Da nije za plakati, umro bi od smjeha

leek · Post by **leek** » 12/04/2006 17:43

dlazak na međunarodna takmičenja trebala bi biti najvažnija i najljepša stvar u karijeri svakog sportiste, bilo gdje u svijetu. Za sportiste u Bosni i Hercegovini svaki odlazak na evropska i svjetska takmičenja prava je noćna mora i festival poniženja.

Nerijetko se dešava da naši reprezentativci budu predmet izrugivanja kolega iz drugih reprezentacija, a posebno onih iz našeg najbližeg susjedstva. Da je sport u našoj zemlji na dnu dna, bit će vam jasno kad pročitate ovaj tekst.

- Kada smo prije nekoliko godina pošli u Zagreb na turnir zaustavili smo se na pijaci Arizona. Naš selektor Fikret Fazlić kupio nam je suhog mesa i hljeba i u autu nam pravio sendviče. To nam je bio obrok dok nismo stigli u Zagreb - priča Mirza Hadžijahić, bivši reprezentativac BiH i dvostruki državni prvak u stonom tenisu i aktualni igrač STK Željezničar. Ovo je samo jedan od detalja koji su nadarenog Hadžijahića bukvalno natjerali da napusti reprezentaciju.

Slika

- Reprezentacija me je koštala i novca i zdravlja. Znao sam po 15 dana sebi dolaziti nakon nekog takmičenja. Svako sam odbolovao - objašnjava Hadžijahić.
Doći živ bio je prvenstveni cilj putovanja na međunarodna takmičenja, a rezultat i igra su bili tek u drugom planu.

- Posljednji put sam bio u škotskom gradu Dumfrisu na Challenge cupu. Dobili smo po deset eura džeparca. Odemo na kafu, a kafa četiri funte - kaže Hadžijahić.
Svu golgotu, kao iz lošeg filma, Hadžijahić je sa kolegama preživio kada je 2002. godine putovao na Svjetsko prvenstvo u Pariz. Iz Olimpijskog komiteta BiH pred njegov stan je poslat kombi: jedino je Hadžijahić imao vozačku.

Ka Parizu krenuli su četiri muška i četiri ženska reprezentativca, te trener i vođa puta. Hadžijahić nije mogao izdržati da bez prestanka vozi više od 1.500 kilometara, pa su se zaustavili u Njemačkoj. Umorni i iscrpljeni, morali su potražiti prenoćište. Tu su potrošili sav novac koji su imali i u Pariz su stigli gotovo bez marke. Da nesreća bude veća, najbolji stonoteniser Sreten Miličević je izgubio bonove tako da na takmičenju nije mogao dobiti ručak, koji je igračima obezbijedio organizator.
- Pošto nismo imali novca, onda nas dvojica na bonove uzmemo večeru i djelimo je s Miličevićem - kaže Hadžijahić.

Slika

Da je samo stoni tenis u pitanju, mi bi bili sretna sportska nacija. Međutim, svi naši sportisti, izuzev možda reprezentativaca u nogometu i košarci, svako međunarodno takmičenje proživljavaju s nelagodom. Kao najsvježiji primjer može poslužiti nastup naše bijatlonke u Torinu Aleksandre Vasiljević. Ova dvadesetogodišnja djevojka, kada je saznala da će na Olimpijadi u Torinu nositi bh. zastavu nije mogla skriti iznenađenje i zadovoljstvo...

- Predvoditi reprezentaciju svoje države na svečanom defileu san je svakog sportiste - govorila je tada Vasiljevićka. A onda se san pretvorio u moru. Na takmičenju je izašla sa polovnim skijama, koje je posudila od kolega iz slovenačke reprezentacije.

Njena puška je bila pravi muzejski primjerak, i teža za oko jedan kilogram u odnosu na puške njenih suparnica.

Osvojila je, kada se zna za ovo, fantastično 75. mjesto. Bh. bobisti nisu otišli na olimpijadu jer je njihovo vozilo staro više od 20 godina. Na nedavno održanom kupu u Austriji naši bobisti su osvojili prvo mjesto- ali u posuđenom bobu hrvatske reprezentacije.

Šta znači biti bh. reprezentativac na međunarodnom takmičenju, objašnjava i naš najtrofejniji olimpijac, strijelac Nedžad Fazlija:
- Pošto nemamo para, na međunarodnim takmičenjima uglavnom ne prisustvujemo ceremonijama otvaranja i zatvaranja takmičenja. Naše zastavu nose hostetse koje odabere organizator.

Čak i da odemo, ne bi bilo smisla; zar da nosim zastavu odjeven u farmerke i neku majicu? Bolje da to rade hostetse nego da se mi brukamo - kaže Fazlija.

Karate reprezentacija BiH uskoro treba krenuti na put ka Švedskoj gdje se održava Svjetski kup. Već nekoliko godina, naši karate reprezentativci s takmičenja donose samo medalje.

Naša muška reprezentacija je druga u Evropi, a ženska je treća. Ali, opet će na put kako su i navikli: - Solidne trenerke koštaju 60 maraka. Za 20 reprezentativaca potrebno je 1.200 KM. Slagao bih kada bih rekao da nemamo te pare, ali ako bi kupili trenerke, onda bi falilo novca za nešto drugo - kaže Dragoslav Dojčinović, sekretar karate saveza BiH.

Priča o sportskoj opremi je banalna, ali na najbolji način pokazuje s kakvim se teškoćama susreću naši sportisti. U Atletskom savezu posljednji put su dobili kompletnu opremu prije šest godina.

Slika

No, s obzirom da takmičari i nisu velikih materijalnih mogućnosti, opremu su rabili i prilikom treninga u klubovima, pa čak i za šetnju. Kada su se pojavili na Mediteranskim igrama u Istanbulu dolazilo je do nepojmljivih scena.

- Znalo se desiti da naš atletičar trči na stazi, a drugi ga čeka u svlačionici kako bi od njega uzeo dres na kojem su obilježja naše države. Jer drugog nije bilo. E, sad zamislite kada on mora obući dres mokar od znoja - kaže Milan Pedalo, generalni sekretar Atletskog saveza BiH.

Naši atletičari nikada u ekipi, što je svuda savim normalno, nemaju niti doktora, niti fizioterapeuta, o nutricionisti da ne govorimo. Ako dođe do potrebe za njima, onda se koriste prijeteljstvom koje gaje sa njemačkom reprezentacijom.

- Ako naš takmičar ima povredu ili mu je potreban fizioterapeutski tretman onda zamolimo kolege iz njemačke reprezentacije. Do sada su nam uvijek izlazili u susret - kaže Pedalo. Međutim, u nekim sportovima ljekar ili fizioterapeut mogu odlučiti ishod borbe.

Dobro to zna Amel Mekić, naš najbolji džudista. U jednoj borbi za svjetskog prvaka u polufinalu Mekić je dobio jak udarac u nos. Nos je počeo krvariti i trebala je intervencija ljekara:
- Službeni doktor mi je samo to pogledao i njegov posao i nije bio da mi zaustavi krv. Morao sam predati meč iako je do kraja ostala minuta ili dvije. Da sam imao svog doktora vjerovatno bih nastavio meč - kaže Mekić.

Priznaje da je tokom borbi dobijao mnogo udaraca nakon kojih je bio potreban tretman; masaža ili bandaža. Ali, naša reprezentacija nema fizoterapeuta, pa je često sa bolovima znao nastupati na važnim takmičenjima. S druge strane, jedan kimono košta oko 400 KM, klub godišnje nabavi četiri što je dovoljno za treninge u jednoj sezoni. On sam je kupio dva, kako bi ih koristio za reprezentativne treninge.

- Što se tiče kimona, evo, recimo jače reprezentacije šiju kimono prema konstituciji takmičara, kako bi mu bilo udobnije. Mi se, nažalost, prilagođavamo kimonu - kaže Mekić. Sjeća se da je reprezentacija BiH bila jedini tim koji je na Mediteranske igre otišao bez dnevnica. Već godinama Mekić na svojoj koži osjeća kako pred svako putovanje reprezenatcija ima problem s novcem, kako se iscrpljujući putuje, kako se na takmičenja dolazi da bi se što kraće bilo.

- Zna se desiti da u hotel dođem ujutro i ne raspakujem stvari, jer moraju biti spremne navečer kako bismo krenuli nazad - priča Mekić.

Dodaje i da nije selektora Brane Crnogorca, upitno bi bilo da li bi se naši džudisti uopće pojavljivali na međunarodnim takmičenjima: - Ne znam kako skupi pare, ali svaki put ih nekako nabavi. Za punu kesu medalja, kao nagradu, Mekić je dobio TV- aparat od direktora LG-a, te nekoliko knjiga i reprodukcija slika od ministara, koji su ga nakon uspješnog rezultata pozivali u kancelariju da bi ih fotoreporteri slikali sa svjetskim džudistom.

- Nisam čak ni stan dobio. Zahvaljujući načelniku Novog Sarajeva Željku Komšiću prošao sam na konkursu za nadogradnju stanova. Uzeo sam krediti i evo još otplaćujem rate - kaže strijelac Nedžad Fazlija. Za Fazliju je vezan još jedan nevjerovatan detalj.

To je možda jedini vrhunski takmičar na svijetu koji je morao prespavati u zatvoru. - Vraćali smo se s takmičenja preko Slovenije. Iako sam imao uredne papire za oružje, iako su me pustili da uđem u Sloveniju, na izlazu su me zbog proceduralnih grešaka carinika zatvorili jednu noć - kaže Fazlija. Fazlija dodaje da bh. reprezentacija u streljaštvu zbog novčanih sredstava ne ode na mnogobrojna takmičenja: -

Organizator uglavnom obezbijedi hotele sa tri, četiri i pet zvjezdica. U prosjeku, po jednom čovjeku to je nekih sto dolara. Odemo na takmičenja u ove bliže zemlje, evropske, ali recimo svjetski kup u Kini, ili Brazilu... od toga nema ništa - kaže Fazlija.

Ako se svemu doda da strijelci uglavnom kupuju municiju sami, a jedan metak košta 0,40 KM, onda je stvar gotovo neizdržljiva. Kao primjer Fazlija navodi slovenačkog reprezentativca Rajmonda Debevca, koji ima potpisan ugovor sa 19 sponzora. - Njegov dres je na takmičenju oblijepljen logotipima sponzora, naši su uglavnom čisti - kaže Fazlija.

U Karate savezu BiH finasiranje putovanja Savez osigura uglavnom sredstva za selektora i vođu puta, za takmičare to čine klubovi iz kojih dolaze.

- Zbog takve situacije u karate sportu postoji jedna kletva koja kaže: dabogda imao reperezentativca - priča Dojčinović. Kada naši takmičari pričaju kolegama iz ostalih reprezentacija pod kakvim uslovima treniraju i dolaze na takmičenja, ovi drugi ne mogu da vjeruju.

- Mene su neke kolege dale nadimak Čudo, kada sam im pričao kakva je situacija - kaže Amel Mekić. No, ponekad priča o uslovima zna izazvati podsmjehivanje i ponižavanje.

- Mi smo ranije znali kolegama iz Hrvatske i Srbije i Crne Gore pričati kako dolazimo na takmičenja. Počeli su se šprdati s nama. Stoga više o tome nismo pričali ili smo lagali kako imamo ekstra uslove - kaže Mirza Hadžijahić. E sada, posebna je priča koliko od ovog sporta bh. reprezentativci mogu zaraditi.

Uglavnom ništa, pa su zbog toga prinuđeni da se bave i drugim poslovima. Zbog svega nabrojanog, budućnost našeg sporta prilično je klimava. Kako privući mlade ljude da se ozbiljno i vrhunski bave sportovima koje vode na olimpijadu, mediteranske igre, svjetske i evropske kupove...?

Teško. Zakon o sportu je jedno od mogućih rješenja, ali njegovo usvajanje nikako da se desi.

Do tada naši reprezentativci će se na međunarodnim takmičenjima blamirati i ponižavati i istovremeno osvajati fantastične rezultate.

- Sve kod nas još uvijek počiva na entuzijazmu. I evo više od deset godina je tako - kaže Pedalo.?

PipiDugaDevetka · Post by **PipiDugaDevetka** » 12/04/2006 21:37

Neko želi da nam se Bosna ogadi, te da se samoukinemo...Da sam ja stonoteniser, ja bih iz inata i dalje išao osvajao trofeje, ali bih pravio skandale, spektakluke neviđene,...Na dresu bih npr., napisao: Fuck the country which doesn't have Bosnia!

kriticarka_nikova · Post by **kriticarka_nikova** » 12/04/2006 21:39

PipiDugaDevetka wrote: Fuck the country which doesn't have Bosnia!

To je hit od Lepe Brene iz 1985.

PipiDugaDevetka · Post by **PipiDugaDevetka** » 12/04/2006 21:40

Naveo sam primjer, eto šta bi ti napisala i kakav bi spektakluk/skandaluk napravila?

kriticarka_nikova · Post by **kriticarka_nikova** » 12/04/2006 21:45

Pa ja sigurno ne bih to napisala...nisam neki patriota

Biti patriota u drzavi koja tone ,isto je kao biti optimista na Titaniku.......

BISCANIN2 · Post by **BISCANIN2** » 12/04/2006 22:22

E sad je takmicenje na svu srecu blizo u sanskom mostu i trener juniora pita ko će na takmicenje nek digne ruku ...I DA ZNATE KOTIZACIJA ZA TAKMICENJE JE 15 E

.
Jebiga i dečko kojeg sam nabrajao gore kojije trener juniora , je dragulj pravi , ali na svjetsko prvenstvo iako sve potare i požandara ne može da ide jer se nema s cim .

.
VALJDA JE SVIMA JASNO DA U BOSNI NEMA SPORTA A BOGAMI GA NECE BITI NITI JEDNO 20 GOD.

kekec · Post by **kekec** » 12/04/2006 22:37

Uspjesi u sportu ce uskoro biti nebitni.
Jos samo malo, pa ce nam cijeli svijet zavidjeti,
mi cemo imati 5 piramida, a oni (99% njih)
nemaju niti jedne.

giga · Post by **giga** » 12/04/2006 23:00

uzas

da ih je rusit

Fair Life · Post by **Fair Life** » 12/04/2006 23:04

PipiDugaDevetka wrote:Neko želi da nam se Bosna ogadi, te da se samoukinemo...
(...)

http://www.startbih.info/Default.asp?broj=191&ID=30

Da nije za plakati, umro bi od smjeha

#1 Da nije za plakati, umro bi od smjeha

#2

#3

#4

#5

#6

#7

#8

#9