Procitala sam sve napisano, a ovaj post opisuje i moj zivot i moju "ljubav" prema bosni:
uglavnomja wrote:da se samocitiram: poslije sretnog djetinjstva prije rata u sarajevu, pa nesretnog rata i 15-ak jos nesretnijih poslijeratnih godina promijenih sarajevsku adresu.
i ne, nemam niti jednu lijepu rijec o bosni

bilo je fino

prvih par godina poslije rata, bilo vode, hrane, struje, poslica, covjek bio zadovoljan malim, dok su veliki igraci krali i pripremali teren za tisucljetnu vladavinu crkve i dzamije, stranke i halke. a mi bili sretni, disali zrak bez granata, popravljali prozore i krovove (nasim parama, nismo znali da opcina daje pare za to

), mijenjali namstaj, kupovali masine koje su pocrkale od ratne struje, osposobljavali olupine iz garaza, planirali kako u hrvatsku, proucavali put koji smo znali na pamet, spremali pare za bar dvije kazne do dole, najmanje jedna u hzhb, druga u rh, vadili dokumente, trazili poslove (a tad ih je bilo vise) itd.
Uostalom, koliko to puta zivimo zivot? Ovo nije generalna proba.
U ime ljubavi i patriotizma, ja treba da sagnem glavu k'o noj i otrpim puno toga. Zasto?
Kako da ja volim nekoga ako taj ne voli mene. Ne samo da me ne voli i ne cijeni, nego me jos pravi budalom i bjednikom. Zao mi je, ali od te ljubavi nema nista. Uz to, nisam mazohista i takva ljubav i paznja mi ne pricinjava nikakvo zadovoljstvo u zivotu. Nisam ni boem da bi zivjela dan po dan, bez razmisljanja sta ce biti sutra sa nama i sa nasom djecom.
Hajde da covjek vidi napredak, pa da kaze "evo ja sam zrtva ali za moju djecu ima buducnosti"... zao mi je ali ja to ne vidim odavno.
„Svoj na svome“ je za mene utjesna fraza, a ima dvosmisleno znacenje. Za nekoga to znaci da zivi u zemlji koja je njegova, ali za neke to znaci da ga svoj **be. Ovdje se uglavnim dogadja ovo drugo. Vidim i znam ko me (nas) i kako.... a ne vidim nacin da se odbranim. I to mi radi upravo onaj sto kaze da je moj. Ta vrsta i takav nacin opcenja je veoma bolan u psihickom i fizickom smislu.
Ljudi koji zive vani, su se sami potrudili da izgrade svoj status, da se skoluju, rade, da se uklope u drustvo ...Nije im pomagala ni ova zemlja, ni ovi ljudi, ni silne Ambasade po svijetu. Ne vidim ni jedan razlog da svoj imetak rasipaju na ovu zemlju i nas koji nismo ili ne mozemo da sastavimo kraj s krajem.
Nazalost,ova sredina je takva, da ja i pored znanja, licnog truda i rada - ne mogu postici nista vrijedno pomena. Primanja u mojoj porodici su dovoljna za kupovinu hrane i placanje racuna. Nema odmora na moru 10 dana, nema izleta, rostilja, kafa i kafana. Drzim nos iznad povrsine vode, jos se nisam ugusila.
Ja sam ustvari postala siromasna i svaki dan tonem sve nize i nize....
Ljudi koji zive vani, uz uslov da se bar malo potrude, imaju uzlaznu putanju, napreduju po znanju, primanjima, imovnom stanju... ja se mogu truditi koliko hocu, ali efekta nema, pomaci su jako mali, to vise lici na tapkanje u mjestu, nego na napredak.