Da se nikad ne zaboravi ...

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#76

Post by T » 02/01/2006 13:24

Image

Trnopolje


T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#77

Post by T » 02/01/2006 13:24

Image

Trnopolje

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#78

Post by T » 02/01/2006 13:26

Image

Trnopolje

da pamtis
Posts: 1514
Joined: 16/07/2005 14:10

#79

Post by da pamtis » 02/01/2006 13:27

Image

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#80

Post by T » 02/01/2006 13:45

Image
Auschwitz-Birkenau,Poland,1942

Image
Trnopolje

Image
Image
Dretelj

mr__bosnjak
Posts: 2890
Joined: 01/06/2005 12:52
Location: Svedska

#81

Post by mr__bosnjak » 02/01/2006 20:06

NEZABORAVITE

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#82

Post by T » 04/01/2006 19:59

KIJAMETSKI VIJESNICI

Ovu časnu džamiju i uzvišeni mesdžid sagradio je u ime uzvisenog Boga dobrotvor Hasan, sin Jusufov za ljubav Bogu, želeći postići Božje zadovoljstvo. Tajni glas izreče kronogram:"O vječni (Bože) primi (ovo djelo) lijepo."
Ovaj natpis urezan je po završetku Aladža džamije u Foči 957 g. po Hidžri, odnosno 1550/1551. Četiri stotine četrdeset i jednu godinu stajao je on na najljepsšoj džamiji, islamskom objektu na Balkanu. Za sve to vrijeme, Aladža džamija fascinirala je svojom ljepotom, začuđujućim skladom, jedinstvenom jednostavnošću, arhitektonskim i umjetničkim rješenjima. Njen graditelj, neimar-baša Ramadan-aga, po legendi, naručiocu Hasanu Naziru rekao je i ovo...:"A sad kad metnem kube, smijem se zakleti da će taman do kijameta stajati džamija i da joj ništa neće faliti." Svi su tako mislili.
Ljudi su pogođeni raznim nesrećama, u prošlosti slutili da je svaki od tih događaja Kijametski dan. Nesreće i udari na cijelu Bosnu i Hercegovinu bili su mnogobrojni, snažni. Svaki je bio gori od prethodnog, ali ipak nikada toliko jaki, toliko opaki da nasrnu i na jednu Aladžu džamiju. No, došla su i takva vremena. U procjepu stoljeća, milenija, kada je svijet pompezno počeo najavljivati novu eru, uspostavljenu već na vrijednostima postmoderne, pokrenule su se horde divljaka iz srpskog plemena sa Balkana u želji da ubijaju, pljačkaju, siluju, razaraju, pale i cijelom svijetu nametnu svoje kriterije "vrijednosti". Od njihovih nasrtaja, stradali su mnogi, mnogo šta je uništeno.
Nestala je i Aladža džamija. "Ovo im je bil anajveća svetinja", govorio je glas pomračenog uma istim takvim gledateljima u Srbiji kojima je predočena slika polurazrušene Foče i Aladže džamije na koju su natakli srpsku zastavu i instalirali zvučnike sa kojih su se, umjesto ezana, orile podsticajne pjesme srpskih zlikovaca. Nekoliko dana nakon toga, džamija je srušena. A onda su bagerima poravnati njeni temelji. Eksplicitniji izraz o svom primitivizmu, divljaštvu, "srpski junaci" o sebi nisu mogli dati. Čak i Drina koja je ponovo tekla krvava noseći leševe tisuća zaklanih Bošnjaka-muslimana, nijema u svojem stoljetnom tijeku, morala je biti sukladno svojoj naravi, zgrena nestankom "fočanskog bisera".
Mnogi putnici, umjetnici, znanstvenici, vjernici i nevjernici, obični ljudi, prolazili su pored fočanske ljepotice za koju je Evlija Čelebija zapisao:"Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovako mjesto još nisam vidio." Toga mjesta više nema. O njemu mogu sada samo da svjedoče razni pisani i vizuelni dokumenti. Na isti način, svjedočit' ce se i o njegovom nestanku. A nestankom alaldža džamije, svjedočit' će se i o srpskom junaštvu i kulturi. Ako više nikoga ne bude da upozna ta svjedočanstva, onda se nadam da će ih ovi "vijesnici Kijametskog dana" ponijeti sa sobom u džehenem gdje im je oduvijek trebalo biti mjesto

Nermina Kurspahić

Kwaheri
Posts: 3285
Joined: 30/04/2004 12:33

#83

Post by Kwaheri » 04/01/2006 20:17

...Boze blagi... :(

ima li neko na forumu ko je bio u Gabeli, Dretelju ili Rodoču?

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#84

Post by T » 04/01/2006 20:22

Otac od PR80 je bio u Dretelju.
Spominjala je to bas na ovoj temi

da pamtis
Posts: 1514
Joined: 16/07/2005 14:10

#85

Post by da pamtis » 05/01/2006 06:30

Povodom tužbe koju je protiv Međunarodnog instituta IFIMES-a podnio Mladen Bosić, aktuelni zamjenik predsjednika SDS-a (SDS-Srpska demokratska stranka) zbog analize objavljene juna/lipnja 2005.godine, koja razotkriva finansiranje i potpomaganje mreže haaških optuženika, putem saopštenja za javnost, obraćamo se bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti:

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

MLADEN BOSIĆ POTENCIJALNI SVJEDOK U SUDSKOM PROCESU O FINANSIRANJU I POTPOMAGANJU MREŽE HAAŠKIH OPTUŽENIKA

Međunarodni institut IFIMES iz Ljubljane, Slovenija, obavještava javnost, da je sudski proces povodom tužbe Mladena Bosića, zamjenika predsjednika SDS-a protiv Međunarodnog instituta IFIMES, koju je podnio 12.07.2005.godine još uvijek u toku na Osnovnom i Apelacionom sudu Brčko Distrikta BiH.

Međunarodni institut IFIMES odnosno pravni zastupnik IFIMES-a advokat Osman Mulahalilović iz Brčkog podnio je zahtjev za delegaciju Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, jer sudovi u Brčko Distriktu BiH - na osnovu dosadašnje pravne prakse - ne poštuju odredbu člana 6 stav 4 Ustava BiH (Dokaz: Odluke Ustavnog suda BiH AP-1/05, AP-854/04, AP-289/03).

Slijedom dosadašnje prakse, nepoštivanja Ustava BiH, Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a niti zakona Bosne i Hercegovine, iako Apelacioni sud Brčko Distrikt BiH na to obavezuje član 1 stav 4 Statuta Brčko Distrikt BiH postoji realna pretpostavka da povodom žalbe na Rješenje Osnovnog suda Brčko Distrikt BiH pod brojem: Mal-107/05 od 02.11.2005.godine Apelacioni sud Brčko Distrikt BiH ponovno neće poštovati Ustav BiH, Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i zakone Bosne i Hercegovine povodom naše žalbe tražili smo delegaciju Apelacionog suda Brčko Distrikt BiH. Posebno zbog toga što je tužilac u ovoj pravnoj stvari zamjenik predsjednika SDS-a i poslanik u Skupštini Brčko Distrikta BiH Mladen Bosić, te kao tuženi smatramo da Apelacioni sud Brčko Distrikta BiH ne može pokazati dovoljan stepen neovisnosti, fer i poštenog suđenja i objektivnosti.

Naime, radi se o sudu sa malim brojem sudija te gospodin Mladen Bosić osobno poznaje sve sudije ili može izvršiti uticaj na sve sudije, pošto je Brčko vrlo mala sredina.

Da bi se otklonila svaka sumnja u objektivnost Apelacionog suda Brčko Distrikt BiH i za autoritet tog suda, najbolje je da ne odlučuje povodom ove žalbe, jer tuženi već izražavaju sumnju da je izvršen uticaj na prvostepeni sud. Presedan je, da se sudi stranim državljanima za građansku stvar pred sudom u Bosni i Hercegovini, umjesto da se stranci tuže u njihovoj zemlji.

Sud Bosne i Hercegovine je neposredno viši sud svakom okružnom i kantonalnom sudu u Bosni i Hercegovini, stoga smo tražili delegaciju drugostepenog suda – Apelacionog suda Brčko Distrikt BiH - te smo predlagali da Sud Bosne i Hercegovine za odlučivanje povodom ove žalbe odredi neki drugi kantonalni ili okružni sud u Bosni i Hercegovini.

Očito je, da se u analizama IFIMES-a, koje razotkrivaju finansiranje i potpomaganje mreže haaških optuženika prepoznao Mladen Bosić, zamjenik predsjednika SDS-a. Činjenica je, da u tužbi koju je podnio protiv IFIMES-a ne negira učešće u finansiranju i potpomaganju mreže haaških optuženika. Isto tako Mladen Bosić ne negira da su u Brčkom održane najbrutalnije anti-Daytonske demonstracije u BiH, koje su organizovane u ljeto 1997.godine, čiji je cilj bio suprostavljanje arbitražnoj odluci za oblast Brčkog, a o čemu postoji pismeno objašnjene u konačnoj Međunarodnoj arbitražnoj odluci za oblast Brčkog (Brčko Distrikt BiH) u kojoj je SDS proglašen glavnim krivcem za te demonstracije, čime je Republika Srpska izgubila mogućnost da zadrži oblast Brčkog kao sastavni dio Republike Srpske. U to vrijeme na čelu SDS-a u Brčkom bio je pomenuti Mladen Bosić.

Takođe je IFIMES u svojim analizama upozoravao na prisluškivanje u Brčko Distriktu o čemu je prošle godine postavljeno i poslaničko pitanje na sjednici Skupštine Brčko Distrikta BiH. Direktor «Telekoma Srpske» RJ Brčko, koja vrši upravljanje i nadzor nad stacionarnom telefonskom centralom u Brčkom je Mladen Bosić.

Međunarodni institut IFIMES podnio je prigovor kod RAK-a (Regulatorna agencija za komunikacije BiH) Ured u Sarajevu dana 28.11.2005 zbog objave tv priloga u emisiji «Objektiv» RTV «HIT» Brčko dana 30.09.2005.godine u 19.00 sati i reprizi u 22.00 sata, koji izvještava o sudskom sporu kojeg je pokrenuo Mladen Bosić, zamjenik predsjednika SDS-a protiv IFIMES-a na Osnovnom sudu u Brčko Distriktu BiH, jer je jednostrano i u negativnom kontekstu predstavljen Međunarodni institut IFIMES, a da pri tome nije tražena i prezentirana izjava druge strane (IFIMES-a) odnosno našeg pravnog zastupnika. Putem prigovora tražili smo od RAK-a, da provjeri navedene činjenice i pokrene postupak protiv RTV «HIT» Brčko zbog kršenja Kodeksa o uređivanju radio-televizijskog programa te da u navedenom prilogu preispita moguće antisemitske sadržaje, jer postoje indicije da je prilikom pominjanja države Izrael i povezivanja te države sa Međunarodnim institutom IFIMES i nekim njegovim članovima izražavan otvoreni antisemitizam. RAK nas je dopisom broj: 04-07-4377-3/04 od 30.11.2005 obavijestio da je postupak je u toku.

Takođe smo dana 05.decembra 2005.godine podnijeli prigovor Vijeću za štampu u BiH protiv Srpske novinske agencije «SRNA», Bijeljina, da provjeri navedene činjenice i pokrene postupak protiv agencije «SRNA» zbog kršenja Kodeksa za štampu te da u navedenoj agencijskoj vijesti preispita moguće antisemitske sadržaje, jer postoje indicije da je prilikom pominjanja države Izrael i povezivanja te države sa Međunarodnim institutom IFIMES i nekim njegovim članovima izražavan otvoreni antisemitizam. Istovremeno vijest nije pripremljena i plasirana profesionalno i korektno s obzirom da se radi o sudskom sporu o kojem treba izvještavati korektno uvažavajući sve strane uključene u spor. Pogotovo nepridržavanje Kodeksa za štampu dolazi do izražaja, jer je sudski spor pokrenuo visoko rangirani političar u BiH Mladen Bosić protiv strane pravne osobe i stranih državljana, koji ne žive u BiH

Vijeće za štampu BiH u dopisu pod brojem: 122-02/05 od 13. decembra 2005 godine, kojeg nam je poslalo, između ostaloga, je zapisalo:»...činjenica da ovaj prilog nije objavljen niti u jednom štampanom mediju, barem ne na osnovu Vaših saznanja, je onemogućila članovima Vijeća da slučaj raspravljaju o okviru svojih nadležnosti. Da je prilog agencije objavljen u nekom od štampanih medija, Vijeće za štampu BiH bi slučaj razmatralo na nivou kršenja Kodeksa za štampu u mediju koji je tu informaciju objavio. Čak i u slučajevima kada štampani medij preuzima agencijsku vijest ili tekst nekog drugog medija, odgovornost pred sudom, ali i pred Vijećem za štampu nosi isključivo uredništvo medija koje je objavilo informaciju...Članovi Vijeća za štampu smatraju da novinske agencije imaju obavezu poštivanja Kodeksa za štampu i visokih etičkih standarda novinarstva, ali da Vijeće za štampu može razmatrati isključivo sadržaje objavljene u štampanim medijima...»

Time je otvoreno pitanje postojanja pravne praznine u nadzoru nad djelovanjem i radom novinskih agencija u BiH, koje su očito prema sadašnjim zakonima i propisima u BiH bez nadzora te tako mogu objavljivati što god žele pri tome ne snoseći odgovornost za takvo objavljivanje?

Međunarodni institut IFIMES će i dalje svoje djelovanje usmjeriti na razotkrivanje finansiranja i potpomaganja mreže haaških optuženika. Poslednje aktivnosti Tužilaštva i Suda BiH u predmetu «Privredna banka srpsko Sarajevo» u razotkrivanju i procesuiranju pojedinaca-optuženika Mirka Šarovića, Momčila Mandića, Milorada Govedarice i Milovana-Cicka Bjelice i SDS-a u finansiranju mreže haaških optuženika predstavljaju značajan doprinos u konačnom razotkrivanju finansiranja i potpomaganja mreže haaških optuženika i njihovom skorašnjem hapšenju.

U navedenom predmetu kao potencijalni svjedoci očekuju se: član Predsjedništva BiH Borislav Paravac, predsjednik Republike Srpske i SDS-a Dragan Čavić, zamjenik predsjednika SDS-a Mladen Bosić, sadašnji i bivši visoki čelnici SDS-a Pantelija Ćurguz, Dragan Kalinić i Milan Ninković... Postoje osnovane indicije da će se uloga pojedinih svjedoka u navedenom sudskom procesu promijeniti u ulogu optuženika na osnovu novih dokaza i saznanja o njihovoj ulozi u finansiranju i potpomaganju mreže haaških optuženika.

Različite oblike pritisaka prema Međunarodnom institutu IFIMES, koje uključuju i aktuelnu tužbu doživljavamo kao pokušaj napada na IFIMES, kojim se želi spriječiti dalje djelovanje IFIMES-a, posebno u Bosni i Hercegovini. Međunarodni institut IFIMES će u 2006.godini pojačati svoju prisutnost u Bosni i Hercegovini pogotovo zbog oktobarskih parlamentarnih izbora te će se u svojim analizama i dalje doticati društvenih procesa i javnih ličnosti koji učestvuju u njima i upozoravati na njihovo štetno djelovanje i negativnost njihovih politika na građane BiH i razvoj demokratije u bh.društvu.

Dodatne informacije o tužbi Mladena Bosića, zamjenika predsjednika SDS-a protiv IFIMES-a možete dobiti kod našeg pravnog zastupnika na slijedeću adresu:

Advokat
Osman Mulahalilović
Ul.Miroslava Krleže 6
BA-76100 BRČKO, Bosna i Hercegovina
Tel./fax ++387 49 213 031

Ljubljana, 04.januara/siječnja 2006
Međunarodni institut za bliskoistočne i
balkanske studije IFIMES - Ljubljana
Direktor
Bakhtyar Aljaf

vesela
Posts: 1244
Joined: 08/12/2005 20:03

#86

Post by vesela » 05/01/2006 08:51

Ima li iko snimke ili bilo sta sa Kule pored Sarajeva? Poznajem dosta ljudi koji su razmijenjeni, njihova prezivljavanja su strava i uzas. Tamo su srbi zatvarali sve redom, kako se kome prohtjelo. Ni to mjesto ne treba zaboraviti.

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#87

Post by T » 05/01/2006 09:37

vesela wrote:Ima li iko snimke ili bilo sta sa Kule pored Sarajeva? Poznajem dosta ljudi koji su razmijenjeni, njihova prezivljavanja su strava i uzas. Tamo su srbi zatvarali sve redom, kako se kome prohtjelo. Ni to mjesto ne treba zaboraviti.
Vesela, u pravu si. Hvala na napomeni. Ovo je prvi tekst o logoru Kula pored Sarajeva, a potrudit' cu se da nadjem jos neki.
25. novembar 2004.
Hag


KROZ LOGOR KULA PROŠLO 10.000 MUSLIMANA

Više od 10.000 muslimana, uglavnom civila, bilo je od 1992. do 1994. pritvoreno u logor "Kula" u Sarajevu.
To je potvrdio u Hagu svjedok optužbe Momčilo Mandić na suđenju Momčilu Krajišniku, optuženom za genocid u BiH. Pošto mu je tužilac Alan Tiger predočio izvještaj Državne komisije RS za razmjenu zarobljenika, po kojem je kroz logor prošlo 10.000 muslimama, uključujuči žene, djecu i starce, Mandić je rekao: "To je dopis predsjednika Komisije za razmjenu i nemam razloga da sumnjam u njegov sadržaj".
Mandić je od maja do kraja 1992. bio ministar pravosuđa Republike Srpske, a u čijoj su nadležnosti bile sve kazneno-popravne ustanove. Na početku Mandićevog iskaza, prije dva dana, Tužilaštvo Haškog tribunala je potvrdilo da protiv svjedoka vodi istragu i nije isključilo mogućnost podizanja optužnice. "Smatram da pritvaranje civila nije bilo opravdano i ja sam tokom 1992. nekoliko puta intervenisao da oni budu pušteni", rekao je Mandić. On je potvrdio da je naročito veliki priliv zarobljenika u "Kulu" zabilježen u augustu te godine.
Mandić je, međutim, potvrdio i da je Vijeće za nacionalnu bezbjednost, na čijem čelu je bio Radovan Karadžić, a jedan od članova Momčilo Krajišnik, u aprilu 1992. naložio da MUP isljeđuje zatvorenike dok Ministarstvo pravosuđa ne organizuje razmjenu.

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#88

Post by T » 05/01/2006 09:50

19. decembar 2005.
Priče iz 1400 dana pod opsadom


SARAJEVO 1992-1996: ŽIVOT I SMRT


Image
Piše: Belma PEKMEZOVIĆ

Da se ispriča Bosnina ratna priča trebat će vremena i vremena i dugo će trajati… ali biti sudionikom teških historijskih momenata, a ne sjetiti ih se, je grijeh prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Svaki naš grad ima svoju muku i tugu i priču ispričanu svjedocima tih ratnih godina i grčevite borbe za opstanak i ostanak u slobodi u svom domu, u svojoj zemlji . I svaki taj svjedok priča iz svog ugla, pa tako i ja svoju priču, proživljenu, viđenu, osjetnu mojom dušom, očima, ušima, izrečenu mojim jezikom i napisanu mojom rukom … zahvaljujući dragom Bogu da sam tu i da je mogu reći…

Iako se svaki dan u to vrijeme činio istim, različite su priče iz tih dana opsade, progona, bombardiranja, logora, mučenja, ubijanja, ranjavanja, smrzavanja, gladovanja, strahovanja, vojevanja, hrabrosti, pjevanja… I ima ih na hiljade…različita osjećanja, sjećanja, iskustva, različite boli i tuge… a zajednička želja za životom i slobodom… I sada sam sretna što imam tu mogućnost, a bila sam i onda, jer mi nismo ostali u Sarajevu zato što smo morali, kako neki vole reći za one koji su se golim životima borili protiv zločina, nego zato što smo jednostavno to smatrali ispravnim, tako htjeli i željeli i izabrali…, jer u životu se gotovo uvijek imaju najmanje dvije opcije…

Opsada Sarajeva je počela 5. aprila 1992.godine, i završila se 29. februara 1996.g., najteža i najduža opsada jednog grada u novijoj historiji ratovanja … Teško je riječima dočarati i opisati sve što se dešavalo u Sarajevu u te četri godine i koliko god da se priča o tome opet je jako teško i nikad nije sve ispričano... Život zaista nije značio mnogo, nestajao je u trenu, jedino neka pusta ljubav i odanost prema Sarajevu gradu odredila je ostanak mnogih i borbu za opstanak. Grad koji je četri godine ubijan, živio je u obruču na nišanu četničkih topova, tenkova, VBR-ova, snajpera…
Da li se u normalnom poimanju življenja može zamisliti život bez struje, vode, plina, grijanja, hrane, kahve, cigara, mlijeka, deterdženta, šampona, neprospavanih noći od praskanja bombi, ili buđenja eksplozijama granata…?
Ta sjećanja su naša svakodnevnica, naše priče sastavni dio naših sadašnjih života i opet iznova iznenadim se kako smo uopće i ostali u životu, neki mi, obični … nepripremljeni…

Čak ni danas, deset godina poslije, sjećanje me ne ostavlja mirnom, svaki put ispočetka, kada prepričavam dane života u Sarajevu, proživljavam to kao da je sada, stomak mi se grči, i opet mi se plače... Čudni su to dani bili, i teški i tužni i veseli i smiješni... Nismo mi samo plakali i bojali se, mi smo se i smijali, pjevali i zezali, družili, ponekad izlazili, neko češće, neko rjeđe...

Image
Samo neka dodju prijatelji dragi

Jedna dobra stvar iz tog vremena je što danas, ponekad čak i žalimo za tim vremenima. Tužno, ali istinito. Zato što smo svi dijelili istu sudbinu, nadu, želju, radili i mislili kao jedan i borili se za jednom jedinom stvari osloboditi se ruku koje te dave i živjeti u svojoj, jednoj jedinoj, cjelovitoj... Vjera u Boga, moral, ponos, istinsko prijateljstvo bila je jača od svega...
Nekadašnja, s početka rata prekinuta prijateljstva nisu više zaživjela, što je i bilo za očekivati, jer nisu ni bila prava, a ona koja su ostala i u tom vremenu sačinjena nova, traju i danas, bez obzira gdje se mi svi nalazili sada, i to su niti koje će nas uvijek povezivati. Neraskidive. Za tu sretnu spoznaju ja sam zahvalna našem životu pod opsadom... Imam tu sreću u nesreći da sam sudionik tih sudbonosnih vremena moje zemlje, moga grada, naše historije... i ma koliko ponekad se činilo to nevažnim, ipak je to nešto što sam primijetila kada se predstavim kao preživjela žrtva genocida počinjenog u mojoj zemlji, profesorima, historičarima, novinarima, i svim onima koji su se zbog raznih motiva i zadataka tada bavili i bave sada, Bosnom i njenom nedavnom prošlošću, daje mi posebno mjesto u njihovim očima i osjetim poštovanje ... prema preživjelom naratoru.

Statistički podaci su tu negdje, mogu se promijeniti tu i tamo i to je nešto u čemu nema emocija i mijenja se prema potrebama zavisno ko to radi, vodi i u ime čega, ali priče preživjelih su ipak nešto iz duše, autentično, emotivno i stvarno, bez cenzure, nisu samo obične brojke, nego istina, koliko god se nekome sviđala ili ne...

RAT JE !

Jutro nesmetano ulazi u svaki gradski kutak. Sunce se stidljivo javlja i pokušava da proviri kroz tvrde, sivkaste plastične folije na mojim prozorima. Pogled na svijet i na grad obojen je sivom UNHCR-ovom bojom. Nevjerovatno zar ne?
Prirodno se budim: Prasak! Jedan, drugi, treći... pa opet. Ne ustajem. Skačem. To je ipak jače od moje namjere da prihvatim realnost svakodnevnog jutarnjeg buđenja. Ne znam ni koji je dan, ni koji mjesec. Godina možda 1993...

Spremam se za posao, u bolnicu. To je moj izbor - mom gradu. Opet prasak. Ah, te granate. Kako ih mrzim i bojim se. Koliko li ih je palo, ne znam ni sama. Još samo da stavim neizbježni karmin, pa krećem. Oblačim ravne cipele, u njima brže trčim. Dobre su mi ko dobar dan. Ljubim djecu i izlazim. Moja dvogodišnja kćerka i devetogodišnji sin za mnom posipaju ibričić vode (da sretno odem i dođem), neizbježni svakodnevni «ritual». Žurim da ne zakasnim. Opet negdje puče, ali šta ću? Moram ići... I tako ti ja idem sve nekim uskim ulicama (one su mi ko nešto sigurnije), od Budakovića preko Podhrastova i Bjelava do bivše Nemanjine. U sebi se tiho molim Bogu da i ovaj dan sretno prođem.

Image
Sarajevo: Bijeg od snajpera

Noge su mi nešto otežale, ali idu, a možda i trče. Ne znam. Znam da će skoro 8 i da moram biti na vrijeme. Opet negdje prasak. Dragi Bože, gdje li to pade? Priđem bliže kućama i osvrćem se oko sebe da vidim ide li iko u mom pravcu. U društvu je lakše. Idem ti ja tako sve brže i brže a usne izgovaraju tihe molitve. Pred očima mi se redaju slike nekih ljepših dana, možda prošlih, možda budućih... Iz misli me prenu fijukanje - fijuuuuuuuuuuuuuuu - opet granata. Ma, ne bojim se ja Radovana! Susrećem se s ljudima. Svi nekud žure. Na licima im ne vidim strah. Kakav strah, pa ovo je Sarajevo. Al' ipak mi se čini da ja, vala, nešto sporo idem. Bože, da li ću ikad stići? Čuje se detonacija. Gledam prema nebu. Orijentišem se prema pticama: Ako jato prhne, znači granata je pala u blizini. Tako ti ja to kontam i ipak idem. Uspravna, ponosna, pa šta bude. Svaki dan mi je takav. I ne samo meni. Svima. Gledam na sat. Samo da ne zakasnim na posao. Niko od mojih radnih kolega i osoblja ne kasni. Nikad. Baš niko. I svi dolaze pješke i svi redovno dolaze, mislim ti ja u sebi, a i dalje stanuju. I ispod Špice, i u Hrasnom i na Stupu... Opet prokleta granata prošišta iznad mene, a ja ti čučnem. Ne znam ni ja zašto. Valjda me malo zaboliše noge. Čujem prasak. Blizu. Geleri zasuše po krovovima... Ah, da mi je samo stići. Nemam još puno. Jedna žena mi priđe:

- Imate li cigaretu, - pita me.
- Imam, imam, samo ne znam imam li vremena između granata. –

Dadoh ja njoj cigaru (uh, što me zadrža), i požurih. Prasak! Jedan, drugi. Opet gledam prema nebu. Vedro ko vedro, sunce mi se smije i bodri me. Ma, hrabra sam ti ja. Junak pravi, nema šta. I tako, napokon stigoh. Ulazim u zgradu. Prividna sigurnost iza zatvorenih vrata.
Hvala ti dragi Bože, kad sretno stigoh (ali, kako ću kući?). Fino ako Bog da, razgovaram ja samu sebe, i žurim pješke na treći sprat prema kancelariji. Ne čujem više granate.

- Što si to blijeda? – upita me neko u prolazu
- Sigurno sam zaboravila staviti rumenilo, - odgovaram - sad ću ja to.-

Ulazim u kancelariju. Zelena plastična folija na jednom prozoru čini je tako romantičnom i toplom. Ugođaj za pamćenje.
Kahva (puca) čeka me na stolu. Samo da mi je da sjedem i zapalim cigaru. Ja za kutiju, kad nema ni jedne. Nema veze. Tražiću od glavne sestre. Rat je!



Ovo je jedno polusatno preživljavanje agonije, a dan ima 24 sata koji su najvećim dijelom trajali mnogo duže.... i činilo se da neće biti kraja... Često mi je slika pred očima bila ovakva: sve crno, potpuni mrak... tražila sam u tim svojim mislima da li ću bar bilo gdje u toj slici ugledati makar rupicu bijele boje... Ponekad činilo se beznadežno... Meni su najgore bile granate... Moj strah prelazio je granice normalnog, ako se uopće tako može reći, jer situacija nije bila normalna, život u takvim uslovima ne viđen do tada...
Odmah početkom jeseni 1992. godine počela sam da radim u jednoj od klinika bolnice Koševo. Željela sam da dam svoj doprinos prema svojim mogućnostima... To se zvalo ići na posao, ali to je bila borba na život i smrt i borba protiv smrti za živote... Svi smo radili bez plate i to je bilo normalno u tim godinama...

Početak sarajevskog pakla... gledam na TV nesvjesna onoga što tek dolazi... Na mirnim demonstracijama građana Sarajeva, sa porukama mira, na mostu Vrbanja padoše i dvije prve sarajevske žrtve. Jedna od njih je Dubrovčanka, studentica medicine, Suada Dilberović. Slučajno sam joj poznavala sestru čiji je mladić, na ulicama Sarajeva, poginuo od eksplozije granate, kasnije, te iste 1992. ... (Text je objavljen i u novinama Peta strana svijeta)

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#89

Post by T » 05/01/2006 09:53

10. august 2005.
Jedenaesto-avgustovsko sjećanje na žrtve genocida u BiH: U bašče dženetske, sine da šetaš.

NE BOJ SE SINE

Piše: Šefika LIČINA


Image
U bašče dženetske, sine da šetaš


Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima
našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.


Majka

vesela
Posts: 1244
Joined: 08/12/2005 20:03

#90

Post by vesela » 05/01/2006 10:06

...hvala T...evo ja trazim po google...

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#91

Post by T » 05/01/2006 10:17

PAMTI BOSNO


Prasak granata, tutanj topova, pamova i snajpera
krv, rijeka krvi
Na asfaltu ranjena glava nekog jadnika…

Strah, užas i bježanja
da se skloniš,a ne znaš gdje.
Jer svugdje trešti, puca.
Pa vrisak djetinji i molba:
"Daj mama!"
"A šta da dam,glad caruje."
Kolone izbjeglica, jadnika
Stradalnika sa kesicom u ruci.

Sve što su stvarali u kesici je
Sa ognjišta istjerani, iznureni, gladni.
Tromo koračaju u nepoznato,
bježeći od kame.
Strah, molba i prkos u očima.

Leševi plutaju Drinom.
Nemoćna je rijeka, i ljudi.
Pucanj odjekne, pljusak vode
I tako stotine puta.
Krvava Drina leševe nosi
I sudbu kletu, oplakuje.

I Neretva suze roni za
mostom Starim, ljepotan mostarski.
I još mnogo toga srušiše
dušmani.

Pamti, Bosno moja i krv i glad
I strah i zaklana tijela
nevinih ljudi.
Pamti hiljade strijeljanih, nestalih,
rastjeranih, osakaćenih.
Pamti grobnice unakaženih tjela.
Logore i mučenja.
Pamti djevojke i majke silovane,
djevojčice, pupoljke obeščašćene.
Pamti ugašeni sjaj u očima djetinjim
I plač majke za čedom svojim.

Pamti srušene džamije i mesdžide, znamenja naša,
željeznice, mostove i kuće, puno kuća.
Upamti, Bosno, šehide naše
Koji za te život položiše
Ne plači Drino
Ne roni suze Neretvo.
Doći će bolji dani.
Nećemo posustati.
Izgradićemo život novi.
Kaznićemo nemani

Ferhad Džajić, 13. godišnji dječak iz Mostara

1234
Posts: 145
Joined: 15/08/2004 19:51

#92

Post by 1234 » 05/01/2006 10:55

....

vesela
Posts: 1244
Joined: 08/12/2005 20:03

#93

Post by vesela » 05/01/2006 11:08

...

PR80.
Posts: 2773
Joined: 03/08/2005 11:02

#94

Post by PR80. » 08/01/2006 12:50

IMA BOSNE
Zapis o zemlji kojoj su kidisali da je nema


Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od
Sna
(Mak Dizdar)

Ima i bice Bosne ako i ne oprostis
Bosne za pticu gnijezdo da svije
Ima Bosne sunce da izgrije
Ima vode lice da umijes
Srce da ugrijes
Ima Bosne
Dok Boga
Ima

Ima
Boga
Dok Bosne ima
Ima Bosne da poljubi
Ima Bosne da zacijeli
Ima Bosne da zapamti i vrati
Ima Bosne da se iz krvi okopiri
Ima Bosne da zivi i da oprosti

PR80.
Posts: 2773
Joined: 03/08/2005 11:02

#95

Post by PR80. » 08/01/2006 12:53

Image

Rusenje Starog mosta 1993.-e.

PR80.
Posts: 2773
Joined: 03/08/2005 11:02

#96

Post by PR80. » 08/01/2006 12:57

Image

Zar je ovako nesto bilo potrebno? :roll: :(

PR80.
Posts: 2773
Joined: 03/08/2005 11:02

#97

Post by PR80. » 08/01/2006 13:13

Image

T
Posts: 1576
Joined: 29/06/2005 15:52

#98

Post by T » 08/01/2006 13:15

T wrote:10. august 2005.
Jedenaesto-avgustovsko sjećanje na žrtve genocida u BiH: U bašče dženetske, sine da šetaš.

NE BOJ SE SINE

Piše: Šefika LIČINA


Image
U bašče dženetske, sine da šetaš


Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima
našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.


Majka
Herka, jesi procitala ovu pricu?

PR80.
Posts: 2773
Joined: 03/08/2005 11:02

#99

Post by PR80. » 08/01/2006 13:34

@T, tek sada procitala... Tuzno. :(

User avatar
maccarona
Posts: 13675
Joined: 06/07/2005 00:47
Location: u tvom profilu

#100

Post by maccarona » 08/01/2006 13:56

da pamtis wrote:Image

:( :( :(

Post Reply