Da se nikad ne zaboravi ...

[Azamo]

Svaka zora kad mi svane ja pomislim na mezare
,pa mi suza kvasi lice,
kad se sjetim

SREBRENICE! 11.07.1995

[saraj.ba]

DAN KADA NISU POTREBNE RIJEČI

Sjatile se danas u Potočarima
mnogobrojni predstavnici,
pokazaše nam da su dobri govornici,
kažu došli odat počast žrtvama
GENOCIDA U SREBRENICI.

Stoje za govornicom, znoje se,
"teško" im je nema šta,
napisane govore kazuju
na različitim jezicima.

Ne zna niko od njih da su nam
poruuke svoje prenijeli
u julu mjesecu, godine 1995.
Svoje govore su nam prenijeli onda,
kada su dopustili da se u Srebrenici ubije dijete.

Stide li se oni nišana bijelih,
tabuta sedam stotina sedamdeset i pet.
Stide li se one ubijene djece
koja nisu imala ni godina petnaest.

O, vi, Neznalice, kad dođete u Potočare,
samo pogledajte nišane bijele,
imena i godišta na njima.
O, vi, Neznalice ispred NJIH se ne govori ništa,
njima je sve jasno i sve već rečeno.

Ispred NJIH, O, ti, neznalice,
ako možeš, ako te nije stid i sram,
samo STANI, STANI I ŠUTI,
ono što ti govoriš ONI ne mogu,
a i da mogu ne žele čuti.

I tako izgovoriše oni poruke svoje,
izgovoriše i odoše, ali nišani bijeli
ostadoše da u miru i tišini
čuvaju Potočarsko polje.

Ja pjesnik nisam, i pisati pjesme baš i ne znam, ovo je samo mali prikaz onoga kako se trenutno osjećam.

[fukara_tz]

Srebrenica 11.07.2010

[pici]

Fotogalerija: Srebrenica 2010.
Grad grobova

[fukara_tz]

25.07.2010

Prijedor

U Prijedoru klanjana dženaza za 41 Bošnjaka

Na gradskom stadionu "Berek" u Prijedoru u nedjelju je obavljen zajednički ispraćaj posmrtnih ostataka četrdeset i jednog Bošnjaka, žrtava ratnog nasilja na području prijedorske općine.

Oni su identificirani tokom protekle godine; među njima je 11 Kozarčana i 30 Prijedorčana. Dženaze su obavljene na više šehidskih mezarja u prijedorskoj općini.

Dženazu-namaz predvodio je poglavar Islamske zajednice u BiH reisu-l-ulema Mustafa Cerić, a osim porodica stradalih prisustvovao joj je između ostalih i ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović i predsjednica Skupštine općine Prijedor Azra Pašalić.

Reis Cerić je poručio da ne treba izgubiti vjeru u Boga i poštovanje prema komšijama, već treba vjerovati da će se i "najgori ljudi jednoga dana opameti i poštivati pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast", prenijeli su mediji u RS-u.

(FENA)

[pici]

Šta kriju vode rijeke Drine?

Bosna i Hercegovina Ponedjeljak, 09 august 2010


Foto: Reuters
Korito isušenog jezera Perućac omogućava forenzičarima potragu za tijelima žrtava


Kamere Reutersa su zabilježile radove fornzičara i izjave Matta Vennmeyera iz Medjunarodne komisije za traženje nestalih i Amora Mašovića, predsjednika državne komisije za traženje nestalih.

"Mi koristimo nizak nivo vode u ovo doba godine kako bi locirali što veći broj ljudskih ostataka, prije nego se nivo jezera poveća, što će se vjerovatno desiti krajem ovog mjeseca”, kaže Matt Vennmeyer i nastavlja: “Mi prvo nastojimo otkriti i izmjestiti, a zatim identificirati žrtve koliko je to moguće. Mnogi ostaci žrtava su samo dijelovi tijela, sa nešto odjeće, i ličnih predmeta. Na nekim lokacijama su tijela čitava, ili gotovo čitava."



Reuters
Ostaci ljudskog tijela i lični predmeti pronadjeni u koritu jezera Perućac na Drini


"Na različitim lokacijama našli smo ljude, žene, rečeno mi je da ima čak i djece na jednoj lokaciji. Kako izgleda ljudski ostaci su iz raznih perioda, a jezero je potpilo široko područje. Nekoliko tijela bi moglo biti od prije 15 godina, druga od prije 50, pa i od 100 godina. Prioritet je sakupiti i dokumentirati najviše što možemo u kratkom periodu i ako je moguće identificirati što je moguće više žrtava, posebno DNK analizom za nedavne žrtve."


Reuters
Pažljivo otkopavanje olakšava identifikaciju žrtava



"Problem predstavljaju i zmije, i neeksplodirane granate, mine i druge slične naprave i potrebno je voditi računa o sigurnosti ljudi koji rade, uzeti u obzir vremenske uvjete, i veličinu područja koje pretražujemo", kaže Vennmeyer.

Predsjednik državne komisije BiH za traženje nestalih, Amor Mašović podsjeća na žrtve posljednjeg rata u BiH:

Poznato je da je više od dvije hiljade Bošnjaka i jedan dio Hrvata i Albanaca ubijen tokom agresije na Republiku BiH. Oni su bacani u rijeku Drinu, odnosno u jezero Perućac.




Reuters
Forenzičari nastoje obaviti što više prije nego se jezero Perućac ponovo napuni vodom


Sada su se stekli uslovi, jezero je dobrim dijelom ispražnjeno i tijela su doslovice počela isplivavati na površinu na obalama", kaže Mašović.

On objašnjava da je ova operacija specifična i po tome što je to posljednja prilika da se nadju ti posmrtni ostaci, jer za desetak ili 15 godina, kada bude radjen novi remont brane, čak možda i nakon dužeg perioda, biće potpuno nemoguće doći do tih ostataka, prekriće ih nove naslage mulja i biće zauvijek izgubljeni.



http://www1.voanews.com/bosnian/news/dr ... 84489.html

[pici]

Firer Stakić, gospodar tuđih života


Doktor genocida: Milomir Stakić, srpski nacista


Međunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za zločine počinjene, između ostalog, u Kozarcu i logoru Trnopolje i osudio ga na 40 godina robije. Priča o ovom zločincu jeste priča o planiranom genocidu i primenjenom nacizmu, sa sve jezivim detaljima srpske monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka

U predmetu protiv Milomira Stakića, vodeće ličnosti u opštinskim vlastima u Prijedoru tokom rata, 10. i 11. septembra 2002, pred Haškim tribunalom svedočio je dr Idriz Merdžanić. Imao je 33 godine kada je u aprilu 1992. počeo rat. Prije rata, prema njegovim riječima, dr Merdžanić nije primijetio nikakve probleme između različitih etničkih grupa koje su živjele u Prijedoru. “Među Srbima sam imao mnogo prijatelja,” rekao je dr Merdžanić, dodajući: “Mislim da sam imao više prijatelja Srba nego bilo koje druge nacionalnosti.”

„UMRITE, BALIJE“: U noći između 29. i 30. aprila, srpske snage su preuzele vlast u gradu Prijedoru. Dr Merdžanić je izjavio da su u naletu zauzeli sve važnije zgrade, uključujući i zgradu opštine, suda i Doma zdravlja u Prijedoru, te postavili kontrolne punktove gdje je i on zaustavljen na putu prema poslu. Dana 24. maja 1992, oko podneva, srpske snage su napale mjesto Kozarac, a da ženama, djeci i starcima nisu dozvolili da ga prethodno napuste. U to vrijeme, dr Merdžanić je radio u ambulanti u Kozarcu. Tokom dva dana koliko je trajao napad, liječio je veliki broj civila koji su povrijeđeni u granatiranju. Među njima se nalazilo i dvoje djece: “Jedno dijete, žensko, kojem su obje noge, potkoljenice, bile odbijene. Curica je umirala”. Idriz Merdžanić je pokušao da organizuje evakuaciju to dvoje djece, ali za to nije dobio dozvolu. “Umrite Balije, umrite tamo,” rečeno mu je. “Ionako ćemo vas sve pobiti”.

Kad su stigli u logor Trnopolje, dr Merdžanić i njegove kolege su odvedeni u ambulantu. Ispočetka su vjerovali da će, pošto su civili, biti pušteni nakon provjere identiteta. Nakon nekoliko dana, shvatili su da neće otići. Za cijelo to vrijeme, stizali su novi autobusi puni ljudi. “Logor je bio pun do zadnjeg mjesta,” pričao je dr Merdžanić. Muškarci su odvajani od žena. Većina muškaraca se nalazila u zgradi škole, dok su žene i djeca smještani u zgradu mjesne zajednice.

LOGORAŠI PLAĆAJU HLEB SRPSKOM CRVENOM KRSTU: Drugog dana po njihovom dolasku, kada je pala noć, prema riječima dr Merdžanića, “počela je vrlo glasna pucnjava.”. On i njegove kolege su se bacili na pod ne znajući šta se dešava: “Tek sljedećeg dana smo saznali da su samo pucali u zrak iz zabave.” Idriz Merdžanić je u sudnici opisao uslove u logoru. On i njegove kolege, kao i svi ostali u logoru, spavali su na podu. Uprava logora im nije davala hranu. Na početku su mještani donosili nešto hrane u logor. Nakon toga je srpski Crveni krst organizovao da se djeci donosi mlijeko i da zatočenici plaćaju hljeb. Kasnije su stražari u logoru pratili zatočenike u potrazi za hranom. Merdžanić je izjavio da su on i njegove kolege hranu dobijali od lokalnih Srba koji su bili njegovi pacijenti i koji su dolazili u ambulantu na pregled. Međunarodni crveni krst je nakon posjete logoru 15. avgusta 1992. organizovao dostavu hrane u logor.



Kada su dr Merdžanić i njegove kolege stigli u Trnopolje, u logoru je bilo nešto vode, ali kako je bila žućkasta i očigledno ne baš čista, nisu je koristili. Nekoliko dana kasnije, u logoru je u potpunosti nestalo vode: ljudi se nisu mogli oprati ili promijeniti odjeću. U školskoj zgradi su se nalazili toaleti, ali su se uskoro napunili. U ambulanti uopšte nije bilo toaleta, već su organizovali da se u blizini školske zgrade iskopaju septičke jame.

Oko logora Trnopolje su bili postavljeni stražari, a logor je bio okružen žicom, preko koje se, prema riječima dr Merdžanića, moglo lako preskočiti: “Ali čak i da nije bilo kontrolnih punktova i stražara, da je bila nacrtana samo jedna crta, ne bi smio niko preći”. Razlog: na različitim mjestima bili su postavljeni mitraljezi čije su cijevi bile uperene prema logoru.

SILOVANJE, SRPSKI HOBI: U mjesecima koje je dr Merdžanić proveo u logoru, pružao je ljekarsku pomoć nekoliko silovanih žena. S prozora ambulante, doktor i njegovi kolege mogli su vidjeti muškarce kako noću odlaze u ženske spavaonice, s upaljenim baterijama osvjetljavaju žene i odvode one koje bi im se svidjele. Neke od tih žena su kasnije došle u ambulantu i tražile pomoć. Dr Merdžanić je uspio da nekoliko njih pošalje na ginekološki odjel bolnice u Prijedoru kako bi se ustanovilo da se radi o silovanju. Kasnije je otkrio da su zaista bile silovane. Pred Haškim Tribunalom, Idriz Merdžanić je izjavio da je vojni upravnik Trnopolja pokušao da kazni jednog silovatelja. Kad su ostali vojnici za to saznali, napili su se, dovezli dva tenka ispred glavne kasarne i dali ultimatum da se navedeni vojnik oslobodi ili će pucati u kasarnu. Taj vojnik je oslobođen.


Tajno fotografisan: Nedžad Jakupović posle prebijanja

U junu i julu 1992. godine, premlaćivanja u logoru su bila učestala, a jedna od prostorija ambulante je korištena za ispitivanje i premlaćivanje zatočenika. Merdžanić i njegove kolege čuli su zvuke premlaćivanja i jauke, te srpske vojnike kako verbalno zlostavljaju žrtve. Neki od njih su dovedeni u ambulantu i doktor Idriz i njegove kolege su im previjali rane, koje su, kao je izjavio, uglavnom bile povrede od udaraca tupim predmetom ili posjekotine od noža. Izjavio je da je jedan zatočenik zadobio posjekotinu ispod koljena tako da mu je presječen jedan živac. Zbog toga nije mogao pomjerati stopalo i uvijek ga je vukao za sobom.

DOKAZI O STRADANJU: Jedan od kolega dr Merdžanića je imao fotoaparat kojim je slikao povrede koje su nanošene zatočenicima kako bi jednog dana one mogle dokazati šta se događalo. Kako bi smanjili rizik po same sebe, osoblje ambulante je povrijeđene zatočenike fotografisalo krišom. Kad je u avgustu 1992. u logor došla jedna novinarska ekipa iz Velike Britanije, dr Merdžanić im je uspio predati film.


Pogled iza žice: Omarska, logor, 1992.

Prema riječima svjedoka, na fotografiji se vidi muškarac po imenu Nedžad Jakupović koji je doveden u ambulantu iz prostorije u kojoj su se vršila premlaćivanja. Lice mu je bilo krvavo i u modricama, a oči tako natečene da je jedva mogao gledati. Ručni zglob mu je bio polomljen, a po koži na rukama su bili urezani tragovi žice. Osoblje ambulante ga je krišom fotografisalo jer je čovjek bio u polusvjesnom stanju. Dr Merdžanić je izjavio da je u logoru Trnopolje ubijeno oko 200 muškaraca, dok su ostali umrli zbog toga što im osoblje ambulante nije moglo dati odgovarajuće lijekove. Idriz je bio jedan od posljednjih koji je napustio Trnopolje 30. septembra 1992. Na kraju je završio u izbjegličkom kampu u Karlovcu, u Hrvatskoj. Rekao je da niko nije mogao napustiti zatočenički logor Trnopolje, a da prethodno ne potpiše potvrdu kojom se odriče imovine u korist Srba. Imovina dr Merdžanića, kao i većine Muslimana u Prijedoru, jeste uništena. U vrijeme kada je svjedočio 2002, dr. Merdžanić nije bio u Prijedoru od 1992. godine. Kada ga je sudija Wolfgang Schomburg zamolio da dâ svoje mišljenje o tome ko je odgovoran za ono što se 1992. godine desilo na području Prijedora, dr Merdžanić je rekao da vjeruje da su srpski političari koristili propagandu kako bi svoj narod uvjerili da se suprotstave Muslimanima i Hrvatima: “Neko je morao ubijediti mog komšiju Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti”.

Tom prilikom je dodao sljedeće: “Zašto sam ja strpan u logor i tamo držan tako dugo? Šta sam uradio? Mogu li navesti barem jednu stvar koju sam loše uradio? Gospodin Stakić je ovdje. On je ljekar kao i ja i on je donosio odluke u vezi s logorima. Znao je da smo tamo. Znao je da je njegov kolega Jusuf Pašić, koji je bio pred penzijom, odveden u Omarsku i tamo ubijen. Znao je za desetine doktora koji su odvedeni u Omarsku i ubijeni. Zašto? Zbog čega? Zašto su ti ljudi ubijeni? Ti ljudi su bili muslimanska inteligencija i značili su nešto, bili su to ugledni ljudi. Postoji li odgovor na sve ovo?”

SKICA ZA KRVAVU BIOGRAFIJU: Milomir Stakić je rođen 19. januara 1962. godine u Marićki u opštini Prijedor, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je ljekar. Kao istaknuti član SDS u Prijedoru, 4. januara 1991. izabran je za potpredsjednika Skupštine opštine Prijedor. Osam mjeseci kasnije, 11. septembra 1991. Milomir Stakić je izabran za potpredsjednika Opštinskog odbora SDS u Prijedoru; od 17. januara 1992. godine bio je predsjednik paralelne Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor. Nakon što je SDS silom preuzeo vlast, 30. aprila 1992, imenovan je predsjednikom SDS-ovog Kriznog štaba opštine Prijedor, koji je djelovao i pod nazivom „Ratno predsjedništvo“. Dvadesetog maja 1992. Milomir Stakić je zvanično imenovan za predsjednika Kriznog štaba opštine Prijedor.

Optuženi Stakić je bio uključen u planiranje i uspostavljanje paralelne srpske vlasti, kriznog štaba i policije u Prijedoru u okviru priprema za preuzimanje vlasti. U svojim mnogobrojnim ulogama podsticao je te na druge načine pomagao i podržavao počinjenje zločina počinjenih u opštini Prijedor; organizovao je i podupirao strukture opštinske vlasti koje su vodile kampanju progona upravljenu protiv nesrpskog stanovništva. Ta kampanja je uključivala nametanje životnih uslova koji će nesrpsko stanovništvo prisiliti da napusti to područje, kao i deportacije i prisilno istjerivanje.

Takođe, učestvovao je u radu Kriznog štaba i aktivno izvršavao svoje dužnosti predsjednika. Predsjedavao je sastancima Kriznog štaba i potpisao većinu naređenja/odluka koje je Krizni štab izdao. Ta naređenja/odluke uključivali su naređenje o otvaranju zatočeničkih logora Omarska i Keraterm, a čija je glavna namjena bio progon nesrpskog stanovništva, prekid radnog odnosa za sva lica zatočena u logorima Omarska i Keraterm, te zabranjivanje pojedinačnog puštanja zatočenika na slobodu.

DOKTOR UHAPŠEN U SRBIJI: Pod melodramatičnim naslovom „Krenuo na roditeljski, stigao pred Tribunal“, beogradski Glas javnosti doneo je 23. marta 2001. tužnu vest o hapšenju Milomira Stakića. Evo šta su u ono doba pisale ove patriotske novine: Radnici MUP Srbije uhapsili su Milomira Stakića (39), državljanina BiH, u četvrtak u Beogradu, jer je utvrđeno da se nalazi na listi optuženih Međunarodnog suda za ratne zločine i predat je predstavnicima Tribunala“, saopštila je Pres služba Vlade Republike Srbije.

- Milomir Stakić jeste bio predsednik opštine, ali predsednici opština, prema tada važećim propisima, nisu odlučivali ni o čemu. Njemu se ne može pripisati ništa od onoga što se zbivalo u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju - navodi Stakićev blizak poznanik iz Prijedora, želeći da ostane anoniman.

Predsednika Skupštine opštine Prijedor u toku i neposredno posle bosansko-hercegovackog rata, dr Milomira Stakića, u četvrtak uveče u Beogradu, kada je krenuo na roditeljski sastanak, odvela su nepoznata lica u civilu, rekao je njegov brat Milorad, odbijajući da detaljnije govori o ovom slucaju. Milorad Stakić je izjavio da su njegovog brata ispred zgrade u kojoj je stanovao sačekali nepoznati muskarci u belom "jugu" i poveli ga sa sobom. Milomir Stakić se, prema rečima njegovog brata, porodici javio telefonom.

U kratkom razgovoru rekao je samo da će se vratiti u petak, ali se u toku dana nije pojavio. Miomir Stakić nije bio na javnoj optužnici glavnog tužioca Haškog suda. Nezvanično se govorilo da je 1997. godine napustio Prijedor, jer je sumnjao da je na tajnoj listi Haškog suda, odnosno, da je optužen za zločine nad muslimanima i Hrvatima. U dosadašnjim suđenjima Prijedorčanima optuženim za ratne zločine u logorima u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, koja se odvijaju pred većima Haškog suda, ime dr Milomira Stakića, bar prema izveštajima medija, uopšte nije spominjano.

Stakićevom odlasku iz Prijedora prethodili su događaji koji su se zbili 10. jula 1997. Prvi - Sfor je, prilikom pokušaja hapšenja, ubio bivšeg načelnika prijedorske policije Simu Drljaču. Drugi - istog dana uhapšen je i odveden u Hag dr Milan Kovačević. Drljača i Kovačević - ratni predsednik Izvršnog odbora SO Prijedor i predsednik Kriznog štaba ove opštine - bili su na tajnim listama Haškog suda koji ih je teretio za ratne zločine počinjene od aprila do kraja 1992. godine.

MUSLIMANSKE INJEKCIJE ZA SRPSKE TRUDNICE: Ivo Atlija je rođen u Briševu, hrvatskom selu s oko 120 kuća smještenom u opštini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992, kada je počeo rat, živio je u gradu Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegovog sela, radio je u rudniku željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji.

U svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, u procesu protiv Milomira Stakića, Ivo Atlija je izjavio da je klima između tri etničke skupine u toj opštini postala napeta s početkom izborne kampanje u Bosni i Hercegovini 1990. godine. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok je bila agresivna propaganda Srpske demokratske stranke (SDS). “Govorimo o verbalnoj propagandi, prije svega, gdje su pripadnici drugih nesrpskih nacionalnosti nazivani ustašama, fundamentalistima, balijama, Turcima i drugim sličnim pogrdnim nazivima” objasnio je Atlija. Među mnogo drastičnije primjere takve propagande, g. Atlija je naveo izvještaj Radija Prijedora u kojem se tvrdilo da je „dr Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije tako da samo rađaju žensku djecu, kako bi se smanjio natalitet među Srbima u tom dijelu Bosne i Hercegovine!“. Svjedok je izjavio da mu je bilo teško da shvati zašto su Srbi prihvatali takvu propagandu bez pogovora. Opisivao je da je u to vrijeme viđao kako sve više ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Oni Srbi koje je on poznavao rekli su da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo ili “džamahirija”.


Šteta što nema smrtne kazne: Firer Stakić u rukama pravde



Preživeo Stakićev užas: Ivo Atlija, svedok Tribunala


Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći između 29. i 30. aprila 1992, Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten s posla: “Otišao sam ujutro na posao i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike, srpske zastave ispred zgrade opštine”. Nakon što mu je rečeno da se vrati kući, Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je ostao nekoliko narednih mjeseci. Pošto se Briševo nalazilo na većoj nadmorskoj visini, mogao je da vidi šta se događa u drugim selima u okolini, između ostalog i u selima koja su bila većinom muslimanska. Među njima je bilo i selo Hambarine, koje je, po Atlijinim riječima, počelo da se granatira 23. maja 1992. u podnevnim satima. “Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i vidim vojnike kako se kreću u pravcu Hambarina. Mogao sam da vidim kuće kako gore. Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je on. Na dan napada, oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela: “Bili su prestrašeni i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da siluju žene i pale kuće”.

Bez upozorenja 27. maja 1992. granatirano je Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak,” izjavio je Atlija. Stanovnici sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio. Dok su sela u tom području napadana, prema riječima g. Atlije, Radio Prijedor se hvalio velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki likvidiran.

MASAKR U BRIŠEVU: Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe hranu i medicinske potrepštine: “Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije mogao ući i niko nije mogao izaći,” ispričao je svedok u sudnici. Dvoje ljudi koji su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin. Inače, stanovnici sela su mogli živjeti relativno normalno od hrane iz svojih povrtnjaka. Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija takođe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992, došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine.

Dana 23. jula 1992, Atlijin rođak je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992, Atliju je probudila eksplozija. Njegovi roditelji su se sklonili u podrumu komšijine kuće, dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći. Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”

Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog vojnika. “Pero je plakao,” izjavio je Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.” Jedan od vojnika mu je naredio da trči, a onda mu pucao u glavu. Ivo Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”


Da se Bošnjaci sete: Srpsko brdo na putu od Banja Luke ka Prijedoru

S mjesta na kojem se krio, Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida. Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. U selu Stara Rijeka, pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa: „Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge...” Bila su to tijela mladića koji po riječima Atlije nisu imali više od 20 godina.

U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela: “Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob“. U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, jer je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić im je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele. Međutim, Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima. Tokom svog svjedočenja 2002. godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da živi u selo Briševo.

BJEKSTVO ZA ŽIVOT: Samir Poljak je rođen u selu Jakupovići, u opštini Prijedor, u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prije izbijanja sukoba, Muslimani, Srbi i Hrvati su ondje mirno živjeli jedni pored drugih. Kad su u proljeće 1992. srpske vlasti nasilno preuzele kontrolu nad opštinom Prijedor, Samir je tada imao 19 godina, pohađao je srednju tehničku školu i živio s roditeljima, bratom, bratovom suprugom i njihovim šestomjesečnim sinom. “Kada je opština preuzeta od srpskih vlasti, od tog dana nisam više išao u školu, pošto su moji roditelji smatrali zbog moje lične sigurnosti da je najbolje da ne idem”.

Situacija na tom području se brzo pogoršala sa povećanom militarizacijom srpskih snaga i sve žešćom propagandom usmjerenom protiv nesrba. Kao odgovor na to, nekoliko sela – među kojima i selo gde je Poljak živeo – organizovalo je jedinice Teritorijalne odbrane koje su podigle barikade da bi zaštitile sela od opasnosti od srpskih napada..

Samir se sjeća: “Tog dana, 24. maja, situacija je bila jako napeta. Na radiju sam čuo najavu, rekli su ako se ne uklone barikade na putu koji je povezivao Prijedor i Banja Luku, da će se Kozarac i okolina biti napadnuti”. Kako je bio sam kod kuće, odmah je otišao do kuće svoje tetke gdje je već bila njegova majka, a njegov otac im se kasnije pridružio. Nakon toga su stigli neki od rođaka i saopštili im da moraju da napuste selo jer je napadnuto i da je tenkom probijena barikada. Semir Poljak je svjedočio na Međunarodnom sudu: “Rekli su da moramo napustiti taj podrum, da moramo bježati negdje prema Kozarcu. Takoreći niko ništa nije uzeo sa sobom. Samo smo, ko je tu bio, krenuli smo prema Kozarcu”. Išli su preko polja i kroz šumu, izbjegavajući ceste.


Prva na udaru: Ostaci džamije u Kozarcu

Uveče su Samir i njegovi roditelji su stigli u Brđane, gdje je živio otac njegove snahe. Tamo su ostali dva dana. Selo je neprestano bilo granatirano, pa su sve vrijeme proveli u podrumu. Sutradan su čuli da je Kozarac pao i da je izdato naređenje da se ide u kolonama i preda tamošnjim srpskim vlastima. Nakon što su ovo čuli, većina ljudi, među kojima i Samirovi roditelji pješke su krenuli ka Kozarcu. Zajedno sa snahinim bratom, Samir je odlučio da umjesto toga pokušaju da odu u Hrvatsku; ova dva mladića su noć provela u šumi, zajedno sa mnogim drugim izbjeglicama, slušajući pucnje i granatiranje. Ujutru su naišli na grupu od otprilike stotinu ljudi koja je krenula ka Hrvatskoj i pridružili im se. Ova grupa je bila mješovita; tu je bilo naoružanih muškaraca, ali takođe i žena, djece i starijih osoba. Samir Poljak lično nije posjedovao oružje i nikada nije bio pripadnik nijedne oružane grupe, niti je služio vojni rok ili prošao vojnu obuku.

U SRPSKOM ZAROBLJENIŠTVU: Kad su se zaustavili da se odmore kod memorijalne fontane posvećene palim žrtvima iz Drugog svjetskog rata na Kozari, iznenada su čuli pucanj. Međutim, neko ih je ubrzo smirivao, riječima: “Ništa se ne bojte, to, kao neko je nehotice ispalio metak”. Nedugo zatim, međutim, oko njih je započela pucnjava. Samir se prisjeća: “Sjedili smo, odmarali smo se. Tišina je bila. U jednom momentu je počela pucnjava na više mjesta i počeli smo da bježimo. Ja sam se okrenuo i svi su počeli da bježe uz brdo. Nisu stazom, već ravno uz šumu, od pucnjave. Tako sam i ja počeo da bježim”. Iznenada, neko im se preko razglasa obratio riječima: “Nemojte pružati otpor. Opkoljeni ste. Predajte se. Mi vam garantujemo bezbjednost i sigurnost”

Ljudi su počeli da se predaju. Samir i njegov rođak nisu znali šta da rade. Tada su vidjeli Ekru i Enu Alića, jedne od najbogatijih ljudi iz Kozarca, kako se predaju; Samir je pomislio: “Kad se oni predaju, predaćemo se i mi”. Kada su izašli iz šume na kolski put, vojnici su im naredili da legnu na stomak i da drže ruke na potiljku. Vojnici su bili obučeni u razne maskirne uniforme, od kojih je Samir neke prepoznao kao stare uniforme JNA. Jedan od vojnika je šutnuo Samira u noge i naložio mu da pomogne u prikupljanju oružja koje su zarobljenici odbacili prije predaje. Vojnik koji ih je nadzirao ih je upitao: “Šta vam je ovo trebalo? Do ovoga nije trebalo doći. Ovo je jako fin kraj. Šta ste vi mislili? Niste imali nikakve šanse za odbranu. Znate li koje su vas snage napale?” Taj vojnik je onda naveo neke specijalne jedinice iz Beograda i Knina. Dok su skupljali oružje po šumi, Samir je čuo pucanj iz pravca gdje je bio put. Nakon što su završili sa prikupljanjem oružja, vratili su se do puta i ponovo primorani da legnu na stomak. Vojnici su od svih tražili da predaju nakit, novac i zlato. Na kraju, vojnici su ih postrojili u kolonu i tako su pješice krenuli ka gradu. Prošli su pored jednog čovjeka koji je ležao pored puta, koji je bio pogođen u oko i bio očigledno mrtav.


Užas koji je teško opisati: Samir Poljak - preživeli iz Omarske

Na kraju su stigli do puta koji vodi od Kozare do Mrakovice, gdje su vojnici ove ljude ukrcali u kamione i odvezli do kasarne Benkovac. Kada su tamo stigli, vojnici su ih primorali da se postroje sa rukama na potiljku, napolju na jakom suncu. “Bilo je puno vojske, pucalo se, pjevalo se, feštali su, pekli su janjce. ”Nakon nekog vremena, ovi vojnici su iz grupe izdvojili pet ili šest ljudi među kojima je Samir prepoznao Ekru Alića. “Odveli su ga u neku zgradu. Počeli su vjerovatno da ga udaraju, jer počeo je da vrišti. Rekao je: ‘Nemojte mi to raditi. Rađe me ubijte.’” Tada je Samir čuo pucanj, nakon čega je uslijedila tišina. Nikad poslije toga niko nije vidio Ekru Alića ili bilo koga od ljudi koji su tada izdvojeni iz grupe.

Nakon nekoliko sati, vojnici su preostale ljude premjestili u jedno malo kupatilo. Samir je u toj prostoriji ostao slijedeća tri dana. Bila je toliko prenatrpana da niko nije mogao da legne. “Mogli smo malo da se iskrenemo. Nismo mogli ležati. Ljudi su ležali, nasloniš se jedan na drugog”. S vremena na vreme, vojnici bi ubacili malo hljeba i džema i vode. U nekoliko navrata vojnici su iz prostorije odvodili neke od ljudi da bi ih premlaćivali. Jedan od njih bio je Hamid, lokalni hodža, koji se takođe predao na Kozari. Samir se prisjeća: “Jednom kad su ga vratili nazad, nisu ga uveli nigdje u sobu, već bio je malo u tom hodniku. Stavili su mu jednu stolicu. Sjedio je na stolici. Od pasa pa gore, nije imao ništa na sebi, bio je sav modar. Nisi mogao stavit prst nigdje na tijelu, sav je bio plav, koliko su ga pretukli, po licu. Nije ništa govorio, samo je sjedio na stolici”.

DOLAZAK U OMARSKU: Nakon tri dana, Samir je saznao da će biti premešteni. Dok su trčali ka autobusima kojima su trebali biti preveženi, zatočenici su bili primorani da viču “Srbija, Srbija” i podižu tri prsta. Vojnici su stajali u špaliru do autobusa i udarali zatočenike puškama dok su ovi trčali do autobusa. Samir i ostali muškarci su u autobusu bili primorani da sjede spuštenih glava kako ne bi vidjeli gdje ih odvode. Posle nekog vremena, autobus se zaustavio i zatočenici su ponovo primorani da trče kroz špalir vojnika koji su ih tukli. Samir je brzo otrčao do zgrade koja je izgledala kao garaža u kojoj su tada bili zatočeni. Niko od njih nije znao gdje se nalaze, ali su kasnije saznali da je u pitanju Omarska, bivši rudnik koji je pretvoren u zatočenički logor.

Zajedno sa oko 150 drugih muškaraca, Samir je bio zatočen u toj garaži sljedećih 10 dana. Kada je rezimirao šta je tamo pretrpjeo, rekao je: “To je teško opisati. To je bilo užasno, neopisivo. Pakao“. Garaža je bila toliko pretrpana da su morali da stoje sve vrijeme, a prvih nekoliko dana nije bilo mjesta ni da se okrenu, dok neki od ljudi nisu odvedeni odatle. Gospodin Poljak se prisjeća da nije bilo dovoljno vazduha: “To je bilo strašno. Bilo je jako vruće. Nije bilo dovoljno zraka. Sjećam se da sam u roku od pola sata, sat, bio skroz oznojen, skroz mokar, odjeća sva što sam imao na sebi, majicu, pantalone, sve je bilo mokro. Sve u goloj vodi. Bilo je neizdržljivo. Sjećam se da sam stavio ruku na zid i onda sam vidio da se farba kojom su zidovi bili ofarbani da je jednostavno počela da se topi, da se briše. Plafon je bio pun kapljica od znoja”.

PO METODAMA AUŠVICA: Vojnici su primoravali zatočenike da pjevaju pjesme u zamjenu za jedan jedini kanister vode, oko kojeg su zatočenici morali da se bore, jer nije bilo dovoljno vode za sve: “Bilo je užasno. Jednostavno, borba za opstanak. Niko se više brinuo za nekog pored sebe. Otimali smo se za tu vodu kao životinje, samo da dođeš do te kapljice vode da se malo napiješ”. Dva dana zatočenici nisu dobijali nikakvu hranu. Onda je neko otvorio vrata i unutra ubacio nešto hljeba. Ljudi su se ponovno međusobno borili da bi ga dobili.

Već prve večeri, dva momka su se ugušila… „Ležali su tu, na podu, mrtvi. Niko se nije osvrtao na njih. Bili smo u takvom stanju da se svak za sebe samo brinuo. Nije nikakva osjećanja budila činjenica što on leži tu mrtav. Do juče smo pričali takoreći, danas leži mrtav, kao da nije čovjek. Bilo je užasno”. Neki od ljudi su počeli da haluciniraju: “Baš se sjećam ovog jednog momka, mlađi je bio... počeo je da halucinira. ’Bježite iz te šume. Šta ćete tu. Eto idu Četnici. Pobiće nas’. Bio je jedan stari čiča, koji me gledao u oči kao da gleda kroz mene. Počeo je da mi govori "Mali idi, preži konje, idemo".

Nakon jednog ili dva dana, zatočenicima je bilo dozvoljeno da izađu napolje da bi obavili malu nuždu. Na travi pored njih ležalo je tijelo jednog od mladića koji su se ugušili. “Uopšte nisam obraćao pažnju. Tu leži mrtav čovjek, što nije pobudilo nikakva osjećanja u meni, kao da je to komad drveta, balvan, stijena”. Samir priznaje da je u toj “nenormalnoj situaciji” jedini osjećaj koji je imao - ogromna radost što je napolju, van zagušljujućeg zatvora: “Osjećao sam se predivno. Zrak je nekako imao lijep miris, i sunce, bilo je fino. Teško je opisati, bio je predivan osjećaj. To mi je ostalo u sjećanju, to jutro, to sunce, ta trava, taj miris zraka”. Nakon deset dana g. Poljak je konačno prebačen u jednu prostoriju u drugoj zgradi u okviru logora. Tu su se nalazili njegov otac i neki drugi rođaci koji su tu već bili držani duže od mjesec dana. Samir je isljeđivan tri puta, a jednom prilikom mu je rečeno da se tereti za učešće u oružanoj pobuni – iako nikad nije učestvovao u sukobu.


Tuga i opomena: Omarska danas

Vojnici su takođe mnogo puta ispitivali i tukli Samirovog oca. Jednog dana, odveli ga iz prostorije oko pet popodne. Samir priča: “On se vratio otprilike oko 12 sati noću. Većina koji su bili u sobi spavali su. Sjeo je, nije puno pričao. Bio je preplašen. Vidjelo se na njemu da je bio preplašen. Oblivao ga je hladan znoj. Ali nije htio puno da priča o tome”. Nakon sat vremena, neko je došao do vrata i ponovo prozvao Samirovog oca: “Sjećam se dobro da je ustao i da je krenuo prema vratima, da se okrenuo prema meni, malo nasmiješio i izašao”. Samir više nikad nije vidio svog oca. U Omarskoj, niko od ljudi koji su odvođeni noću nije se vratio.

U avgustu, većina zatvorenika je prebačena u druge logore. Međutim, Samir je ostao u Omarskoj, zajedno sa još oko 150 drugih zatočenika: “Mi koji smo ostali, bilo nas je jako strah. Mislili smo da će nas pobiti”. Međutim, sljedećeg dana, svaki od zatvorenika je dobio krevet - prvi put u tri mjeseca da je Samir mogao da legne. I ostali uslovi su se popravili: nije bilo zlostavljanja, hrana se poboljšala, zatočenici su mogli da se briju i šišaju. Dobili su zadatak da očiste toalete, da bi uklonili sve tragove ubistva. “Znam baš dobro par momaka, išli su skloniti nekoliko tijela mrtvih koja su bila nedaleko od logora, koja su tu stajala dugo. Sjećam se: kad su pokušali da ih pomjere, jednostavno se tijelo raspalo, kako da kažem, iščupali su ruku, nogu...“.

Zatočenici su bili zbunjeni ovim neočekivanim poboljšanjem uslova u kojima su držani. Međutim, uskoro im je sve postalo jasno kada su strani novinari i predstavnici Crvenog krsta posjetili logor tokom narednih nekoliko sedmica. Na kraju, Samir je prebačen u logor Manjača. Tu je ostao do kraja decembra 1992, kada je prebačen u Batković u sjeveroistočnoj Bosni, nedaleko od Bijeljine. Tu je ostao do 9. oktobra 1993. godine, kada je oslobođen nakon razmjene zarobljenika: “Ne znam kako sam preživio i kako sam normalan uopšte, ako se može reći da sam normalan”.

Samir je 1994. godine napustio Bosnu. Nikad nije video svoje rođake koji su držani u logoru Omarska: “Nema ih. Nikad se nisu vratili. Njihova tijela još nisu pronađena“.

PRESUDA PROTIV STAKIĆA: Izrečena je 31. jula 2003. Milomir Stakić je proglašen kriv po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj tački za kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na 40 godina zatvora.

[PipiDugaDevetka]

Sjetimo se Markala II, na današnji dan!

[Bosnolog]

Sjetimo se Markala II, na današnji dan!

Godišnjica je masakra u sarajevskoj ulici Mula-Mustafe Bašeskije do broja 64, kod sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu. U ovom masakru su prije 15 godina, 28. augusta 1995. godine u 11 sati ujutro, ubijena 43 građana Sarajeva, a teško je ranjeno još njih 84. Gelerima minobacačke granate od 120 mm, ispaljene iz pravca Trebevića, koja je eksplodirala u blizini sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu..

Godišnjica je masakra u sarajevskoj ulici Mula-Mustafe Bašeskije do broja 64, kod sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu. U ovom masakru su prije 15 godina, 28. augusta 1995. godine u 11 sati ujutro, ubijena 43 građana Sarajeva, a teško je ranjeno još njih 84. Gelerima minobacačke granate od 120 mm, ispaljene iz pravca Trebevića, koja je eksplodirala u blizini sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu, ubijeni su Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga. Danas su preživjeli, porodice nastradalih i brojni građani Sarajeva, kao i predstavnici vlasti Kantona Sarajevo, te predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i član Predsjedništva Željko Komšić odali počast žrtvama, te položili
cvijeće na mjesto zločina.

Ekskluzivni snimak TV-1 o razgovoru zlikovca Mladica i britanskog generala Smitha u vezi masakra na Markalama,nakon ispaljivanja projektila od strane Karazicevih zlikovaca...

[IBM]

http://www.rferl.org/content/The_Disapp ... oContainer

The 'Disappeared': For Bosnian Basketball Prodigy, The Limelight Held No Protection


Edin Salaharevic's grave in his hometown of Vlasenica
August 30, 2010
By Maja Nikolic
TUZLA, Bosnia -- Few places are more affected by the issue of missing person than the Balkans, where some 35,000 Bosnians, Croats, Albanians, and Serbs disappeared during the brutal wars of the 1990s.

As the world marks the International Day of the Disappeared on August 30, many in the Balkans continue to anguish over the fate of loved ones who vanished without a trace. Many have been discovered in mass graves and painstakingly identified. Others remain missing. But almost no one comes back alive.

Following The Tracks Of The 'Disappeared' On Georgia's Abkhaz Border
One of the disappeared was Edin Salaharevic, who in the spring of 1992 had everything to look forward to.

The 18-year-old basketball prodigy had just been named Yugoslav junior co-player of the year. And his team, Sloboda Dita, based in the Bosnian city of Tuzla, had that year claimed the national youth title.

The 205-centimeter-tall teen was getting ready to travel to Belgrade to begin training with the Yugoslav junior national team for the European youth championships in Poland. After that, he planned to go straight into the professional leagues. He had already received a number of offers from top Yugoslav clubs like Partizan and Red Star.


Edin Salaharevic
But before traveling to Belgrade, he decided to spend the Muslim holiday of Eid al-Fitr with his family in their hometown of Vlasenica, located in eastern Bosnia in what is today the Republika Srpska.

'No Muslims Would Remain Alive'

The Salaharevic family enjoyed a degree of local celebrity in the town thanks to Edin, who had begun his career playing for the local team, Boksit. But in the spring of 1992, the mood had changed in Vlasenica, a multiethnic town nearly equally divided between Muslims and Serbs.

On April 6, the Bosnian parliament in Sarajevo declared independence from the Yugoslav republic. Bosnia's ethnic Serbian lawmakers had already split from their Muslim and Croatian counterparts in anticipation of the declaration and had begun the process of creating the Serb Republic.

Within days, Serbian armed forces had launched systematic attacks on Bosnian Muslim civilians living in eastern Bosnia. Vlasenica was no exception. On April 21, Serbian forces took over the town, placing the Salaharevic family and other Muslims under house arrest.

Edin's brother, Nedim, was just 13 at the time. Speaking in Tuzla, where he now lives, he says his family remained under house arrest until mid-September and under constant threat by one of the operation's ringleaders, Predrag Bastah, a local police reservist known simply as "the tsar."

"I don't know how to describe that time. If there's such a thing as hell on Earth, it was this period in Vlasenica," says Salaharevic, a member of the Association of Families of War Victims in Vlasenica 1992-1995. "By the first night, two people on my street had been killed. We heard the shots. They spread the news that no Muslims would remain alive in Vlasenica. Predrag Bastah said that no Salaharevic would stay alive. That echoes in my mind to this day."

Support From Outside

News of Edin Salaharevic's plight traveled fast as a desperate attempt was made to save the young athlete's life. At a time when national divisions had grown deadly, dozens of people from the Yugoslav Basketball Federation and Serbian-based clubs like Partizan and Vojvodina stepped forward to ask for information about Salaharevic's welfare and demand his release.

Nedim Salaharevic says the entreaties fell on deaf ears as the family's Serbian neighbors and former friends refused to set him free.


Nedim Salaharevic with his mother, Hatidza, in Vlasenica
"They went to the elders in our neighborhood, including the president of the municipal court in Vlasenica, who just said, 'What are you Serbs doing fighting for a Muslim?' It was shocking," he says. "We heard once that my brother had been released under pressure from both Serbs and authorities in Tuzla. But it was a total lie."

On September 13, Bastah arrived at the Salaharevic home and escorted Edin, now 19, and his father, Muhammad, to the Susica detention camp that had been erected in Vlasenica. Nedim Salaharevic, still 13, was spared a similar fate. Together with his mother, Hatidza, he was placed on a bus and forcibly evicted from the town. He never saw his father or his brother again.

Thousands Still Missing

For the next 17 years, Edin Salaharevic and his father were presumed dead, but their precise fate -- like those of the 35,000 estimated Serbs, Bosnians, Albanians, and Croats to "disappear" during the brutal violence of the Balkan wars -- was unknown.

An estimated 2,600 Muslims were killed at Susica, but the process of recovering the victims' remains has been slow and uneven. According to the International Committee of the Red Cross, only 60 percent of cases involving the war "disappeared" have been solved, and the process in Croatia, Kosovo, and Bosnia-Herzegovina may drag on for decades.

Of the Vlasenica victims, the remains of fewer than 1,000 people have been located, and fewer than half of those have been identified. Among those identified was Edin Salaharevic, who was buried with 33 fellow Susica victims in April 2009, 17 years after his promising future was cut short during that brief stopover in his hometown. (In February 2010, Predrag Bastah was sentenced to 22 years in prison for his role in the Vlasenica executions and deportations.)

Basketball players from throughout the Balkans attended the funeral. It was a reminder, says Nedim Salaharevic, that his brother's respect for others crossed national divides -- as did his friends' respect for him.

"Our father taught us to respect and help all people. He did everything to ensure that my childhood -- which unfortunately was interrupted by the events in Vlasenica -- would take place in a normal environment," Salaharevic says. "He was not at all political. Our house was open to everyone, and everyone came."

[fukara_tz]

9.9.2010.g

OBILJEŽENA 17.OBLJETNICA STRADANJA HRVATA U GRABOVICI

U povodu 17. obljetnice stradanja 33 hrvatskih civila u mjestu Grabovica danas je na mjesnom groblju služena sveta misa koju je predvodio fra Slaven Brekalo te su položeni vijenci ispred Spomen obilježja civilnim žrtvama Domovinskog rata Grabovice.

Naime, tragedija se dogodila u noći s 8. na 9. rujna 1993. godine kada su pripadnici Armije BiH ubili 33 hrvatskih civila među kojima je najmlađa žrtva Mladenka Zadro imala 4 godine, a najstarija Marko Marić 87 godina.

U svojoj propovijedi fra Slaven je pozvao na opraštanje onima koji su počinili zločin u Grabovici, kazavši da tek kada se oprosti čovjek skida teret sa sebe i postaje slobodan, ali da oprost ne znači i zaborav.

"Danas se molimo ovdje kako za žrtve tako i za nas same da se učvrsti naša vjera kako bi se lakše nosili s ovim što nam se dogodilo u srcima. Molimo i za one koji su počinili ovaj strašni zločin da se pokaju i priznaju", kazao je, uz ostalo u svojoj propovijedi fra Slaven.

Nakon misnog slavlja ispred Spomen obilježja civilnim žrtvama vijence su položili predstavnici političkih stranaka, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i državni, entitetski, županijski te gradski dužnosnici, a danas je to učinio i član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika "Grabovica 93" Josip Drežnjak u svom govoru se zahvalio svima koji su došli na današnju obljetnicu.

"Dragi prijatelji vaš današnji dolazak u Grabovicu svjedoči kako mi Grabovčani nismo sami, te o tome kako je hrvatsko jedinstvo i zajedništvo još uvijek veliko i neizbrisivo, a posebice kada je u pitanju Domovinski rat i nevine hrvatske žrtve.

Vaš dolazak pokazuje vaš osjećaj prema žrtvama Grabovice i vi danas ovdje svjedočite kako te žrtve nikada neće biti zaboravljene", kazao je Drežnjak.

Na obilježavanju 17. obljetnice stradanja Hrvata u Grabovici, uz brojne političke dužnosnike, sudjelovali su predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, crkveni predstavnici te obitelji stradalih.

Iz udruge su još jednom podsjetili da nitko od nalogodavaca i zapovjednika operacije "Neretva '93." nije odgovarao ni pred domaćim ni pred međunarodnim pravosuđem, jer ne postoji volja da se zločin procesuira.

(FENA)

[pici]

Masovna grobnica
Iz Perućca ekshumirano skoro 400 tijela
e-Novine



Jezero Perućac kod Hidrocentrale Bajina Bašta biće uskoro napunjeno do kote 290 metara, što predstavlja optimalnu kotu za rad hidroelektrane.

"Traženja tijela u jezeru Perućac je okončan u ponedjeljak nakon što je Elektroprivreda Srbije dobila odobrenje da nastavi punjenje jezera. Ekipe za traženje nestalih ostati još nekoliko dana na terenu, dok se jezero potpuno ne napuni.”, saopštila je Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za traženje nestalih osoba BiH, dodavši da su do sada ekshumirana 373 tijela iz jezera.

Jezero se nalazi u blizini Bajine Bašte u Srbiji, a pošto se proteže dužinom od 52 kilometra, jezero doseže do bosanskohercegovačkog grada Višegrad. U augustu ove godine jezero je ispražnjeno zbog remonta Hidrocentrale Bajina Bašta. Nakon pražnjenja, u jezeru su pronađeni skeletni ostaci Bošnjaka koji su ubijeni u Višegradi i bačeni u Drinu tokom posljednjeg rata.

Za zločine na području Višegrada na 15 godina zatvora osuđen je Mitar Vasiljević, pripadnik paravojne jedinice “Beli orlovi”, dok je vođa te jedinice Milan Lukić nepravosnažno osuđen na kaznu doživotnog, a Sredoje Lukić na 30 godina zatvora.

[fireman]

http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/ro ... orija.html

evo kako pišu oni heroji koji su nas htjeli istrijebiti.

[PipiDugaDevetka]

http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/ro ... orija.html

evo kako pišu oni heroji koji su nas htjeli istrijebiti.

Fakat, interesantan link ovaj sa Sokoca gdje pričaju o ''podvizima srpskih junaka''.
Otac Miroslav iz USA žali za sinom Špirom koji je poginuo u obračunu srpske mafije koja je izvlačila proizvode i poluproizvode iz UNIS-ovih tvornica. Pominju se mnogi znani, pa se i lično javljaju ''u program'', a otac Špirin, tugom skrhani Miroslav pametno zaključuje da je dao sina tokom ''RATOVANJA ZA SOPSTVENI DŽEP'' na čelu sa Momom Mandićem i Tomom Kovačem.

Dobra je i foto-karikatura ''U CARA RADOVANA KOZJE UŠI'' (Onemogućeno kopi/pejstiranje).
http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/so ... forum.html

[argyle]

Dobra je i foto-karikatura ''U CARA RADOVANA KOZJE UŠI'' (Onemogućeno kopi/pejstiranje).
http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/so ... forum.html

moze CTRL C, CTRL V

[PipiDugaDevetka]

Dobra je i foto-karikatura ''U CARA RADOVANA KOZJE UŠI'' (Onemogućeno kopi/pejstiranje).
http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/so ... forum.html

moze CTRL C, CTRL V

Pa, hajde, postavi ovdje sliku da svi vide kako velikoSrbi kritikuju R.K., po meni, uspješnom karikaturom.

[argyle]

[PipiDugaDevetka]

Vrijednost ove karikature je to što su je smislili i izradili sami velikoSrbi=četnici.

Moram priznati da nemam baš veliko IT znanje, pa nisam znao preuzeti sliku sa sokolačke web. stranice.
Hvala @argyle!

[Bosnolog]

Amor Mašović, predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH
IZ JEZERA PERUĆAC EKSHUMIRANO JE NAJMANJE 97 VIŠEGRADSKIH ŽRTAVA


Autor: Fena
Objavljeno: 26. October 2010. 13:10:27
Predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović je danas u Sarajevu na press-konferenciji, povodom okončanja ekshumacije-asanacije posmrtnih ostataka iz jezera Perućac, kazao da je ova operacija, nakon dva i po mjeseca, donijela kompletne ili nekompletne skeletne ostatke 396 slučajeva.

“Naglašavam, slučajeva. Ne radi se o 396 žrtava. Dobro bi bilo da je to tako, to bi bila gotovo polovica svih onih za kojima još tragamo s područja općine Višegrad, ali nije tako, nažalost”, kazao je Mašović.

Istaknuo je da neki od tih slučajeva sadrže isključivo po jednu jedinu kost. Nekad je to jedan pršljen ili jedno rebro, ili jedna noga, jedna ruka, donja vilica i slično.

“Prema procjenama forenzičara, tih 396 slučajeva u sebi krije minimalno 97 osoba. Sigurno je da je to više od 97 osoba, ali se oni izjašnjavaju o minimalnom. Ono što očekujem nakon izvršene DNK analize jeste da ćemo raspolagati s minimalno 100 do 120 imena žrtava Višegrada”, kazao je Mašović.

Napomenuo je da su u okviru ove operacije, locirani i posmrtni ostaci žrtava Prvog svjetskog rata. Dakle, šest oficira Austrougarske vojske sahranjenih u periodu, vjerovatno, između 1914. i 1918. možda i nešto kasnije u blizini lokaliteta koji se zove Mušićka stijena.

Predsjednik Komisije za nestala lica Vlade Republike Srbije Veljko Odalović je kazao da je duboko uvjeren da je razrješenje sudbine nestalih osoba jedno od najvažniji pitanja koja sasvim sigurno u čitavom regionu mogu biti dobar osnov za stabilizaciju ukupnih odnosa.

“Kada je poslije 40-ak dana stiglo još jedno pismo od Mašovića, fotografije, lokacija, da su u gornjem dijelu koji mi tada nismo pregledali i na obali koja pripada Republici Srbiji uočene kosti, odnosno koštani ostaci, odmah smo angažavali ekipe i od tada se više teren lokacije nije napuštao. Pretražili smo dio obale koji pripada Republici Srbiji i na tom prostoru je pronađeno 11 tijela i u toku današnjeg dana na našem institutu se preuzimaju uzorci za DNK”, kazao je Odalović.

Istaknuo je da je ovaj vid saradnje, onako kako su to uradili zajednički na ovom slučaju, jedan od boljih primjera kako bi to trebalo raditi uopće, ne samo s ovom problematikom nego generalno i o pitanjima koja najdirektnije dodiruju ljude, ljudske sudbine i imaju slične zahtjeve.

[argyle]

18. godina od pogibije kapetana Hajre



Branioci Bosne i Hercegovine, a posebno građani teočanskog područja, ovih dana se sa poštovanjem sjećaju heroja oslobodilačkog rata Hajrudina Mešića. Njegovo viteštvo u borbi za domovinu proslavilo je Teočak, čiji simbol je i danas 18 godina nakon pogibije upravo kapetan Hajro.
U povodu obilježavanja 18.godišnice od njegove pogibije saborci kapetana Hajre, te predstavnici nadležnih državnih institucija posjetili su porodicu Mešić. Kapetan Hajro je rođen 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova, općina Ugljevik. Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i završio podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju u Beogradu i dobio čin kapetana. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna događanja u Sloveniji i Hrvatskoj. Član Patriotske lige je od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, među kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teočak i komandant 1. teočanske brigade. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk. Poslije pogibije Hajre kapetana, 1.teočanska brigada dobija naziv brigada Hajrudin Mešić. 18. godina od poslije, porodica i saborci sjećaju se njegovog patriotizma, viteštva i dobrote. U povodu obilježavanja 18. godišnjice pogibije heroja oslobodilačkog rata Hajrudina Mešića u Teočaku će večeras u 18 sati biti upriličena svečana akademija. U 19 sati je predviđena promocija publikacije „Pod bajrakom 2. Korpusa Armije Republike BiH“. Sutra će u Nezuku biti održan čas historije, učenje jasina i polaganje cvijeća na mjestu pogibije. Poslije podne namaza u džamiji u Snježnici bit će proučen tevhid, a nakon toga obilazak i šehidskog mezarja. U novembru će u Sapni u okviru obilježavanja 18. godišnjice pogibije kapetana Hajrudina Mešića biti održan Memorijalni turnir u sjedećoj odbojci.




MAJEVICO, ČUVAJ KAPETANA

Majevico suncem obasjana
Ti nam čuvaj Hajru Kapetana
Nek počiva u slavi slobode
Dok Ljiljani slavne bitke vode.

Ljiljani su njemu zavjet dali
Osvojiti što su zacrtali
Dok je Hajro na čelu im bio
U pobjede on ih je vodio.

Hajro čedo svoje Majevice
Ti si ponos svoje porodice
Teočaka i Srednje Trnove
Nikad neće da te zaborave.

Svi ljiljani s’tvoje Majevice
O tebi će pjevati pjesmice
Za života legenda si bio
Svog naroda slavu pronosio.

Od Zvornika pa do brda Bana
Ide vojska Hajre Kapetana
Sa zastavom Zlatnih Ljiljana
Uništiti što više dušmana.

Ide vojska padaju granate
Na poljima Ljiljani se cvate
Sa njima si vojsku zakitio
Kad si prvu pobjedu odnio.

Volio si svoju Majevicu
Vitinicu i našu Sniježnicu
Goduš mjesto kud si prolazio
Bajkovicu dok si osvojio.

Vitinica mjesto je otpora
Gdje je palo stotine zlotvora
Od naleta tvojih jurišnika
Nestale su kolone četnika.

Teočak je k’o Vukovar bio
Dušmanin ga uništiti htio
Tvoji su ga borci odbranili
Sve četnike u crno zavili.

Pod udarom T’očanske brigade
I još jedno uporište pade
Sapnom ravnom cvjeta Ljiljan cvijeće
U Teočak četnik ući neće.

Primali su momci naređenje
Da osvoje relej utvrđenje
Sapna ravna zadatak sledeći
Neprijatelj nesmje nam uteći.

Počivaj nam Hajro Kapetane
Pobićemo sve naše dušmane
Mnogo su nam jada učinili
I Tvoj mladi život uništili.

F.Č. Tuzla, novembar 1992 (povodom pogibije Hajre Kapetana 30 oktobra 1992 godine)

[Hadzi Lojo]

Bakir mi nesto brzo zaboravan postao, izgleda i prolupo pa se nesto sve izvinjava, mora da je ograiso ili srpski geni u njemu rovare?????

[Nekako s proljeća]

Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us

[argyle]

17 godina od rusenja Starog Mosta

snimci rusenja
1.


2.


3.

[argyle]

danas se navrsava 17 godina od "junackog" minobacackog napada cetnika iz sarajevskog naselja Neđarici na skolu u naselju Alipasino polje!potomci mitskih junaka kosovskog boja u ime bezumlja i sna o velikoj drzavi su u podmuklom napadu na nevine prvacice ubili troje djece i njihovu uciteljicu Fatimu Gunic a preko 40 je bilo ranjenih!za ovaj kao i mnoge druge zlocine ni do danasnjeg dana niko nije odgovarao

[PipiDugaDevetka]

...