DaysleepeR wrote:Ja cu sebi napraviti mix kod kuce, danas jedan, sutra drugi, zavisno od raspolozenja, ali sve je to na kraju pustanje muzike.
Pustanje muzike i svejedno je ko to radi.
Postoji onaj teoretski dio koji se odnosi na ono kako ćeš ti to uraditi. Dobro ili loše. .
Ti naravno govoriš iz vlastite perspektive, ja govorim iz svog ugla.
Što se tiče frekvencije i nismo na istoj. Mislim, po svim pitanjima smo suprotstavljeni, potpuno drugačije poimanje umjetnosti...
Već dugo vremena sviram gitaru. Negdje od 1992. godine
Naučio sam samostalno čitati note i svirati Etude, Etide i Preludije, Valcere i kao vrhunac Ala-Turku po uzoru na Zeleta...Razumijem ja da je on to pojednostavio, OK...
Ne da se hvalim tim, no tu mi je TO dojadilo. Znam svirati i Maiden...No tu mi je veći gušt bio svirati bas dionice...RATM i Take The Power Back su mi bili vrhunac...No...Poslije sam se sjebao kad sam čuo Les Claypoola kako svira bas. Danas jedino Primus iz čistog štovanja prema čovjeku povremeno zapalim da počujem tandrkanje i škripanje, što se tiče rock muzike.
Ne lezi vraže, oduvijek sam bio ljubitelj elektronike i zanimalo me "kako to oni i šta". Pa su mi pod ruke pali gramofoni i mikseta.
Ima od tada 7 godina. Tu i tamo napravim dobar mix, tu i tamo pogriješim.
Ka' što sam vidio Claypoola u basu, tak' sam vidio i druge ljude koji vladaju tom tehnikom u cijelosti i poklonio se.
Ti ćeš ostati na istoj poziciji, no ja nemam sumnje. Za mene je pravi DJ istinski umjetnik, čovjek koji vlada svojim poslom i zna šta radi od početka do kraja...
ja bih prvi otisao na Kraftwerk ili Daft Punk jer su ljudi ipak napisali vlastite pjesme.
Jedina stavka oko koje se slažemo, opet je drugi ugao.
Uzeo si jedan Maiden u usta a da nisi nikad pogledao koncert.
Bio je Dickinson ovdje, kažem SVAKA čast, al' ja to danas ne mogu slušati, dodijalo...
Jarane na Maidenovom koncertu SVI kao jedan PJEVAJU.
Na Maidenovom koncertu se ne suta.
Maidenove stvarke su genijalan spoj instrumentalizma i odlicnih tekstova.
Maiden je kao fudbalski tim, i kad lose igra isti broj ljudi navija za njega.
Nikada nisam rekao da je Maiden loš, no na njihovim se koncertima pije, puši, drogira, šuta, pjeva. Ljudi rade ono što ih čini sretnima.
Ja lično im ne zamjeram. Samo se ne nalazim u toj vrsti zabave...
Izjednacavati potrebe i ukuse ljudi koji idu na koncert Maidena i Floyda sa ocekivanjima i ukusom ljudi koji idu na DJ partye je isto kao izjednacavati ljude koji idu u Operu sa ljudima koji idu na koridu u Čevljanoviće.
I na jedno i na drugo ljudi dolaze da se zabavljaju.
Nemoj se sad smijati, moja paralela je identicna tvojoj, a ti si je prvi upotrijebio.
Ne smijem se, no paralela mi je kritična.
Postoje različite skupine ljudi. Jedni su recimo iz Italije, mahom su bogati, salonski odjeveni, imaju novaca koje su stekli na ovaj ili onaj način i njima je gušt, jel'te, obući smoking, mahati lepezom i uživati u visokom C.
OK,
druga skupina ljudi je prosti, siromašni, mahom neobrazovani i iskorišteni puk koji nikada nije imao priliku vidjeti i čuti bilo šta drugo osim sevdalinke i ilahija, i naravno da je za njega gušt gledati bikove kako se bodu i slušati sevdah ili plesati u nekom kolu. Za njih je i Opera i Heavy Metal koncert i Party potpuna nepoznanica. Daleko izvan njihovih interesa ili potrebe za razumijevanjem.
Tako možeš uraditi čitav niz socioloških klasifikacija. Ko šta sluša i zašto.
Meni lično nijedna od tih skupina ne smeta i nijednu nemam namjeru ismijavati.
Imaju li opera i korida istu vijednost po tvom?
Nemaju naravno.
Niti uživam u operi, niti uživam u koridi. O umjetničkim vrijednostima...Hmmmmmmmm...Recimo da je to opet relativno i da ovisi o sociološkim, ideološkim i drugim kontekstima u kojima umjetnost nastaje.
Ne zbog nacionalnog identiteta ili sličnih gluposti, al' ja ne vidim razlog zbog kojeg bih veličao Verdija (kao njegove opere) u odnosu na Hasanaginicu...primjerice...
Al' eto, ljudi se briju na high society pa od Hasanaginice prave operu...Zanima me samo kad će Aida doživjeti sevdah verziju, ili verziju u kojoj će je neka dalmatinska klapa otpjevati sa niskim D (ojha).
Gdje ces bolan omalovazavati fanove Floyda i stavljati ih u istu ravan sa pupa hava omladinom koja dodje da se pukne ectasy-em i cuje samo beat satima?
Znas li ti uopste o cemu govore Floydove pjesme?
Katastrofa.
Slušao Floyde, sve, svirao pjesme, čitao tekstove, tumačio ih. Dobri su kada govore o društvu, no loši sa intimističkim motivima. Nadrealizam nešto posebno ne volim ni u književnosti. A to je onaj prvi dio koji odrađuje Sid Barret, nakljukan LSD-em i izvan sebe (nije on kriv, znam). Od njihovih albuma cijenim Meddle. One Of These Days ima prosto nešto elektronsko u sebi, bit će da je to zbog teško ehoiziranog emotivnog basa...Znaš ono pikneš ga jednom, on se čuje 3-4 puta...što ti je ta modernta tehnologija...
Rekoh cijenim, ali me muzički ne uzbuđuju previše, izuzevši gore navedenu stvar, i to prvih minutu.
To je za mene prošlo vrijeme, kao i masa drugih stvari koje sam volio. Ne znam kako se to desilo, ali ja gitare, osim ako ih ne sviraju crnci, ne mogu slušati.
Za umjetnika koji želi nešto reći instrumenti kojima se služi i nisu toliko bitna stvar.
Možda se nisam najbolje odrazio. Izvinjavam se. Htjedoh reći da računar i efekti imaju podjednaku vrijednost kao instrument umjetničkog izražavanja, kao i klavir.
Suština je, neko voli ogoljeni klavir, neko ga voli provući kroz eho i kompresovati i izlomiti. Sad ti meni reci zbog čega bi sirovi klavir bio umjetnički vrijedniji u odnosu na ovaj drugi kao instrument.
Zbog toga što Pogorelić odsvira više nota?
Za Ivu Pogorelica, klavir nije bitna stvar, bitna je frizura koju zada pred nastup ili sala u kojoj nastupa?
Za Pavarottia glas je trivijala, glavna finta je peskiric koji nosi oko vrata, u njemu je satkana sva emocija.
Ovo sam objasnio gore, no još jednom, ljudi koriste sredstva koja su im na raspolaganju da se izraze, ako već osjećaju potrebu za tim. Neko može vježbati operu, neko može vježbati klavir, drugima ostaje računar i crackovani software...Ili ako ništa Word, pa piši...vrlo jednostavno, jel'te...
Emocije kroz reverb, chorus?
Jesi li ti svjestan sta si napisao gore?
Itekako...
Ovaj dolje dio, ovdje se pogotovo ne slažemo...
Prva stvar, broj prodatih nosaca zvuka.
Argument koji je relativan. Broj prodatih nosača zvuka prije svega ovisi o količini novaca koje izdavačka kuća ulaže u određeni proizvod kako bi ga promovirala u mas-medijima.
Logično, ono što se pušta 5 puta dnevno na najgledanijim TV i radio kanalima, ili ima vidno istaknut banner na Rolling Stone web siteu, doprijet će bez ikakvih problema do ušiju ljudi, potencijalnih kupaca, tako da će takvi albumi najvjerovatnije i doživjeti top 5 billboarda u broju prodanih albuma.
Oni koji nemaju para kreću se u strogo ograničenim izdanjima, što ne čini njihovu muziku manje vrijednom.
Druga stvar, generalna pozicija u muzickom svijetu.
To je opet relativna stvar. Ne postoji neka univerzalna podjela. Postoji top 100 gitarista koje uvažavaju ljudi koji sviraju gitaru (BTW, ja se nikada nisam složio s jednom takvom listom)
Postoji top 100 DJ-eva koje uvažavaju ljudi koji se bave DJ-ingom. Mada generalno ni tu listu ne uvažavam jer i to vidim kao određenu vrstu marketinga.
Treca stvar, visina honorara za javne nastupe.
Čuj, znam odličnih muzičara koji sviraju džaba. Vole ljudi muziku i to im je ljubav i hobi, za preživljavanje rade druge poslove.
Što li je to tako?
Cetvrta stvar, potraznja.
Djelimično relevantan argument, jer na kraju zaista ispada da se za dobrim stvarima diže prašina pa ljudi, bar određeni broj, obraćaju pažnju.
No teško je danas stvoriti pažnju na temelju neke umjetničke vrijednosti, ako to isto nema tržišnu vrijednost i ne privlači pažnju izdavača koji će uložiti u taj projekat ubijeđeni da će ostvariti profit. Naravno govorimo o uvažavanju koje se broji milijunskim tiražima.
Takva je situacija danas.
Koji se to DJ moze mjeriti u bilo kojoj od ovih stavki sa bilo kojim zvucnim bendom igdje na svijetu?
Od ovoga što ja volim, ne bih volio spomenuti bilo koga sa ultra-visokim honorarom.
Meni je lično uzor jedan DJ i producent iz Hrvatske koji je spreman uvijek doći u Sa bez neke nadoknade, a koji bez problema ima rezervirane gaže u Miaimiju i Detroitu.
Carl Cox, recimo, kupi po nekih 300 000 - 400 000 dolara, i to mrcina svira u različitim vremenskim zonama kako bi održao novogodišnji party na dva mjesta i pokupio veću kintu. Taj lik je neki top od onog što je doprlo do mojih ušiju, mada me to nikada nije zanimalo.
Od njega cijenim tek jednu ili dvije stvari. Ono, baš mi je bezveze lik.
---------------------------------------------------------------------------------
Ne treba mi ništa, paša. Sasvim se razumijemo, ali percipiramo stvari drugačije...
