Tekst prenosim u potpunosti, a moze se naci na linku:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Tvrtko_I._Kotromanić
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, bosanski ban, a zatim i kralj. Unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisave, kćerke srpskog kralja Stefana Dragutina, sin Vladislava Kotromanovića i Jelene Šubić.
Tvrtko I. postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II. Kotromanića (1353.). Nakon što je njegov otac 1354. umro vodila je, uz njega, državne poslove majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Velikog, koji je bio oženjen njegovom rodicom, i usvojenom sestrom, Elizabetom. Uskoro je između njih izbio spor, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko ustupio Ludoviku Humsku zemlju, tobože kao Elizabetin miraz. Zbog pritiska pape, Kralj Ludovik je 1363. ponovno "poveo rat" protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se "poražen" morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine očito uz pomoć hrvatsko-ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko je opet u Bosni na vlasti.
Tvrtko se nakon smrti cara Uroša (potkraj 1371.) javio kao pretendent na srpsko prijestolje, ističući srodstvo po baci Jelisaveti s Nemanjićima. Porazivši takmaca Nikolu Altomanovića, stekao je njegove zemlje oko gornje Drine i Lima te sporazumijevši se sa srpskim knezom Lazarom, okrunio se 1377. u samostanu Mileševo (Međutim, nedavna su istraživanja pokazala da se on nije okrunio u Mileševi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni.) za kralja i prozvao se po tradiciji srpskog vladara Stefana, uzevši titulu "kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju". Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. (1382.) dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene - kneginje bribirske, da se umiješa u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv nove kraljice, Ludovikove kćerke Marije. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na Dalmaciju, povezano s plemenom njegove majke.
U skladu sa današnjim srpskim izvorima, u boju na Kosovu sudjelovala je na srpskoj strani i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače zajedno s hrvatskim postrojbama Ivana Paližne.
Postoji samo jedan povijesni izvor iz prve ruke o boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovice 1389. godine: Tvrtkovo pismo gradu Trogiru i odgovor na Tvrtkovo pismo Firenci ( Tvrtko, kao nasljednik kralja Ludovika I., svoje sestre i Ludovikove udovice Elizabete i njene kcerke kraljice Marije je bio preuzeo dio vojne industrije u Milanu i Bresciji, tada najboljoj na svijetu; vidi srebrni sarcophagus u Zadarskoj crkvi ... zadarski zlatar i njegova grupa Hrvata u Milanu ; Tvrtko se bio zahvalio Firenci za pomoć u nakupu oružja i za pomoć pri dostavljanju ovog oružja u Senj k budućim Frankopanima; u veljači 1389 godine bio je važan sastanak kod kneza Nikole Krckog, budućeg Frankopana, o tom potom ... ). U tim dokumentima kralj Tvrtko ističe:
„Ja sam pobijedio na Kosovu.“
„Mi smo pobijedili na Kosovu.“
(ja kao glavni organizator i opunomoćeni predstavnik kraljice Marije, moj veliki vojvoda Vlatko Vuković, moja vojska i naši saveznici)
Ove činjenice su prihvatili zapadni vladari: Francuzi, koji su bili rođaci kraljice Marije i bili su s njom i s Tvrtkom u diplomatskim vezama, Firence, Padove (Carrara, rođak Frankopana), Milana, Mletaka i Genove, čiji su se vojnici, kao plaćenici, borili na poraženoj Muratovoj strani. Zbog toga su Venecija i Genova stvar zataškali; razumni ljudi ne pišu, ne hvale se, o porazima.
Tvrtko u svojim dokumentima ne spominje Lazara, koji je u doba boja na Kosovu imao bar 66 godina, te
niti po godinama,
niti po činu,
niti po vojnim iskustvima koje nikada nije imao (osim što je 1369. godine pobjegao s Kosova i ostavio na cjedilu svog nećaka Nikolu Altomanovića),
niti po mogućnostima (1387 godine Lazar je po posljednji put bio u mogućnosti platiti danak Muratu : 1000 vojnika i 10000 komada srebra; poslije 1387 godine Osmanlije su izolirale Novo Brdo - Lazarov izvor prihoda, srebra i zlata -, imale su pod kontrolom Niš, Ravanicu, Pomoravlje, Lazar im je morao platiti dodatnih 50000 dukata za pravo na ubiranje takse u i oko Kruševca; 1388 godine Osmanlije su zauzele i Vidin, dakle sve zemlje/podrucja istocno od Kosova. Nikola Gorjanski II. Mlađi, kao Tvrtkov posinak i predstavnik kraljice Marije, je već 1387 godine zauzeo Rudnik, tako je njegova i Tvrtkova vojska, zajedno s Vukom Brankovićem - Tvrtku vjernim vazalom od 1377. godine, bila u posjedu svih ostalih zapadnih, sjevernih (sjeverno od Kruševca) i južnih područja i prilaza Kosovu Polju),
Lazar vjerojatno nije mogao voditi nikakvu značajnu vojnu ulogu te za njega kobne 1389. godine.
Glavni nabavljač hrane za pobijeđenu Muratovu vojsku bio je Beg Kostadin, unuk Stefana Dečanskog, nećak Dušanov, i otac čije su kćeri bile odvedene u harem Murata i sinova mu Bajezida i Jakuba. Prilazi Kosovu s istoka bili su pod njegovom (Beg Kostadinovom) kontrolom. Jedna od Muratovih mačeha je bila Teodora, kćerka Dušana Silnog i žene mu Jelene Asenove.
Situacija prije i poslije bitke ukazuje na jednu stvar: i Osmanlije i Pomoravci i Bugari, boreći se zajedno, su izgubili na Kosovu.
Poslije boja na Kosovu, Vuk Branković se seli iz Prizrena u Prištinu i nekoliko godina kontrolira predjele sve do juznih pobočja Rudnika (dubrovački dokumenti); Rudnik i područja do Save i Dunava kontrolira Nikola Gorjanski, kao predstavnik kraljice Marije i njenog supruga Sigismunda.
Tvrtko, kao pobjednik, imajući čvrste i prijateljske granice na istoku, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. On se poslije toga naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1374.) bugarskom princezom Doroslavom > Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Stracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću velik teritorij. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo tursko prodiranje.
Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlašća i političke zbrke. Izvješće o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodočasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika pruža zaista žalosnu sliku: "Prehranjuju se isključivo divljači, ribom iz rijeka, smokvama i medom, čega imaju u izobilju, kreću se u bandama iz šume u šumu i pljačkaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu.
glede ovog in caps... 
