Da se nikad ne zaboravi ...

[fukara_tz]

VLASENICA 21.juni 2008 Dženaza za 33 žrtve agresije i genocida

[fukara_tz]

BRČKO 14.juni 2008 Dženaza za 47 žrtava agresije i genocida

[fukara_tz]

VLASENICA/ZAKLOPAČA 21.juni 2008 Dženaza za 55 žrtava agresije i genocida

[fukara_tz]

SREBRENICA 11. juli Dženaza za 307 žrtava agresije i genocida

[fukara_tz]

KOZARAC 23. juli Dženaza za 70 žrtava agresije i genocida






Pored dokumentovanih i nabrojanih dzenaza bila je jos jedna za tri civila u Bijeljini (otac i dva sina). Sigurno da je bilo jos al eto to je ono sto sam upratio.
Ukupan broj ukopanih civilnih žrtava agresije i genocida u 2008 godini (prema gore navedenoj evidenciji) je 564 žrtve

[fukara_tz]

[Soul_Sista]

Preuzeto sa Srebrenica Genocide Blog(SGB):

BOSNIAK WOMEN & CHILDREN BURNED ALIVE BY SERBS AROUND SREBRENICA


VIEWER DISCRETION ADVISED

The events preceding and leading to the Srebrenica genocide included unprecedented levels of cruelty committed by Bosnian Serbs around Srebrenica against the civilian Bosniak (Bosnian Muslim) population of the Podrinje.

In order to prolong the suffering of innocent victims, Serbs around Srebrenica would barricade Bosniak women, children, and elderly men in abandoned houses and then set them on fire alive.

Those who tried to escape would be fired upon and killed. The youngest victim was 2 days old baby whose remains contained multiple bullet holes. Some babies died in their mothers' wombs as you can see in forensic photos provided below. According to numerous testimonies presented at the ICTY, main organizers of these crimes were Mitar Vasiljevic, Milan Lukic, and Sredoje Lukic.

Forensic evidence was collected by the U.N. war crimes investigators. The remains of victims were analyzed by the Department of Pathology at the University Clinical Center Tuzla and archived by Genocid.org project.



PHOTO: Remains of a pregnant Bosniak woman and her unborn baby excavated from a mass grave Suha in the Srebrenica region, near Bratunac. Fetus body was preserved in mother's womb with klix legs and undeveloped brain clearly visible. The woman was barricaded in an abandoned house and then set on fire by Bosnian Serbs. When she tried to escape, she was shot with a single bullet to her stomach.



PHOTO: Remains of a pregnant Bosniak (Bosnian Muslim) woman and her unborn baby excavated from the mass grave Suha in Srebrenica region, near Bratunac. Baby's undeveloped head, fingers, and legs are clearly visible. The woman was barricaded in an abandoned house and then set on fire by Bosnian Serbs around Srebrenica. When she tried to escape, she was shot with a single bullet to her stomach.



PHOTO: Pathologist at the University Clinical Center Tuzla inspects remains of unborn Bosniak baby that was found in a womb of a murdered mother. The woman was barricaded in an abandoned house and then set on fire by Bosnian Serbs around Srebrenica. When she tried to escape, she was shot with a single bullet to her stomach. The victims' remains were excavated from the mass grave Suha in Srebrenica region, near Bratunac.



PHOTO: Remains of a baby bottle and baby clothing containing multiple bullet holes were excavated from the mass grave Suha in the Srebrenica region, near Bratunac. The Bosniak victims were barricaded in an abandoned house, set on fire, and burned alive in 1992 by Bosnian Serbs around Srebrenica.

Ponekad udjem i prelistam temu, i sad sam to uradila da vidim ove zadnje postove ALI ALI ALI ovo je...zavrti mi se u stomaku

[fukara_tz]

Šokantna ispovjest Senide Bećirović

Još nisam potpuno svjesna šta se događa. Lijepo je oko sebe imati porodicu. Odrasla sam sa dvije osobe, a sada znam da ima mnogo ljudi koji me vole, koji su sve ove godine vjerovali da sam živa.

Nepoznata sudbina

Ovim riječima 17-godišnja Senida Bećirović iz Capardi kod Kalesije opisuje svoje osjećaje nakon što se, poslije punih 16 godina života u Beogradu pod imenom Mila Janković kod staratelja Živka i Živane Janković, vratila u rodno mjesto i susrela s pravim ocem i rođacima.

Njena šokantna životna priča koju je jučer tokom boravka u Kalesiji ispričala "Dnevnom avazu" počinje u maju 1992. godine. Tada je imala samo devet mjeseci.

Iz kuće u Capardama, sela koje je okupirala srpska vojska, odnio ju je jedan vojnik. Od tada sve do maja prošle godine ni o njoj, ni o njenoj majci Senadi i starijoj sestri Sandi porodica ništa nije znala. Senida se nakon 16 godina pojavila živa i zdrava u zagrljaju oca Muhameda, dok je sudbina njene majke i sestre još nepoznata.

- Znala sam da mi Živko i Živana nisu pravi roditelji. To su mi od početka govorili i drago mi je zbog toga. Imala sam lijepo djetinjstvo. Puno su mi pomogli u životu i dan-danas mi pomažu. I gdje god da budem bila, nikad ih neću zaboraviti - priča Senida.

Kaže da se Jankovićima godinama javljalo puno ljudi tvrdeći da su njeni roditelji.

- Zvali su iz Slovenije, Mađarske, Makedonije... Živko i Živana nikada nisu pravili probleme iako ih je sve to emotivno pogađalo. Uvijek su govorili, ako se dokaže da su to moji roditelji, da idem s njima - govori Senida.

Zvali je Ruža

O tome kako je dospjela u dom Jankovića u Beogradu, koji su izgubili dva sina u saobraćajnoj nesreći, zna iz onoga što joj je ispričala Živana.

- Ona mi je ispričala da me vojnik našao u kući, u kolijevci, odnio me svojoj majci u Vlasenicu, koja se zvala Ruža. Rekla mi je da su me u početku zvali Ruža, po njoj. Onda me Ruža dala Desi iz Centra za socijalni rad, a odatle sam otišla kod Zdravke Elez, kod koje sam bila dva mjeseca. Onda je, kako mi je Živka ispričala, u "Politici" objavljen poziv za usvajanje i starateljstvo, pa su se njih dvoje javili - prepričava Senida.

Kaže da su joj sve ispričali o njenom porijeklu, i o ratu, i o Bosni, i ko je i odakle je.

- Međutim, ispočetka nisam htjela tražiti bilo koga od svoje porodice. Vjerovatno nisam bila psihički spremna za to. Prije godinu odlučila sam početi tražiti oca. Otišla sam u Centar za socijalni rad u Čukarici u Beogradu i oni su sve pokrenuli. S ocem sam se prvi put srela u maju prošle godine. Ne postoje riječi koje mogu opisati taj naš prvi susret - kaže ova djevojka, koja se još navikava na novi život.

Prvi susret s tetkom

Senida se jučer prvi put susrela s tetkom Šuhrom Omerović iz Sarajeva, majčinom sestrom.

- Nevjerovatno je koliko liči na svoju majku - govorila je kroz suze Šuhra, milujući Senidu po obrazima.

S ocem ću tražiti majku i sestru

Senida čeka da dobije ličnu kartu i pasoš kako bi otišla u posjetu ocu Muhamedu, koji je u Njemačkoj.

- Nadam se i da su moje mama i sestra žive. Nadu nikada ne treba izgubiti, to se, evo, pokazalo i u mom slučaju. Voljela bih znati gdje su, da li su žive. Zajedno s ocem, učinit ću sve da ih pronađem - istrajna je Senida Bećirović.

Ime uklesano na spomeniku




Na spomen-obilježju kod džamije u selu Hajvazi nalaze se imena ubijenih i nestalih mještana nekoliko kalesijskih sela. Među njima je i ime Senide Bećirović, njene majke i sestre.

- Čudno je gledati u ovakav spomenik sa svojim imenom - govorila je jučer Senida stojeći pored obilježja.
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme ... -vlasenicu

[fukara_tz]

[fukara_tz]

Kačavenda iskoristio Božić da falsificira historiju

Vasilije Kačavenda, episkop zvorničko-tuzlanski sa sjedištem u Bijeljini i jedini vladika koji nije poslušao preporuku Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve da se sve vladike vrate u predratna sjedišta eparhija, a Tuzla je bila sjedište njegove eparhije, povodom Božića ponovo je demonstrirao svoje shvatanje mira i suživota.



U utorak navečer na svetoj liturgiji u hramu Svetog Đorđa u Bijeljini podsjetio je Semberce "da su nam srušili crkvu kako bi podigli svoju bogomolju", aludirajući na historijski falsifikat koji uporno ponavlja i Mirko Babić, direktor Muzeja Semberije, da je bijeljinska Atik džamija podignuta na temeljima pravoslavne crkve.

Multietnički tim arheologa prije početka obnove u ratu srušene Atik džamije vršio je iskopavanja na tom lokalitetu i utvrdio da ne postoje tragovi pravoslavnog groblja niti drugog hrama.

Kačavenda nije podsjetio Semberce da je plac za izgradnju Hrama svetog Đorđa krajem 19. stoljeća poklonila ugledna Bijeljinka Hanumica Osmanbegović, niti da je sjedište njegove eparhije protuzakonito izgrađeno na temeljima 11 bošnjačkih kuća, od kojih većina ni do danas nije isplaćene njihovim vlasnicima. Ali je zato, nakon paljenja badnjaka na platou ispred zgrade Općine, rekao i da "Semberija ima dovoljno crkava i da će ih biti i više, s većim i jačim zvonima, kako nas ovi ne bi mogli ometati", misleći na ezan s Atik džamije.

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme ... -historiju


Ratni zločinac o ezanu u Bijeljini



Kacavenda da li se molite za Radovana Karadzica?




Kacavenda o optuzbama iz Federacije



"Zna se ko je poceo" / Podrinje



Kacavenda o tuzlanskim Srbima (konkretno o Srbinu iz organizacije Front

[fukara_tz]

11.01.2009.

Tuzla

Održani mirni protesti ˝Žena Srebrenice˝

Ne dozvolite da se dogodi nova Srebrenica

Današnji mirni protest "Žena Srebrenice" predstavnice Udruženja iskoristile su da skrenu pažnju javnosti na svoje nestale ali i na stradanje civila u pojasu Gaze. Sve što se sada dešava civilima u okuženju Podrinjcima je asocijacija na golgotu koju su i sami prošli. Uz izvezene jastučnice sa imenima članova porodice danas su nosili slike stradalih u Gazi kao i transparente sa porukama osude ubijanja u Gazi. Smatraju da ono što se dešava u pojasu Gaze treba nazvati pravim imenom, a to je genocid. Na današnjem skupu je bio i načelnik Opštine Srebrenica koji je također izrazio svoje nezadovoljstvo sporošću u traženju nestalih Srebreničana kao i na sličnost događanja u Srebrenici 1995. godine i 2009. u Gazi.



Žene kažu da su na današnje mirne proteste, na kojima su pokušale da skrenu pažnju javnosti na svoje i probleme ljudi u Palestini, pozvale da dođu sve istomišljenike smatrajući da se treba vršiti pritisak na sve koji mogu nešto učiniti. Što zbog hladnoće, a više zbog neobavještenosti građana, osim predstavnika Udruženja skupu je prisustvovalo svega nekoliko učenika iz Tuzle.

[izdaleka]

Sradalnici su ocito oprostili svojim dzelatima, cak su i zaboravili uzas kroz koji su prosli,
Sta jos treba da nam se dogodi da bi smo se probudili i srusili udbase i izdajnike Bosne i Hercegovine?

[fukara_tz]

Odluka Evropskog parlamenta
11. juli biće dan sjećanja na genocid u Srebrenici
Danas, 15. januara 2009. godine Evropski parlament (EP) je na ovogodišnjem prvom plenarnom zasjedanju u Strasbourgu donio rezoluciju o Srebrenici, sa kojom EP poziva države članice EU i države zapadnog Balkana, da obilježe 11. juli danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

U rezoluciji, koju su zajedno predložile sve političke grupacije u EP, naglašeno je, da se potrebno podsjetiti i prikladno pokloniti svim žrtvama zločina, koji su počinjeni za vrijeme ratova na Balkanu.

Rezolucija je donesena tačno tri mjeseca od kada je u Briselu bila delegacija „Udruženja majki Srebrenice i Žepe“, koja je potpredsjednici Evropskog parlamenta Diani Wallis iz političke grupacije Liberala i Demokrata za Evropu (ALDE), izručila prijedlog rezolucije o Srebrenici u prisutnosti slovenskog poslanika u EP Jelka Kacina (LDS/ALDE). Diana Wallis je prošle godine zajedno sa slovenskim poslanikom u Evropskom parlamentu Jelkom Kacinom prisustvovala komemoraciji u Potočarima (Srebrenica). Uručivanju prijedloga rezolucije u EP prisustvovao je i vrhovni poglavar muslimana u Bosni i Hercegovini reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić.

U obrazloženju prijedloga rezolucije slovenski poslanik u EP Jelko Kacin je između ostalog rekao: »Srebrenica je i zataškavanje zločina i uništavanje masovnih grobnica. Srebrenicu moramo ugraditi u naše zajedničko historijsko pamćenje i u temelje proširenja EU na područje zapadnog Balkana. Ne smijemo pristajati na diskriminatorne i isključive stereotipe o pojedinim narodima, boriti se moramo protiv kolektivne krivice. Odgovorni za genocid u Srebrenici moraju u Haag, na sud, u zatvor, mi moramo zajednički pomoći graditi i omogućiti evropsku budućnost za Srebrenicu, za tamošnje ljude i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Posebno bi se zahvalio konferenciji predsjednika, koja je jednoglasno podržala prijedlog, da mlade Bošnjake i Srbe iz Srebrenice zajedno, svake godine, pozovemo u EP, da bi izvan Srebrenice, bez pritisaka i stresova domaće sredine razmišljali, planirali i gradili zajedničku i ljepšu budućnost za Srebrenicu i cijelu BiH. Ova Rezolucija nije namijenjena prošlosti. Iako govori i o mrtvima namijenjena je živima i njihovoj boljoj budućnosti.

Međunarodni institut IFIMES pozdravlja donošenje rezolucije i nada se, da će se i države zapadnog Balkana odazvati i obilježiti 11. juli/srpanj kao dan žalosti i sjećanja na počinjeni genocid u Srebrenici. Majke Srebrenice, koje su u ratu izgubile svoje najbliže, svjesne su, da budućnost zapadnog Balkana nije moguća bez istine, pravde i pomirenja. Žele stabilnu i sigurnu regiju za sve generacije, koje dolaze, sa nadom, da se takvi zločini neće više nikada dogoditi.

Međunarodni institut IFIMES upozorava, da domaći političari u Bosni i Hercegovini i na zapadnom Balkanu ne smiju zloupotrijebiti donesenu rezoluciju o Srebrenici za pridobivanje političkih poena nego tu priliku treba iskoristiti kao korak naprijed ka neophodnom pomirenju na zapadnom Balkanu.

Kao što je zapisano u donesenoj rezoluciji, genocid u Srebrenici dogodio se u mjesecu julu/srpnju 1995.godine, kada su srpske snage pod komandom generala Ratka Mladića, koji je neposredno bio podređen tadašnjem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, ubile preko 8.000 bosanskih muslimana (Bošnjaka) prije svega muškaraca i dječaka te deportirale skoro 25.000 žena, djece i starijih. Tako je počinjen najveći ratni zločin u Evropi poslije završetka drugog svjetskog rata.

Evropski parlament je jedina institucija EU, koji neposredno predstavlja građane država članica, zbog toga je toliko još važnije, da je rezoluciju donio uz podršku svih poslaničkih grupa, što daje poseban pečat nedavno okončanoj godini međukulturnog dijaloga u Evropi.
(Sarajevo-x.com)

[arzuhal]

Odluka Evropskog parlamenta
11. juli biće dan sjećanja na genocid u Srebrenici
Danas, 15. januara 2009. godine Evropski parlament (EP) je na ovogodišnjem prvom plenarnom zasjedanju u Strasbourgu donio rezoluciju o Srebrenici, sa kojom EP poziva države članice EU i države zapadnog Balkana, da obilježe 11. juli danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

U rezoluciji, koju su zajedno predložile sve političke grupacije u EP, naglašeno je, da se potrebno podsjetiti i prikladno pokloniti svim žrtvama zločina, koji su počinjeni za vrijeme ratova na Balkanu.

Rezolucija je donesena tačno tri mjeseca od kada je u Briselu bila delegacija „Udruženja majki Srebrenice i Žepe“, koja je potpredsjednici Evropskog parlamenta Diani Wallis iz političke grupacije Liberala i Demokrata za Evropu (ALDE), izručila prijedlog rezolucije o Srebrenici u prisutnosti slovenskog poslanika u EP Jelka Kacina (LDS/ALDE). Diana Wallis je prošle godine zajedno sa slovenskim poslanikom u Evropskom parlamentu Jelkom Kacinom prisustvovala komemoraciji u Potočarima (Srebrenica). Uručivanju prijedloga rezolucije u EP prisustvovao je i vrhovni poglavar muslimana u Bosni i Hercegovini reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić.

U obrazloženju prijedloga rezolucije slovenski poslanik u EP Jelko Kacin je između ostalog rekao: »Srebrenica je i zataškavanje zločina i uništavanje masovnih grobnica. Srebrenicu moramo ugraditi u naše zajedničko historijsko pamćenje i u temelje proširenja EU na područje zapadnog Balkana. Ne smijemo pristajati na diskriminatorne i isključive stereotipe o pojedinim narodima, boriti se moramo protiv kolektivne krivice. Odgovorni za genocid u Srebrenici moraju u Haag, na sud, u zatvor, mi moramo zajednički pomoći graditi i omogućiti evropsku budućnost za Srebrenicu, za tamošnje ljude i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Posebno bi se zahvalio konferenciji predsjednika, koja je jednoglasno podržala prijedlog, da mlade Bošnjake i Srbe iz Srebrenice zajedno, svake godine, pozovemo u EP, da bi izvan Srebrenice, bez pritisaka i stresova domaće sredine razmišljali, planirali i gradili zajedničku i ljepšu budućnost za Srebrenicu i cijelu BiH. Ova Rezolucija nije namijenjena prošlosti. Iako govori i o mrtvima namijenjena je živima i njihovoj boljoj budućnosti.

Međunarodni institut IFIMES pozdravlja donošenje rezolucije i nada se, da će se i države zapadnog Balkana odazvati i obilježiti 11. juli/srpanj kao dan žalosti i sjećanja na počinjeni genocid u Srebrenici. Majke Srebrenice, koje su u ratu izgubile svoje najbliže, svjesne su, da budućnost zapadnog Balkana nije moguća bez istine, pravde i pomirenja. Žele stabilnu i sigurnu regiju za sve generacije, koje dolaze, sa nadom, da se takvi zločini neće više nikada dogoditi.

Međunarodni institut IFIMES upozorava, da domaći političari u Bosni i Hercegovini i na zapadnom Balkanu ne smiju zloupotrijebiti donesenu rezoluciju o Srebrenici za pridobivanje političkih poena nego tu priliku treba iskoristiti kao korak naprijed ka neophodnom pomirenju na zapadnom Balkanu.

Kao što je zapisano u donesenoj rezoluciji, genocid u Srebrenici dogodio se u mjesecu julu/srpnju 1995.godine, kada su srpske snage pod komandom generala Ratka Mladića, koji je neposredno bio podređen tadašnjem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, ubile preko 8.000 bosanskih muslimana (Bošnjaka) prije svega muškaraca i dječaka te deportirale skoro 25.000 žena, djece i starijih. Tako je počinjen najveći ratni zločin u Evropi poslije završetka drugog svjetskog rata.

Evropski parlament je jedina institucija EU, koji neposredno predstavlja građane država članica, zbog toga je toliko još važnije, da je rezoluciju donio uz podršku svih poslaničkih grupa, što daje poseban pečat nedavno okončanoj godini međukulturnog dijaloga u Evropi.
(Sarajevo-x.com)

Hvala ti za ovo!

[fukara_tz]

15.01.2009

Tuzla

Šta je dijete skrivilo da mu se puca u glavu

Kada čovjeku koji je u posljednjih nekoliko godina iz masovnih grobnica ekshumirao i sudskomedicinski obradio stotine posmrtnih ostataka zasuze oči zbog prizora koji je vidio, onda sve druge riječi postanu izlišne.



S time se jučer u Komemorativnom centru Tuzla suočio dr. Vedo Tuco, vještak sudske medicine. Na stolu ispred njega našli su se posmrtni ostaci dvoje djece, ekshumirane iz masovnih grobnica u Pelemišima kod Šekovića i u Bratuncu.

- Ovakvi slučajevi, kada ispred sebe na stolu imate dijete od tri ili četiri godine, a drugo tek nešto starije, čak ni ljude poput nas, bez obzira na to što smo zbog vrste posla koji radimo prilično otporni, ne može ostaviti ravnodušnima. Mora se čovjek zapitati šta je i kome je ovo dijete moglo nešto skriviti i kakav mora biti profil tog čovjeka koji mu je pucao u glavu - kaže dr. Tuco.

Identitet dvoje djece nije poznat. Dr. Tuco pretpostavlja da je manje dijete imalo između dvije i po i pet, a drugo između sedam i devet godina. Tokom sudskomedicinske ekspertize dr. Tuco će odrediti spol, visinu i starost djece te oštećenja na tijelima koja se mogu dovesti u vezu s uzrokom smrti. Na lobanji mlađeg djeteta, kaže on, jasno se vidi
oštećenje nastalo projektilom ispaljenim iz vatrenog oružja.

Da bi žrtve bile identificirane, dr. Tuco uzet će i uzorke kosti ili zuba i poslati ih u Sarajevo, gdje će se izvršiti izolacija DNK koji će biti upoređen s bazom podataka koja sadrži DNK osoba koje traže svoje nestale. Za dva mjeseca znat će se identitet djece, nakon čega će o tome biti obaviješteni članovi njihovih porodica.


Ubijane i trudnice

- Nije bilo nijedne godine našeg rada a da među žrtvama nema djece starosti od desetak do 15 godina, ali i mlađe. Čak i nerođene. Imali smo prošle godine identifikaciju jedne Romkinje koja je ubijena u osmom ili devetom mjesecu trudnoće. Tokom obrade tijela, u stomaku sam pronašao male kosti, a porodica je kasnije potvrdila da je ona bila trudna - kaže dr. Tuco.

(AVAZ)

[Prozor]

Odluka Evropskog parlamenta
11. juli biće dan sjećanja na genocid u Srebrenici
Danas, 15. januara 2009. godine Evropski parlament (EP) je na ovogodišnjem prvom plenarnom zasjedanju u Strasbourgu donio rezoluciju o Srebrenici, sa kojom EP poziva države članice EU i države zapadnog Balkana, da obilježe 11. juli danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

U rezoluciji, koju su zajedno predložile sve političke grupacije u EP, naglašeno je, da se potrebno podsjetiti i prikladno pokloniti svim žrtvama zločina, koji su počinjeni za vrijeme ratova na Balkanu.

Rezolucija je donesena tačno tri mjeseca od kada je u Briselu bila delegacija „Udruženja majki Srebrenice i Žepe“, koja je potpredsjednici Evropskog parlamenta Diani Wallis iz političke grupacije Liberala i Demokrata za Evropu (ALDE), izručila prijedlog rezolucije o Srebrenici u prisutnosti slovenskog poslanika u EP Jelka Kacina (LDS/ALDE). Diana Wallis je prošle godine zajedno sa slovenskim poslanikom u Evropskom parlamentu Jelkom Kacinom prisustvovala komemoraciji u Potočarima (Srebrenica). Uručivanju prijedloga rezolucije u EP prisustvovao je i vrhovni poglavar muslimana u Bosni i Hercegovini reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić.

U obrazloženju prijedloga rezolucije slovenski poslanik u EP Jelko Kacin je između ostalog rekao: »Srebrenica je i zataškavanje zločina i uništavanje masovnih grobnica. Srebrenicu moramo ugraditi u naše zajedničko historijsko pamćenje i u temelje proširenja EU na područje zapadnog Balkana. Ne smijemo pristajati na diskriminatorne i isključive stereotipe o pojedinim narodima, boriti se moramo protiv kolektivne krivice. Odgovorni za genocid u Srebrenici moraju u Haag, na sud, u zatvor, mi moramo zajednički pomoći graditi i omogućiti evropsku budućnost za Srebrenicu, za tamošnje ljude i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Posebno bi se zahvalio konferenciji predsjednika, koja je jednoglasno podržala prijedlog, da mlade Bošnjake i Srbe iz Srebrenice zajedno, svake godine, pozovemo u EP, da bi izvan Srebrenice, bez pritisaka i stresova domaće sredine razmišljali, planirali i gradili zajedničku i ljepšu budućnost za Srebrenicu i cijelu BiH. Ova Rezolucija nije namijenjena prošlosti. Iako govori i o mrtvima namijenjena je živima i njihovoj boljoj budućnosti.

Međunarodni institut IFIMES pozdravlja donošenje rezolucije i nada se, da će se i države zapadnog Balkana odazvati i obilježiti 11. juli/srpanj kao dan žalosti i sjećanja na počinjeni genocid u Srebrenici. Majke Srebrenice, koje su u ratu izgubile svoje najbliže, svjesne su, da budućnost zapadnog Balkana nije moguća bez istine, pravde i pomirenja. Žele stabilnu i sigurnu regiju za sve generacije, koje dolaze, sa nadom, da se takvi zločini neće više nikada dogoditi.

Međunarodni institut IFIMES upozorava, da domaći političari u Bosni i Hercegovini i na zapadnom Balkanu ne smiju zloupotrijebiti donesenu rezoluciju o Srebrenici za pridobivanje političkih poena nego tu priliku treba iskoristiti kao korak naprijed ka neophodnom pomirenju na zapadnom Balkanu.

Kao što je zapisano u donesenoj rezoluciji, genocid u Srebrenici dogodio se u mjesecu julu/srpnju 1995.godine, kada su srpske snage pod komandom generala Ratka Mladića, koji je neposredno bio podređen tadašnjem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, ubile preko 8.000 bosanskih muslimana (Bošnjaka) prije svega muškaraca i dječaka te deportirale skoro 25.000 žena, djece i starijih. Tako je počinjen najveći ratni zločin u Evropi poslije završetka drugog svjetskog rata.

Evropski parlament je jedina institucija EU, koji neposredno predstavlja građane država članica, zbog toga je toliko još važnije, da je rezoluciju donio uz podršku svih poslaničkih grupa, što daje poseban pečat nedavno okončanoj godini međukulturnog dijaloga u Evropi.
(Sarajevo-x.com)

[fukara_tz]

18.01.2009

Bratunac / Voljavica

Nikakva rezolucija ne može vratiti moju djecu

Od 11. jula 1995. godine svaki dan u životu Habibe Mašić iz Voljevice kod Bratunca je isti. Budi se i liježe s mislima o svojim sinovima Sademu i Sadmiru i mužu Sadiji. Sva trojica ubijena su tog krvavog jula u pokušaju da iz Srebrenice uteknu Mladićevim krvnicima i domognu se slobodne teritorije. Sadmir je imao tek 18, a Sadem 19 godina. Habiba je prošle godine muža ukopala u Memorijalnom centru Potočari.

Habiba Mašić sa slikama svojih najmilijih: Svaki dan isti


- Tijelo mu je u dijelovima pronađeno u pet različitih sekundarnih masovnih grobnica! Javili su mi skoro da su našli i dio tijela jednog od mojih sinova. Još ne znaju kojeg - priča nam nesretna srebrenička majka.

Pokazuje njihove slike. Sadijinu je otrgnula s lične karte i uspjela sačuvati, a Sademovu i Sadmirovu dobila od rodbine kada je stigla u Tuzlu.

- Njih nema, a sve što je ostalo su ove slike, tuga i sjećanje. Pratila sam to što se događalo u Evropskom parlamentu i donošenje te rezolucije da 11. juli bude Dan sjećanja u cijeloj Evropi. Zadovoljna sam da su konačno shvatili šta se dogodilo u Srebrenici. To je prvi put da je i ta Evropa učinila nešto dobro. Eh, da su takve rezolucije donošene 1995. godine, Srebrenica se ne bi ni dogodila - govori Habiba.

Svjesna je, kaže, da joj nikakva rezolucija, nikakav papir, ničije priznanje ne može vratiti djecu i muža. Ali, dodaje, to treba da bude pouka i poruka za budućnost, da se izbjegnu druge Srebrenice.

- Ako se na ovome završi, ni taj papir, ni dan žalosti ništa neće značiti. Sve dok Mladić i Karadžić ne budu osuđeni, porodice neće biti zadovoljne. Ne samo oni, nego i svi zločinci koje moramo svakodnevno gledati po Bratuncu i Srebrenici. Zločinaca još ima i u institucijama RS. Zašto ja moram obarati glavu pred podrugljivim osmijesima zločincima koji su pobili moju djecu - pita se Habiba.

Gaza je druga Srebrenica

- Žalosno je da zlo nije prestalo, da se svijet nije opametio. Eto šta se događa u Gazi. Zar se mora pobiti toliko ljudi da bi neko reagirao? Zar ne može Amerika zaustaviti taj Izreal, zar ne može Evropa sada donijeti tu neku rezoluciju o Gazi? Ako budu kao za Srebrenicu čekali 13 godina, šta će onda vrijediti te njihove rezolucije - kaže Habiba.

(AVAZ)

[fukara_tz]

Djeca Gaze i slike podrske Bosanaca

[SnezanaM]

Ovu temu bi sva djeca trebala da pogledaju, da vide i da nikad ne budu kao svoji roditelji (cast izuzecima)

[Prozor]

Kakva djeca, djeca trebaju da se igraju zmire i da se skinu sa kompjutera....ovo treba da pogleda svaka osoba na Balkanu i u Evropi sto je stasala u pubertet. No, i mnogi odrasli se vole igrati zmire. Ako nista, ovo je jedina tema na forumu sto se tice agresije i genocida a da nije zagadjena fasistickim komentarima.

Ponovo iskazujem ogromnu zahvalnost @fukari_tz za sve sto je ucinio i sto cini, da te Allah dz.s nagradi za svako slovo!

[Prozor]

PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA DEPORTACIJU BH. IZBJEGLICA U CRNOJ GORI


Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina Vrhovnog državnog tužilaštva podiglo je optužnicu sa prijedlogom za određivanje pritvora protiv devet osoba zbog ratnog zločina u slučaju deportacije Muslimana i Srba iz Crne Gore 1992. godine.
Optuženi su, kako je danas saopštilo Vrhovno državno tužilaštvo, bivši pomoćnici ministra unutrašnjih poslova za državnu i javnu bezbjednost Boško Bojović i Milisav Marković, načelnik sektora za poslove bezbjednosti Službe državne bezbjednosti u Herceg Novom Radoje Radunović, kao i Duško Bakrač, operativni radnik u Sektoru te službe.

Optuženi su i rukovodilac Sektora za poslove službe državne bezbjednosti u Ulcinju Božidar Stojović, načelnik Centra bezbjednosti i Stanice milicije u Herceg Novom, Milorad Ivanović i Milorad Šljivančanin.

Optužnica je podignuta i protiv načelnika Centra bezbjednosti Bar Branka Bujića i načelnika Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj Sretena Glendže.

Svi oni optuženi su zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije.

Okrivljenima se stavlja na teret da su tokom maja 1992. godine u Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju, kršeći pravila međunarodnog prava, nezakonito preseljavali civilno stanovništvo - državljane Bosne i Hercegovine muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status "izbjeglice".

Oni su to činili izvršavajući naredbu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, pokojnog Pavla Bulatovića, zajedničkim aktivnostima službe državne i javne bezbjednosti.

Optuženi su protivpravno uhapsili i više puta prinudno preselili 79 osoba, državljana BiH, i predali ih radnicima Sekretarijata za unutrašnje poslove Sokolac, Srebrenica i Foča, kao i Kazneno-popravnom domu Foča.

Vrhovno državo tužilaštvo je, s obzirom na to da je krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva teška povreda normi međunarodnog prava i da je u Krivičnom zakonu inkriminisano kao jedno od najtežih krivičnih djela, predložilo određivanje pritvora.

"Predmet ratnog zločina, koji je u javnosti poznat kao 'slučaj Bukovica', još se nalazi u postupku istrage kod Višeg suda u Bijelom Polju, po zahtjevu za dopunu, koji je podnijelo Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina“, navodi se u saopštenju iz Vrhovnog državnog tužilaštva.
(Onasa)

[SnezanaM]

Kakva djeca, djeca trebaju da se igraju zmire i da se skinu sa kompjutera....ovo treba da pogleda svaka osoba na Balkanu i u Evropi sto je stasala u pubertet. No, i mnogi odrasli se vole igrati zmire. Ako nista, ovo je jedina tema na forumu sto se tice agresije i genocida a da nije zagadjena fasistickim komentarima.

Ponovo iskazujem ogromnu zahvalnost @fukari_tz za sve sto je ucinio i sto cini, da te Allah dz.s nagradi za svako slovo!

I velika VECINA njih preskace ovu temu

[Ponekad s'proljeca]

SRBI vs ČETNICI
Autor: Dubravko Borojević

Objavljeno: 20. January 2009. 22:01:15
Dubravko BOROJEVIĆ: Koliko li je samo idealističkih zločina u premisli oplođeno, u stvarnosti odrađeno? Koliko li je samo naših duduka nasjelo na prudove i sprudove, zarad jeftine sujete i egoizma? Jer kada ubicu branite, sa ubicom se dogovarate, svoj narod u zaborav utjerujete... zaborav koji znači ponovni genocid - možda posljednji... ubicu na ponovni zločin pozivate, vrata džehenema svome narodu širom otvarate. Većina bošnjačkih “intelektualaca”, nije u svojoj intelektualnoj aroganciji i moralističkoj sujeti našla za shodno čak ni zabludu da prizna. Pojedini u svome moralnom padu i samu državu odvode sa pozornice svijeta, služeći se onom - “Poslije mene potop”.
Srpska inteligencija, koja sebe smatra srpskom svješću i savješću, kroz cjelokupnu historiju je konstantno protežirala tezu o ugroženom, napaćenom i mučenički postrojenom braniocu vaskolikog hrišćanstva i evropskih normi i modaliteta življenja, opravdavajući sve počinjene genocide nad bošnjačkim stanovništvom, koji se u tamnom vilajetu klanjao istočnom Bogu. Koliko li je samo naprednih gluposti iz prestonice laži na tu temu izgovoreno? Koliko li je samo idealističkih zločina u premisli oplođeno, u stvarnosti odrađeno? Koliko li je samo naših duduka nasjelo na prudove i sprudove, zarad jeftine sujete i egoizma? Jer kada ubicu branite, sa ubicom se dogovarate, svoj narod u zaborav utjerujete... zaborav koji znači ponovni genocid - možda posljednji... ubicu na ponovni zločin pozivate, vrata džehenema svome narodu širom otvarate. Većina bošnjačkih “intelektualaca”, nije u svojoj intelektualnoj aroganciji i moralističkoj sujeti našla za shodno čak ni zabludu da prizna. Pojedini u svome moralnom padu i samu državu odvode sa pozornice svijeta, služeći se onom - “Poslije mene potop”.
Bošnjački narod ponovo prisustvuje fenomenu bošnjačkog intelektualnog kraha.
Političkog, moralnog i akademskog srozavanja na najniže grane. Međutim, ovog puta ulog je velik, ogroman - ovog puta radi se o opstanku države Bosne i bošnjačkog naroda. Poslije ovog zaista je potop. Pokop Bosne radi se uz laži o navodnom međunarodnom pritisku, egzistencionalnoj potrebi i historijskoj nužnosti. Utisak i ne bi u toj mjeri bio strašan da ne vidimo kako se srpska akademska mašinerija ponovo zahuktava. Upravo pod tim hukom padaju sve naše iluzije o iskrenoj namjeri o cjelovitoj Bosni.
Zašto?

Uloga SPC-a u genocidu

Hapsite pseto!!!

Četnadija
Zato što se antibosanstvo i antimuslimanstvo sistematski fabricira u beogradskoj političkoj čaršiji. Srpska mitologija i mitomanija i dalje je usmjerena protiv omraženih Turaka koji eto žive u omraženom Teheranu (mada po nekim historičarima ovi pravoslavni Turci tj. Sorabi - Srbi upravo vuku toliko omrznuto iranske korijene iz okoline Khorasana). S tim u svezi dobro ugojeni Mile na kombajnu posla telegram sućuti izraelskom predsjedniku u kome reče: ”Mi ne pravimo mitinge podrške Palestini, to rade oni drugi”.
Ta zna Mile na kombajnu šta je genocid, to se još uči od malih nogu. Istraga teheranskih poturica je simbol pokosovskog zavjeta. “Osveta Kosova” je stub nacionalne ideologije.
E, sad se vrli pitac može da zapita - a šta je poenta ovog pisanja, šta je pisac htio da kaže? Ta mi znamo odakle pušu naši smrtni vjetrovi, odakle se čuju zvuci talambasa i miris tamjana?! Znamo, ali i bez Tihića ćemo to vrlo ubrzo zaboraviti.
Buđenje bošnjačke nacionalne svijesti, tj. svakodnevno pisanje, pričanje i sjećanje jeste naš imperativ opstanka, hamajlija našeg spasenja. Možda je ovo i ukazivanje istine, onima koji hoće da čuju, onima koji različitost ne mrze, onima koji zločin preziru.
Evo i danas 2009. godine, ljeta Gospodnjeg, srpski se narod nije oslobodio laži o vaskolikom ugroženom srpstvu i svojim Kobilićima, a kada će… mi - Bošnjaci ne znamo?! Srpske zablude i prevare se nastavljaju. Majka srpkinja još ne rodi svog Willia Brandta.
Kroz cjelokupnu svoju historiju, Srbi su konstantno okretali, prepravljali, podmetali, varali i krali svoje zapadne susjede - Bogumile a Bogami ni đavolu ne toliko mrske Bošnjake.
Iako konstantno potežu tezu o vjerodostojnosti bošnjačke historijske građe i porijekla, vrlo često (namjerno ili nenamjerno) zaboravljaju činjenicu da sve do 13 stoljeća i osnutkom srpske autokefalne crkve pod mlađahnim Rastkom, u narodu poznatijim kao Sveti Sava 1219. godine, Srbi kao narod se i ne pominju u pisanim dokumentima. Nastranu gusle , mahalska predavanja dokonih baba i pijandura, napola slijepih epskih đuturuma i svih ostalih laži i babinih gatki.
Da se mi ipak vratimo čojstvu i junaštvu, da se vratimo srpskoj zakletvi, da sletimo na Kosovo ravno.
Kosovo polje, eh pusto Kosovo polje - “Kud god da krenem tebi se vraćam ponovo”… da crpim mržnju prema drugima… Bošnjacima. Kosovo je izvor srpske mržnje prema Bošnjacima - Turcima. Koliko li je samo Kosovo iznjedrilo mitskih junaka i “heroja rata”…..koliko li je samo Kosovo opjevalo srpsko junaštvo i izrugalo bošnjačku prevrtljivost; koji su usput rečeno bratski letjeli na Kosovo ravno da srpstvo brane, iako Kosovo nije bilo u Bosni. I upravo zahvaljujući pogrešnoj taktici, željom za vlašću među srpskim plemstvom, pade Kosovo ravno od znatno malobrojnije osmanlijske vojske.
Ali eto, ni to ne zasmeta posrbljenom Bugaru Kobiliću da na poznatu srpsku taktiku… hrabro… pa iz zasjede dokusuri Murata.
I tako od kosovskih rana do današnjijeh dana taj poraz se slavi, veliča i prepričava.
Što bi naš narod rekao: ”Vlaška posla”. Ali jes’ vraga, mi taj posao svojom krvlju napajamo.
Dokle?
Srbi svoj antagonizam prema susjednim narodima koncipiraju još od vremena čistih Srba ili Soraba tj. od cara Dušana. Mnogi historičari današnje Srbe opisuju kao pravoslavne Turke tj. narod koji je prihvatio tursku krv i običaje, iako ga u dnu duše prezire i o odmazdi razmišlja.
“Pobili smo srebreničke Turke” - zorno su aludirali koljači i četnici 1995. godine, sveteći Kosovo, vaskoliko srpstvo i sve sramotne poraze.
“Pobijte srebreničke Turke” - je grcao četnički vođa Mladić, seljačić sa treskavičkih planina, zaboravljajući da su upravo ti istočnobosanski Turci dozvolili da se vlaška plemena nastane po bosanskim selima (sličnost jezika i nošnje), umjesto prvotne Otomanske zamisli da se nasele Čerkezi i Tatari.
I tako smo upravo našim zaboravom, naivnošću i dobronamjernošću izgubili preko 100 000 Bošnjaka, a u samoj Srebrenici preko 8000 . I još nam pojedinci govore o zaboravu nad još otvorenim kosovskim grotlom mržnje.
Zar da zaboravimo našu historiju, naše pretke, naše grobove? Zar da zaboravimo sebe?
A Srbi su navikli da kradu, otimaju, pale.
Čak i ćopavi Vuk Karadžić, lopov i hohštapler, napravi srpsku gramtiku baziranu na govoru hercegovačkog seljaka. U pismu Jerneju Kopitaru Vuk veli: ”Bošnjaci imaju lep jezik, a i gramatika im je savršenija od naše”.
Ali eto, sve ove godine mi učismo srpski jezik sa područja Bosne.
Po Bosanskim planinama leže suncem obasjani stećci, a iznad leti orao suri, kao znak i opomena, kao čuvar našeg zavjeta. A na stećcima imena, Dragoš, Gorčin, Radoč……nigdje ni Srboja ni Srbinja.
Bosna je puna bošnjačkih znamenja, krvi naše, majčinih suza. Bosna je, što bi pjesnik rekao, zlatnim ćilimom razastrta. Bosna u svojim rijekama i jezerima istinu o sebi čita. Bosna je abdestom očišćena.
U pohodu na Bosnu, caru Dušanu stiže pismo od bana bosanskog: ”Pa zar nismo kristjani, zašto ideš na Bosnu, znaj Dušane, zašao si u Bosnu, poharao si nam sve živo, ali dalje nećeš moći Dušane, probudit će se inat bošnjački, probudit će se bošnjački duh i prkos, probudit će se Bošnjak Dušane, i ne samo plemići i vitezovi, i običan čovjek će ustati na tebe Dušane”.
Vrijeme je da se probudi bošnjački duh, prkos, inat. Vrijeme je da se probudi Bošnjak.

[Ponekad s'proljeca]

Radovan Karadžić namjerava svoju odbranu graditi na tezi da u Srebrenici nje izvršen genocid
MIR BEZ PRAVDE JE PUT ZA BUDUĆI RAT
Autor: Sonja Radošević

Objavljeno: 11. January 2009. 18:01:55
Sonja RADOŠEVIĆ: Suština može biti sljedeća - da je i Srbiji i takozvanoj Republici Srpskoj jasno da presuda za zločin u Srebrenici sa jedne strane dokazuje učešće Srbije i Crne Gore, odnosno tadašnje SR Jugoslavije u tom zločinu i agresiji na BiH, a sa druge strane dovodi u pitanje postojanje nečega što je nastalo na genocidu, poput takozvane RS.
Negiranjem ovog zastrašujućeg zločina, Srbija i takozvana RS, zapravo ponavljaju taj masakr, genocid nad Bošnjacima.
Na jednom od fašističkih logora smrti, na logoru Dahau piše da «onaj koji poriče Aušvic je isti onaj koji je spreman da ga ponovi». Poruka je jasna ako i poslije 13 godina imamo poricanje genocida u Srebrenici.
"Kad gledamo unatrag, vidimo da je čovječanstvo napredovalao u tehničkom i naučnom pogledu, ali ne i u pogledu antropološkog ostvarenja specifičnih humanističkih koncepcija."
U toj tački potpuno se slažem sa Arturom Kestlerom. «...Tokom vjekova i vjekova svoje znanje istorije, čovjek nije izmijenio svoju duhovnu strukturu. Ako - primjera radi - uzmemo samo period poslije II svjetskog rata, suočeni smo s bezmjernim ljudskim žrtvama koje je donijela kulturna revolucija u Kini, sa užasima rata u Vijetnamu, masovnim ubistvima koja su djelo Pol Potovih crvenih Kmera u Kambodži, sa suludom religioznim ratom u Sjevernoj Irskoj, brutalnim ratom u Avganistanu i ništa manje brutalnim ratom između Iraka i Irana....
Svi ti sukobi u našoj epohi ni po čemu se ne razlikuju od ratova u antici ili srednjem vijeku. Možda su čak "klasični ratovi" bili manje užasni, jer čovjek tada još nije raspolagao razornim sredstvima kakva su danas uobičajena. Morali bismo biti vrlo naivni da bismo vjerovali kako je današnji čovjek drugačiji, razvijeniji. Ja sam, u načelu, uvjeren da se istorija ostvaruje kao istorija nesreće, da se ponavlja uvijek u svojim rđavim aspektima».
Tako je pisao književni velikan Danilo Kiš čije je djetinjstvo a kasnije i čitav životni i radni vijek obilježen teškim sjećanjima o sudaru sa pošastima nacizma, samo iz razloga što je nosio jevrejsko ime.
Kiš je ovaj svijet napustio 1989. godine i nije doživio da vidi kako se njegova predviđanja ostvaruju upravo na primjeru bivše nam zajedničke države SFR Jugoslavije; da se "istorija ostvaruje kao istorija nesreće" te da se "ponavlja u svojim rđavim aspektima“.
Istorija ovih prostora nas je bezbroj puta uvjerila da su se naše nezavršene priče ponavljale uvijek kroz nove "bratske" pokolje. Posljednji put to se desilo 90-ih godina prošlog vijeka kada je čitav svijet putem medija posmatrao genocidna dešavanja, reagujući tek onda kada su uvidjeli da projekat stvaranja države nebeskog naroda slabi, da neće biti ostvaren na način kako je to zamislila srpska politička, akademska i crkvena elita. Ostaje sumnja da međunarodne sile možda ne bi dolazile na ovo naše nesrećno tlo da je kojim čudom takav projekat ostvaren u kratkom vremenskom roku. Možda bi i tada imali neki drugačiji "Dejtonski sporazum" koji bi potvrdio stvaranje srpske genocidne tvorevine na području Hrvatske i BiH.
No, nakon što su strpljivo odgledali četvorogdišnji balkanski horor (kao što sada "strpljivo gledaju kako izraelske vojne snage koristeći najsavremnije američko oružje čine ratne zločine nad palestinskim narodom - o Bože, koliko nas sve to podsjeća na maskar nad – Srebrenicom) - preostalo im je da zbog lične odgovornosti - učešća u balkanskoj kasapnici, zažmure nad počinjenim zločnima, "zatamne“ i sakriju dokaze o srpsko-crnogorskom genocidu sprovednom u BiH.

Psi rata: Planeri i izvršioci agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima

Radovan Karadžić namjerava svoju odbranu graditi na tezi da u Srebrenici nje izvršen genocid




Trenutna faza "oporavka" Balkana koju je projektovao međunardni faktor je u najmanju ruku - tragikomična. Međunarodni moćnici opet "pakuju majmune" - BiH ostavljaju u raljama Dejtonskog sporzuma nastalog na tekovinama srpskog genocida počinjenog nad bošnjačkim narodom, od Kosova prave novi Kipar, srpske i crnogorske ratne vođe promovišu u faktore mira i stabilnosti na Balkanu.
Međunarodna zajednica je zaista umislila da kada stavi tačku na svoje "paragrafe" može staviti tačku i na zločine na ovim prostorima dok se još uvijek diljem Bosne iskopavaju posmrtni ostaci žrtava fašističke srpsko-crnogorske politike.
Možda je suludo tako razmišljati ali nameće se zaključak da zavisno od vjeroispovjesti žrtava - zavisi da li će svijet pogledati istini u oči?
Zato se možda sada i toliko na Balkanu insistira na pomirenju bez pravde.
«Graditi mir bez pravde, ustvari je put za budući rat. Ne treba dozvoliti političarima i diplomatama da pregovaraju o mirovnim ugovorima za cijenu da na svojim položajima ostanu političke i vojne vođe koji će i dalje trovati odnose u društvu. Upravo to se zamalo desilo u slučaju Miloševića u vrijeme NATO bombardovanja 1999. godine, malo je falilo da se desi u slučaju podrške Ujedinjenih nacija na Kosovu, a to se desilo u Ruandi».
Ovo su riječi koje je izrekla bivša tužiteljka Haškog tribunala Karla Del Ponte. Upozorenje da je mir bez pravde put za budući rat.
Da bi se izbjegao taj novi rat na ovim prostorima, potrebno je da Međunarodni sud pravde i Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji ne zatvaraju oči pred argumentima, pred dokazima, i jasno označe ko je agresor a ko žrtva u ratovima 90-ih godina na prostorima bivše Jugoslavije. Kao što je to učinjeno nakon II svjetskog rata.
Dosadašnjim (ne)činjenjem ove najviše međunarodne instance su izjednačile žrtvu i dželata i odškrinule vrata novog pakla kroz koje bi, sudeći po našem iskustvu, mogle proći neke nove generacije.

„Međunarodni sud pravde je, da podsjetimo - oslobodio SiCG odgovornosti za genocid počinjen u BiH jer je odlučio da zadrži cenzuru na dokaznom materijalu o tom genocidu.
Dio sudija Međunarodnog suda pravde je imao drugačije mišljenje i kritikovali su tu odluku. Jordanski sudac Awn Shawkat al-Khasawneh je napisao da je „odluka Suda da ne reaguje žalosna“ i dodao: «Sasvim je razumno misliti da su cenzurisani dijelovi dokumenata mogli rasvijetliti centralna pitanja». Alžirski sudija Ahmed Mahiou je napisao da su sudije bile podstaknute različitim razlozima, među kojima nijedan, međutim, nije dovoljno ubjedljiv da se cenzurisani dokumenti ne traže. Među tim razlozima je bila i bojazan da bi se, tražeći te dokumente, mogao ostaviti utisak da se Sud miješa u suverenitet jedne zemlje, odnosno da će biti osramoćen ukoliko Srbija odbije te dokumente da preda. To bi bilo smiješno da nije bilo tragično.

Genocid u Srebrenici


Karikatira Fazlić
Zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane i drugi dokumenti su bili nedvosmislena potvrda da je kontrola i dirigovanje ratnom mašinerijom u BiH bila u rukama Srbije. Pojašnjavaju detalje na koji način je Beograd „hranio“ vojnu moć bosanskih Srba, iako su, formalno, BiH i Srbija od 1992. godine bile dvije države. Bosanski Srbi i Srbija su bili odvojeni, ali su ustvari djelovali zajedno. Ti dokumenti su jasno potvrđivali ulogu Srbije i njene tajne policije u genocidu u Srebrenici i u pripremama masakra. Mogla bih, zbog ovoga što govorim, biti optužena za klevetu, ali to pitanje je isuviše važno da bi ostalo neobjašnjeno“ - zapisala je bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla Del Ponte u knjizi «Ja - lov i ratni zločinci».

Zašto je sada itekako bitno govoriti o ovom nezapamćenom zločinu nad pravdom?
Upravo iz razloga što bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić namjerava svoju odbranu graditi na tezi da u Srebrenici nje izvršen genocid. Na prvi pogled, odbrana zasnovana na negiranju genocida u Srebrenici izgleda suluda iz prostog razloga što je na oba suda potvrđeno da je ovaj zločin izvršen.
Suština može biti sljedeća - da je i Srbiji i takozvanoj Republici Srpskoj jasno da presuda za zločin u Srebrenici sa jedne strane dokazuje učešće Srbije i Crne Gore, odnosno tadašnje SR Jugoslavije u tom zločinu i agresiji na BiH, a sa druge strane dovodi u pitanje postojanje nečega što je nastalo na genocidu, poput takozvane RS.
Negiranjem ovog zastrašujućeg zločina, Srbija i takozvana RS, zapravo ponavljaju taj masakr, genocid nad Bošnjacima.
Na jednom od fašističkih logora smrti, na logoru Dahau piše da «onaj koji poriče Aušvic je isti onaj koji je spreman da ga ponovi». Poruka je jasna ako i poslije 13 godina imamo poricanje genocida u Srebrenici.
Trenutno se pred Haškim Tribunalom sudi bivšoj portparolki Florens Hartmann zato što je razotkrila da su «zahvaljujući odlukama žalbenog vijeća Tribunala» da skine oznaku Strogo povjerljivo sa djelova zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije, Međunarodnom sudu ostale nedostupne informacije o direktnoj umiješanosti Srbije u rat u Bosni i pokolje u Srebrenici.»
“Tužilaštvo nije u mogućnosti iznijeti taj skandal u javnost zato što su sudije svaku svoju odluku označile povjerljivom", - piše Hartmannova u svojoj knjizi "Mir i kazna".
Florence Hartmann će se, kako je izjavila u intrevjuu za e-Novine, pred Haškim tribunalom suditi za verbalni delikt, u zatvorenom procesu.
Značaj suđenja Radovanu Karadžiću, koje se ne može odvojiti od procesa koji se vodi protiv Hartmanove, potvrđuje i riječi beogradskog advokata Tome File koji je u intrevjuu za beogradske "Večernje novosti" izjavio:
“Kada bi se u presudama Radovanu Karadžiću ili generalu Momčilu Perišiću utvrdilo da je Srbija upletena u događaje u Srebrenici, moguće je da bi došlo čak i do revizije ranije presude Međunarodnog suda pravde po kojoj je naša zemlja osolobođena tužbe za genocid u Bosni...
Velika opasnost se krije u Karadžićevoj optužnici. U njoj se pominje uticaj policije Srbije na događaje u Srebrenici. Najvažnije je da pokuša da se dokaže da Karadžić nema nikakve veze sa onim što se tamo desilo. I da to nije učinjeno sa njegovim znanjem i odobrenjem. Ako bi se to utvrdilo, ne bi bilo opasnosti za našu državu” - navodi advokat iz Srbije Toma Fila.
Fila je zapravo pojasnio da je odbrana Karadžića pitanje odbrane Srbije i njenog satelita - Crne Gore od optužbi za učešće u agresiji i genocidu na BiH, strah od moguće promjene odluke Međunarodnog suda pravde po ponovljenoj tužbi BiH.
No, dokaza o počinjenim zločinima ima isuviše.
Krajem 2004. i početkom 2005. godine, Haškom tribunalu se predao između ostalog i oficir vojske Republike Srpske Radivoje Miletić, autor dokumenta „Direktiva 7“, koji je potpisao Radovan Karadžić, u kojem se naređuje „stvaranje nepodnošljive situacije, totalne nesigurnosti i očaja za stanovnike Srebrenice“.
O direktnom učešću Vojske Jugoslavije u BH - ratu brojni dokazi se izvode i u sudskom procesu koji se upravo sada vodi u Haškom tribunalu protiv nekadašnjeg načelnika Generalaštaba VJ Momčila Perišića.
Na početku procesa, tužiteljstvo Haškog suda najavilo je kako će suđenje Perišiću pokazati blisku povezanost JNA i vojnih snaga bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića tokom rata u BiH 1992. - 1995. To je najznačajniji sudski postupak za dokazivanje povezanosti režima Slobodana Miloševića i zvjerstava u BiH i Hrvatskoj nakon što je prekinut postupak protiv samog Miloševića zbog njegove smrti 2006. godine.
Prepoznajete li ih?







Šešelj

Arkan
U uvodnom je izlaganju tužitelj Mark Harmon navodio tajne vojne dokumente i stalno tražio od sudskog vijeća da se ide u zatvorenu sjednicu kako bi mogao citirati pojedine dijelove iz njih. Ustvrdio je kako je Perišić bio ključna osoba za provođenje Miloševićevog plana stvaranja etnički čiste srbijanske države u kojoj bi bili veliki dijelovi Hrvatske i BiH.
U stvaranju Velike Srbije Milošević i Perišić su se, napomenuo je Harmon, služili vojnim snagama hrvatskih i bosanskih Srba, financirajući ih, naoružavajući i upućujući im visoke časnike. Topovske i puščane čaure pronađene u Srebrenici bile su izrađene u Srbiji, kazao je Harmon.
Na suđenju Perišiću svjedok Tužiteljstva, politički stručnjak Patrick Treanor iznio je poveznice vođstva Republike Srpske s političkim i vojnim rukovodstvom Srbije tokom ratnih operacija devedesetih godina.
Svjedok Treanor, kao stručnjak Haškog tužiteljstva, prezentovao je niz dokumenata i dokaza koji pokazuju kako je Vojska Jugoslavije i vojno vođstvo Srbije naoružalo bosanske Srbe, te nadziralo njihove operacije. Prema zaključcima Treanora, političko vođstvo Srbije je devedesetih godina pokrenulo svoj plan.
Primjer dokumenta koji pokazuje kako je optuženi Momčilo Perišić, kao jedan od ključnih ljudi Vojske Jugoslavije, pomagao bosanskim Srbima je i pismo zahvale za pomoć koja će biti upućena na sarajevsko ratište koje mu je uputio predsjednik parlamenta Republike Srpske Momčilo Krajišnik. Navedeni su i sastanci i mirovni pregovori gdje je optuženi Perišić bio prisutan kao predstavnik vojnog vođstva Srbije i saradnik bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića. Tako je bilo i na sastanku o stvaranju delegacije za mirovne pregovore nakon prvih ratnih sukoba.
Pri formiranju grupe za mirovne pregovore zajedno su, prema Treanorovim riječima, koordinirani ciljevi Srbije i ciljevi Republike Srpske:
-Predsjednik Milošević je na posebnom papiru ispisao da su to: 1. što širi sjeverni koridor (posebno kod Brčkog ); 2. kompaktnost teritorije; 3. što više gradova; 4.izlaz na more. I tada predsjednik Karadžić dodaje nešto, po zapisniku. Naime, na insistiranje predsjednika Kardžića, lista prioriteta je dounjena sa još tri tačke: 5. prostor između Grmeča i Kozare; 6. dolina Neretve; 7. srpsko Sarajevo" (objavio radio "Slobodna Evropa”).

Svjedok je naveo riječi optuženog Perišića iz ’94 kojima nagovara bosanske Srbe na mirovni sporazum pozivajući se na zajedničke akcije i u ratu i u miru - kako su oružjem ostvarili ciljeve koje treba očuvati mudrom politikom i verificirati ih pred međunarodnom zajednicom. Brojne dokaze o umiješanosti SR Jugoslavije u agresiji na BiH podrobno je opisao i bivši predsjednik Crne Gore i Miloševićev vjerni saveznik Momir Bulatović u svojoj knjizi "Pravila ćutanja" o čemu je magazin Bošnjaci.Net već pisao.
Još jedan haški optuženik - Vojilsav Šešelj je svjedočio o agresiji, genocidu i pljački izvršenoj u BiH. Uzrok je bila žestoka međusobna svađa, koja je krajem 1993. godine započela u predizbornoj kampanji u Srbiji između Šešeljevih radikala sa jedne i Slobodana Miloševića, Vuka Drašković i Željka Ražnatovića Arkana sa druge strane. Oni su za sva zlodjela optuživali Šešeljeve dobrovoljce, tj. pripadnike Srpskog četničkog pokreta. Šešelj im, međutim, nije ostajao dužan o čemu svjedoče citati iz njegove knjige pod nazivom "Crveni tiranin sa Dedinja" (ABC Glas, Beograd 1995).
Šešelj je u pomenutoj knjizi optužio ljude iz vrha Miloševićeve vladajuće Socijalističke partije Srbije da su bili umiješani u sistematsko pljačkanje na frontovima. Tvrdio je da su "policijske jedinice iz Srbije učestvovale aktivno u ratnim dejstvima i da su one najviše pljačkale." -
“Konvoji šlepera sa ratnim plenom slivali su se preko Dunava, Save i Drine u Srbiju, unovčavali švercerskim kanalima, a krvavi profit sklanjan je u strane banke. Posebno su 'crvene beretke', specijalne jedinice Službe državne bezbednosti Srbije, zverski pljačkale i otimale sve što im je bilo na dohvat ruke. Taj plen je uglavnom završavao u džepovima i na računima najistaknutijih državnih funkcionera, uključujući i Slobodana Miloševića, i sve ostale!", - objašnjava u navedenoj knjizi Vojislav Šešelj.
Željka Ražnatovića Arkana, vođu Srpske dobrovoljačke garde i predsjednika Stranke srpskog jedinstva, Šešelj je često nazivao "poznatim kriminalcem", a njegovu stranku "strankom kriminalaca". Optuživao ga je za učešće u sistematskoj pljački i iznošenju ratnog plijena sa teritorija Hrvatske i BiH, navodeći da je u septembru, oktobru i novembru 1991. Arkan otpočeo "sa velikim pljačkama u Istočnoj Slavoniji" i da je u to vrijeme bio "uveliko pod kontrolom policije. Dešavalo se da su i naši dobrovoljci pojedinačno nešto uzimali", priznao je Vojislav Šešelj, "ali mi ništa nismo sistematski iznosili."
Dokaza o genocidu počinjenom u BiH ima na pretek; pitanje je samo da li će oni koji odlučuju o tome posegnuti za njima. A sve iz razloga da se istorija na nesrećnom Balkanu ne bi ponovila. I da se ne bi nanovo potvrdila predviđanja književnika Danila Kiša:
„Ja sam, u načelu, uvjeren da se istorija ostvaruje kao istorija nesreće, da se ponavlja uvijek u svojim rđavim aspektima“.

[fukara_tz]

Potresna ispovijest svjedokinje u slučaju „Kujundžić“

Silovao me i Kačavenda!

Na hiljade je ispovijesti djevojaka i žena, Bošnjakinja koje su tokom agresije na BiH silovane i zlostavljane. Svaka od njih čini se stravičnijom od prethodne. Ime i prezime djevojke, čije svjedočenje o zločinima na području dobojske općine je i sastavni dio optužnice protiv Predraga Kujundžića Prede, zloglasnog vođe „Predinih vukova“ kojem se trenutno sudi na Sudu BiH, nećemo otkriti, jer je ona na listi zaštićenih svjedoka koji su bili žrtve ovog zlikovca.

U potresnoj ispovijesti, datoj i Udruženju „Žena - žrtva rata“, djevojka koja je u vrijeme kada su se zločinci iživljavali na njoj imala tek 16 godina, spominje i ime vladike Vasilije Kačavende.


Ubistvo brata

Đavoljeg vladiku, koji je poznat iz vremena agresije kao sveštenik koji je redovno blagosiljao zločince prije njihovih krvavih pohoda, spominje također u svojim svjedočenjima na desetine silovanih žena i djevojaka sa područja dobojske općine.

- Dobrovoljno dajem izjavu o izvršenom ratnom zločinu nad civilnim stanovništvom na području sela Grapska, općina Doboj. Agresija na BiH me zadesila u selu Grapska, gdje sam živjela u kući sa svojom porodicom - ocem, majkom, dvije sestre i bratom. Krajem mjeseca aprila 1992. godine prešli smo kod rodbine moje majke. Tu smo bili sve do 10. maja, kada su u selo upali srpski vojnici.

Tada sam i ranjena u desnu podlakticu, a ubili su i mog brata koji je imao 10 godina. Ubio ga je Predrag Kujundžić, zvani Predo. Dolazi naredba od Srba da svi napustimo selo da idemo u jedan dio zvani Cesta i da se tu svi skupimo. Kada smo došli, stigla je naredba da se na jednu stranu odvajaju ranjenici, a na drugu ovi koji nisu ranjeni. Majka je nosila mog ubijenog brata, bila je sva krvava, tako da se izvukla u grupi ranjenih civila i sa sobom ponijela moju sestru koja je imala 16 mjeseci. Moja majka, ja i sestra smo kolima Hitne prebačeni u Doboj. Sa nama je bila i još jedna djevojka kojoj je granata odbila obje noge čijeg se imena ne mogu sjetiti. Tada sam prebačena na Odjel hirurgije u dobojskoj bolnici, a majka je ostala sa mojom sestrom na Dječijem odjeljenju.

Prva pomoć mi je pružena sutradan ujutro, a pomoć mi je pružio dr. P. L. Dok sam bila na stolu, taj doktor je počeo da mi dira grudi, zatim po cijelom tijelu. Prekinula ga je medicinska sestra koja je ušla u sobu. U bolnici sam ostala 10 do 12 dana, a svaki dan kad god bi ušao u sobu, dr. P. L. me dirao. Cijelo vrijeme sam razmišljala zašto me Kujundžić nije ubio. Njegov lik, kako ubija moga brata, bio je stalno pred mojim očima. Moje zdravstveno stanje sa rukom nije bilo dobro, ali su mi rekli tvoje selo je slobodno i možete bez problema ići kući, slobodne ste i lojalne. Idem kući ja, mama i moja sestra. Došle smo kući bez brata. Moja nena, očeva majka, dočekala nas je. Samo je rekla „snaho, je li istina da nema D.....“. Tu je ponovo nastao plač.... Nakon toga, skrivali su se kod amidže i strine, ali se ubrzo pročulo da ih četnici traže. Skrivali su se, sve dok strina nije rekla da idu, jer neće da imaju problema. Promijenili su lokaciju. Potom je uslijedilo odvođenje muškaraca. Bio je 12. juni 1992. godine. Srušena je i džamija u Čivčijama.

- Po priči mještana sam saznala da je džamiju zapalio Predrag Kujundžić zvani Predo, a i da stoji iza odvođenje muškaraca iz sela, a mislim da ih je bilo preko 30. Niko od mještana se nije htio družiti sa nama jer su nas tražili, gdje god bi došli, govorili su „ne smijemo, vas traže“. Kada više nismo imali kud, ponovo se vraćamo kod nene i mama tada veli neni „evo ti S....., čuvaj je, mi idemo na punkt da se predamo, mi više nemamo kud, ili neka nas ubiju ili neka nas puste“. Ja i moja majka idemo na punkt kod srpske vojske i mama je rekla vi nas tražite, mi smo došli, da vidimo šta je, mi ništa nismo krive. Ovaj srpski policajac kaže „da provjerim, sačekajte malo“. Za nekih 30 minuta se vratio i rekao je „vas niko ne traži, zvao sam stanicu, niste nigdje traženi, možete se slobodno vratiti vašoj kući, u pitanju je neka banda koja pljačka selo, poslat ćemo policiju da vas češće obiđe, možete se slobodno vratiti“.

Ja i majka se vraćamo ponovo neni. Nena je pozvala komšiju da popravi bravu jer su je srpski vojnici pokvarili dok su nas tražili na našoj kući. Krajem mjeseca juna i početkom jula 1992. godine dolazi vojna policija i nama kaže „ne bojte se, niste traženi“. Kroz 5-6 dana čujem auto dolazi pred kuću, a u kući smo bile ja, majka, sestra i nena.

Udarac puškom

Najednom se čuje lupanje i upadaju u kuću srpski vojnici i govore: „Majku vam jebem mislile ste se sakriti“. U tom momentu vidim istog čovjeka koji mi je ubio brata, vidim njegovo lice, a mislim da je bilo s njim oko 10 srpskih vojnika. Ovaj čovjek koji je ubio mog brata prilazi meni i sa istom onom puškom koju sam vidjela kod njega kada je pucao prilazi meni i gura me u predjelu grudnog koša i govori „skidaj se“. Ostala sam nijema, ukočena. Ponovo me udara puškom u grudi i govori „skidaj se“ . Od drugog udarca sam bila pored zida. Tada sam dobila tu istu pušku u bradu, tada sam već bila na podu, počeo je da me svlači. Tu me je silovao. Kada je završio, bila sam u krvi, tučena, govori oblači se, šuta me nogama i govori oblači se, vuče me za kosu. Tada sam navlačila trenerku koju mi je skinuo. Zatim mi govori ulazi ovamo, odvodi me u jednu sobu. Kada sam tu ušla, pita me gdje ti je brat. Rekla sam da je poginuo. Počeo je da me tuče i govori lažeš, lažeš, gdje ti je brat, gdje ti je otac. Desno nam je bilo kupatilo, ja vidim kako srpski vojnici izlaze i ulaze, a jedan govori „jebi joj mater, neka umre“. Tada sam shvatila da mi nema mame. Pošla sam u drugu sobu, moja majka je bila gola, bez svijesti... sam taj doživljaj kakvu sam vidjela majku, bila je u krvi, ja sam vrištala, mama, mama da bi je probudila da vidim da je živa. Ovaj što me je silovao ponovo me vraća u sobu, tuče i pita gdje mi je brat, ja govorim poginuo je. Sve što me je pitao ja nisam više mogla odgovoriti, počela sam mucati, jezik mi otekao, htjela sam reći što me pitaš kada si ga ti ubio. Nakon pola sata napustili su našu kuću i odlaze.

Radio Doboj

Ujutro je došao po mene srpski vojnik, izgledao je visok, oko 2 metra, crn, krupne crne oči, prokrezav, starosne dobi oko 30- 35 godina. Kasnije sam saznala da mu je nadimak Golub, mislim da je sa Ozrena. Po mene je došao policijskim autom. Odvodi me u Automoto društvo u Doboj. Tamo me je čekao Predrag Kujundžić, rekao mi je da sačekam i da ne razgovaram s bilo kim ako me neko bude nešto pitao. Poslije dolazi sa čovjekom kojeg je zvao Kume. Poslije sam saznala da se taj čovjek zvao S. K. Tada me trpaju u jedno auto i odvoze u Radio Doboj. Tu su mi dali jedan tekst koji sam morala 2-3 puta da pročitam. Uvode me u studio i naređuju mi da čitam u mikrofon, što sam morala i uraditi. Pisalo je kako ja, muslimanka, odričem se svoje vjere, kako su muslimani za rat krivi, kako su srušili džamiju, kako su oružje davali po selu da se ratuje, kako ću da primim srpsku vjeru i novo ime koje će biti poslije objavljeno. Ja sam to morala pročitati...

Poslije Radio Doboja njih dvojica me odvode u naselje Bare u jednu kuću. Sjećam se samo da, idući iz Doboja, toj se kući dolazi s desne strane. Znam da je u blizini bila benzinska pumpa. Tu me je ponovo silovao Predrag Kujundžić i ovaj S. K. Iživljavali su se nada mnom, tjerali na oralni seks. Zlostavljali su me toliko da sam krvarila iz spolnog organa, usta, nosa, čmara. Tada me odvoze autom na početak sela Čivčija, izbacili su me iz auta i otjerali da idem kući. Odvodili su me, dovodili, odvodio me Predrag Kujundžić u rovove na Ozren. Tada mi je dao vojnu maskirnu uniformu koju sam morala obući, na glavu mi natukao crvenu beretku, a na vrat mi je stavio veliki zlatni lančić sa krstom. Predrag mi je naredio da ni kad spavam ne smijem skinuti krst. Nedugo poslije toga dao mi je papir na kome je pisalo da su moji roditelji saglasni da njihova maloljetna kćerka prelazi na ime Aleksandra Kujundžić. Nikada me više niko od četnika nije zvao mojim pravim imenom, nego Aleksandra ili „robe“. Deset dana nakon što mi je promijenio ime, odveo me je u Bijeljinu da me krsti. Sjećam se, u to vrijeme oko te crkve bila je skela. Objekat je bio u obnovi ili izgradnji. Tad sam upoznala vladiku Vasilija Kačavendu. Kada je Vasilije došao pred mene, raskopčao je svoje pantalone, izvadio spolni organ i natjerao me da njegov spolni organ stavim u svoja usta, što sam morala i uraditi, a ovo mi je radio u jednoj prostoriji od crkve. Zatim, Predrag pita Vasilija: „Hoćeš li je sada ili kasnije, kada bude naša“, a Vasilije odgovara: „Neću kasnije, bit će grijeh kada bude naša, ja hoću sada“. Tada me je vladika silovao. Nakon toga su me krstili.

Ostala trudna

Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžić, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kačavenda, maltene svi Predini vojnici, a na rovovima ko god je htio, on me je davao. Ni sama više ne znam koliko sam puta silovana, na stotine. Silovana djevojka, „svjedok 2“ u slučaju „Kujundžić“, završila je potom u Derventi, gdje je ponovo bila silovana, a tjerali su je da radi sve vrste poslova. Tu je i ostala trudna sa V. T., nakon čega je uspjela, na svu sreću, izvršiti abortus, jer V. T. nije „htio ništa balijsko“. Tek u jesen 1996. godine uspjela je pobjeći od V. T. i na ulici srela ženu koja joj je pomogla. Ona i njen suprug držali su kafić gdje se zaposlila, Uz pomoć radio amatera uspjela je uspostaviti kontakt s majkom, i 2000. napustiti Derventu. Danas živi u Njemač koj, gdje je potražila pomoć psihijatra i od tada se nalazi na redovnom liječenju.

Pokušala sam se ubiti

- Kada me Predrag Kujundžić vratio kući, uzela sam sve tableta što je bilo i pokušala se ubiti. Kada sam se probudila, bila sam svezana za krevet u ludnici u Doboju, gdje me silovalo šest bolesnika četnika, koji su tu bili na liječenju. Predrag je dolazio i govorio da sam poludjela za bratom. Govorila sam nisam luda, molim te, pusti me kući. Sjetila sam se ko sam, šta sam, računala u sebi tablicu množenja.

(Avaz)