Titan
Exposing Titan's Surface
December 12, 2006
This image is a composite of several images taken during two separate Titan flybys on Oct. 9 (T19) and Oct. 25 (T20).
http://saturn.jpl.nasa.gov/multimedia/i ... ageID=2383
Masivni planinski lanac koji ide južno od Titanovog ekvatora dugačak je oko 150, širok 30, a visok oko 1,5 kilometra
Titanove planine leda mogle su nastati nakon silovitog udarca koji je probio koru divovskog Saturnovog mjeseca. Osim toga, Cassini je snimio i naoblaku nad planinskim područjem.
Planine su se pojavile na slikama koje je snimio sondin VIMS (Visual Infrared Mapping Spectrometer) instrument.
Ti su geološki oblici već su prije snimljeni, no ovaj put je Cassini snimio i maglovitu sjenu, koja se proteže od masiva. Dužina sjena otkrila je da su okolne planine visoke oko 1500 metara.
Masiv je dugačak oko 150 kilometara, ali je samo dio većeg planinskog područja.
"Tamo ima gomila sličnih oblika, vjerojatno također planinskih masiva", rekao je Robert Brown sa Sveučilišta Arizona, voditelj VIMS tima.
Svi su oni skupljeni blizu velikog polukruga, za kojeg znanstvenici pretpostavljaju da je bazen drevnog udara, koji je ostao nakon što je nešto teško udarilo Titan.
Hladna magma
Brown kaže da je udar mogao probiti debelu ledenu koru te da je mogao stvoriti planine.
"Mislimo da je to moglo biti kao kod rasjeda u središtima zemaljskih oceana, gdje su se tekonske ploče udaljavale, a procjep je ispunjavala magma", rekao je.
Tom je prilikom mogla nastati još jedna čudna stvar – dolina nalik ogromnom slovu H.
Slike snimljene s udaljenosti od oko 15.000 kilometara prikazuju isto planinsto područje. Pri dnu desne slike posebno je jasna pruga sjajnih oblaka, koji mogu nastati kad se plinoviti metan u Titanovoj atmosferi ohladi u metanovu maglu
Materijal koji je izvirao i tako stvorio Titanove planine nije bila rastaljena stijena, nego nešto kudikamo hladnije – najvjerojatnije mješavina vode i amonijaka.
Iako bi ta kriomagma imala temperaturu manju od 0°C, ona bi se još uvijek smatrala vrućom u odnosu na površinsku temperaturu od -180°C.
Vrhovi nekih planina izgledaju pokriveni snijegom, a uz obronke imaju svijetle naslage. To bi mogao biti metanski snijeg ili čak neki organski materijal.
Planine su izgleda i izvor traka oblaka koji se ponekad protežu oko čitavog Titana. Ti oblaci posebno zbunjuju planetologe zbog toga jer su fiksirani na vrlo preciznoj širini – oko 40° južno.
Jedna od teorija govorila da bi ti oblaci-trake mogli biti izbačeni iz ledenog vulkana, no sada je vjerojatnije da nastaju zbog jednostavne visine okolnih planina.
Naime, sa zapada na istok Titana puše raznomjerni stalni vjetar, koji bi se morao hladiti prelaskom preko planina, prisiljavajući kapljice metana da se kondenziraju iz dušične atmosfere i tako stvore oblake.
Iskon
Titan Close-up
July 3, 2004
Cassinijev radar otkrio je nešto izvanredno – jezera. Znanstvenici vjeruju da nisu puna vode nego tekućih ugljikohidrata. Tako je Titan postao drugo nebesko tijelo s jezerima.
Vrlo pouzdani Cassinijev radarski sustav je u nedavno dovršenom mjerenju pružio vrlo jake dokaze o jezerima tekućeg metana, zapaljivog ugljikohidrata na Titanu.
Tamna područja, koja iz svemira podsjećaju na zemaljska jezera, razbacana su na većim visinama diljem šireg područja oko sjevernog pola Saturnovog mjeseca.
Znanstvenici su pretpostavljali da bi na Titanu mogla postojati jezera tekućeg metana ili etana, posebice oko hladnijih polarnih područja.
Na slikama koje je poslala letjelica vide se tamne mrlje, od kojih vode kanali. Kanali su takvog oblika da znanstvenici tvrde da su oblikovani tekućinom.
Neke od mrlja i kanala koji ih povezuju su potpuno crni, što znači da zapravo ne vraćaju natrag nikakav radarski signal i zato prelet svemirske letjelice iznad tog područja mora biti vrlo nježan.
Na nekim se mjestima oko tamnih mrlja vide obale, što ukazuje na naslage, koje su mogle nastati hlapljenjem tekućine.
Za razliku od tekuće vode, obilje metana u Titanovoj atmosferi je, isto kao i etan, zbog uvjeta koji tamo vladaju, stabilno u tekućem stanju.
Zbog tih razloga znanstvenici tamna područja objašnjavaju kao jezera tekućeg metana ili etana, što Titan, uz Zemlju, čini jedinim tijelom u Sunčevom sustavu koje ima jezera.
No, takva se jezera s vremenom otapaju i skrućuju, a vjetrovi mogu mijenjati naboranost njihove površine. A tek bi ponovljena mjerenja trebala dokazati radi li se zaista o tekućim površinama.
Ove dvije radarske slike snimljene su 21. srpnja 2006. Gornji dio slike prikazuje područje veličine od oko 420x150 kilometara, sa središtem u 80. stupnju sjeverne širine i 92. stupnju zapadne dužine.
Donji dio slike ima središte u 78. stupnju sjeverne širine i 18. stupnju zapadne dužine, a prikazuje područje od oko 475x150 kilometara. Najmanji detalji na slikama imaju promjer od oko 500 metara.
Misija Cassini-Huygens je zajednički projekt NASA-e, ESA-e i Talijanske svemirske agencije. Jet Propulsion Laboratory, dio Kalifornijskog tehnološkog instituta, vodi misiju za NASA-in Direktorat znanstvenih misija u Washingtonu.
JPL je projektirao, razvio i konstruirao orbiter Cassini. Radarski instrument napravili su JPL i Talijanska svemirska agencija u suradnji sa znanstvenicima iz raznih europskih zemalja i SAD-a.
