U razgovoru za Dane Danis Tanović otvoreno govori o novoj stranci čije je osnivanje najavio prije nepuna dva mjeseca, otkriva kako će se stranka zvati, kad će biti osnivačka skupština, kakve su stranačke ambicije na predstojećim općinskim izborima, poručuje da vjeruje u mogućnost istinskih promjena te se s osmijehom prisjeća onog dana prije šest godina kad je dobio Oscara najavljujući svoje nove filmske projekte
Danis Tanović: "Osnivačka skupština 'Naše stranke' zakazana je za peti april"
Sedam je, kažu, poseban broj. Interval od sedam godina ima posebnu simboličku snagu: od biblijskih sedmogodišnjih era (plodne i gladne godine iz Starog zavjeta), preko sličnih motiva u bajkama raznih naroda širom svijeta, do one naučnopopularne teze koja kaže da se svako od nas u sedmogodišnjim "turama" potpuno promijeni, odnosno da svaka ćelija u ljudskom tijelu u roku od sedam godina bude zamijenjena. Prošlo je (skoro) punih sedam godina otkad sam prvi (i dosad posljednji) put za novine razgovarao s Danisom Tanovićem. Bio je april 2001. godine, Ničija zemlja je ušla u zvanični program filmskog festivala u Cannesu, a ja sam s Danisom Tanovićem dogovorio intervju za Feral Tribune. Mislim da je to bio njegov prvi intervju za hrvatske medije uopće. Razgovarali smo onomad o ex-yu kinematografiji, o Milči Mančevskom, o Emiru Kusturici, o Bobu Fosseu, o Ničijoj zemlji, naravno. U Feralu su intervju prelomili na jednu stranicu, makar je bio dovoljno dug za barem dvije. Danis Tanović je, naime, tada još uvijek bio tek "dečko koji obećava", ne neko čiji se intervju najavljuje na naslovnici. Nije, međutim, prošao ni pun mjesec dana, a stvari su se stubokom promijenile. Danis Tanović je za Ničiju zemlju u Cannesu dobio nagradu za najbolji scenarij i bajka je započela. Već u maju mjesecu regionalni su se mediji utrkivali da objave makar i najkraću moguću Tanovićevu izjavu. U augustu je Danis trijumfalno dočekan u Sarajevu, za vrijeme SFF-a, a s jeseni su već počela govorkanja o Zlatnom globusu i Oscaru. Festivalske su se nagrade redale kao na traci. Početkom 2002. godine Tanović je osvojio Zlatni globus, a u martu iste godine John Travolta i Sharon Stone uručili su mu Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Hrvatske su novine tada, zbog Filipa Šovagovića i Renea Bitorajca, Ničiju zemlju pokušale proglasiti hrvatskim filmom, a u informativnim emisijama srbijanske državne televizije pravljene su blesave aluzije o Tanoviću koji je, govorili su, ovjenčan Oscarom taman kad je dospio u Kristove godine. U aprilu 2002. godine letio sam za Boston iz Londona avionom British Airwaysa, a stjuardesa mi je, čim sam joj rekao da sam iz Bosne i Hercegovine, spomenula Tanovića. U Americi je tog proljeća spominjanje Bosne automatski prizivalo asocijaciju na Tanovića, gotovo kao što je u "urbanim legendama" uvrštenim u obaveznu literaturu za takmičenje Titovim stazama revolucije svako referiranje na SFRJ automatski navodilo ljude od Kaira do Kalkute da se sjete Josipa Broza Tita. Danis Tanović je prilikom svog prvog postoskarovskog dolaska u Sarajevo dočekan na način na koji u Hrvatskoj i Srbiji dočekuju svoje sportiste kad ostvare globalno relevantne rezultate. Zbog Oscara, naravno, ali i zbog rečenice koju je izgovorio dižući pred mikrofonom zlatnu statuetu u zrak: This is for my country, for Bosnia. Veliki umjetnici, naročito oni iz malih zemalja, često su "sinovi razmetni", u stalnom sukobu sa zavičajem, a taj im sukob u njihovom stvaralaštvu često, zapravo, biva inspirativan. Danis Tanović nije iz te priče; dok se masa minornih kulturnjaka busa u prsa govoreći kako njima država nikad nije pomogla insinuirajući, valjda, da bi im država koja drži do sebe trebala dati stan i bogatu sinekuru, Tanović je često isticao kako mu je sasvim razumljivo da Bosna i Hercegovina nije ni marke uložila u Ničiju zemlju. Za razliku od svih mogućih realiziranih i nerealiziranih sinekuraca, Tanović, međutim, nije tip za "merhaba, čaršijo, na sve četiri strane". Mada je u ranim tridesetim stekao dovoljno simboličkog kapitala za život od stare slave do kraja karijere, pa makar doživio i stotu, Tanović se nikad nije libio javno izreći svoje mišljenje, koliko god se ono razlikovalo od onog dominantnog u raznim sarajevskim (umjetničkim) kružocima.
Prošlo je, dakle, sedam godina. U međuvremenu je Tanović snimio film Pakao po scenariju Krzysztofa Kieslowskog, vratio se s porodicom (supruga i četvoro djece) živjeti u Sarajevo te je prije nepuna dva mjeseca (šestog februara, u intervjuu Oslobođenju) izazvao pravu buru u javnosti najavom da osniva novu političku stranku. Sjećam se, bila je srijeda, bio sam to jutro u biblioteci, a četiri-pet bibliotekarki su zajedno za stolom čitale Oslobođenje uglas komentirajući: Nek', vala, Danis osnuje stranku da imamo za koga glasati! Nisu, međutim, svi, naročito na medijskoj sceni, bili tako entuzijastični. Makar se skepsa u današnjoj Bosni i Hercegovini itekako dade razumjeti, možda je upravo Tanović neko zbog koga skepsu vrijedi barem privremeno suspendirati. Postratna dejtonska Bosna metaforski je savršeno opisana u završnoj sceni Tanovićeve Ničije zemlje, gdje čovjek leži na mini koju je nemoguće deaktivirati, leži ni živ ni mrtav, a noć neumoljivo pada. Možda i ima smisla da scenarist i režiser tog filma pokuša u stvarnosti deaktivirati minu koja Bosnu već dvanaest-trinaest godina drži u statusu quo.
DANI: Gospodine Tanoviću, Vaša nedavna najava o osnivanju nove političke stranke izazvala je pravu medijsku buru u Bosni i Hercegovini, a i šire. Kako ste doživjeli različite komentare koji su se mogli čuti u javnosti: od iznimno pohvalnih do neskriveno ciničnih?
TANOVIĆ: I jedni i drugi su uglavnom zasnovani na emocijama kojih kod nas ima i previše. Nama sada treba hladna glava i mi svemu ovome pristupamo ozbiljno i bez neke euforije jer će trebati dosta rada da se stvari pokrenu iz ćorsokaka u koji smo zapali. Raduje me da nam se javilo mnogo pametnih i poštenih ljudi koji do sada nisu bili uključeni ni u jednu stranku. Neki od njih su se već uključili i pomažu nam oko profiliranja programa i statuta stranke. Vrijeme će pokazati da li je ova inicijativa došla u pravo vrijeme, ali, ako je suditi po broju ljudi koji nam se javljaju iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, čini se da je većini ljudi postalo jasno da više nemamo prava šutjeti i ništa ne činiti dok se sve oko nas raspada. Sve u svemu, imam osjećaj, nakon ovih mjesec dana, da nisam jedini koji želi da živi u slobodnom, naprednom i istinski demokratskom društvu koje vode najbolji među nama, u kojem svi ljudi imaju iste šanse i u kojem su naše razlike prednosti a ne razlog za strah.
DANI: Dokle se, zapravo, došlo kad je riječ o stranci? Imate li već konkretan datum osnivačke skupštine? Da li je izabrano ime za stranku?
TANOVIĆ: Stranka se zove "Naša stranka", a osnivačka skupština je zakazana za peti april.
DANI: Sigurno ste svjesni apatičnosti koja već neko vrijeme vlada među stanovnicima Bosne i Hercegovine. Mnogo ljudi, naročito među mladima, na izbore uopće i ne izlazi jer ne vidi nikakvu alternativu. Mislite li da vaša stranka može navesti te dugogodišnje izborne apstinente da prekinu tradiciju i da za pola godine iziđu na općinske izbore?
TANOVIĆ: Shvatam zašto je došlo do apatije u našem društvu, ali dok god budemo apatični, stvari se neće promijeniti i sa svakom godinom koja prođe bit će sve teže izvaditi nas iz gliba u koji tonemo. Zato od svojih sugrađana neću samo tražiti da glasaju nego ću ići puno dalje i tražiti da se aktivno uključe u politiku. Uspjeh ove stranke zavisi od toga da li će nam se priključiti mladi, pametni, školovani ljudi i zato svima onima koji kažu da ne vide alternativu ja kažem da su oni alternativa.
DANI: Predstojeći općinski izbori bit će prvi pravi izazov za vašu stranku. Jesu li postavljeni neki konkretni ciljevi? U koliko općina mislite da biste mogli osvojiti načelnička mjesta? Računate li na pobjedu u sarajevskim gradskim općinama?
TANOVIĆ: Mi ćemo izaći na izbore u općinama u kojima smatramo da imamo boljeg kandidata od onog koje nude ostale stranke. U slučaju da nemamo svog kandidata, a da neka od stranki predloži čovjeka koji u potpunosti odgovara našoj viziji, mi ćemo ga podržati. Uzet ću za primjer Jasmina Imamovića, načelnika Općine Tuzla. On je čovjek koji je dosadašnjim radom zaslužio ponovni izbor i zašto bismo mi tražili drugog kandidata u Tuzli? U slučaju Sarajeva ćemo primijeniti istu shemu. U općinama za koje smatramo da imaju neadekvatne ljude na čelnim pozicijama mi ćemo predložiti naše kandidate.
DANI: Da li bi eventualni neuspjeh na općinskim izborima mogao biti udarac od kojeg se stranka i ne bi mogla oporaviti?
TANOVIĆ: Ne, jer ovo nije trka na sto metara. Ko god misli da će se stvari promijeniti prekonoć, ne shvata dubinu krize u kojoj se nalazimo. Općinski izbori su prvi korak dugačkog maratona koji nas očekuje. Bitno je shvatiti da će do istinskih promjena morati doći kad-tad i da je bolje početi danas.
DANI: Općinske nadležnosti u našoj su zemlji svedene na minimum i jasno je da prave promjene nema bez osvajanja vlasti na višim nivoima. Ukoliko ne bude vanrednih izbora, naredni će se desiti u jesen 2010. godine. Ima, dakle, sasvim dovoljno vremena za stvaranje ozbiljne stranačke infrastrukture u cijeloj državi. S kakvim ćete programom pokušati osvojiti glasove birača? Prema nekim analitičarima, nova stranka će dosta lako dobiti podršku u većim gradskim centrima u Federaciji. Imate li recept za uspjeh u cijeloj BiH?
TANOVIĆ: Ja mislim da većina građana Bosne i Hercegovine želi istu stvar: ekonomski napredak i prosperitet, sigurnost i uređenu državu, brze komunikacije, zdravstveno osiguranje, besplatno školovanje, osigurane penzije i da ne nabrajam. Nacionalističke stranke ovo ne samo da ne mogu donijeti nego su krive za ovaj haos i nered i ništa se neće promijeniti dok god na vlasti budu ljudi kojih bi se svaka normalna država stidjela.
DANI: Najveći problem za vašu stranku mogao bi biti naš izborni zakon koji faktički favorizira stranke koje se bore za naklonost birača iz jedne etničke skupine. Mislite li da možete prevazići tu poteškoću?
TANOVIĆ: Slažem se da izborni zakon nije idealan, ali to nas neće spriječiti da nađemo najbolje ljude u našoj zemlji, ma gdje se nalazili i ma kom narodu pripadali. Pametnih, poštenih i vrijednih ljudi ima u cijeloj Bosni i Hercegovini i ja ih pozivam da nam se priključe.
DANI: Je li u Bosni i Hercegovini, u prenesenom značenju naravno, uopće moguć i zamisliv naš Barack Obama?
TANOVIĆ: Pretpostavljam da jeste, ali čini mi se da su Bosni i Hercegovini potrebniji Washington ili Jefferson.
DANI: Priču o umjetnicima u politici mogu zgodno ilustrirati dvije paradigme: ona Václava Havela (uspješan predsjednik Češke) i ona Marija Vargasa Llose (poraz na izborima za predsjednika Perua). Bojite li se da bi se Vaš politički angažman mogao negativno odraziti na Vašu umjetničku karijeru?
TANOVIĆ: Ovdje je očigledno došlo do nesporazuma. Moj politički angažman se sastoji u tome da osnujem stranku, pomognem da okupimo najpametnije ljude među nama i da se izborimo da oni dođu na rukovodeća mjesta. Ja nemam namjeru da budem kandidat za neku državnu funkciju te nema osnova za vaše poređenje.
Uskoro
U novom filmu igraju Colin Farrell, Paz Vega, Christopher Lee, Kelly Reilly...
DANI: U javnosti se već neko vrijeme spominju tri Vaša projekta: film koji biste trebali snimati u Indiji, film koji planirate snimiti po romanu Cirkus Columbia Ivice Đikića te film baziran na knjizi Scotta Andersona, a u kojem bi, kako mediji izvještavaju, trebale glumiti neke od velikih filmskih zvijezda današnjice. Možete li našim čitateljima iz prve ruke kazati nešto o sva tri ova projekta?
TANOVIĆ: Film u Indiji je zaustavljen tri sedmice prije početka snimanja. U pitanju su pravni problemi jer film govori o istinitom događaju u koji su upletene velike kompanije koje se bore da se film ne snimi. Ja se nadam da ćemo ipak doći do rješenja jer je film spreman za snimanje. Cirkus Columbia je još u pripremama jer ja nisam zadovoljan scenarijem. Nadam se da bih u ljeto mogao doći do snimajuće verzije, što bi značilo da bi snimanje počeli krajem jeseni ili u zimu. Triage (film baziran na knjizi Scotta Andersona) je ušao u pretprodukciju, počeli smo s gradnjom scenografije u studijima u Alicanteu, u Španiji. Nakon Španije, snimanje nastavljamo u Irskoj. U filmu igraju Colin Farrell, Paz Vega, Christopher Lee, Kelly Reilly...
DANI: Upravo danas, dok razgovaramo (ponedjeljak, 24. mart), navršava se punih šest godina otkad ste u Los Angelesu primili Oscara. Kako sa ove vremenske distance gledate na zbilja nevjerovatan uspjeh Ničije zemlje?
TANOVIĆ: S osmijehom se sjećam svega što se tada dešavalo.
Iskreno se nadam uspjehu ovog projekta. Poznavajuci danasnju BiH, sva saplitanja i podmetanja koja ga cekaju, od strane "cuvara" Srba, Hrvata i Bosnjaka, to sam i veliki pesimist glede istoga.
Valjda jednom mora krenuti, ne mogu a da se ne ponadam, ali surova je nasa zbilja...

