PROGONSTVO U SEBE
(Muhamedu Poplati)
Drevni kesten u dvorištu ispred Hamićeve radnje posljedni put je zašuštao svojim zelenim rukavicama u jesen 1991. godine.
Dubravko, Hamić i ja smo sjedili u hladu i čekali četvrtog za "zing".
(Doduše, bio je tu i Ćoro, ali on je vazda bio kokuz, pa se na njega nije moglo računati.) Čekali smo jal' Smaju, jal' Tihu - neko je morao naletjeti.
Dvorište, od Ibrinog podruma Ćilipi već je bilo "pokaldrmisano" pivskim čepovima, a mi da bismo ubili vrijeme, prvo nabrojasmo svih pedeset američkih država - ko je razmišljao duže od deset sekundi - morao je platiti gajbu piva!
Vladala je iscjeljujuća, popodnevna tišina; samo su s kasetofona pičili Dire Straits i Money for Nothing.
Ćoro predloži da počnemo partiju, da će on igrati na dug, ali ga odjebasmo: "Samo pare pod pepeljaru. Jesi li to dobio inspiraciju u pjesmi: pare nizašta?"
Tad se neko dosjeti da igramo životinja.
Kako? Jednostavno: jedan počne s imenom neke životinje, a drugi treba nastaviti - važilo je isto pravilo: deset sekundi za razmišljanje i ako ne nastavi - gajba piva.
Počeli smo sa slovom "B".
Izredali su se bizoni, bufala, boe konstriktori, bukači, bakalari, bjelice, brancini, bubašvabe, bubamare, buhe, bube-rusi, babuške, babuni i izbor je bio sve manji, pa se prešlo na improvizacije...
Hamić je rekao: "Buhokot!"
"???"
"Pas - na njemu se lijegu buhe."
"Žiri" mu je priznao odgovor jer, bilo kako bilo, stići će gajba piva, a to je i bila (osim malo takmičarskog duha) jedina svrha ove "igre".
Dubravko "iz rukava" izvuče blavora, a ja se nađoh u neobranom grožđu, a onda uskliknuli:
"Biban!" (Dubravko Bibanović - režiser.)
"De, bolan, Daco, rekli smo samo se životinje pikaju."
"E, ljudi moji, nije on kod vas stanovao. Pojma vi nemate kakva je to životinja. Redak zver."
Hamić je opet ponovio:
"Buhokot."
"Ne zajebaj - jednom smo ti priznali. Ali šta ti je sad to opet?"
"Mačka."
"Zaboravi."
Hamić se namrštio, a onda mu se lice ozarilo: "Bosanac."
Nismo mogli da mu ne priznamo odgovor, pa je na Dubravka bio red da ode po gajbu pive.
Već slijedeće godine je kesten bio posječen.
Kao i Hamić, kao i Ćoro. Dubravko i ja smo skončali u Americi, Smajo i Tiho su u Kanadi.
* * *
Deset godina kasnije, sjedim kod Tičara s Avdom. Jutros u sedam sati mi je neko grebao na vrata i na pamet mi nije padalo da otvorim, a onda sam začuo drag glas:
"Dacika, Dacika... To sam ja."
Stoji na vratima, s flašom loze u ruci, i pjeva: "Smej se, smej se..."
Hoću da mu kažem da sam već odavno daleko od "smejanja", ali prešućujem i tražim dvije čiste čaše. To i nije baš lagan zadatak...
Sjedimo i čekamo devet sati kada se Tičar otvara. Ja mu ponosno pokazujem nagradu što je moja kćerka Nevena dobila na nekom konkursu za poeziju u Americi, a njemu se lice natmušti.
"Tužno, tužno..."
"Šta je tu tužno, Avdo?"
"Pa, ne želiš valjda da ti kćerka krene tvojim putem?"
Pomislih: "Ne samo da je tužno - nego je i jezivo."
Kada sam Avdu ispratio na taksi, vratio sam se u kafanu gdje su prerano matuhi starci (samo par godina stariji od mene) jedan drugom postavljali imbecilna pitanja: "Kako se na šatrovačkom kaže - smeđe boje? Šta je teže - kila perja ili kila olova? Riba i po - kila i po. Koliko je pet riba?"
Muka mi je i odlučujem da se osudim na progonstvo, na progonstvo u sebe. Tri dana sam, umjesto da nešto poradim, da očistim kuću, da sredim papire, ispeglam veš, operem suđe, tumurao po zaleđenim tajgama svoje duše i ponavljao: "Bože, moj Bože..."
Pojavljivao se; kao nejasna prilika u dovratku i "smejao se": "Lako je sada: moj Bože. A, kad sam ja tebe zazivao: Daco, moj Daco, bio si gluh na sve moje pozive."
U ta tri dana sam barem hiljadu puta dizao telefonsku slušalicu, mada sam znao da mi je telefon isključen, oblačio se i opet skidao...
Četvrtog dana sam skontao da veći užas leži u meni, a ne oko mene, pa sam otišao u Tržnicu i na pijacu da kupim zakasnjelu surutku...
Svratio sam u Soko, kod Hame. Vlado me je pitao:
"Nešto mi nisi raspoložen?"
"Nisam. Biću kasnije."
Znao sam da lažem. A, možda i ne lažem, jer doći će i taj dan kad će se ona pojaviti u dnu Tvrtkove ulice, obasjana crnim svjetlom i pohrliti mi u susret...
Hoću li tad okrenuti leđa i bezuspješno pokušavati da joj umaknem ili ću joj pružiti ruku da me vodi?
To se, barem za sada, ne može znati.
Dario Dzamonja
Moderator: Chloe
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#177
REALNE FANTAZIJE
Fajront je kod Solde. Napolju lije kiša. Ne ide mi se kući, a sve i da imam para, ne znam gdje bih sada otišao. Zirnem kroz izlog da vidim ima li svjetla u Mirzinom ateljeu - bilo bi kao melem na dušu porazgovarati sa dragim prijateljem u ovo doba noći kad bih volio zaspati, ali me je strah snova koji su skoro gori od stvarnosti. Jok!
Stojim u dovratku i pušim putnu cigaretu i Boga molim da se sada oduprem iskušenju i svoj veliki grijeh ne pokušam polizati telefonskim pozivima mojoj djeci u Americi - već sam do guše u dugovima.
Kroz koprenu kiše mi prilazi šepesajuća silueta mog jarana Rileta.
"Jebi ga. Ode mi zadnji tramvaj. Daco, imaš li mi posuditi za taksi do Alipašinog?"
"Nemam, sreće mi."
"Sad se mogu jebat'", kaže Rile, a ja mu predlažem da spava kod mene:
"Imam flašu loze - poslali mi Lijanovići..."
"Ma, ne pijem ti ja lozu... Znaš, malo mi je neprijatno: hoće li se tvoji ljutiti?"
"Vjerovatno bi se ljutili da nisu na Barama, u Holandiji, Americi..." "Izvini, ja neki dan čitao kako su ti se djeca vratila..."
"Moj Rile - dovoljno si star čovjek da ne vjeruješ u ono što piše u novinama."
Držim ga pod ruku dok se penjemo mračnim stubištem i ulazimo kroz nezaključana vrata.
On me pita: "Zaključavaš li ti?"
"Nikad. Prvo: nema mi šta ukrasti. Drugo: svaki provalnik bi se dobro namučio kad bi pokušao otključati nezaključana vrata..."
Kad smo sjeli, pokazujem na njegovu nogu:
"To tebi nije iz rata?"
"Ma jok. Davno sam ja to sjebao. Mogao sam biti najbolje lijevo krilo Sarajeva."
"Šta bi?"
"Konj mi na treningu uleti đonom i - kvrc. Nikad nije zarasla kako treba."
"Izvini što te pitam, ali ja i ne znam tvoje pravo ime?"
"Ranko Nogovrat. Znam, pitaćeš me sad kakvo je to glupo prezime, ali ni Džamonja nije bolje. Moj ti je pradjed ili čukundjed bio pehlivan, nastupao po vašarima, a glavna tačka mu je bila da obje noge skrsti iza vrata... Tako mi je barem moj otac pričao, pa valjda tako ponesosmo prezime. A, i otac je čuda činio s nogama - znao je kucati na pisaćoj mašini nožnim prstima. Ja sam imao najjači udarac lijevom nogom, ali nikada ne dođoh do prvog tima..."
Promasirao je lijevu nogu i rekao: "Ma, daj i meni naspi jednu, iako ne pijem lozu."
Dok sam mu sipao, digao se i prišao mojoj pisaćoj mašini, blago je pomilovao i, zakleo bih se, sa suzama u očima rekao: "Koliko mi ovo nedostaje."
Nastavio je:
"Znaš li ti otkad ja tebe znam?"
"Hipten godina."
"E, pa prije hipten godina ti si mi u Licima objavio priče."
"Da me ubiješ ako se sjećam."
"Objavljivao sam tada pod pseudonimom ili pod pseudonimima. Dobio sam nekoliko književnih nagrada na konkursima za priču, svi su me hvalili, ali nikad knjigu nisam objavio..."
"Jaka je ova loza", pomislio sam i upitao ga: "A, što?"
"Najednom mi je nešto puklo u glavi - kvrc. I, gotovo. Nikad ništa do kraja nisam izveo... Jebi ga... Ima li još te loze?"
Htjedoh mu reći da mi samo ne priča kako je bio pilot lovac u Drugom svjetskom ratu, ali ga nisu primili zbog sijede kose, ali već je svanjivalo i pomislih kako mu, ustvari, trebam biti zahvalan što mi je pomogao da prođem kroz jednu besmislenu noć.
Popio je čašu naiskap i sam se sebi nasmiješio:
"Što jest -jest, nakar'o sam se dobrih ženskih."
Dosadni golubovi su se počeli kupiti na prozoru, a on je dodao:
"Ima nešto što sam doveo do savršenstva. Kamenom sam mogao pogoditi pticu u letu. Znaš, bila su to ona vremena kad se raja protiv raje nije tukla utokama i noževima, nego kamenicama. To mi je do dana današnjeg ostalo."
Kad smo ujutro izlazili iz kuće, uhvatili smo kraticu kroz dvorište. Sagnuo se i uzeo kamen sa zemlje, zafrljacio ga i skinuo jednog goluba s krova. Progunđao je: "Majku vam jebem." U očima mu je zaiskrila tolika mržnja da ga nisam mogao ne upitati:
"Šta to toliko imaš protiv golubova?"
"Podsjećaju me na ljude. Okupljaju se bez veze i samo seru."
* * *
Opet smo otišli kod Solde na kafu. Razmaknuo je zavjese i pokucao na staklo izloga - na tramvajskoj stanici je stajala gomila ljudi, ali samo se jedna žena, jedna prelijepa žena osvrnula, usne joj se razvukle u osmijeh, uletjela je u kafanu i zagrlila Rileta, milovala ga po kosi, ljubila mu čekinjave obraze, a meni je bilo neprijatno pa sam otišao do klozeta...
Kad sam se vratio, nije je više bilo.
Pitao sam ga:
"Jeko ti nao?"
"Nekad sam je volio", kratko je odgovorio i skrio pogled.
"Šta je sad?"
Potapšao me je po koljenu:
"Ti si nikakav pisac. Morao bi razlikovati prošlo i sadašnje vrijeme. Fantastiku od realnosti."
Fajront je kod Solde. Napolju lije kiša. Ne ide mi se kući, a sve i da imam para, ne znam gdje bih sada otišao. Zirnem kroz izlog da vidim ima li svjetla u Mirzinom ateljeu - bilo bi kao melem na dušu porazgovarati sa dragim prijateljem u ovo doba noći kad bih volio zaspati, ali me je strah snova koji su skoro gori od stvarnosti. Jok!
Stojim u dovratku i pušim putnu cigaretu i Boga molim da se sada oduprem iskušenju i svoj veliki grijeh ne pokušam polizati telefonskim pozivima mojoj djeci u Americi - već sam do guše u dugovima.
Kroz koprenu kiše mi prilazi šepesajuća silueta mog jarana Rileta.
"Jebi ga. Ode mi zadnji tramvaj. Daco, imaš li mi posuditi za taksi do Alipašinog?"
"Nemam, sreće mi."
"Sad se mogu jebat'", kaže Rile, a ja mu predlažem da spava kod mene:
"Imam flašu loze - poslali mi Lijanovići..."
"Ma, ne pijem ti ja lozu... Znaš, malo mi je neprijatno: hoće li se tvoji ljutiti?"
"Vjerovatno bi se ljutili da nisu na Barama, u Holandiji, Americi..." "Izvini, ja neki dan čitao kako su ti se djeca vratila..."
"Moj Rile - dovoljno si star čovjek da ne vjeruješ u ono što piše u novinama."
Držim ga pod ruku dok se penjemo mračnim stubištem i ulazimo kroz nezaključana vrata.
On me pita: "Zaključavaš li ti?"
"Nikad. Prvo: nema mi šta ukrasti. Drugo: svaki provalnik bi se dobro namučio kad bi pokušao otključati nezaključana vrata..."
Kad smo sjeli, pokazujem na njegovu nogu:
"To tebi nije iz rata?"
"Ma jok. Davno sam ja to sjebao. Mogao sam biti najbolje lijevo krilo Sarajeva."
"Šta bi?"
"Konj mi na treningu uleti đonom i - kvrc. Nikad nije zarasla kako treba."
"Izvini što te pitam, ali ja i ne znam tvoje pravo ime?"
"Ranko Nogovrat. Znam, pitaćeš me sad kakvo je to glupo prezime, ali ni Džamonja nije bolje. Moj ti je pradjed ili čukundjed bio pehlivan, nastupao po vašarima, a glavna tačka mu je bila da obje noge skrsti iza vrata... Tako mi je barem moj otac pričao, pa valjda tako ponesosmo prezime. A, i otac je čuda činio s nogama - znao je kucati na pisaćoj mašini nožnim prstima. Ja sam imao najjači udarac lijevom nogom, ali nikada ne dođoh do prvog tima..."
Promasirao je lijevu nogu i rekao: "Ma, daj i meni naspi jednu, iako ne pijem lozu."
Dok sam mu sipao, digao se i prišao mojoj pisaćoj mašini, blago je pomilovao i, zakleo bih se, sa suzama u očima rekao: "Koliko mi ovo nedostaje."
Nastavio je:
"Znaš li ti otkad ja tebe znam?"
"Hipten godina."
"E, pa prije hipten godina ti si mi u Licima objavio priče."
"Da me ubiješ ako se sjećam."
"Objavljivao sam tada pod pseudonimom ili pod pseudonimima. Dobio sam nekoliko književnih nagrada na konkursima za priču, svi su me hvalili, ali nikad knjigu nisam objavio..."
"Jaka je ova loza", pomislio sam i upitao ga: "A, što?"
"Najednom mi je nešto puklo u glavi - kvrc. I, gotovo. Nikad ništa do kraja nisam izveo... Jebi ga... Ima li još te loze?"
Htjedoh mu reći da mi samo ne priča kako je bio pilot lovac u Drugom svjetskom ratu, ali ga nisu primili zbog sijede kose, ali već je svanjivalo i pomislih kako mu, ustvari, trebam biti zahvalan što mi je pomogao da prođem kroz jednu besmislenu noć.
Popio je čašu naiskap i sam se sebi nasmiješio:
"Što jest -jest, nakar'o sam se dobrih ženskih."
Dosadni golubovi su se počeli kupiti na prozoru, a on je dodao:
"Ima nešto što sam doveo do savršenstva. Kamenom sam mogao pogoditi pticu u letu. Znaš, bila su to ona vremena kad se raja protiv raje nije tukla utokama i noževima, nego kamenicama. To mi je do dana današnjeg ostalo."
Kad smo ujutro izlazili iz kuće, uhvatili smo kraticu kroz dvorište. Sagnuo se i uzeo kamen sa zemlje, zafrljacio ga i skinuo jednog goluba s krova. Progunđao je: "Majku vam jebem." U očima mu je zaiskrila tolika mržnja da ga nisam mogao ne upitati:
"Šta to toliko imaš protiv golubova?"
"Podsjećaju me na ljude. Okupljaju se bez veze i samo seru."
* * *
Opet smo otišli kod Solde na kafu. Razmaknuo je zavjese i pokucao na staklo izloga - na tramvajskoj stanici je stajala gomila ljudi, ali samo se jedna žena, jedna prelijepa žena osvrnula, usne joj se razvukle u osmijeh, uletjela je u kafanu i zagrlila Rileta, milovala ga po kosi, ljubila mu čekinjave obraze, a meni je bilo neprijatno pa sam otišao do klozeta...
Kad sam se vratio, nije je više bilo.
Pitao sam ga:
"Jeko ti nao?"
"Nekad sam je volio", kratko je odgovorio i skrio pogled.
"Šta je sad?"
Potapšao me je po koljenu:
"Ti si nikakav pisac. Morao bi razlikovati prošlo i sadašnje vrijeme. Fantastiku od realnosti."
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#178
DROT OSTAJE DROT
Bio je nepokolebljivi branitelj "socijalističkog samoupravljanja", a kako je, uz to, radio u SUP-u ili DB-u, dali smo mu ime Berija.
Ne znam kakav mu je posao bio, ali pretpostavljam da je bio provokator.
Upoznao sam ga davno, kad me je uvukao u haustor i ponudio na prodaju jednu berettu. Baš kao da je pištolj tegla kiselih krastavaca i kao da se oružje prodaje u granapima. (Pogotovo u ono vrijeme.)
"Ali, bez metaka", napomenuo je.
Cijena je bila smiješno niska i ja sam se htio na tome nešto ose-vapiti, pa sam njegovu ponudu prenio jednom starijem i iskusnijem jaranu, a on je samo prezrivo frknuo:
"Ne budali. Zar ne znaš da je on ala?"
Kasnije mi je bilo sumnjivo, jer kad god bismo stajali u Korzu ili sjedili u Pozorištu mladih, kad god bi se on napio (ili je folirao da je pijan?), osuo bi drvlje i kamenje na renovice, mikuliće, kurtoviće, vikendice, vile, skupoću, inflaciju... Ne bi li, valjda, našao istomišljenika i prijavio ga "tamo gdje treba".
Raju nije mogao navući na tu foru, pa smo mu odgovorili: "Daj, Berija, pusti šuplju priču."
Nikad me nije zaboljela glava od njega. Čak mi je i pomogao da izvadim svoj prvi pasoš.
Otišao sam s njim na pasoško odjeljenje, a on me pitao:
"Imaš li potvrdu o nekažnjavanju?"
"Jok."
"Imaš li potvrdu da si služio vojsku?"
"Nemam je. Ne mogu je ni imati kad nikad nisam služio vojsku."
Zakolutao je očima:
"Imaš li rodni list?"
Odmahnuo sam glavom.
"Imaš li barem svoje slike? Ne mogu na tvoj pasoš staviti svoje."
Dao sam mu slike, a on mi je rekao: "Idi ispuni zahtjev i dođi sutra po pasoš."
Tako je i bilo.
Još prije rata mu je lako bilo da promijeni dres, pa je sa onim žarom s kojim je branio "komunizam", sada svoj "talenat" stavio u službu "nacionalnih interesa". Metode rada su mu ostale iste. Svakom je stavljao "bubu u uho": "Ovo se neće dobro završiti." (Nažalost, bio je u pravu.)
Svi smo bili zadeverani svojim mukama i tamnim slutnjama, pa mu niko nije odgovarao - samo smo rezignirano odmahivali rukom.
Pomogao mi je u tome što mi je preko veze našao mjesto u Vojnoj bolnici. Taman se u to bio oženio jednom bolničarkom, koja bi bila i zgodna da joj nije bilo tog lisičijeg izraza na licu, te bahatosti koja je naprosto vrištala iz nje:
"Ovo ja nisam zaslužila. Zaslužila sam mnogo bolje."
Ogorčena povlasticama koje sam uživao (pušenje u sobi, posjete u bilo koje doba, izlazak u grad kad god poželim...), naročito se meni bila naklatila na kosti: na čistu pidžamu sam čekao danima, nalazila je načina da me u jelu zaobiđe ma i najsitniji komadić mesa, a injekcije mi je davala s nekim krvničkim merakom...
Taj odnos se promijenio kad su mi jednog dana u posjetu došli Gordana Magaš i Halid Bešlić. Gledala ih je (a i mene kroz njih) zadivljeno, jer oni su bili nešto što je ona oduvijek sanjala, a što nikad neće biti.
Prije samog početka rata, Berija se rastavio od nje, a i ja sam ostao bez žene, pa smo više vremena provodili zajedno i pravili neke planove za budućnost - baš kao da je budućnost postojala.
Rat se stuštio na nas svom nesmiljenošću i nije nam preostajalo ništa drugo nego da papagajski ponavljamo:
"Ne može ovo dugo trajati. Ne može Svijet ovo dopustiti..."
A, trajalo je sve duže i Svijet je dokazao da itekako može dopustiti sve gore i gore užase.
Dobio sam garantno pismo od sestre iz Amerike i nisam mogao da mu se ne povjerim. Samo sam tražio način da se ispalim van. "Možeš ti to", govorio mi je, "Kad stigneš u Ameriku, pošalji i meni papire."
Ispunio sam obećanje i on se obreo u Americi za jedno mjesec dana. Primio sam ga sebi na stanovanje - tako je bilo jeftinije.
Radio sam tada u Western Innu kao kuhar, a i njemu sam našao posao - da pere suđe.
Jednog dana je u jeku svoje predizbome kampanje u hotel stigao i Robert Dole. Poznato je da je on bio glavni oponent vojne intervencije u Bosni, pa se nisam mogao suzdržavati: "Šupak jedan. Najradije bih mu se krvi napio."
Vratio sam se s pauze za ručak, a prišao mi je šef i rekao: "Dario, ovo je slobodna zemlja - svako ima pravo da govori šta hoće, ali mi ovdje prijetnje uzimamo za ozbiljno. Pazi šta pričaš. I pred kim." (Tek nakon niza godina mi je sinulo u glavi da sam upadicu o Bobu Doleu izgovorio samo pred Berijom.)
* * *
Berija je prošle godine bio u posjeti Sarajevu. Donio je veliku bocu Jack Danielsa i sjeli smo kod mene.
Pitao je:
"Da nemaš koka-kole?"
"Nemam. Trknuću u granap da kupim."
Vratio sam se za pet minutu i prvo što sam primijetio jeste da mi je "neko" preturao po slikama...
Bio je nepokolebljivi branitelj "socijalističkog samoupravljanja", a kako je, uz to, radio u SUP-u ili DB-u, dali smo mu ime Berija.
Ne znam kakav mu je posao bio, ali pretpostavljam da je bio provokator.
Upoznao sam ga davno, kad me je uvukao u haustor i ponudio na prodaju jednu berettu. Baš kao da je pištolj tegla kiselih krastavaca i kao da se oružje prodaje u granapima. (Pogotovo u ono vrijeme.)
"Ali, bez metaka", napomenuo je.
Cijena je bila smiješno niska i ja sam se htio na tome nešto ose-vapiti, pa sam njegovu ponudu prenio jednom starijem i iskusnijem jaranu, a on je samo prezrivo frknuo:
"Ne budali. Zar ne znaš da je on ala?"
Kasnije mi je bilo sumnjivo, jer kad god bismo stajali u Korzu ili sjedili u Pozorištu mladih, kad god bi se on napio (ili je folirao da je pijan?), osuo bi drvlje i kamenje na renovice, mikuliće, kurtoviće, vikendice, vile, skupoću, inflaciju... Ne bi li, valjda, našao istomišljenika i prijavio ga "tamo gdje treba".
Raju nije mogao navući na tu foru, pa smo mu odgovorili: "Daj, Berija, pusti šuplju priču."
Nikad me nije zaboljela glava od njega. Čak mi je i pomogao da izvadim svoj prvi pasoš.
Otišao sam s njim na pasoško odjeljenje, a on me pitao:
"Imaš li potvrdu o nekažnjavanju?"
"Jok."
"Imaš li potvrdu da si služio vojsku?"
"Nemam je. Ne mogu je ni imati kad nikad nisam služio vojsku."
Zakolutao je očima:
"Imaš li rodni list?"
Odmahnuo sam glavom.
"Imaš li barem svoje slike? Ne mogu na tvoj pasoš staviti svoje."
Dao sam mu slike, a on mi je rekao: "Idi ispuni zahtjev i dođi sutra po pasoš."
Tako je i bilo.
Još prije rata mu je lako bilo da promijeni dres, pa je sa onim žarom s kojim je branio "komunizam", sada svoj "talenat" stavio u službu "nacionalnih interesa". Metode rada su mu ostale iste. Svakom je stavljao "bubu u uho": "Ovo se neće dobro završiti." (Nažalost, bio je u pravu.)
Svi smo bili zadeverani svojim mukama i tamnim slutnjama, pa mu niko nije odgovarao - samo smo rezignirano odmahivali rukom.
Pomogao mi je u tome što mi je preko veze našao mjesto u Vojnoj bolnici. Taman se u to bio oženio jednom bolničarkom, koja bi bila i zgodna da joj nije bilo tog lisičijeg izraza na licu, te bahatosti koja je naprosto vrištala iz nje:
"Ovo ja nisam zaslužila. Zaslužila sam mnogo bolje."
Ogorčena povlasticama koje sam uživao (pušenje u sobi, posjete u bilo koje doba, izlazak u grad kad god poželim...), naročito se meni bila naklatila na kosti: na čistu pidžamu sam čekao danima, nalazila je načina da me u jelu zaobiđe ma i najsitniji komadić mesa, a injekcije mi je davala s nekim krvničkim merakom...
Taj odnos se promijenio kad su mi jednog dana u posjetu došli Gordana Magaš i Halid Bešlić. Gledala ih je (a i mene kroz njih) zadivljeno, jer oni su bili nešto što je ona oduvijek sanjala, a što nikad neće biti.
Prije samog početka rata, Berija se rastavio od nje, a i ja sam ostao bez žene, pa smo više vremena provodili zajedno i pravili neke planove za budućnost - baš kao da je budućnost postojala.
Rat se stuštio na nas svom nesmiljenošću i nije nam preostajalo ništa drugo nego da papagajski ponavljamo:
"Ne može ovo dugo trajati. Ne može Svijet ovo dopustiti..."
A, trajalo je sve duže i Svijet je dokazao da itekako može dopustiti sve gore i gore užase.
Dobio sam garantno pismo od sestre iz Amerike i nisam mogao da mu se ne povjerim. Samo sam tražio način da se ispalim van. "Možeš ti to", govorio mi je, "Kad stigneš u Ameriku, pošalji i meni papire."
Ispunio sam obećanje i on se obreo u Americi za jedno mjesec dana. Primio sam ga sebi na stanovanje - tako je bilo jeftinije.
Radio sam tada u Western Innu kao kuhar, a i njemu sam našao posao - da pere suđe.
Jednog dana je u jeku svoje predizbome kampanje u hotel stigao i Robert Dole. Poznato je da je on bio glavni oponent vojne intervencije u Bosni, pa se nisam mogao suzdržavati: "Šupak jedan. Najradije bih mu se krvi napio."
Vratio sam se s pauze za ručak, a prišao mi je šef i rekao: "Dario, ovo je slobodna zemlja - svako ima pravo da govori šta hoće, ali mi ovdje prijetnje uzimamo za ozbiljno. Pazi šta pričaš. I pred kim." (Tek nakon niza godina mi je sinulo u glavi da sam upadicu o Bobu Doleu izgovorio samo pred Berijom.)
* * *
Berija je prošle godine bio u posjeti Sarajevu. Donio je veliku bocu Jack Danielsa i sjeli smo kod mene.
Pitao je:
"Da nemaš koka-kole?"
"Nemam. Trknuću u granap da kupim."
Vratio sam se za pet minutu i prvo što sam primijetio jeste da mi je "neko" preturao po slikama...
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#179
DEGUTANTNA PRIČA
Družili smo se nekih tridesetak godina. Nikad ga nisam volio. Ne vjerujem ni da je on mene. A, i zašto bismo se voljeli kad ništa zajedničko nismo imali?
Zašto smo se družili?!
U to doba, kad smo se upoznali, "prijateljstvo" se mjerilo litrima. (Ispijenog pića.) Tu smo bili bare-bare. Bilo je to sasvim dovoljno. To što on nikad u životu nije pročitao nijedne knjige (time se hvalio), a ja čitao čak i one nenapisane, nije pravilo neku veliku razliku između nas - stavi "flašicu" na sto i postajali smo isti.
Čim mi se sklonio s pogleda, tako mi se i smetnuo s uma. I tako godinama.
Bio sam tada u Americi i uzalud se nadao da sam jedan od svojih života odradio, ali mi se telefonom javila njegova bivša žena iz Kanade. Ništa - samo da popriča.
Na televiziji su Chicago Bullsi rasturali njujorške Knickse, pa sam jednini okom gledao Jordana kako plazi jezičinu, a drugim telefon, baš kao da osjećam neku krivicu što joj ne mogu posvetiti potpunu pažnju...
Došlo je i do neminovnog:
"Javlja li ti se...?
"Nikad. Šupak."
"Kako je mala?" (Imali su kćerku paraplegičarku.)
"Hvala ti što pitaš - dobro je. Mnogo joj je bolje. Jeste da košta, ali našlo se ljudi koji su mi pomogli."
"Da, nemoj trošiti telefon - daj mi svoj broj, pa ću ja tebe zvati." (Nisam je nikad nazvao.)
Život, taj neponovljivi i nepredvidljivi režiser, odveo me jedne noći na koncert Šabana Bajramovića i tad sam prvi put pomislio na njega: isto papansko odijelo, razlabavljena kravata, cer od uha do uha, raširene ruke... Jedina razlika je bila u tome što, šireći ruke, Šaban hoće da zagrli cijeli svijet, a moj prika hoće da ga uzme.
Kao i u svakoj lošoj priči, desilo se i to da sam ga već sutradan sreo na ulici... Neiskreni zagrljaj, cer od uha do uha, košulja ispala iz pantalona... Pozdravili smo se tradicionalnim sarajevskim pozdravom i dobrodošlicom: "Đe si, pička ti materina?"
Nije mu dugo trebalo da pređe na izradu:
"Imaš li za piće? Pun sam ko brod ovih jebenih danskih para, ali je u banci toliki red..."
Sjedili smo u kafani (ime joj ne smijem pomenuti, jer me gazda opomenuo da mu pravim lošu reputaciju pominjući ime njegovo i ime kafane - k'o biva: tu se skupljaju samo pijanci. Rekao sam mu da otvori slastičarnu, pa niti ću ja ikad više navratiti, niti ću ga kad pomenuti u tekstu) i on me stalno nutkao mezom i pićem koje sam ja naručio i platio:
"De, bolan, jedi. Ne stidi se."
"Mezim, Krcko, mezim..."
Tad sam i primijetio promjene na njemu - nije imao zuba.
"Šta ti je s žvakalicom?"
"Šuti. Otišli mi zubi od hemeroida."
"Daj, ne zajebaj i - kakve veze imaju hemeroidi sa zubima?"
"Kad me safataju, to toliko boli da mogu, da ne bih urlikao, samo škrgutati zubima... tako sam ih i sjebao."
U našu priču je ušao i Joško, popio travaricu i prokomentarisao prolazak jedne nane što je prodavala zumbule:
"Vidi ljubičica!"
"Kak'e te, bolan, ljubičice spopale - to su zumbuli."
"E, ti si vazda najpametniji. Znam ja razlikovati ljubičice od zumbula. U avliji sam imao ogromno stablo zumbula."
"Da se nisi malo sefio, Joško? Zumbuli ne rastu na stablima - osim ako ne okačiš saksije na grane. Da možda ne misliš na jorgovan?"
"Ma, šta ja znam... Ljubičasto ovo, ljubičasto ono - cvijeće -cvijeće..."
Nakon što je popušio pola kutije mojih cigara (jer on već šest mjeseci ne puši) Joško je razgulio, a ja sam, kao zakovan za stolicu, bio prinuđen da pričam s čovjekom s kojim nemam šta pričati.
"Šta reče za hemeroide?", nastavio sam.
"Joj, spasili su me u Danskoj. Kad sam zbrisao gore, prvo što su me pitali bilo je kako sam izgubio zube? Normalno, rek'o sam im da sam bio u četničkom logoru i da su mi zube polomili kundacima. Odma' se tu našla neka koka, Dankinja, ružna k'o vrag, saosjećala sa mnom... iz izbjegličkog kampa me izvukla i dovela svojoj kući - ma šta kući - kućerini... nije malo-pomalo, nego puno-po-puno, kako sam je jebavao, kupi ona meni feribot da pičim do Holandije, da prodaje piće u bescarinskoj zoni... A, što se vole nalokati! De, imaš li za još jednu rundu, pa kad ja zamijenim..."
"Jebo to. Samo navali - svakako ovde pijem na teku."
"To ti počeh pričat o hemeroidima. Jeste da boli, ali nema većeg meraka nego kad se iskenjam u dvorištu i stavim grudvu snijega na šupak!"
Kako sam godinama stekao naviku da ne slušam i da ne obraćam pažnju na ono što mi se priča (uvijek isto), samo sam razmišljao kako i šta da pišem i slažem svojim kćerkama, pa se pitanje nametnulo:
"Krcko, šta ti je sa kćerkom?"
"Pojma nemam. Valjda je još živa. Što pitaš?"
"Nako."
"Halo, gazda! Možemo još po jednu, jel'de?"
"Bezbeli da možemo..."
"Moram ti ja sada ići, znaš šta bi' te zamolio: mojne pisati o ovome što smo pričali... znaš ima naše raje u Danskoj, čitaju, pa..."
"Moj Krcko, to ti ne mogu obećati - ja od pisanja živim. Džabe ti je sad. Ja sam već smislio naslov: DEGUTANTNA PRIČA.
Možda je u njegovom oku prvi put zaiskrilo nešto pošteno te me je upitao:
"Što će ti to degutantno?"
"Zato što i ja imam hemeroide. Imam i kćerke. O hemeroidima ne pričam."
P.S.
Uz ovaj tekst je bilo teško napraviti bilo kakvu ilustraciju, pa sam izabrao ono što mi je prvo bilo pred očima.
Družili smo se nekih tridesetak godina. Nikad ga nisam volio. Ne vjerujem ni da je on mene. A, i zašto bismo se voljeli kad ništa zajedničko nismo imali?
Zašto smo se družili?!
U to doba, kad smo se upoznali, "prijateljstvo" se mjerilo litrima. (Ispijenog pića.) Tu smo bili bare-bare. Bilo je to sasvim dovoljno. To što on nikad u životu nije pročitao nijedne knjige (time se hvalio), a ja čitao čak i one nenapisane, nije pravilo neku veliku razliku između nas - stavi "flašicu" na sto i postajali smo isti.
Čim mi se sklonio s pogleda, tako mi se i smetnuo s uma. I tako godinama.
Bio sam tada u Americi i uzalud se nadao da sam jedan od svojih života odradio, ali mi se telefonom javila njegova bivša žena iz Kanade. Ništa - samo da popriča.
Na televiziji su Chicago Bullsi rasturali njujorške Knickse, pa sam jednini okom gledao Jordana kako plazi jezičinu, a drugim telefon, baš kao da osjećam neku krivicu što joj ne mogu posvetiti potpunu pažnju...
Došlo je i do neminovnog:
"Javlja li ti se...?
"Nikad. Šupak."
"Kako je mala?" (Imali su kćerku paraplegičarku.)
"Hvala ti što pitaš - dobro je. Mnogo joj je bolje. Jeste da košta, ali našlo se ljudi koji su mi pomogli."
"Da, nemoj trošiti telefon - daj mi svoj broj, pa ću ja tebe zvati." (Nisam je nikad nazvao.)
Život, taj neponovljivi i nepredvidljivi režiser, odveo me jedne noći na koncert Šabana Bajramovića i tad sam prvi put pomislio na njega: isto papansko odijelo, razlabavljena kravata, cer od uha do uha, raširene ruke... Jedina razlika je bila u tome što, šireći ruke, Šaban hoće da zagrli cijeli svijet, a moj prika hoće da ga uzme.
Kao i u svakoj lošoj priči, desilo se i to da sam ga već sutradan sreo na ulici... Neiskreni zagrljaj, cer od uha do uha, košulja ispala iz pantalona... Pozdravili smo se tradicionalnim sarajevskim pozdravom i dobrodošlicom: "Đe si, pička ti materina?"
Nije mu dugo trebalo da pređe na izradu:
"Imaš li za piće? Pun sam ko brod ovih jebenih danskih para, ali je u banci toliki red..."
Sjedili smo u kafani (ime joj ne smijem pomenuti, jer me gazda opomenuo da mu pravim lošu reputaciju pominjući ime njegovo i ime kafane - k'o biva: tu se skupljaju samo pijanci. Rekao sam mu da otvori slastičarnu, pa niti ću ja ikad više navratiti, niti ću ga kad pomenuti u tekstu) i on me stalno nutkao mezom i pićem koje sam ja naručio i platio:
"De, bolan, jedi. Ne stidi se."
"Mezim, Krcko, mezim..."
Tad sam i primijetio promjene na njemu - nije imao zuba.
"Šta ti je s žvakalicom?"
"Šuti. Otišli mi zubi od hemeroida."
"Daj, ne zajebaj i - kakve veze imaju hemeroidi sa zubima?"
"Kad me safataju, to toliko boli da mogu, da ne bih urlikao, samo škrgutati zubima... tako sam ih i sjebao."
U našu priču je ušao i Joško, popio travaricu i prokomentarisao prolazak jedne nane što je prodavala zumbule:
"Vidi ljubičica!"
"Kak'e te, bolan, ljubičice spopale - to su zumbuli."
"E, ti si vazda najpametniji. Znam ja razlikovati ljubičice od zumbula. U avliji sam imao ogromno stablo zumbula."
"Da se nisi malo sefio, Joško? Zumbuli ne rastu na stablima - osim ako ne okačiš saksije na grane. Da možda ne misliš na jorgovan?"
"Ma, šta ja znam... Ljubičasto ovo, ljubičasto ono - cvijeće -cvijeće..."
Nakon što je popušio pola kutije mojih cigara (jer on već šest mjeseci ne puši) Joško je razgulio, a ja sam, kao zakovan za stolicu, bio prinuđen da pričam s čovjekom s kojim nemam šta pričati.
"Šta reče za hemeroide?", nastavio sam.
"Joj, spasili su me u Danskoj. Kad sam zbrisao gore, prvo što su me pitali bilo je kako sam izgubio zube? Normalno, rek'o sam im da sam bio u četničkom logoru i da su mi zube polomili kundacima. Odma' se tu našla neka koka, Dankinja, ružna k'o vrag, saosjećala sa mnom... iz izbjegličkog kampa me izvukla i dovela svojoj kući - ma šta kući - kućerini... nije malo-pomalo, nego puno-po-puno, kako sam je jebavao, kupi ona meni feribot da pičim do Holandije, da prodaje piće u bescarinskoj zoni... A, što se vole nalokati! De, imaš li za još jednu rundu, pa kad ja zamijenim..."
"Jebo to. Samo navali - svakako ovde pijem na teku."
"To ti počeh pričat o hemeroidima. Jeste da boli, ali nema većeg meraka nego kad se iskenjam u dvorištu i stavim grudvu snijega na šupak!"
Kako sam godinama stekao naviku da ne slušam i da ne obraćam pažnju na ono što mi se priča (uvijek isto), samo sam razmišljao kako i šta da pišem i slažem svojim kćerkama, pa se pitanje nametnulo:
"Krcko, šta ti je sa kćerkom?"
"Pojma nemam. Valjda je još živa. Što pitaš?"
"Nako."
"Halo, gazda! Možemo još po jednu, jel'de?"
"Bezbeli da možemo..."
"Moram ti ja sada ići, znaš šta bi' te zamolio: mojne pisati o ovome što smo pričali... znaš ima naše raje u Danskoj, čitaju, pa..."
"Moj Krcko, to ti ne mogu obećati - ja od pisanja živim. Džabe ti je sad. Ja sam već smislio naslov: DEGUTANTNA PRIČA.
Možda je u njegovom oku prvi put zaiskrilo nešto pošteno te me je upitao:
"Što će ti to degutantno?"
"Zato što i ja imam hemeroide. Imam i kćerke. O hemeroidima ne pričam."
P.S.
Uz ovaj tekst je bilo teško napraviti bilo kakvu ilustraciju, pa sam izabrao ono što mi je prvo bilo pred očima.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#180
ĐAVOLJE KANDILO
Ne trošim ja pare (pola moje zarade) da bih čuo mrzovoljni (ipak dragi) glas svoje prve žene ili slatki, ali mrski glas svoje druge žene - sjebem ih preko telefona da bih čuo svoju djecu, da ih pomilujem kroz slušalicu... Od prve kćerke čujem da me ništa ne razumije, jer pričam na bosanskom, a druga mi jednostavno kaže: "Goodbye!"
Nema više ni tata Daco, nema više ništa.
U tom neraspoloženju naletim na svog jarana Nerku: odemo kod Hame na piće. Nerko je mesar i ceker mu je vazda pun nekih zerzevata za mezu, ali meni se u guši zgutila neka kugla bodljikave žice, pa niti jedem niti govorim. Njemu je to pomalo neprijatno, pa pokušava započeti konverzaciju: "Napiše li se šta, Daco?"
Preko kurca mu odgovaram: "Zakolje li se šta?"
Vidi Nerko da sam ustao na lijevu nogu (bukvalno i jesam, jer sam pri tom nagazio na naočale pored kreveta i skršio ih, a nema Fude u radnji da mi ih popravi) pa me više ništa i ne pita, a ja sam mu zahvalan na tome.
Ali, blagoslovljena šutnja ne može vječno trajati: u kafanu ulazi H. i priča vic koji je svima nama ispričao hiljadu puta - ili ga pokušao ispričati, jer nikad nije stigao do poente: "Ma, ne znam kako ide dalje, ali znam da je baš dobar fol..."
Nije mu dugo trebalo da mi prisjedne na muku:
"Što ti, Džamonja, ništa ne napišeš o meni?"
"Da imam šta - napisao bih, dragi H."
(Ovim člankom, kako svi moji dušmani zovu moje pisanje - osim predivne sekretarice Nermine, koja pojma nema koliko narastem kad me upita: "Jesi li donio priču?" - ispunjavam nepostojeći dug prema H.)
Jedina svijetla tačka (ako se tačkom može nazvati osoba od sto i dvadeset kila) ovog jutra je Hamo, gazda kafane, sa svojim vječitim, neuništivim cerom, pa mi se ona kugla u grlu polako topi i ispijam svoju prvu lozu, ali...
Ali, ulazi i njegov sin Tare; Hamo se zajebava s njim, a oko glave mu oreol sreće i ljubavi. Dok ga miluje po kosi i tapše po guzi, mene slike moje djece (jedino vrijedno što imam u novčaniku) počinju pržiti i gubim dah od neiskazane ljubavi.
Ispijam lozu i tumaram svojom samoćom, odmahujem ljudima preko ulice, čija lica i ne prepoznajem, a ne znam jesam li došao ili sam pošao... Sretnem svog prijatelja Zlaju: prenosi mi usmenu poruku našeg zajedničkog, vrlog prijatelja Milana Andrića: "Što se Dario, negdje ne zaposli?"
"Kad ga vidiš, Zlaja, reci ti njemu da ima više razloga: prvi je što niko neće da me zaposli... dalje neću nabrajati."
Gleda me i kaže: "Opet si otiš'o u kurac, Daco. Nastaviš li tako - umrijećeš."
Prvi put se nasmijem tog dana, potapšem ga po ramenu:
"Ne boj se, moj Zlaja: mrtav čovjek ne može umrijeti. Sjećaš li se onog "mudraca" iz kafane što nam je pričao o nekom svom prijatelju? Rekao je: bio živ prošle godine, a sad umro. Ja sam mu rekao da je to sasvim logično - da nije bio živ, ne bi ni umro."
I dalje tumaram ne znajući šta da radim sam sa sobom, a onda mi na pamet padne da se ošišam. (Samo se uredni ili očajni ljudi redovno šišaju. Kako ne pripadam prvoj kategoriji, odlučujem se na taj korak, baš kao da će s pramenjem moje kose spasti i ovaj nepodnošljivi teret s moje duše, kao da će neka nebitna promjena na mojoj glavi učiniti neku bitnu promjenu u mojoj glavi.)
U "šišaonici" je red. Čeka i moj vršnjak (u julu će mu biti osamdeset godina) i, rukujući se s njim, uhvatim si odraz u ogledalu i primijetim da nisam zaboravio da se smiješim...
Kafana, moja vječita pratilja, preko puta je, pa čika (neću mu pominjati ime, jer me je zamolio: "Nemoj, molim te, pročitaće ona moja baba, a onda...") tom i tom donosim piće (i sebi, naravno) da prekratimo vrijeme. "E, ovo nisam nikada u životu doživio - da pijem dok se šišam."
Poslije završenih operacija na našim glavama, svraćamo u pomenutu kafanu na piće. Nema praznih stolova, pa nevoljko sjedamo za sto s nekim šupkom. Čika "taj i taj" nudi i njega pićem, a on ga, zauzvrat, nudi cigaretom: Čika "taj i taj" odbija: "Ja sam to đavolje kandilo ugasio još prije trideset i dvije godine."
Uključi mi se računar u mozgu i izbaci cifru da sam prije trideset i dvije godine upalio to "đavolje kandilo", da sam počeo pisati...
"Pa, kako je bilo?"
"Jednostavno, rekao sam sebi - neću više."
"Je li ti nedostajalo pušenje?"
"Ne budali. Nedostaje mi sad."
"Kako si izdur'o?"
"Opet ti ponavljani - jednostavno! Skontaš šta ti je važno u životu - ne daš da nešto ili neko upravlja tobom, nego se ti sam upravljaš... Nešto si mi smrknut?"
"Nisam, udure je, samo nešto kontam..."
Zapalio sam još jednu, otišao kući da napišem ovaj članak i da Nermini odnesem priču.
Ne trošim ja pare (pola moje zarade) da bih čuo mrzovoljni (ipak dragi) glas svoje prve žene ili slatki, ali mrski glas svoje druge žene - sjebem ih preko telefona da bih čuo svoju djecu, da ih pomilujem kroz slušalicu... Od prve kćerke čujem da me ništa ne razumije, jer pričam na bosanskom, a druga mi jednostavno kaže: "Goodbye!"
Nema više ni tata Daco, nema više ništa.
U tom neraspoloženju naletim na svog jarana Nerku: odemo kod Hame na piće. Nerko je mesar i ceker mu je vazda pun nekih zerzevata za mezu, ali meni se u guši zgutila neka kugla bodljikave žice, pa niti jedem niti govorim. Njemu je to pomalo neprijatno, pa pokušava započeti konverzaciju: "Napiše li se šta, Daco?"
Preko kurca mu odgovaram: "Zakolje li se šta?"
Vidi Nerko da sam ustao na lijevu nogu (bukvalno i jesam, jer sam pri tom nagazio na naočale pored kreveta i skršio ih, a nema Fude u radnji da mi ih popravi) pa me više ništa i ne pita, a ja sam mu zahvalan na tome.
Ali, blagoslovljena šutnja ne može vječno trajati: u kafanu ulazi H. i priča vic koji je svima nama ispričao hiljadu puta - ili ga pokušao ispričati, jer nikad nije stigao do poente: "Ma, ne znam kako ide dalje, ali znam da je baš dobar fol..."
Nije mu dugo trebalo da mi prisjedne na muku:
"Što ti, Džamonja, ništa ne napišeš o meni?"
"Da imam šta - napisao bih, dragi H."
(Ovim člankom, kako svi moji dušmani zovu moje pisanje - osim predivne sekretarice Nermine, koja pojma nema koliko narastem kad me upita: "Jesi li donio priču?" - ispunjavam nepostojeći dug prema H.)
Jedina svijetla tačka (ako se tačkom može nazvati osoba od sto i dvadeset kila) ovog jutra je Hamo, gazda kafane, sa svojim vječitim, neuništivim cerom, pa mi se ona kugla u grlu polako topi i ispijam svoju prvu lozu, ali...
Ali, ulazi i njegov sin Tare; Hamo se zajebava s njim, a oko glave mu oreol sreće i ljubavi. Dok ga miluje po kosi i tapše po guzi, mene slike moje djece (jedino vrijedno što imam u novčaniku) počinju pržiti i gubim dah od neiskazane ljubavi.
Ispijam lozu i tumaram svojom samoćom, odmahujem ljudima preko ulice, čija lica i ne prepoznajem, a ne znam jesam li došao ili sam pošao... Sretnem svog prijatelja Zlaju: prenosi mi usmenu poruku našeg zajedničkog, vrlog prijatelja Milana Andrića: "Što se Dario, negdje ne zaposli?"
"Kad ga vidiš, Zlaja, reci ti njemu da ima više razloga: prvi je što niko neće da me zaposli... dalje neću nabrajati."
Gleda me i kaže: "Opet si otiš'o u kurac, Daco. Nastaviš li tako - umrijećeš."
Prvi put se nasmijem tog dana, potapšem ga po ramenu:
"Ne boj se, moj Zlaja: mrtav čovjek ne može umrijeti. Sjećaš li se onog "mudraca" iz kafane što nam je pričao o nekom svom prijatelju? Rekao je: bio živ prošle godine, a sad umro. Ja sam mu rekao da je to sasvim logično - da nije bio živ, ne bi ni umro."
I dalje tumaram ne znajući šta da radim sam sa sobom, a onda mi na pamet padne da se ošišam. (Samo se uredni ili očajni ljudi redovno šišaju. Kako ne pripadam prvoj kategoriji, odlučujem se na taj korak, baš kao da će s pramenjem moje kose spasti i ovaj nepodnošljivi teret s moje duše, kao da će neka nebitna promjena na mojoj glavi učiniti neku bitnu promjenu u mojoj glavi.)
U "šišaonici" je red. Čeka i moj vršnjak (u julu će mu biti osamdeset godina) i, rukujući se s njim, uhvatim si odraz u ogledalu i primijetim da nisam zaboravio da se smiješim...
Kafana, moja vječita pratilja, preko puta je, pa čika (neću mu pominjati ime, jer me je zamolio: "Nemoj, molim te, pročitaće ona moja baba, a onda...") tom i tom donosim piće (i sebi, naravno) da prekratimo vrijeme. "E, ovo nisam nikada u životu doživio - da pijem dok se šišam."
Poslije završenih operacija na našim glavama, svraćamo u pomenutu kafanu na piće. Nema praznih stolova, pa nevoljko sjedamo za sto s nekim šupkom. Čika "taj i taj" nudi i njega pićem, a on ga, zauzvrat, nudi cigaretom: Čika "taj i taj" odbija: "Ja sam to đavolje kandilo ugasio još prije trideset i dvije godine."
Uključi mi se računar u mozgu i izbaci cifru da sam prije trideset i dvije godine upalio to "đavolje kandilo", da sam počeo pisati...
"Pa, kako je bilo?"
"Jednostavno, rekao sam sebi - neću više."
"Je li ti nedostajalo pušenje?"
"Ne budali. Nedostaje mi sad."
"Kako si izdur'o?"
"Opet ti ponavljani - jednostavno! Skontaš šta ti je važno u životu - ne daš da nešto ili neko upravlja tobom, nego se ti sam upravljaš... Nešto si mi smrknut?"
"Nisam, udure je, samo nešto kontam..."
Zapalio sam još jednu, otišao kući da napišem ovaj članak i da Nermini odnesem priču.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#181
NEKROLOG
Hoda gradom, u obje ruke mu upaljene cigarete i naizmjenično povlači žudne dimove; za uši mu zataknute dvije cigare, presreće ljude i pita: "Imaš du'an?"
Pola njih okreće glavu i ubrzava korak, pola vadi marku iz džepa i nudi mu, a on im odgovara: "Mrš u pičku materinu, nisam ja prosjak."
Bio je najmlađi doktor elektronike u zemlji, ali ga ja ne pamtim po tome, nego po faktu da je (poslije mog djeda) bio najbolji igrač preferansa, da je napisao i objavio knjigu o toj čudesnoj igri, da je palcem otvarao pivske flaše, da je mogao popiti nemjerljive količine napolice u Hvaru (kod Božane), Vlašiću, Lovcu... i da je bio strahovito dosadan.
Stalno je pričao o ženama, a niko ga nikad nije vidio s jednom. Izmislio je slogan: "Mislim, dakle - neoženjen sam!", otišao je u Ameriku na postdiplomske studije i vratio se "puknut"...
Sretnemo se u ulici "kako li se nekad zvala ili kako li se sad zove" i on me grli upaljenim cigaretama: "Ma, Daco, jesi li to ti? Imaš du'an?"
Vadim kutiju iz džepa, a on je kao pas kost grabi i stavlja u džep. (Jebaj i ga - imam rezervnu.)
"Kadire, hoćemo li na piće?"
"Ne pijem ti ja."
"Može kafa?"
"Bi', ali puno pušim uz kafu."
"Sok?"
"Ma, dobar je sok, ali je dosadan... Nego, znaš šta bih te zamolio - da mi napišeš nekrolog."
"Daj, Kadire, ne zajebavaj se..."
"Ne, ne.... ozbiljno ti govorim. Pročitao sam, još davno, par koje si napisao i sviđalo mi se, jako. Ali, jebiga, oni o kojima si pisao su već bili mrtvi i nisu mogli pročitati to što pišeš - daj, sreće ti, da za života pročitam nešto o sebi: nije važno šta. Dobro ili loše."
"Pa, moj Kadire - ja ti ne znam napisati ni dobro ni loše: ja samo mogu pisati istinu ili debelo slagati."
Prolazili su ljudi pored nas, a Kadir je, u po bijela dana, svakog pozdravljao sa "dobarveče" a oni su mahinalno odgovarali istim "dobarveče", da bi se tek nakon desetak koraka (možda prvi put u svom beznačajnom životu) upitali: "Šta li ja ovo radim?"
"Otkud ti, Kadire, bolan ne bio, veče kad je, vidiš i sam, u podne zvizdan upekao?"
"Meni je, moj jarane, davno pao mrak na oči. Noć je, noć je i samo noć..."
Pogledao me je tamnim očima i rekao: "Bolje je imati mrak na očima, nego mrak u očima."
Ja više nisam bio tu - bio sam nigdje i mislio da razmišljam šta mi valja raditi danas, sutra, prekosutra, ljetos...
Kadir je iza uha izvadio cigar i pripalio na još goreći čik u jednoj ruci:
"Nešto mi nisi raspoložen danas?"
Htio sam ga poslati u pičku materinu, ponoviti mu njegove vlastite riječi: "sretan sam što sam blesav", uz ispravku da sam nesretan što nisam blesav.
Umjesto toga sam mu rekao: "Nisam, ali biću kasnije."
Stojim na (u) toj ulici gdje sam se rodio, u ovom čontretu od glave mi pada na pamet "da li je ispravnije reći - gdje sam rođen", jer nisam se ja rodio, valjda me je majka rodila, a ja sam samo preuzeo svoj život.
Zaboravio sam da imam još jednu kutiju cigara u džepu i pitam Kadira: "Daj mi cigar."
Njemu se smiješe oba uha iza kojih se kriju cigare: "Nemam, jarane."
"Ma, jebi se, Kadire", opipam džepove vindjakne i pripalim, a Kadir viče za mnom:
"Hoćeš li napisati onaj nekrolog?"
"Već sam ga napisao", odmahujem rukom.
I dalje se dere on: "Za koga?!"
Kao da me sajlom povukao, vratim se i u neiživljenom bijesu mu skinem cigare s ušiju i pogazim ih nogom; on se blesavo smiješi:
"Za koga?!", ponavlja.
Sinu tračak svjetlosti u mojim očima, pa ga samo upitah: "Što se nisi obrijao?"
Kadir me pogledao svojim tamnim očima i reče: "Zato što ne mogu dići ruku na sebe!"
* * *
Penjem se uz ulicu, pušim i češkam se po novoizrasloj bradi, a u glavi mi fanfare Kadirove:
"A, ti?"
Još ne kontam na šta je mislio: da li da se obrijem ili...
Hoda gradom, u obje ruke mu upaljene cigarete i naizmjenično povlači žudne dimove; za uši mu zataknute dvije cigare, presreće ljude i pita: "Imaš du'an?"
Pola njih okreće glavu i ubrzava korak, pola vadi marku iz džepa i nudi mu, a on im odgovara: "Mrš u pičku materinu, nisam ja prosjak."
Bio je najmlađi doktor elektronike u zemlji, ali ga ja ne pamtim po tome, nego po faktu da je (poslije mog djeda) bio najbolji igrač preferansa, da je napisao i objavio knjigu o toj čudesnoj igri, da je palcem otvarao pivske flaše, da je mogao popiti nemjerljive količine napolice u Hvaru (kod Božane), Vlašiću, Lovcu... i da je bio strahovito dosadan.
Stalno je pričao o ženama, a niko ga nikad nije vidio s jednom. Izmislio je slogan: "Mislim, dakle - neoženjen sam!", otišao je u Ameriku na postdiplomske studije i vratio se "puknut"...
Sretnemo se u ulici "kako li se nekad zvala ili kako li se sad zove" i on me grli upaljenim cigaretama: "Ma, Daco, jesi li to ti? Imaš du'an?"
Vadim kutiju iz džepa, a on je kao pas kost grabi i stavlja u džep. (Jebaj i ga - imam rezervnu.)
"Kadire, hoćemo li na piće?"
"Ne pijem ti ja."
"Može kafa?"
"Bi', ali puno pušim uz kafu."
"Sok?"
"Ma, dobar je sok, ali je dosadan... Nego, znaš šta bih te zamolio - da mi napišeš nekrolog."
"Daj, Kadire, ne zajebavaj se..."
"Ne, ne.... ozbiljno ti govorim. Pročitao sam, još davno, par koje si napisao i sviđalo mi se, jako. Ali, jebiga, oni o kojima si pisao su već bili mrtvi i nisu mogli pročitati to što pišeš - daj, sreće ti, da za života pročitam nešto o sebi: nije važno šta. Dobro ili loše."
"Pa, moj Kadire - ja ti ne znam napisati ni dobro ni loše: ja samo mogu pisati istinu ili debelo slagati."
Prolazili su ljudi pored nas, a Kadir je, u po bijela dana, svakog pozdravljao sa "dobarveče" a oni su mahinalno odgovarali istim "dobarveče", da bi se tek nakon desetak koraka (možda prvi put u svom beznačajnom životu) upitali: "Šta li ja ovo radim?"
"Otkud ti, Kadire, bolan ne bio, veče kad je, vidiš i sam, u podne zvizdan upekao?"
"Meni je, moj jarane, davno pao mrak na oči. Noć je, noć je i samo noć..."
Pogledao me je tamnim očima i rekao: "Bolje je imati mrak na očima, nego mrak u očima."
Ja više nisam bio tu - bio sam nigdje i mislio da razmišljam šta mi valja raditi danas, sutra, prekosutra, ljetos...
Kadir je iza uha izvadio cigar i pripalio na još goreći čik u jednoj ruci:
"Nešto mi nisi raspoložen danas?"
Htio sam ga poslati u pičku materinu, ponoviti mu njegove vlastite riječi: "sretan sam što sam blesav", uz ispravku da sam nesretan što nisam blesav.
Umjesto toga sam mu rekao: "Nisam, ali biću kasnije."
Stojim na (u) toj ulici gdje sam se rodio, u ovom čontretu od glave mi pada na pamet "da li je ispravnije reći - gdje sam rođen", jer nisam se ja rodio, valjda me je majka rodila, a ja sam samo preuzeo svoj život.
Zaboravio sam da imam još jednu kutiju cigara u džepu i pitam Kadira: "Daj mi cigar."
Njemu se smiješe oba uha iza kojih se kriju cigare: "Nemam, jarane."
"Ma, jebi se, Kadire", opipam džepove vindjakne i pripalim, a Kadir viče za mnom:
"Hoćeš li napisati onaj nekrolog?"
"Već sam ga napisao", odmahujem rukom.
I dalje se dere on: "Za koga?!"
Kao da me sajlom povukao, vratim se i u neiživljenom bijesu mu skinem cigare s ušiju i pogazim ih nogom; on se blesavo smiješi:
"Za koga?!", ponavlja.
Sinu tračak svjetlosti u mojim očima, pa ga samo upitah: "Što se nisi obrijao?"
Kadir me pogledao svojim tamnim očima i reče: "Zato što ne mogu dići ruku na sebe!"
* * *
Penjem se uz ulicu, pušim i češkam se po novoizrasloj bradi, a u glavi mi fanfare Kadirove:
"A, ti?"
Još ne kontam na šta je mislio: da li da se obrijem ili...
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#182
ČIČAK U KOSI
Bila su to teška vremena. Ni porediti sa sadašnjim, ali, opet, na svoj način - teška. Ma, bila su to ista vremena - čekali smo i nadali smo se boljem, a nismo shvatali da je jedino izvjesno na ovom svijetu u našem postojanju samo plima i oseka, koju mi ne možemo kontrolisati - ona ne samo da ima utjecaj na mora i jezera, nego na svaki fluid u živućem svijetu, tako i na našu krv i našu spermu...
Poneseni tom nekakvom plimom, kao djeca smo sanjali obogatiti se - što je značilo kupiti si "šangajke" tene i "superriflice", pa smo išli na Ciglane i na Betaniju i ljepilom mazali stabljike čička da bismo nahvatali štigliće, koje bismo onda pakovali u kartonske kutije "Jaffa" narandži i prodavali na pijaci.
Naravno da se od te rabote nikad nismo obogatili, ali bilo je dovoljno za "grčku baklavu" i bozu kod komše ili za "solo" grah u Ekspresu, bilo je dovoljno para da zaigramo "ćize", da bi nam onaj jalijaš Davor (kojim im je moj djed uvijek prijetio: "Ako ne budeš slušao - završićeš kao Davor") uzeo i zadnju petobanku.
Odmalena smo shvatili da je život surov i da je bog šaljivdžija, da nekom dijeli vilama, a nekom lopatom, da je svako pokazivanje neke nježnosti ili sentimenta samo znak slabosti koja može izazvati jedino prezir u očima drugih... Ali krv i sperma su već dolazile u fazu plime, pa se nije moglo sakriti ko nam je "simpatija" (rečeno tadašnjim rječnikom).
Svoju ljubav smo izražavali na čudan način: ganjali smo svoju "izabranicu" po Velikom parku i zabijali joj čičke u kosu. Mi, "muškarčine" smo tad redom bili ošišani na "tarzanke", ali su cure nosile duge kose, povezane "rajfovima" i (pretpostavljam) bilo je jako bolno izvaditi čičke iz kose, a, bogami, ako je ljubav bila veća - što znači više čičaka u kosi - sljedovalo je šišanje. (U Ann Harbouru, u državi Michigen, nakon jednog bijednog nastupa čitanja moje priče - dan prije sam izvadio šesnaest zuba - prišla mi je sasvim nepoznata djevojka i pitala me da li je se sjećam. Pojma nisam imao, ali sam je pokušao šarmirati svojim bezubim osmijehom:
"Pa, ko bi zaboravio tu crnu kosu i zelene oči", a ona mi je odgovorila:
"Kosa je narasla - morala sam je ošišati nakon što si mi zabio grm čičaka u nju.")
Bila su to i vremena nadimaka. Možda okrutnih, ali tačnih. Nismo se dijelili po imenima, nego po nadimcima. Sjećam se Slunte, braće Usre i Posre, nekog Ljige, Smote-smotanog, Pedera (u školu je dolazio obučen u odijelo, s leptir-mašnom), Poguzije (sve bi dao za dva para kranjskih kobasica u Grilu), Ušlje, Klempe... mene su zvali veliki Nosonja ili Surlaš!
Ali, najviše pamtim Čička.
Nadimak je dobio po tome što je hvatao najviše štiglića od sviju nas, ali ih je puštao na slobodu. Kad bismo ga pitali zašto ih uopšte hvata, on bi svojim bezazlenim osmijehom odgovorio:
"Da ih pustim."
Vremenom će taj nadimak dobiti sasvim drugo značenje:
"Eno Nikole - dosadan je k'o čičak."
Što je i bilo istina: on bi vam krvi dao, ali što bi vam se krvi mogao napiti svojom nebuloznom pričom! Više se i ne sjećam šta mi je sve u životu pričao. Pamtim samo jedan njegov projekat kada je od trešnjevog drveta izrezbario figure za šah. Prva liga. Ali, ja sam primijetio da su oba kompleta bijela. On je samo teško uzdahnuo: "Uh, jebote."
Onda se ozario: "Pa, obojicu ih."
Sutra mi ih je pokazao - oba kompleta bila su obojena u crno!?
Često smo sjedili u Sanu - sami. Ko god bi ga vidio sjediti u kafani, brisao je kao od kuge, ali kako sam ja bio vječni kokuz, za bokalić vinjaka sam se pravio da slušam šta priča. Vremenom je ta dosada prešla u prijateljstvo, jer sam shvatio (kad sam ostao sam) da i on na leđima nosi taj nepodnošljivi teret samoće, da mu treba uho za slušanje i "rame za plakanje", da čeka telefonski poziv: "Hej, Čičak. Hoćemo li na tekmu?"
Jedne ratne noći mi je banuo na vrata i pitao me mogu li ga primiti na spavanje. (Mora da mu se baš nešto bilo zguturilo, ali ja nikad ne pitam ljude o njihovim nesrećama da me ne bi podsjetile na moje), pa sam mu kratko odgovorio:
"Odjebi. Pun mi je kurac sebe, a kamoli tebe."
"Mislio sam ... mislio sam... znači, ni ti me ne voliš?"
Čuo sam mu tužni korak niz stepenice i izletio za njim:
"Čičak! Čičak", zvao sam, a odgovorio mi je samo muk i zvuk zatvaranja izlaznih vrata haustora.
* * *
Slučajnošću sam dobio telefonski broj one cure što sam je gađao čičcima, u Kanadi, nazvao i pitao:
"Sjećaš li se ti mene? Ja sam ...", prekinula me je:
"De, bogati, imam ja svojih problema..."
Sad sjedim s rajom u kafani i počinjem priču, a oni mi uglas odgovaraju:
"Samo ti pričaj - niko te ne sluša."
Osjećam čičke u stomaku i srcu.
Bila su to teška vremena. Ni porediti sa sadašnjim, ali, opet, na svoj način - teška. Ma, bila su to ista vremena - čekali smo i nadali smo se boljem, a nismo shvatali da je jedino izvjesno na ovom svijetu u našem postojanju samo plima i oseka, koju mi ne možemo kontrolisati - ona ne samo da ima utjecaj na mora i jezera, nego na svaki fluid u živućem svijetu, tako i na našu krv i našu spermu...
Poneseni tom nekakvom plimom, kao djeca smo sanjali obogatiti se - što je značilo kupiti si "šangajke" tene i "superriflice", pa smo išli na Ciglane i na Betaniju i ljepilom mazali stabljike čička da bismo nahvatali štigliće, koje bismo onda pakovali u kartonske kutije "Jaffa" narandži i prodavali na pijaci.
Naravno da se od te rabote nikad nismo obogatili, ali bilo je dovoljno za "grčku baklavu" i bozu kod komše ili za "solo" grah u Ekspresu, bilo je dovoljno para da zaigramo "ćize", da bi nam onaj jalijaš Davor (kojim im je moj djed uvijek prijetio: "Ako ne budeš slušao - završićeš kao Davor") uzeo i zadnju petobanku.
Odmalena smo shvatili da je život surov i da je bog šaljivdžija, da nekom dijeli vilama, a nekom lopatom, da je svako pokazivanje neke nježnosti ili sentimenta samo znak slabosti koja može izazvati jedino prezir u očima drugih... Ali krv i sperma su već dolazile u fazu plime, pa se nije moglo sakriti ko nam je "simpatija" (rečeno tadašnjim rječnikom).
Svoju ljubav smo izražavali na čudan način: ganjali smo svoju "izabranicu" po Velikom parku i zabijali joj čičke u kosu. Mi, "muškarčine" smo tad redom bili ošišani na "tarzanke", ali su cure nosile duge kose, povezane "rajfovima" i (pretpostavljam) bilo je jako bolno izvaditi čičke iz kose, a, bogami, ako je ljubav bila veća - što znači više čičaka u kosi - sljedovalo je šišanje. (U Ann Harbouru, u državi Michigen, nakon jednog bijednog nastupa čitanja moje priče - dan prije sam izvadio šesnaest zuba - prišla mi je sasvim nepoznata djevojka i pitala me da li je se sjećam. Pojma nisam imao, ali sam je pokušao šarmirati svojim bezubim osmijehom:
"Pa, ko bi zaboravio tu crnu kosu i zelene oči", a ona mi je odgovorila:
"Kosa je narasla - morala sam je ošišati nakon što si mi zabio grm čičaka u nju.")
Bila su to i vremena nadimaka. Možda okrutnih, ali tačnih. Nismo se dijelili po imenima, nego po nadimcima. Sjećam se Slunte, braće Usre i Posre, nekog Ljige, Smote-smotanog, Pedera (u školu je dolazio obučen u odijelo, s leptir-mašnom), Poguzije (sve bi dao za dva para kranjskih kobasica u Grilu), Ušlje, Klempe... mene su zvali veliki Nosonja ili Surlaš!
Ali, najviše pamtim Čička.
Nadimak je dobio po tome što je hvatao najviše štiglića od sviju nas, ali ih je puštao na slobodu. Kad bismo ga pitali zašto ih uopšte hvata, on bi svojim bezazlenim osmijehom odgovorio:
"Da ih pustim."
Vremenom će taj nadimak dobiti sasvim drugo značenje:
"Eno Nikole - dosadan je k'o čičak."
Što je i bilo istina: on bi vam krvi dao, ali što bi vam se krvi mogao napiti svojom nebuloznom pričom! Više se i ne sjećam šta mi je sve u životu pričao. Pamtim samo jedan njegov projekat kada je od trešnjevog drveta izrezbario figure za šah. Prva liga. Ali, ja sam primijetio da su oba kompleta bijela. On je samo teško uzdahnuo: "Uh, jebote."
Onda se ozario: "Pa, obojicu ih."
Sutra mi ih je pokazao - oba kompleta bila su obojena u crno!?
Često smo sjedili u Sanu - sami. Ko god bi ga vidio sjediti u kafani, brisao je kao od kuge, ali kako sam ja bio vječni kokuz, za bokalić vinjaka sam se pravio da slušam šta priča. Vremenom je ta dosada prešla u prijateljstvo, jer sam shvatio (kad sam ostao sam) da i on na leđima nosi taj nepodnošljivi teret samoće, da mu treba uho za slušanje i "rame za plakanje", da čeka telefonski poziv: "Hej, Čičak. Hoćemo li na tekmu?"
Jedne ratne noći mi je banuo na vrata i pitao me mogu li ga primiti na spavanje. (Mora da mu se baš nešto bilo zguturilo, ali ja nikad ne pitam ljude o njihovim nesrećama da me ne bi podsjetile na moje), pa sam mu kratko odgovorio:
"Odjebi. Pun mi je kurac sebe, a kamoli tebe."
"Mislio sam ... mislio sam... znači, ni ti me ne voliš?"
Čuo sam mu tužni korak niz stepenice i izletio za njim:
"Čičak! Čičak", zvao sam, a odgovorio mi je samo muk i zvuk zatvaranja izlaznih vrata haustora.
* * *
Slučajnošću sam dobio telefonski broj one cure što sam je gađao čičcima, u Kanadi, nazvao i pitao:
"Sjećaš li se ti mene? Ja sam ...", prekinula me je:
"De, bogati, imam ja svojih problema..."
Sad sjedim s rajom u kafani i počinjem priču, a oni mi uglas odgovaraju:
"Samo ti pričaj - niko te ne sluša."
Osjećam čičke u stomaku i srcu.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#184
Prijatelj
Piše: Irham Čečo
Čitao sam negdje od šeste godine, previše. Možda mi je bilo osam kad sam našao razloge da sarajevske Večernje izdvojim iz dedovog urednog, službeničkog bunta. Kratke tekstiće koji su se odazivali na mističnu odrednicu "kolumna", jedne je pisao Ozren Kebo, druge Dario Džamonja.
Dario mi je brže postajao blizak, valjda što sam imao i druga koji se isto zvao, ili što sam odlično upamtio dobroćudnog brku s loše odštampanog izvrsnog crteža, mada ih nikad nisam poredio. Nego, daj, dedo, kolumne, i krimi priču, a ostatak novine može i u magazu. Negdje u pubertetu dočepao sam se njegove Zdravstvene knjižice, skromne i neizvikane, ali sjajne zbirčice priča. Tad sam mislio da je Borges jedini na svijetu mogao tako, i bio onako provincijski ushićen što neko u našem jeziku bar podsjeća na njega. Pamtim i danas priču u kojoj baki na samrti pisac upućuje posljednju misao: "Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života." Ujutro starica ozdravi, a pisac će čekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On čuo. Tako i čitalac, u tome je majstorstvo.
Rez: rat, opsada, mala izgladnjela enklava. Večer uz akumulator s dedine "folcike", i auto-radio koji hvata samo dvije stanice. Na onoj sarajevskoj, bit će da je bio stereo-fliper u ratnom izdanju, nije ni bitno šta je bilo, tek čujem glas. Glas onog mog brke: nema greške, to je Dario Džamonja. Tu je i moj mali brat Orhan, ne sluša jer to nije njegova priča, njegova priča je napolju na ulici, gdje se prepričavaju akcije, prebrajaju ubijeni, gdje je smrt brza a život jeftin, dragocjeno jeftin. Dječak je u rat upao sa sedam godina, naučio slova ne pridajući im ništa od onog značaja koji ja jesam, proklelo ga da raste u vremenu zanimljivijem od knjiga. Ipak, bistar kakav jeste, dva puta je pročitavši nešto zatražio "još": jednom nakon odlomka iz Hamleta, drugi put dosta kasnije, nakon Dacine kolumne (ma šta kolumne, Priče!) u SB. I tako je legiji čitatelja prišao još jedan mali vojnik.
Ne, ne radi se tu o istom redu veličina. Naprosto, Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo. Ja takve pisce volim. I pitam se, zaista, da li je Daco mogao poživjeti duplo da je malo sebičniji bio onomad s bakom? Možda bismo tada sjeli za isti sto. Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj.
Bolji i draži od nekih s kojima se jelo i pilo.
Piše: Irham Čečo
Čitao sam negdje od šeste godine, previše. Možda mi je bilo osam kad sam našao razloge da sarajevske Večernje izdvojim iz dedovog urednog, službeničkog bunta. Kratke tekstiće koji su se odazivali na mističnu odrednicu "kolumna", jedne je pisao Ozren Kebo, druge Dario Džamonja.
Dario mi je brže postajao blizak, valjda što sam imao i druga koji se isto zvao, ili što sam odlično upamtio dobroćudnog brku s loše odštampanog izvrsnog crteža, mada ih nikad nisam poredio. Nego, daj, dedo, kolumne, i krimi priču, a ostatak novine može i u magazu. Negdje u pubertetu dočepao sam se njegove Zdravstvene knjižice, skromne i neizvikane, ali sjajne zbirčice priča. Tad sam mislio da je Borges jedini na svijetu mogao tako, i bio onako provincijski ushićen što neko u našem jeziku bar podsjeća na njega. Pamtim i danas priču u kojoj baki na samrti pisac upućuje posljednju misao: "Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života." Ujutro starica ozdravi, a pisac će čekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On čuo. Tako i čitalac, u tome je majstorstvo.
Rez: rat, opsada, mala izgladnjela enklava. Večer uz akumulator s dedine "folcike", i auto-radio koji hvata samo dvije stanice. Na onoj sarajevskoj, bit će da je bio stereo-fliper u ratnom izdanju, nije ni bitno šta je bilo, tek čujem glas. Glas onog mog brke: nema greške, to je Dario Džamonja. Tu je i moj mali brat Orhan, ne sluša jer to nije njegova priča, njegova priča je napolju na ulici, gdje se prepričavaju akcije, prebrajaju ubijeni, gdje je smrt brza a život jeftin, dragocjeno jeftin. Dječak je u rat upao sa sedam godina, naučio slova ne pridajući im ništa od onog značaja koji ja jesam, proklelo ga da raste u vremenu zanimljivijem od knjiga. Ipak, bistar kakav jeste, dva puta je pročitavši nešto zatražio "još": jednom nakon odlomka iz Hamleta, drugi put dosta kasnije, nakon Dacine kolumne (ma šta kolumne, Priče!) u SB. I tako je legiji čitatelja prišao još jedan mali vojnik.
Ne, ne radi se tu o istom redu veličina. Naprosto, Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo. Ja takve pisce volim. I pitam se, zaista, da li je Daco mogao poživjeti duplo da je malo sebičniji bio onomad s bakom? Možda bismo tada sjeli za isti sto. Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj.
Bolji i draži od nekih s kojima se jelo i pilo.
-
silence_is_sexy
- Posts: 508
- Joined: 01/10/2002 00:00
- Location: Sarajevo
#186
evo ovde...
http://www.lektirabih.com.ba/108/813/daco.htm
ovi debili (http://www.lektirabih.com.ba) su oderali gomilu pisaca bez da su im dinara dali sve uz podrsku ministarstva kulture.. ali znate vec tu pricu... oni koji su zivi su se bunili i skinuti su linkovi za njihove knjige... oni koji nisu i ciji nasljednici nisu previse agresivno reagovali su jos uvijek tu...
tragicno je sto je Gavrilo Grahovac kojeg cete naci na par mjesta u Dacinim pricama (bio mu je prijatelj i cak jedno vrijeme i cimer cini mi se...) ministar koji je odobrio novce za ovaj pljackaski "poduhvat"... tako to ide valjda.
http://www.lektirabih.com.ba/108/813/daco.htm
ovi debili (http://www.lektirabih.com.ba) su oderali gomilu pisaca bez da su im dinara dali sve uz podrsku ministarstva kulture.. ali znate vec tu pricu... oni koji su zivi su se bunili i skinuti su linkovi za njihove knjige... oni koji nisu i ciji nasljednici nisu previse agresivno reagovali su jos uvijek tu...
tragicno je sto je Gavrilo Grahovac kojeg cete naci na par mjesta u Dacinim pricama (bio mu je prijatelj i cak jedno vrijeme i cimer cini mi se...) ministar koji je odobrio novce za ovaj pljackaski "poduhvat"... tako to ide valjda.
-
penzioner
- Posts: 515
- Joined: 17/02/2007 17:06
#187
Da ne povjeruješ... A opet, ništa me ne čudi više. Grahovac je ionako mutan lik. Marioneta.silence_is_sexy wrote:evo ovde...
http://www.lektirabih.com.ba/108/813/daco.htm
ovi debili (http://www.lektirabih.com.ba) su oderali gomilu pisaca bez da su im dinara dali sve uz podrsku ministarstva kulture.. ali znate vec tu pricu... oni koji su zivi su se bunili i skinuti su linkovi za njihove knjige... oni koji nisu i ciji nasljednici nisu previse agresivno reagovali su jos uvijek tu...
tragicno je sto je Gavrilo Grahovac kojeg cete naci na par mjesta u Dacinim pricama (bio mu je prijatelj i cak jedno vrijeme i cimer cini mi se...) ministar koji je odobrio novce za ovaj pljackaski "poduhvat"... tako to ide valjda.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#188
ROĐENDAN
Prekapao sam po nekim starim očevim dokumentima i našao Odluku da se moj otac kažnjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog pozorišta došao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidovšeku nanio teže tjelesne povrede... itd. itd.
Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio. (Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to očit dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloženog može vidjeti da nam životi nisu išli baš sličnim tokom.)
To je bilo možda najviše što je moj otac uradio za mene u svom (i mom) životu jer, prije nego što sam dočekao svoj prvi rođendan, utrapio me je baki i djedu.
Ne pamtim prve godine. Sjećam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se približavao moj rođendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obično bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha...
Ne pamtim ni one rođendane kad sam pošao u školu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na rođendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priuštiti taj trošak, a i spašavala su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi živim. Znate, siromaštvo ni onda nije bilo na cijeni.)
Pitao sam baku:
"Bako, imam li ja rođendan?"
"Imaš sine, kako da nemaš. Sva djeca ga imaju."
"Bako, je li to ono kad sam bolestan?"
Godine su prolazile i rođendani su izgubili svaki smisao. Nije me oduševljavala pomisao da sam svake godine stariji, da sam napravio još jedan korak ka grobu i tu nisam vidio nikakvog razloga za slavlje.
Jedino što se nije promijenilo da sam tog dana obavezno bio bolestan. Ili bih dobio mare od Ive i Mate, blizanaca iz moje ulice, ili bih slomio ili uganuo ruku ili nogu. Elem, uvijek je bio nekakav belaj.
Već tad sam razvio fiks-ideju da ako doživim četrdeset prvu godinu - sve će biti u redu. Naime, s toliko godina je umro moj otac.
Taj četrdeset prvi rođendan sam dočekao u Americi.
Da ne griješim dušu, moji prijatelji (koji su saznali datum mog rođenja iz knjiga) napravili su mi birthday party, ali ja sam baš taj dan povadio sve zube iz vilice i sav sam bio ošamućen od novokaina koji sam primio, a da ne pričam o tome što nisam mogao ništa ni okusiti ni popiti.
Ništa se nije promijenilo od tog "kobnog" rođendana. Naprotiv, stvari su postajale sve gore.
Tako sam nekako dogurao i do ovog četrdeset šestog.
Bio sam odlučio da na sijelo pozovem barem komšije, ali sam se dan prije našopao nečega u Ekspresu i probudio se sa strašnim bolovima u želucu i sa neizdrživim, ponižavajućim, da prostite, proljevom, pa se nisam ni usuđivao da izađem iz kuće. Dan sam proveo u krevetu ili, bolje rečeno, u klozetu.
Smijao sam se od muke, jer sam se sjetio kako sam ne baš tako davno na stranicama ovog lista zapisao: Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon.
Poštara sa čestitkama nisam ni očekivao, jer ja svoju poštu primam u kafani, a i male su bile šanse da će neko pozvoniti na vrata. (A, sve i da je pozvonio - ne bih otvorio.)
Doduše, telefon jeste zvonio nekoliko puta, ali uvijek je to bio pogrešan broj.
Kad sam se sutradan dovukao u kafanu Kod Kerima, raja su me dočekala s podrugljivim:
"Dobro je, mangupe. Jučer ti bio rođendan, a ti si se stisno - nema te ni na pomolu."
"Ma, jebite se vi. Da sam se, bogdo, jučer mogao stisnuti."
Zovnuo sam rundu i sačekao poštara Ruždu. Donio mi je čestitke od majke i kćerki i jednu kovertu kojoj nisam znao porijekla.
Unutra je bio šal i kratka čestitka: Sretan ti rođendan. Znam da nije kakav poklon, ali je ipak bolji nego da sam ga sama plela.
Potpis nije bio potreban - prepoznao sam drag rukopis nekoga za koga sam mislio da sam ga davno prestao voljeti, pa sam zvao još jednu rundu...
Dalje je izlišno pričati.
* * *
Sjedim u kući umotan u meki šal. Od mamurluka me boli i kosa na glavi, a u sebi ponavljam: "Samo da mi je dočekati četrdeset sedmu. Onda će sve biti bolje."
I znam da je to laž, jer kao što dobro znam lagati druge, još sam bolji kad lažem sebe.
Prekapao sam po nekim starim očevim dokumentima i našao Odluku da se moj otac kažnjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog pozorišta došao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidovšeku nanio teže tjelesne povrede... itd. itd.
Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio. (Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to očit dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloženog može vidjeti da nam životi nisu išli baš sličnim tokom.)
To je bilo možda najviše što je moj otac uradio za mene u svom (i mom) životu jer, prije nego što sam dočekao svoj prvi rođendan, utrapio me je baki i djedu.
Ne pamtim prve godine. Sjećam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se približavao moj rođendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obično bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha...
Ne pamtim ni one rođendane kad sam pošao u školu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na rođendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priuštiti taj trošak, a i spašavala su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi živim. Znate, siromaštvo ni onda nije bilo na cijeni.)
Pitao sam baku:
"Bako, imam li ja rođendan?"
"Imaš sine, kako da nemaš. Sva djeca ga imaju."
"Bako, je li to ono kad sam bolestan?"
Godine su prolazile i rođendani su izgubili svaki smisao. Nije me oduševljavala pomisao da sam svake godine stariji, da sam napravio još jedan korak ka grobu i tu nisam vidio nikakvog razloga za slavlje.
Jedino što se nije promijenilo da sam tog dana obavezno bio bolestan. Ili bih dobio mare od Ive i Mate, blizanaca iz moje ulice, ili bih slomio ili uganuo ruku ili nogu. Elem, uvijek je bio nekakav belaj.
Već tad sam razvio fiks-ideju da ako doživim četrdeset prvu godinu - sve će biti u redu. Naime, s toliko godina je umro moj otac.
Taj četrdeset prvi rođendan sam dočekao u Americi.
Da ne griješim dušu, moji prijatelji (koji su saznali datum mog rođenja iz knjiga) napravili su mi birthday party, ali ja sam baš taj dan povadio sve zube iz vilice i sav sam bio ošamućen od novokaina koji sam primio, a da ne pričam o tome što nisam mogao ništa ni okusiti ni popiti.
Ništa se nije promijenilo od tog "kobnog" rođendana. Naprotiv, stvari su postajale sve gore.
Tako sam nekako dogurao i do ovog četrdeset šestog.
Bio sam odlučio da na sijelo pozovem barem komšije, ali sam se dan prije našopao nečega u Ekspresu i probudio se sa strašnim bolovima u želucu i sa neizdrživim, ponižavajućim, da prostite, proljevom, pa se nisam ni usuđivao da izađem iz kuće. Dan sam proveo u krevetu ili, bolje rečeno, u klozetu.
Smijao sam se od muke, jer sam se sjetio kako sam ne baš tako davno na stranicama ovog lista zapisao: Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon.
Poštara sa čestitkama nisam ni očekivao, jer ja svoju poštu primam u kafani, a i male su bile šanse da će neko pozvoniti na vrata. (A, sve i da je pozvonio - ne bih otvorio.)
Doduše, telefon jeste zvonio nekoliko puta, ali uvijek je to bio pogrešan broj.
Kad sam se sutradan dovukao u kafanu Kod Kerima, raja su me dočekala s podrugljivim:
"Dobro je, mangupe. Jučer ti bio rođendan, a ti si se stisno - nema te ni na pomolu."
"Ma, jebite se vi. Da sam se, bogdo, jučer mogao stisnuti."
Zovnuo sam rundu i sačekao poštara Ruždu. Donio mi je čestitke od majke i kćerki i jednu kovertu kojoj nisam znao porijekla.
Unutra je bio šal i kratka čestitka: Sretan ti rođendan. Znam da nije kakav poklon, ali je ipak bolji nego da sam ga sama plela.
Potpis nije bio potreban - prepoznao sam drag rukopis nekoga za koga sam mislio da sam ga davno prestao voljeti, pa sam zvao još jednu rundu...
Dalje je izlišno pričati.
* * *
Sjedim u kući umotan u meki šal. Od mamurluka me boli i kosa na glavi, a u sebi ponavljam: "Samo da mi je dočekati četrdeset sedmu. Onda će sve biti bolje."
I znam da je to laž, jer kao što dobro znam lagati druge, još sam bolji kad lažem sebe.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#189
PAUK NA ZIDU
Sjedio sam Kod Kerima i pio čaj, nježno da ne može nježnije stiskao svoje bolno koljeno uz "uh" i "ah" i odlučivao kako moram otići (najzad!) na pregled kod Adnana Dizdara - jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa će mi uraditi ono što misli da treba...
Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljniji položaj za sjedenje - ali džabe. Boli, pa boli!
Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem kod svog jarana i komšije Dragana koji ima bonsek, pa da si odrežem ovu jebenu nogu koja mi ne služi više nizašta osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu...
"U frci sam, Daco."
"Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo..."
"Šta ti je?"
"Čini mi se da imam vodu u koljenu."
Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojini klavirističkim prstima pređe preko noge: "Ma, jok! Nemaš ti vodu u koljenu - ti imaš votku u koljenu."
To me utješi. Pravo me utješi. Zato odoh kući i skuhah si čaj od konjogriza. (Donio mi ga moj prijatelj Milan Andrić, pametan kao što je uvijek i bio, skonta da od pisanja nema nikakva haira, pa se posveti hodanju po planinama i da bere travke što će njegovim još uvijek zabludjelim novinarima, koji vjeruju da pisana riječ može promijeniti nešto, olakšati svakodnevne i svakolike muke.)
Uvukoh papir u ovu spravu prema kojoj imam jedan ambivalentan osjećaj (nekad je milujem nježnije nego što sam ikad milovao svoju djecu, a ona mi se smiješi - nekad lupam po njoj kao što ne bih lupao po najcrnjem dušmaninu) i, kao Rahmanjinov pred koncert, koncentrisah se... kad: Telefon panično zvoni!
"Šta je, bona?"
Zove me moja buduća žena iz Kanade:
"Imam pauka u kupatilu!!!"
"Daj, sreće ti, uzmi Oslobođenje i upljaskaj ga."
"Nemam Oslobođenja."
"Uzmi Toronto Times..."
"Ne kupujem, ne čitam to..."
"Čitaš li papuče? Imaš li papuče na nogama?"
"Ali, to je tako odvratno..."
"Znaš šta ćemo, dušo, ti sačekaj, zarobi pauka, čekaj da skoknem do Kanade, pa ćemo ga zajedno predati sudu u Hagu. Važi?"
"Ti sve na šegu..."
"Osim toga, sjećaš li se? jednom sam ti rekao da se nikad ne smije pripaliti cigareta na svijeću, jer tim činom uzimaš život nekom mornaru, na bilo kojem brodu, na bilo kojem moru... Pauk je sreća."
"Dobro, dobro... Poslušaću te, mada ti uvijek govoriš o sreći, ali malo radiš da je ostvariš."
"Slabo te čujem, a moram i završiti tekst koji još nisam ni započeo... Volim te. Vozdra."
"Sjećaš li se šta si mi zadnji put, kad si me zvao, pričao?"
"Nemam pojma:"
"Zbilja se ne sjećaš?"
"Jok. Podsjeti me."
"Ako se ne sjećaš, onda je bolje da te ne podsjećam."
"Odoh sad. Hvala ti što si zvala, ali mi konjogriz vrije na šporetu..."
"Šta?! Konjogriz!?"
"Nije važno - volim te."
"Uh, jebote", kažem sam sebi dok sjedam za mašinu i mislim kako je beznadežno volim.
Tek sam ukucao naslov, a telefon opet zvoni. Hoću li ili neću podignuti tu prokletu slušalicu što mi rijetko da nekakav pozitivan zvon?
"Ja?"
"Znaš šta je bilo? Edo umro."
Kao na screenu kompjutera mi prolaze sve "ede" u mislima, ali ne mogu da nađem "file":
"Koji Edo?"
"Ma, naš Edo."
"Jebi se", kažem prijatelju koji me zvao, baš kao da je on kriv što je Edo umro i baš kao da je Edo kriv što je umro.
Kad god neko drag ode, ja pomislim: "Mogao sam...", ali shvaćajući besmisao te pomisli, uhvatim se za glavu, gledam u zid na kojem sunce, kroz gelerom razbijeno staklo, riše "paukovu mrežu" (taj toliko otrcani izraz) i razmišljam o tome da pauk ne plete svoju mrežu, ona je već ispletena, već sam, svi smo, uhvaćeni u nju, a pauk samo čeka da nas pokupi.
Pljusnem se hladnom vodom po licu, zajebem konjogriz, otvorim pivo i kažem si: "Pauk je sreća."
Sjedio sam Kod Kerima i pio čaj, nježno da ne može nježnije stiskao svoje bolno koljeno uz "uh" i "ah" i odlučivao kako moram otići (najzad!) na pregled kod Adnana Dizdara - jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa će mi uraditi ono što misli da treba...
Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljniji položaj za sjedenje - ali džabe. Boli, pa boli!
Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem kod svog jarana i komšije Dragana koji ima bonsek, pa da si odrežem ovu jebenu nogu koja mi ne služi više nizašta osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu...
"U frci sam, Daco."
"Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo..."
"Šta ti je?"
"Čini mi se da imam vodu u koljenu."
Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojini klavirističkim prstima pređe preko noge: "Ma, jok! Nemaš ti vodu u koljenu - ti imaš votku u koljenu."
To me utješi. Pravo me utješi. Zato odoh kući i skuhah si čaj od konjogriza. (Donio mi ga moj prijatelj Milan Andrić, pametan kao što je uvijek i bio, skonta da od pisanja nema nikakva haira, pa se posveti hodanju po planinama i da bere travke što će njegovim još uvijek zabludjelim novinarima, koji vjeruju da pisana riječ može promijeniti nešto, olakšati svakodnevne i svakolike muke.)
Uvukoh papir u ovu spravu prema kojoj imam jedan ambivalentan osjećaj (nekad je milujem nježnije nego što sam ikad milovao svoju djecu, a ona mi se smiješi - nekad lupam po njoj kao što ne bih lupao po najcrnjem dušmaninu) i, kao Rahmanjinov pred koncert, koncentrisah se... kad: Telefon panično zvoni!
"Šta je, bona?"
Zove me moja buduća žena iz Kanade:
"Imam pauka u kupatilu!!!"
"Daj, sreće ti, uzmi Oslobođenje i upljaskaj ga."
"Nemam Oslobođenja."
"Uzmi Toronto Times..."
"Ne kupujem, ne čitam to..."
"Čitaš li papuče? Imaš li papuče na nogama?"
"Ali, to je tako odvratno..."
"Znaš šta ćemo, dušo, ti sačekaj, zarobi pauka, čekaj da skoknem do Kanade, pa ćemo ga zajedno predati sudu u Hagu. Važi?"
"Ti sve na šegu..."
"Osim toga, sjećaš li se? jednom sam ti rekao da se nikad ne smije pripaliti cigareta na svijeću, jer tim činom uzimaš život nekom mornaru, na bilo kojem brodu, na bilo kojem moru... Pauk je sreća."
"Dobro, dobro... Poslušaću te, mada ti uvijek govoriš o sreći, ali malo radiš da je ostvariš."
"Slabo te čujem, a moram i završiti tekst koji još nisam ni započeo... Volim te. Vozdra."
"Sjećaš li se šta si mi zadnji put, kad si me zvao, pričao?"
"Nemam pojma:"
"Zbilja se ne sjećaš?"
"Jok. Podsjeti me."
"Ako se ne sjećaš, onda je bolje da te ne podsjećam."
"Odoh sad. Hvala ti što si zvala, ali mi konjogriz vrije na šporetu..."
"Šta?! Konjogriz!?"
"Nije važno - volim te."
"Uh, jebote", kažem sam sebi dok sjedam za mašinu i mislim kako je beznadežno volim.
Tek sam ukucao naslov, a telefon opet zvoni. Hoću li ili neću podignuti tu prokletu slušalicu što mi rijetko da nekakav pozitivan zvon?
"Ja?"
"Znaš šta je bilo? Edo umro."
Kao na screenu kompjutera mi prolaze sve "ede" u mislima, ali ne mogu da nađem "file":
"Koji Edo?"
"Ma, naš Edo."
"Jebi se", kažem prijatelju koji me zvao, baš kao da je on kriv što je Edo umro i baš kao da je Edo kriv što je umro.
Kad god neko drag ode, ja pomislim: "Mogao sam...", ali shvaćajući besmisao te pomisli, uhvatim se za glavu, gledam u zid na kojem sunce, kroz gelerom razbijeno staklo, riše "paukovu mrežu" (taj toliko otrcani izraz) i razmišljam o tome da pauk ne plete svoju mrežu, ona je već ispletena, već sam, svi smo, uhvaćeni u nju, a pauk samo čeka da nas pokupi.
Pljusnem se hladnom vodom po licu, zajebem konjogriz, otvorim pivo i kažem si: "Pauk je sreća."
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#190
(RE) INKARNACIJA
Čak i bez naočala bih ga poznao na kilometar. Niko tako ne hoda kao on, kao da rukama vesla po vazduhu. Svejedno, dok mu se usta nisu rasula u biser osmijeha, da ne bih ispao budala, poletio sam mu u zagrljaj:
"Mirza!"
"Gdje si, mali", rekao je bez riječi, baš kao da nije prošlo stotine godine otkad smo se zadnji put vidjeli.
Prije tih par stotina godina mi je za moj petnaesti rođendan poklonio Heseovog Stepskog vuka i uvukao me u nešto iz čega se još danas pokušavam iskobeljati. (Samo desetak sekundi prije i desetak koraka od Katedrale, sreo sam svoju pokojnu profesoricu "esha" i rekla mi je da čita ono što pišem u Bosni i da joj je drago što me je naučila nečemu: "Vidiš, Dario, može se pisati i bez psovki", rekla je, a ja sam joj, bez imalo poštovanja, odgovorio da me je ona samo naučila kako se upotrebljava "upravni govor", a da sam se ja s psovkom rodio i odrastao, da nikakve pouke nisam našao u njenom insistiranju da znam Puškinovo Tatjanino pismo - napamet.
Iako je bila pokojna (ali dobro se držala), pozvao sam je na kafu, ona je to elegantno, kao što to već pokojnice rade, odbila... rastali smo se bez stiska ruke.
Sad sam stajao s Mirzom i stiskao njegove svemoguće ruke, koje su mijenjale osigurače u mom stanu, postavljale garniše za zavjese koje nikad nisam ni kupio, a samim tim ni objesio, pentrale se na krov, vrlo strmi krov da mi instaliraju TV antenu... i, kao i uvijek, kad nemaš kome šta reći, bio ti drag ili nedrag, pitao: "Hoćemo li na piće?"
To je bilo tek reda radi, jer sam očekivao da će odbiti, ali on na moje zaprepaštavajuće iznenađenje, prihvati, pa odosmo kod Hame.
"Hamo, daj mi onu moju... Šta ćeš ti, Mirza?"
"Ja ću isto."
Tu se zabezeknuh.
Ako je bilo čovjeka od koga sam mogao i htio nešto naučiti - to je bio Mirza.
Kad sam bio klinac, kad mi je jedino bilo važno podvući ruku pod Mirinu suknju, on me je učio ikebani, pokušavao me navući na judo i karate, u našem kultnom sastajalištu, Biblioteci, nevjerovatnom brzinom lovio muhe u zraku i puštao ih van (da bi se one opet vratile nazad), objašnjavao mi pojam reinkarnacije, a ja sam se na to samodopadnim smijehom i, već tad stečenom gorčinom, odgovarao:
"Mirza, kad bih u budućem životu bio vilin konjic, koji ima samo jedan život, pomislio bih: hoće li se ovaj život ikad završiti? Da sam dvjestogodišnja kornjača s Galapagosa, mislio bih kako je ovaj život kratak. Nemoj mi, Mirza, praviti bespotrebni osjećaj krivnje da kad god, slučajno ili namjerno, zgazim mrava, da, u stvari, možda, ubijam svog reinkarniranog oca?"
Nepotrebno je i pominjati da je Mirza bio vegetarijanac. Naučio me recept za filovane patlidžane - to je dobro u pičku materinu! (Izvini, pokojna profesorice "esha", ali, otme mi se.)
Na stolu su se pušile brizle, a Hamo je dodao još sira i kajmaka... Bokalić po bokalić...
"I, Mirza?", pitao sam.
"Ma, ništa, Daco."
"Gdje si bio?"
"U Americi."
"Ma, znam to. Nego gdje?"
"U tvom komšiluku. U Chicagu."
"Šta si radio tamo?"
"Zajebi to." (Mirza, inače, nikad nije psovao.)
"Lepo pitam - ne vređam."
"Mogu li jednu?" (Onaj Mirza nikad nije pušio.)
"Radio sam u klaonici", povukao je Mirza velik cug i naručio još jedan, ali samo još jedan bokalčić.
Kad si sam s najboljim prijateljem, vrijeme i smisao izgovorenog gubi svaki značaj - laprdati možeš o svakome i svačemu sa šupcima, pa pokušavaš da ubiješ ono što tebe ubija (vrijeme) ispraznom pričom: "Kako su tvoji? Majka? Izvini, nisam znao. Moje saučešće. A, tvoji. Da kucnem u drvo, dobro su. Čuješ li se? Ma, čujem..."
Potom nastaje muk.
"Gdje se ovdje piša?", pita Mirza.
"Ozada. Ima ključ na šanku."
Vraća se, a ja pokušavam da počnem neku temu što bi mi izbila ovu maglu iz glave:
"Sjećaš li se...", ali nije to ono što sam htio reći, nego vadim jedno pismo ispod srca i pitam ga:
"Mirza, vjeruješ li još u reinkarnaciju?"
"Vjerujem. A, ti?"
"Jok. Kao i uvijek. Samo vjerujem u inkarnaciju. Ono što sam bio, uvijek ću biti."
I ode Mirza da jednom postane lignja, a ja ostadoh ono što jesam - ništa.
Čak i bez naočala bih ga poznao na kilometar. Niko tako ne hoda kao on, kao da rukama vesla po vazduhu. Svejedno, dok mu se usta nisu rasula u biser osmijeha, da ne bih ispao budala, poletio sam mu u zagrljaj:
"Mirza!"
"Gdje si, mali", rekao je bez riječi, baš kao da nije prošlo stotine godine otkad smo se zadnji put vidjeli.
Prije tih par stotina godina mi je za moj petnaesti rođendan poklonio Heseovog Stepskog vuka i uvukao me u nešto iz čega se još danas pokušavam iskobeljati. (Samo desetak sekundi prije i desetak koraka od Katedrale, sreo sam svoju pokojnu profesoricu "esha" i rekla mi je da čita ono što pišem u Bosni i da joj je drago što me je naučila nečemu: "Vidiš, Dario, može se pisati i bez psovki", rekla je, a ja sam joj, bez imalo poštovanja, odgovorio da me je ona samo naučila kako se upotrebljava "upravni govor", a da sam se ja s psovkom rodio i odrastao, da nikakve pouke nisam našao u njenom insistiranju da znam Puškinovo Tatjanino pismo - napamet.
Iako je bila pokojna (ali dobro se držala), pozvao sam je na kafu, ona je to elegantno, kao što to već pokojnice rade, odbila... rastali smo se bez stiska ruke.
Sad sam stajao s Mirzom i stiskao njegove svemoguće ruke, koje su mijenjale osigurače u mom stanu, postavljale garniše za zavjese koje nikad nisam ni kupio, a samim tim ni objesio, pentrale se na krov, vrlo strmi krov da mi instaliraju TV antenu... i, kao i uvijek, kad nemaš kome šta reći, bio ti drag ili nedrag, pitao: "Hoćemo li na piće?"
To je bilo tek reda radi, jer sam očekivao da će odbiti, ali on na moje zaprepaštavajuće iznenađenje, prihvati, pa odosmo kod Hame.
"Hamo, daj mi onu moju... Šta ćeš ti, Mirza?"
"Ja ću isto."
Tu se zabezeknuh.
Ako je bilo čovjeka od koga sam mogao i htio nešto naučiti - to je bio Mirza.
Kad sam bio klinac, kad mi je jedino bilo važno podvući ruku pod Mirinu suknju, on me je učio ikebani, pokušavao me navući na judo i karate, u našem kultnom sastajalištu, Biblioteci, nevjerovatnom brzinom lovio muhe u zraku i puštao ih van (da bi se one opet vratile nazad), objašnjavao mi pojam reinkarnacije, a ja sam se na to samodopadnim smijehom i, već tad stečenom gorčinom, odgovarao:
"Mirza, kad bih u budućem životu bio vilin konjic, koji ima samo jedan život, pomislio bih: hoće li se ovaj život ikad završiti? Da sam dvjestogodišnja kornjača s Galapagosa, mislio bih kako je ovaj život kratak. Nemoj mi, Mirza, praviti bespotrebni osjećaj krivnje da kad god, slučajno ili namjerno, zgazim mrava, da, u stvari, možda, ubijam svog reinkarniranog oca?"
Nepotrebno je i pominjati da je Mirza bio vegetarijanac. Naučio me recept za filovane patlidžane - to je dobro u pičku materinu! (Izvini, pokojna profesorice "esha", ali, otme mi se.)
Na stolu su se pušile brizle, a Hamo je dodao još sira i kajmaka... Bokalić po bokalić...
"I, Mirza?", pitao sam.
"Ma, ništa, Daco."
"Gdje si bio?"
"U Americi."
"Ma, znam to. Nego gdje?"
"U tvom komšiluku. U Chicagu."
"Šta si radio tamo?"
"Zajebi to." (Mirza, inače, nikad nije psovao.)
"Lepo pitam - ne vređam."
"Mogu li jednu?" (Onaj Mirza nikad nije pušio.)
"Radio sam u klaonici", povukao je Mirza velik cug i naručio još jedan, ali samo još jedan bokalčić.
Kad si sam s najboljim prijateljem, vrijeme i smisao izgovorenog gubi svaki značaj - laprdati možeš o svakome i svačemu sa šupcima, pa pokušavaš da ubiješ ono što tebe ubija (vrijeme) ispraznom pričom: "Kako su tvoji? Majka? Izvini, nisam znao. Moje saučešće. A, tvoji. Da kucnem u drvo, dobro su. Čuješ li se? Ma, čujem..."
Potom nastaje muk.
"Gdje se ovdje piša?", pita Mirza.
"Ozada. Ima ključ na šanku."
Vraća se, a ja pokušavam da počnem neku temu što bi mi izbila ovu maglu iz glave:
"Sjećaš li se...", ali nije to ono što sam htio reći, nego vadim jedno pismo ispod srca i pitam ga:
"Mirza, vjeruješ li još u reinkarnaciju?"
"Vjerujem. A, ti?"
"Jok. Kao i uvijek. Samo vjerujem u inkarnaciju. Ono što sam bio, uvijek ću biti."
I ode Mirza da jednom postane lignja, a ja ostadoh ono što jesam - ništa.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#191
STAKLENO OKO
Joj, joj kako bih volio zaspati, koliko mi nedostaje san - a strah me je zaspati. Ima čak i gorih stvari nego što je stvarnost, a to je san koji je prati.
Prije nekoliko dana sam sebi viljuškom izvadio oko - da me pitaš zašto, ne bih ti znao odgovoriti, ali se odgovor vjerovatno krije u tome da su mi se oči nagledale toliko gada, pa mi je to bilo najjednostavnije rješenje da si upolovim muke.
Kaže mi jaran:
"Što si nisi izvadio oba oka - riješen problem za svagda."
"Onda bi to značilo da si odrežem i oba uha, jer ne mogu više slušati gluposti..."
Ne slaže se on: "Mislio sam da si ti barem malo pametan - odrezao uši ili ne odrezao - opet čuješ!"
Da se ne bih natezao s njim, nekako se nađoh u tramvaju. Gužva - ne možeš dahnuti. Izvadim ono stakleno oko što sam ga namontirao, pa ga bacim u zrak.
Policajac pored mene me ljutito pita: "Je li se ti to zajebaješ?"
"Ma, jok, bolan", kažem pomirljivo, "samo gledam ima li mjesta pozadi."
"Ti baš tražiš belaja", hvata se on za pendrek, a ja pomislih: "Nema više zajebancije - valja se buditi..."
Šljapkam bosim nogama po hladnim pločicama kupatila, pipam oči, uši, gledam ih u ogledalu - sve je na broju.
Kroz kosti mi gmiže hladnoća dok besmisleno sjedim na WC-šolji, pušim i nastojim odagnati san, jer iz iskustva znam da jedna mora nikad ne dolazi sama, uvijek je slijedi druga...
Vratim se u sobu, a soba puna ljudi:
"Ah, tu si", uskliknuše baš kao da su mi se obradovali.
"A, gdje bih to trebao biti?", upitah.
"Ne pametuj, nego priznaj", mrgode se oni.
"Ne znam o čemu pričate", iskreno im odgovaram.
Mašu mi knjigom (koju sam objavio prije deset godina) pred očima:
"Sve ovdje piše".
Pokazuju mi tekst u kojem sam napisao da sam ubio rođenu babu, a meni laknu:
"Ah, to! Ma, to je samo priča..."
"Ma, kome ti priča? Kako si u detalje mogao opisati kako si sakrio leš? Takvo šta se ne izmišlja. Evo ovdje lijepo stoji:
Sjetio sam se kako sam babino tijelo umotao u kariranu deku, koja je na jednom mjestu bila progorjela, jer ju je ona koristila za peglanje.
Nije bila teška. Kao da nosim dijete od pet godina. Bilo je kasno i nije se čuo nikakav zvuk kad sam počeo silaziti niz stepenice. Prvo sam mislio da tijelo odnesem do Ciglane, tamo gdje Koševski potok uvire u ulicu Đure Đakovića... Ipak sam se predomislio, jer je trebalo preći dobar komad osvijetljenog puta, a tamo je uvijek bilo drotova... Zato sam je odnio u podrum. U podrumu nije bilo svjetla, ali ja sam ga poznavao kao vlastiti džep - rodio sam se i odrastao u toj kući. Sa strane su se nalazile drvene šupe, čije sam daske, u djetinjstvu, često odvaljivao i krao ogrjev kad bi ga nama u kući ponestalo. (Baka me je uvijek prekorijevala zbog toga. Znala je da kradem, jer sam iz podruma donosio "brezu", koja je bolje grijala, ali je bila skuplja, a mi smo trošili jeftiniju "kreku".) U jednom hodniku je bila i jedna nevelika, ali duboka niša, ispunjena šamotom, ciglama, keramičkim pločicama preostalim od "kraljevih" peći koje stanari jedne godine, kad se pojaviše "kraljice" peći, porušiše. Razgrnuo sam tu gomilu krša, uvukao babin leš što sam dublje mogao u nišu, pa sve ponovo zatrpao. Nisam se bojao da će ikome ikada pasti na pamet da tu nešto kopa, a nije me zabrinjavao ni eventualni zadah raspadanja leša, jer podrum je svakako bio smrdljiv, memljiv, zagušljiv...
Završili su s čitanjem:
"Šta sad kažeš?"
"Ama, ljudi, to je bio samo ružan san i to je sve."
"Kako znaš da je bio san?"
"Ma, znam, brate..."
"Kako iko može znati šta je san ili java? Naprimjer, znaš li ti sad da li ovo sanjaš ili ti se stvarno događa?"
"Pa...", zamucao sam.
Svi su se kao po komandi digli i jedan je rekao:
"Dobro je. Sad si se izvukao: samo ne zaboravi - san se ne kažnjava, ali se nikad ne može okajati."
Probudila me je cigareta što mi je dogorjela u ruci. Bio sam samcat u kući -. ostavljen sa svojim snovima.
Joj, joj kako bih volio zaspati, koliko mi nedostaje san - a strah me je zaspati. Ima čak i gorih stvari nego što je stvarnost, a to je san koji je prati.
Prije nekoliko dana sam sebi viljuškom izvadio oko - da me pitaš zašto, ne bih ti znao odgovoriti, ali se odgovor vjerovatno krije u tome da su mi se oči nagledale toliko gada, pa mi je to bilo najjednostavnije rješenje da si upolovim muke.
Kaže mi jaran:
"Što si nisi izvadio oba oka - riješen problem za svagda."
"Onda bi to značilo da si odrežem i oba uha, jer ne mogu više slušati gluposti..."
Ne slaže se on: "Mislio sam da si ti barem malo pametan - odrezao uši ili ne odrezao - opet čuješ!"
Da se ne bih natezao s njim, nekako se nađoh u tramvaju. Gužva - ne možeš dahnuti. Izvadim ono stakleno oko što sam ga namontirao, pa ga bacim u zrak.
Policajac pored mene me ljutito pita: "Je li se ti to zajebaješ?"
"Ma, jok, bolan", kažem pomirljivo, "samo gledam ima li mjesta pozadi."
"Ti baš tražiš belaja", hvata se on za pendrek, a ja pomislih: "Nema više zajebancije - valja se buditi..."
Šljapkam bosim nogama po hladnim pločicama kupatila, pipam oči, uši, gledam ih u ogledalu - sve je na broju.
Kroz kosti mi gmiže hladnoća dok besmisleno sjedim na WC-šolji, pušim i nastojim odagnati san, jer iz iskustva znam da jedna mora nikad ne dolazi sama, uvijek je slijedi druga...
Vratim se u sobu, a soba puna ljudi:
"Ah, tu si", uskliknuše baš kao da su mi se obradovali.
"A, gdje bih to trebao biti?", upitah.
"Ne pametuj, nego priznaj", mrgode se oni.
"Ne znam o čemu pričate", iskreno im odgovaram.
Mašu mi knjigom (koju sam objavio prije deset godina) pred očima:
"Sve ovdje piše".
Pokazuju mi tekst u kojem sam napisao da sam ubio rođenu babu, a meni laknu:
"Ah, to! Ma, to je samo priča..."
"Ma, kome ti priča? Kako si u detalje mogao opisati kako si sakrio leš? Takvo šta se ne izmišlja. Evo ovdje lijepo stoji:
Sjetio sam se kako sam babino tijelo umotao u kariranu deku, koja je na jednom mjestu bila progorjela, jer ju je ona koristila za peglanje.
Nije bila teška. Kao da nosim dijete od pet godina. Bilo je kasno i nije se čuo nikakav zvuk kad sam počeo silaziti niz stepenice. Prvo sam mislio da tijelo odnesem do Ciglane, tamo gdje Koševski potok uvire u ulicu Đure Đakovića... Ipak sam se predomislio, jer je trebalo preći dobar komad osvijetljenog puta, a tamo je uvijek bilo drotova... Zato sam je odnio u podrum. U podrumu nije bilo svjetla, ali ja sam ga poznavao kao vlastiti džep - rodio sam se i odrastao u toj kući. Sa strane su se nalazile drvene šupe, čije sam daske, u djetinjstvu, često odvaljivao i krao ogrjev kad bi ga nama u kući ponestalo. (Baka me je uvijek prekorijevala zbog toga. Znala je da kradem, jer sam iz podruma donosio "brezu", koja je bolje grijala, ali je bila skuplja, a mi smo trošili jeftiniju "kreku".) U jednom hodniku je bila i jedna nevelika, ali duboka niša, ispunjena šamotom, ciglama, keramičkim pločicama preostalim od "kraljevih" peći koje stanari jedne godine, kad se pojaviše "kraljice" peći, porušiše. Razgrnuo sam tu gomilu krša, uvukao babin leš što sam dublje mogao u nišu, pa sve ponovo zatrpao. Nisam se bojao da će ikome ikada pasti na pamet da tu nešto kopa, a nije me zabrinjavao ni eventualni zadah raspadanja leša, jer podrum je svakako bio smrdljiv, memljiv, zagušljiv...
Završili su s čitanjem:
"Šta sad kažeš?"
"Ama, ljudi, to je bio samo ružan san i to je sve."
"Kako znaš da je bio san?"
"Ma, znam, brate..."
"Kako iko može znati šta je san ili java? Naprimjer, znaš li ti sad da li ovo sanjaš ili ti se stvarno događa?"
"Pa...", zamucao sam.
Svi su se kao po komandi digli i jedan je rekao:
"Dobro je. Sad si se izvukao: samo ne zaboravi - san se ne kažnjava, ali se nikad ne može okajati."
Probudila me je cigareta što mi je dogorjela u ruci. Bio sam samcat u kući -. ostavljen sa svojim snovima.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#192
LU-LU-LUBENICA
Spavaju zelena brda pod jednookim nebom Sarajeva. Na njima spavaju ljudi zagrnuti ili pokriveni šatorskim krilima: čuvaju svoje blago - lubenice. Ovo je slika koja pripada dalekoj prošlosti i koja se više nikad neće vidjeti u ovom gradu, jer sada uvozimo lubenice iz Gvatemale, i to u po zime.
Nema više klinaca da se šuljaju po pijaci, pa da jedan, najhrabriji, zaždije lubenicu, a kad seljak potrči za njim, ostali ga opušu. S plijenom se tad išlo na Darivu, hladile su se lubenice u bistroj, čistoj, hladnoj vodi Miljacke, a klinci su se gologuzi brčkali u vodi. Kad bi došlo vrijeme, razbijali su lubenice o kamenje, a iz njih se cijedio mirisan, sladak sok. A i lubenice su drukčije. Nekako anemične - nema onih tamnozelene kore i do bola crvenog "mesa".
Lubenice su bile i oltar oko kojih se, poslije nedjeljnog ručka, goveđe supe sa žutim dukatima masti, "grincajgom", telećeg pečenja s krompirom, zelenom salatom, "lijenom pitom", okupljala cijela porodica, dok je "pater familias" ritualnim obredom sjekao na pola predmet svog jutarnjeg "istraživanja" (nije bilo jednostavno kupiti lubenicu, reći: "Daj mi onu", platiti i otići kući. Prethodilo je dugotrajno obilaženje, biranje, kuckanje, stiskanje, osluškivanje...), a kad bi to bilo urađeno, pri samom pogledu na unutrašnjost svima se sa usana otimalo "oh" i "ah". Djeca su dobijala "srce".
Znalo je, doduše, biti i razočarenja kad bi se lubenica pokazala nedozrelom, pa bi se očevi nespretno pravdali: "Ma, nije ovo ona koju sam odabrao. Mora da mi je, lopov, podmetnuo drugu."
Djeca su sa svojim kriškama izlazila na ulicu ili avliju i tu orga-nizovala takmičenje u pljuvanju košpica. (Sad se već prodaju i one "seedles", što će reći "bezsjemene".)
Ni tu nije bio kraj, nego su se oglodane kore koristile kao sličure za klizanje niz ulicu.
Što ja sve ovo pričam?
E, pa sjetio sam se Zije Lu-lu-lubenice. (To mu je bio jedan od mnogih nadimaka. Zijo je povremeno, iz sasvim nepoznatih i nerazumljivih razloga, počinjao mucati. Nije to bilo, kao kod većine mucavaca, kad je bio uzbuđen, nego u sasvim normalnim situacijama, kao što je bila i ona - tad je i zaradio nadimak - kad je pri kupovini lubenice najednom "zatrokirao": "Daj mi lu-lu-lu... Ma, karpuzu, jebiga, jebiga." Po tome što u skoro svaku rečenicu dodaje "jebiga, jebiga" dobio je i drugi nadimak "Zijo, jebiga". Treći je bio Zijo Osim, jer je na jednoj utakmici, kad je Ivica Osim promašio penal, pao u nesvijest. Zvali smo ga i Zijo Hrkač. Bilo je to u doba kad je Hrkač postavio bombu u ono kino. To, naravno, nije imalo nikakve veze sa Zijinim političkim opredjeljenjima, nego je nastalo iz njegove priče kad se hvalio kako je spavao s nekom curom, a mi ga pitali kakva je bila. Zijo, koji se očito bio prepao već same laži da je spavao s curom, nastojao je svoju priču učiniti prihvatljivijom:
"Ma, vala, nije bogznašta. Ni sisa, ni guzova, noge k'o olovke, faca da se prepadneš... Ali, raja, kako ta hrče, jebiga, jebiga.")
Stanovao je na Grbavici, ali je išao u školu na Marindvoru, pa je bio "marindvorska raja" - iako je navijao za "Želju", a mi, svi listom, za "Sarajevo".
Ali, nikad se nije pravo uklopio. Meni se uvijek činilo kao da ne živi sa mnom u istom gradu već negdje daleko i samo nas usput posjećuje da čuje novosti, da obiđe mene. Uvijek mu se negdje žurilo, kao da je negdje nekoga ostavio i tamo ga čekaju, kao da negdje nešto nije dovršio.
Pogled mu je, takođe, bio nekako čudan: netremičan, sa sjenkom odvažnosti i neke podsmješljivosti, ali, gledao je nekako u daljinu, kroz predmet. Kao da iza predmeta, koji mu se nalazi pred nosom, nastoji prodrijeti u neki drugi, udaljeniji.
Kad bi me spazio na ulici, skretao je naglo, pod pravim uglom.
Pozdravljao me sa "dobar dan" - ni dan danas ne znam zašto.
"Vozdra, Zijo."
"Daco, htio sam te nešto pitati."
"Izvoli."
"Nešto sam kontao: je li istina da je Napoleon baš onako držao ruku u kaputu?"
"Ne znam, Zijo, ali ne vjerujem da je to radio baš cijelo vrijeme. Postoji nekoliko slika na kojima je tako naslikan. Mislim da su ih radili Žeriko i Delakroa..."
Čini mi se da je samo meni prilazio s takvim pitanjima, da je samo u mene imao povjerenja i da je mislio da ne postoji pitanje na koje ja ne mogu odgovoriti.
"Nešto sam kontao: ima li siguran sistem za dobitak na ruletu?"
"E, moj Zijo. Da ima, sigurno bi ga već neko našao, a ne ti i ja."
"Ali, ako pokrijem trideset i pet brojeva na tabli - to znači da je velika šansa da će izaći moj broj."
"Istina je, ali dobijaš samo jedan čip, a ako ne izađe tvoj broj - gubiš trideset i pet. A, da ne govorim o nuli."
"Znači, tako su to skontali, jebiga, jebiga."
Raja su uvijek govorila kako je Zijo "zajeban", da se s njim ne treba šaliti.
Nije bilo nekog konkretnog povoda za takvo mišljenje, jer ne pamtim da se Zijo ikad u životu pobio.
Doduše, kad bismo igrali lopte na livadi, kad je bilo sporno je li bio "enac" ili korner ili aut, Zijo je presuđivao (često i na štetu vlastitog tima) i njegova se "pikala".
* * *
Posljednje pitanje koje mi je uputio bilo je:
"Daco, šta ti misliš hoće li kod nas biti rata?"
"Daj, ne budali, Zijo. Ko bi nas mogao zavaditi?"
"Ali, ljudi svašta pričaju."
"Ljudi k'o ljudi - šta bi da ne pričaju!"
"Tako sam i ja nešto kontao, jebiga, jebiga."
Ostao je sam na Grbavici (majka i otac su mu već bili umrli, a braće i sestara nije imao).
Poslije rata sam čuo priču kako je zaglavio.
Jednog dana mu je na vrata banuo četnik, tražio pare, zlato, prijetio:
"Majku ti jebem balijsku - ako sakriješ samo jednu marku..."
Zijo mu je rekao da je zlato zakopao u saksije na balkonu, pogledao ga onim svojim "skrozirajućim" pogledom, a kada su izašli na balkon na desetom spratu, čvrsto ga zagrlio i skočio zajedno s njim...
Često se pitam da li bi Zijin kraj mogao biti i drugačiji - samo da mi nije beskrajno vjerovao.
Spavaju zelena brda pod jednookim nebom Sarajeva. Na njima spavaju ljudi zagrnuti ili pokriveni šatorskim krilima: čuvaju svoje blago - lubenice. Ovo je slika koja pripada dalekoj prošlosti i koja se više nikad neće vidjeti u ovom gradu, jer sada uvozimo lubenice iz Gvatemale, i to u po zime.
Nema više klinaca da se šuljaju po pijaci, pa da jedan, najhrabriji, zaždije lubenicu, a kad seljak potrči za njim, ostali ga opušu. S plijenom se tad išlo na Darivu, hladile su se lubenice u bistroj, čistoj, hladnoj vodi Miljacke, a klinci su se gologuzi brčkali u vodi. Kad bi došlo vrijeme, razbijali su lubenice o kamenje, a iz njih se cijedio mirisan, sladak sok. A i lubenice su drukčije. Nekako anemične - nema onih tamnozelene kore i do bola crvenog "mesa".
Lubenice su bile i oltar oko kojih se, poslije nedjeljnog ručka, goveđe supe sa žutim dukatima masti, "grincajgom", telećeg pečenja s krompirom, zelenom salatom, "lijenom pitom", okupljala cijela porodica, dok je "pater familias" ritualnim obredom sjekao na pola predmet svog jutarnjeg "istraživanja" (nije bilo jednostavno kupiti lubenicu, reći: "Daj mi onu", platiti i otići kući. Prethodilo je dugotrajno obilaženje, biranje, kuckanje, stiskanje, osluškivanje...), a kad bi to bilo urađeno, pri samom pogledu na unutrašnjost svima se sa usana otimalo "oh" i "ah". Djeca su dobijala "srce".
Znalo je, doduše, biti i razočarenja kad bi se lubenica pokazala nedozrelom, pa bi se očevi nespretno pravdali: "Ma, nije ovo ona koju sam odabrao. Mora da mi je, lopov, podmetnuo drugu."
Djeca su sa svojim kriškama izlazila na ulicu ili avliju i tu orga-nizovala takmičenje u pljuvanju košpica. (Sad se već prodaju i one "seedles", što će reći "bezsjemene".)
Ni tu nije bio kraj, nego su se oglodane kore koristile kao sličure za klizanje niz ulicu.
Što ja sve ovo pričam?
E, pa sjetio sam se Zije Lu-lu-lubenice. (To mu je bio jedan od mnogih nadimaka. Zijo je povremeno, iz sasvim nepoznatih i nerazumljivih razloga, počinjao mucati. Nije to bilo, kao kod većine mucavaca, kad je bio uzbuđen, nego u sasvim normalnim situacijama, kao što je bila i ona - tad je i zaradio nadimak - kad je pri kupovini lubenice najednom "zatrokirao": "Daj mi lu-lu-lu... Ma, karpuzu, jebiga, jebiga." Po tome što u skoro svaku rečenicu dodaje "jebiga, jebiga" dobio je i drugi nadimak "Zijo, jebiga". Treći je bio Zijo Osim, jer je na jednoj utakmici, kad je Ivica Osim promašio penal, pao u nesvijest. Zvali smo ga i Zijo Hrkač. Bilo je to u doba kad je Hrkač postavio bombu u ono kino. To, naravno, nije imalo nikakve veze sa Zijinim političkim opredjeljenjima, nego je nastalo iz njegove priče kad se hvalio kako je spavao s nekom curom, a mi ga pitali kakva je bila. Zijo, koji se očito bio prepao već same laži da je spavao s curom, nastojao je svoju priču učiniti prihvatljivijom:
"Ma, vala, nije bogznašta. Ni sisa, ni guzova, noge k'o olovke, faca da se prepadneš... Ali, raja, kako ta hrče, jebiga, jebiga.")
Stanovao je na Grbavici, ali je išao u školu na Marindvoru, pa je bio "marindvorska raja" - iako je navijao za "Želju", a mi, svi listom, za "Sarajevo".
Ali, nikad se nije pravo uklopio. Meni se uvijek činilo kao da ne živi sa mnom u istom gradu već negdje daleko i samo nas usput posjećuje da čuje novosti, da obiđe mene. Uvijek mu se negdje žurilo, kao da je negdje nekoga ostavio i tamo ga čekaju, kao da negdje nešto nije dovršio.
Pogled mu je, takođe, bio nekako čudan: netremičan, sa sjenkom odvažnosti i neke podsmješljivosti, ali, gledao je nekako u daljinu, kroz predmet. Kao da iza predmeta, koji mu se nalazi pred nosom, nastoji prodrijeti u neki drugi, udaljeniji.
Kad bi me spazio na ulici, skretao je naglo, pod pravim uglom.
Pozdravljao me sa "dobar dan" - ni dan danas ne znam zašto.
"Vozdra, Zijo."
"Daco, htio sam te nešto pitati."
"Izvoli."
"Nešto sam kontao: je li istina da je Napoleon baš onako držao ruku u kaputu?"
"Ne znam, Zijo, ali ne vjerujem da je to radio baš cijelo vrijeme. Postoji nekoliko slika na kojima je tako naslikan. Mislim da su ih radili Žeriko i Delakroa..."
Čini mi se da je samo meni prilazio s takvim pitanjima, da je samo u mene imao povjerenja i da je mislio da ne postoji pitanje na koje ja ne mogu odgovoriti.
"Nešto sam kontao: ima li siguran sistem za dobitak na ruletu?"
"E, moj Zijo. Da ima, sigurno bi ga već neko našao, a ne ti i ja."
"Ali, ako pokrijem trideset i pet brojeva na tabli - to znači da je velika šansa da će izaći moj broj."
"Istina je, ali dobijaš samo jedan čip, a ako ne izađe tvoj broj - gubiš trideset i pet. A, da ne govorim o nuli."
"Znači, tako su to skontali, jebiga, jebiga."
Raja su uvijek govorila kako je Zijo "zajeban", da se s njim ne treba šaliti.
Nije bilo nekog konkretnog povoda za takvo mišljenje, jer ne pamtim da se Zijo ikad u životu pobio.
Doduše, kad bismo igrali lopte na livadi, kad je bilo sporno je li bio "enac" ili korner ili aut, Zijo je presuđivao (često i na štetu vlastitog tima) i njegova se "pikala".
* * *
Posljednje pitanje koje mi je uputio bilo je:
"Daco, šta ti misliš hoće li kod nas biti rata?"
"Daj, ne budali, Zijo. Ko bi nas mogao zavaditi?"
"Ali, ljudi svašta pričaju."
"Ljudi k'o ljudi - šta bi da ne pričaju!"
"Tako sam i ja nešto kontao, jebiga, jebiga."
Ostao je sam na Grbavici (majka i otac su mu već bili umrli, a braće i sestara nije imao).
Poslije rata sam čuo priču kako je zaglavio.
Jednog dana mu je na vrata banuo četnik, tražio pare, zlato, prijetio:
"Majku ti jebem balijsku - ako sakriješ samo jednu marku..."
Zijo mu je rekao da je zlato zakopao u saksije na balkonu, pogledao ga onim svojim "skrozirajućim" pogledom, a kada su izašli na balkon na desetom spratu, čvrsto ga zagrlio i skočio zajedno s njim...
Često se pitam da li bi Zijin kraj mogao biti i drugačiji - samo da mi nije beskrajno vjerovao.
-
van Basten
- Posts: 7941
- Joined: 21/09/2006 02:59
#193
Vidim da je ovih dana izašlo novo, dopunjeno izdanje Priči Daria Džamonje u izdanju Slobodne Bosne. Cijena 20KM valjda. Jel ko vidio tu knjigu, koliko je zaista dopunjeno izdanje u odnosu na prethodne zbirke?
-
janje_
- Posts: 2436
- Joined: 05/04/2007 14:05
#195
kupio knjigu. ne znam kakva su prosla izdanja, ali mi se cini da su ovoj sve dzamonjine price iz ludnice, ili odakle ih je vec prico.van Basten wrote:Vidim da je ovih dana izašlo novo, dopunjeno izdanje Priči Daria Džamonje u izdanju Slobodne Bosne. Cijena 20KM valjda. Jel ko vidio tu knjigu, koliko je zaista dopunjeno izdanje u odnosu na prethodne zbirke?
-
kub lajkan
- Posts: 3514
- Joined: 03/12/2004 19:20
#196
Od danas vise nisam konj...kub lajkan wrote:Jednu stvar sebi u vezi njega nikako ne mogu oprostiti. Prije 3-4 godine sam nakon dugo vremena sreo neke prijatelje, i da ispadnem fin uzmem im za poklon Dzamonjinu knjigu. Onu zadnju sto je izdala SB...
I kasnije, kad sam i sebi htio uzeti, vise nije bio nijedan primjerak. Sve puklo!
I dan-danas s vremena na vrijeme kazem sebi "Konju jedan!"...
Nadjoh je jedva... skoro da se rasprodalo i ovo izdanje...
Jooooj jes' mi draaaagooooooo...
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#197
HRANA ZA MAČKE
Nisam znao da mačke, tako smrde. Cijeli život sam proveo okružen njima. Rodonačelnik stotina mačaka koje su prošle kroz moj život bila je Kraljica Majka.
Jedne zime sam je našao kao crnu, čupavu grudu u snijegu i odnio kući. Babu i djeda sam ubijedio da je mačor, pa su mi dozvolili da je zadržim. Kraljica nije bila baš neke ljepote za izložbu, ali se pokazala nevjerovatno jebežljivom, pa nije bilo trenutka kad nam po kući nije skakalo pet-šest mačića.
Majka je vodila brigu o njima sve dok ne bi stasali za glasanje, a onda bi krenuli svojim putevima.
Ipak jedan mačak, Cuni, ostao je zauvijek. Obolio je od štenećaka (da, dobro ste me čuli), od kojeg, ako nisu vakcinisani, za kučiće i mačiće nema lijeka, ali ja sam zabijatio da ga spasim: čistio sam mu njušku i grlo od gnoja štapićima za uši, hranio ga mlijekom na pipetu, trijebio mu buhe i preživio je. Postali smo najbolji prijatelji.
Spavao je zajedno sa mnom u krevetu i, na užasavanje mog djeda i bake, jeo i iz istog tanjira sa mnom.
Kažem, nikad nisam osjetio nikakav neprijatan vonj, ali kad sam ušao u tu sobu, zanebesalo mi se kao da me je neko opalio štosom: mokraća, izmet, ustajali zrak, ukiseljeno mlijeko, pokvarena pašteta...
Ali, to je valjda isto kao i sa prljavim čarapama - tvoje ti nikad ne smrde.
Zatekao sam se u dijelu grada u koji inače rijetko zalazim. Išao sam u direkciju Vodovoda uložiti reklamaciju što mi već mjesecima dolazi račun za vodu za četiri osobe, na ime prijašnjeg stanara, a ja sam ko ćuk... Pametnice u Vodovodu su mi rekle da prvo moram odjaviti prethodnog stanara. Pitao sam zar nije logično da njega odjavljujem samim tim što sebe prijavljujem, ali kako je njima logika potpuno nepoznat pojam, samo su slegnuli ramenima i nastavili da oblizuju prste umašćene burekom.
Sjetio sam se da u blizini stanuje (ili je stanovao) Čiča. Kupio sam flašu travarice i popeo se uz klimave basamake. Pokucao sam na vrata. Nije bilo odgovora. Zakucao sam jače, a onda se čuo njegov promukli bariton: "Nema nikog."
Pritisnuo sam kvaku i ušao, a gomila mačaka se uznemirila mojim prisustvom, nakostriješila i frktala iz ćoškova prljave sobe. Njegov još uvijek moćni torzo (čuo sam da su mu noge amputirane zbog šećerne bolesti ) ležao je na krevetu zavaljen u sive jastuke.
"Pozdravio" me riječima: "Samo si mi ti falio!"
Razgalio se kad je ugledao flašu u mojoj ruci.
Odvrnuo je čep i potegao dobar gutljaj. Obrisao je grlić i pružio mi je natrag: "Ne gadi ti se poslije mene?"
Osvrnuo sam se okolo, ali na vidiku nije bilo nikakve čaše, šolje, čak ni fildžana, pa sam se i ja "pričestio" direktno iz flaše.
Pitao je:"Pušiš li?"
Pružio sam mu kutiju i upaljač, a on je glasno gutajući dim gunđao:
"Ona vještica mi ne da ni da pijem, ni da pušim, hrani me splačinama..."
"Koja vještica?"
"Komšinica. Ona prima moju penziju i navodno me njeguje."
"Znam da je pitanje glupo, ali: kako si?"
Potapšao je mjesto na krevetu i rekao:
"Sjedi. Ne boj se - ne možeš mi pričepiti noge."
Posegnuo je opet za flašom i rekao:
"Kako sam? Otkako sam umro - kao da sam u zemlju propo."
"Daj, Čiča, nemoj mi tih starih štosova. Znaš ti i bolje."
"Ne, ozbiljno ti kažem: djeca su mi rasuta po svijetu, ono malo prijatelja što je još živo je prestaro da mi dođe na grob - jedino što imam su ove mačketine koje me mrze", nastavio je.
Počelo mi je bivati neprijatno da slušam baljezganje senilnog starca, pa sam ga prekinuo: "Znaš li onu pjesmu Velimira Miloševića?
KAD POMISLE DA SAM MRTAV
JA OŽIVIM
NE ZATO STO MI SE ŽIVI
VEĆ ONAKO..."
Tužno se nasmiješio: "Ti se, mali, nikad nećeš opametiti. Tebi je literatura istinitija od života."
Šutnjom smo ubili još satak vremena i onu flašu travarice.
Pri odlasku sam pitao:
"Nemoj se ljutiti, ali može li još jedna flašica?"
"Ne bi bilo naodmet."
Kupio sam steku cigara i travaricu na pijaci.
Sve je to strpao pod jastuk.
Kad sam izlazio, zamolio me je:
"Navrati ponekad. Tek da provjeriš - ne bih htio da poslužim kao hrana ovim mačketinama."
* * *
U gradu sam sreo Dragana Janjića. Ispričao sam mu da sam bio kod Čiče.
Zabezeknuo se: "Čiče?! Kojeg Čiče?"
"Pa, našeg, jedinog Čiče!"
Dragan je mahao glavom: "Čiča je umro devedeset pete. Kad si ti bio u Americi. Cijelo Sarajevo mu je bilo na sahrani."
"Ma, daj, Dragane - znam šta govorim."
Ponovio sam mu i zadnje riječi koje mi je uputio, njegov strah da ne posluži kao hrana mačkama...
"Jesi li čitao moju zadnju knjigu?"
"Jesam. Pa, šta?"
"Sjećaš li se priče ČAJ OD ALEKSANDRIJSKE RUŽE?"
"Podsjeti me."
"E, pa u toj priči mačak Sokrat mezi svog mrtvog gazdu. Ti, Daco, vazda miješaš literaturu i život."
* * *
Ostavio sam nedopijeno piće (što mi se rijetko dešava) na šanku i zapucao u Logavinu. Na mjestu kuće koju sam jutros "posjetio" bile su samo ruševine.
Nisam znao da mačke, tako smrde. Cijeli život sam proveo okružen njima. Rodonačelnik stotina mačaka koje su prošle kroz moj život bila je Kraljica Majka.
Jedne zime sam je našao kao crnu, čupavu grudu u snijegu i odnio kući. Babu i djeda sam ubijedio da je mačor, pa su mi dozvolili da je zadržim. Kraljica nije bila baš neke ljepote za izložbu, ali se pokazala nevjerovatno jebežljivom, pa nije bilo trenutka kad nam po kući nije skakalo pet-šest mačića.
Majka je vodila brigu o njima sve dok ne bi stasali za glasanje, a onda bi krenuli svojim putevima.
Ipak jedan mačak, Cuni, ostao je zauvijek. Obolio je od štenećaka (da, dobro ste me čuli), od kojeg, ako nisu vakcinisani, za kučiće i mačiće nema lijeka, ali ja sam zabijatio da ga spasim: čistio sam mu njušku i grlo od gnoja štapićima za uši, hranio ga mlijekom na pipetu, trijebio mu buhe i preživio je. Postali smo najbolji prijatelji.
Spavao je zajedno sa mnom u krevetu i, na užasavanje mog djeda i bake, jeo i iz istog tanjira sa mnom.
Kažem, nikad nisam osjetio nikakav neprijatan vonj, ali kad sam ušao u tu sobu, zanebesalo mi se kao da me je neko opalio štosom: mokraća, izmet, ustajali zrak, ukiseljeno mlijeko, pokvarena pašteta...
Ali, to je valjda isto kao i sa prljavim čarapama - tvoje ti nikad ne smrde.
Zatekao sam se u dijelu grada u koji inače rijetko zalazim. Išao sam u direkciju Vodovoda uložiti reklamaciju što mi već mjesecima dolazi račun za vodu za četiri osobe, na ime prijašnjeg stanara, a ja sam ko ćuk... Pametnice u Vodovodu su mi rekle da prvo moram odjaviti prethodnog stanara. Pitao sam zar nije logično da njega odjavljujem samim tim što sebe prijavljujem, ali kako je njima logika potpuno nepoznat pojam, samo su slegnuli ramenima i nastavili da oblizuju prste umašćene burekom.
Sjetio sam se da u blizini stanuje (ili je stanovao) Čiča. Kupio sam flašu travarice i popeo se uz klimave basamake. Pokucao sam na vrata. Nije bilo odgovora. Zakucao sam jače, a onda se čuo njegov promukli bariton: "Nema nikog."
Pritisnuo sam kvaku i ušao, a gomila mačaka se uznemirila mojim prisustvom, nakostriješila i frktala iz ćoškova prljave sobe. Njegov još uvijek moćni torzo (čuo sam da su mu noge amputirane zbog šećerne bolesti ) ležao je na krevetu zavaljen u sive jastuke.
"Pozdravio" me riječima: "Samo si mi ti falio!"
Razgalio se kad je ugledao flašu u mojoj ruci.
Odvrnuo je čep i potegao dobar gutljaj. Obrisao je grlić i pružio mi je natrag: "Ne gadi ti se poslije mene?"
Osvrnuo sam se okolo, ali na vidiku nije bilo nikakve čaše, šolje, čak ni fildžana, pa sam se i ja "pričestio" direktno iz flaše.
Pitao je:"Pušiš li?"
Pružio sam mu kutiju i upaljač, a on je glasno gutajući dim gunđao:
"Ona vještica mi ne da ni da pijem, ni da pušim, hrani me splačinama..."
"Koja vještica?"
"Komšinica. Ona prima moju penziju i navodno me njeguje."
"Znam da je pitanje glupo, ali: kako si?"
Potapšao je mjesto na krevetu i rekao:
"Sjedi. Ne boj se - ne možeš mi pričepiti noge."
Posegnuo je opet za flašom i rekao:
"Kako sam? Otkako sam umro - kao da sam u zemlju propo."
"Daj, Čiča, nemoj mi tih starih štosova. Znaš ti i bolje."
"Ne, ozbiljno ti kažem: djeca su mi rasuta po svijetu, ono malo prijatelja što je još živo je prestaro da mi dođe na grob - jedino što imam su ove mačketine koje me mrze", nastavio je.
Počelo mi je bivati neprijatno da slušam baljezganje senilnog starca, pa sam ga prekinuo: "Znaš li onu pjesmu Velimira Miloševića?
KAD POMISLE DA SAM MRTAV
JA OŽIVIM
NE ZATO STO MI SE ŽIVI
VEĆ ONAKO..."
Tužno se nasmiješio: "Ti se, mali, nikad nećeš opametiti. Tebi je literatura istinitija od života."
Šutnjom smo ubili još satak vremena i onu flašu travarice.
Pri odlasku sam pitao:
"Nemoj se ljutiti, ali može li još jedna flašica?"
"Ne bi bilo naodmet."
Kupio sam steku cigara i travaricu na pijaci.
Sve je to strpao pod jastuk.
Kad sam izlazio, zamolio me je:
"Navrati ponekad. Tek da provjeriš - ne bih htio da poslužim kao hrana ovim mačketinama."
* * *
U gradu sam sreo Dragana Janjića. Ispričao sam mu da sam bio kod Čiče.
Zabezeknuo se: "Čiče?! Kojeg Čiče?"
"Pa, našeg, jedinog Čiče!"
Dragan je mahao glavom: "Čiča je umro devedeset pete. Kad si ti bio u Americi. Cijelo Sarajevo mu je bilo na sahrani."
"Ma, daj, Dragane - znam šta govorim."
Ponovio sam mu i zadnje riječi koje mi je uputio, njegov strah da ne posluži kao hrana mačkama...
"Jesi li čitao moju zadnju knjigu?"
"Jesam. Pa, šta?"
"Sjećaš li se priče ČAJ OD ALEKSANDRIJSKE RUŽE?"
"Podsjeti me."
"E, pa u toj priči mačak Sokrat mezi svog mrtvog gazdu. Ti, Daco, vazda miješaš literaturu i život."
* * *
Ostavio sam nedopijeno piće (što mi se rijetko dešava) na šanku i zapucao u Logavinu. Na mjestu kuće koju sam jutros "posjetio" bile su samo ruševine.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#198
ČOVJEK
KOJI JE VOLIO VOZOVE
Šutnja nam je kao sjekira visila iznad glava prijeteći da prekine i onu jedinu vlas što nam je spajala nekadašnje živote.
Već sam se tri puta dizao od stola, listao prebogatu diskoteku što je imao, nježno milovao hrbate knjiga koje bih rado ponovo pročitao, prosjačio bar djelić njegove pažnje ne bi li mi ponudio neku knjigu ili ploču na posudbu, ali on je blijedim očima samo zurio u neku daljinu (ili dubinu), otkidao filtere sa cigareta i pušio jednu na drugu kroz ogroman čibuk od trešnjevog drveta i gunđao: "Bože, kakva li sad govna ne prave! Sjećaš li se Primorke?", pitao me je zaboravljajući da je on barem dvostruko stariji od mene.
"Eh, kakva je to cigara bila!", lagao sam kao da sam ih tonu ispušio, mada se ona prestala proizvoditi dok sam ja još uvijek pišao u gaće. Pitao sam ga je li za kafu, a on je neodređeno mahnuo rukom što je moglo značiti i ovo i ono.
Ipak sam pristavio pocrnjelu džezvu.
Da budem iskren, svratio sam kod njega da mu izbijem koji dinar: već sam bio pripremio priču kako mi je majka iz Holandije poslala paket s odjećom za koji moram platiti carinu od sto maraka ili će se vratiti nazad, ali nisam imao šanse da mu je složim, jer je on, čim me je ugledao na vratima, posegnuo za "takulin" (tako je uvijek zvao novčanik) i, kao bezbroj puta do tada, izbrojao mi baš onoliko koliko sam namjeravao tražiti.
Kafa kao da ga je malo oraspoložila, pa je započeo razgovor:
"Nisi došao samo zbog para, jelde? Htio bi mi turiti u one svoje kakosezvaše novine. Zar ne možeš pričekati da riknem? A, uostalom, više ćeš o mom životu saznati od drugih ljudi - meni, a i ja njima, sasvim nepoznatih, nego od mene."
"Ma, nije čika-Rajko..."
"Daj, ne seri."
I ja sam prestao, jer je ono što je rekao bila živa istina.
"Imate li šta ljuto?"
"Ima pun bife nekakve jebene kruške. Svi navalili da mi donose na peškeš krušku, kao da više niko u ovoj Bosni ne peče šljivu. 'Ajd naspider i meni jednu."
Naša veza je, najblaže rečeno, bila čudna. (Prijateljstvom se to, zbog ogromne razlike u godinama, nikako nije moglo nazvati.)
Prije svoje smrti moj djed me je ostavio njemu u amanet. Njihovo prijateljstvo je bilo duboko i iskreno, ali nije sezalo dalje od kartaškog stola za kojim su danima i noćima ljuštili preferans, ali se tu i prekidalo, jer su bili sušta suprotnost.
Moj djed je bio slika i prilika uštogljenog austrougarskog (kasnije kraljevskog, a još kasnijeg komunističkog) činovnika kome su red i zakon bili "sve i svja", za čika-Rajka se pričalo da nema ni dana radnog staža, da je cijeli život proveo u lopovluku i varanju ljudi.
Doduše, pričalo se i to da je nekad davno dobio posao u Pošti, ali da nije izdurao ni mjesec dana, jer su ga uhvatili kako kompletne pošiljke baca u peć, a njegovo navodno objašnjenje je bilo da među pismima mora biti i onih koja sadrže tužne vijesti, pa je htio poštedjeti primaoce. Nekom prilikom sam ga pitao da li je to istina, a on se sipljivo nasmijao i zavrtio glavom:
"To je neki polupismeni kreten pročitao u jednoj od onih idiotskih novinskih rubrika pod naslovom Da li ste znali, a odnosilo se na Williama Faulknera, a onda je to prikačio meni. Ja u Poštu nikad nisam ni zavirio - osim kad sam išao da bunarim."
Moj djed je, po vlastitom priznanju, samo jednom bio u prilici da prevari ženu dok je bio u austrougarskoj vojsci u Džeru, u nekom bordelu za vojnike, a čika-Rajka je bio glas ženskaroša čije su najčešće žrtve bile snaše u vozovima.
Ako je ikad i imao "radno mjesto", čika-Rajku su to bili vozovi.
Tu je džepario gastarbajtere, prodavao im dupljak lančiće i satove (pričalo se čak da ih je, nakon što bi ih opelješio, izbacivao iz voza u punoj brzini, ali ja u takve priče nikad nisam vjerovao) i, naravno, vrtio šibice.
Među šibicarima-poletarcima je kružila priča kako je ispod tri kutije za cipele mogao sakriti mačku, a on se na to samo gorko smijao: "Samo me čudi da ta mačka vremenom nije narasla do vola. Da sam to mogao, sad bih se zvao David Copperfield, bio bih bogat i jebavao Claudiu Schiffer, a ne bih pola života proveo po zatvorima."
Flaša kruške se bližila kraju, a njemu su oči, ili se bar meni tako učinilo, zasuzile:
"Da, tako je. Pola života sam proveo u muriji, a pola po vozovima. I mogu ti reći da sam volio vozove. Čak i kad nisam radio, znao bih sjesti na prvi, u bilo kojem pravcu. Samo bih stajao u bifeu i lokao mlako pivo, jeo one jebene sardine kojima je davno istekao rok trajanja i one sparušene sendviče... Je li proradila pruga?"
"Nije, čika-Rajko, a da niste malo prestari za vozove?"
"Upravo zato te i pitam: živim od sadake. Znaš, lopovi - mislim, oni pravi lopovi su jedini pošteni sloj koji je ostao u ovoj zemlji. Kad krene prvi voz, hoću da stavim vrata na šine."
Otišao je u klozet, a ja sam s police za knjige smotao Tragično osjećanje života Miguela de Unamuna i strpao ga pod košulju.
* * *
Pri ispraćaju mi je rekao: "Izvini, zaboravio sam da ti je kćerki dvadesetog rođendan. Evo ti pedeset mara, pa joj kupi nešto od čika-Rajka."
Krenuo sam niz stepenice, a on je doviknuo za mnom: "Nisi, vala, kakav izbor napravio. Kad krenu vozovi, javiću ti, pa biraj knjige koje želiš."
KOJI JE VOLIO VOZOVE
Šutnja nam je kao sjekira visila iznad glava prijeteći da prekine i onu jedinu vlas što nam je spajala nekadašnje živote.
Već sam se tri puta dizao od stola, listao prebogatu diskoteku što je imao, nježno milovao hrbate knjiga koje bih rado ponovo pročitao, prosjačio bar djelić njegove pažnje ne bi li mi ponudio neku knjigu ili ploču na posudbu, ali on je blijedim očima samo zurio u neku daljinu (ili dubinu), otkidao filtere sa cigareta i pušio jednu na drugu kroz ogroman čibuk od trešnjevog drveta i gunđao: "Bože, kakva li sad govna ne prave! Sjećaš li se Primorke?", pitao me je zaboravljajući da je on barem dvostruko stariji od mene.
"Eh, kakva je to cigara bila!", lagao sam kao da sam ih tonu ispušio, mada se ona prestala proizvoditi dok sam ja još uvijek pišao u gaće. Pitao sam ga je li za kafu, a on je neodređeno mahnuo rukom što je moglo značiti i ovo i ono.
Ipak sam pristavio pocrnjelu džezvu.
Da budem iskren, svratio sam kod njega da mu izbijem koji dinar: već sam bio pripremio priču kako mi je majka iz Holandije poslala paket s odjećom za koji moram platiti carinu od sto maraka ili će se vratiti nazad, ali nisam imao šanse da mu je složim, jer je on, čim me je ugledao na vratima, posegnuo za "takulin" (tako je uvijek zvao novčanik) i, kao bezbroj puta do tada, izbrojao mi baš onoliko koliko sam namjeravao tražiti.
Kafa kao da ga je malo oraspoložila, pa je započeo razgovor:
"Nisi došao samo zbog para, jelde? Htio bi mi turiti u one svoje kakosezvaše novine. Zar ne možeš pričekati da riknem? A, uostalom, više ćeš o mom životu saznati od drugih ljudi - meni, a i ja njima, sasvim nepoznatih, nego od mene."
"Ma, nije čika-Rajko..."
"Daj, ne seri."
I ja sam prestao, jer je ono što je rekao bila živa istina.
"Imate li šta ljuto?"
"Ima pun bife nekakve jebene kruške. Svi navalili da mi donose na peškeš krušku, kao da više niko u ovoj Bosni ne peče šljivu. 'Ajd naspider i meni jednu."
Naša veza je, najblaže rečeno, bila čudna. (Prijateljstvom se to, zbog ogromne razlike u godinama, nikako nije moglo nazvati.)
Prije svoje smrti moj djed me je ostavio njemu u amanet. Njihovo prijateljstvo je bilo duboko i iskreno, ali nije sezalo dalje od kartaškog stola za kojim su danima i noćima ljuštili preferans, ali se tu i prekidalo, jer su bili sušta suprotnost.
Moj djed je bio slika i prilika uštogljenog austrougarskog (kasnije kraljevskog, a još kasnijeg komunističkog) činovnika kome su red i zakon bili "sve i svja", za čika-Rajka se pričalo da nema ni dana radnog staža, da je cijeli život proveo u lopovluku i varanju ljudi.
Doduše, pričalo se i to da je nekad davno dobio posao u Pošti, ali da nije izdurao ni mjesec dana, jer su ga uhvatili kako kompletne pošiljke baca u peć, a njegovo navodno objašnjenje je bilo da među pismima mora biti i onih koja sadrže tužne vijesti, pa je htio poštedjeti primaoce. Nekom prilikom sam ga pitao da li je to istina, a on se sipljivo nasmijao i zavrtio glavom:
"To je neki polupismeni kreten pročitao u jednoj od onih idiotskih novinskih rubrika pod naslovom Da li ste znali, a odnosilo se na Williama Faulknera, a onda je to prikačio meni. Ja u Poštu nikad nisam ni zavirio - osim kad sam išao da bunarim."
Moj djed je, po vlastitom priznanju, samo jednom bio u prilici da prevari ženu dok je bio u austrougarskoj vojsci u Džeru, u nekom bordelu za vojnike, a čika-Rajka je bio glas ženskaroša čije su najčešće žrtve bile snaše u vozovima.
Ako je ikad i imao "radno mjesto", čika-Rajku su to bili vozovi.
Tu je džepario gastarbajtere, prodavao im dupljak lančiće i satove (pričalo se čak da ih je, nakon što bi ih opelješio, izbacivao iz voza u punoj brzini, ali ja u takve priče nikad nisam vjerovao) i, naravno, vrtio šibice.
Među šibicarima-poletarcima je kružila priča kako je ispod tri kutije za cipele mogao sakriti mačku, a on se na to samo gorko smijao: "Samo me čudi da ta mačka vremenom nije narasla do vola. Da sam to mogao, sad bih se zvao David Copperfield, bio bih bogat i jebavao Claudiu Schiffer, a ne bih pola života proveo po zatvorima."
Flaša kruške se bližila kraju, a njemu su oči, ili se bar meni tako učinilo, zasuzile:
"Da, tako je. Pola života sam proveo u muriji, a pola po vozovima. I mogu ti reći da sam volio vozove. Čak i kad nisam radio, znao bih sjesti na prvi, u bilo kojem pravcu. Samo bih stajao u bifeu i lokao mlako pivo, jeo one jebene sardine kojima je davno istekao rok trajanja i one sparušene sendviče... Je li proradila pruga?"
"Nije, čika-Rajko, a da niste malo prestari za vozove?"
"Upravo zato te i pitam: živim od sadake. Znaš, lopovi - mislim, oni pravi lopovi su jedini pošteni sloj koji je ostao u ovoj zemlji. Kad krene prvi voz, hoću da stavim vrata na šine."
Otišao je u klozet, a ja sam s police za knjige smotao Tragično osjećanje života Miguela de Unamuna i strpao ga pod košulju.
* * *
Pri ispraćaju mi je rekao: "Izvini, zaboravio sam da ti je kćerki dvadesetog rođendan. Evo ti pedeset mara, pa joj kupi nešto od čika-Rajka."
Krenuo sam niz stepenice, a on je doviknuo za mnom: "Nisi, vala, kakav izbor napravio. Kad krenu vozovi, javiću ti, pa biraj knjige koje želiš."
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#199
INSPEKTOR HAMZIGAHOP
Osmijesi na licima i onih rijetkih prijatelja su se tiho gasili poput logorske vatre na oktobarskoj kiši, jer već je prošao mjesec dana kako sam se vratio iz Amerike i to ne "pun kao brod". Nisam baš kokuz, ali jebo pare kad ih nemaš s kim potrošiti...
Ulazim u Slogu. Za šankom (novim) ona ista tupa lica koja sam i ostavio pri odlasku, a koja nisu registrovala čak ni rat, a kamoli moje petogodišnje odsustvo. Za stolovima četvrtaste glave mnogo mlađe od mene. Listam lica jedno po jedno, kao da listam knjigu potjernica, ne bih li prepoznao nekoga, ali svi su slični, slično obučeni, slično ošišani, pričaju sa sličnim naglaskom, koriste iste riječi u razgovoru... Nema meni u tom stoglavom biću ništa poznato.
Sjedim za šankom, okrenut prema ulaznim vratima. U kontralajtu se pojavljuje silueta, zastaje za trenutak, privikava oči na polumrak, a onda se pomiče i u isto vrijeme i ja i silueta širimo ruke i letimo jedan drugom u zagrljaj:
"Ma jesi li to ti, jebo te patak?", uzvikujemo istovremeno.
Bio je to Koke Hamzigahop.
"Kako je?", pitam ga.
On samo široko razmahnu rukom po sali:
"Sam vidiš. Goli papak."
"Ti?"
"Ma, ne znam, moj Koke... Ispuh'o sam k'o balon. Dočekali su me k'o Clintona: vodali po televiziji, radiju, novinama, književne večeri i ta sranja - sve sam mislio da će od toga biti nekog haira, a ispalo je da su me vodali kao mečku na lancu... Kao: naša je zasluga što se zaslužni građanin Dario Džamonja vratio. Jebo ih i zaslužni građanin i Dario Džamonja. Ne znam, moj Koke. Samo da vratim svoj stan, pa idem nazad djeci..."
"Samo?!"
"Pa, dobro - ne znam koliko to može potrajati: imam stanarsko pravo, ugovor o korištenju stana..."
Očito je bilo da ne želi više slušati moje gluposti, nego je mahnuo rukom Šekiju, konobaru: "Daj nam još dva hladna."
Pričali smo o našim prijateljima kojih više nema ili su puhnuli i sa zadovoljstvom konstatovali da nijedan nije "prešao na Pale"...
"Šta ti radiš?", pitao sam ga.
Napravio je gadljiv izraz:
"Kurvam se. Jebu me na suho k'o jeftinu kurvu, a ne plaćaju mi."
Prije rata je radio u Bosnalijeku kao pravnik. (Pravo je završio u rekordnom roku - dvadeset godina.)
Nisam dalje insistirao. Htio sam skrenuti razgovor:
"Mazne li se šta?"
"Daj, ne budali", ljutnuo se.
Koke je, inače, svoj nadimak stekao jer mu se sve "lijepilo" za ruke - od voća na pijacama, novina sa trafika, čokolada sa polica tek otvorenih "mini-marketa", švercovanih farmerki i majica na Maloj pijaci na Baščaršiji, do hemijskih olovaka u školi...
Kasnije, kad smo otkrili privlačnost Johna Barleycorna, nas kokuze je Koke redovno snabdijevao flašama manastirke i badelovke, Skenderbega, Wyborove votke, Rubina, Johnnya Walkera... Mi smo se samo trebali snaći za "šiljke". A, i to je preuzeo na sebe: svaki gazda disca (kako su se tad zvali kafići) bio je voljan kupiti flašu viskija u pola cijene.
Sjećam se kako smo jednog ljeta sjedili iza Istrine bašte i maštali o pivi, a u džepu ni banke.
"Sačekajte raja", rekao je Koke, zabio ruke u džepove i pitao: "Može li jedna gajbica?"
"Ne budali Koke. Pašćeš - ne isplati se ..."
Nije nas šljivio. Uputio se ravno prema Gradini i za par minuta smo ga vidjeli kako prti gajbu piva.
Saletjeli smo ga:
"Pa, bolan, kako? Foliraš - im'o si zašlepane love?"
Koke se samo iscerio:
"Hamzigahop!"
Onda nam je ispričao: predstavio se kao radnik Pivare koji je došao da vidi da li ima piva kojem je istekao rok, k'o džoja pregledao gajbe, odabrao jednu, turio je prodavačici pod nos i strogo je ukorio:
"Drugarice, ovo je vaš posao da provjerite. Ne znate kako je opasno trovanje pivom?"
Samo je jednom "pao" u životu. Pošli smo kod mene: Munja, Cigo i Lolo. Imali smo bukadar pića, ali ništa od meze. Koke je rekao da će on to srediti. Prolazili smo pored "dragstora" u Titovoj, a on je rekao da produžimo, da će nas stići. Ali nije.
Čekali smo ga cijeli sat kad se pojavio na vratima. Pitali smo ga šta je bilo i ponudili pićem. Samo je odhuknuo:
"Ma, kakvo piće - ne mogu ni da dišem." Elem, šta je bilo?
Poslovođa ga je uhvatio s cijelom mortadelom ispod džempera. Smijao se:
"A, kako i ne bi kad sam izgledao kao trudnica. Zaključao me je u magacin i pozvao drotove. Nije bilo druge nego da smažem cijelu mortadelu. O, moj bože, mortadela i nekako, ali što sam se namučio s kanafom. Došli su drotovi i svuda tražili mortadelu. Pomogao im je i papak i samo ponavljao: nisam lud, nisam lud, nisam lud i čupao se za kosu... Meni su rekli: Momak, izvini, idi kući. Dok smo izlazili iz radnje, dobacio sam mu: Stari, bolje bi ti bilo da ne piješ na poslu."
Pitao me je kuda se krećem, a ja sam slegnuo ramenima:
"U krug. Pokušavam tamo gdje nema papaka, ali je to teško naći."
Dogovorili smo se da se sutradan nađemo u FIS-u, ali sam ja ujutru otputovao u Crnu Goru i ostao tamo mjesec dana.
Dugo se nismo vidjeli, a onda se slučajno sreli u Imperijalu. Žalio sam mu se da me u MUP-u handre za ličnu kartu - k'o biva, nisam se nikad ni rodio, nisam ni postojao...
"Imaš li slike?"
"Naravno da imam."
"Daj mi ih. Ja ću ti to srediti. Ti sutra dođi, iza dvanaest, po ličnu na Marindvor."
"Daj, Koke, nemoj me još i ti zajebavati."
"Ne zajebavam te. Ja sam sada viši inspektor u MUP-u."
Samo sam buljio u nevjerici, ali sam mu ipak dao slike i sutra potpisao karton, pritisnuo palac i podigao dokaz mog postojanja.
Nakon dvije godine sam ušao u svoj stan i pozvao Koketa na naselje. Došao je s dvije flaše štoka.
Pitao sam ga: "Jesi li ih kupio?"
Ostala raja ga nije znala otprije, pa su me u čudu gledali. Odgovorio je:
"Hoćeš li da ti pokažem račun."
Kad smo se "šupili" i kad smo ostali sami, prebacio mi je ruku preko ramena i upitao:
"Sad si sredio stan. Vraćaš li se u Ameriku?"
"Još nemam pravo. Moram ostati neko vrijeme, ali jebaji ga, ja sam otrovan ovim gradom. Ne znam da li ga više volim ili mrzim."
* * *
P.S.
Par dana nakon njegove posjete sam sjedio kod Kerima i s čika-Enesom pričao nešto o istoriji Bosne. Obećao sam mu da ću mu donijeti knjigu Nijaza Durakovića Prokletstvo Muslimana.
Sve sam pretražio, ali je nisam mogao naći.
Pomislio sam: pa, majku mu, nisam lud. Nije je niko mogao pojesti.
Onda mi je kroz glavu samo prostrujalo: "Hamzigahop."
Osmijesi na licima i onih rijetkih prijatelja su se tiho gasili poput logorske vatre na oktobarskoj kiši, jer već je prošao mjesec dana kako sam se vratio iz Amerike i to ne "pun kao brod". Nisam baš kokuz, ali jebo pare kad ih nemaš s kim potrošiti...
Ulazim u Slogu. Za šankom (novim) ona ista tupa lica koja sam i ostavio pri odlasku, a koja nisu registrovala čak ni rat, a kamoli moje petogodišnje odsustvo. Za stolovima četvrtaste glave mnogo mlađe od mene. Listam lica jedno po jedno, kao da listam knjigu potjernica, ne bih li prepoznao nekoga, ali svi su slični, slično obučeni, slično ošišani, pričaju sa sličnim naglaskom, koriste iste riječi u razgovoru... Nema meni u tom stoglavom biću ništa poznato.
Sjedim za šankom, okrenut prema ulaznim vratima. U kontralajtu se pojavljuje silueta, zastaje za trenutak, privikava oči na polumrak, a onda se pomiče i u isto vrijeme i ja i silueta širimo ruke i letimo jedan drugom u zagrljaj:
"Ma jesi li to ti, jebo te patak?", uzvikujemo istovremeno.
Bio je to Koke Hamzigahop.
"Kako je?", pitam ga.
On samo široko razmahnu rukom po sali:
"Sam vidiš. Goli papak."
"Ti?"
"Ma, ne znam, moj Koke... Ispuh'o sam k'o balon. Dočekali su me k'o Clintona: vodali po televiziji, radiju, novinama, književne večeri i ta sranja - sve sam mislio da će od toga biti nekog haira, a ispalo je da su me vodali kao mečku na lancu... Kao: naša je zasluga što se zaslužni građanin Dario Džamonja vratio. Jebo ih i zaslužni građanin i Dario Džamonja. Ne znam, moj Koke. Samo da vratim svoj stan, pa idem nazad djeci..."
"Samo?!"
"Pa, dobro - ne znam koliko to može potrajati: imam stanarsko pravo, ugovor o korištenju stana..."
Očito je bilo da ne želi više slušati moje gluposti, nego je mahnuo rukom Šekiju, konobaru: "Daj nam još dva hladna."
Pričali smo o našim prijateljima kojih više nema ili su puhnuli i sa zadovoljstvom konstatovali da nijedan nije "prešao na Pale"...
"Šta ti radiš?", pitao sam ga.
Napravio je gadljiv izraz:
"Kurvam se. Jebu me na suho k'o jeftinu kurvu, a ne plaćaju mi."
Prije rata je radio u Bosnalijeku kao pravnik. (Pravo je završio u rekordnom roku - dvadeset godina.)
Nisam dalje insistirao. Htio sam skrenuti razgovor:
"Mazne li se šta?"
"Daj, ne budali", ljutnuo se.
Koke je, inače, svoj nadimak stekao jer mu se sve "lijepilo" za ruke - od voća na pijacama, novina sa trafika, čokolada sa polica tek otvorenih "mini-marketa", švercovanih farmerki i majica na Maloj pijaci na Baščaršiji, do hemijskih olovaka u školi...
Kasnije, kad smo otkrili privlačnost Johna Barleycorna, nas kokuze je Koke redovno snabdijevao flašama manastirke i badelovke, Skenderbega, Wyborove votke, Rubina, Johnnya Walkera... Mi smo se samo trebali snaći za "šiljke". A, i to je preuzeo na sebe: svaki gazda disca (kako su se tad zvali kafići) bio je voljan kupiti flašu viskija u pola cijene.
Sjećam se kako smo jednog ljeta sjedili iza Istrine bašte i maštali o pivi, a u džepu ni banke.
"Sačekajte raja", rekao je Koke, zabio ruke u džepove i pitao: "Može li jedna gajbica?"
"Ne budali Koke. Pašćeš - ne isplati se ..."
Nije nas šljivio. Uputio se ravno prema Gradini i za par minuta smo ga vidjeli kako prti gajbu piva.
Saletjeli smo ga:
"Pa, bolan, kako? Foliraš - im'o si zašlepane love?"
Koke se samo iscerio:
"Hamzigahop!"
Onda nam je ispričao: predstavio se kao radnik Pivare koji je došao da vidi da li ima piva kojem je istekao rok, k'o džoja pregledao gajbe, odabrao jednu, turio je prodavačici pod nos i strogo je ukorio:
"Drugarice, ovo je vaš posao da provjerite. Ne znate kako je opasno trovanje pivom?"
Samo je jednom "pao" u životu. Pošli smo kod mene: Munja, Cigo i Lolo. Imali smo bukadar pića, ali ništa od meze. Koke je rekao da će on to srediti. Prolazili smo pored "dragstora" u Titovoj, a on je rekao da produžimo, da će nas stići. Ali nije.
Čekali smo ga cijeli sat kad se pojavio na vratima. Pitali smo ga šta je bilo i ponudili pićem. Samo je odhuknuo:
"Ma, kakvo piće - ne mogu ni da dišem." Elem, šta je bilo?
Poslovođa ga je uhvatio s cijelom mortadelom ispod džempera. Smijao se:
"A, kako i ne bi kad sam izgledao kao trudnica. Zaključao me je u magacin i pozvao drotove. Nije bilo druge nego da smažem cijelu mortadelu. O, moj bože, mortadela i nekako, ali što sam se namučio s kanafom. Došli su drotovi i svuda tražili mortadelu. Pomogao im je i papak i samo ponavljao: nisam lud, nisam lud, nisam lud i čupao se za kosu... Meni su rekli: Momak, izvini, idi kući. Dok smo izlazili iz radnje, dobacio sam mu: Stari, bolje bi ti bilo da ne piješ na poslu."
Pitao me je kuda se krećem, a ja sam slegnuo ramenima:
"U krug. Pokušavam tamo gdje nema papaka, ali je to teško naći."
Dogovorili smo se da se sutradan nađemo u FIS-u, ali sam ja ujutru otputovao u Crnu Goru i ostao tamo mjesec dana.
Dugo se nismo vidjeli, a onda se slučajno sreli u Imperijalu. Žalio sam mu se da me u MUP-u handre za ličnu kartu - k'o biva, nisam se nikad ni rodio, nisam ni postojao...
"Imaš li slike?"
"Naravno da imam."
"Daj mi ih. Ja ću ti to srediti. Ti sutra dođi, iza dvanaest, po ličnu na Marindvor."
"Daj, Koke, nemoj me još i ti zajebavati."
"Ne zajebavam te. Ja sam sada viši inspektor u MUP-u."
Samo sam buljio u nevjerici, ali sam mu ipak dao slike i sutra potpisao karton, pritisnuo palac i podigao dokaz mog postojanja.
Nakon dvije godine sam ušao u svoj stan i pozvao Koketa na naselje. Došao je s dvije flaše štoka.
Pitao sam ga: "Jesi li ih kupio?"
Ostala raja ga nije znala otprije, pa su me u čudu gledali. Odgovorio je:
"Hoćeš li da ti pokažem račun."
Kad smo se "šupili" i kad smo ostali sami, prebacio mi je ruku preko ramena i upitao:
"Sad si sredio stan. Vraćaš li se u Ameriku?"
"Još nemam pravo. Moram ostati neko vrijeme, ali jebaji ga, ja sam otrovan ovim gradom. Ne znam da li ga više volim ili mrzim."
* * *
P.S.
Par dana nakon njegove posjete sam sjedio kod Kerima i s čika-Enesom pričao nešto o istoriji Bosne. Obećao sam mu da ću mu donijeti knjigu Nijaza Durakovića Prokletstvo Muslimana.
Sve sam pretražio, ali je nisam mogao naći.
Pomislio sam: pa, majku mu, nisam lud. Nije je niko mogao pojesti.
Onda mi je kroz glavu samo prostrujalo: "Hamzigahop."
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#200
ZAKLJUČAJ! ZALUPI! TO JE!
Iz crnog Jaguara izlazi baba. Da tu scenu gledam pred Bakingamskom palatom, pomislio bih da je baba Kraljica Majka, ali sve se odigrava pred neuglednim ulazom u Kranjčevića 9. Oslanjajući se na štap, bakutaner se s mukom izvlači iz dubokog sjedišta, a kćerka (?), unuka (?) joj pantomimom "govori": "Zaključaj! Zalupi! To je!", i kola nestaju iz ugla.
Bakica (već mi je postala simpatična) se osvrće oko sebe, baš kao neko ko dugo nije bio u tom kraju: sve joj je poznato, ali opet ništa nije isto. Poštapa se do ulaza u haustor, a ja idem za njom, jer znam da u stubištu nema svjetla.
Presrećem je i pitam: "Mogu li Vam pomoći? Znate, u haustoru nema svjetla. Na koji sprat idete?"
Kako me je netremice gledala prije nego je pokazala "treći", shvatio sam da je pitanje čitala sa mojih usana.
Uzimam je pod ruku i vodim uz stepenice. Zvonim i vrata se otvaraju, a na njima neka bakina vršnjakinja. Prijateljice se izljube i pozivaju me da uđem...
Pijem kafu sa njima i pitam: "A, kako ćete se vratiti?" (I ja mogu pomalo čitati s usana):
"Kćerka će doći po mene."
Potpuno zaboravljam da sam bio pošao iz kuće, pa se penjem sprat više i, poražen činjenicom da je kćerki bilo teško izaći iz jebenog Jaguara i otvoriti majci vrata, sipam si duplu lozu, iako sam se zakleo da "od ponedjeljka" neću piti.
Nema kanala na kome nije prenos neke fudbalske utakmice, pa na gramofon stavljam ploču Beatlesa (jedan prijatelj me nedavno zajebavao da sam ja jedini čovjek u gradu koji još ima gramofon i sluša ploče).
I gluhonijema starica i Beatlesi mi u sjećanje prizivaju mog prijatelja Garu.
Zajedno smo išli u osnovnu školu, šutali lopte, odvajali svaki dinar da kupimo tada rijetke ploče i sa našim slabim engleskim pokušavali da "skinemo" riječi, krili Čik i Adama i Evu u korice Politikinog zabavnika...
A, onda (negdje u šestom, sedmom razredu) Garo oboli od meningitisa. Dugo se borio za život, ali se izvukao.
Međutim, ostao je gluhonijem.
Ja sam pošao u gimnaziju, a Garo na grafičarski zanat, pa se više i nismo tako često družili. Najčešće na našim seansama fudbala svake nedjelje, ali više ne u FIS-u, nego u Skenderiji. Ili na Željinim i Bosninim košarkaškim utakmicama.
Kad mi je otac umro, Garo je došao da mi izjavi saučešće. Sjedili smo u očevom stanu i pili Skenderbeg kad me je Garo zamolio da mu dam olovku i papir.
Napisao je: "Daco, možeš li nam pustiti Beatlese?"
Zbunjeno sam ga pogledao, a on se nasmijao:
"Ništa ne brini. Svakako ih znam napamet - samo nek se vrte."
Garo je svoj hendikep iskoristio da se sav baci na čitanje, a kako sam ja tada počeo raditi u Oslobođenju, a on u štampariji, sada smo se češće sretali i "raspravljali" o Kišu, Bulatoviću, Markesu...
Garo tada nije bio savladao čitanje s usana (a pogotovo ja), komunicirali smo preko cedulja i znali smo se dobro zakačiti, jer sam ja (tada) tvrdio da je Kiš Borhesov plagijator, a njemu si mogao u sve dirnuti osim u Kiša.
Ja sam sanjao, a Garo je naporno radio svoj posao i dok smo se okrenuli već nam je bilo nezamislivih trideset i pet godina.
Poslije par propalih veza, donio sam odluku da se "smirim", da se, kako je i red, oženim, da imam djecu.
Pričao sam o tome sa Garom, a on mi je samo rekao: "Imaš li koga u planu?"
"Nikog posebno: samo da je mlada, zgodna, bogata, inteligentna... A, šta je s tobom?"
Odmahnuo je rukom:
"Jebo ženu kad se s njom ne mogu posvađati. A, i bojim se, Daco: šta ako je moja bolest nasljedna? Ne bih želio da se mom djetetu desi ono što se meni desilo."
Kad sam pretprošle godine ležao u bolnici, došao mi je u posjetu. Držao me je za vrelu ruku i pitao: "Možeš li me 'čitati'?" Klimnuo sam glavom.
"Znaš, kad sam ja bio u bolnici, bio sam u komi, pa nisam bio svjestan kad ste ti i raja iz razreda dolazili. A, sve ove godine ti zaboravljam ispričati šta mi se desilo. Vidio sam je!"
"Koga?"
"Znaš ti koga. Nju."
"Pa, kako izgleda?"
"Koliko se sjećam, bila je to prelijepa djevojka, blijeda lica i s izrazom dosade. Nije bilo nimalo strašno. Nemoj se bojati. Preživjećeš, to ti kaže tvoj Garo: opet ćemo mi slušati naše Beatlese."
Počeo sam plakati, a on mi je dlanom obrisao suze, posjedio još malo i ostavio me da spavam.
Danima sam čekao da mi se ukaže Garina vizija, ali ona se nije pojavljivala, a kako sam se iz dana u dan osjećao sve bolje, jednom sam rekao: "Ma, ko te jebe" i izišao iz bolnice.
* * *
Sada, dok škripi ploča na gramofonu, ja razmišljam da možda svako ima svoju viziju, da će Ona po mene možda doći u crnom Jaguaru, reći mi: "Zalupi! Zaključaj!" I to će biti to.
Iz crnog Jaguara izlazi baba. Da tu scenu gledam pred Bakingamskom palatom, pomislio bih da je baba Kraljica Majka, ali sve se odigrava pred neuglednim ulazom u Kranjčevića 9. Oslanjajući se na štap, bakutaner se s mukom izvlači iz dubokog sjedišta, a kćerka (?), unuka (?) joj pantomimom "govori": "Zaključaj! Zalupi! To je!", i kola nestaju iz ugla.
Bakica (već mi je postala simpatična) se osvrće oko sebe, baš kao neko ko dugo nije bio u tom kraju: sve joj je poznato, ali opet ništa nije isto. Poštapa se do ulaza u haustor, a ja idem za njom, jer znam da u stubištu nema svjetla.
Presrećem je i pitam: "Mogu li Vam pomoći? Znate, u haustoru nema svjetla. Na koji sprat idete?"
Kako me je netremice gledala prije nego je pokazala "treći", shvatio sam da je pitanje čitala sa mojih usana.
Uzimam je pod ruku i vodim uz stepenice. Zvonim i vrata se otvaraju, a na njima neka bakina vršnjakinja. Prijateljice se izljube i pozivaju me da uđem...
Pijem kafu sa njima i pitam: "A, kako ćete se vratiti?" (I ja mogu pomalo čitati s usana):
"Kćerka će doći po mene."
Potpuno zaboravljam da sam bio pošao iz kuće, pa se penjem sprat više i, poražen činjenicom da je kćerki bilo teško izaći iz jebenog Jaguara i otvoriti majci vrata, sipam si duplu lozu, iako sam se zakleo da "od ponedjeljka" neću piti.
Nema kanala na kome nije prenos neke fudbalske utakmice, pa na gramofon stavljam ploču Beatlesa (jedan prijatelj me nedavno zajebavao da sam ja jedini čovjek u gradu koji još ima gramofon i sluša ploče).
I gluhonijema starica i Beatlesi mi u sjećanje prizivaju mog prijatelja Garu.
Zajedno smo išli u osnovnu školu, šutali lopte, odvajali svaki dinar da kupimo tada rijetke ploče i sa našim slabim engleskim pokušavali da "skinemo" riječi, krili Čik i Adama i Evu u korice Politikinog zabavnika...
A, onda (negdje u šestom, sedmom razredu) Garo oboli od meningitisa. Dugo se borio za život, ali se izvukao.
Međutim, ostao je gluhonijem.
Ja sam pošao u gimnaziju, a Garo na grafičarski zanat, pa se više i nismo tako često družili. Najčešće na našim seansama fudbala svake nedjelje, ali više ne u FIS-u, nego u Skenderiji. Ili na Željinim i Bosninim košarkaškim utakmicama.
Kad mi je otac umro, Garo je došao da mi izjavi saučešće. Sjedili smo u očevom stanu i pili Skenderbeg kad me je Garo zamolio da mu dam olovku i papir.
Napisao je: "Daco, možeš li nam pustiti Beatlese?"
Zbunjeno sam ga pogledao, a on se nasmijao:
"Ništa ne brini. Svakako ih znam napamet - samo nek se vrte."
Garo je svoj hendikep iskoristio da se sav baci na čitanje, a kako sam ja tada počeo raditi u Oslobođenju, a on u štampariji, sada smo se češće sretali i "raspravljali" o Kišu, Bulatoviću, Markesu...
Garo tada nije bio savladao čitanje s usana (a pogotovo ja), komunicirali smo preko cedulja i znali smo se dobro zakačiti, jer sam ja (tada) tvrdio da je Kiš Borhesov plagijator, a njemu si mogao u sve dirnuti osim u Kiša.
Ja sam sanjao, a Garo je naporno radio svoj posao i dok smo se okrenuli već nam je bilo nezamislivih trideset i pet godina.
Poslije par propalih veza, donio sam odluku da se "smirim", da se, kako je i red, oženim, da imam djecu.
Pričao sam o tome sa Garom, a on mi je samo rekao: "Imaš li koga u planu?"
"Nikog posebno: samo da je mlada, zgodna, bogata, inteligentna... A, šta je s tobom?"
Odmahnuo je rukom:
"Jebo ženu kad se s njom ne mogu posvađati. A, i bojim se, Daco: šta ako je moja bolest nasljedna? Ne bih želio da se mom djetetu desi ono što se meni desilo."
Kad sam pretprošle godine ležao u bolnici, došao mi je u posjetu. Držao me je za vrelu ruku i pitao: "Možeš li me 'čitati'?" Klimnuo sam glavom.
"Znaš, kad sam ja bio u bolnici, bio sam u komi, pa nisam bio svjestan kad ste ti i raja iz razreda dolazili. A, sve ove godine ti zaboravljam ispričati šta mi se desilo. Vidio sam je!"
"Koga?"
"Znaš ti koga. Nju."
"Pa, kako izgleda?"
"Koliko se sjećam, bila je to prelijepa djevojka, blijeda lica i s izrazom dosade. Nije bilo nimalo strašno. Nemoj se bojati. Preživjećeš, to ti kaže tvoj Garo: opet ćemo mi slušati naše Beatlese."
Počeo sam plakati, a on mi je dlanom obrisao suze, posjedio još malo i ostavio me da spavam.
Danima sam čekao da mi se ukaže Garina vizija, ali ona se nije pojavljivala, a kako sam se iz dana u dan osjećao sve bolje, jednom sam rekao: "Ma, ko te jebe" i izišao iz bolnice.
* * *
Sada, dok škripi ploča na gramofonu, ja razmišljam da možda svako ima svoju viziju, da će Ona po mene možda doći u crnom Jaguaru, reći mi: "Zalupi! Zaključaj!" I to će biti to.