Da li je normalno?

[BourbonVanilla]

Nisam znala gdje da otvorim temu, pa neka bude ovdje..
Naime, zapala sam u neko tesko psihicko stanje, i kako iz dana u dan postaje sve gore, sve se vise pitam da li bih trebala traziti strucnu pomoc, ili je samo prolazna faza u zivotu.
Bila sam skroz normalna djevojka, s dosta prijatelja, izlazila, sve je bilo ok. Ali u zadnjih mozda pola godine, ja vise nisam ista osoba. Potpuno sam se zatvorila u sebe, sve prijatelje otpisala, ne pamtim kad sam posljednji put posjetila bilo koga od familije. Ljeto sam provela u kuci. Bukvalno - niti jedan jedini izlazak cijelo ljeto, ni preko dana ni navecer.. Dani su mi prolazili jedan za drugim u cetiri zida, ni sama sada ne znam kako, u cemu.. Cak i odlasci do prodavnice su mi bilo blago stresni. Cim se nadjem medju ljudima, u redu na kasi, u javnom prevozu i sl. uhvati me anksioznost i neka tjeskoba. osjetim da se znojim. Kada udjem u kucu s vana, osjecam se iscrljeno i izmuceno. Mama me zvala svaki dan, a od njenih mi lekcija bude jos gore. S druge strane i razumijem je, jer sam svjesna da nije normalna tolika averzija prema ljudima i otvorenom prostoru.
Prestala sam sa sminkanjem, shoppingom, odlascima frizeru.. svime u cemu sam nekada uzivala.
Vjerovatno kao popratna pojava, pojavili su mi se poremecaji u ishrani. Jedan period se izgladnjujem, a drugi prejedam. I tako u krug. Kilaza mi zna varirati da po 15kg gubim i vracam u vrlo kratkom periodu.
Najgore od svega mi je sto sam potpuno prazna, bez volje za bilo cime. Kada sam zavrsila skolovanje (sto sam nekad jedva cekala, jer sam imala milion planova sta dalje), ja sam potpuno izgubljena. Otupila na sve. Ne interesuje me sta dalje sa zivotom. Da upisujem treci ciklus, sto sam prije planirala, nemam vise volje niti snage. Da trazim posao - ni to nemam volje. Treca opcija - ne vidim je. Ne trazim je. Zaglavila sam u slijepoj ulici. Samo zelim ostati zatvorena i da me niko nikad vise ne ometa.
Jesu li ovakve stvari neka tamna faza u svacijem zivotu koja ce proci, ili bih trebala potraziti pomoc? Trazila bih savjet za nekog dobrog psihijatra/psihologa, ali sama pomisao na to mi cini problem jos vecim. A svjesna sam iz dana u dan da postajem sve gora. Samo da mi je mrvicu volje za zivotom vratiti.. Bas sada kada treba da pocne moj zivot, za mene je vrijeme stalo.
I molim vas, nemojte praviti zajebanciju od teme. Dakle, samo ako neko ima dobronamjeran komentar, ili preporuku za nekog, neke terapije, bilo kakvo rjesenje.

[mali_balon]

A deder ti nama napisi od cega ti zivis imas li ti kakvog posla, ono konkretno da se umoris da se ne stignes ni istusirati od umora.

[cenecimoveocino]

[JThomas]

ne bi vjerovala, ali imaju neki čudni ljudi, uče škole i fakultete za to

ima na temi anksioznost, na podforumu zdravlje dosta preporuka za psihijatre i psihologe.

[BourbonVanilla]

A deder ti nama napisi od cega ti zivis imas li ti kakvog posla, ono konkretno da se umoris da se ne stignes ni istusirati od umora.

Tek zavrsila fakultet.

[mali_balon]

A deder ti nama napisi od cega ti zivis imas li ti kakvog posla, ono konkretno da se umoris da se ne stignes ni istusirati od umora.

Tek zavrsila fakultet.

Pa potrazi kakvog posla, ako imas kakve stele nek te poguraju ako, sto prije nadjes posao bolje ces se osjecati....
Ako vec ne mozes do posla ili ti je mrsko raditi onda se pocni baviti sportom.

[sigh]

Po mojoj amaterskoj internet psihologiji, ne bih rekao da je uvijek sve bilo bas divno, vjerovatno si bila malo cudak oduvijek pa se to tek sad manifestira u obliku da ti to prepoznas kao problem. Vjerovatno bolujes od nekog licnog poremecaja. Bar su ti takvi simptomi koliko sam mogao shvatiti. Posjeta psihologu bi mogla pomoci, kroz neku kognitivno-bihejvioralnu terapiju bi mogla uciniti svakodnevnicu ugodnijom. Mada mozes i sama se potruditi da razbijes negativne obrasce misli kroz dokazivanje samoj sebi da nemaju smisla. Aktiviraj se malo i bit ce to ok.

[Luca36]

Dosta ljudi propati od istog poremećaja nakon studija i reklo bi se kao da je neka vrsta sindroma koji zahvata ljude između 25 i 30 godine života. Valjda organizmu nakon više godina stresa i prilično određenog i raspoređenog vremena nastupi ovakav jedan šok i to mu bude reakcija.
Nakon papira za studentsku službu počne skupljati i nosati papire i nalaze doktora koji mu opet ne znaju odrediti dijagnozu jer je zapravo potpuno zdrava osoba. Moj savjet ti je da nađeš kakvog "zagonđiju" i sve će se vratiti na svoje mjesto, samo budi fleksibilna i nemoj "na prvu" da raskidaš.

[FIDELCA]

[uglavnomja]

Dosta ljudi propati od istog poremećaja nakon studija i reklo bi se kao da je neka vrsta sindroma koji zahvata ljude između 25 i 30 godine života. Valjda organizmu nakon više godina stresa i prilično određenog i raspoređenog vremena nastupi ovakav jedan šok i to mu bude reakcija.
Nakon papira za studentsku službu počne skupljati i nosati papire i nalaze doktora koji mu opet ne znaju odrediti dijagnozu jer je zapravo potpuno zdrava osoba. Moj savjet ti je da nađeš kakvog "zagonđiju" i sve će se vratiti na svoje mjesto, samo budi fleksibilna i nemoj "na prvu" da raskidaš.

ne znam da li se radi o depresiji, ali nase uobicajeno misljenje da depresija pocinje samo sa nekim ruznim dogadjaem nije tacno.

cesto je uzrok sasvim pozitivan, lijep, vazan dogadjaj u zivotu, tipa rodjenje djeteta ili zavrsetak skolovanja ... kada se covjek izgubi, od straha sta dalje, od prestanka jednog nacina zivota, jedne rutine, ciljeva ... itd ...

moj savjet idi doktoru. blagi oblici depresije se mogu izljeciti za 6-12 mjeseci, ako je to u tvom slucaju. a ima naznaka.

i nemoj se zezati sa tim, znam osobu koja je mislila da moze pobijediti sama bolescinu, troseci brdo para na trenutna zadovoljstva, na glumu da je sretna, na putovanja, ono problem je mjesto, ako ode negdje drugo bice sve ok... zavrsila je na teskim lijekovima, bez posla i bez vecine prijatelja.

[It_is_a_Leclerc]

Ansksioznost.

Nađi hobi, nešto u što ćeš trošiti vrijeme, čemu ćeš se posvetiti, da ne bi pala u depresiju..

[FrozenCastle]

...

[insomnia78]

Potrazi strucnu pomoc, pusti se foruma


Envoyé de mon iPhone en utilisant Tapatalk

[eluna]

postavi si cilj svaki dan - ako niišta drugo da treniraš moždane vijuge, npr. šetnja ....... i ostvari cilj svaki dan ...vremenom će apetiti porasti, ciljevi biti veći pa će sve doći na svoje

i obavezno UŽIVAJ u svemu što radiš

[Zastavnik_dzemo]

Klasicni slucaj hronicne nejebice

[graue_maus]

postavi si cilj svaki dan - ako niišta drugo da treniraš moždane vijuge, npr. šetnja ....... i ostvari cilj svaki dan ...vremenom će apetiti porasti, ciljevi biti veći pa će sve doći na svoje

i obavezno UŽIVAJ u svemu što radiš

dodala bi jos boravi van stana sto vise , pogotovu kad je suncano ........

[pici]

Klasicni slucaj hronicne nejebice

[Jokericious]

Klasicni slucaj hronicne nejebice

Zanima me voli li lutalice.

[ortodont]

Vjera. To ce ti dati smisao.

A naravno, covjek nije ostrvo, druzenje, razgovor, hobiji.

[lavorpunvode]

Depresija. Svakako da ces kad tad morati potraziti strucnu pomoc, inace te nigdje nema. Sto prije, to bolje.

[Zatamnjena stakla]

Cilj.

[agent_zero]

Anksioznost ili neka vrsta fobije ne povlači automatski depresiju. To zavisi od osobe do osobe.

Dosta ljudi propati od istog poremećaja nakon studija i reklo bi se kao da je neka vrsta sindroma koji zahvata ljude između 25 i 30 godine života. Valjda organizmu nakon više godina stresa i prilično određenog i raspoređenog vremena nastupi ovakav jedan šok i to mu bude reakcija.
Nakon papira za studentsku službu počne skupljati i nosati papire i nalaze doktora koji mu opet ne znaju odrediti dijagnozu jer je zapravo potpuno zdrava osoba. Moj savjet ti je da nađeš kakvog "zagonđiju" i sve će se vratiti na svoje mjesto, samo budi fleksibilna i nemoj "na prvu" da raskidaš.

Zove se burn-out sindrom. A nakon školovanja svi mi izađemo iz jednog staklenog zvona gdje smo bili izolirani od stvarnosti.

Postoje 2 vrste ličnosti: introverti i ekstroverti. Biti introvert nije bolest ali ti poremećaji u ishrani jesu zabrinjavajući.

U opisu autora teme vide se klasično stanje naše omladine uslijed straha od neizvjesnosti, nesigurnosti, nezaposlenosti. Mislim ko se ne osjeća grozno zbog stanja u kojem nam je društvo i ekonomija? Neko ima veći prag tolerancije a neko manji.

Bilo bi super ako bi se mogla baviti sportom bilo kojim ili da nabaviš psa barem. Može puno pomoći. I B12 vitamin, gotovo svi patimo od manjka ovog vitamina koji je značajan za emocionalno stanje.

Što se tiče klasičnih lijekova, svaki psiholog / psihijatar koji drži do sebe će ti reći da oni pomažu 30% a da je 70% do tebe da prevaziđeš to stanje.

Moje dosadašnje iskustvo mi je pokazalo da je sve stvar percepcije. Sve polazi od misli tj. misaonih zamki koju ako ne presiječeš/presretneš, ona pravi lančanu reakciju koja utiče na tvoje tijelo i tvoju okolinu.

Ti si kočijaš svoje kočije (tijela), a konji su tvoje misli. A kočijaš upravlja i kočijom i konjima, pravi balans. Ako pusti uzde, konji pobjegoše a kočija će ostati u mjestu. Jedina vještina u životu koja nam je potrebna je samokontrola. Ostalo se sve nadoveže na to samo od sebe.

za oba citirana posta

[elfa]

Nisam znala gdje da otvorim temu, pa neka bude ovdje..
Naime, zapala sam u neko tesko psihicko stanje, i kako iz dana u dan postaje sve gore, sve se vise pitam da li bih trebala traziti strucnu pomoc, ili je samo prolazna faza u zivotu.
Bila sam skroz normalna djevojka, s dosta prijatelja, izlazila, sve je bilo ok. Ali u zadnjih mozda pola godine, ja vise nisam ista osoba. Potpuno sam se zatvorila u sebe, sve prijatelje otpisala, ne pamtim kad sam posljednji put posjetila bilo koga od familije. Ljeto sam provela u kuci. Bukvalno - niti jedan jedini izlazak cijelo ljeto, ni preko dana ni navecer.. Dani su mi prolazili jedan za drugim u cetiri zida, ni sama sada ne znam kako, u cemu.. Cak i odlasci do prodavnice su mi bilo blago stresni. Cim se nadjem medju ljudima, u redu na kasi, u javnom prevozu i sl. uhvati me anksioznost i neka tjeskoba. osjetim da se znojim. Kada udjem u kucu s vana, osjecam se iscrljeno i izmuceno. Mama me zvala svaki dan, a od njenih mi lekcija bude jos gore. S druge strane i razumijem je, jer sam svjesna da nije normalna tolika averzija prema ljudima i otvorenom prostoru.
Prestala sam sa sminkanjem, shoppingom, odlascima frizeru.. svime u cemu sam nekada uzivala.
Vjerovatno kao popratna pojava, pojavili su mi se poremecaji u ishrani. Jedan period se izgladnjujem, a drugi prejedam. I tako u krug. Kilaza mi zna varirati da po 15kg gubim i vracam u vrlo kratkom periodu.
Najgore od svega mi je sto sam potpuno prazna, bez volje za bilo cime. Kada sam zavrsila skolovanje (sto sam nekad jedva cekala, jer sam imala milion planova sta dalje), ja sam potpuno izgubljena. Otupila na sve. Ne interesuje me sta dalje sa zivotom. Da upisujem treci ciklus, sto sam prije planirala, nemam vise volje niti snage. Da trazim posao - ni to nemam volje. Treca opcija - ne vidim je. Ne trazim je. Zaglavila sam u slijepoj ulici. Samo zelim ostati zatvorena i da me niko nikad vise ne ometa.
Jesu li ovakve stvari neka tamna faza u svacijem zivotu koja ce proci, ili bih trebala potraziti pomoc? Trazila bih savjet za nekog dobrog psihijatra/psihologa, ali sama pomisao na to mi cini problem jos vecim. A svjesna sam iz dana u dan da postajem sve gora. Samo da mi je mrvicu volje za zivotom vratiti.. Bas sada kada treba da pocne moj zivot, za mene je vrijeme stalo.
I molim vas, nemojte praviti zajebanciju od teme. Dakle, samo ako neko ima dobronamjeran komentar, ili preporuku za nekog, neke terapije, bilo kakvo rjesenje.

http://duhovni-razvoj.blogspot.com/2012 ... rizam.html procitaj mozda se nadjes ovdje nije zajeb...

[Anestezija]

da nisi Jehov svjedok?

[Zokipfc]

Vjera. To ce ti dati smisao.

A naravno, covjek nije ostrvo, druzenje, razgovor, hobiji.

To to, daj ljudima opijum..