DANI Jergovic

TV i novinske vijesti, vaši komentari, vaše teme...
Brazzo
Posts: 109
Joined: 04/07/2006 14:37

DANI Jergovic

Post by Brazzo » 12/05/2007 10:59

moze li neko postaviti intervju iz najnovijeg broja Dana?

tx


User avatar
alphonse kauders
Posts: 2733
Joined: 12/10/2004 22:10
Location: def: a place of settlement, activity, or residence

Re: DANI Jergovic

Post by alphonse kauders » 12/05/2007 11:03

Brazzo wrote:moze li neko postaviti intervju iz najnovijeg broja Dana?

tx


Uh, povelik je za prekucavanje, jedino ako neko ima elektronsku verziju.

Brazzo
Posts: 109
Joined: 04/07/2006 14:37

Post by Brazzo » 12/05/2007 11:10

eh, da, ti si svojevremeno vrijedno unosio Dzamonju... Evo ga sad u PDF formatu na stranici Slobodne Bosne... Ostajemo zahvalni.

Brazzo
Posts: 109
Joined: 04/07/2006 14:37

Post by Brazzo » 12/05/2007 11:51

up

User avatar
Fair Life
Posts: 14269
Joined: 02/03/2004 00:00

Re: DANI Jergovic

Post by Fair Life » 12/05/2007 12:19

Brazzo wrote:moze li neko postaviti intervju iz najnovijeg broja Dana?

tx

Intervju Dana: Miljenko Jergović

Optužili su me da branim islam

Bez ikakve sumnje najčitaniji i najtiražniji pisac sa južnoslovenskih prostora, novinar zagrebačkog Globusa i dugogodišnji kolumnista našeg magazina Miljenko Jergović uskoro objavljuje novu knjigu. I to u Sarajevu. Freelander je knjiga koja će nakon niza godina svoje prvo izdanje ugledati u BiH, pod okriljem nove izdavačke kuće Ajfelov most čiji je urednik također
kolumnista Dana Semezdin Mehmedinović. Nova knjiga bila je povod da na relaciji Zagreb - Washington - Sarajevo nastane iznimno zanimljiv razgovor dvojice domaćih pisaca svjetskih karijera: o književnosti i knjigama, o Sarajevu i Zagrebu, o politici i naciji, o medijima i novinarima...


Razgovarao: Semezdin Mehmedinović

Image
"Sarajevo je grad u kojemu ne prođe niti tjedna a da se u sekularnim glasilima ne napadnu i ne izvrijeđaju Marko Vešović i Ivan Lovrenović"

DANI: Miljenko, intervju je tebi bliska forma - radeći kao novinar, vrlo često si u prilici da postavljaš pitanja i jednako tako često, kao pisac, daješ odgovore na pitanja koja postavljaju drugi u intervjuima. Šta je lakše: pitati ili odgovarati?

JERGOVIĆ: Naravno da je lakše pitati. Ako pitaš, ne izlažeš se. Iako ni to nije pravilo. Ima pitanja koja više koštaju nego odgovori. Obično se takva postavljaju ljudima koji ti ništa ne žele reći, čuvaju se, paze na sebe, pa onda sam gineš umjesto njih. Ali ovaj naš razgovor, znam to jako dobro, i ne pripada tim i takvim žanrovima. Ovo nije novinarstvo, pa da bismo trebali biti senzacionalni i ekskluzivni, a bogami nije ni književnost. Ovo je život, komuniciranje na daljinu, nadoknađivanje tjelesnih i duševnih nedostataka, razgovor uz pomoć ortopedskih pomagala, takorekuć štaka.

DANI: Ovo me zanima - od osamdesetih do danas, ti radiš kao novinar i dnevno pišeš za novine i političke magazine evo već dvadesetak godina. Paralelno s tim pišeš svoju književnost, i pritom toliko produktivno i tako kvalitetno... Na koji način su ta dva pisanja kod tebe uslovljena međusobno?

JERGOVIĆ: Ja mislim da je svako pisanje zapravo i samo - pisanje. Samo se radi o različitim registrima, i o tome da si u književnosti sasvim slobodan, a u novinarstvu nisi. Novinarstvo je disciplina, forma, ropstvo. Novinarstvo je zapravo sonet, strogi, petrarkistički. Novinarstvo je nešto što nije za svakoga i što svatko ne može. A književnost je, pretpostavljam, sloboda i talent.

DANI: U tvojoj ličnoj, jednako i u književnoj, mitologiji, važno mjesto zauzimaju dva grada - Sarajevo i Zagreb. Tvoj odnos prema toj geografiji, ali i obrnuto, ima već vrlo složenu povijest. Gdje si, ustvari, ti sada na tom potezu Sarajevo - Zagreb?

JERGOVIĆ: Nažalost, iz različitih razloga, nisam ni u Sarajevu, ni u Zagrebu, iako sam u oba grada zaštićen kućnim pragom. I u Sarajevu i u Zagrebu imam dom, i imam iluziju o tome da sam u tom domu zaštićen. Izvan toga sam stranac. U Zagrebu sam stranac od prvoga dana, i nikada nisam imao ambiciju, ni želju, da budem nešto drugo. Znaš, Zagreb je veliki i lijepi grad, opterećen vlastitom tradicijom, mentalitetom i jakim malograđanskim refleksom, pa je, na neki način, i elegantno, i pankerski u Zagrebu ustrajavati na vlastitome stranstvovanju. Osim toga, tu sam stranac da bih zaštitio vlastiti identitet, ono što mi je potrebno da bih bio pisac, ali i da bih privatno mogao postojati, disati i govoriti. Čini mi se da bih vrijeđao Zagrepčane kada bih pokušao biti jedan od njih, vrijeđao bih lijepu sliku toga grada, ali, osim toga, bio bih usamljen i nesretan čovjek, i bio bih mrtav za književnost, za izmišljanje priča, za užitak u čitanju. A u Sarajevu sam postao stranac onoga trenutka kada se sarajevska elita odlučila odreći nacionalnoga i kulturnog šarenila, u zamjenu za većinsku, jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju. Naglašavam sekularnu i bošnjačku, a ne muslimansku. Nažalost, danas je Zagreb u bitnome smislu bliži onoj omiljenoj čaršijskoj odrednici, ili floskuli, "europskoga Jeruzalema", nego što je to Sarajevo. Kada bolje razmislim, najmanje se strancem osjećam u selu Dubravka, zaseoku Pičete, u Konavlima, blizu tromeđe Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Tamo bih živio kada bih se naglo obogatio, pa da mi bude dato da se bavim samo književnošću.

DANI: Miljenko, Ruta Tannenbaum je čudesan roman. U formalnom smislu, u načinu na koji si stvorio cijeli jezik jednog vremena, po imaginativnosti kakva u našim književnostima baš i nije česta, zapravo je vrlo rijetka - ovaj je roman nešto potpuno novo i kao takav, trebao bi biti kulturni događaj prvog reda. Čini se, međutim, da je sada, u povodu knjige, na djelu nešto tipično za kulturne sredine u kojim se pojavila: izgleda da mnogi ulažu trud da njen značaj umanje. Šta se ustvari događa? Kako ti to vidiš?

JERGOVIĆ: Ruta Tannenbaum je jedan od najvažnijih posve privatnih događaja u mome životu. Zbog tog sam romana prestao na ulici pozdravljati barem dvadesetak ljudi, zbog njega sam, nažalost, prekinuo neka prijateljstva i dokrajčio dugogodišnju književnu suradnju s nekim ljudima. Zbog Rute sam se distancirao od pola Zagreba, prestao sam odlaziti na javne događaje, postao sam neka vrsta označenog... U osnovi, dogodilo se nešto dobro. Doživio sam vrlo temeljito čišćenje, i skoro da sam sretan zbog činjenice da s toliko ljudi u životu više neću razmijeniti ni riječi. Ne boj se, ne pretjerujem. Naši životi su prekratki da bismo se imali vremena miriti, i da bismo nanovo mogli postati prijatelji s onima koji su nas napustili. S bivšim prijateljima više nećemo biti ni dobri poznanici. Zbog Rute Tannenbaum sam u jednom mafijaškom tjedniku u Zagrebu, od jednoga prolupalog urednika, jedne umirovljene Bakarićeve televizijske urednice i jedne priglupe ženske, koja slučajno nosi židovsko prezime, a inače je posve bezvezna Hrvatica, oglašen kao antisemit i mrzitelj Zagreba. Ta stvar je zatim razglašena preko Hrvatske televizije, i potvrđena time što u obranu romana nije želio stati ni njegov urednik, nego se, istina u kuloarima, ograđivao od Rute Tannenbaum, i kako ovih dana saznajem, implicitno potvrđivao njezin antisemitski karakter. Na koncu je i Anto Đapić, predsjednik HSP-a, bivši sljedbenik nauka Ante Pavelića, i bivši hrvatski fašist, dakle ražalovani i raščinjeni ustaša, iz potrebe da se prikaže kao ispravan Hrvat, mene optužio, istina bez imenovanja, za ruganje na židovski račun, pisanje židova s malim ž, i ismijavanje židovskih prezimena. Sve u svemu, na osnovu čudnoga čitanja jednoga romana, već će i retardirani hrvatski fašisti preko moga imena dokazivati vlastiti ispravni odnos prema Židovima. Jedan dobar, pametan i fin čovjek neki dan mi je, nakon čitanja romana, poručio kako Zagreb nije Široki Brijeg, pa da tako pišem o njegovoj kolektivnoj kolaboraciji s nacizmom i ustašama. Smijao sam se od muke, jer mi u toj stvari osim muke i nije puno toga ostalo, pošto nisam u prilici postavljati pitanja tipa: koliko je širokobrijeških Židova deportirano u konc- logore, ili kada su to na Širokome doneseni rasni zakoni?

DANI: Moj utisak je, a ja to gledam s velike geografske udaljenosti i moguće je da griješim, da je sve to počelo sa sramnim prešućivanjem knjige Gloria in Excelsis i usputnim pokušajima da se njen značaj i kvalitet omalovaži. Pa ću sad reći šta ja o tome mislim, a ti me ispravi ako griješim: u jednoj epizodi Glorije ti pišeš o Zagrebu, a moj je utisak da je to uzrok te šutnje; da si bio prihvatan kao pisac "egzotičnih" bosanskih tema, a da je malograđansko o kojem govoriš odbilo prihvatiti da ti sad pišeš o svojoj novoj sredini, kao da je to samo njihova, a ne i tvoja tema. Ruta još radikalnije govori o osjetljivom povijesnom razdoblju Zagreba, Drugi svjetski rat, NDH - ona je obračun sa fašizmom, i otuda je izmišljanje antisemitizma apsurdno...

JERGOVIĆ: Ima istine u tome što govoriš. Doista, ja sam za hrvatsku književnu i intelektualnu elitu lijevih i liberalnih nagnuća bio pisac preko kojega su mogli dokazivati i pokazivati vlastiti "pozitivan" odnos prema Bosni, Bosancima, islamu, bosanskim fratrima, i svemu drugome što se, naravno tek kroz folklorne paradigme, šarene ćilime, vitke minarete i baščaršijske ćevape, smatra hrvatskim bliskim istokom, ili hrvatskom zemljopisnom utrobom. Dok je Tuđman otvarao koncentracijske logore po Hercegovini, njegovi su intelektualni i književni oponenti, eto, čitali Sarajevski Marlboro, i usuđivali se čak i da ga javno pohvale. Onoga časa kada je Tuđman definitivno umro, i kada su i zadnji njegovi sljedbenici prestali posezati za Grudama i Vitezom kao za nečim svojim, prestala je potreba za takvim čitanjem mojih tekstova. Osim toga, u to sam se vrijeme već pomalo počeo baviti toponimima i predjelima koji se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske, najprije Dubrovnikom, a onda i Zagrebom, što je, to si potpuno u pravu, rezultiralo mrzovoljom, te primjenom nekih dosta čudnih književno-teorijskih kriterija prema mojim knjigama. Recimo, kažu kako moj zagrebački govor nije autentičan, kao ni prikaz Zagreba iz tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Traže mi, i naravno pronalaze, greške u "faktografiji", baš kao da sam sastavljao telefonski imenik, ili špijunski izvještaj, i kao da roman podnosi iste zakonitosti kao recept za sarmu. Pa roman o Zagrebu ne vrijedi ništa ako po njemu ne možeš skuhati zagorske štrukle, nego se umjesto toga tu stalno vrzmaju nekakvi ustaše. Tebi je, naravno, jasno da sam svoj zagrebački jezik i govor izmislio, ili kreirao, sastavljao ga od riječi koje su bile frekventne u jednome vremenu, i naravno da to nije jezik kojim se ikada u stvarnome Zagrebu govorilo. Kao što se ni u Bosni i Sarajevu baš nikada nije govorilo jezikom Sarajevskog Marlbora ili Inšalah, Madona, inšalah. Ono što me je, barem u početku, šokiralo bila je beskrajna banalnost svih tih čudnih primjedaba, ali i njihova dubinska srodnost s primjedbama koje je Dragan Jeremić stavljao na Grobnicu za Borisa Davidoviča. Samo što je ova jeremićijada neusporedivo nepismenija i neznalačkija. Kiša su, ipak, osporavali neki ozbiljni ljudi.

DANI: Ne vidim baš puno onih koji se opiru tvojim napadačima, kao da su svi šutnjom pristali uz ideološke "kritike" tvojih knjiga? (I, da li je moguće da je fašizam koji kritikuješ - tabu tema tamo?)

JERGOVIĆ: Puno je onih koji se na takve stvari ne obaziru, baš kao da ih nisu u novinama ni čitali, niti su ih na televiziji i radiju čuli. Znaš, ja se svako malo odazovem na pozive iz hrvatskih pokrajina, iz malih ali vrlo kulturnih gradića po Slavoniji, Podravini i Baranji, gdje me zovu da po školama i javnim bibliotekama govorim o svojoj književnosti. Katkad bude i po nekoliko stotina vrlo pažljivih slušatelja i čitatelja, koji mi postavljaju pitanja, na koja ja odgovaram, i koja su, ali redom pametnija od većine onoga što o sebi pročitam u hrvatskim novinama. U Vukovaru, Slatini, Belom Manastiru i Orahovici ljudi su čitali Rutu Tannenbaum, i o toj knjizi imaju svoja mišljenja, koja su, naravno, različita, ali baš nitko me nije propitivao o autentičnosti moga zagrebačkog govora, niti mi je prigovarao zbog naturalističkih opisa mučenja Židova. A bivši književni urednik i prevoditelj, inače čovjek koji je odbio štampati Grobnicu za Borisa Davidoviča, tezu o mome antisemitizmu potkrepljivao je upravo time što se u Ruti ustaše iživljavaju nad Židovima. I za to je, uglavnom, dobio aplauz, javni ili tihi, tih mojih književnih sudrugova, s kojima sam, recimo, sudjelovao i na FAK-u, i koje sam godinama, čak katkad i protiv vlastitoga uvjerenja, hvalio i ohrabrivao u njihovim književnim pokušajima. Oni misle, dragi Semezdine, kako bi "sahranjivanjem" Jergovića mogli izboriti bolji položaj za sebe, više čitatelja, bolje kritike, i što je najvažnije - priznanja i prijevode u inozemstvu. Kao da je književnost tuča majmuna oko zrele banane, ili barem oko ženke. Nije me to naročito potreslo, ali me je, ruku na srce, zgadilo, pa se već mjesecima među ovdašnjim piscima osjećam kao da sam pojeo nešto pokvareno. U pravu si, skoro svi su pristali uz "ideološku kritiku". Neki aktivno, drugi se prave blesavi, a treći, poput potpredsjednika Hrvatskog društva pisaca Zorana Ferića, brane se kako nisu čitali ni Rutu Tannenbaum, ni napade na knjigu, iako ih nitko i ne vuče za jezik da išta kažu.

DANI: Ta šutnja je dosljedno pratila i tvoju prošlogodišnju polemiku s Katunarićem, zamijenjena jeftinom, malograđanskom kritikom jezika polemike?

JERGOVIĆ: Kada s nešto više od godinu dana odmaka gledam na taj javni obračun, bude mi malo smiješno. Nego, da podsjetim one koji će ovaj naš razgovor čitati: sve je počelo nakon što je Katunarić, ničim izazvan niti prozvan, reagirao na moju kritiku odnosa prema muslimanima i drugim tuđincima u knjigama i javnim istupima jednoga francuskoga pisca te me optužio da "muslimaniziram i sarajeviziram" Zagreb, da branim islam, "i to ne samo umjereni", da sam skriveni imam - to jest Mehdi, i da bi mi već jednom u mome škodljivom javnom djelovanju trebalo stati ukraj. Odgovorio sam mu, premda nikako jednakom mjerom, jer ne posežem za repertoarom rasističkih invektiva, čak i kada mi se to nudi, ali je moj odgovor uzrujao dosta širok raspon aktera javne scene, od Ivana Aralice i Tuđmanovog serkla, do ultraljevičara i postmodernista iz kojekakvih zagrebačkih kulturnih i političkih žurnala. Hrvatska televizija organizirala je hajku, naravno uz snimke moje osobe - da me pravedno građanstvo može lakše prepoznati i izopćiti, a hajci su se, bogme, pridružile i gotovo sve dnevne novine koje u Hrvatskoj izlaze. Riječki Novi list je, recimo, organizirao anketu među hrvatskim piscima, u kojoj su oni pružali podršku Katunariću u njegovoj neravnopravnoj borbi, dok su mene nazivali fašistom. Krunska zamjerka bila im je, zamisli, da sam Katunarića pozivao na to da se ubije. Liberalna je književna inteligencija u Hrvatskoj drhtala od strepnje, naravno hinjene i lažne, da bi me osjetljivi pjesnik mogao poslušati, i da bi doista mogao dići ruku na sebe. Pao bi, valjda, kao hrvatski Jesenjin, pokošen vlastitom tankoćutnošću, koja, eto, nije izdržala pred mojim sirenskim zovom. A on, dirnut širokom podrškom, a opet nespreman da se ubije i tako mi, prema svome doživljaju života i svijeta, grdno napakosti i zada mi strašni polemički udarac time što će si pucati u sljepoočnicu, napisao je u Večernjem listu kako ću ga nositi na duši, bez obzira na to što se nije ubio. Samo što si još nije uplatio i misu zadušnicu da dokaže koliko se na moj račun ubio. U tih mjesec i pol dana koliko je ta hajka trajala vrijeđan sam u desetinama tekstova te radijskih i televizijskih emisija, na sve moguće načine, a da me pritom nitko ništa nije pitao, niti mi je ponuđena mogućnost da na te napade, koji su išli do jasno i nedvosmisleno artikuliranih prijedloga da me se protjera iz Hrvatske, ikako odgovorim. To je ostavilo i neke prilično ozbiljne posljedice na moj javni položaj i ugled. Naime, shvatilo se kako se meni, posve slobodno, može govoriti i ono što bi, da se kaže nekome drugom, bilo u neskladu s najšire shvaćenim pojmom političke korektnosti. Recimo, nakon što sam nedavno istupio iz Hrvatskoga društva pisaca, sutradan su me, jasno i glasno, na Radiju 101 pozivali da vratim hrvatski pasoš. Inače, dragi Semezdine, taj radio nije neki opskurni desničarski medij. Ne, naprotiv! Prije koji mjesec predsjednik Mesić je njega, i njegovu bivšu urednicu, odlikovao za zasluge u demokratizaciji Hrvatske, i to nekim prilično značajnim ordenima. Ali da se vratim priči o Katunariću, tačnije njezinome najzanimljivijem dijelu. Nakon što se hajka na mene malo smirila, Hrvatsko društvo pisaca je, u suradnji s kolegama iz Bosne i Hercegovine, organiziralo gostovanje jedne delegacije u Sarajevu i Tešnju. U tu je delegaciju Velimir Visković imenovao i, zamisli koga, Dražena Katunarića, pa je Katunarić tako čitao svoje pjesmice u Tešnju, toj bit će najmuslimanskijoj bosanskog čaršiji, pred kojom, da budem patetičan, skidaš kundure prije nego prošetaš njezinim sokacima, a u Sarajevu su Katunarića, pretpostavljam to, dočekali njegovi sarajevski prijatelji, čija su bosanska toplina i umjerenost u islamu pjesniku svakako prijali. Inače, pred tim se i takvim svijetom umjerenost u islamu najbolje dokazuje neumjerenošću u alkoholu. A nakon što se fino napiješ k'o zemlja, onda svome prijatelju iz Zagreba možeš pričati o tome kako ti je dedo bio u ustašama, ili kako ti je nana ašikovala s Ademagom Mešićem. Eto, tako je, moj Semezdine, završila i ta moja polemika. Sarajevski su pjesnici stekli novoga prijatelja, a hrvatski je pjesnik na licu mjesta potvrdio teze iz svoga obračuna sa mnom. Nije me to povrijedilo, jer sam i u ovoj priči branio nešto u što načelno vjerujem, bez obzira na to govorimo li o Teheranu, Tešnju ili Teksasu, a to je da tolerancija prema islamu ne počinje s prvim pijanim muslimanom, niti bi islam, za razliku od, recimo, kršćanstva, bio djeljiv na umjereni i neumjereni, baš kao da je riječ o uživanju u alkoholu.

DANI: U eseju/priči Tamo gdje žive drugi ljudi, koji će uskoro biti štampan kao knjiga, u posljednjoj rečenici te identitetske priče kažeš da jedino jezik preostaje, a da "našega zavičaja više nema, i možda ga nikada nije ni bilo, jer je svaka stopa zemlje za nas tuđina".

JERGOVIĆ: Nedavno sam na pijaci antikviteta, koja se svake nedjelje održava na zagrebačkome Britanskom trgu, kupio knjigu Kroatien Marschiert, izdanu 1942., u izdanju Europa Verlaga, izdavača koji je u vrijeme NDH objavljivao knjige na njemačkom jeziku. Kroatien Marschiert je fotomonografija, s popratnim tekstovima o kulturi, umjetnosti, politici i povijesti, u kojima su znameniti autori, intelektualna elita svoga vremena, potvrđivali Hrvate kao ponosni čimbenik, tvorbenik i sudionik Novoga Poretka, koji su, još uvijek s puno optimizma, tada stvarale Sile osovine, na čelu s Hitlerovom Njemačkom. Uglavnom, riječ je o knjizi koja po svemu pripada onoj oblasti, i onom svjetonazoru, kojim se, eto, zadnjih godina nešto više u svojim pričama i romanima bavim. Ali sumnjam da bih je kupio, budući da ne znam njemački, a i poprilično sam se već zatrpao sličnim knjigama, da u knjizi nije bio Ex libris, pečat s imenom i prezimenom čovjeka kojemu je pripadala. Zelenom tintom utisnuto, kako je to i red, na titularnoj stranici stoji ime Munira Šahinovića-Ekremova. Taj čovjek bio je novinar, jedan od darovitijih u svojoj generaciji, te siva eminencija čelništva Islamske zajednice u Zagrebu, čovjek koji se odnekud pojavljivao u svim važnim trenucima njezine predratne i ratne povijesti. Usto, bezbeli, bio je ljuti Hrvat i starćevićanac, što će reći, kolokvijalnim i metaforičkim jezikom govoreći - ustaša. Bio je ustaša i u čisto formalnome smislu, ali kako nije okolo ratovao, niti je sudjelovao u protjerivanjima ljudi, onda to i nije prva stvar koja bi se za njega rekla. Usred rata, 1943. se razbolio, i napustio Zagreb, gdje je ostavio i svoju kućnu biblioteku, s knjigom koju danas čuvam. Bolovao je u Sarajevu. Godina 1945. sustigla ga je opet u Zagrebu. Umjesto da početkom aprila bježi skupa s onima koji su imali razloga za bijeg, Munir Šahinović-Ekremov obukao je oficirsku uniformu, izašao na ulicu i poginuo. A ja sam, eto, iz gotovo sentimentalnih razloga kupio knjigu koja mu je nekada pripadala, i koju je, valjda s ponosom zbog pripadanja jednome svijetu, obilježio svojim imenom. Velika tema su ljudi koji su, poput Munira Šahinovića- Ekremova, hrabro pali na krivoj strani, na braniku jedne zločinačke države, pa još u ime pripadnosti i identiteta koji danas skoro da i ne postoje. Lako je i lasno pisati o herojima koji izgiboše za pravu stvar i u ime nečega što se, često s naknadnom pameću, ispostavlja kao humanizam, sloboda ili demokracija, ali ovi drugi, ovi koji su s povijesne tačke gledišta griješili, i koje je sustizala ruka pravde, čak i kada pravde nije ni bilo, zapravo su zanimljiviji, jer nas se njihove sudbine naglo počinju ticati, čim više nismo opčinjeni društvenim napretkom, domovinom i zavičajem, čim smo sami i napušteni, ostavljeni da se batrgamo s vlastitim identitetima, koji se već odavno ne poklapaju s društveno proklamiranim pripadnostima određenim vjerama i nacijama. I ti i ja, Semezdine, imamo nekakve svoje domovinske, nacionalne, vjerske ili tradicijske pripadnosti, ali one se naprosto ne poklapaju s onim što drugi o nama misle i s onim gdje nas drugi vide, a bogme ni s onim što sugeriraju naši pasoši. Samo ja znam što to znači kada kažem da sam Hrvat, ili kada kažem da sam Bosanac. To više ni sa čim drugim nije isto, i vrlo je uzak prostor moje identifikacije. A gdje nije identifikacije, tu po nekakvim fizikalnim pravilima nije ni identiteta. Nije lako živjeti, a ne identificirati se. Nije lako ni gledati film, u kojemu nema nikoga s kime bi se identificirao. Naš narod, tvoj i moj, u pravilu se identificira s ulogom žrtve. To je loše i opasno, jer se upravo na takav način odustaje od svake odgovornosti za Drugoga. Prvo na čemu je Hitler insistirao kod Nijemaca jest da im zabije u glavu kako su ultimativne žrtve Prvoga svjetskog rata, ali i mira koji je zatim uslijedio. Omogućio im je tako slobodu od odgovornosti, bez koje slobode nema ni fašizma, ni nacizma, ni balkanskoga nacionalizma. Kada misliš na takav način, svaka stopa zemlje zbilja biva tuđinom, ali iz moje perspektive ne bi bilo pošteno, a ni moguće, drukčije misliti i osjećati.

DANI: Tvoja nova knjiga, Freelander, upravo treba biti štampana. Ona se također bavi temom nepostojanja zavičaja, a ono što je faktički zavičaj, za tvog junaka je još i izvor straha...

JERGOVIĆ: Da, čovjek se, manje-više, boji svega čega se nekada odrekao. Boji se vlastitih praznina, ili rupa u sjećanju. Od tog su straha načinjeni toliki ljudi na Balkanu. To je, onako iz daljine govoreći, tema Freelandera, premda je to i priča o koječemu drugome. Između ostaloga, Freelander je druga knjiga jednoga niza koji ću, ako Bog da, napisati pod nekakvim radnim nadnaslovom O ljudima i autima, a koji je započeo s novelom Buick Rivera.

DANI: Miljenko, ovih dana si istupio iz Društva pisaca. Reci mi, šta su bili tvoji razlozi? I šta su reakcije?

JERGOVIĆ: Razloge sam naveo u kratkom obrazloženju, i oni bi se mogli svesti na jedan glavni: daljnji ostanak u takvome društvu bio bi suprotan mome stavu prema hrvatskoj književnosti i prema književnosti uopće. Ova rečenica je, vjerujem, najkraći i najpristojniji način da se nekome kaže kako se želiš tiho, ali i definitivno udaljiti iz njegovog društva. A što je također važno, ta je rečenica lišena svake potrebe za konfliktom. Međutim, čim je ona objavljena, Velimir Visković, predsjednik Hrvatskoga društva pisaca, izjavio je kako "Jergović nije iznio prave razloge". Bilo mi je i čudno i smiješno da taj čovjek zna za "prave razloge" onoga što radim, koji su meni, eto zatajeni, kao i većina onoga što je u hrvatskome književnome i kulturnom životu "pravo", ali mislio sam da se s time, ipak, završava moja priča s HDP-om, i da će sve, kao u kakvome starom šlageru Ive Robića, otići u fade out. Međutim, Visković je počeo okolo nazivati ljude iz svojih književnokritičkih stožera, te novinarke iz kulturnih rubrika, i obavještavati ih o mojim "pravim razlozima", nimalo se ne libeći od petljanja u privatni život i zavirivanja u moju utrobu. Naravno, sve to je do mene dolazilo preko onih koji bi se zaprepastili pred takvim telefonskim dojavljivanjima, ili zaobilazno, preko tračeva na moj račun, koji bi prešli preko dvadesetak usta, i u kojima bih se ja razrastao do guliverskih razmjera, a moj se privatni život pretvarao u neku vrstu kulturno-političkoga vodvilja, u režiji zajapurenoga i oznojenog hrvatskog književnog funkcionara i nekolicine njegovih doglavnika, među kojima je i poneki moj bivši prijatelj. Visković je patološki lažljivac, opsjednut seksualnim, obiteljskim i sličnim intrigama, a gotovo posve lišen svakoga, pa i najrudimentarnijega literarnog dara, bez kojega nema ni kvalitetnog trača. On nije u stanju komunicirati s drugim ljudima, nego im samo, uz hihot i dahtanje, iznosi povjerljive informacije o ovom i onom. Tako je smislio i priču, koju je na kraju i objavio preko neke sirote novinarke Večernjega lista, kako sam ja zapravo istupio iz Hrvatskoga društva pisaca, jer mi je Vlaho Bogišić, s kojim se on uz golemu medijsku ispomoć, obračunava već nekoliko tjedana, šogor, dakle ženin brat, pa je to, a ne nekakvi načelni razlozi, dovelo do moga odlaska. Time je, valjda, htio reći kako ne postoji to načelo zbog kojega bi itko, pa ni ja, napustio njegovo književno društvo. Pritom, kao i svi njemu slični, Visković računa na dostojanstvo onoga po čijem životu prekopava i u čije lonce zaviruje. On zna da se ja neću ni za živu glavu baviti njegovim bližnjima, niti ću se šunjati po njegovome životu i javno ili privatno popisivati inventar jedne privatne nesreće. Visković je, naime, živa nesreća, i ništa drugo. Eno ga, preko tri stranice Jutarnjega lista, optužujući baš tog Bogišića i Tomislava Ladana, piše pismo premijeru Ivi Sanaderu, u kojemu se čovjeku obraća na ti. Prijeti jadničak publikumu svojom bliskošću sa Sanaderom te traži načina da na toj intimnosti s vladarom izvuče još poneku korist po sebe. I onda me pitaš zašto sam istupio iz HDP-a? Pa, recimo i zato što bih volio da mi se i Visković, i ostali nesretnici iz toga društva, koji se žele društveno adaptirati preko njega, više ne obraćaju. Ali, evo, da ti stvar bude jasnija i slikovitija, ispričat ću ti jednu sporednu Viskovićevu intrigu. Nedavno, on je promovirao knjigu kritičarke Jagne Pogačnik, koja je o mojim knjigama, pogotovo novijim, pisala u euforiji i zanosu, s gotovo nekontroliranim korištenjem superlativa. Visković ju je nahvalio, i pronašao tek jednu zamjerku - hvaljenje Jergovića! Računao je da novine neće objaviti, ali jedne, vidiš, ipak jesu, kako kritičarki obećava sam hrvatski Parnas, samo ako ispravi svoju grešku. Nije prošlo ni deset dana, a Pogačnik je, ispravno shvativši poučak, u radijskoj emisiji opovrgnula vlastito mišljenje o meni, i hladno ustanovila kako je Sarajevski Marlboro moja najbolja knjiga. Poslije je revidirani stav nastavila okolo ponavljati, pa će uskoro, nakon što okaje grijehe, valjda izblijedjeti i stranice njezine knjige na kojima se klela u moju genijalnost. Doista nebitna pričica, ali svakako veoma poučna. Da sam pazio kako se ponašam prema liku i djelu Velimira Viskovića, zadržao bih simpatije jedne kritičarke. Toliko o njegovome spletkarenju, laganju i podvaljivanju, tačnije, toliko o Viskovićevom kreiranju tuđih kripto-karijera. A o onom važnom, o činjenici, dakle, da me je Visković također označio kao antisemita i mrzitelja Zagreba, što vlastitim riječima, što preko svojih trbuhozboraca, poput one ostarjele mrcine od Zlatka Crnkovića, reći ću sljedeće: Visković je ražalovani partijaš, sljedbenik nauka Franje Tuđmana, koji ga je i vaspostavio u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža, on je oznojena i zajapurena komesarska spodoba u čijoj su se glavi vazda miješala dva totalitarna diskursa, onaj šuvarski i onaj tuđmanski, a sljedstveno i jednome i drugome, on je čovjek koji bi progonio ljude i narode, on je onaj koji mrzi pisce i gradove, on je taj mrkli mrak nad Hrvatskom i nad Balkanom, kojega uporno, iz dana u dan, treba rasvjetljavati.

DANI: Želio bih sada da se vratim na nešto što si rekao u jednom od prethodnih odgovora… U povodu današnjeg Sarajeva spominješ jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju i, s pravom, kažeš da Sarajevo više nema uporište da sebe naziva "evropskim Jeruzalemom"…

JERGOVIĆ: To je priča o kulturnim i političkim elitama, njihovim odlukama i načinima na koje manipuliraju javnošću. Nije važno koliko je kojega naroda u Sarajevu, ili bilo gdje drugdje, jer to nije ono što neki grad prikazuje tolerantnim ili netolerantnim, multikulturalnim ili palanačkim, Jeruzalemom ili anti-Jeruzalemom. Danas Sarajevo je grad u kojemu ne prođe niti tjedna a da se u sekularnim glasilima ne napadnu i ne izvrijeđaju Marko Vešović i Ivan Lovrenović. Da se to ne uradi barem jednom heftično, i da svaki taj napad elita redovito ne odšuti, valjda bi se trebalo zabrinuti što je to bilo sa sarajevskim duhom, vječito spremnim na šegu, šalu i zajebanciju, ovaj puta, i već mjesecima i godinama, na račun ljudi koji su, iz moje perspektive, zaslužni ljudi, i koji su usto i pripadnici sve nevidljivijih nacionalnih manjina, pa ih već i zbog toga ne bi trebalo baš neprestano mrcvariti. Ne sjećam se kada je u Zagrebu zadnji put vođena kampanja protiv nekog pisca ili umjetnika srpske ili bošnjačke nacionalnosti. Valjda i prije deset godina. Znaju to vajni sekularci, jer dolaze oni u Zagreb, ali za zagrebačkih dopusta to više nisu oni punokrvni sarajevski Bošnjaci, nego onih dvadesetak hrvatskih riječi koje znaju, udijevaju u rečenice bolje nego Željko Komšić, sve da pokažu kako su veliki hrvatski prijatelji.

DANI: A s druge strane, Sarajevo je tvoj grad, u njemu si rođen, to je prostor tvojih prvih iskustava… Sjećam se, ne tako davno, u jednom telefonskom razgovoru, vrlo emotivno si u povodu Sarajeva govorio o nekoj vrsti "degradacije nostalgija" - povod gotovo bizaran: rušenju robne kuće - u prostoru sjećanja i tvoga intimnog svijeta…

JERGOVIĆ: Naravno da volim Sarajevo, i ovo današnje, jer grad nisu samo vladajuća društvena pravila i diktati, nego i nešto što iznutra živi i postoji, i što je trajnije od sekularnih nacionalističkih moda. Hiljade i desetine hiljada ljudi u Sarajevu nešto govore, i vrijedi čuti njihove riječi, barem meni vrijedi, jer je to sadržaj i materijal moga života, a onda i moje književnosti. Zauvijek. A što se tiče Robne kuće Sarajke, to je nešto neobično, tužno i neobjašnjivo. Četrdeset mi je godina, i sjećam se vremena kada je tu stajao stari hotel Istra. Srušen je, pa je sagrađena Sarajka. Da bi onda i Sarajka bila srušena, i sad raste nešto drugo. Rijetkost je da se u jednome kratkom ljudskom životu toliko puta promijeni jedna važna vizura grada. To je pomalo za minutu šutnje, a pomalo se tome možemo i radovati, jer smo živi, i žive su naše uspomene.

DANI: Tvoje knjige se prevode i objavljuju u uglednim izdavačkim kućama u Francuskoj, Italiji, Sjedinjenim Državama, i drugdje. Izvjesno je da vani imaš neusporedivo više čitalaca nego u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Znam da ti javne pohvale te vrste ne voliš, ili ne voliš da odgovaraš na tu vrstu pitanja, ali evo, reci ću - ti si uspješan pisac: i sad koliko te taj internacionalni uspjeh štiti? Imam utisak da dio netrpeljivosti kojoj si izložen ima porijeklo upravo u tom uspjehu...

JERGOVIĆ: Ne štiti me nimalo. Oni misle da sam ih za nešto oštetio ili zakinuo, i da je moj uspjeh dio neke hrvatske kvote koja bi se, da ja nisam uzurpirao naše inozemstvo, podijelila na druge pisce. Tako se, otprilike, misli u onim krugovima koji određuju što jest, a što nije važno i dobro u hrvatskoj književnosti. Pravo da ti kažem, meni je zbog toga svejedno. Pomirio sam se da drukčije ne može ni biti.

DANI: Praktično 15 godina nakon što si jednu svoju knjigu originalno objavio prvi put u Sarajevu (Himmel Comando), sad objavljuješ novelu Freelander... To je ipak neki povratak u Sarajevo. Šta ti to znači?

JERGOVIĆ: Objavljivao sam u Sarajevu i nakon Himmel Comanda, čak tri knjige u ediciji Dana, ali da, Freelander je nakon petnaest godina prva koja se u prvome izdanju štampa u Sarajevu. Drago mi je zbog konteksta Ajfelovog mosta, zbog vas koji na toj knjizi radite, kako u Sarajevu, tako i u Washingtonu. Svi vi ste, nekako mi se čini, dio nekoga mog prirodnog okruženja, nekakve rodbine na javnoj sceni, bližnjih, sugrađana, sunarodnika… A ima i jedna sitna korist od svega: kako se knjiga u prvotisku objavljuje u Sarajevu, ostavit će me na miru žiriji hrvatskih književnih nagrada, pogotovu one najnakaradnije - Nagrade Jutarnjeg lista, koji već nekoliko godina vrijednost svojih autora pojačavaju time što implicitno napominju kako nagradu nisu dodijelili Jergoviću, premda sam ih davno zamolio da me izostave iz konkurencije, da me naprosto zaborave i puste na miru.

Brazzo
Posts: 109
Joined: 04/07/2006 14:37

Post by Brazzo » 12/05/2007 16:19

hvala, drug si.

DONY
Posts: 1257
Joined: 20/07/2006 18:23

Post by DONY » 12/05/2007 16:51

Brazzo wrote:hvala, drug si.


i od mene [email protected] :)


Za Jergovica,kao uvijek sve najbolje.... :)

Hakala
Posts: 239
Joined: 29/04/2007 14:00

Post by Hakala » 15/05/2007 02:54

jel ovo vehabija neki :-)

kub lajkan
Posts: 3516
Joined: 03/12/2004 19:20

Post by kub lajkan » 15/05/2007 08:58

Hakala wrote:jel ovo vehabija neki :-)


Pa za one koji ne mogu dobaciti dalje od fizickog izgleda, jest vehabija... :D

Vingo
Posts: 3917
Joined: 11/03/2003 00:00

Post by Vingo » 15/05/2007 10:06

A slazete se s ovim ocjenama?



SM:Želio bih sada da se vratim na nešto što si rekao u jednom od prethodnih odgovora… U povodu današnjeg Sarajeva spominješ jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju i, s pravom, kažeš da Sarajevo više nema uporište da sebe naziva "evropskim Jeruzalemom"…

MJ: U Sarajevu sam postao stranac onoga trenutka kada se sarajevska elita odlučila odreći nacionalnoga i kulturnog šarenila, u zamjenu za većinsku, jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju. Naglašavam sekularnu i bošnjačku, a ne muslimansku. Nažalost, danas je Zagreb u bitnome smislu bliži onoj omiljenoj čaršijskoj odrednici, ili floskuli, "europskoga Jeruzalema", nego što je to Sarajevo. Ne sjećam se kada je u Zagrebu zadnji put vođena kampanja protiv nekog pisca ili umjetnika srpske ili bošnjačke nacionalnosti. Valjda i prije deset godina.
Kada bolje razmislim, najmanje se strancem osjećam u selu Dubravka, zaseoku Pičete, u Konavlima, blizu tromeđe Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Tamo bih živio kada bih se naglo obogatio, pa da mi bude dato da se bavim samo književnošću.


Malo sam samo dovela recenice iz razlicitih pasusa u vezu.....

:-)

(Mene su u Konavlima pitali jesam li Hrvatica i kad sam im - a sta cu drugo nego reci da jesam - rekla da jesam....rekli su OK....mozes na plazu... :-) Miljenko Miljenko.....ponovicu 72. put...Jedna Peetchka iz Peetchete ne cini Jerusalem)

Nancy Drew
Posts: 1928
Joined: 06/09/2006 12:43
Location: sarajevo

Post by Nancy Drew » 15/05/2007 10:34

Ko se sjeća Miljenkovih pisanija prvih mjeseci rata :-)
a posebno onih nakon što je stušio u Zagreb :roll: pa punih usta pljunuo na Sarajevo :(
neće ga iznenaditi ni rečenica koju je rekao Pećaninu (koji ga prvi, nakon rata, za ručicu uvede opet 'među sarajevsku raju' :-)) u prvom intervju nakon rata kad ga ovaj upita 'kako ćeš bolan onako pričat?' - odgovor je bio u Miljenkovom stilu 'Jebi ga, pojeo sam govno' :shock:
Ne znam je li mi gori bio stil ili lakoća kojom je prešao preko svega ...
Mada, kad bi sad o Miljenkovim biserima, dosljednosti, poštenju :roll: ... ne bi bilo kraja :-)

User avatar
Corto Maltese
Posts: 7165
Joined: 15/11/2005 08:47
Location: Sarajevo
Contact:

Post by Corto Maltese » 15/05/2007 10:41

Nancy Drew wrote:Ko se sjeća Miljenkovih pisanija prvih mjeseci rata :-)
a posebno onih nakon što je stušio u Zagreb :roll: pa punih usta pljunuo na Sarajevo :(
neće ga iznenaditi ni rečenica koju je rekao Pećaninu (koji ga prvi, nakon rata, za ručicu uvede opet 'među sarajevsku raju' :-)) u prvom intervju nakon rata kad ga ovaj upita 'kako ćeš bolan onako pričat?' - odgovor je bio u Miljenkovom stilu 'Jebi ga, pojeo sam govno' :shock:
Ne znam je li mi gori bio stil ili lakoća kojom je prešao preko svega ...
Mada, kad bi sad o Miljenkovim biserima, dosljednosti, poštenju :roll: ... ne bi bilo kraja :-)


Zaista, ko se sjeća Jergovićevog pljuvanja po Sarajevu nakon što je stušio u Zagreb? Evo, ja se ne sjećam ničeg sličnog, a čitam Jergovića od '86-te na ovamo. Nency, de nas malo prosvijetli, mahale ti!

User avatar
Neelix
Posts: 11865
Joined: 15/12/2006 14:08
Location: Ostani uz mene, i puni mi redenik
Contact:

Post by Neelix » 15/05/2007 10:44

apsolutno se ne slazem sa recenicom u kojoj kaze da se vesovica i lovrenovica ne treba napadati zato sto su pripadnici manjina. samom tom izjavom jergovic zagovara razlicitosti, podjelu i brojanje krvnih zrnaca. necu ulaziti u to sta su njih dvojica uradili i zasluzuju li kritike jer stvarno ne znam, ali ako ih jesu zasluzili, onda ih treba napadati pa zvali se oni mustafa, marko ili ivan...

Nancy Drew
Posts: 1928
Joined: 06/09/2006 12:43
Location: sarajevo

Post by Nancy Drew » 15/05/2007 10:56

...
Last edited by Nancy Drew on 09/02/2009 18:37, edited 1 time in total.


Nancy Drew
Posts: 1928
Joined: 06/09/2006 12:43
Location: sarajevo

Post by Nancy Drew » 15/05/2007 11:42

...
Last edited by Nancy Drew on 09/02/2009 18:36, edited 1 time in total.

medda
Posts: 479
Joined: 29/09/2006 09:35

Post by medda » 15/05/2007 11:51

Nancy Drew Upisano: 15/05/2007 11:42
Nekad mi dođe da otvorim temu - Sve što smo zaboravili ili se pravimo da smo ...
O Neletu, Jergoviću, 'nezavisnim novinarima', Hadžijama raznim ili Pejakovićevim biserima ... o svemu i svima ...

Nije uopće sporno da su svi manje - više na prodaju i da imaju svoje cijene, i da ničija biografija nije baš bez mrljice (ili je malo takvih) ali kad mi počnu prodavati muda pod bubrege e onda stvarno kontam 'Jesu li zaista budale ili se samo prave? ...'


Hajde otvori, bas je zanimiljiva tema!

Vingo
Posts: 3917
Joined: 11/03/2003 00:00

Post by Vingo » 15/05/2007 12:02

medda wrote:
Nancy Drew Upisano: 15/05/2007 11:42
Nekad mi dođe da otvorim temu - Sve što smo zaboravili ili se pravimo da smo ...
O Neletu, Jergoviću, 'nezavisnim novinarima', Hadžijama raznim ili Pejakovićevim biserima ... o svemu i svima ...

Nije uopće sporno da su svi manje - više na prodaju i da imaju svoje cijene, i da ničija biografija nije baš bez mrljice (ili je malo takvih) ali kad mi počnu prodavati muda pod bubrege e onda stvarno kontam 'Jesu li zaista budale ili se samo prave? ...'


Hajde otvori, bas je zanimiljiva tema!



Nekada se desi da nesto jednostavno ne znam....Nije uvijek stvar zaborava ili zaborava nasilu...
A onda imas i onu inverznu situaciju...savrsenih biografija tokom prijeratnih i ratnih godina, koje su tek sad, kad je glad pritiska...umrljane ..

I kome tu treba oprostiti?


Da se vratim temi....ja se ne slazem sa velikim brojem Miljenkovih stavova, ukljucujuci i gorenavedene. A opet.....volim ga citati. Niko mi, kao on nije znao vratiti slike djetinjstva koje sam sama zaboravila, a on nije... I opet...ima mnogo stavova sa kojim se slazem, tako da ga se nikada ne bih lako odrekla.

medda
Posts: 479
Joined: 29/09/2006 09:35

Post by medda » 15/05/2007 12:07

Zato je najbolje da se umjetnici ne mijesaju u politiku vec da rade ono sto znaju. Mislim, sta im treba to da se mijesaju tamo gdje ne treba i sa tim umrljaju svoj rad. Mada ih ima koji bas zele da posalju politicku poruku ali vecini se "omakne" pa "pojedu govno".

Nancy Drew
Posts: 1928
Joined: 06/09/2006 12:43
Location: sarajevo

Post by Nancy Drew » 15/05/2007 12:13

...
Last edited by Nancy Drew on 09/02/2009 18:36, edited 1 time in total.

konyan
Posts: 1288
Joined: 21/06/2004 10:03
Location: Sarajevo

Post by konyan » 15/05/2007 12:41

Sve cekam nece li neko postaviti to sto je Jergovic pljuvao po Sarajevu.

Ako se radi samo o clanku Azra i misinterpretaciji cijenjene penzionisane novinarke, bojim se da je na klimavim nogama to njegovo pljuvanje..

Ako stvarno jeste pljuvao, volio bih da vidim. :D

S druge strane, nije najveci ikad s ovih prostora definitivno, ali ima obzervacija zbog kojih ga nesumnjivo cijenim i koje najveca vecina intelektualnih "velicina" odavde nece biti u stanju napraviti, a kamoli od toga napraviti kvalitetno stivo.

Nancy Drew
Posts: 1928
Joined: 06/09/2006 12:43
Location: sarajevo

Post by Nancy Drew » 15/05/2007 13:09

...
Last edited by Nancy Drew on 09/02/2009 18:36, edited 1 time in total.

User avatar
Neelix
Posts: 11865
Joined: 15/12/2006 14:08
Location: Ostani uz mene, i puni mi redenik
Contact:

Post by Neelix » 15/05/2007 13:55

nancy, procitaj opet sve polaaaaaaaaaaako ispocetka :D :D :D

penzionisama novinarka je potpisana kao reakcija na tekst o Azri :D

Amila Mulabegović,
novinar u penziji,
Sarajevo

Vingo
Posts: 3917
Joined: 11/03/2003 00:00

Post by Vingo » 15/05/2007 13:57

Dakle procitaj i tekst i reakciju i impresum i prethodni broj... :D
Nelix, jel Miljenko novinar? :D :P

User avatar
Neelix
Posts: 11865
Joined: 15/12/2006 14:08
Location: Ostani uz mene, i puni mi redenik
Contact:

Post by Neelix » 15/05/2007 13:58

:P

Post Reply