DANI Jergovic

[Corto Maltese]

Pa, nisam ja CIA jebate led, otkud mi tekstovi iz arhive novine koja više ne postoji, ko je pročit'o - pročit'o je

Kako mi se čini, Jergi je bolje kad ga ne braniš

Naravno da mu ja ne trebam. Nego, mogao si još kojeg smalija postaviti, jako ti pojačavaju uvjerljivost, a čuo sam i da su besplatni.
Odjava.

[zmijaIzmaj]

jel se ovo moderatorka folira

[Corto Maltese]

Bolje castan uzmak nego nečastan poraz; so long dude i navrati ponekad

Hvala na pozivu, ali ne znam zašto bih. Loša atmosfera, loša usluga, a ni konobarica nije noge obrijala.

[basta sljezove boje]

Sjecam se da je tada objavljivao hinjske satro literarne tekstove u koji se obracunavao sa Sarajevom. Isao je niz dlaku Bobanu i Tudjamanu. Ako se nekom nije mrsko zaroviti po arhivama te takstove nije tesko iskopati. Poslie kada je vidio da ce ta politika propasti promjenio je plocu.

Hajd' ne bilo ti tesko iskopaj to iz arhiva, pa da i mi procitamo...

Nema na internetu. To je bila 93. Trebalo bi isceprkai pa onda skenirati. Moguce je da se ovdje u Sarajevu moze naci u Media Centru, mislim da se tako zove, koje vodi Boro Kontic. Ne znam ko ima komplete Nedeljne Dalmacije iz tog perioda. Ovi momci iz Ferala bi sigurno mogli doci do tih tekstova. U Sa ako nema kod Bor Kontica onda nema nigdje...

nije problem. NSK u Zagrebu ima elektronsku arhivu Vjesnika, Jutarnjeg, Vecernjeg i Slobodne Dalmacije na svim racunarima u knjiznici. Na internetu ih nema zbog autorskih prava. Treba samo otici u Zagreb

[Faust]

Infra: duboki naklon za tekst Ivančićev o Jergoviću.

Tekst ide u prilog temi: prevrtljivosti samog autora. Što reče Nancy, ne vrijedi trošiti truda na kopanje po arhivi u potrazi za Jergovićevim nedosljednostima, a ima ih. Evo, na um mi pade i FAK. Hodao je s njima, slikao se, velicao ih, a u ovom posljednjem interviewu prigovori im što ga ne braniše kad ga drugi napadaše, a on je njih podržavao iako se nije slagao s njihovom poetikom. A Viskovića je veličao na svakom uglu, sad je on "uslužnik vlasti". Ivančićev tekst o Jergovićevom tekstu o Murtići odlična je slika za "jergovićevski stil" novinarstva: u trenutku, po potrebi gazi sve što ti tad smeta i brani sve što je u tvojim okvirima mišljenja... trenutnim okvirima koji se vrlo često mijenjaju...

[lugavina]

Od huje sam ga prekucala za pola sata

mislis zbog hulje si ga prekucala za pola sata

[konyan]

Ah, konacno i dokazi..ma koliko indirektni i prekucani za pola sata bili, od hu(l)je.

Meni je Jergovic-novinar, u najmanju ruku, neinteresantan. Na isti nacin mi je neinteresantan i Semezdin i Avdic i Filipovic(i) i Pecanin i cijela salva "senzacionalno - jaznamnajbolje" novinara koji se spustaju na prepucavacke grane i ne ostavljaju ni pola milimetra rezerve, makar da bi djelovali poluobjektivno (cast izuzecima koji im se potkradu (sad bih dodao koliko su mi "krvavi" Avdicevi pripiti komentari u uvodnicima u SB, ali tema je Jergovic).

Jergovica-novinara svrstavam u isti kos sa gorespomenutima, sa razlikom da povremeno djeluje blago pismenije..

Jergovic-knjizevnik nije tema, pa cu stati ovdje.

[zloglas]

Jergovic-knjizevnik nije tema, pa cu stati ovdje.

Jebes knjizevnika koji je u stanju prije napisati nego procitati knjigu...

@konyan: nemoj brinuti što su ti novinari i pisci kojih si se dohvatio neinteresantni. Možda jednog dana upoznaš pravog, pa će se sve promijeniti.

[konyan]

@konyan: nemoj brinuti što su ti novinari i pisci kojih si se dohvatio neinteresantni. Možda jednog dana upoznaš pravog, pa će se sve promijeniti.

Kakvih sve zlih glasova ovdje ima..

[lugavina]

Kod jednog broja tih likova koji su otisli iz Sarajeva, a Nije Jergovic tu jedini, postoji potreba da kad se njima cini da su se odmakli dovoljno daleko da se onda samo nicim izazvnim okrenu za tren letimicno pogledaju preko ramena pa hraknu iz sve snage. Ne znam valjda im bude lakse. I tako obicno brisanje pred granatama, ne bas casno napustanje rodnog grada treba da postidi upravo taj grad. Jedno obicno malo izdajstvo postaje stvar ne najprozaicnijeg dezerterstva ves uzviseni moralni izbor pa bi valjda onaj koji je izdat sa velikom kolicinom pljuvacke na licu trebao da se pokloni pred uzvisenom morlnom vertikalom. Dane zaboravim, potrebno je samo biti talentirani pisac pripovjetki jake imaginacije.

[b]A u Sarajevu sam postao stranac onoga trenutka kada se sarajevska elita odlučila odreći nacionalnoga i kulturnog šarenila, u zamjenu za većinsku, jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju

[basta sljezove boje]

Katunarić nije liberalni intelektualac nego poludjeli šegrt Hlapić
Piše: Miljenko Jergović

Ne znam kakve su to prijetnje i pritisci naveli uredništvo Jutarnjega lista da objavi obračun Dražena Katunarića s mojom sjenom i imenom. Po zakonu o tisku to nisu morali učiniti, jer nigdje i nikada, a pogotovu ne u Jutarnjemu listu, Katunarića po imenu ili djelu nisam spomenuo. Jesu li, možda, povjerovali kako Katunarić ima dobre veze u Francuskome veleposlanstvu, koje bi im mogle zatrebati, ili su im se svidjeli argumenti iz njegovoga napisa, pa su ih prihvatili kao svoje i još ih zakitili mojom fotografijom, ja to zbilja ne znam, ali su me u grdnu nevolju bacili jer me natjeraše da pišem o pojavi koju sam svakako želio izbjeći.

Katunarić veli da se kao “gromada i oznojena tjelesina” prepoznao među “liberalnim hrvatskim intelektualcima” iz moga teksta. Ako bih bio prisiljen o Katunariću nešto reći, ne bih ni pod utjecajem halucinogena u njemu prepoznao liberala. Katunarić je, naime, patetični fašist. I ne bih rekao da je on intelektualac. On je karijerni sinekurac. A njegov duhovni i moralni habitus nikada ne bih metaforizirao gromadom i oznojenom tjelesinom, jer bi to bilo pretjerivanje, ili neumjesno opisivanje nečije fizičke pojave, što ne bih činio ni da je Katunarić u svemu drugome savršen. Da sam o njemu išta poželio reći, pa da mi je još bilo i do metafora, nazvao bih ga prosto rosnim dupetom, budući da je taj dio tijela u razgovoru o Katunariću supstancijalniji od glave.

Radio Jugoslavija

Prije dvadeset i nešto godina u Beogradu je djelovala Radio Jugoslavija, redakcija u kojoj su mahom zapošljavana zaostalija djeca jugoslavenskih diplomata, udbaških ubojica i raznih dužnosnika, dedinjskih čuvara poretka i ostarjelih revolucionarnih prvaka, koji ne bi znali što će sa svojim razmaženim podmlatkom. To baš i nije bio neki radio, niti je njegova svrha bila u proizvodnji vijesti. Jugoslavija je više bila elitno partijsko obdanište, u koje se ulazilo isključivo po aristokratskome komunističkom podrijetlu. Glupljima i nesposobnijima Jugoslavija je trebala biti doživotna sinekura, a ostalima samo stepenik prema diplomatskoj ili obavještajnoj službi.

Naravno, Dražen Katunarić jedan je od tih crvenih dječaka s Radio Jugoslavije. Povlačio se se po Dedinju i Topčideru, o državnom je trošku boravio u Parizu i Strasbourgu, ali ne bih se ja njime bavio, e da se on nije osjetio pozvanim pozabaviti se mojim “sarajevskim korijenima i pripadnostima”. Ne znam odakle svem tom jugoslavenskom nakotu tako strasna potreba da po tisućiti put ponavlja kako sam došao otamo odakle sam došao.

Nakon što se Jugoslavija raspala, a s njome i sve jugoslavenske sinekure, Dražen Katunarić hrabro se odvažio pljunuti na svoju beogradsku prošlost i srbijansko prirođenje, pretvorivši vlastiti identitet u sramni žig, čijega su opsega i privatnih konsekvenci svjesni oni koji Katunarića poznaju, ali to je nešto što se, čak niti u njegovome slučaju, ne smije i ne treba spominjati i razotkrivati. Problem je samo u tome što svaki fašist, bio on jugoslavenske, hrvatske ili srpske temeljne inspiracije, na sebi nosi neki takav sramni žig, majku Srpkinju, brak s inovjerkom, dijete s alijenom, ali dok hrvatski i srpski fašisti iza sebe, ipak, imaju neku, barem naslućenu patnju, njihovi jugoslavenski istovrsnici nikada nisu plaćali svoja uvjerenja.

Nakon što je izgubio jugoslavensku sinekuru, Katunarić se devedesetih munjevito priključio na obilate francuske i hrvatske sinekurice i sinekurčine. Živeći tako od nerada i služenja svakome čoporu koji dobro plati njegovu lijenost i antitalenat, Katunarić je šegrtovao kod raznih intelektualnih i političkih faktotuma, francuskih i hrvatskih, a da nikada nije stasao niti do kalfe. Pri tome je pokazao totalnu nesposobnost povezivanja onoga što bi pročitao ili što bi mu njegovi meštri ispričali. U njegovoj glavi gomila je podataka, koji lebde u zrakopraznom prostoru, međusobno se sudaraju i odbijaju, čineći tako potpuni mentalni nered i emocionalnu zbrku. Bog ga je stvorio da vjerno služi i da ništa ne razumije.

Kad je uznemiren, Katunarić počinje vikati i kričati, udarati šakama po stolu i lamatati nogicama, pljuvati u telefonsku slušalicu i trtljati o svojim vezama u zemlji i inozemstvu. Kao dijete koje drugarima prijeti ocem, on prijeti autoritetima svojih trenutnih gospodara, od Alaina Finkielkrauta do Michela Houellebecqa, a ranije i Slobodana Prosperova Novaka. Hrvati nakon nekoga vremena obično potjeraju takvoga šegrta, dok ga Francuzi zadrže do kraja. Osim što njima manje dosađuje, Francuzi tradicionalno znaju kako se radi s harkijima (Alžircima koji su za račun Francuza ratovali protiv Alžiraca, pa su ih ovi onda godinama držali u sabirnim logorima u Francuskoj), a Katunarić je zbilja poput harkija: ponizno ljudsko biće koje samo želi da bude Francuz. Iz te vrste želja rađa se pakao na zemlji.

Jergovića u Abu Graib

Katunarić bi, onako usput, mene optužio i za raspad Društva hrvatskih književnika. Veli da su na njega nasrnuli “jurišnici, samo zato što je smatrao da je Jergoviću mjesto u Upravnome odboru, čime je i počela fraktura te organizacije”. Naravno, laž je da sam imao išta s raspadom DHK. Niti sam bio na dotičnoj skupštini, niti bih prihvatio da me se predlaže za nekakav Upravni odbor, a niti je “fraktura” DHK započela zbog takvih budalaština. Nikada se društvo ne bi raspalo da je Katunariću i katunarićima omogućeno da ubiru proračunsku lovu u mjeri u kojoj su oni mislili da to zaslužuju, niti bi se Hrvatsko društvo pisaca osnivalo da Katunariću i katunarićima nisu trebale nove i izdašnije sinekure. Uz pomoć ideala blesavoga književničkog puka koji im je omogućio osnivanje novoga društva, oni uređuju časopise koji izlaze jednom do dvaput godišnje, skrivajući se iza iluzije o ideološkome raskolu i civilizacijskoj razlici između dvije književničke udruge.

Između fašizma onih koji su u DHK početkom devedesetih vršili verbalnu istragu nad poturicama i Srbima, i fašizma Dražena Katunarića koji u HDP-u danas vrši verbalnu istragu nad islamom i muslimanima, objavljujući u Europskome glasniku sramotne huškačke tekstove, razlika nije baš tako velika kao što se čini. Njima je, kao i Katunariću, kao i nizu Katunarićevih francuskih istomišljenika, uključujući i Alaina Finkielkrauta, Srebrenica divno mjesto: toliko muslimanki, a nigdje muslimana.

I baš na pitanjima islama Dražen Katunarić, taj ljudski jad i nesoj, taj poludjeli šegrt Hlapić, taj karijerni sinekurac i veliko nedarovito ništa s ambicijom da postane Francuz, pretvara se u denuncijanta, u onoga koji bi, ako je to ikako moguće, isposlovao da se mene, starinom katolika i nevjernika, kao muslimanskoga fanatika pošalje na provjeru u Guantanamo ili Abu Graib, ili da mi se barem onemogući život u Zagrebu i u Hrvatskoj, da me se ukloni s javne pozornice i potjera s posla, da me se žigoše u očima javnosti, da se radne ljude i građane navede da mi život učine nepodnošljivim, pa da odem u te svoje srebrenice, ilidže i bihaće, ili kako se već svi ti bosanski teherani zovu.

Denuncira mene Katunarić da islam branim “strastvenije od kakvoga učenika medrese”, kao da su učenici medrese sve sami teroristi pripravnici, strastvenije od “skrivenoga imama”, koji samo što ne iskoči pred nas opasan eksplozivom i digne u zrak uelbekića, finkelkrautića i katunarića, skupa s njihovom europskom uljudbom. Ali kad smo kod skrivenoga imama, ili mahdija, on je po šijizmu posljednji Božji poslanik, koji će se pojaviti na Sudnji dan, dakle netko u rangu Isusa Krista, a Katunarić me uspoređuje s njime. Ili on doista ne zna o čemu govori, ili je tako osebujno mahnit da bi mu pod hitno trebalo dati talk show na televiziji. Veli on da branim islam u trenucima kada “Hamas dobiva izbore” (Alija mi Karimija i Mehdija mi Mahdavikije, bijah siguran da izbore dobiva HDZ, a u Gorici Picula!) i “dok europske metropole strepe od novih terorističkih napada”.

U svojim denuncijacijama Katunarić definitivno jest patetični fašist, a u svojoj se skromnoj uobrazilji i oskudnoj fantaziji on nije odmakao dalje od onih bradatih srpskih baba koje su početkom devedesetih plašile narod mudžahedinima i ustašama. Njemu se priviđa jedan golemi Kuran, koji poput one sise iz Woodyja Allena nasrće na Europu i prijeti njezinoj kasnoj časti i nevinosti, suhoj dražici, goloj stražnjici i liberalnom parlamentarizmu. On se snebiva kako ja nisam branitelj “umjerenog, nego islama općenito”, kao da je islam marlboro pa da se proizvodi u hard i light varijanti, i kao da je već formiran gremi svjetskih paranoika koji bi određivao što je umjereni a što neumjereni islam.

Katunarićeva glupost je opasna, ali ona nikako nije bez presedana. Kao što bi on danas govorio o umjerenom islamu, tako se 1991. po Zagrebu govorilo o “lojalnim Srbima”, a godinu dana kasnije po Banjoj Luci i Prijedoru o “Hrvatima i Muslimanima jugoslavenske orijentacije”. Takva terminologija nužno završi s apologijom koncentracijskim logorima. Islam je jedan, na svakom pedlju zemaljske kugle je isti, a umjeren je u onoj mjeri u kojoj su umjereni oni koji ga ispovijedaju, pa se po tome ne razlikuje od bilo koje druge vjere ili učenja. Razlika se stvara u pogledu punom mržnje.

Vapaj za pomoć

Katunarić se ne može načuditi kako sam ja, skupa sa Che Guevarom na iznošenoj majici, postao takav branitelj jedne monoteističke religije. On ne može shvatiti da bi netko mogao braniti nešto iz uvjerenja, a ne iz pripadnosti. On ne može shvatiti da netko može biti načelno ravnodušan i prema islamu, i prema slatkome pravoslavlju kijevskome, i prema cijeloj biblioteci svetih i profanih knjiga, a da nije ravnodušan prema životinjstvu onih koji ženama po europskim metroima trgaju marame s glava, ili koji ljudima priključuju struju na genitalije, e ne bi li priznali da su baš pošli ubiti Georgea W. Busha. Kada Katunarić kao urednik Europskoga glasnika objavljuje analize Kurana, u kojima se svetome tekstu pripisuju nagovori na ubijanje i terorizam, tada prestaje biti važno kakav je moj odnos prema islamu, jer je to trenutak u kojemu se od svakoga odgovornog čovjeka očekuje da u sebi prepozna muslimana. Treba li napominjati i ponavljati i da su pred zapaljenom sinagogom svi ljudi židovi te da doista razlike nema između onih koji su obrezani i koji vjeruju i onih čija je užasnutost tek refleks ljudskosti.

Katunarić se, što je uostalom i prirodno za jednoga sinekurca i korporativca, snalazi isključivo u krdu. On umišlja moju moć, što je već postalo zarazom unutar njegovoga krda, a ne shvaća kako je sva ta moć u tome što uvijek, u svakoj raspravi i svađi nastupam sam, pa i kada mi na glavu istresaju cisterne govana. Dok on u svome obračunu s mojom sjenom i imenom traži saveznike, usput im dijeli komplimente, vapi za pomoć. Tako mu je Perišić duhovit, a Zima lucidan, dok je Matvejević čak i Peđa, čime je iskazao iznenađujući stupanj intimiziranja s čovjekom koji mu baš i nije mio, ali za ovu priliku i nije loše uvjeriti publiku kako je dobar s odličnicima, pa ih po obiteljskim nadimcima zove.

Usput, Katunarić me pokušava konfrontirati i s belim Zagreb gradom u cjelini (ne zna bijedan da smo si Zagreb i ja međusobno bolji nego on s Finkielkrautom), a na jednom mjestu, Topčiderac domovine sin, veli i da sam židove uvrijedio. E, tu me je, priznajem, jedini put spopao bijes, pa sam došao u iskušenje da mu ponešto oštrije odgovorim te da mu zalijepim pokoju verbalnu šamarčinu. I jedva se suzdržah, jedva sačuvah blagost! Ne volim, naime, kada patetičnim fašistima, onima koji bi vršili diferencijaciju unutar islama i slali ljude u Guantanamo na provjeru, na um padne skrivati se iza židova. Samo šezdesetak ili sedamdesetak godina ranije njihovi bi mentalni sklopovi za “umjerene” židove tražili počasna arijevstva, dok bi većinu “neumjerenih” pretvarali u dim iznad Poljske. Holokaust je neusporediv s bilo kojim masovnim zločinom i genocidom u povijesti čovječanstva, ali su njegovi provoditelji itekako usporedivi s pojedinim našim suvremenicima. Prepoznajemo ih po sličnim čežnjama i po istim stereotipnim opisima opasnosti koja prijeti čistoj rasi (ili čistoj Europi).

Dražen Katunarić je i inače biće stereotipa. Kao da svaku riječ i rečenicu on čuje po prvi put, i kao da mu je cijeli svijet jedno veliko opće mjesto. To nekada zna biti krajnje nelagodno. Recimo, kada govori o “bošnjačkoj mekoći i toplini”, ili o “plemenitim Sarajlijama”, koje je “imao čast upoznati”. Naravno, bošnjačka mekoća i toplina isto je što i crnačka veselost i razigranost: rasistički stereotip, koji samo na prvi pogled konotira nešto pozitivno, a zapravo opisuje niža bića. To je kao kad psa hvalite da je inteligentan, a kornjaču da je brza. O Sarajevu on govori kao o gradu u kojemu je Houellebecq “nepoćudni pisac zbog njegovih bivših izjava o islamu”.

Ljubav prema Sarajevu

Na stranu sad što izjava nije kao supruga da bi mogla biti bivša pa, ako nije demantirana, onda je kao dijete, dakle doživotna. Zanimljivije je to što Katunarić tvrdi da ja pokušavam “sarajevizirati” Zagreb glede Houellebecqa, a istovremeno tvrdi da Sarajevo “voli”, jer je čitao pjesme “na zgarištu neobnovljene biblioteke”. Neobična je ta njegova ljubav za Sarajevo: urla, kriči, prijeti preko telefona novinskim urednicima, ucjenjuje i denuncira kako Jergović sarajevizira i muslimanizira Zagreb, a svejedno kaže da voli Sarajevo. Budimo i na ovome mjestu precizni: zabole, bre, Jergovića njegov neobrezani identitet za Katunarićevu ljubav prema Sarajevu!

Nije Sarajevo Kim Il Sung da ga se mora voljeti, ali je, ipak, zanimljivo kakvo bi to bilo voljeno Katunarićevo Sarajevo. Bio bi to grad u kojemu ne bi bilo onih kojih se Katunarić plaši, dakle neumjerenih muslimana, ili muslimana kojima nedostaje jugoslavenske orijentacije, ne bi bilo Kurana ovakvoga kakav on jest, nego bi se čitao neki novi, recimo Finkielkrautov Kuran, skupa s “Platformom” i “Elementarnim česticama”. Pa, sto mu gromova, nije li i Radovan Karadžić imao istu viziju Sarajeva? U čemu je razlika između Katunarićeve i Karadžićeve ljubavi prema Sarajevu?

Dražen Katunarić krupna je pojava na hrvatskoj i francuskoj javnoj sceni. Toliko krupna da bi estetska razina hrvatskoga pjesništva bitno poskočila, a proračuni za kulturu Republike Francuske i Republike Hrvatske ostvarili veliku uštedu, kada bi Katunarić izvukao revolver iz ladice i pucao si u sljepoočnicu. Pa učini to, Dražene, ne boj se, neće ništa boljeti! Bit će kao da te je po glavi blago pomilovala ruka tatinoga druga Marka, Aleksandra Rankovića

[black]

Ah, konacno i dokazi..ma koliko indirektni i prekucani za pola sata bili, od hu(l)je.

Meni je Jergovic-novinar, u najmanju ruku, neinteresantan. Na isti nacin mi je neinteresantan i Semezdin i Avdic i Filipovic(i) i Pecanin i cijela salva "senzacionalno - jaznamnajbolje" novinara koji se spustaju na prepucavacke grane i ne ostavljaju ni pola milimetra rezerve, makar da bi djelovali poluobjektivno (cast izuzecima koji im se potkradu (sad bih dodao koliko su mi "krvavi" Avdicevi pripiti komentari u uvodnicima u SB, ali tema je Jergovic).

Jergovica-novinara svrstavam u isti kos sa gorespomenutima, sa razlikom da povremeno djeluje blago pismenije..

Jergovic-knjizevnik nije tema, pa cu stati ovdje.

vala mi ga je na vrh glave i vako i nako

[Nancy Drew]

...

[black]

...

jesi to se ujela za jezik Nensi

[Nancy Drew]

...

[black]

koje? ja samo vidim tackice zato i upitah jesi li se ujela za jezu

[Nancy Drew]

...

[Nancy Drew]

...

[Nancy Drew]

...

[Lisac]

pored istine josh jedan car je ostao go

unatoch tomu ja cu i nadalje chitati njegovu knjizhevnost iz istih razloga koje je vingolina pomenula na prvoj strani teme o moralnom stripteasu (kako se ispostavilo) losheg novinara i sjajnog knjizhevnika. istina nisam imao vremena niti mogucnosti pratiti jergovicevo pisanje s pochetka rata, a novine (kada ih je bilo) su se u to vrijeme uglavnom temeljito guzhvale kako bi ih se kasnije moglo upotrjebiti za gladjenje guzova bez da ostavljaju efekt shmirgl papira stoga mi je gotovo drago da mi se tada nije zgadio novinarski jer ga se u tom sluchaju, ters kakav jesam, nikada ne bih potrudio upoznati spisateljski.

btw. izgleda da vas se vecina ovdje, uprkos ponekad mladalachkoj retorici, vrlo dobro sjeca vremena kada se gradila vijechnica

[rashomon]

Joj...da je sjajan književnik koliko se diže buke oko njega, i nije...Nije da je katastrofa, ima stvari jako dobrih, ali mi je na tom polju precijenjen...

Ja bih više volio ozbiljniji kritički pristup njegovom književnom djelu, nego ovo ispiranje biografije...

Ali eto...kada dođe do toga, svi se ušute...Lakše izgleda mlatiti historiju i moralisati...

[black]

Joj...da je sjajan književniko koliko se diže prašine oko njega, i nije...

Ali eto...Ja bih više volio ozbiljniji kritički pristup njegovom književnom djelu, nego ovo ispiranje biografije...

No, kada dođe do toga, svi se ušute...Lakše izgleda ispirati historiju i moralisati...

Pa, otvori temu na Umjetnost i kultura i deri, zar brani neko?

Ne volim njegove pisanije ni u kakvoj formi, rekla sam to 100 puta, pravi je džirlo pisac, samo još u Teleshopu da se počnu tušiti kompleti njegovih knjiga i da stavimo tačku na i

slazem se i ja sa rashom...malo i previse je razvikan..no o tome je besmisleno raspravljati jer sve je stvar ukusa...pa mnogima se svidja i koeljo..itd...

[rashomon]

Ima tema čak!!!

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=30141

[Thyl]

Kako je samozvani etičar ostao bez morala


Prije godinu i pol Jergović je 'vrlo etičk’; spočitnuo književnosti svojega kolege, pokojnoga Siniše Glavaševića - koji nije posegnuo za izbjegličkim statusom već vlastitim izborom ostao u devetom krugu vukovarskog pakla - da je ‘politički konvertibilan’


Pod naslovom Šimićevih susreta u Grudama kod Drinovaca položeni su vijenci na grob Mate Bobana, čovjeka koji je ubijao sevdalinku, koji je u koncentracijske logore slao ljude koji su je pjevali, čovjeka koji je prezirao sve ono što je Antunu Branku u životu bilo lijepo i pametno. Položeni su, u Šimićevo ime, vijenci na grob čovjeka koji je u ime vrhovnika s Pantovčaka ubio Hercegovinu da bi sva Hrvatska mogla postati Hercegovinom, ali ne Hercegovinom Antuna Branka Šimića, napisao je prije dva mjeseca u Feralu Miljenko Jergović.

Izražavajući na tako brutalan način svoj stav o pokojnom predsjedniku bosanskohercegovačkog HDZ-a, Jergović je, međutim, zaboravio jednu ‘sitnicu’, koja ga u kontekstu njegove ukupne političke intonacije vjerojatno najviše proganja. Naime, Jergović je upravo u ‘Grudama kod Drinovaca’; prije pet godina (1994) spremno dotrčao na poziv čovjeka ‘koji je u koncentracijske logore slao ljude koji su pjevali sevdalinke’ te na prigodno organiziranoj tribini dao potporu hrvatskoj politici ‘čovjeka koji je u ime vrhovnika s Pantovčaka ubio Hercegovinu’. Čuva li, možda, Miljenko Jergović, nesporno jedan od najtalentiranijih hrvatskih književnika mlađe generacije, kasetu s tonskim zapisom svojega nastupa u Grudama?

Naime, u posljednjem broju Ferala, Jergović je osporio istinitost vijesti objavljene prije pet godina u internom glasilu Hrvatskog novinskog društva (HND) Novinar (a koja je poslužila autorima knjige ‘;Etika i novinarstvo’ da je uvrste kao ‘primjer neetičnog stava u novinarstvu’ o svojem istupu na tribini ‘Novinari lete u nebo’, gdje je bilo razvidno njegovo ‘zalaganje za donošenje akta o cenzur’, čime bi se ‘reguliralo ponašanje u nenormalnim uvjetima’. Dokaz koji Jergović podmeće hrvatskoj javnosti je, navodno, kaseta koju je on na toj tribini ‘;snimio na svome diktafonu iz pomalo paranoidnog straha da bi netko ono što govori mogao pogrešno ili zlonamjerno interpretirati’!!!

Suprotstavljajući se ‘;netočnim navodima’; u vijesti o ‘spornoj’ tribini, Jergović se propitao i za identitet ‘nekoga ili nečega pod imenom S. Pavić’, potpisnice te vijesti, premda jako dobro zna da je ‘netko ili nešto pod imenom S. Pavić’ - Snježana Pavić, novinarka s kojom je svojevremeno zajedno radio u Čačićevom Tjedniku i o kojoj je imao mišljenje kao o jednoj od najboljih hrvatskih izvjestiteljica i reporterki. No, sve bi i moglo biti shvaćeno kao nemušti pokušaj revidiranja vlastite karijere da, optužujući autore knjige - Stjepana Malovića, Sherry Ricchiardi i Gordanu Vilović, ‘koji nisu poželjeli provjeriti je li im izvor po imenu S. Pavić baš sasvim pouzdan’, Jergović nije ustvrdio ‘kako su autori knjige 'Etika i novinarstvo' amnestirali od odgovornosti medijske servisere Tuđmanova režima, a na stup srama pribili one koji su se godinama borili za principe etičnosti’, među kojima je, dakle, i on sam!!!

Za kakvu se to etičnost zalagao ‘bosanski Hemingway’, Miljenko Jergović?
Prije godinu i pol Jergović je ‘vrlo etički’ spočitnuo književnosti svojega kolege, pokojnoga Siniše Glavaševića (koji nije posegnuo za izbjegličkim statusom već vlastitim izborom ostao u devetom krugu vukovarskog pakla), da je ‘politički konvertibilna’. Pri tome je zaboravio da je upravo njegova ustrajnost na predstavljanju sebe bosanskim piscem bilo nešto i te kako politički konvertibilno, te samim tim i isplativo. Dvostruka mjerila?

Posebna priča o Miljenku Jergoviću je njegovo pisanje iz okruženog Sarajeva, točnije spektakl kojeg je pravio od svoga ostanka u napaćenom gradu. Uspio je on tada pridobiti beskrajne simpatije svojih čitatelja, no mnogima ipak nije bilo jasno njegovo ogorčenje koje je izražavao prema svakoj sarajevskoj ‘pobegulji’. Kada je napokon uspio izaći iz Sarajeva, stavio je na vagu svojih 12 i pol ratnih mjeseci i ustvrdio da je to vrijeme ‘puno respektabilnije od rokova onih ranih bjegunaca’. U brojnim intervjuima hrvatskim novinama neprestano je izjavljivao da je ‘izašao da se vrati’, te da ‘’nije otišao iz Sarajeva s namjerom da se, poput njih, tamo više ne vrati’. Međutim, uskoro mu raniji bjegunci postaju opet ‘najbolji prijatelji’, bez obzira što ih je prije toga stavljao na stup srama, a na prvi, turistički, posjet Sarajevu čekao je nekoliko godina.

Jergović se, također ‘vrlo etički’, ‘biranim riječima’, znao izraziti o ljudima koje nije volio. Iz biografije čovjeka koji sebe usuđuje proglasiti moralnom vertikalom hrvatskog novinarstva dostatno je, možda, tek navesti nazive ‘profuknjača’ i ‘kurvetina’, koje je ‘prilijepio’ Nedi Ukraden u tekstu ‘Beograde, laku noć’. Ili je to bila tek tiskarska greška tadašnjeg urednika Nedjeljne Dalmacije?

Možda je svojevremeno urednik Globusa, pak, slučajno stavio ime Miljenka Jergovića kao potpisnika feljtona ‘Sve istine i laži o Bijelom dugmetu’; u kojem se ‘moralist’ Jergović ‘zgražao’ nad sadržajem pornografske kasete otkrivene u razrušenom Sarajevu, a na kojoj je bio vidljiv spolni čin što ga je Goran Bregović snimio sa svojom partnericom. To zasigurno ne bi na svoju ruku uradio Miljenko Jergović, kojeg su autori knjige ‘Etika i novinarstvo’’nepravedno pribili na stup srama kršeći pravila dviju profesija i profesionalnih etika: novinarske i znanstvene’.
Jergovića je, po vlastitom uvjerenju, ‘sustigla laž’; poslije pet godina, no je li njegov današnji poziv na moraliziranje u stvari ‘posipanje pepelom’ na sve što je pisao posljednjih pet godina? Može li na taj način, prozivajući sve koji su se odazvali Šimićevim susretima u ‘Grudama kod Drinovaca’, opravdati svoje gostovanje kod ‘čovjeka koji je prezirao sve ono što je Antunu Branku bilo lijepo i pametno’ u vrijeme najžešćih sukoba Hrvata i Muslimana?

Željko Garmaz

Ne bih se štel mešat..
Ni pro ni contra..
Moram samo jednu malu stvar zapazit..
Ako je doguralo dotle da se korektnost prema Sarajevu mjeri tekstovima Željka Garmaza..
..onda se bojim da su stvari otišle malo žešće u qrac krasni...

[basta sljezove boje]

cijeli fazon je u tome da se ne zivi od pisanja knjiga vec od pisanja za novine. Jergic je pisao malo za Slobodnu, malo za Dane, malo za Vreme, malo za Cosmo, malo za Globus ... izgubio se covjek malo u svemu. Nece me zacuditi ako se pronadje clanak u kojem sam sebe demantira

zanimljivu usporedbu je neko vec napravio negdje sa Jerginim clancima o Breginom i Sevinom pornicu