Crno-bijeli svijet

[trijezan]

The dreams in which I'm dying
Are the best I've ever had
When people run in circles
It's a very, very mad world.
Gary Jules

Sve lijepe snove potrošili smo na bolju budućnost. Ostali su nam samo loši, koje i budni primjetimo u svojoj svakodnevnici. Sjećam se opklade prije mjesec dana; niko se nije više obradovao tadašnjem novom broju Dana od mog prijatelja koji je postao bogatiji za cenera. Naime, kladio se je da će u narednom broju Dana reisu-l-ulema biti spomenut sa slikama više od triput. Reis je spomenut više od deset puta. Dok se u Preporodu njeguje kult ličnosti i jedna se osoba predstavlja sa oreolom nepogrješivosti, u Danima se taj bijeli starac pretvara u crnilo koje izaziva sljepilo čitalačke kritike. Bijela slika u Preporodu i crna u Danima su dvije krajnosti. Da postoje neki Dani preporoda kao magazin „sredine“, imali bi medij vrijedan čitanja, uzmemo li u obzir da je vrlina sredina između dvije krajnosti. U Preporodu sve je bijelo u Zajednici muslimanskih vođa, bez greške, bratstvo i jedinstvo, općeprihvaćeni kič koji ispunjava svaku stranicu sa fairy-hikajama. U Danima sve je crno, svaki mali zeleni musliman sa bradom i ženom sa nikabom je potencijalni zdravi fašist i sigurni bolesni fundamentalist (iako ovakvom poimanju neobaveznog sunneta doprinose i tumačenja domaćih, savremenih i povremenih islamskih intelektualaca kojima otkrivene žene ne dozvoljavaju da puste bradu). Razumljivo bi bilo da kao pripadnik druge religije čovjek nikada ne čita islamske informativne novine Preporod, ali ni Dane, jer je skoro isti broj slika i tekstova o muslimanima, njihovim svjetonazorima, predsjednikom uleme (sic!)... kao u Preporodu. Bar kada bi u novinama tražio pored interesantnih informacija, koje danas graniče sa vulgarnošću, i potrebne. Jer interesantna informacija traje koliko i njeno spominjanje, potrebna - koliko čovjekov život. Bar kada bi bio građanin sa odsustvom malograđanskih pobuda, mediokritetskih rasprava, infatilnih kritika i paranoičnih izjava, kada bi imao medije koji pored crne i bijele imaju i druge boje... Islam kod (po)jedinih važnih novinara više nije religija, već ideja koja puni ljudske glave i zakon pun rupa koje su tu da ih ispune ljudske glave? Medresa za transvestite, Ebu Hamza, fundamentalisti profesori, hodža pedofil, žene iz harema, na kojoj strani Reis spava... je zaista jedino interesantno što prodaje novine? Nažalost. Stereotip je sinonim za orginalnost novinarima koji strahovima ubjeđuju ljude u svoju profesionalnost i misiju informisanja modernog i neovisnog građanina. Neovisan građanin postaje ovisan o dozi koju kupuje za tri marke na trafici i koja je njegovo jedino obrazovno štivo. Rječnik za pojmove selefija, vehabija, fundamentalist, terorist, puritanac, tumač religija, tefsir Svetih tekstova. On sa nestrpljenjem čeka sljedeću naslovnu stranicu i tekstove koji će mu probuditi najniže osjećaje kao kad sluša Cecu ili čita Express. Ta pseudointelektualna doza je njegova utjeha, ali da je nema, uopšte ne bi imao potrebe za utjehom.