Sljedeceg mjeseca iz stampe ce izaci knjiga kratkih prica Dalibora Bilica. Tim povodom, kao mala na-java knjige, neka posluzi prica o Nuri, izasla iz Daliborovog pera ovih dana i koja je posvecena svim sinovima I kcerima u Americi, "grubo ostavljenim" od svojih roditelja u Bosni.
... Znala je da dolaze. Znala je da dolaze ima 6 mjeseci i nije
brojala
dane. Dani su se sami brojali. Cekala je na ovo vise od 7 godina i
spremala se. I bojala se da spremna nije bila. Midu, svog sina, nije
vidjela vise od 5 godina, snahu vise od 7, a djecu nikad, osim na
slikama. Kad su najavili da dolaze, a to je bilo za 6 mjeseci, k'o da
su je zatekli. K'o da dolaze sutra. Vrijeme brzo leti, mislila je. Ustala
je sa kauca i pocela pospremati kuhinju. Od nervoze. Zapaljivala je
vec zapaljenu cigaru.
Prvo nije imao para, nekoliko godina, dok se nije snasao, a poslije
nije imao vremena kad se snasao, razumjela je Nura americke price, mada u
Americi nikad nije bila. Ali znala je da ce doci, kad tad, ali ce
doci.
Pripreme za docek su, zapravo, pocele vec sutradan. Treba okrecit,
nove jorgane za djecu kupit, nakuhat hrane. Znala je dobro sta Mido voli, sta je volio.
Vratila joj se volja za zivotom. Jel' rano za krecenje? Jest, ali nije
za dogovor. Nasla je majstora od cetke i detaljno ugovorila datum.
Stan ce biti k'o nov, sedam dana prije njihovog dolaska. Ni pusit nece u
stanu. Ide na balkon. Da djeci ne smrdi, razmisljala je.
Proleti 6 mjeseci k'o dlan od dlan i sad su se samo sati brojali do
dolaska Mide i njegovih. I njenih. Novi jorgani, forange, stolnjaci,
cvijece na balkonu, sve je bilo uredno i spremno. Najradije bi ovih
nekoliko dana otisla da spava kod nekog drugog, da ne narusi ovaj red
pospremljen za njih. Da pocne kuhat jos je rano, ali nije da se i
frizider napuni. Rano je jos za sve, ali bi najradije sad pocela i ne
bi stajala dok se oni ne pojave na vratima. Kupila je i dvije nove
svilene kosulje kod Kineza. Sebi inace nije nista novo kupila ima 5 godina. Ne treba joj. Da se djeca ne prepadnu, mislila je. Poslije je kupila I dvije suknje, pa 2 dana prije dolaska zakazala kod frizera i trajnu da da. Eto, kak'a sam, trajnu nisam dala skoro 10 godina.
Pripreme za docek njenog sina Mide i njegovih kod Nure su trajale 6 mjeseci. Najteze je bilo zadnja 4 dana pred njihov dolazak. Oka nije mogla sklopiti. Od kad joj je umro Ramiz, a ima tome 4 godine, nije vise razmisljala. Nije htijela, al' misli su same isle. Nije Mido mogao tad doci na dzenazu ocu. Kaz'o je da mu nisu dali u firmi. Cim dodju, dobro,
ne isti dan, nego sutra, idu na groblje. Volio je Mido oca vise nego
nju i bio vezan za njega. Tako je planirala, to bar moze planirat, a
ostalo nek oni sami odluce. Sve sto je zamislila ucinilo joj se neprikladnim,
tako da je odustala od bilo kog plana. Nije tacno znala ni koliko ostaju, mada joj je Mido na telefon rekao, da ce poslije malo na more, da djeca vide.
Sacekala ih je na aerodromu i rezervisala dva taxi-ja. Jedan je malo, mislila je. Midu je odma' prepoznala! Jest da je smrs'o i malo se uozbiljio, al' je to onaj njen isti Mido, k'o da ga je juce vidjela. Snaha se udebljala i sad se boji u crveno i trepce ocima vise nego nekad. Djece ne moze da se nagleda. Djece njenog Mide. Samo da je Ramiz ziv da vidi djecu, mislila je i plakala, od srece ili zalosti, nije znala, ali je plakala. Nisu tu noc sjedili dugo. Umorni od puta, svi su brzo zaspali. Nura je cekala zoru, ko zna koju tih dana, osluskivala hoce li ko ustat da kafu pristavi, da dorucak spremi. U stanu je bilo hrane ne za 4 gosta, nego za 40, najmanje. I to kakve! Djeca valjda isto vole sto i Mido.
Gosti su ustali oko 12. Kafa se popila, a Nura nije skidala oci sa unucadi, pa joj se ucinilo da se zbog toga djeca osjecaju nezgodno, te da je i ne gledaju, a od stida izmedju sebe pricaju americki. Znaju oni i nas, objasnjavao joj je Mido, slabo govore, al' razumiju. Amerikanci su ti oni, moja stara. Nek su ti samo zivi i zdravi, pa bili i Amerikanci, rekla je Nura. Nakon dorucka svi su otisli. Djeca su pitala ima li neki restoran gdje se moze pojesti hamburger i frenc frajz. Vratili su se kasno. Nura nije spavala i cula ih je, al' nije htjela izlaziti iz sobe, da im ne smeta.
Sutra je isto bilo. Pricala je malo sa Midom, uz kafu, i pokazivala mu na zidu slike koje je stavila, a koje joj je on slao iz Pensilvanije.
Uz slike je bila i karta Svijeta na kojoj je penkalom Nura povukla liniju od Pensilvanije do Sarajeva. Mido je pusio cigaru za cigarom, a snaha pozurivala familiju da ne zakasne u obilazak grada. Vratili su se opet kasno. I opet je Nura cula al' nije izlazila. Sutra joj je uz kafu snaha pricala kako je ovdje sve prljavo i primitivno, a da kod njih u Americi toga nema. Mido je dodao da vise nema stare raje, djeca su izmedju
sebe pricala americki i slusala neku muziku na usima. Poslije su svi opet
otisli.
Sutra su rekli da idu na more, a snaha je dodala da ce sa svojim roditeljima, koji su inace zivjeli sa njima u Pensilvaniji, dogodine ici u Las Vegas, a ne u Bosnu, jer je ovo veliki primitivizam. Uspjela je na odlasku samo da Midi da kovertu sa parama i da mu kaze, da te pare vise njemu trebaju nego njoj. Poslije je Mido vidio da su to bile pare koje je on njoj slao, a i nesto vise. Na kraju su rekli da ce se mozda vraatiti u Sarajevo na povratku, ako budu imali vremena. A ocito da vremena nisu imali. Da je ne bi zvali da ide sa njima, rekla je prije da nece ici, jer ne podnosi vrucinu i da za nju u ovim godinama nije more, te da se oni dobro provedu. Kad su otisli sjetila se da nisu otisli Ramizu na mezar, te je odlucila da sama sutra ode i sve mu isprica.
Nije im ni rekla da je do Ramiza zakupila sebi parcelu za grob i da se ne
sekiraju, ako joj sta bude. Sjetila se poslije da mnogo sta nije rekla, sto je htjela. S jeseni, u Sarajevu brzo padne mrak, vec oko 5.
Sjedila je Nura u mraku pored otvorenog prozora i razmisljala o njenom
Midi i njegovim. Mislila je kako je njima tesko samima, negdje daleko
u Pensilvaniji.
Dalibor Bilic
Moderator: Chloe
-
vjeverica.nada
- Posts: 111
- Joined: 22/11/2006 16:30
- Location: Sa
#4
Vidjeti, dozivjeti, procitati...mnogo puta.Vingo wrote:Jesam li ja ovo vec mogla negdje procitati?
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#5
"Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati
je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio
onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema
ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota..." ('Dervis i smrt', Mesa
Selimovic)
Uspomene i sjecanje me najvise jebu. Da nije njih, poslije ovih 12
godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup,
radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i
stedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na
put oko svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam pozurio da
ga javim staroj raji sirom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio
sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio
da bi bilo najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvat sa onog
starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a
jebe me i to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj
broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Jebe me i to sto sam ters. Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena,
kako je starija, sve slicnija svojoj mami. Jebe me sto mi djeca
nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu.
Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad.
Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje. Bio sam u Bosni,
do sad, osam puta. Potrosio silne pare i jebe me i to, jer sam
mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad
jebe i dug. Jebe me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao,
vidim da cu jos dugo, postati samo skoro Amerikanac. Jebe me i
naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam.
Zato najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrucina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem vec
godinama. Od kad su zabranili pusenje u restoranima, jedem
samo kuci. Jebe me sto ne mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i
cigare od kojih sve teze disem.
Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika. Jebu me americki
predsjednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup
benzin i slab odnos dolara prema euru. Jebu me crnci, Spanci,
Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to
sto vise ne mogu slusati ni nasu muziku.
Jebe me americka televizija, americki filmovi, a jebu me i nasi novi
filmovi koji su svi kao, ono, poucni. Kad mi je tesko i kad mi se
skupi, idem trosit pare - kupovat'. Tako se ovdje prazni. Jebe me to
sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem.
Jebe me sto vise ne pisem i sto nemam motiva. Jebe me sto
osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio.
Mozda me to najvise jebe. Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz
sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata. Jebu me Srbi,
Hrvati I Muslimani, oni sadasnji i prosli. Jebu me price o herojima,
lopovima i politicarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i
mir. Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam kao prije, sto
mi nismo kao prije i jebe me to nije.
Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu. Gdje cu biti za
godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me
sto mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Jebu
me obziri prema sebi i prema drugima. Sadasnjost me razvaljuje,
pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka iza coska da
prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi
u lice kazu kako im se kuca svidja. U novoj kuci imam i novi broj
telefona. Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju
ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kazu:
ovo je vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo
znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi sto sve znaju, pa i
telefone.
Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj star 10
godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru.
Jebe me spijuniranje svega sto se krece i zivi, a tek da misli...
Doduse jebu me i veliki racuni za telefon. To dok sam svima javio.
Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.
Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su
kod nas bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k'o
njihovi, a ne veliki k'o rode.
Jebe me sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko
su lijepe da je u njih i tesko povjerovati.
Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam
vise ni sam. Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina. Jebu me bivsi
gradjani i sadasnji papci. Jebu me njihove zivotne price i istorije.
Jebe me prostor bivse Jugoslavije sa kojih su ti dosli. Jebu me i
zemlje koje su nastale na tom prostoru. Jebe me i ujedinjena
Evropa. Jebe me Njemacka bez marke i Italija bez lire i Ponte
Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje ce uskoro u tu
Evropu. Jebe me Prag sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Jebe
me sto Madjarska i dalje nema mora.
Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi
bejzbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti. Jebu
me americki Jevreji, koji rodjenu majku stavljaju na market za
dolar. Ili malo vise. A i manje. Jebu me i americki krscani, gdje se
svaki grijeh oprasta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i
americki muslimani sto se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte
svih vrsta sa obaveznim vozacima motora Harley Davidson cija se
inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih
prdavaca.
Jebu me i njihove istetovirane glupace na zadnjim sjedistima. Jebu
me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama
ispod pazuha. Americko skolstvo me pravo jebe sa djecom koja
uce 6 predmeta cijelu godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.
To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka me pravo jebe,
jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a
kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za
covjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.
Jebu me i americki beskucnici, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno
k'o kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava
samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to sto me stalno pozivaju
u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa
ih se jebe sto i ne govorim engleski. Jebe me sto nema Boema.
Jebu me i rap i dzez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu.
Jebu me i njihovi doktori, koji ce ti do kraja zivota drzat' gips na
slomljenoj ruci, samo da bi ti naplacivali slijedecih 100 godina.
Jebe me americki lazni moral i sto k'o covjek ne mogu vidjet'
zenske gole sise na televiziji. Jebe me sto moram stalno gledati
kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise,
svejedno je. Jebe me mafija jer je vise nema. Sad su to bankari i
poslovni ljudi u odijelima sa laptopima u ruci, a ne sa pistoljima.
Jeb'o Ameriku bez mafije. Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta.
Jebe me njihova nada i prica o Americi kao zemlji gdje mozes
uspjeti. Rasizam me pravo jebe.
Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski
rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i
to me jebe. Jebe me prica o nasim kamiondzijama sto mlate lovu i
pisaju u boce od gatorada. Jebe me i prica o jednom nasem sto je
bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.
Jebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Ford
Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i
imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili dva. Jebu
me bosanska djeca sto izmedju sebe pricaju engleski, bez
akcenta.
To sto sam ja volio Selimovica me pravo jebe kao i to sto znam
napamet puno toga sto je on napisao.
Ali, sta mi vrijedi.
je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio
onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema
ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota..." ('Dervis i smrt', Mesa
Selimovic)
Uspomene i sjecanje me najvise jebu. Da nije njih, poslije ovih 12
godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup,
radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i
stedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na
put oko svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam pozurio da
ga javim staroj raji sirom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio
sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio
da bi bilo najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvat sa onog
starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a
jebe me i to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj
broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Jebe me i to sto sam ters. Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena,
kako je starija, sve slicnija svojoj mami. Jebe me sto mi djeca
nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu.
Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad.
Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje. Bio sam u Bosni,
do sad, osam puta. Potrosio silne pare i jebe me i to, jer sam
mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad
jebe i dug. Jebe me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao,
vidim da cu jos dugo, postati samo skoro Amerikanac. Jebe me i
naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam.
Zato najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrucina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem vec
godinama. Od kad su zabranili pusenje u restoranima, jedem
samo kuci. Jebe me sto ne mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i
cigare od kojih sve teze disem.
Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika. Jebu me americki
predsjednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup
benzin i slab odnos dolara prema euru. Jebu me crnci, Spanci,
Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to
sto vise ne mogu slusati ni nasu muziku.
Jebe me americka televizija, americki filmovi, a jebu me i nasi novi
filmovi koji su svi kao, ono, poucni. Kad mi je tesko i kad mi se
skupi, idem trosit pare - kupovat'. Tako se ovdje prazni. Jebe me to
sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem.
Jebe me sto vise ne pisem i sto nemam motiva. Jebe me sto
osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio.
Mozda me to najvise jebe. Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz
sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata. Jebu me Srbi,
Hrvati I Muslimani, oni sadasnji i prosli. Jebu me price o herojima,
lopovima i politicarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i
mir. Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam kao prije, sto
mi nismo kao prije i jebe me to nije.
Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu. Gdje cu biti za
godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me
sto mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Jebu
me obziri prema sebi i prema drugima. Sadasnjost me razvaljuje,
pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka iza coska da
prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi
u lice kazu kako im se kuca svidja. U novoj kuci imam i novi broj
telefona. Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju
ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kazu:
ovo je vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo
znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi sto sve znaju, pa i
telefone.
Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj star 10
godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru.
Jebe me spijuniranje svega sto se krece i zivi, a tek da misli...
Doduse jebu me i veliki racuni za telefon. To dok sam svima javio.
Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.
Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su
kod nas bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k'o
njihovi, a ne veliki k'o rode.
Jebe me sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko
su lijepe da je u njih i tesko povjerovati.
Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam
vise ni sam. Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina. Jebu me bivsi
gradjani i sadasnji papci. Jebu me njihove zivotne price i istorije.
Jebe me prostor bivse Jugoslavije sa kojih su ti dosli. Jebu me i
zemlje koje su nastale na tom prostoru. Jebe me i ujedinjena
Evropa. Jebe me Njemacka bez marke i Italija bez lire i Ponte
Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje ce uskoro u tu
Evropu. Jebe me Prag sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Jebe
me sto Madjarska i dalje nema mora.
Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi
bejzbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti. Jebu
me americki Jevreji, koji rodjenu majku stavljaju na market za
dolar. Ili malo vise. A i manje. Jebu me i americki krscani, gdje se
svaki grijeh oprasta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i
americki muslimani sto se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte
svih vrsta sa obaveznim vozacima motora Harley Davidson cija se
inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih
prdavaca.
Jebu me i njihove istetovirane glupace na zadnjim sjedistima. Jebu
me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama
ispod pazuha. Americko skolstvo me pravo jebe sa djecom koja
uce 6 predmeta cijelu godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.
To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka me pravo jebe,
jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a
kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za
covjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.
Jebu me i americki beskucnici, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno
k'o kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava
samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to sto me stalno pozivaju
u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa
ih se jebe sto i ne govorim engleski. Jebe me sto nema Boema.
Jebu me i rap i dzez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu.
Jebu me i njihovi doktori, koji ce ti do kraja zivota drzat' gips na
slomljenoj ruci, samo da bi ti naplacivali slijedecih 100 godina.
Jebe me americki lazni moral i sto k'o covjek ne mogu vidjet'
zenske gole sise na televiziji. Jebe me sto moram stalno gledati
kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise,
svejedno je. Jebe me mafija jer je vise nema. Sad su to bankari i
poslovni ljudi u odijelima sa laptopima u ruci, a ne sa pistoljima.
Jeb'o Ameriku bez mafije. Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta.
Jebe me njihova nada i prica o Americi kao zemlji gdje mozes
uspjeti. Rasizam me pravo jebe.
Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski
rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i
to me jebe. Jebe me prica o nasim kamiondzijama sto mlate lovu i
pisaju u boce od gatorada. Jebe me i prica o jednom nasem sto je
bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.
Jebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Ford
Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i
imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili dva. Jebu
me bosanska djeca sto izmedju sebe pricaju engleski, bez
akcenta.
To sto sam ja volio Selimovica me pravo jebe kao i to sto znam
napamet puno toga sto je on napisao.
Ali, sta mi vrijedi.
-
Jimmy_The_Saint
- Posts: 2435
- Joined: 09/01/2006 11:16
- Location: Koliba na Rogoju
- Contact:
#6
Nekidan je isto bilo na forumu...Vingo wrote:Jesam li ja ovo vec mogla negdje procitati?
-
vjeverica.nada
- Posts: 111
- Joined: 22/11/2006 16:30
- Location: Sa
#8
Pa izvinjavam se, rijetko sam na forumu a brzim pregledom tema nisam skontala da ima vec ista tema.Jimmy_The_Saint wrote:Nekidan je isto bilo na forumu...Vingo wrote:Jesam li ja ovo vec mogla negdje procitati?
-
taxi_driver
- Posts: 3118
- Joined: 26/09/2005 08:23
- Location: taxi stand
#9
i mene ovaj sjeba sto ga sve jebe.skontao sam da nas jebu iste stvari.