Derviš Sušić

[manijak1]

Derviš Sušić rođen je u Vlasenici 1925. godine. Kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika 1942. godine u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost. Nakon rata učiteljovao je u Srebrenici i Tuzli, zatim bio novinar ;Oslobođenja;, ;Zadrugara;, povremeno suradnik drugih listova, te upravnik Narodne biblioteke u Tuzli i društveno politički radnik u Sarajevu.

Najpoznatija su mu djela: Ja, Danilo; (1960), Danilo u stavu mirno; (1961), ;Pobune; (1966), ;Uhode; (1971),Hodža strah; (1973), Žestine; (1976), ;Tale; (1980), ;Parergon; (1980), ;Žar i mir; (1983), ;Veliki vezir; (1984), ;A. Triptih(1985), ;Nevakat; (1986), ;Listopad; (1987), ;Jesenji cvat; (drama, 1988), ;Drame (1988), ;Cvijet za čovjekoljublje (1989).

Našoj historiji i tradiciji, Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog , otkriva sve ono što nas čini onakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno.

Umro je u Sarajevu 1990. godine.

[manijak1]

U "Pobunama" je prikazan bosanski čovjek koji, naizgled, trpi i podnosi sve nedaće, dok u jednom trenutku ne pokaže, otvoreno, svoju tvrdoglavost i prkos, odnosno, dok se ne pobuni. Te pobune su u ovoj knjizi nekada uzimale velike razmjere, a nekada bile individualne. Pobune su bile prvenstveno protiv klasnih razlika:

..Dok je uprava gore, dronjav žitelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit će buna i pohara... (Plaćenik)

[rumenko]

dobar je Dervis...al jedan je Safet...

[manijak1]

Uhode ........

Moj gospodaru,
zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska.

Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačiste na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugoga. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovoga svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.

Čudesa !


Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana.

Kod kuće ne vraćaju mačeve iz korica - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratničkim vještinama. U vlastitim kućama - nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinom.


Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu.

Žene su im visoke, šutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom kamenom dostojanstvu.

Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu donesu korist i mir, ali - vedrine nema.

Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo.

[FortunaBela]

Ali Bosna nije ono sto cula odmah prime s njenih boja i oblika.Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je losim putem, tvrdom navikom i neizljecivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim polozajem otvorena je najezdama sa sve cetiri strane. Svuda opasnost od drugog obicno rezi sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, cuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za slicnosti da bi bar oponasali jedinstvo koje je podloga snosljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuce razliku. Ja znam da to njeni zitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzrocne tajne opredjeljenja slojeva, zestine, iskljucivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam......
Svaku zemlju sile rastocnice razvlace najvise na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne moze biti srece i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teza, ni glad ljuca, ni razlika uocljivija , ni mrznja poganija ni tamnija nego u Bosni....

[manijak1]

...Najvažnije je - ostati živ!

Dosadašnji, nedopustivo skromni, neplanski i nesistematski, gotovo incidentni (zato jer su slučajni) pokušaji da se odgovori na pitanja, postavljena u ovom tekstu, i da se skine skrama dilema s istina i činjenica, koje valja revalorizirati, o Dervišu Sušiću kad je riječ, uklapaju se u jednu tradicionalnu, nama svojstvenu, endemski prisutnu brigu za nebrigu. Pojednostavljeno: Derviš Sušić je samo pri vrhu kolone onih, koje smo "nagradili" zaboravom i nedostojanstvenom ignorancijom...
Neki okrugli stolovi, neki novinski tekstovi, neki pokušaji vraćanja Dervišu Sušiću - uz ostalo, i dramskom piscu Sušiću, kako je to, sjajno, onomad uradio tuzlanski BKC s reinkarnacijom proskribovanog Teferiča - samo su dio duga, našeg, opštekulturnog, opštecivilizacijskog prema velikanu ljudske borbe, političkog rada i književnog razmišljanja.
No, to će, zapravo, tek u optimističkoj varijanti pokrenuti nešto što neobjašnjivo dugo, deceniju i više već, stoji paralizovano, ukočeno, besplodno i neobjašnjivo zaparloženo. Pokrenuće savjest, odgovornost, osjećaj obaveze. Pokrenuće, možda, i sistem.
Desi li se to, imaće smisla i ovo što je napisano. A u tom smislu, makar će za djelić biti jasnije i čistije mjesto Derviša Sušića u bosanskohercegovačkoj književnosti.
Svakako - visoko, zasluženo mnogo više mjesto kompleksnog i ipak, iznijansirano višeslojnog Derviša Sušića, nego pozicija koju sada ima, u koju ga je gurnula jedna prošla, propala mašinerija, surovo kažnjavajući i njega, a - bogme - i sve nas, koji do Sušića držimo.
Nas, koji malo drukčije mislimo, zborimo i znamo o Dervišu Sušiću i za Derviša Sušića, nego što se - poslije one sumanute mašinerije - činilo u godinama kada je izgledalo da, zaista, ubija neizgovorena riječ. O Dervišu Sušiću riječ.
Došlo je vrijeme da se dokaže kako nam ostade izgovorena riječ Derviša Sušića. Za sva nam vremena ostade. Da kroz nju živi Derviš Sušić. Onako kako je mislio, kad je kazivao: U životu je, braco, najvažnije - ostati živ!

[The_Fluid]

mali prilog temi o jednom od dvojice ponajboljih pisaca nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini:

KAIMIJA 6. DIO- DERVIS SUSIC

U svitanje ljuljam se ja sokakom pijan, uzasnut, i vrištim, odakle, odakle
poceti, pobogu braco?! Pendzeri se otvaraju, cujem ogovaranje, podsmijeh i psovku, eno, Kaimija se opet nalokao pa nešto vice, izgleda, šejtani mu mozak zatrovali. Ah, što li, tako ucen, ne pusti svijet na miru?
A ja urlam svoje uzaludno pitanje.

Ja srocim pjesmicu za narod - okan'te se, ljudi, duhana, to - niti je vino da te u rumene oblake ushicenja vine, ni hašiš da ti rajsko naselje u ubogu kolibu domami, ni šapat drage da te neizmjerjem srece obeznani. To je ljut i otrovan dim što prsa tijesni, srce steze a mozdane razara.
Ali Sarajevo dimi li - dimi.

Mutesarif puši, smješka mi se i veli:
»Ee, moj Kaimijo, vidiš li ovaj cibuk? Moze li on ovakav, lijepo srezan i
izvijen, biti nekome dušmanin? Okani se pjesmica, nego, deder, zadumani zajedno sa mnom! Što je slave - u dimu je, što je štete - u djelu je, što to je otrova - u rijeci je. Sjedi, puiši i cuti!«

Odem posramljen. Umraku i tišini valjam se po tekiji i kunem mutesarife i
njegove istomišljenike, dao bog pa oni sami sebi u vlastitim cibucima
izdumanili. Zbog tromosti, zbog ravnodušnosti, zbog lijenosti i zbog proklete moci koju im polozaj u upravi daje da šire crvotocine svog duha kao vrline.

U meni se rada ona pomalo zalosna pronicljivost što dode s bolnim spoznajama o svojoj nemoci ili nesposobnosti. Nedovoljno strog da optuzim sebe, pocinjem trazti korijenje nevolja van svojih odgovornosti. Ceprkam po zakonima svemira, ali se spotaknem o nerazjašnjive tajne harmonije. Zaronim u uzroke i uslove nastanka i nestajanja covjeka, zivotinja i bilja. Ali udarim celom o zakljucane kapije iza kojih se krije majstorija prelaska nezivog u zivo.

Vrljajuci tako s kraja na kraj lobanje, nadem se na caršiji. A s nje se ne vidi daleko ni duboko. Gmizu jadni ljudi, krve se i kolju oko zalogaja hljeba, oko zlata, oko ugleda, gonjeni strahom za sutra i zudnjom za gomilanjem. I cim ljudsko bice izide na ovu caršiju, cim se upusti u krvavu igru odnosa što vladaju njome, izgubi cistocu ociju, zakrvavi bionjacama, stišce pesti, postaje surovo ili, što je još gore, - lukavo nasmiješeno. A ipak, ipak, oko svakog obigravaju mutne hucne vode, svaki bi nekog zvao, ali se s obale niko ne odziva.
Neko primjecuje prokletstvo, pa se zatvara u šutnju, ili se gnjavno baca da satre ili da bude satrven. Vecina ne vide. Trpe i cute, uvjereni da su uzroci van moci ljudske spoznaje.

O uzrocima ni ja ne znam gotovo ništa. Prije mjerenja treba imati mjeru. A ja sam se otisnuo na pucinu diveci se zvijezdama, ali ne znajuci kako se pomocu njih putuje. I zudeci za obalama, a ne znajuci kako se mora brode ni gdje su pristaništa.

Ne pomogoše ni poduka pismu, ni pjesmica o štetnosti dima iz cibuka. Ne bi pomoglo ni da stanem na caršiju, pa magijama stanem prepadati svijet. Izgleda, ništa više ne moze pomoci bicima vezanim za zemljište i upravu ovog carstva.
Njemu su dzigerice natrunule, a srce sporije bije. Negdje je neko zaustavio uspon i sve je pošlo nanize osipajuci se u svoja podnozja. Šta ja o tome da kazem kad su od mene rjecitije izgubljene bitke. Hvala nebu, jedna ljudska zabluda o snazi i svrsi carstva raspašce se naocigled sviju. Bojim se samo da ovaj moj narod ne moradne biti kusur u krvi.

Dok Bošnjak odgoji jedno, umre mu osmoro. Od deset odgojenih, dvoje doceka cetrdesetu. Ostalo pozobaju bolesti, ratovi, komšijske razmirice, glad i zvjerad. Dva dana placem nad sudbinom Bošnjaka, placem i pijem i pijan s rukom na Kur'anu se zakunem.

Pocnem da lijecim. Dan, sedmicu, mjesec, dva mjeseca.
Navaljuju meni ucenom slijepi i krastavi, salom optereceni ili zuticom satrveni, ludilom zapaljeni, frenjkom izjedeni:
Amaan, Kaimijo, pomozi!

Tješim rod svoj bošnjacki vedrinom i podrzavam sokom trava i lijecim svojom strasnom zeljom da se ne napate.
A oni, Bošnjaci, cim se zdravlja domognu, opet izviruju s cepenaka, iz avlija, sa pendzera i vicu: sram te bilo, Hasane Kaimijo, zar je tvoja ucenost u lokanju vina, tvoja mudrost u psovanju, a tvoja šejhovska cednost u kurvanju?

Ja se ljuljam sokakom tijesnijem štucajuci i popijevajuci i zaklinjem se -
nikad, nikad više ljudskom uhu oboljelom necu tješiti dušu vedrinom, ni srce podrzati ljekovitim sokovima trava, ni tijelo lijeciti strasnom zeljom da se ne napati.

Ujutru, mamuran, ipak otvorim tekiju i podviknem: navalite, slijepi i krastavi, salom optereceni, zuticom satrveni, siromaštvom iznureni, ludilom zapaljeni, frenjkom izjedeni, navalite! Golemo je srce u Hasana Kaimije, sve mu Sarajevo ni dva coška ne bi ispunilo. Navalite!

Lijecim ja tako rod svoj nesrecni, zaboravim se, kad jednom, dok sam dahtao od umora na podu, ne iskrsnu racun: stotinu izlijecio, hiljadu nisam, deset hiljada ih ceka na red, a trideset puta deset hiljada i ne znaju za me.

Zavidni proture vijest da sam cetvoro otrovao, pa otruju mene. Pobjede me.
Ocajan, ostavim bolesnike bogu, vremenu i vidarima cija sva umijeca imam u malom prstu. Opijem se do nesvjestice da umirim savjest. Ujutru trijezan i prazan grizem svoje mišice od zavisti prema onima koji nešto stvoriše.

Aaj, da ne bi Sadika kujundzije, sagnjio bih u tavnici knjiške logike, ucrvao bih se u društvu mudrosti u svoj pupak zagledane, ili bih do kraja, razdrazen, tumarao od sitnih dobrocinstava do bijesnog srljanja u pice i blud. Ali naide Sadik kujundzija, mojom srecom, njegovom nesrecom, niz Sagrdzije, pocijepan, izubijan, krvav, u tanke konopce vezan, a za njim dva kadijina momka pod oruzjem. Zaboli me njegov bol. Zastidim se što ja, zdrav, ugojen i slobodan, pored njega prolazim. Zaustavim ih. Pitam Sadika: »Šta je to, komšija, pobogu? «

Sjetni, mirni Sadik kujundzija s osmoro djece i zenom koja trecu godinu ne ustaje sa slamarice, gleda u me, rekao bih, kao i uvijek, malo molecivo i ljubazno smiješkom siromaha i poboznog podanika. Krvave usne se jedva razmaknuše. Mali mršavi Sadik kujundzija iznenada vrisnu:
»Šta-Šta je? Šta se tebe tice - Šta je? Koga ti hraniš, mrcino debela? Šta ti znaš pošto je zito? Placaš li ti sve namete? Ziviš od prazne price, je li? Ti s pljackašima sijeliš, trbuhe svoje dolmiš, ucene im marifetluke prodaješ, a ja... a mi... de, skloni se, jer ako te odalamim nogom u to salo...«

Sa cepenaka, iz sokaka, s caršije strkaše se na njegovu viku zanatlije, seljaci zaboraviše vrece zita i tovare sijena, momci se prepadoše gomile i gurnuše Sadika kujundziju da pozuri, da umaknu ka sudnici.

Do njenih vrata gomilica se pretvori u rulju. Braca Sadikova, prijatelji iz
kujundzijskog esnafa, jedna brkata skitnica od Vlasenice, pod oruzjem, kao da je sad iz hajducije, djeca, kalfe - obradovani nemirom, seljaci, dvojica hodza s kundurama na golim nogama, zbiše se pred sudnicom u uzavrelu, vrihtavu guzvu.

Polako, stidljivo zbog Sadikovog prijekora, podem za njima, provucem se oko zida zbijenih tjelesa, naoruzani momak na vratima propusti me kao kadijinog prijatelja i dobro došlu pomoc, ja ulazim kadiji u sobu, dizem prste k celu na pozdrav, a još ne znam zašto sam tu ni šta u stvari treba da uradim. Kadija je cuo viku pod prozorima, razabrao o cemu se radi, kao covjek od vlasti zna šta je nemir gomila, pa na sporedna vrata razašilje momke po vojsku. Ali zacudi se - otkud baš sad ja, Hasan Kaimija. I šta hocu.

Skoci, pretece me dobrodošlicom, ponudi mjestom do sebe, nabaci na me mrezu sve svoje vještine da me sputa, da me savije, da me udobrovolji, kako bi me se što prije i bezbolnije otresao a da ne stignem ni da zazinem. Teška zuta tjelesina igrala je po sobi osmanlijsku srdacnost, jeziviju od zmijine prijetnje.

Ja odvalih pola Trebevica pitanja:
»Zašto goniš Sadika kujundzju?«
»Ja njega gonim? Njega pravda goni«
»Šta je skrivio? «
»De, sjedi, tako ti boga! Nisi valjda zbog toga meni došao! He, šta je skrivio!
Ono... ako cemo pravo, ja nisam duzan nikome odgovarati na takva pitanja, ali pošto smo prijatelji, dragi moj Hasane, tebi cu reci... to je jedan opasan buntovnik.«
»Ne vjerujem.«
»Eh, eh, A ja, vidiš, vjerujem. Znaš li ti gdje je on bio protekla cetiri dana?
Ne znaš? Naravno da ne znaš A ja, vidiš, znam. Moje je da to na vrijeme saznam.«
»Gdje je bio?«
»Opet pitaš? Paa, dobro! Bio je u selima i podbadao seljake da sidu u caršiju, bunu zbog nameta zajedno s esnafima da dizu, nered meni ovdje u šeheru da prave.
Još su dvojica s njim bila, ali nisam otkrio koji su. Kazace mi ovaj razbojnik cim ga popritegnem.«
»Pusti Sadika! «
»Šta kazeš? «
»Pusti ga na moju rijec! «
»Jesi li pri pameti, Kaimijo? «
»Pusti, bice zlo! «
»Dodi sebi, dragi Hasane Kaimijo... pa prekosutra u petak seljaci treba na
caršiji da se skupe, da zajedno s esnaflijama zagalame pred mojom mešcemom, da od mene ištu oprost od poreza i daca, da im ja otvorim hambare i zito podijelim, a kako cu, kazi - kako njega, krivca, iz šaka da pustim, njega glavnog za taj dogovor, iako nije baš glavni, ali jest... anamon, cafir, prvi i najgrlatiji, da ga pustim da mi sutra zorom šiljte poda mnom zapali? «
»Nece, pusti ga! «
»Ne mogu. «
»Moraš. «
»Kako rece? Moram? E, vidih, necu. Šta ceš sad? «
»Baš neceš? «
»Ne. I izidi, Kaimijo, dok se i na te nisam naljutio! Šta tu na me sjevceš
ocima! Izidi! Idi svojim knjigama ili nastavi sa lokanjem i terevenkama. Izlazi, i nemoj da ti padne na pamet drugi put da se miješaš u moje poslove! «
»E baš hocu. «
»Kajaceš se, Kaimijo! «
»Prije moje, zakotrljace se tvoja glava! «
»Napolje! «
»Dobro, dobro.«

Istrcim, stanem na prag sudnice, raširim ruke, treba nešto znacajno reci, a ja na takve rijeci nisam navikao. Treba sazeci, zavitlati, razbacati na sve strane - nešto, treba reci... golemu strašnu rijec. Preda mnom vrela, gundava gomila zamrije, vidim lica, obicni srditi, mali ljudi, tu velikim rijecima nema mjesta, treba reci nešo jednostavno kao hljeb, zito, akca, aspra, brat, covjek, ali... kako?! Kako, kad nigdje u ucilištima nema savjeta kako se to u ovakvoj prilici kaze? Stojim raširenih ruku pred njima, znam da ocekuju od mene vijest ili zov, ali ja stojim otvorenih usta kao balavo dijete pred nepoznatim znakom pisma, tresem rukama, hvatam vazduh kao da cu kriknuti, ali krika nema. Rijeci nema.

A u meni narasta nekakvo gnjevno ludo ushicenje sobom, trenutkom, neizmjerno radosnim razlogom za napor, za brigu, za bitku.
»Bracoo! «, vrisnem, a još nikako da smislim šta da im kazem. »Bracoo, tuku Sadika! Tuku neduzna covjeka. Nece kadija da ga pusti. Za mnoom, ljudi, da se dogovorimo! «

To, toliko, mogao je izgovoriti i seljak koji šezdeset godina nije micao od
goveda. Ali, eto, valjda za takav podvig i nisu potrebne mudre i vješto satkane recenice, nego kamenje psovki, po komad brda ljudskog dozivanja.

Propuste me cutke, sa strahopoštovanjem, ali cini mi se i - s nevjericom
iznenadenih. Pobojah se: gomilu je samo tanka srdzba okupila i dovela pred sudnicu. Nije sazrela za gnjev, za tešku odluku, prepašce se rijeci - dogovor, jer on znaci pocetak bune.

Ali ljuti Sadikovi prijatelji i rodaci zavikaše:
»Za Kaimijoom! «
»Na dogovor, ljuudii! «
»Da cujemo našeg Kaimijuu! «
»Skloni se, napravi put Kaimiji! «
»Da pocnemo odmah! «
»Da zazdijemo mešcemu?! «
»Bracoo, neka Kaimija kaze! «
»Za Kaimijoom! «

Idem preko caršije razmahujuci peševima dzubeta - srecan, a još ne znam zašto, zurim, a još ne znam kuda. Cujem kako se za ledima svjetina povecava, brze diše, grije, vuce sebi i goni ispred sebe, i pali me necim opasnim, ljudi, nikad nisam bio toliko pijan, toliko divalj. Da sam kriknuo da popalimo Sarajevo, ne bih se sutra trijezan cudio tom svom zovu i urliku.

Topot za mnom sve brzi i glasniji. Uzvici sve oštriji i opasniji.
Miriše na krv.
U prepunoj tekiji navikasmo se necemo nameta, isjeci cemo gulikoze kadiju i muselima, ambare aginske i trgovacke razvaliti, neka sirotinja jede dokle moze, vikasmo, pa se smirismo. Skup u prepunoj velikoj sobi tekijskoj pretvori se u sijelo. Popricasmo o slaboj ljetini, o sve tanjem prometu, o nezagradenim grobljima, o nekakvoj gorickoj sirocadi koja ne mogu na noge od gladi, o necijoj kobili koja lunja po sokacima ranjava, krmeljiva, gluha, o necistim bunarima i o rakidzijama koji nocu urlaju sokakom, aj, kad bismo osvojili vlast, pokajali bismo se koliko bi briga sebi natovarili na vrat!
cinilo mi se, sve ce se sutra svršiti mlakom svadom nas nekolicine uticajnijih sa kadijom. I bi mi zao onog neponovljivog uzbudenja kad su za mnom dahtale ljute gomile ljudi, dragih, pobunjenih, nesvakidašnjih mojih Sarajlija. I svršilo bi se sigurno tako nekom bezopasnom srdzbicom caršije i mahalâ, kakvih je bivalo i bice, da ujutru na sarajevske sokake ne provališe hiljade gnjevnih seljaka, naoruzanih kamenjem i toljagama i ponekom zardalom sabljom.

To ponovo zapali caršiju, zanatlije pozatvaraše ducane, u trku se opasaše i cvrsto obuše, iz sokaka pokulja sarajevska sirotinja, provrvje nekakav svijet za koji nisam znao ni da postoji, mada sam rodeni Sarajlija, izmiješa se sa seljacima.

Zaljulja se Sarajevo psujuci i prijeteci.
Stotine grla vikalo je:
»Kaimijaa! «
»Gdje je Kaimijaa? «
»Kaimijaa! «

Ja sam plakao pred tekijom.
Braco, zar je moguce da sam baš toliko potreban ljudima?!

Pograbiše me, ponesoše, uspraviše me na jednom cepenku da govorim, a ja sam vikao - eeh, sva sreca te niko nije pamtio šta govorim, i što su svi culi, samo ono što su zeljeli da cuju, vikao sam, a cestiti Bahrudin Bratuncanin, jedan od starješina u esnafu kujundzijskom, vuce me odozdo za peš i opominje:
»Ne tako, Kaimijo, nemoj odmah - u krv, ne prenagljuj, sami smo, valja se najprije s drugim gradovima dogovoriti! «

Kad skocih, kako se nadoh prvi s teškim štapom u ruci, jesam li ja zvao ili sam samo ponavljao uzvike drugih, ne znam, tek - razvalismo sudnicu, izbacismo kadiju kroz prozor, razjarena gomila ga utuce nogama u kaldrmu, seljaci razgrabiše zlatnike, cilime, namještaj, dolje na sokaku opet rastrgnuše nekog ko je malocas vrištao na turskom zovuci u pomoc.

Odatle posrljamo dalje. Kao u djecijem snu, lijecem ja naprijed gologlav sa štapom podignutim kao sablja u jurišu, trcim leputajuci peševima dzubeta, za mnom grmi svjetina, ja je vodim na zitnice, a ne znam ni gdje su. Nije ni vazno gdje su, ni imali ih u ovom uvijek oskudnom Sarajevu, najvaznije je da nismo podanici i strašljivi zitelji, da trcimo u slijepe cikme, pa opet natrag na sokake, preko ograda koje se krše, preko bašci, kroz avlije, alacuci, pjevajuci, da hocemo nešta jednom zeljom, makar i pomamnom, makar nerazumnom.

Hvala Sadiku kujundziji!
Da ne bi njega, umro bih ne osjetivši visinu dokle moze da dobaci ljudska
mogucnost.
A rastrgnutom kadiji neka svemoguci podari bolju pamet na onom svijetu. Ne bio se inaditi sa sirotinjom. I sa jednim, da recem, Kaimijom!

Sarajevo je grad u kome ni veselja dugo ne traju, kamo li bune.
Zalihe gnjeva potrošiše se brzo kao i zalihe zita. Pobuna splasnu. Seljaci se vratiše kucama pošto uvidješe da svoju vjecnu seljacku muku ni ovog puta ne mogu naplatiti, zadovoljni donekle što su odgodili namete bar za koji mjesec, bar do iduce zetve.

Zanatlije jedan za drugim otvorše ducane.
Age i trgovci rekoše da se narod otrijeznio, pa su finim ruganjem, za koje
najbolje zna sarajevski bogatiji svijet, podgrijavali stid kod ucesnika,
osjecanje da su u jednom trenutku bili neozbiljni, da su se pred nekim vecim i mudrijim obrukali neznanjem, nesposobnošcu da sami išta ozbiljno ucine. Nisu još smjeli da ištu razneseno. Cekali su carsku kaznu za buntovnike. A platili su nekoliko galamdzija koji su išli od ducana do ducana, od covjeka do covjeka, i vješto se vajkali:
»Kaimija nas navede na zlo! «
»Kaimija je kriv. «
»Neka vlast trazi Kaimijinu glavu. «
»Ako je car zatrazi, sami cemo je odrezati. «

Vidim, gudi potvrduju i ne potvrduju. Ali svi zure da zaborave bunu kao svoju veliku nesmotrenost i krivicu i obradovali bi se da se nade jedan krivac koji ce platiti za sve. Još se ne usuduju da upru prstom u me. Ali ja poznajem naš svijet. Budem li neoprezan, to ce mi se dogoditi najdalje za sedmicu.

Zatvorih se u tekiju. Zamandalih vrata. Napunih dvije kubure. Naoštrih jatagan.

Sjedim povazdan, sam na seciji kraj prozora, i cekam najavljenu silu i strahotu iz Stambola koja ce da ispituje i kaznjava. Miran sam. I, kao nikad, - nekakav sam samom sebi lijep i cist. Mudriji sam za stoljece od onih koji su za mnom išli, pa se povukli, a za dva koplja sam viši od Frenk Hasanage, koji dolazi s presudom u njedrima i trlja odnjegovane ruke, koje su podavile tri hiljade carskih protivnika. Jer moje djelo je dovoljno za jedno zdravo i izdrzljivo samopoštovanje.

Pa neka dode taj Frenk Hasanaga, ljubazan i otmen gospodin koji je svojim fino odnjegovanim šakama podavio tri hiljade carskih protivnika. Neka dode, neka zove, šipak cu mu kroz prozor proturiti. A ako baš ushtjedne da se bije, jatagan visi spreman na duvaru. Neko ce prije mene na mom pragu poginuti.

Cekam dan, noc, nedjelju.
Ne puštam nikog.

Ali niko i ne navaljuje da ude. Oni s kojima sam se bratimio po krcmama
zaboravili su u prvom mamurluku pobratimstva. Oni koje sam ucio slovima ostali su nepismeni. Nemaju za šta da zahvaljuju. Oni koje sam izlijecio zaboravili su bol i razlog za zahvalnost. Oni koje nisam ni lijecio, ni izliiecio, nemaju potrebe da me poštuju. Ja ih i ne ocekujem. Ali hoce li me se sjetiti makar oni kojima sam pomogao da jednom u zivotu osjete nešto više u sebi, nešto svjetlije od prizemnih jadnih zadovoljstava svakodnevice?!

Ponekad neko kucne zorom ili kasno u noc, tiho zove. Ne javim se. Frenk Hasanaga je otmen i lukav gospodin. Izmamice me, glasom komšijskog djeteta. I zasuti me pred vratima šumom placenickih sjeciva.

Jedanaeste noci cuh tezak hod po avliji i konjsko rzanje. Topot potkovane obuce primice se vratima.
Pokuca bojazljivo. Zovnu. Jednom, dvaput. Onda udari jace. Viknu. Moja šutnja ga rasrdi, razbjesni, uze tresti i cimati vratima da ih izvali.
»Ma, otvori, cuješ li me! «
»Ko je? « pitam tiho, sakriven uz dovratak s jataganom u ruci.
»Otvori, pdbogu, otkad zovem! «
»Ko si ti! «
»Tale.«
»Koo? «
»Tale Licanin. «
»Aaa! «

Upustim ga, uvedem u sobu, Tale stane nasred odaje, ja hodam oko njega s cirakom cetvercem u ruci, od zabune ne nudim ga ni da sjedne. Tale stoji, trepce sujevjerno bojeci se da u ovoj kuci osame nisam poludio, obrce se polako kako ja obilazim oko njega... Moj Tale, blatnjav od puta, dronjav od siromaštva, sijed, i specen od nevolja i godina.
»Šta je? « šapce on.
»Ništa. Ništa. Onako! Aaa, baš ti? «
»Ja. «
»Aaa! «

Popustim cirak i zagrlim svom snagom starog prijatelja. On šmrca raznjezen, otima se, i sam mene grli i kori me:
»Ta, de, boga ti, Hasane Kaimijo, nismo djeca, de, da sjednem, razglobio sam se od puta, aa, ljudi, mog Hasanefendije, de, sjedi, da ti kazujem, moj dragi, moj omatorjeli Hasane, ala si se zdebljao i podbuhnuo! Sreca, te saznadoh. Znaš, pokupiše nas Krajišnike u Posavinu da sidemo. U putu cuh od jednog softe da je Sarajlija, pa ga upitah za te i za tvoje zdravlje. Vino? Nemoj vino! Ako imaš rakije i štogod da prezalogajim... Jah! A softa veli, bogme ti je tvoj Kaimija sablju podigao, bajrak razvio, vojsku kupi, hoce na Stambol da ide, sirotinjske muke da naplati. Kakvu vojsku, kakav bajrak, mislim ja, gdje si ti vidio da se bez Krajišnika išta u Bosni moze poceti, bogme je to neko mog Kaimiju u golemo zlo uvalio. Pozvah svoje Krajišnike da podu sa mnom, ali rekoše da oni imaju svoju Banju Luku, a Sarajevo ih se ne tice. Još manje nekakav lud hodza kome je dojadilo s mirom sjedjeti. Te ti ja zapnem sam... Ko velim, makar cetvoricu da
posijecem dok do mene i mog Kaimije dopru.

Heej, ne trazi hljeba! Izidi, zaboga, pred kucu! Ne moze ti se uci od casa i
sahana. Ja sam, da oprostiš, zavirio u dva-tri suda. Nije bog zna šta,
sirotinjska pura zejtinom prelivena, pite krompiruše, popara sa suhim sirom.
Svijet donosi, a ti ne cujes. Da ti pomognem unijeti? Mnogo toga ima. Ono bajato mogli bismo odvojiti mom Cilašu. Ee, za Kulaša ne pitaj! Umrije jadnik jedne zime od gladi i starosti, umrije, Allah mu dao konjski dzenet! A ti, biva, još rakiju trošiš. Na boga ne misliš. Hahaha, cudna sveca, ljudi moji!

A veliš, bunu dizeš!?
E moj Hasane, tijesan je vakat za tvoju golemu dušu. «

Zasjednem s Talom za bogatu trpezu što nam je nanijela sirotinja sarajevska.
Pijemo, jedemo, placemo, pa opet pijemo i pjevamo, nas dva stara pijanca i nesrecnika na ovom svijetu. Oko ponoci ludujemo, ganjamo se po svetoj kuci - po tekiji, ja njega gadam mudrim i poboznim knjigama, a on mene ukoricenim defterima u kojima sam na stotinama i hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokušavao da sredim pitanja i da nadem odgovore svojoj i covjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti, poboznost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o cudoredu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti.

Pred zoru otvorim sva vrata i prozore na tekiji. Zagrljeni, oba zazivamo otmenog gospodina Frenk Hasanagu da dode da nas posluzi, da nam noge opere i Cilaša napoji i otimari. A mogao bi, vala, i u caršiju trknuti i donijeti nam lonac rasola, mamurluk junacki da razbijemo.

Hohoho!
Eej, jadni Frenk Hasanaga, koji je odnjegovanim rukama podavio tri hiljade carskih protivnika! Da zna samo na koga ce u Sarajevu naletjeti!

Stize i taj strašni Frenk Hasanaga s gomilom ubica od zanata. Prije nego što je iko uspio da pripremi sebe ili druge na krvnikova ispitivanja i sudenja, da se dogovori o medusobnom cuvanju od teških ili nesmotrenih izjava u istrazi, posmica Frenk Hasanaga nekoliko ljudi iz caršije i sa sela, a medu njima Bahrudina Bratuncanina i Sadika kujundziju.

Krvnikov glasnik upade meni u tekiju i prezrivo na turskom izviknu poziv da dodem pred Frenk Hasanagu da odgovaram. Tale uhvati glasnika za toke na prsima, savi ga sebi medu noge i upita:
»Hasane, da ga rasijecem uzduz ili poprijeko? «

Sprijecih ga da ne prosipa krv po tekiji. A glasniku rekoh:
»Ako ta baraba, taj uišljo, taj pasji sin Frenk Hasanaga ima o cemu sa mnom da razgovara, neka dode ovamo! Samo neka najprije opere noge. I pred mojom kucom izuje kundure. Ja sam po majci od roda Pilavija, na lijepu rijec nije nas stid propuzati, ali nam je zato u gnjevu i sam šejhulislam do koljena. Marš napolje, paskovicu, i drugi put Kaimiji udi uctivije! «

Nisam se bojao Frenk Hasanage. Da li se on bojao mene, ne znam. Tek, dvadeseti dan donese glasnik dug svitak papira. U njemu spisak mojih vrlina i blagoslova meni i mojima, zelje za dug zivot i dobro zdravlje, i na kraju - molba ako zelim još da zivim, ako zelim da i vecina mojih prijatelja ucesnika u pobuni ostane ziva, onda neka izvolim odseliti iz Sarajeva u carski grad Zvornik. Ako to ucinim, carska uprava ce i dalje mene smatrati covjekom ucenim i dostojnim svake svoje paznje i zaštite.

Da ne bih izazvao pogibiju svojih prijatelja, pristadoh na progonstvo.

Izlazim na Višegradsku kapiju, a prate me Tale i preko dvije hiljade mojih
Sarajlija. Preda mnom se steru ciste uske ponjave, jer oni koji me prate nemaju cilima.
A u progonstvo idem uspravnije nego sultan na svecanu sjednicu Divana poslije najvece pobjede na bilo kojoj strani svijeta.

Neka je slava pobuni i prkosu!

Lajao sam na sve svetinje. Pa i sad, iduci tamo odakle se ne vraca, gdje su ruke pod kamenom, a usta šutnjom zakovana, ja opet rezim i lajem na sve svetinje, vezire i padišahe, na sve prikaze kojima vlast plaši podanike, zainat sebi i tebi oo, Frenk Hasanaga!

DERVIS SUSIC