Da se nikad ne zaboravi ...

[fukara_tz]

Tuzla 21.maj 2010.godine

Ispraćena tijela 31 žrtve genocida iz Bratunca

Među žrtvama sedmogodišnja Samira i četverogodišnja Samra Alić

Ispred Komemorativnog centra Tuzla danas su ispraćeni su posmrtni ostaci 31 civilne žrtve rata iz Bratunca, koje će sutra biti ukopane na mezarju Veljaci. Žrtve su identificirane u masovnim grobnicama Redžići, Kamenca, Hrnčići, Podčauš, Crni Vrh i Hrnčići.



Među žrtvama su i dvije sestre, sedmogodišnja Samira i četverogodišnja Samra Alić. Tabuti sa kostima ovih bratunačkih djevojčica bit će spušteni pored mezara njihove majke Mevlide, koja je prošle godine ukopana na Veljacima. Kosti trećeg djeteta iz porodice Alić, dvogodišnjeg Semira, još nisu pronađene. Samo je preživio Senahid, glava porodice.



Oprost od žrtava zatražio je Bakir ef. Šabić

- Neka je Allahova milost i blagoslov na sve nevino ubijene, a posebno danas na ove tabute i duše onih kojima su pripadali ostaci ovih tijela. I svake godine idemo iznova, Vlasenica, Bratunac, Zvornik, Brčko, Srebrenica...Šta je to moglo skriviti dijete koje tek istražuje svijet oko sebe, da li samo zbog imena, ili zbog nečijih razmišljanja da bi i ono moglo nekome nauditi. Na nama je obaveza da sačuvamo sjećanje na njih ali i da gradimo budućnost u kojoj će ljudi, bez obzira na vjeru, rasu, porijeklo, imati život dostojan čovjeka. Vas koji ste ovdje molim i zadužujem, da ove tabute što vidite ispred nas, svaki od njih ima svoju priču, da pričate dalje i da se ne zaboravi.



Imena žrtava čija će tijela biti ukopana 12. maja:

Mirsad Ahmetović (1961), Ahmo Alić, Samira Alić (1986), Samra Alić (1989), Redžo Arifović (1951), Sadik Avdić (1967), Abid Avdić (1960), Dževad Bajramović (1940), Senahid Bajramović (1938), Mehmedalija Hasanović (1954), Alija Huremović (1940), Vahid Kapidžić (1940), Hasan Kapidžić (1919), Ramo Karić (1955), Salko Mašić (1948), Dževad Mehanović (1975), Husein Mehmedović (1938), Šemsudin Mujić (1967), Suljo Omerović (1947), Mefail Ridžić (1964), Rahima Šabić (1966), Mujo Šačirović (1957), Ramiz Salihović (1949), Jusuf Sejdinović (1927), Šefik Tabaković (1972), Ramiz Vranjkovina (1936), Ibro Džafić (1965), Hamed Džafić (1970), Hatidža Skelendžić (1936), Zlatija Šećić i Huso Salihović (1952).



U Bratuncu su od 1992. do 1995. ubijena 603 civila samo zato što su Bošnjaci, a najveći broj njih nastradao je u maju 1992. Broj podignutih optužnica i osuđenih zločinaca, nije adekvatan razmjerima počinjenih zločina, tako da brojni zločinci i danas mirno i sigurno žive u Bratuncu.



Dženaza žrtvama genocida klanjat će se u srijedu,12.maja na šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu. Organizovan je i prijevoz iz 25 bosanskohercegovačkih gradova, polazak iz Tuzle je u 07:30h sa platoa Pinge.

(Tuzlarije.net)

[fukara_tz]

Bratunac 12.05.2010.g ukop 31 žrtve genocida i agresije

[fukara_tz]

Na Šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu danas je obavljen zajednički ukop i klanjana dženaza za 31 civilnu žrtvu genocida počinjenog u ovoj opštini od 1992. do 1995. godine. Posmrtni ostaci žrtava pronađeni su u masovnim grobnicama Suha, Blječeva, Podčauš i više pojedinačnih grobnica.



Najmlađe žrtve koje su danas ukopane su sestre sedmogodišnja Samira i četverogodišnja Samra Alić. Tabuti sa kostima ovih bratunačkih djevojčica su spušteni pored mezara njihove majke Mevlide, koja je prošle godine ukopana na Veljacima. Kosti trećeg djeteta iz porodice Alić, dvogodišnjeg Semira, još nisu pronađene. Samo je preživio Senahid, glava porodice.





Bratunac 12.05.2010.g.

[Prozor]

sve bih nešto kao napisao a ne znam ni sam više šta. izraziti po hiljaditi put u životu bijes, tugu i zgroženost zbog zvijerskih zločina, zapitati se kako se osjećaju porodice ovih ljudi, kako je njima.... ne znam, sve mi se čini da se vrtimo u krug, svake godine ove dženaze, svake godine izliju se mase emocija, a onda opet zaboravimo na sve do sljedećeg puta, svi osim porodica.... koliko je još žrtava u podrinjskoj zemlji, u bosanskoj zemlji? u onoj zemlji što jedan duhovni vođa nedavno proglasi svetom, ali za ubice.... ne znam, jedino mi se nekako čini prikladnim proučiti fatihu za ove nevine duše i zamoliti Allaha da im se smiluje....
El-Fatiha

[fukara_tz]

Tuzla 15.05.2010.godine

Obilježen 15.maj Dan oslobođenja Tuzle od agresora

[fukara_tz]

Vlasenica dženaza 24.04.2010.g my photos

24.04.2010.godine u Vlasenici je obavljen ukop za 34 žrtve genocida. Najmlađa žrtava imala je samo 14 godina.

[fukara_tz]

Bratunac dženaza 12.05.2010.g my photos

12.05.2010.godine na mezarju Veljaci u Bratuncu ukopana je 31 žrtva genocida. Najmlađe žrtve ukopane toga dana su sestre Samra Alić (4 godine) i Samira Alić (6 godina).

[fukara_tz]

Dženaza kalinovačkim Bošnjacima klanjat će se u Mjehovini

Tijela 17 stradalih Bošnjaka iz kalinovačke općine, čija su tijela 2004. godine ekshumirana iz masovne grobnice "Tuneli" u Miljevini kod Foče bit će ukopani u selu Mjehovina 29. maja.

Stradali Bošnjaci dio su zarobljeništva proveli u OŠ "Miladin Radojević" i u "Barutnom magacinu".

To će biti i prvi ukop stradalih Bošnjaka na teritoriji općine Kalinovik od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Dženazu za 17 stradalih će klanjati reis-ul-ulema Islamske zajednice BiH dr Mustafa ef. Cerić, a dolazak je najavio i Predsjedavajući Predsjedništva BiH dr. Haris Silajdžić.

Prijevoz je organizovan sa terminala na Ilidži, sa polaskom u 11 sati, a dženaza i ukop će biti obavljeni u 13 sati Mjehovini.

(AVAZ)

[Prozor]

Neka spreme obezbjeđenje, to je Mladićev rodni kraj.

[fukara_tz]

IN MEMORIAM

25.05.1995 - 25.05.2010

15. Godišnjica masakra na Tuzlanskoj kapiji

[Alfa_Ze]

IN MEMORIAM

25.05.1995 - 25.05.2010

15. Godišnjica masakra na Tuzlanskoj kapiji

Da se nikad ne zaboravi !! Pocivajte u miru !!

[fukara_tz]

Tuzla danas

Aleja mladosti 25.05.2010

[fukara_tz]

Komemoracija na Kapiji 25.05.2010

[fukara_tz]

Višegrad 25.05.2010.g - 3.000 ruža za nevine žrtve Višegrada

U organizaciji Udruženja porodica nestalih Bošnjaka Višegrad 92' iz Sarajeva, danas je upriličena komemoracija na mostu Mehmed-paše Sokolovića, mjestu stradanja višegradskih muslimana. I ovoga puta sjećanje na ubijene Višegrađane u proteklom ratu, bilo je dostojanstveno i pod geslom "Da se nikad ne zaboravi". Komemoraciji je prisustvovalo nekoliko stotina Bošnjaka, koji su najvećim dijelom došli autobusima iz Sarajeva, te Bošnjaka povratnika na područje Višegrada. Sa mosta je u Drinu bačeno tri hiljade ruža u znak sjećanja na isto toliko ubijenih Bošnjaka ovoga grada. Gotovo svi zločini dogodili su se tokom 1992. godine, a od tri hiljade ubijenih, samo je oko 300 posmrtnih ostataka pronađeno i identifikovano.











foto @and

[fukara_tz]

01.06.2010

Gornja Kalesija

Dženaza za 29 Bošnjaka ubijenih u Zvorniku - U kovačnici vezani uz nakovanj i zapaljeni

Na šehidskom mezarju u Gornjoj Kalesiji, uz prisustvo brojnih Zvorničana i drugih Podrinjaca, obavljena je dženaza i ukop još 29 žrtava zločina u Zvorniku iz 1992. godine.

Žrtve su većinom nađene u grobnici Crni vrh, a najmlađi Edin Muratović imao je manje od 18 godina kad je ubijen. Dženazi, koju je predvodio reisu-l-ulema Mustafa Cerić, prisustvovao je i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić.

Među žrtvama zločina u Zvorniku ukopanim danas više je članova iz obitelji Hasanović, koji su monstruozno ubijeni u kovačnici u Kamenici, tako što su lancima vezani uz nakovanj i zapaljeni.

[jasko_ba]

ako je off, izbrisite, procitah ovo, pa se sje*a, nekad fakat ne mogu vjerovati u sve ovo sta se desavalo
http://www.e-novine.com/feljton/38631-e ... -uasa.html i citat:

Najveći zločin se desio u septembru 1992. godine kada su četnici doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali. Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od desetak metara. Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali, a potom na to mjesto bacali granate... (Broj dosjea: 480; Logor: KPD; Općina: Foča)

nikad zaboraviti, sta god da bude

[neretvanac]

ako je off, izbrisite, procitah ovo, pa se sje*a, nekad fakat ne mogu vjerovati u sve ovo sta se desavalo
http://www.e-novine.com/feljton/38631-e ... -uasa.html i citat:

Najveći zločin se desio u septembru 1992. godine kada su četnici doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali. Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od desetak metara. Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali, a potom na to mjesto bacali granate... (Broj dosjea: 480; Logor: KPD; Općina: Foča)

nikad zaboraviti, sta god da bude

Uzas...
Citam ovo i ne mogu doci sebi od soka... Sta se sve radilo, pogotovo po istocnoj Bosni...
Rekao bi moj dedo rahmetli :" Sjeme im se zatrlo da Bog da"... Ruzno za pozeliti, al stoki nista lijepo pozelit ne mozes...

[aram]

„UN znale da se sprema masakar u Srebrenici“?

http://www.funkhauseuropa.de/sendungen/ ... atte.phtml

Debata organizovana u Berlinu povodom decenije i po od srebreničkog genocida. Učesnici: holandski novinar Huub Jaspers, bivši general nemačke vojske Manfred Eisele, advokat Udurženja majki Srebrenice Axel Hagedorn, političarka Saveza 90 Zeleni Marieluise Beck i profesor Herfried Münkler.

Ovaj novinar im jebo majku svima...

[igrač]

Obnova povjerenja i negiranje genocida
Sjećanja - kako u bolju budućnost

Dvodnevna konferencija "Sjećanje – kako u bolju budućnost" u organizaciji Centra za pravdu i pomirenje obrađuje pitanja iz najbliže ratne prošlosti BiH, govori o negiranju logora, poricanju genocida, posljedicama i činjenicama utvrđenim sudskim presudama

U Bosni i Hercegovini tokom rata postojala su 652 logora i mjesta zatočenja. Kroz njih, i još tri logora van BiH u Srbiji i Crnoj Gori prošlo je oko 55 hiljada registrovanih logoraša dok je oko 20 hiljada ubijeno u samim logorima ili prilikom transporta.

Tako su izmučeni do smrti logoraši iz logora Betonirka u Sanskom Mostu, koji su se ugušili u kamionima dok su ih srpske snage prevoziledo logora Manjača ili su zvjerski ubijani poput onih čija je sudbina tragično završila na Korićanskim stijenama. Prijedorski logori smrti nakon što su otkriveni pokazali su svu svirepost zločina. No, nedavno na suđenju u Haškom tribunalu, bivši predsjednik RS Radovan Karadžić kojeg tribunal tereti za genocid i druge zločine protiv čovječnosti,negirao je da se radilo o logorima, već da su u pitanju bili prihvatni centri za nesrpsko stanovništvo iz kojih se moglo izaći.

„Nikad neću reći da su to bili prihvatni centri a da nisu bili logori. Oni su time nas ponizili, jer i dan danas je ta misao prisutna, da smo mi tu bili dobrovoljno. Ako sam došao dobrovoljno, zašto sam tučen, zašto su silovane žene, majke, zašto su onda ubijani starci“, pita se Fikret Alić, preživjeli logoraš čije su fotografije iza žice Trnopoljskog pakla obišle svijet.

„Radovan Karadžić je nedavno izjavio da su sve fotografije koje smo vidjeli sa izmučenim i mršavim zatvorenicima zapravo montirane. Jedan od načina da se borimo s tim jesu činejnice“, viđenje je Merdijane Sadović, suosnivača Centra za pravdu i pomirenje i projekt menadžera IWPR (Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje). Ovo je bio i povod da Centar organizuje konferenciju Sjećanja – kako u bolju budućnost, gdje su doveli preživjele, kao i one koji su logore prvi otkrili svijetu.

Novinar Guardiana i Observera Ed Vulliamy, autor knjige Seasons in Hell: Understanding Bosnia's War iza bodljikave žice prvi put se sreo s Alićem izvještavajući svijet o onome što se do tada smatralo scenarijem koji se nikada neće ponoviti nakon Aušvica i drugih logora smrti nacističkih snaga.

U fokusu Vulliamyjevog interesovanja jeste odnos prema mjestima stradanja u BiH danas.

„Spomenike u Berlinu nisu pravili Jevreji već Nijemci, Poljaci su od Aušvica napravili spomenik koji najviše govori -netaknut je još iz vremena stradanja“, kaže Vulliamy i naglašavajući kako je i Omarska izgledala isto do 2001 godine, nakon čega je ponovno postala rudnik, bez obilježenog mjesta stradanja.

„Obraćam se mladima koji su budućnost. Ne onima koji su u Trnopolju podigli pomenik palim srbima koji su poginuli granatirajući žene i djecu u Bosanskoj Krupi ili silujući djevojke u Vogošći. Omarska koju drži treći najbogatiji čovjek na svijetu nema spomenika onome što se tamo događalo jer opština Prijedor ga ne želi, a biznismen ne želi da se zamjeri opštinskim vlastima. To nije pomirenje i nije ono što se dogodilo. To nije ono što je generacija Joška Fišera uradila da Njemačku pretvorii u društvo moderne demokratije.“

Upravo je stoga ključ rješenja vječitih balkanskih previranja u mladima koji bi sami trebali graditi bolje odnosne i razumjeti prilike oslobođeni mržnje laži i poricanja.

Drugi dan konferencije biće posvećen genocidu u Srebrenici pod naslovom – Sjećanje za budućnost – petnaest godina nakon Srebrenice.

http://www.--- NO LINKS ---/novost/11944/Sjecanja ... -buducnost

[igrač]

Interview: Dr. Ellen J. Kennedy
Tragedija genocida je duboka bol

Dr. Ellen J. Kennedy, Direktorica u Centru za Holokaust i studije genocida na Univerzitetu Minesota, i izvršna direktorica organizacije "Svijet bez genocida", za n24 govori o genocidu i tretmanu žrtvava u BiH kao i o opasnostima od poricanja zločina koji se dogodio u Srebrenici.

N24: Smatrate li da se BiH adekvatno odnosi spram onoga što se dogodilo u Srebrenici prije 15 godina i spram žrtava i njihovih porodica?

Kennedy: To su uvijek problematična pitanja. Zasigurno prilika da budemo ovdje da se sjetimo i obilježimo je veoma značajna, ali je istovremeno važno da se svaki dan sjetimo šta se dogodilo. Tragedija genocida je duboka bol čovječanstva, duboka bol u našim sjećanjima, ali jedna važna stvar koje moramo biti svjesni jeste da se genocidi događaju iz više razloga, a jedan od najvažnijih je što mi, ljudi svuda u svijetu, to dozvolimo da se desi i ne smijemo nastaviti to raditi. Svijet je znao šta se dogodilo prije 15 godina u Srebrenici, svijet je znao za stravičnu opsadu Sarajeva. Svijet je stajao i gledao. Na svakoj je osobi da se oglasi protiv genocida, da se njihov glas čuje da oni neće prihvatiti takvu nehumanost prema drugom ljudskom biću.

N24: Ipak, ne čini li Vam se da u BiH ne postoji svijest o tome s obzirom da se još uvijek unutar zemlje od strane političara čuje poricanje genocida?

Kennedy: Negiranje je jedna od najvećih izopačenosti i posljednja je faza koju vidimo kod svakog genocida. Vidimo da je turska vlada negirala genociod koji je otomansko carstvo učinilo nad Jermenima. Vidjeli smo i mnogo negiranja Holokausta. Znamo da ima onih koji poriču i ovdje ovo što se dogodilo u Bosni. Znamo da ima onih koji poriču genocid i u Ruandi. Ne možemo dozvoliti da retorika poricanja sakrije istinu i moraju se uložiti napori da se istina održi

N24: Koliko je to opasno po buduće generacije?

Kennedy: Poricanje dozvoljava da se stravični zločini ponove. Ako kažemo da se ništa nije dogodilo ranije to znači da ne učimo iz istorije. To znači da ne razumijemo kako su se ovakve stvari mogle dogoditi običnim ljudima ma ko oni bili. Ne možemo dozvoliti poricanju da bude dio priče i dio koji će uništiti istinu. To ne može biti dio naše kulture.

N24: Politizacija zločina pa i srebreničkog genocida u BiH je prisutna na šta su upozorili mnogi eksperti. Da li je to adekvatan način da se odnosimo prema žrtvama?

Kennedy: Srebrenica je samo jedno od mjesta na kojima se dogodio stravičan zločin. Sjećanje i komemoracije moraju se odžavati svuda i ako to bude tako onda nema prilike da se stekne politička korist na jednom mjestu ako se to događa svuda, Politička se korist ne bi smjela graditi na račun sjećanja na užas i gubitak.

N24: Da li se, po vašem mišljenju, u BiH dovoljno pažnje posvećuje žrtvama genocida?

Kennedy: Postoje stvari koje se čine u drugim zemljama koje ja ne vidim da se dešavaju ovdje, a koje bi bile divne. Na primjer Holokaust – 52 hiljade preživjelih svoje su priče dokumentovali zabilježili na filmu ili tonski i dostupni su i preko interneta. Slična stvar se radi i u slučaju preživjelih u Ruandi i kambodži. Mislim da bi i ovdje trebao jedan državni program koji bi dokumentovao priče preživjelih. To je znak poštovanja prema onome što se dogodilo. To je način na koji se sjećanja čuvaju. To legitimira sve i čini gotovo nemogućim poricanje ispred svih tih svjedočanstava.

http://www.--- NO LINKS ---/novost/11968/Tragedij ... duboka-bol

[tabloid]

PISMO HARIZA HALILOVICA SRBIJANSKOM NOVINARU


Hariz Halilović
19.01.2010.

Dragi Ljubomire,

Zahvaljujem ti se na rođendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj rođendan, 15.1.2010. godine, objavio na Peščaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim činjenicu da ne samo da sam napunio četrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam dočekao još petnaest rođendana „viška“ - punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuđeno od Karadžića, Mladića, Ćosića i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!). Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog učitelja koji se tako zvao), nije lako dočekati četrdeseti rođendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajući da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu dočekali ni petnaesti - poput mog malog rođaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majčinih ruku u Potočarima, odveden u koloni bošnjačkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isključivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-čega-sve srpskog. Dino je pronađen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli rođak 11. jula 2007. pokopali u Potočarima. Rođak je za tu priliku došao iz Njemačke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio. I sam znaš, Ljubo, da si s četrnaest godina ipak još podobro manji od svih odraslih.

U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potočarima je pokopano još nekih pedesetak članova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu - uz to još stotinjak mojih školskih drugova, stotinjak komšija, stotinjak ljudi koje sam redovno sretao u prolazu, stotinjak onih koji su znali čiji sam ja „mali“... Evo ti slike naših imena iz Potočara, a ima nas i mimo prezimena Halilović; vidi pod Sulejmanović, Zukanović, Mustafić, Bečić, Salihović... Mnogi od ovih na listi bi ti sve ovo mogli opisati puno bolje od mene, jer je među njima bilo i pisaca i pjesnika i boema, onih koji su za života još ponešto stigli postići, i onih koji su o tome tek stigli sniti. Sad je na meni da i u njihovo ime govorim, da se i u njihovo ime zahvalim ljudima kao što si ti, Ljubo. Zahvaljujem ti što si, prije svega, čovjek u onom najhumanijem smislu, što razumiješ i suosjećaš. I što ne šutiš. I što nisi šutio!

Znam da ni tebi, s pravom, moji mrvi ne daju mira, a ja na takav mir i nemam pravo. A reći ću ti i ovo: skroz je čudan osjećaj stajati u Potočarima, nijemo iščitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime među njima. Znaš da bi „logično“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah između Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije rođake i što oni mlađi nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaćenih računa koji te čekaju negdje u tuđem svijetu gdje imaš adresu. I onda osjetiš da si jedino ovdje među svojima, skroz svoj.

I još ću ti reći, Ljubo, da sam jedino preživio zbog toga što sam se, kao jedan od rijetkih iz moje šire familije, u vrijeme ubijanja Srebrenice zatekao daleko od našeg podrinjskog zavičaja u istočnoj Bosni (tik uz zapadnu Srbiju). A nakon što mi je jula 1995. ubijen zavičaj, nisam se više imao gdje (a pogotovo kome) ni vratiti, pa sam zato i otišao što dalje od istočne Bosne i zapadne Srbije, do onih „ničijih“, koji s tim „našim“ ratom nisu imali ništa, onih Aboridžana koje pominješ u svom tekstu. Sad s njima, a i s raznim drugim „narodima“ i „narodnostima“, dijelim avlijske ograde; jest da je sve bez bratstva i jedinstva, ali zato uz međusobno poštovanje i civilizirano odstojanje: good morning za good morning.

A kad se jutrima, gledajući u nedogled okeana, sjetim rodnog Podrinja (a Podrinje je vazda bilo s obje strane Drine), sjetim se i VBR-ova, onih „ognjeva“ i „orkana“, na koje smo nekad bili ponosni i u njima gledali oličenje našeg bratsva i jedinstva, dok se „naša JNA“ kurčila na razno-raznim vojnim paradama svih onih davnih dvadeset-i-drugih decembara i dvadeset-i-petih majeva. E, ti su isti VBR-ovi, Ljubo, još pod istim oznakama, postavljeni na platou planine Tare, iz tvoje države, s tvoje strane Drine, palili i žarili moj zavičaj i ubijali moju rodbinu u mojoj zemlji. Ti „ognjevi“ i „orkani“ su do temelja (i mimo temelja) srušili i spržili i moju rodnu kuću. Sve se ovo dešavalo „legalno“, iz pozicije tvoje države, u po bijela dana - danima, sedmicama, mjesecima i godinama - i o tome znaju svi oni s tvoje strane Drine koji nemaju selektivnu amneziju zbog razloga raznoraznih. Ja znam da im ti pokušavaš probuditi potisnuta sjećanja.

Ti i tvoje kolege s Peščanika (i ostali miroljupci) ste kolektivna savjest i obraz države i naroda s te strane Drine, ono ljudsko što još valja i što je uvijek valjalo tamo. Zato ja, Ljubo, prihvaćam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobađam svake krivice za moju spaljenu kuću i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio - ali, kao što i ti reče, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim naređenjima i izvršenjima. Kamo sreće da je bilo više ljubomira, ne samo po imenu nego i po ubjeđenju, poput tebe, tamo „kod tebe“; ja ti onda ne bih nikad imao potrebe sve ovo ni pisati i puno bi ljudi bilo sretnije, pogotovo s moje strane Drine.

I još nešto Ljubo, zemljače bivši, poruči tim svojima tamo oko sebe, tim što su čvrsto odlučili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turčin (što ne bi mijenjalo zločin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih građevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesib (Sejdalija) Halilović, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Rođen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlučio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Oboje „Beograđani“, radili su kao sociolozi i referenti u Općini, skućili se brzo i zajedno zavoljeli Srebrenicu. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlađim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan. Nadin Omer je jedini preživjeli muškarac iz tog dijela moje rodbine.

Ne znam gdje li su danas, ni Omer, ni snaha Nada. Nažalost, puno nas je lakše nabrojati žive nego pobijene, a i ovo što nas je živo razbacani smo diljem ove nesretne planete, često više i ne znajući jedni za druge. Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odrađen k'o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od početka do kraja, učestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stručnjaka za razvalačenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potočare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neće (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i međudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Međutim, dok je mene živog, neće ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu ! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili - ne brojevima, nego imenima, datumima rođenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je činilo ljudima - i da tvoja država nađe sve one logističare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za početak, neka krenu odozgo i nađu Mladića!

Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!

Srdačno te pozdravljam!

Hariz Halilović je socijalni antropolog pri School of Philosophy, Anthropology and Social Inquiry, The University of Melbourne.

Svaka mu je na mjestu.

[simomatavulj]

ako je off, izbrisite, procitah ovo, pa se sje*a, nekad fakat ne mogu vjerovati u sve ovo sta se desavalo
http://www.e-novine.com/feljton/38631-e ... -uasa.html i citat:

Najveći zločin se desio u septembru 1992. godine kada su četnici doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali. Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od desetak metara. Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali, a potom na to mjesto bacali granate... (Broj dosjea: 480; Logor: KPD; Općina: Foča)

nikad zaboraviti, sta god da bude

Uzas...
Citam ovo i ne mogu doci sebi od soka... Sta se sve radilo, pogotovo po istocnoj Bosni...
Rekao bi moj dedo rahmetli :" Sjeme im se zatrlo da Bog da"... Ruzno za pozeliti, al stoki nista lijepo pozelit ne mozes...

Kome to pricas moj prijatelju? Eno ti na temi Fudbal, "covjek" vec ispisao 20-tak stranica, "covjek" koji je bio pripadnik navijacke grupa GENOCID - ZVORNIK (i time se sa ponosom hvalio), a sada je po uzoru na cuvenu zlocinacku jedinicu "Vukovi sa Drine" pripadnik tih vukova. "Covjek" je vec vise puta ponovio i pitao zasto se na utakmicama klubova iz federacije pojavljuju "ratne zastave" (misli na ljiljane) jer je od tih zastava stradao njegov narod??????????? I moj pobratime, vjerovao ti ili ne banira se svako ko ga krivo pogleda, uz sveopste odobravanje vecine ucesnika, koju su odusevljeni da neko od Srba hoce sa njima pricati ("vidi ga sto je kulturan", "pametan decko", "bolji od vecine Bosnjaka..." - samo su neki od komentara.
A u tom istom Zvorniku jedan od vidjenijih navijaca tamnosnjeg fudbalskog kluba bio je Abdulah Buljubasic - Bubica, poznat kao vozac direktora Glinice Jevte Subotica. Na pocetku agresije pobjegao u Madjarsku, da bi stupio u kontakt sa svojim "saborcima sa tribina" Srbima iz Zvornika da vidi "sta se to tamo desava". Posle jednogalsnog uvjeravanja da je bezbjedan, vratio se i javio "prijateljima". Nabijen je na kolac (u najbukvalnije smislu te rijeci) i umirao par dana u strasnim mukama. Ponekada (sve cesce i cesce) me sramota sto sam Bosnjak.

[Only1]

Kakav smo mi zaboravan i oprostajan narod netreba se ni cuditi zlim stvarima koje nam nase komsije pripremise/pripremaju. Desilo je se nama genocida i u Drugom Svjetskom Ratu, pogotovo u Podrinju, a mi zaboravismo vjerovajuci u neki suzivot i bratstvo i vidjesmo sta nam se desi u proslom ratu. Nikad zaboraviti i uciti svoju djecu pamte sve sta su nam nase 'komsije' ucinile.

[simomatavulj]

Kakav smo mi zaboravan i oprostajan narod netreba se ni cuditi zlim stvarima koje nam nase komsije pripremise/pripremaju. Desilo je se nama genocida i u Drugom Svjetskom Ratu, pogotovo u Podrinju, a mi zaboravismo vjerovajuci u neki suzivot i bratstvo i vidjesmo sta nam se desi u proslom ratu. Nikad zaboraviti i uciti svoju djecu pamte sve sta su nam nase 'komsije' ucinile.

Da, taj podanicki mentalitet je nam haman sudbina. Sjecam se rijeci moga rahmetli oca: "nemoj nikada nazao uciniti ljudima, posebno ne nasim komsijama Srbima " I tako dolje i tome blize. Nazalost, takvo srce mu nije pomoglo da ne bude zaklan na kucnom pragu. A ja sada naidjem na tzv bosansku stranicu kad ono tamo moj komsija Srbin, bivsi pripadnik genocida a sadasnji vukova (sa drine), avaza li avazi...dok ga bosanci (ja mislim u ogromnom broju Bosnjaci) zadivljeno slusaju i tapsaju po remenu dok recituje sastav tima ( Goran, Jovo, Stevo, Milorad, Dragan, Spasoje, Miladin, Petar) iz grada u kojem su dvotrecinska vecina bili Bosnjaci. U ocekivanju bana, ovima o kojima sam pricao (sto tapsu i klimaju glavom) iskreno zelim da im se desi ono sto se desilo mome ocu. Mozda ta njihova sudbina spasi nove generacije, kao sto je i oceva spasila mene.

[star(i)mo]

15 godina! Rahmet im dusi! Nek' im je laka zemlja bosanska...