Citati koje bi podijelili s drugima

[Zatamnjena stakla]

"Svakoga dana svog zivota covek treba slusati malo muzike,procitati nesto poezije i diviti se dobroj slici da mu brige ne bi zasenile osecaj lepote koji je Bog utkao u ljudsku dusu."

Gete

[MedenoSrce]

Kad ponovo razmislim, sada, u srcu mi eksplodiraju beskrajne, silovite emocije, kojima ne mogu da odredim značenje, zato što najdublja osjećanja imaju pravo da postoje samo u njima samima i nigdje drugo. Još manje postoje u logici i, ponajmanje, u stvarnim dogadjajima. Volio sam te kao što mi se nikada ranije nije desilo i kako mi se nikada više neće desiti.

Volio sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumijem da li smo se voljeli koji mesec ili koju godinu, koji tren ili koju vječnost. Možda si oduvijek bila u meni, kao dio mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih vječitih čežnji, kao sjećanje na staru maštu mog djetinjstva razočaranog djeteta, koje nije uspijevalo da pronadje drugara sa kojim bi podijelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave.
Volio sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unijela u moj život, ili zbog onog uzbudjujućeg kupanja u duhovnoj čistoti kao kad sam sa tobom podijelio tvoj unutrašnji život, nego i zbog toga što si mi otkrila onaj dio mene koji sam oduvijek htio da upoznam, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti. Neizbježno te voli svako ko te poznaje iznutra. Možda je zbog toga nemoguće izbrojati dane kada smo bili zajedno (da li je moguće da osjećanja imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam da li sam te posljednji put vidio prošle godine, prošlog mjeseca, ovog jutra ili možda prije samo nekoliko trenutaka.Nešto od tebe je ostalo unutra, nešto što je neosjetljivo na tok vremena, životne dogadjaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote za kojom posežem kada imam potrebu za svijetlom, u danima kada nebo iznad Jerusalima ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje. Po neki put, uveče, sa prozora moje sobe podižem oči ka nebu, instinktivno tražeći nebo iz naših dana u Jerusalimu i sanjam da je opet tu. Želio bih da u tvom životu ima makar dio ljepote koju umiješ da daš onome ko je pored tebe…

Alberto Moravia – Tajna

[Velkoski]

nisam pročit'o

[shmizlica]

nisam pročit'o

mleet, svaka ti zlatna

[PurpurHazel]

"Ni ne znaš, pratio sam te, svih onih godina prije našeg poznanstva.
Na svim onim zabavama u Londonu i Oxfordu. Gledao te.
Bio sam ti preko puta kad si sjedila za školskim radom s velikom olovkom u ruci.
Bio sam tamo kad si upoznala Geoffreya Cliftona u dva poponoći, u knjižnici Oxford Uniona.
Po podu prostrti svačiji kaputi, a ti, bosonoga, kao čaplja capkaš svojim putem između njih. On te gleda, a gledam te i ja, iako ti ne znaš da sam ja tu, ne osvrćeš se na mene. Ti si u dobi kad vidiš samo zgodne muškarce. Još ne znaš za one koji su izvan sfere tvoje milosti. U Oxfordu šakal ne vrijedi mnogo kao pratnja. A ja sam čovjek koji će postiti sve dok ne nađe ono što traži.

Zid iza tebe obložen je knjigama. Lijevom rukom držiš dugu nisku biserja što ti visi o vratu. Bose ti noge biraju put. Tražiš nešto. Bila si malo deblja u ono doba, ali savršeno lijepa za život na sveučilištu. Troje je nas u knjižnici Oxford Uniona, ali ti nalaziš samo Geoffreya Cliftona. Bit će to ljubav na prvi pogled. Vjenčat ćete se za mjesec dana. On ima nekog posla s arheolozima u Sjevernoj Africi, ma zamisli, čak tamo!

Majka ti je ushićena brakom. Ali duh šakala, koji se zapravo zvao Wepwawet ili Almasy, bio je tamo s vama dvoma, upoznaješ ga. Mene. Prekriženih ruku, gledam kako se upinjete da zapodjenete veseli razgovor, što je problem jer ste oboje pijani. Ali, čudesno je bilo to što čak i u svom pijanstvu, u dva sata po ponoći, oboje nekako uviđate trajnu vrijednost i privlačnost onog drugog. Možda ste oboje stigli s nekim svojim društvom, možda ćete tu noć i noćiti s drugima, ali ste oboje znali da ste našli svoje sudbine. U tri po ponoći znaš da moraš otići, ali ne možeš naći cipelu. Jednu držiš u ruci, ružičastu balerinku. Vidim gdje kraj mene viri polovica druge i uzimam je. Sva se blista. Očito su ti to omiljene cipelice, vidi se kako su ti ih udubli prsti.

"Hvala Vam", kažeš uzimajući je, i odlaziš, a da me nisi ni pogledala.

Za mjesec dana postali smo ljubavnici."

[de facto.]

"Svakoga dana svog zivota covek treba slusati malo muzike,procitati nesto poezije i diviti se dobroj slici da mu brige ne bi zasenile osecaj lepote koji je Bog utkao u ljudsku dusu."

Gete

[shmizlica]

"Svakoga dana svog zivota covek treba slusati malo muzike,procitati nesto poezije i diviti se dobroj slici da mu brige ne bi zasenile osecaj lepote koji je Bog utkao u ljudsku dusu."

Gete

wow

[Zatamnjena stakla]

Mogli ste mene citirati.

[Entropio]

Kako je sve daleko!
Ne znam zašto treba nešto činiti na ovom svetu, zašto treba imati prijatelje i težnje, nade i snove. Hiljadu bih puta više voleo da se povučeš u neki udaljeni kutak sveta, gde ništa od onog što čini buku i komplikacije ovog sveta nema nijedan odjek? Odustavši od kulture i ambicija, da li bismo izgubuli sve, ne dobivši ništa? No, šta se dobija na ovom svetu? Ima onih za koje nijedan dobitak nema važnost, koji su neizlečivo nesrećni i sami. Svi smo zatvoreni jedni za druge! I kad bismo bili otvoreni da primimo sve od drugog ili da mu čitamo dušu do dubina, koliko bismo osvetlili njegovu sudbinu? Toliko smo sami u životu, da se pitaš nije li samoća agonije simbol ljuskog postojanja. To je znak velikog nedostatka htenja da se živi i umire u društvu.

Postoje li milovanja u poslednjim trenutcima? Hiljadu puta je bolje umreti sam i napušten, kada te niko ne vidi i kada možeš da se ugasiš bez teatralnosti i poze. Gadim se ljudi koji se u agoniji savladavaju i nameću sebi stavove da bi ostvarili utisak. Suze peku, osim u samoći. Svi koji u agoniji teže da se okruže prijateljima čine to iz straha ili nemogućnosti da podnesu konačne trenutke. Oni hoće da zaboravesmrt u glavnom trenutku. Zašto nemaju beskonačnu hrabrost, zašto ne zaključaju vrata da bi podneli lude senzacije lucidno i u strahu s one strane svake granice? Toliko smo odvojeni od svega! Nije li sve što postoji nedostupno?
Najdublja i najorganskija smrt je smrt od samoće, kada je sama svetlost načelo smrti. U takvim trenutcima si odvojen od života, od ljubavi, od smeha, od prijatelja, čak i od smrti. I, paradoksalno, pitaš se postoji li išta drugo osim tvog ništavila i ništavila sveta.

Emil Sioran

Kad ponovo razmislim, sada, u srcu mi eksplodiraju beskrajne, silovite emocije, kojima ne mogu da odredim značenje, zato što najdublja osjećanja imaju pravo da postoje samo u njima samima i nigdje drugo. Još manje postoje u logici i, ponajmanje, u stvarnim dogadjajima. Volio sam te kao što mi se nikada ranije nije desilo i kako mi se nikada više neće desiti.

Volio sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumijem da li smo se voljeli koji mesec ili koju godinu, koji tren ili koju vječnost. Možda si oduvijek bila u meni, kao dio mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih vječitih čežnji, kao sjećanje na staru maštu mog djetinjstva razočaranog djeteta, koje nije uspijevalo da pronadje drugara sa kojim bi podijelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave.
Volio sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unijela u moj život, ili zbog onog uzbudjujućeg kupanja u duhovnoj čistoti kao kad sam sa tobom podijelio tvoj unutrašnji život, nego i zbog toga što si mi otkrila onaj dio mene koji sam oduvijek htio da upoznam, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti. Neizbježno te voli svako ko te poznaje iznutra. Možda je zbog toga nemoguće izbrojati dane kada smo bili zajedno (da li je moguće da osjećanja imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam da li sam te posljednji put vidio prošle godine, prošlog mjeseca, ovog jutra ili možda prije samo nekoliko trenutaka.Nešto od tebe je ostalo unutra, nešto što je neosjetljivo na tok vremena, životne dogadjaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote za kojom posežem kada imam potrebu za svijetlom, u danima kada nebo iznad Jerusalima ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje. Po neki put, uveče, sa prozora moje sobe podižem oči ka nebu, instinktivno tražeći nebo iz naših dana u Jerusalimu i sanjam da je opet tu. Želio bih da u tvom životu ima makar dio ljepote koju umiješ da daš onome ko je pored tebe…

Alberto Moravia – Tajna

[Entropio]

Zaborav je mirno umiranje srca,
Bezdušno i bolno odricanje ćutke;
Prezrivi dah smrti u duši sto grca;
Zaborav to znači mreti na trenutke.

Jovan Dučić

[frameni]

Zaborav je mirno umiranje srca,
Bezdušno i bolno odricanje ćutke;
Prezrivi dah smrti u duši sto grca;
Zaborav to znači mreti na trenutke.

Jovan Dučić

Lijepo i vise od tog

[shmizlica]

Jedina im je nada bila da kiša neće nikad prestati, pa tako nisu imali nikakve nade jer su znali da će ipak prestati.

Kvaka 22

[lavorpunvode]

"Pred celim svetom sam bio bas to sto nisam bio. Najveca slova ljubavi i slova mog decastva: kad jedan namcor u meni, hrabroscu bogat pred svima, kad ostanemo sami preda mnom pocrveni. I drhti od siromastva."

Miroslav Antic

[Entropio]

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: Kako preživeti,
nego: Kako ne umreti
posle svih umiranja...

Mika Antić

[Entropio]

"Bilo jednom dvoje. Kako su se gledali. Pisali pjesme, spajali zvijezde, budili se žedni sna. Kao začarani. Čitali pisma, pisali poruke, prepisivali Šantića i Dučića. Lagali, pričali, šutjeli. Između sebe, sve mane imali i znali. Slučajno se primicali, kroz gluv jastuk jedno drugo udisali. Prsti im rubove stolova milovali. Noću plesali bolno slični i daleki, drhtavim prstima jedno drugome mazili potiljak. Smiješ li. Smijem."

Z. Ć.

[Entropio]

"Čovjek može vidjeti ono što nije vidio,
čuti ono što nije čuo,
okusiti ono što nije okusio
biti tamo gdje nije bio
al zavijek i svagdje
samo sebe može naći
il' ne naći."

Zapis sa stećka u Radimlji

[Entropio]

"Sada znam kako odsutnost može biti prisutna, poput oštećenog živca, poput tamne ptice. Volim te, uvijek. Vrijeme nije ništa."

Audrey Niffenegger

[hanny12]

Ljudi uvijek stižu u tačno vrijeme na mjesta ,na kojima ih neko čeka.
Paulo Coelho

[Mr. Brightside]

Žena ti kaže “Idi k vragu!”. Ti odeš, a ona te i tamo dočeka.

Dante A.

[cvrcak i mrav]

Da sam te sreo poslije kruga kad sam se vracao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga i nista se mijenjalo ne bi.

Ali ja sam bio radoznao,htio sam spoznati krug,
letjeti jos nisam znao,a put je bio predug.

I letio sam kao pcela,omamljen mirisom cvijeta.
dusa mi je pobjeci htjela,
od tijela i svijeta.

I padajuci naucio sam kako se podize sam,
pa sad i koracati znam.

Ali jos mi dusa mira nema,
jos kruzim navikom kruga,
jos uvijek pjesmom pripadam svima,
ali samo orla imam za druga.

Enes Kisevic - Poslije kruga

[TetkaSara]

Povjerenje je luksuz koji ne mogu da priuštim.

[bariton]

Kad sam bio mali mislio sam da je novac sve.
Sada to znam.

bariton

[de facto.]

Najteže je pomiriti se sa onom osobom s kojom se nikada i nismo posvađali, a ipak smo jednom prestali da razgovaramo.

[hanny12]

" Sve u životu je privremeno.Ako stvari idu dobro uživaj u njima,jer ta sreća neće trajati zauvijek...A ako idu loše,ne brini se..Ni to neće trajati zauvijek..."

[Acta non verba]

"Jedino čisto čulo to je dodir njene i moje ruke. Sve ostalo, uopšte nisu čula. "

Miroslav Mika Antić