Posljednje izdanje valjalo je kupiti, ako nista, samo zbog ovog teksta. U sridu Miljenko....
Šestoaprilska nagrada
Od koga su, i za koga partizanske jedinice, pod vrhovnim zapovjedništvom Hrvata Tita, oslobađale Sarajevo? I za čiju je slobodu umro onaj legendarni ilegalac, naš sarajevski James Bond, Srbin Vladimir Perić Valter?
Prođe šesti april, nekadašnji dan oslobođenja Sarajeva. I danas ga neki obilježavaju, pa još i dodjeljuju Šestoaprilsku nagradu, ali sam Bog zna što taj datum i to oslobođenje nama danas znači. Od koga su, i za koga partizanske jedinice, pod vrhovnim zapovjedništvom Hrvata Tita, oslobađale Sarajevo? I za čiju je slobodu umro onaj legendarni ilegalac, naš sarajevski James Bond, Srbin Vladimir Perić Valter? Nešto baš i ne vjerujem da odgovore na ta pitanja znaju oni koji su Šestoaprilsku nagradu dodijelili onoj gimnaziji čija je direktorica pustila đake sa nastave da idu na one demonstracije povodom objavljivanja karikatura Božijeg poslanika Muhammeda. Ili su im ti odgovori tako deformirani i degenerirani, tako izobličeni i neprepoznatljivi, da bi ih se uplašili i Tito i Valter.
Na sarajevskim demonstracijama spaljivala se zastava jedne susjedne države i galamilo se protiv Europe, što samo po sebi nije ništa dramatično. I već sutradan se u znak osude nadiglo cijelo Sarajevo, i lijevo i desno, i građansko i vjersko. Ali na istim tim demonstracijama galamilo se i protiv vlaha, ovih sarajevskih i bosanskih, vrijeđalo se katolike i pravoslavce, ove sarajevske i bosanske, pa iako je ta galama bila vrlo glasna, nije se baš našlo onih koji bi se zapitali kako su se poslije takvih demonstracija osjećali ti kojima su uvrede bile upućene. Kako su se poslije demonstracija osjećali sarajevski Hrvati i Srbi? Pomalo kao krmad u Teheranu, zar ne? Ali nisu se oni osjećali tako zbog onih koji su galamili, nego su se osjećali tako zbog onih koji su šutjeli, i zapravo ništa nisu ni primjećivali. Osjećali su se tako zbog gradskih institucija, zbog novina i televizije, a možda i zbog svojih komšija, onih istih kojima su, ima tome i deset ili dvanaest godina, ispovijedali vlastitu odgovornost zbog Dretelja i zbog Manjače, a oni sad ništa, ne uzbuđuje ih hajka na vlahe, svejedno im je zbog onoga što pišu sarajevske velegrađanske novine.
Ali ako već tada nisu bili krmad u Teheranu, ta naša manjinska sarajevska vlašija, to će postati kada se objavi vijest da je ona gimnazija, čija je direktorica slala učenike na takve demonstracije, nagrađena nagradom oslobođenja grada. Od koga se ove godine slavi oslobođenje? Neće valjda biti - od vlaha. Nije gimnazija nagrađena zbog demonstracija, reći će netko, i bit će sasvim u pravu, ali su demonstracije bile dovoljan razlog da se takva nagrada odgodi za neka buduća vremena, za neki od sljedećih šestih aprila. Naravno, sve to pod uvjetom da su sarajevski Hrvati i Srbi još uvijek dovoljno važna i konstitutivna sarajevska pojava da bi uvrede na njihov račun bile nešto zazorno. Ako, pak, Hrvati i Srbi više nisu temeljni narodi i temeljni građani Sarajeva, nego su samo nacionalne manjine u bošnjačkome glavnom gradu, čak bi i tada najveća gradska nagrada Prvoj bošnjačkoj gimnaziji bila skandalozna, možda čak i skandaloznija. Ne vjerujem, baš, da će novine Jyllands Posten dobiti nagradu grada Kopenhagena, ako takva nagrada postoji, pa taman da je u tim novinama sve bilo dobro, osim karikatura Poslanika. Ali kada bi se to i dogodilo, kada bi ih netko nagradio, teško da bi se našlo, ne samo danskih muslimana, nego i tamošnjega građanstva, koji bi povjerovali kako nije nagrađena uvreda islamu. Zanimljivo bi bilo čuti zašto sarajevski Hrvati i Srbi, a bogme i ponešto građanstva, ne bi danas imali pravo ustvrditi kako je Prva bošnjačka gimnazija nagrađena za vrijeđanje sarajevskih kršćana i za njihov verbalni progon. Za takav osjećaj i tu tvrdnju sasvim je dovoljno to što njihovi građanski, nacionalni i vjerski identiteti nisu bili dovoljan razlog da se dotičnoj školi Šestoaprilska nagrada ne dodijeli.
Uostalom, kakvu su poruku iz svega ovoga stekli učenici Prve bošnjačke gimnazije, oni koji su se odazvali direktoričinoj preporuci da pođu demonstrirati? Jesu li i oni skandirali protiv vlaha, i jesu li takvo skandiranje, možda, povezali s nagradom koja je dodijeljena njihovoj školi? Vlašine, kao ni balije, nikada nisu negdje drugdje, niti su neki drugi. To ti je već i kao gimnazijalcu jasno. Vlašine su ono dvoje-troje komšija iz nebodera, ono troje-četvero komšija iz mahale, a ne neki nepoznati ljudi na drugome kraju svijeta, primjerice u Makarskoj ili na Kopaoniku. Ako, pak, poželiš riječi pretvarati u djela, a takve su želje imperativ svakoga mladenačkog revolucionarnog uma, tada ćeš, na tragu demonstracija na koje te je poslala direktorica gimnazije, nasrnuti na komšiju Srbina ili Hrvata. Ili ćeš ga barem pljunuti. Ili ćeš ga samo upitati kad će i on poći preko Une i Drine, za svojima. A za to vrijeme komisije za dodjelu šestoaprilskih nagrada nastavit će raditi svoj posao kao da se ništa nije dogodilo, raspoređujući priznanja po specifičnome sarajevskom modelu multikulturalnosti. Taj model danas, službeno, izgleda ovako: dobar Bošnjak (musliman) smije biti i povelik i poekstreman Bošnjak (musliman), a dobar Hrvat i dobar Srbin može biti samo onaj koji će i kada se osjeti kao krme u Teheranu, svejedno misliti kako je zbog nečega kriv, pa je i zaslužio da se tako osjeća. Dobar Hrvat i dobar Srbin svoju krivnju crpe iz onoga što su neki njihovi suplemenici radili u devedesetima, a kako se danas čini, veće su pod Sarajevom zalihe te i takve krivnje, nego što je nafte pod Arabijskim poluotokom. Ne prođe ni tjedna, a da se, onako usput, u novinama ne odere pokoji od viđenijih sarajevskih vlaha, koji su od one fele koja krmeći položaj ne prihvaća kao svoju sudbinu. Da, da, znam, tako je u cijeloj Bosni, samo što se stvari razlikuju po tome tko je gdje većina, ali slaba je to za Sarajevo utjeha i opravdanje. I još nešto: odnos vlasti i medija prema sarajevskim Hrvatima ne mjeri se mjerama Banje Luke i zapadnoga Mostara, nego mjerama koje postoje izvan ova zemlje. Eto, recimo, i mjerom odnosa zagrebačkih vlasti i medija prema zagrebačkim Bošnjacima, bez obzira na to što u Hrvatskoj Bošnjaci nisu konstitutivni narod, nego su nacionalna manjina.
Tako je, danas sam bio malo gorak, ali takva je bila ova šestoaprilska nagrada. Osim toga, preteklo mi je gorčine od nekih drugih članaka koje sam pisao ovih dana, u kojima sam, za zagrebačke i hrvatske prilike, sebi namijenio ulogu muslimana. Tako je nekako ispalo da sam morao. E, pa za sarajevske i bosanske prilike, danas sam si namijenio ulogu kršćanina. Tako je nekako ispalo da sam morao. I nije me nešto baš briga što će tko o tom moranju misliti.
Ne nego se trebamo zapitati zašto je Senad napisao ovakav članak 
..sve lafo zajebana pitanja.. 
onaj je Amir
