chMoljo, mizantropu jedan!
Pitanje je da li je ljubav na daljinu dobrovoljna ili prisiljena datim okolnostima. Razlika je u tome da, ako je razdvojenost dobrovoljna, ako su se ljubavnici

na to sami odlucili jer su skloniji takvom nacinu zivota, jer im je takva priroda, onda zapravo i ne postoji problem jer je ona odraz njihovih zelja. Tako je kod mene i moje ljubavi. Meni licno ne treba stalna fizicka prisutnost osobe koju volim jer zelim zadrzati svoju slobodu zivljenja, misljenja, djelovanja ( Vjerujem da, ako se i udam, da cemo moj buduci muz i ja zivjeti na razlicitim lokacijama

). Mozda se vecina nece sa mnom sloziti u ovome, ali tako ja mislim i osjecam i to je moja potreba.
Drugacije je, naravno, ako je razdvojenost prisilna, pogotovo kod onih koje zele svaki trenutak provesti sa osobom koju vole. Mogu razumjeti kako se nekad zbog toga moze osjetiti sva okrutnost razdvajanja i kakve se sve sumnje mogu pojaviti, i u sebe i u onog kojeg volis. Mislim da je u takvim slucajevima iskrenost jako vazna , kao i razgovor i povjerenje. Bez toga ne ide. I, naravno, nastojati da ta razdvojenost prestane , ukoliko je veliki problem za vezu, jer par inace stavlja pred izbor - veza ili nesto drugo. Mislim, dakle, da je ljubav na daljinu i ovdje moguca, samo je bitno postaviti prioritete.