DANI: Novogodisnje price- Cetiri asa i jedna dama

[glasnost]

Novogodišnje priče



Četiri asa i jedna dama


Kao da se priprema bal

Priča Fadile Nure Haver



Spremna sam priznati kako povremeno imam vrlo perverzne misli, posve neprimjerene jednom ženskom stvoru. Naime, i dan-danas me kopka zašto se Tito spetljao sa onom dvojicom feminiziranih likova i ostavio nas ni tamo ni vamo. Nesvrstani. Pih! Kao anđeli. To nam je kolektivni usud. Individualno, barem u Bosni, mogao si biti Srbin, Hrvat ili neopredijeljen. Zbunjujuće. Ipak, voljela sam Tita. Elegantan. Bijelo odijelo, panama šešir. Kao anđeo.

Sedmo nebo je kolač. Ne treba ti neko naročito umijeće da ga napraviš. A dobar je. Za sedmo nebo ti je potrebno: jedan list oblatne, 18 dkg šećera, 10 dkg mljevenih oraha, 4 jaja. Preko toga ide krema od: 20 dkg maslaca, 1 žumanca, 15 dkg šećera u prahu, 4 kašike jake crne kafe i dvije kašike oraha za posipanje. Detaljnije upute za stvaranje sedmog neba potražiti na: http://www.sedmonebo.ba ili lično kod Namika Kabila.

Petarde su nekaka pirotehnika u koju se totalno ne razumijem. Nažalost. Malo sam se raspitivala i dokučila da postoje zelene - obične, žute - ljute, i još neke modernističke što dreknu nekoliko puta. Ima toga još, ali ovo je više nego dovoljno za početnike.

Moja majka je skoro isto što i bilo čija majka iz onog vremena kad je kuhinja bila centralno mjesto svakog pristojnog doma. U pretpraznične dane na čelu joj se lagano nakupljaju lokvice znoja koji izvire ispod limenih viklera, povezanih uz glavu crnom končanom mrežicom kako bi se izbjegao raspad sistema, jer će zbog cjelodnevne nategnutosti popucati barem pola crvenih gumica narezanih od unutarnje gume za bicikl. Ovakva vrsta majki ništa ne čini u zadnji tren. Frizeraj je posjetila još prije deset dana radi redovnog kvartalnog servisiranja, što podrazumijeva trajnu ondulaciju i šišanje za cent kraće nego što bi trebalo.

Onaj uvrnuti Irac, James Joyce, skrhao je sedam godina života u čudovište zvano Uliks, u vidu direktnog ulaganja. U onaj vakat, prije svih svjetskih ratova, mogao si činiti sa svojim vremenom što god ti volja. A on, taj Joyce, tako je zadeverao Evropu da je narednih sedamdeset godina samo ratovala i ispravljala pet hiljada slovnih grešaka iz prvog izdanja Uliksa. Onda je zasjeo vrijedni Luko Paljetak i sve iznova preveo na hrvatski. U taj čas se i ovdje zaratilo. Svak sa svakim. Samo je stari Royce pjevao: ...i ne okreći se više i ne tuguj.

Oduvijek volim prozore. Razne. Ne zanima me pogled kroz njih iznutra. Bosna, a napose Sarajevo, obiluje najljepšim očima - prozorima, svih boja i oblika, u čijim se dubinama slute duše što kroz šarene olupane lonce Safeta Zeca listaju i cvjetaju u oko prolaznika. Negdje na Čaršiji, u jedan takav prozor sam se zaljubila na prvi pogled. Kad god me, onako kenovićevski, zaboli ovo malo duše, odem do svog prozora. I dugo slušam prigušene šapate i krike, zauvijek utuljene iza crvenih šefija i snježnobijelih zarića. To se moja nena četrnaest puta porađa i svako drugo sahranjuje u prvoj godini života. To moja mati svodi broj poroda na četiri, uz pomoć dvostruko više abortusa. To ja tapkam u mraku, probuđena strahom da sam zaboravila popiti stediril. Ne palim svjetlo da ne probudim svojih troje. A moj djed, moj otac i moj suprug škrguću zubima u snu. Sanjaju neku bezvremenu Olenu u svim mogućim pozama.

Standardi Evropske unije, futur. Jednom ćemo svi živjeti kako bog zapovijeda. Kad nastupi Sudnji dan, ljudi neće ulaziti u sinagoge, crkve i džamije da se klanjaju svome Gospodaru. Čut će samo jedan strašan glas i svi će morati da ga poslušaju i krenu za njim.

***

Dakle, pričam vam svoju verziju priče Kao da se priprema bal. Mjesto i vrijeme radnje: Sarajevo, utorak - posljednji dan 2002. godine.

Trideset deveti je dan kako ne pušim. Iza mene je godina u kojoj sam poduzela niz opsežnih mjera za potpuno prevaspitavanje vlastite ličnosti, i to ne po bilo kakvim programima, već po netom prispjelim bjelosvjetskim uputama brižljivo i pažljivo usklađenim sa najvišim standardima Evropske unije.

Plakar mi je krcat kesama i kutijama zdrave hrane, što za mene - što za moju kornjaču. Doduše, u njenim su kutijama sasušeni crvi, riblja mlađ i kuglice špinata. A u mojim sva čuda ovog svijeta. Pšenične klice, kornfleksi, vake i nake integralne pahuljice, musliji sa grožđicama, medom, bananama, kokosom, mangom... Ukratko, sa svim što raste na kugli zemaljskoj, osim šljiva i jabuka. Ima tu još svakojakog sjemenja i žitarica. A u frižideru pogledaj, sve je bijelo, zima je. Mini mljekara.

Prakticiram transcendentnu meditaciju. Potom sat brzog hoda. Mislim pozitivno. Ne konzumiram alkohol. Nedavno sam obavila sistematske ljekarske pretrage. Zdrava sam ko drijen. Samo sam malo tužna. Ali tuga nije bolest. I ne okreći se više i ne tuguj, još uvijek pjeva stari Royce.

U škrtom prolazu između dvije baščaršijske uličice snijeg već miriše na lanjski. Zgrčio se uz ivičnjake kao prljave kuhinjske krpe pobacane oko šporeta. Buljim u ubitačno sivilo betonskih elemenata, dok mi curci snježne pišaline hinjski nadiru u čizme.

Na mjestu gdje je stajao prozor, sada je zid. Mrtav i konačan zid između mene i svijeta šapata i slutnje. Nema mog najdražeg prozora. Niti više puta i načina da vidim majčino oznojeno lice dok viljuškom provjerava da li je novogodišnja ćurka na podvarku pečena.

Iza zida više ne žive ljudi koje, istina, nisam nikada vidjela i čula. Ali, mogla sam namirisati pite, japrake, sogan-dolme, rumena teleća rebra, sušenu zarebricu, sireve. Salate ruske, francuske i ine. Tufahije, krempite i torte. I sedmo nebo. Sve to i još više na novogodišnjoj trpezi s početka sedamdesetih.

Izmičem se. Odmičem. Odlazim. Tražim knjigu. Želim sebi pokloniti novog Uliksa. Knjige kupujem često, na isti način na koji kupujem kifle. Naiđem pored knjižare. Zamirišu mi knjige. Uđem i sav novac istresem za one koje same drsko skoče na mene sa polica. Tek ponekad, o praznicima, umijem imati zdravu i konkretnu ljudsku želju.

Sama sam. Djeca su otputovala ocu. Poklonit ću sebi knjigu i Rundekove Ruke. Mirisne štapiće i svijeće. Aromatičnu kupku i sat meditacije. Pred ponoć ću pustiti The Magic of The Piano. U novu godinu ući ću u društvu najboljih. Schumann, Schubert, Chopin, Brahms, Beethoven i Liszt. Zadovoljna, opuštena, zdrava i mirna.

Originalnog Rundeka pronalazim u Bezistanu. Paljetkovog Uliksa u knjižarama ni za lijeka. Grabim Ferhadijom. Pomalo sam tužna. Pečeno kestenje puca od pretprazničkog smijeha. Iz Egipta mi namiguje ogromna tahan-halva s pistacijama. Cakleće masna i prezaslađena kao đavo. Ne volim je i ona to zna. Puzim pored uličnih štandova sa knjigama. Ne drže hrvatska izdanja. Skupa su. Nude Coelha. Kažu, ide ko halva. Neka, hvala.

Prelistavam Knjigu puta i vrline Lao-ce Tao Te Kinga.

- Hoćeš li ćićolinku? - pita krezavi lik iza knjiga.
- Šta je to?
- Ih, kupuješ knjige a ne znaš šta valja. Malo vatre. Super provod.
- Petarde?!
- Ja, ba, šta ima veze. Jebeš knjige danas.

Izmičem se. Odmičem. Odlazim. Idi kući, naređujem sebi. I ne okreći se više i ne tuguj.

Vraćam se. Kupila sam petarde. Prvi put u životu. Zelene, žute, šištavce, drekavce, ćićolinke. Pojma nemam kakve sve. Malo vatre, kažeš... Jebeš knjige danas... Dobro.

***

Rundek me drma. Stojim pored frižidera i jedem sedmo nebo. Jedino što sam napravila, za slučaj da neko naleti. Već sam pola neba pojela, a još ne odustajem. Izgleda da mi je pao šećer. Može biti. Trideset deveti je dan kako ne pušim.

Vani je mrak. Upalila sam štapiće i svijeće. Sjedim skljokana u fotelji kao da sam pobjegla sama iz sebe. Zapljuskuje me jedna jedina misao. Sve je u redu, tuga nije bolest. Ljuljam se naprijed-nazad i s naporom se opirem infantilnoj potrebi da strpam palac u usta. Piljim u liniju života na lijevom dlanu. Rominja nečiji glas.

U daljini prolazi brod cruiser na kojem kao da se priprema bal. Na kojem kao da se priprema bal.

A ja stojim i gledam se kako postojim...

***

Prenu me Majda. Komšinica. Vrata do vrata. Nutkam je sedmim nebom. Sipljivo branim izbor da novu godinu dočekam sama. Nipošto, zgražava se ona. Bujrum kod njih i nikako drugačije. A ja već stigla u stanje kad ne mogu podnijeti ni sebe, a kamoli njih.

Odjednom se začu larma sa stubišta i neko usplahireno otvori ulazna vrata. Majdin suprug Aba, bos i razdrljen, utrča u stan. Skače, smije se i urliče, sve u isti mah. Potpuni luđak. Nas dvije, šokirane, uzmičemo pred njegovim šapama. Uspijeva nas zgrabiti istovremeno i uvući u pomahnitali zvrk. Nešto viče, ponavlja, ali ne razumijem šta. Utom odjeknu šamar preko njegovog obraza. Majda se konačno pribrala. Aba isključi vlastitu centrifugu. Stajao je ukočeno i gotovo šapatom ponavljao: - Šestica. Šestica. Šestica. Loto. Eto... dobio sam. Šestica. Konačno.

Ponovo poče skakati i smijati se. I opet nas zgrabi, ali ovaj put načini od nas vozić. Tako hukćući otkloparasmo u stan dobitnika.

Začudo, njihovi sinovi - maturant i brucoš - daleko se smirenije nose sa novonastalom situacijom. Zabrinuto upozoravaju roditelje na opasnost naglog i prevelikog uzbuđenja. Znam ove momke bolje nego njihove roditelje. Druže se s mojom djecom. Veseljaci i sportisti. Košarkaš i fudbaler. Nisam sigurna da im znam imena, kao što ni Abino ime ne znam. Svi ih znaju isključivo po nadimcima: Piksi i Gica.

Otpoče pojedinačna provjera druge kolone u jednoj od tri šarenice. Pet arbitara glasno potvrđuje da se precrtani brojevi u potpunosti slažu sa onim koje su Aba i Piksi pojedinačno zapisali kao izvučenu kombinaciju. Slavodobitni tiket se predaje Majdi na čuvanje. Dok ona razmišlja gdje da ga pohrani, Aba mota tepih u rolnu. Traži Majdin crni fond, za koji je, veli, siguran da je pozamašan.

- Upratio sam ti pogled kad si počela smišljati gdje da sakriješ tiket. Sigurno i lovu kriješ ispod tepiha.

- Ostavi tepih, šta ti je! Što me sramotiš pred komšinicom? Kakav te crni fond spopo?

- Ima, ima. Mora bit negdje. Znam ja tebe. Što sad škrtariš? Daj Piksiju i Gici makar po jednu stoju da se noćas provedu s rajom. Ali prvo nek skoknu nama pojačati zalihe.

Poslije podužeg natezanja, Majda se penje na stolicu i izvlači mali platneni novčanik iz lustera. Počinje noć ludovanja. Dva sata kasnije stan je već pun prijatelja i rođaka s kojima Aba mora neodložno podijeliti radosnu vijest. Prisjeća se rijetkih sitnih dobitaka i kako je uvijek vjerovao da će mu se jednog dana posrećiti.

U novu godinu ulazim sa buljukom nepoznatog svijeta, sa čašom vina u ruci i Selmom Bajrami na televiziji. A Aba sa Majdinim guzovima u rukama, kao da je tek ove noći otkrio da postoje. Kad pogledaš bolje, i jesu se iznenada razrasli, poskočili i zaoblili se kao tek naduvana lopta. Čarolija. Kako li Bog odigra ovu igru, u kojoj se muškarac i žena dušom i tijelom ponovo sjete vatre i strasti, odavno ugašene. I sve nas, svjedoke tog čuda, pošprica tom svetom vodicom radosti.

***

Povremeno bacim pogled na utišani televizor. Skokovi još ne počinju. Vječiti problemi sa vjetrom i dužinom zaletišta. Čak ne znam ni koja je skakaonica u pitanju. Garmisch-Partenkirchen ili Oberstdorf. Ovog prvog dana 2003. nije mi ni važno. I novogodišnji koncert Bečke filharmonije sam prespavala. Jučerašnja tuga je isparila. Dugo se nisam osjećala ovako radosno. Halapljivo gutam preostalu polovicu sedmog neba.

Piksi i Gica kucaju na vrata. Došli su da mi čestitaju novu godinu. Pričaju kako su se super proveli. Pitaju kako je nama bilo. Čudim se da su prvo došli meni čestitati.

- Malo smo zasrali sinoć - veli Gica. - Ne znamo kako će stari reagovat.

Piksi burlja po cedeovima. Pušta Edu Maajku. Gica nastavlja priču:

- Htjeli smo ga razveseliti nečim. Zadnjih deset godina je pravi leš. U prošli utorak smo snimili izvlačenje brojeva na video, pa smo mu sinoć pustili taj snimak. Svake sedmice mu prepisujemo tri iste šarenice. Tako smo samo jednu kolonu zamijenili izvučenom kombinacijom sa snimka. Ono... istina, prvo smo mi počeli kontat kako da sebi namaknemo lovu za novogodišnji dernek.

U prvi mah buljim u njih kao u dva čudovišta. Mogli su zajebancijom ubiti rođenog oca. I još uvijek ga mogu ubiti. Onda, nemam pojma zašto, prasnem u smijeh. Luda djeca. Igraju se života. Bez koncepta, bez pravila igre. Onako, radi života.

A ja stojim i gledam se kako postojim...

U utrobi nebodera, na dvanaestom spratu, majka koja je svojoj djeci zabranila kupovanje petardi, otvara prozor u kuhinji i roka zelene, žute, praskave, cikave... I deru se nesretni ljudi, odnekud sa zemlje:

- Bagro seljačka, nikad mi nećemo u Evropu!

Poslije četrdeset dana uzimam cigaretu od Gice. Povučem dim i šuknem ćićolinku kroz prozor. Gledam, potom, kolonu mrava kako hitro marširaju od prozora prema plakaru u kojem je uskladištena zdrava hrana. Nesvrstani i neopredijeljeni. Hitri i pametni. I boli ih palac za Evropu.

Piksi pojačava Maajku. Ni moju, ni svoju. Već čudnu i zajebanu majku, koja čak nije ni žena. Pa ipak, služi svrsi.

…ma, biće ovo Švicarska, biće...

Dobro je, ba, stari, pa nemoj mu srat.

I pomislio bi, nema izlaza. Ali vi ne poznajete Piksija i Gicu!






Novogodisnja elegija

Priča Faruka Šehića



jedna beskrajna sekunda

- Pa, volim te, to valjda znaš?
- Koliko?
- Najviše u gradu.
- To mi je malo
- Dobro, najviše u Evropi.
- Malo.
- Najviše u galaksiji.
- To već prolazi.
- Znaš koliko te volim, teško mi je to opisati riječima u zraku. One su nemoćne kao šuplji baloni, sve se cijedi iz njih, ona njihova suština o kojoj poete pričaju.
- Volim te bez milosti. Eto ti sad.
- Sad me opet šarmiraš, uvijek ti uspije. Na kraju, samo želiš da me tucaš.
- Šta je loše u tome? Spojimo se i stopimo. Orgazam je moćna osmoza. Poletimo zajedno do 99 duginih nebesa. Malčice nestanemo u jednoj beskrajnoj sekundi, vrijeme se zakrivi poput svjetlosti u crnoj rupi.
- Pjesnik i filozof, to si ti, ali ti neću dati da me tucaš, barem ne ovaj put.
- To znači da me ne voliš dovoljno, ako mi ne daš svoje tijelo.
- Ne moramo se uvijek tucati, samo na to misliš. Malo pažnje i nježnosti, i to mi nekad treba. Eros uma. Ne mora sve biti silovito i u grču. Opusti se ponekad.
- Dobro, neću te karati nikada više.
- Srce mi je stalo od tvoje prijetnje, vidjet ćemo ko će prvi popustiti, uvijek si to ti. Nećeš moći izdržati. Stalno tako bude, ti prvi padneš na koljena.
- Nemoj iskušavati moju volju, jaka je, a onda ćeš patiti.
- Kao da ti nećeš?
- O.K., patnja je zajednička. I šta joj fali? "Ona oplemenjuje duh i jača tijelo."
- Sereš, i zašto mi stalno nešto objašnjavaš. Misliš da si nadmoćan?
- Možda jesam, možda nisam. Nikad se to ne zna.
- Hajde me poljubi.
- Hoćemo smotati?
- Smotaj.

Izišao sam na terasu. Veš se sušio na onom krilatom monstrumu od žica i šupljikavih cijevi. Bijela posteljina kao odjeća duhova. Nebo plavičasto i pjeskovito. Mjesec je statični kamikaza. Falusoidni crveno-bijeli dimnjak je stolovao čitavim kvartom. Obli monolit progresa, dimnjak toplane ili nekog sličnog postrojenja. Plamen nanesem na vrh cigare, kad god to uradim, sjetim se dragih filmova u kojima likovi strasno puše, pogotovo vesternâ. Volio bih biti čvrst kao Lee Marvin. Samo što nije vrijeme za lee marvine, svijet je eksplodirao u stotinu kuraca, tako nam šapuću TV-ekrani. Činilo mi se da sam na tragu epohalne misli koja će okrenuti kosmos naglavačke. Često mi se tako čini kad se napušim. Bacio sam filter, i gledao kako usporeno pada nalik nekoj meteorskoj suzi sićušnog božanstva na repu beznačajne komete.

Sjedila si prekrštenih nogu u kožnom uglu. Zračio je tamnocrveni lak na tvojim nožnim noktima. Nabrekle vene, krv boje laka. Obožavam tvoju krv. Jednom ću strujiti tvojim modrim žilama. Poželio sam ti ljubiti prste i stopala. Neka čudna sila me savijala prema njima. Kao da sam vidio drhtavu auru koja se širila iz nogu i čitavog tijela. Zasuzio sam. Ne postoji način da ti opišem oči. One su jednostavno duboke i tamnoplavičaste kao melanholija što opada sa lišća u svibanjski suton. Ne postoji način da ti opišem lice. Gledam ga začuđeno i uvijek kao prvi put. Zatim mi treperavi mlazovi jure niz živce. Tad poželim da te rastrgam i ljubim lagano. I onda se sve vraća na početak. Poljupci, divljačko i blago tucanje, lascivne riječi. Urlam dok svršavam u tvoju utrobu. Ljubimo se kao mala djeca. Zapalimo cigare. Nježne vječne mašine.

titrave utopije

- Mračan si.
- Ko? Ja?
- Samo nas je dvoje u sobi.

Bio sam nesvjesno smrknut kad sam stao pred ram starinskog špigla. Luster je visio iza leđa. Bacao je izduženu sjenku moje figure. Sjenka je ležala na podu ispred mene. Kao da sam ustao iz svojih obrisa na mekom tepihu. Iz sredine mojih grudi izlazila je energetska nit prolazeći ispod ruke, rastezljiva i suptilna. Završavala je u tvojim prsima. Bili smo probijeni njome, vezani i slobodni. Vrpca je nemjerljiva. Ona može obujmiti zemljinu kuglu.

Dlanovi mi se tresu dok ti obuhvatam obraze. Vršcima prstiju prelazim tvoje lice.

Opušteno, nasmijano. Utiskujem svoju vrelinu u oči, nos, čelo.

Rukom prolazim kroz kosu od vrata ka zatiljku. Trljam vlasi gledajući toplinu vrata.

Koji magnetiše moje usne.

Dok se tvoje razvlače otkrivajući savršene zube. O čemu mislimo dok se ljubimo.

O snežnim vrhovima Urala. Ili o plamičcima što nas progorjevaju.

Pretvarajući cijelu sobu u plišani vrtlog.

Grudvu u kojoj kucaju dva srca.

Tamna bradavica bubri ispod potkošulje. (Tu se želim raspršiti u polenov prah).

Jagodicama mi crtaš nejasne slike po leđima.

Trnci silaze niz kičmu. Prskanje šljaštećih nijansi pred očima.

Oooooh, bože, rekla si, rekla si baš tako. Prije nego smo oboje utonuli.

Ispod očnih kapaka.

- Je li te strah smrti?
- Jeste.

Prvi zraci jutarnjeg sunca s mukom su se probijali kroz rebra drvenih žaluzina. Njegovi oštri mačevi su počeli da trepere gubeći svoj prijeteći oblik, stvarajući ljeskave sunčane lokvice. Titrave Utopije. Stisnuli smo se pod crvenom plahtom. Opkoljeni balavim čeljustima vanjskoga svijeta.

zaključak

Napisao sam početak romana (gornja dva dijela) gledajući predstavu japanskog No-teatra. Ali mi se sve nekako čini da nisam jahač na duge staze. Ipak ja trčim na kratke i srednje pruge: poezija i kratka proza. Jednom kad ostarim, pisaću duge i beskrajno dosadne romane koji će obilovati spektrom likova i preplitanjem zamršenih narativnih tehnika. Kritičari će iskopavati žile rudače (prstenaste, stepenaste ili DNK-stukture) krcate magijskim značenjima. Čitaće me sredovječne žene što tiho izgaraju u paklu svojih malograđanskih života. Imaću taj moćni epski zamah, nešto kao Thomas Mann ili Tolstoj. Pisaću i po 600 ili 700 stranica punokrvnih porodičnih saga. Debele kupusare što brzo nakvasaju zahvaćene vlagom. Kvasac riječi, tijesto papira. Ili ću analizirati mirise, boje, zvukove te se tako konstantno vraćati u sjećanje i graditi nebulozno nježni Eiffelov toranj svojih emocija. Ili ću posunovratiti pogled kao izvrnutu rukavicu kojoj nedostaju prsti, pisati fantastične crtice u kojima će glavni junak biti Halid Bešlić, tako ću osvojiti masovnu publiku i tri dijamantne knjige visiće mi na zidu. Ili ću skliznuti u život, surfajući po ljubavnim vezama što trunu brže od buketa gladiola na julskoj žegi. Zatim sveto trojstvo raspadanja, čija početna slova tvore naziv populističke muslimanske stranke. Postaću fantom slobode. Besparica će me patetično prigrliti kao najdražu ofucanu kamenjarku. Ovdje je svaki drugi čovjek (samim rođenjem) Charles Bukowski, barem što se tiče alkohola.

O novogodišnja noći, bila si mi mrža od stražarske ponoći!

Ugasiću televizor i svijet će prestati da postoji, kao kad sklopiš oči.






Crveni šejtan

Priča Borisa Dežulovića



Postoje djeca što se boje škole, ništa nova pod kapom nebeskom, ali nije zabilježeno da se itko škole bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca. Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je bila u tome da je škola za mališana bila zgrada u kojoj crna čudovišta jedu ljude i malu djecu, i uvijek je na putu do kuće široko zaobilazio tu sablasnu ruševinu.

Mensurov otac, hodža Omar efendi Ćeman, svome je sinu stotinu puta objasnio da čudovišta ne postoje, i da, na kraju krajeva, neće ići u tu školu, ruševnu i napuštenu, već u novu, lijepu školu, u šest kilometara udaljeni Nesunac. Uzalud, jer to jutro, prvog dana škole, Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece što su se bojala škole, ali nije zabilježeno da se itko škole bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

***

Tri dana molio je Mensur oca dok mu najzad nije dopustio da ode na rođendan njegova najboljeg školskog druga Damira i da tamo prespava. Za Mensura, bio je to trenutak odrastanja: prvi put u životu neće spavati u svojoj kući, i neće ga otac buditi za sabah-namaz. Toga dana, posljednje subote u godini, bio je uzbuđen kao da ide na put oko svijeta, a ne u Nesunac.

Uvečer je zajedno s drugovima sjedio na trosjedu kad se na televizijskom ekranu pojavila ista neobična šarena jelka kakva je nikla u Damirovu stanu. Neki je dječak stajao kraj nje i otvorio prozor kroz koji se ukazala nestvarna slika: snježnim se krajolikom primicao veliki crveni kamion ukrašen svjetlucavim žaruljicama, za njim još jedan, pa još jedan, i uskoro je prema dječakovoj kući pristizala cijela dugačka kolona tajnovitih, velikih crvenih kamiona. Pred kućom je iz prvog kamiona izašao dragi, debeljuškasti starac bijele brade, u crvenom kaputu, pod crvenom kapom, pruživši dječaku veliki, šareni paket i bočicu Coca-Cole.

Od te noći u Mensurove se zimske snove, umjesto crnih aveti iz škole, uselio tajanstveni, čarobni crveni konvoj pun darova za djecu, među kojima sjedobradi Damirov djeda čudnoga imena Mraz nosi poklon i za njega, malog hodžinog sina iz Crvogojna.

***

- Babo, imam li ja još kojega djeda osim Fuada? - bilo je prvo što je mali Mensur sutradan pitao oca.
- Imo si djeda Šerifa - odgovorio je otac - onoga što je poginuo u ratu.
- Znam za njega, nego... imam li ja, babo, djeda Mraza?

Efendi Omar shvatio je tada zašto mu sina iznenada zanima bliža rodbina. Mensur je ispričao gdje je vidio Djeda Mraza, nakon čega je otac započeo dugačku priču o tome kako Djeda Mraz ne postoji, kako je to izmišljotina nevjernika i zlih ljudi, poput onih što su zapalili njihovo selo.

- Hoćeš da kažeš da je Djeda Mraz - gledao ga je Mensur zaprepašteno - da je Djeda Mraz zapalio selo? I školu?

- Djeda Mraz ne postoji - strpljivo je objašnjavao hodža svome sinu. - Njega su izmislili veliki svjetski trgovci da djecu udalji od Boga i vjere, a roditelji da troše svoj novac na glupe dječje igračke.

- Ali ja sam kod Damira vidio...

- Vidio si reklamu! - uzrujao se hodža. - Vidio si reklamu za onaj američki otrov, eto šta si vidio. Djeda Mraza su izmislili nevjernici, isti oni što su u staroj školi ubili tvoga djeda!

- Ali ti si mi reko da čudovišta iz stare škole ne postoje! - pobunio se mališan. - Isto ko što mi sad govoriš da ne postoji Djeda Mraz!

Dugo je te večeri otac malom Mensuru čitao Kur'an i pričao o ratu. Dječak je saznao pravu istinu o kući crnih čudovišta zbog koje se bojao škole - staroj zgradi u kojoj su za vrijeme rata Hrvati organizirali logor za Muslimane i ubili djeda Šerifa. Na kraju, mališan je u svoju početnicu velikim, kvrgavim slovima zapisao kako mu je Ibrahim, a.s., preko oca poručio: "Ja idem za Gospodarom svojim, On će me na pravi put uputiti."

***

Prošlo je otada točno godinu dana. Posljednjeg petka u prosincu Mensur je u tijesnim žutim čizmicama žurio utabanim putem do stare nesunačke ceste, zamišljajući kao i svakog zimskog jutra kako će, kad izađe na drum, vidjeti onu čarobnu kolonu kamiona na putu prema njegovoj kući.

Hodao je gotovo sat vremena kad je tamo iza šume začuo zvuk motora, poput džipa amidže Irfana. Zvuk se pojačavao, i sad je izgledalo kao da ih je više. Bez daha, Mensur je istrčao na čistinu i ugledao najljepši prizor kojega je u životu vidio: podno Vuče Gore cestom se kroz snježne namete probijao veliki crveni kamion, ukrašen žutim i crvenim svjetlima. Iza njega pomaljao se drugi, pa treći, pa četvrti.

Stajao je uz cestu i oduzet gledao u crveni konvoj. Prvi se kamion polako približavao, a onda se zaustavio tik kraj njega. Mislio je da će se onesvijestiti kad su se vrata kamiona otvorila i iz njega izašao debeljuškasti starac sijede brade, sav u crvenom, pod neobičnom crvenom kapom.

- Mali - prišao mu je Djeda Mraz. - Đe se skreće za Crvogojno?

Mensur je otvorio usta, ali iz njih nije izlazilo ništa osim malih oblačića bijele pare.

- Mali, halo? - sagnuo se starac i pogledao ga ravno u oči. - Jesil ti odavde neđe? Znaš li hodžu Omara, iz Crvogojna?

Mensuru je cijela utroba gorjela od silne sreće, što je potekla kroz oči u dvije tople, male suze.

- Đe se skreće za hodžinu kuću? - pitao je opet starac okrenuvši se prema cesti, što se iza šume račvala na dvije strane. Mališan je, međutim, i dalje stajao bez glasa. Brada mu je drhtala, a suze se valjale niz obraze.

- Jebiga, mali - potapšao je Djeda Mraz dječaka kožnom rukavicom i spretno se uspeo natrag u kabinu kamiona.

***

Mensur nije mogao sačekati posljednje školsko zvono. Izjurio je i ne dotičući zemlju otrčao prema izlazu iz grada. Dugo je trčao smeđim, ledenim blatom stare nesunačke ceste i zamakao utabanom stazom kroz šumu.

Na ulazu u selo bilo mu je jasno da se dogodilo nešto veliko. Svijet se skupio tamo oko džamije, a on je trčao prema njima dršćući od nezamislive sreće. Kad se približio, vidio je u gomili oca i amidžu. Otac se okrenuo i Mensur je shvatio da nešto nije u redu. Oči su mu bile crvene od suza.

- Šta je bilo, babo? - pitao je dječak zbunjeno i gledao prema džamiji. - Jel bio Djeda Mraz?
- Kakav, bolan, Djeda Mraz? - zabrundao je amidža.
- Hajmo, Mensure - skinuo je hodža sinu torbu s leđa i povukao ga na drugu stranu. - Idemo kod amidže i tetke Alme.

Dok ga je otac vukao za ruku, Mensur je gledao iza sebe. Sad je mogao vidjeti njihovu kuću tamo iza džamije, i strašnu sliku od koje su mu se oduzele noge: prazni su prozori bili natkriveni crnim trokutima čađe, a na mjestu gdje je stajao krov iz nagorjelih su greda u sivo nebo vijale rastrgane krpice dima.

- Sve je izgorjelo, Mensure.
- Tko... kako...? -promucao je mališan.
- Ona nova peć... Eksplodirala, izgleda. Sve je izgorjelo.
- Nije peć, babo - javio se onda Mensur cmizdravim glasom. - Bio si u pravu, to je Djeda Mraz bio. Djeda Mraz je zapalio kuću. Ko što je i školu zapalio, majku mu jebem!

Nije ni dovršio svoju plačnu psovku, a već je očeva desna ruka poletjela zvučno ga klepivši po potiljku.

***

Te je Nove godine mali Mensur Ćeman saznao da Djeda Mraz doista postoji, ali da to nije dobri starac iz reklama za Coca-Colu koji nosi šarene pakete sa darovima za djecu, već kaurski palikuća zbog kojeg on, eto, sada živi kod amidže Irfana i ide u školu u šest kilometara udaljeni Nesunac. Od te Nove godine Mensur će svake noći sanjati iskeženo crveno čudovište bijele brade kako u crvenom kamionu dolazi u njihovo selo.

Hodža Omar svome je sinu, istina, stotinu puta objasnio da ne postoje crvena čudovišta koja pale kuće i škole, već da je to eksplodirala nova, neispravna peć, zapalila ćilime, zavjese i daščani pod, i cijelu njihovu novu kuću. I da je stari Veljo, najstariji vatrogasac u Bosni, sa svojim dobrovoljcima iz Nesunca došao prekasno, jer su na raskršću iza Vuče Gore skrenuli za Goliju umjesto prema Crvogojnu, stigavši kad je cijelu kuću već progutao oganj.

Uzalud, jer onoga jutra kad je učiteljica Mirna odvela cijeli razred u posjetu Dobrovoljnom vatrogasnom društvu "Nesunac", Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece što su se bojala Djeda Mraza, ali nije zabilježeno da se itko Djeda Mraza bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.






Gospodin Emanuel i njegove muke

Priča Miljenka Jergovića



U petak navečer, već je prošlo jedanaest, gospođi Evici Švarc pokvarila se pećnica. Zapravo, možda se pokvarila i ranije, ali upravo tada, moglo je biti jedanaest i dvadeset, gospođa Evica je unutra stavila tepsiju s makovnjačom, okrenula prekidač na dvjesto, ali se crvena lampica nije upalila. Vratila je na sto, pojačala na dvjesto pedeset, otvorila vrata pećnice i odmah zatim ih zatvorila, pa ponovo pokušala. Ali ništa. U najgorem trenutku u godini, trideset prvog decembra, baš kada je pristavila kolač koji ispeče pred svako novo ljeto, punih šezdeset godina, otkako je u braku s gospodinom Emanuelom, gospođi Evici pokvarila se pećnica.

Ej, Mano, Bog ti dao, dođi vamo, ne radi nam rerna, zvala ga je. On je, međutim, čitao Peloponeške ratove, uživljen kao da su Sparta i Atički savez zaratili u njegovom predsoblju, i nije ju čuo. Bio je gluh kao top već dobrih petnaest godina, a kćer iz Zagreba bi vazda zaboravljala na vrijeme poslati rezervne baterije za slušni aparat, tako da je veći dio vremena boravio u blaženom miru i tišini.

Mano!, dozivala je gospođa Evica iz kuhinje, i proći će još barem deset minuta prije nego što se sjeti da je gospodin Emanuel ne može čuti. A to je taman dovoljno dugo da vidimo što se događa dva kata niže, u stanu inžinjera Salihovića, dobroga komšije Kemala, koji je već dvije godine kod djece u Kanadi, a stan je iznajmio nekoj američkoj firmi za konzalting u poslovanju.

Na doček su stigla njih dvanaestorica, svi bez žena, što je već samo po sebi moglo biti sumnjivo. Posjedali su za dugi trpezarijski stol, zapravo bila su to dva stola spojena u jedan, da bi svi mogli sjediti s iste strane, s pogledom na golemi televizijski ekran. Hranu i piće naručili su iz libanonskog restorana Kanaan, svečano posuđe stiglo je iz zalagaonice Martina Schrama, kao i smokinzi za svu dvanaestoricu. Napetost se osjećala u svakom pokretu i uzdahu, u rijetkim izgovorenim riječima, uglavom isprikama kad bi jedan drugoga slučajno dodirnuo laktom ili nadlanicom, dok bi posezali za čašama ili srebrnim žlicama kuckali po praznim tanjurima.

Prije nego što večera počne, najstariji među njima će staviti kazetu u videorekorder, i tada će jedanaestorici njih biti otkrivena važna tajna, a dvanaesti će ustati od stola i održati svoj najvažniji govor. Predviđeno je da se to dogodi u ponoć, nakon čestitanja. Do tada im ostaje da zagledaju jedan drugoga, procjenjuju krajičkom oka, i tiho bjesne jer ne mogu, premda su odabranici, otkriti koji će noćas govoriti.

Gospođa Evica Švarc tutnula je svome Emanuelu tepsiju s tijestom i izgurala ga van iz stana. Zatim je sjela da se malo smiri, natočila čašu francuskoga konjaka, i uzdahnula za vremenom kada se svaka pećnica zvala Sloboda Čačak i kada je bijela tehnika jednako poštovala vjerske i državne blagdane. A on, gospodin Emanuel, pozvonio je kod Sunarića, pa kod Hadžihasanovića, sišao je kat niže, pa je zvonio i kod Kasumovića - premda s njima baš i nisu bili dobri, ali nitko nije otvarao. Stari pomrli, a mlađarija ili se raselila ili se tko zna kamo zaputila na doček. E, kod Ilijića neće moliti za rernu, pa makar mu ova makovnjača bila zadnja! Ide on još kat niže, kod inžinjera Salihovića, dobroga komšije Kemala...

Dok je gospodin Emanuel pipkao po mračnom haustoru tražeći prekidač za svjetlo, na zgradi preko puta već su bila raspoređena četvorica snajperista u crnim odorama i s maskama preko lica. A iznad prozora dnevnog boravka inžinjera Salihovića visio je o alpinističkom užetu jedan isti takav, s pumparicom u rukama. Čekao je trenutak kada će se na dogovoreni znak spustiti još metar niže i uskočiti unutra. Dvanaestorica muškaraca su, ništa ne sluteći, kriomice brisali oznojene dlanove o bijeli damast, proučavali šare na srebrnim drškama, a jedan je, onako krajnje nepristojno, okrenuo tanjur i zagledao se u potpis proizvođača. Najstariji među njima se na to samo nakašljao, znatiželjnik je spustio tanjur na stol i zaustio da nešto kaže.

Baš tada je gospođa Evica pustila suzu. Naprosto joj se stužilo. Nije navikla na ovakve situacije, niti je umjela biti bijesna duže od pet minuta. Još od rane mladosti svaka bi joj se ljutnja okrenula na plač. To joj je, možda, i spasilo glavu u svakakvim vremenima. Dok bi se drugi uzalud borili, dizali revolucije, bunili se ili branili vlastiti život, ona bi isto ovako podbočila glavu, a suze bi joj se, umjesto da poteku do ugla usana, s vrha obraza bacale u bezdan. Taj je prizor znao dirnuti i najtvrđa srca, ali nije ona to radila zbog njih. Zapravo, nikada nije ni shvatila da joj suze pomažu u životu. Mislila je, već šezdeset godina, da joj pomaže to što svaki dan u isto vrijeme, tačno u deset, sa svojim Manom pije kakao, što svakoga mjeseca u isti dan, sedmoga, a ako je nedjelja onda osmoga, plaća sve račune na pošti, i što svake godine, 31. decembra u jedanaest navečer, peče makovnjaču. To gospođi Evici pruža sigurnost u životu. U šta će se život pretvoriti ako gospodin Emanuel ne pronađe pećnicu i noćas ne bude makovnjače?

Ostalo je još deset minuta do ponoći kada je pozvonio kod inžinjera Salihovića, dobrog komšije Kemala. Dvanaest muškaraca štrecnulo se u istom trenutku, ali se nijedan nije pomaknuo sa stolice. Gospodin Emanuel je ponovo pritisnuo zvono. Znao je da ne može biti da njegov Kemo u ovu noć nije kući. Dječurlija se razmilila na sve strane, a on sjedi pred televizorom i gleda novogodišnji program. Zvonio je i treći put.

Vrata je otvorio visok tamnoput muškarac, dugokos i bradat. Gospodin Emanuel zurio je u mladićevu leptirku, pa u smoking koji uživo nije vidio još od vremena kada je u Zagrebu, u hotelu Intercontinental, promoviran u akademika. I tada mu je, valjda zbog šoka, u pamet stiglo da komšije Salihovića već dugo nema, otišao je kod djece u Kanadu i više se nikada neće vratiti. Stužilo se i gospodinu Emanuelu kao i njegovoj Evici, nešto ga je odozgor pritiskalo, pa je bivao sve manji i manji, samo što s nosom nije dodirnuo lakirane strančeve cipele, dok je razmjenjivao suzu za suzu sa ženom svoga života.

Starac je plakao s tepsijom u rukama, a mladića je hvatala panika. Uplašio se da je riječ o namještaljki, da su ih otkrili i poslali starca kao izvidnicu. Ako ga otjera s vrata, sigurno će biti sumnjivo.

Uzeo je tepsiju s tijestom i uveo gospodina Emanuela unutra. Tko je ovaj?, upitala su jedanaestorica muškaraca. Ne znam, odgovorio je dugokosi. Koliko je još ostalo vremena?, pitao je onaj kojega je zanimalo ime proizvođača tanjura. Meni treba rerna, rekao je gospodin Emanuel.

Uto je sat na zidu počeo otkucavati ponoć. Najstariji među dvanaestoricom stavio je kazetu u rekorder, a jedan sitni i sasvim neugledni mladić, mišjih očiju i velikog iskrivljenog nosa, zagrlio je gospodina Emanuela i dvaput ga poljubio. Sretna nova, stigao je reći, kada se začuo prasak i lomljava, sijevanje sa svih strana, a zatim oštar vonj etera.

Gospodin Emanuel, akademik i umirovljeni profesor antičke povijesti, našao se na rukama maskiranih muškaraca, koji su ga, dok je gubio svijest, nosili niz stubište, kao što se pri velikim selidbama, od ruke do ruke, prenose stvari. Posljednje što je pomislio bilo je da će se Evica ljutiti jer je zaboravio da se inžinjer Salihović, dobri komšija Kemal, davno iselio u Kanadu. Makovnjače se više nije sjetio.

Znači tako, rekao je dugokosi. Tako, odgovorila su jedanaestorica. A tko je stari, upitao je ružnog nosonju. Znat ćemo sutra, rekao je, sutra ili za tisuću godina, svejedno je.

Dva kata iznad gospođa Evica Švarc obrisala je suze i još jednom pogledala na sat. Njezin Mano se nije vraćao, a ona je osjetila grižnju savjesti, umjesto da pomisli kako je još rano, jer dugo treba makovnjači da se ispeče.






Oh, ti pijes džus!

Priča Mustafe Zvizdića



Uzgred budi rečeno, pročitah u Danima kako sam najavljen kao "jedan od asova" - Pađen, Vlado, Alen i Dujmić. Sjedoh za stol da napišem tekst, raspoložen kao Kalember u najboljim vremenima. Dakle - Bogu dušu, Bog je neće…

Nema se šta posebno pisati o novogodišnjim noćima kad su sve iste kao regrutski kreveti. Nigdje nabora u sjećanju, nigdje prašine u toj šljaštećoj slici gdje se svi ludo provode. Slijepi ne progledaše niti neduhoviti duhoviti postaše. A ovi potonji se mnogo trudiše.

Pijani mediokriteti udaraju u stolove dok idu da podignu svoj zgoditak na tomboli; isprepadane dame zvjeraju lijevo-desno da im u dekolte ne upadne grašak iz ruske salate (valja ga onda PRED OVOLIKIM SVIJETOM loviti); adolescenti lupaju prvu flašu o vlastitu glavu, užasnuti tretmanom cigana u pjesmama Harisa Džinovića; ženski smijeh na ulici; taksisti koji će kružiti još sat pa će onda otići izljubiti se sa svojima; diskretna sevdalinka dva postarija bračna para; poznanici s kojima čovjek imade nesreću da se zatekne na istom mjestu pa mora trpiti njihovu vedrinu, svježinu i vitalnost - ukratko, teško sranje koje je najbolje prespavati.

Iz tog ribljerestoranskog sivila, iz halidovskog beznađa (sa ili bez čuperka), iz nemamriječi očaja, kako se sve ne zove doček Nove godine, pamtim samo jednu sliku, jedan nabor na krevetu koji se trudim da zapišem prije nego ga desetar u mojoj glavi poravna i tako sve vrati u strogi kasarnski red.

Bilo je to odmah poslije rata. Slavili smo u nekadašnjem disko-klubu BB. Imao sam gnojnu anginu i primao dva penicilina dnevno. Novu godinu sam slavio jer sam smatrao da to ne smijem propustiti bez obzira što jedva govorim i što ne mogu sjediti kako treba. Bila su to zlatna vremena kada sam bio mlad i glup, kada sam se još nadao da će u lokal ući ONA i promijeniti moj život.

Pio sam džus dok se oko mene prolamalo. Svi su bili mladi, glupi i pijani, osim mene.

Onda se pojavila ONA, obučena u smeđi kompletić od vražije kože.

- Oh, ti piješ džus!

Ne, ne prilazi ona muškarcima. Dugo me je posmatrala i shvatila da sam "totalno drukčiji od drugih". Ja sam "onaj pravi", miran i staložen, uzvišen dok pije džus, dobri dječak iz susjedstva, tako dalek od ove bagre koja je okupirala i ženski klozet pa po njemu povraća.

Ohrabren, ja počeh da uvećavam svoju drukčijost, napravih još dostojanstveniji izraz lica, sa bolom okrećući leđa toj glupavoj rulji. Od gnojne angine imao sam prijatan bas.

Neće ona da gubi vrijeme. Zna šta hoće u životu i treba joj sličan muškarac. Najviše mrzi lezihljeboviće. Fala Bogu pa zna procijeniti muškarce. Dosad je pogriješila samo jednom. Ali ljubav nije minerski posao, može se jednom pogriješiti. Dok te mami, šećerom te hrani… Živa, zdrava, preboljela… Nikome se ne ponovilo…

Ona je sportski tip. Zato joj je srce bilo golemo kad me vidjela da pijem džus. Ovi alkohol, a ja džus. Jedan jedini među njima. Pa zar nisam poseban?

- Rekoh sebi: konačno! A mislila sam da će i ova Nova godina biti bezveze…