I tako ja pičim svojim poslom, kad jedno tridesetak metara od mene igralište i tamo neke pubertetlije igraju "picigena". Zabi jedan od njih gol i lopta se dokotrlja do mene, a onda ide ova fraza koju sam stavio kao naslov, a koju sam opet trilion puta čuo, izgovorio ili zagalamio... (btw tek mi 24. a već me čiko zovu, moram poraditi na stajlingu... ima li ko Emerikov broj?)
U povratku kući, opet prolazim svojom ulicom i onda naviru sjećanja: ovdje smo MI igrali picigena, ovdje mi onaj lik zdrmo šamarčinu kad sam mu trebi natrpo travu u kosu, na onoj banderi se žmirilo... Bože moj, koliko se sve činilo većim, a sad imam osjećaj da mi sve pod ruku može stati...
Ne nisam sjetan, samo nekad se zaboravim, i sve mislim da sam počeo živjeti prije par godina, a onda se desi da neko kaže: "Ćiko, ćiko, eto lopte!" i odvrti mi se cijeli film iz mog djetinjstva, koji je urezan na alipašinskom betonu... I bude mi drago, ono toplo oko srca.
Am I the only one who feels this way?
) se prodavao polufudbal.Ko ga je imao, nije morao znati igrati da bi bio dio ekipe.A jao lakrdije kada posjednik lopte mora kuci prije kraja tekme.Mi ga muntamo da nam je ostavi a on kao ''ne smije kuci bez lopte''.... 
), cak ni djeca. Niti me iko persira, osim u banci 
mene nervira kad me persiraju 