina u njemu sve veća, pa je sad već toliko velika da pitanja šikljaju. Recimo: tko je i zašto, zaboga, sredinom travnja ničim izazvan ispalio tri granate na Borovo Selo, tko je pokrenuo tragični lanac događaja koji će prekinuti dvanaest mladih života?

Eh, tko i zašto. To ne piše čak ni najsitnijim slovima. To piše samo u jednoj usputnoj i nevažnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, kojom je Josip Boljkovac, tadašnji ministar unutarnjih poslova, prije pet godina pravomoćno oslobođen optužbe za klevetu notornog Vice Vukojevića. U jednom davnom i zaboravljenom intervjuu Boljkovac je, naime, ustvrdio kako su 8. travnja 1991. u večernjim satima tri granate iz protutenkovskog bacača ‘armbrust’ u pravcu Borova Sela, sve ‘kako bi isprovocirali rat’, ispalili rečeni Vukojević, tadašnji osječki šerif Branimir Glavaš i – sam ministar obrane Gojko Šušak! Što je obrana razmjerno lako dokazala i tadašnjim izvještajem šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, kojega su vesela trojica izvukla iz kreveta da im kroz kukuruze pokaže put do Borova Sela.

Nije ni to baš posve nepoznata stvar, kao što je bila slavnih devedesetih, sve dok istinu o Borovu Selu nismo zaprepašteni saznali iz BBC-jeve dokumentarne serije ‘Smrt Jugoslavije’. Pa ipak, više od dvadeset godina pravimo se da to ne znamo i da nikad nismo čuli. Glupo bi bilo, na što bi sličila slavna hrvatska povijest da nam djeca uče kako je veličanstveni Domovinski rat počeo kad su ministar Šušak, Vukojević i Glavaš – sve valjda ‘ne prežući ni od žrtava ako to bude potrebno’ – jedne večeri uzeli tri bacača raketa, došuljali se kroz kukuruze i ispalili ih na Borovo Selo, pa se razbježali po svojim kancelarijama, da tamo nekoliko dana kasnije dočekaju vijest o pokolju nad dvanaest hrvatskih policajaca?

Od istine i pravde, međutim, ne smijemo odustati. Hrvatska država, što reče hrabra predsjednica, ‘ne smije spavati’, to je njen, kako ono, ‘moralni test’. Jer ‘ne želimo živjeti u prošlosti, ne želimo iskorištavati ovu tragediju’, već jednom zauvijek ‘zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti’.

To su, pitate li mene, zlatna slova, a ne ona na crnom mramoru. To su muda, a ne onih šest kukavičjih jaja u kukuruzu oko Borova Sela.

Autor: Boris Dežulović, Portal Novosti


User avatar
wewa
Posts: 14335
Joined: 27/05/2010 15:20
Location: djah na brdu, djah u ravnici

#1075 Re: Dežulović Fan Club

Post by wewa » 04/07/2019 09:07

Ima tko će praviti djecu, ne brinite za to: na vama je samo da „osjetite i otkrijete sebe“, da „izađete daleko od doma“ i ovoga se ljeta pridružite velikoj, radosnoj muškoj obitelji do pojasa golih, plećatih i oznojenih kosaca što s paterom Ikom na kupreškoj visoravni skladno mašu kosama, muževnim bartionima pjevajući emancipacijske gange poput one „Ja muškarac, i ćaća mi bio, za kurac mi kurac ostavio“.
:pisnula:

jos ako u sebi odgangate ovo na kraju :lol: :lol: :lol: :lol: :lol:

Post Reply