Da li ce tudje krize pomoci nasem PTSP-u?

[apsidejzi]

Svi mi nosimo traumu iz rata na ovaj ili na onaj nacin. Koliko god mislili da ne nosimo, zadnja dva velika dogadjaja su pokazali da ni 30 godina kasnije, mozak je i dalje pod uticajem rata. Pojavi se korona i prva reakcija naseg svijeta je kupovina zaliha. Uglavnom hrane. Brasno, konzerve, ulje, germa, pa i toaletni papir. Kao neki urodjeni reflex. To je ocito prikriveni PTSP koji se dugo talozio. Strah od neimastine jer znamo kako je to. To je jedna tuzna strana svih ratova ali ne zelim o tome pricati. Svi mi to znamo.

Ja zelim diskutovati o jednoj pozitivnoj strani koju sam primjetio. OK, kad se pojavila korona svi su nahrlili u prodavnice iz straha. Onda se desila Ukrajina i ljudi su opet nahrlili u prodavnice, ali ne u istoj mjeri. Bila je panika prvi dan dva i onda se smirilo. Kao da su ljudi pouceni koronom ipak odlucili da ukljuce prednji dio mozga umjesto reptilnog. Kao da se ratni PTSP malo potisnuo i to mi je drago. Naravno, pojavio se novi oblik PTSP-a kad smo vidjeli ruske haubice, vbr-ove i ostala artiljerijska sredstva. Znali smo sta to znaci.

Ali nekako, ovo ponovo prozivljavanje istog ali kroz "tudje krize" u jednu ruku pomaze nasem svijetu. To je psiholog kojeg nismo imali, kojeg nismo mogli ili znali priustiti. KOjeg smo se stidili. Mene je isto uhvatila panika kad je pocelo u ukrajini ali sam se uspio iskontrolisati i to u samoj prodavnici. Kad sam dosao tamo da nakupujem hrane, ipak sam se zaustavio u namjeri. Kupio sam nesto vise nego inace kupujem, ali nije bilo previse. Ipak je razum prevladao.

Sta vi velite? Da li ove svjetske krize, koje su ipak u jednu ruku "tudje" krize (iako je u globalnom svijetu sve povezano), koje nisu direktno moje ili tvoje krize (jos uvijek)... da li one pomazu nasem PTSP-u? Meni je malo laknulo kad sam na forumu procitao da i drugi ljudi imaju PTSP sindrome. Vidis da nisi sam. Vidis da i drugi isto razmisljaju i onda se zapitas: da mozda ne pretjerujem? Mozda je u pitanju samo panika u reptilnom mozgu a to nema veze sa realnoscu? Mozda je to samo posljedica rata u mom mozgu koja progovara u meni? Naravno da ce ukrajinski narod patiti i biti gladan i u neimastini kao sto sam ja bio, ali to ne znaci da cu i ja biti u toj neimastini. Moze se desiti ali jos nije tu. I onda prevlada razumni dio mozga i naucis da je to PTSP, prihvatis ga i u jednu ruku budes "izljecen". Psiholog koji nam je svima trebao a nismo ga imali.

[Truba]

nisam bio u ratu gladan (jer su roditelji jeli slamu a ja "normalno" hvala im)
nemam problema s petardama i eksplozijama granata
niti ulascima stranih ljudi s puškama u kuću

ja imam problem s izbjeglištvom i promjenama sredine škole i razreda...
posljedično tome imam problem i s podstanarstvom i seljakanjem
znoj me oblije


to je trauma koja utječe na život to se ne može u postu jednom objasniti

[djana h]

Ne mislim da mi najnoviji rat pomaže. Nemirnija sam i imam neke strahove koje sam bila potisnula, čak ih osjetim i kroz neke tjelesne, nazovimo smetnje.

[pepermint]

Ne pomaze,samo mi vraca sve sto sam prezivio 92-95 ,ali ne mogu a da ne pratim sve ovo,dugo dugo ni dnevnika nisam pogledao,ali sad me ova agresija fasizma na Ukrajinu vraca i podsjeca..

[TheMule]

Ne pomaze, malo me izivcirala ova situacija. Vidim, salju im Koplja koja mogu unistiti bilo koji tenk - s ramena. Salju Stingere za PVO. Municiju. Dobre unifrome imaju, puske isto tako. Artiljeriju. Planiraju da im se dadnu borbreni avioni. Onda se sjetim nasih boraca. Nase su drzali u ovakvoj situaciji kao sto je Ukrajina - ali sa Embargom na uvoz uruzja - 4 godine! Medjunarodna zajednico, j*b*em vam m**er!!

jah, zaboravi i Bajraktare. Eto bio sam djecak 92, nekad primjetim da imam neku vrstu blagog PTSPa i ova situacija me je pogorsala.

[karanana]

Da, upravo obratno. Ne da pomaze nego ptsp izlazi na vidjelo. A to se vidi kada poredim sebe i nekog mladjeg ko nije iskusio rat ni okolo rata i odnos prema ovom sada ratu.

[crveni_makovi]

Bila sam dijete tokom rata 92-95. Osim napustanja svog doma i nepovratnog gubitka osjecaja za dom i pripadnost, najtezi trenuci su mi bili vezani za pogibiju covjeka koji mi je bio drag kao otac i jedan predugi dan 1993. kad nismo znali je li otac ziv ili mrtav. Godine poslije rata u BiH su meni cesto bile grozne kao i sam rat.
Borba s karcinomom i sve sto covjek prodje s voljenom osobom kad joj mora saopstiti da ce uskoro umrijeti je meni licno donijelo mnogo tezi oblik PTSP-a od kojeg se ne mogu a ni ne zelim oporaviti. Rat u Ukrajini spram svega sto mi se desilo proteklih pola godine uopste nema mjesto u mom zivotu. Ne dotice me se i ne osjecam nista.

[fortaleza]

Procjena je da ogroman broj ljudi kod nas boluje od PTSP-a, a to se očituje svakodnevno.

Evo maloprije vozim, ograničenje 60 km/h, ja vozim preko, oko 70 km/h, i ljudi me pretječu, na pojedincima kroz retrovizor primjećujem nervozu, pa onda nervoza u cekanjima u redu, svađanje, razna opravdavanja, upadice.

I ne bih to povezivao samo s ratom premda ima utjecaja već sa načinom života, izloženost svakodnevnim nesigurnostima, financijskim i ostalim društvenim manjkavostima, negativi u vijestima.

A prije svega ugrađivanje nesigurnosti i manjka samopouzdanja prema djeci još od malih nogu, te past ćeš, te nemaš pojma te još puno kompleksa koje se generacijski prenose.

Jednostavno smo ubijeni u pojam, od medijske negativne mašinerije, poimanja stvarnosti kroz negativnu prizmu, manjka nasmijesenih lica na ulici it'd.

To se jednostavno vidi. U novije vrijeme dolazi i do izbjegavanja rada kod ljudi, određeni broj ljudi koji dobivaju prihode bez pravog radnog angažmana, a samim tim i bez rada na sebi.

Manjak intelektualnog angazmana, totalna subjektivnost u procjeni situacija, pa kao i kod ovog zadnjeg rata gdje ne možemo filtrirati masovne informacije i postajemo subjektivni prema jednoj strani, jako emocionalni, a zakon kaže da akcija izaziva reakciju.

Ljudi teže negativi pa čak i morbidno uživaju istu ne želeći se pomaknuti s nulte točke.

[Hajvan]

U novije vrijeme dolazi i do izbjegavanja rada kod ljudi, određeni broj ljudi koji dobivaju prihode bez pravog radnog angažmana, a samim tim i bez rada na sebi.

OK
Mozete obrazloziti koja je relacija s PTSP-om

[fortaleza]

U novije vrijeme dolazi i do izbjegavanja rada kod ljudi, određeni broj ljudi koji dobivaju prihode bez pravog radnog angažmana, a samim tim i bez rada na sebi.

OK
Mozete obrazloziti koja je relacija s PTSP-om

Dosta bolesti i stanja koja dolaze preko glave, s čim se direktno povezuje i PTSP, neuroni umreženi koji se povezuju kroz slike proživljenog događaja, određenih traumatskih sjećanja u podsvijesti i ispoljavaju se u svakodnevnici. Drugi najveći skup neurona osim mozga je upravo srce, um + emocije.

Fokus, prije svega mentalni koji je potreban u bilo kakvom zahtjevnijem radu aktivira neurone koji se nanovo premrezavaju, i stvaraju nove veze, a samim tim i poništavaju prošle (naravno kroz dodatni bol zbog promjene kao takve) dovodi do rješenja. I briga o drugim bićima, fokus na emocije prema drugome/bližnjemu/životinji također pomaže.

Možda glupo objašnjeno jer nisam te struke, ali vjerujem iz iskustva koliko mogu potvrditi. PTSP je posttraumatski sindrom, i premda je rat jako teška stvar, nije jedini uzročnik PTSPa.

Smanjenje unutarnjeg dijaloga samim radnim fokusom, te konstantnog tijeka misli koji dolazi nakon emotivne reakcije, promjena navika. Mi kao narod, općenito nismo navikli raditi s punim fokusom, jako malo koristimo kapacitete.

[crveni_makovi]

Ovih dana na roditeljskom djeci uzrasta od 8 godina, otac djeteta koje je drugo dijete slucajno okrznulo pernicom, usred roditeljskog se izdere na jadnu, divnu i posvecenu uciteljicu. Na njen pokusaj da ga umiri i odrzi civilizovanu atmosferu roditeljskog izdera se na nju sa TI SAD SUTI i nastavi kako je rekao svom djetetu "iduci put kad te neko takne ti ga udari stolicom". Mala djeca od 8 godina koja se jos uzivaju igrati, vole da ih vodis za ruku do skole, traze ljubav i njeznost treba da dizu stolicu jedni na druge. I taj otac po meni treba ozbiljniju psihijatrijsku pomoc.