




Kako su oni super prosli.
Moderators: _BataZiv_0809, anex









imali ovakvog, u ratu zavrsio kao plinski agregatjohntra wrote:
Auto kuća Stojanov, Novi Sad
Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.


Ja se sjećam i mnogo pouzdanijih auta od Stojadina još za vrijeme SFRJ. A koliko je kvalitet govori i to koliko ih danas možeš sresti na cesti. Uzmimo u obzir i to da se Stojadin nastavio proizvoditi i nakon rata i nakon NATO bombardovanja pa nije bilo tržišta ni za njega ni za bilo koje Zastavino auto. Bilo je nekih pokušaja pa se otvarali saloni u BiH ali kupaca nije bilo iako su se prodavali po relativno pristupačnoj cijeni.The BEN10 wrote:Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.
De ba, nemoj zafrkavat. Pa nije valjda rat uništio svaki primjerak.johntra wrote:Bilo bi njih mnogo više po cestama, da ih rat nije uništio...barem u Sarajevu...Srbija je i dalje puna Yugića i novijih varijanti 101, iako su te novije varijante i gore od starijih...i gle čuda, sve se kotrljaju...
Ljudi, razumijem ja nostalgiju, sjećanje na neka ljepša vremena, emocije, ali dajte, nemojte nas zayebavatiThe BEN10 wrote:Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.
Kiberluskoni wrote:Ljudi, razumijem ja nostalgiju, sjećanje na neka ljepša vremena, emocije, ali dajte, nemojte nas zayebavatiThe BEN10 wrote:Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.. Možda je stojadin kojeg se ja sjećam bio neki drugi stojadin, loša sreća šta li već, ali je to definitivno jedno od najgorih auta po kvalitetu u kojem sam se vozio
. Već sam pisao na ovu temu, ali čisto da se čuje i moj glas, da se neko od mladih nostalgičara ne bi primio na ove izjave o kvalitetu i pouzdanosti.
Ukratko, motor i mjenjač su bili jedino što valja na tom autu. Stojadin je bio 78. godište i bez problema je upalio poslije stajanja čitav rat. Na satu je imao možda nekih 160-180 hiljada.
Lim se morao zaštićivati svake sezone, jer je poslije svake zime bio na putu da istruhne. I komšija sa narandžastim mediteranom je imao isti problem. Tada sam od njega prvi put čuo za nitovanje auta i kobit. Sjećam se andegdote kada sam kao mali ošmirglao cijeli mali autić-igračku da ga zaštitim. Stari je bio ponosan na mene i svima je prepričavao kako sam to naučio od njega. Poslije rata sam ja lično zamijenio svih pet vrata, jer su bila truhla od stajanja u garaži. Btw, fabrička vrata se nikada nisu normalno mogla zatvoriti, već si morao lupati ko međed da ih normalno zatvoriš. Pomagalo je suptilno ostavljanje spuštenih prozora par mm.
Svaki komad plastike u tom autu je pukao, ali bukvalno. Od bakelitnog volana, armature, svih ručica za otvaranje vrata i zadnje daske na gepeku. Pukli su i podizači prozora, ali su oni bili od ljevanog aluminija isto kao i vanjski retrovizori, koji su se prvo rasklimali pa otpali. Stari je poslije nabavio plastični noviji retrovizor za vozačevu stranu. Sad se sjetih, lažem, čitava je ostala i okrugla bakelitna kugla na mjenjaču.
I sjedišta od vještačke kože su prvo ispucala, a poslije se i slomila (metalni dijelovi). Inače su izgledala mrak, neka crvenkasto smeđa koža na tamno zelenom autu, odlična kombinacija. Stari je tada imao nekih 70ak kila, da ne bude zabune. Prije toga su se prestala pomjerati naprijed - nazad.
Ne mogu da se sjetim zašto, ali imao je samo jedan ispravan brisač. Drugi je negdje vjerovatno otpao, komplet. Sjećam se da sam sa starim mjenjao i motor brisača.
To je jedino auto u kojem sam doživio da prokuha uzbrdo (negdje oko Stoca, cca 88.).
Takođe je patio od fizičkog deformisanja i ispadanja poluosovina pod opterećenjem. Nikad nisam čuo za ovakav kvar osim kod stojadina.
Sjećam se da kada bih kao mali blicao svjetlima, u ugašenom autu, između volana i plastike iza gdje se vezala ručica žmigavaca, bi izlazio dim.
U autu se stalno osjetio miris benzina.
Inače, danas kada starom posudim Jeep-a za neki izlet, uvijek me dobro propita kakve su mu kočnice. Ostala mu trauma od stojadina na kojem su redovno blokirali cilindri, a ručna nikada nije radila.
Helem, stojadin je poslije rata otišao za 2 stoje, u bojama njemačke policije (zeleni sa bijelim vratima koja su poslije ugrađena). Stari je poslije kupio polovnu Opel Asconu 1.6 dizel. Komentar na novo auto mu je bio otprilike kao iz filma Lepota poroka: sa kakvim mi međedom život prođe. Ascona je imala 13 godina, kao stojadin na početku rata, nekih 250-300 hiljada na satu i bila je svemirski brod za stojadina. U nekih 5-6 godina ekspolatacije, jedan zamjenjen prednji ležaj i truhle zadnje obrve, su bile kao iz bajke u odnosu na prethodno auto. Uz to sam se ja naučio voziti na njemu i nisam mu uspio dohakati.
Ijao stari sad kad se jave jugonostalgičari i počnu da te ubjeđuju u suprotno.Kiberluskoni wrote:Ljudi, razumijem ja nostalgiju, sjećanje na neka ljepša vremena, emocije, ali dajte, nemojte nas zayebavatiThe BEN10 wrote:Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.. Možda je stojadin kojeg se ja sjećam bio neki drugi stojadin, loša sreća šta li već, ali je to definitivno jedno od najgorih auta po kvalitetu u kojem sam se vozio
. Već sam pisao na ovu temu, ali čisto da se čuje i moj glas, da se neko od mladih nostalgičara ne bi primio na ove izjave o kvalitetu i pouzdanosti.
Ukratko, motor i mjenjač su bili jedino što valja na tom autu. Stojadin je bio 78. godište i bez problema je upalio poslije stajanja čitav rat. Na satu je imao možda nekih 160-180 hiljada.
Lim se morao zaštićivati svake sezone, jer je poslije svake zime bio na putu da istruhne. I komšija sa narandžastim mediteranom je imao isti problem. Tada sam od njega prvi put čuo za nitovanje auta i kobit. Sjećam se andegdote kada sam kao mali ošmirglao cijeli mali autić-igračku da ga zaštitim. Stari je bio ponosan na mene i svima je prepričavao kako sam to naučio od njega. Poslije rata sam ja lično zamijenio svih pet vrata, jer su bila truhla od stajanja u garaži. Btw, fabrička vrata se nikada nisu normalno mogla zatvoriti, već si morao lupati ko međed da ih normalno zatvoriš. Pomagalo je suptilno ostavljanje spuštenih prozora par mm.
Svaki komad plastike u tom autu je pukao, ali bukvalno. Od bakelitnog volana, armature, svih ručica za otvaranje vrata i zadnje daske na gepeku. Pukli su i podizači prozora, ali su oni bili od ljevanog aluminija isto kao i vanjski retrovizori, koji su se prvo rasklimali pa otpali. Stari je poslije nabavio plastični noviji retrovizor za vozačevu stranu. Sad se sjetih, lažem, čitava je ostala i okrugla bakelitna kugla na mjenjaču.
I sjedišta od vještačke kože su prvo ispucala, a poslije se i slomila (metalni dijelovi). Inače su izgledala mrak, neka crvenkasto smeđa koža na tamno zelenom autu, odlična kombinacija. Stari je tada imao nekih 70ak kila, da ne bude zabune. Prije toga su se prestala pomjerati naprijed - nazad.
Ne mogu da se sjetim zašto, ali imao je samo jedan ispravan brisač. Drugi je negdje vjerovatno otpao, komplet. Sjećam se da sam sa starim mjenjao i motor brisača.
To je jedino auto u kojem sam doživio da prokuha uzbrdo (negdje oko Stoca, cca 88.).
Takođe je patio od fizičkog deformisanja i ispadanja poluosovina pod opterećenjem. Nikad nisam čuo za ovakav kvar osim kod stojadina.
Sjećam se da kada bih kao mali blicao svjetlima, u ugašenom autu, između volana i plastike iza gdje se vezala ručica žmigavaca, bi izlazio dim.
U autu se stalno osjetio miris benzina.
Inače, danas kada starom posudim Jeep-a za neki izlet, uvijek me dobro propita kakve su mu kočnice. Ostala mu trauma od stojadina na kojem su redovno blokirali cilindri, a ručna nikada nije radila.
Helem, stojadin je poslije rata otišao za 2 stoje, u bojama njemačke policije (zeleni sa bijelim vratima koja su poslije ugrađena). Stari je poslije kupio polovnu Opel Asconu 1.6 dizel. Komentar na novo auto mu je bio otprilike kao iz filma Lepota poroka: sa kakvim mi međedom život prođe. Ascona je imala 13 godina, kao stojadin na početku rata, nekih 250-300 hiljada na satu i bila je svemirski brod za stojadina. U nekih 5-6 godina ekspolatacije, jedan zamjenjen prednji ležaj i truhle zadnje obrve, su bile kao iz bajke u odnosu na prethodno auto. Uz to sam se ja naučio voziti na njemu i nisam mu uspio dohakati.
Edit: Tokom čitave golgote sa stojadinom od 78. do 96. amidža, inače poznati sarajevski automehaničar, nije dao starom da sa tim autom uđe u radnju. Sredio je kod komšije da ga održava, a da se mani njega. Trebam li spominjati da je njega i njegovo auto uvijek gledao kao na crnu ovcu u porodici i uporno pokušavao da ga nagovori na prodaju. To je jedva uspio 96.
Sad će njega bitanga žžžik!Ommadawn wrote:Ijao stari sad kad se jave jugonostalgičari i počnu da te ubjeđuju u suprotno.Kiberluskoni wrote:Ljudi, razumijem ja nostalgiju, sjećanje na neka ljepša vremena, emocije, ali dajte, nemojte nas zayebavatiThe BEN10 wrote:Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji.... Možda je stojadin kojeg se ja sjećam bio neki drugi stojadin, loša sreća šta li već, ali je to definitivno jedno od najgorih auta po kvalitetu u kojem sam se vozio
. Već sam pisao na ovu temu, ali čisto da se čuje i moj glas, da se neko od mladih nostalgičara ne bi primio na ove izjave o kvalitetu i pouzdanosti.
Ukratko, motor i mjenjač su bili jedino što valja na tom autu. Stojadin je bio 78. godište i bez problema je upalio poslije stajanja čitav rat. Na satu je imao možda nekih 160-180 hiljada.
Lim se morao zaštićivati svake sezone, jer je poslije svake zime bio na putu da istruhne. I komšija sa narandžastim mediteranom je imao isti problem. Tada sam od njega prvi put čuo za nitovanje auta i kobit. Sjećam se andegdote kada sam kao mali ošmirglao cijeli mali autić-igračku da ga zaštitim. Stari je bio ponosan na mene i svima je prepričavao kako sam to naučio od njega. Poslije rata sam ja lično zamijenio svih pet vrata, jer su bila truhla od stajanja u garaži. Btw, fabrička vrata se nikada nisu normalno mogla zatvoriti, već si morao lupati ko međed da ih normalno zatvoriš. Pomagalo je suptilno ostavljanje spuštenih prozora par mm.
Svaki komad plastike u tom autu je pukao, ali bukvalno. Od bakelitnog volana, armature, svih ručica za otvaranje vrata i zadnje daske na gepeku. Pukli su i podizači prozora, ali su oni bili od ljevanog aluminija isto kao i vanjski retrovizori, koji su se prvo rasklimali pa otpali. Stari je poslije nabavio plastični noviji retrovizor za vozačevu stranu. Sad se sjetih, lažem, čitava je ostala i okrugla bakelitna kugla na mjenjaču.
I sjedišta od vještačke kože su prvo ispucala, a poslije se i slomila (metalni dijelovi). Inače su izgledala mrak, neka crvenkasto smeđa koža na tamno zelenom autu, odlična kombinacija. Stari je tada imao nekih 70ak kila, da ne bude zabune. Prije toga su se prestala pomjerati naprijed - nazad.
Ne mogu da se sjetim zašto, ali imao je samo jedan ispravan brisač. Drugi je negdje vjerovatno otpao, komplet. Sjećam se da sam sa starim mjenjao i motor brisača.
To je jedino auto u kojem sam doživio da prokuha uzbrdo (negdje oko Stoca, cca 88.).
Takođe je patio od fizičkog deformisanja i ispadanja poluosovina pod opterećenjem. Nikad nisam čuo za ovakav kvar osim kod stojadina.
Sjećam se da kada bih kao mali blicao svjetlima, u ugašenom autu, između volana i plastike iza gdje se vezala ručica žmigavaca, bi izlazio dim.
U autu se stalno osjetio miris benzina.
Inače, danas kada starom posudim Jeep-a za neki izlet, uvijek me dobro propita kakve su mu kočnice. Ostala mu trauma od stojadina na kojem su redovno blokirali cilindri, a ručna nikada nije radila.
Helem, stojadin je poslije rata otišao za 2 stoje, u bojama njemačke policije (zeleni sa bijelim vratima koja su poslije ugrađena). Stari je poslije kupio polovnu Opel Asconu 1.6 dizel. Komentar na novo auto mu je bio otprilike kao iz filma Lepota poroka: sa kakvim mi međedom život prođe. Ascona je imala 13 godina, kao stojadin na početku rata, nekih 250-300 hiljada na satu i bila je svemirski brod za stojadina. U nekih 5-6 godina ekspolatacije, jedan zamjenjen prednji ležaj i truhle zadnje obrve, su bile kao iz bajke u odnosu na prethodno auto. Uz to sam se ja naučio voziti na njemu i nisam mu uspio dohakati.
Edit: Tokom čitave golgote sa stojadinom od 78. do 96. amidža, inače poznati sarajevski automehaničar, nije dao starom da sa tim autom uđe u radnju. Sredio je kod komšije da ga održava, a da se mani njega. Trebam li spominjati da je njega i njegovo auto uvijek gledao kao na crnu ovcu u porodici i uporno pokušavao da ga nagovori na prodaju. To je jedva uspio 96.
Yugo se još relativno dobro drži s obzirom na godine i kvalitet, za razliku od Stojadina kojeg u prosjeku jednom dnevno vidim na cesti.johntra wrote:Bilo bi njih mnogo više po cestama, da ih rat nije uništio...barem u Sarajevu...Srbija je i dalje puna Yugića i novijih varijanti 101, iako su te novije varijante i gore od starijih...i gle čuda, sve se kotrljaju...