Odmah da napomenem, NE NAPADAM NIKOGA, i sama se teško mogu oduprijeti impulsu da odmah sve (bez obzira koliko nevezano bilo) automatski posmatram kroz prizmu rata.
Samo me brine: koliko je to (ne)zdravo? Bio je nedavno članak na sa-x, nešto o tome kako se zapravo voditi dnevnik ispostavilo kao nezdravo jer su ljudi (vodići dnevnika) iznova proživljavali svoja loša iskustva što ih je bacalo u depresiju. Ponekad se bojim da se i mi tako vrtimo u krug i da nam u glavama rat još uvijek traje.
Sjećate se kako je bilo "prije"? Ono kad smo bili kao sav ostali normalan svijet, kad nismo razmišljali o ratu, o naciji, o genocidu, o logorima, o ratnim zločincima... Ja se skoro više i ne sjećam kako je bilo živjeti tim nekim drugim "normalnim" životom...
Šta mislite, imamo li šanse da se onako generacijski "čoporativno" izvučemo iz ovoga, jer činjenica je da smo svi pogođeni ratom na ovaj ili onaj način.

