ze kalanga wrote:Ljudi uozbiljite se.
Racionalno rezonujte, dosta je želja, čestitki i pozdrava.
Rekao bih i mržnje, ali, svačije je pravo da mrzi,kao i da voli, tako da svak nek' odabere što želi, ja odabrao ovo drugo.
Referendum kao demokratski čin je završen, jasna poruka jednog od 3 konstitutivna naroda poslata, ne drugim narodima, već instituticiji koja nije nezavisna i koja je željela političkom odlukom oduzeti jedan od simbola tog istog naroda.
Želio bih da te podsjetim na još jedan referendum, poznat kao Plebiscit Srpskog naroda u BiH iz novembra 1991, čiji je cilj bila Jugosl..., pardon Velika Srbija, pa bez obzira na "jasnu poruku jednog od 3 konstitutivna naroda" kako ti to kažeš, Srpski narod i danas 25 godina kasnije živi u nezavisnoj i suverenoj BiH, daleko od Slobine Velike Srbije. Sve do prije nekoliko godina je na jednom zidu na Grbavici stajao ostatak plakata kojim su se Srbi pozivali da glasaju za ostanak u Velikoj Srbiji...
SVI SRPSKI REFERENDUMI: Srbi su već pet puta izlazili na referendum, evo za šta su sve glasali...
Referendum o Danu RS-a, održan u nedjelju 25. septembra, bio je peti izlazak Srba na glasačka mjesta od demokratskih promjena u BiH krajem devedesetih godina prošlog vijeka.
Četiri referenduma organizirao je bivši lider SDS-a Radovan Karadžić a jedan aktuelni lider SNSD-a Milorad Dodik, dakle dva političara nadaleko poznata po despotskim metodama vlasti.
Svi dosadašnji referendumi, uključujući i ovaj posljednji od 25. septembra, organizirani su suprotno ustavnim i zakonskim propisama i suprotno elementarnim demokratskim standardima (bez nezavisnih posmatrača), što je ostavljalo mogućnost da se referendumski rezultati štimaju prema potrebi vladajuće srpske oligarhije.
Prvi referendum srpskog naroda organiziran je 10. novembra 1991. godine. Cilj referenduma (plebiscita, kako su ga tada nazvali srpski zvaničnici) bio je da spriječi osamostaljenje i nezavisnost BiH, odnosno da osigura ostanak srpskog naroda u granicama Jugoslavije.
Poslanici SDS-a i SPO-a iz Skupštine SR BiH su 24. oktobra 1991. godine donijeli odluku o sazivanju Skupštine srpskog naroda u BiH, da bi to tijelo 10. novembra 1991. organiziralo plebiscit na kojem se srpski narod izjašnjavao da li želi ostati u granicama Jugoslavije “koja bi obuhvatala Srbiju, Crnu Goru, Srpsku autonomnu oblast Krajinu, Srpsku autonomnu oblast Slavoniju, Baranju i zapadni Srem, te sve ostale koji žele ostati u takvoj državi”.
Na plebiscitu je postojala i mogućnost izjašnjavanja i za ne-Srbe, kojima je ostavljena mogućnost da odgovore na pitanje "Da li ste za to da Bosna i Hercegovina ostane republika sa ravnopravnim statusom u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa svim ostalim republikama koje se takođe izjasne tome u prilog?”
Bošnjaci i Hrvati listom su ignorirali ovaj plebiscit dok su Srbi u velikom broju (više od 98 posto) podržali ostanak BiH u krnjoj Jugosaviji.
Petnaestog maja 1993. raspisan je novi, drugi po redu, referendum na kome je narod trebalo da se izjasni o prihvatanju ili odbijanju Vance-Owenovog mirovnog plana.
Na referendumskom listiću nalazilo se i dodatno pitanje: Da li podržavate samostalno i slobodno udruživanje Republike Srpske sa drugim državama?
Izlaznost je bila 92% upisanih birača, a negativan odgovor na prvo i pozitivan na drugo dalo je 96% izašlih.
Treći referendum Srba s ove strane Drine organiziran je iste, 1993. godine, 19. juna, kada je tadašnje vodstvo bosanskih Srba predvođeno SDS-om Radovana Karadžića, provjeravalo volju srpskog naroda da se udruži s braćom Srbima u samoproglašenoj Republici Srpska Krajina u Hrvatskoj i da formiraju zajedničku, samostalnu državu, uz mogućnost ujedinjenja sa drugim srpskim državama.
Iako je taj referendum prkosio gotovo svim međunarodnim faktorima, pa čak i politici koju je vodila Srbija, izlaznost je bila 95%, a Karadžić je dobio podršku 98,61% izašlih Srba.
Naredne godine, uslijedio je Mirovni plan Kontakt grupe, iza kojeg su stajali SAD, Rusija i EU. Tadašnje rukovodstvo Republike Srpske, predsjednik, Vlada i Skupština, odbilo je ponuđeno rješenje i konačnu odluku prepustilo narodu. Održan je četvrti referendum: 27. augusta 1994. godine na glasačka mjesta izašlo je 90,86% Srba, a protiv predloženog mirovnog plana navodno se izjasnilo 96,06% izašlih.
Prvi referendum Srba nakon rata najavio je lider SNSD-a Milorad Dodik 2011. godine, o radu Suda i Tužilaštva BiH, no taj referendum, iako zvanično zakazan, ipak nije održan a Dodik je zauzvrat dobio ustupak od EU u vidu Strukturalnog dijaloga o pravosuđu BiH, koji nikakvog rezultata nije dao.
Peti po redu referendum, a prvi nakon rata, održan je 25. septembra 2016. godine o Danu Republike Srpske, a prema zvaničnim rezultatima na referendum je izašlo oko 56 posto Srba, što je ubjedljivo najniža izlaznost u poređenju s prethodna četiri referenduma odnosno plebiscita.
Peti referendum ujedno je i najsporniji jer je organiziran unatoč izričitoj zabrani Ustavnog suda BiH.
