USAMLJENI IGRAČ U ratu je bio zaigran kao dijete koje igra “Čovječe, ne ljuti se”.
“Toliko je volio rat da ga nitko normalan zbog toga nije mogao voljeti”, napisao je
njegov kritičar James Lees-Milne
Sir Max Hastings objavio je kapitalno djelo o sir Winstonu “Najbolje godine: Churchill kao gospodar rata”, u kojemu prvi put dokraja razotkriva njegovu tešku narav, ideje i slabosti bez imalo domoljubne romantike
Piše: Bisera Fabrio
Snimke: AP , CORBIS/IPAK
Nepodnošljivo težak karakter, egomanijak zaljubljen u ratovanje, ali najveći Britanac svih vremena, sir Winston Churchill prvi je, prije točno 70 godina, pametno, intuitivno, shvatio opasnost koju Europi i svijetu sprema nacistički režim Adolfa Hitlera. Churchill je bio spreman za najveći izazov koji će mu se dogoditi u životu. To je bila uloga koju je očekivao i za koju je dugo pripremao. Nije sumnjao u svoje sposobnosti i snagu. Njegova je pobjednička arogancija bila nevjerojatna. Došlo je konačno vrijeme da on, horoskopski Škorpion, borbeni imperijalist i uvjereni antifašist, stupi na ratnu scenu Europe u kojoj se najgore tek zahuktavalo. U nedjelju, 3. rujna 1939. godine, Velika Britanija objavila je rat Njemačkoj, i toga dana Churchill ulazi u Vladu premijera Nevillea Chamberlaina kao prvi lord Admiraliteta, čime počinje njegov ratni put po hijerarhijskoj ljestvici, a 70 godina kasnije, u četvrtak, 3. rujna 2009., engleski povjesničar, ugledni urednik i novinar, sir Max Hastings, objavit će svoje kapitalno djelo o sir Winstonu “Najbolje godine: Churchill kao gospodar rata” (Finest Years: Churchill as Warlord), u kojemu prvi put razotkriva njegovu narav, ideje i slabosti bez imalo domoljubne romantike.
Težak karakter Veliki državnik kao što je Churchill morao je biti težak karakter, komplicirana, slojevita ličnost čije se unutarnje borbe neminovno prelijevaju i na njegovu svakodnevicu. No, rijetki su lideri u povijesti poput Churchilla imali toliki teret u svojim rukama. Kad je uspio u borbi protiv nacista, nije neobično da je Churchill počeo biti fasciniran vlastitom ulogom u povijesti. Duboko svjestan prolaznosti vremena, nikada nije upadao u zamku vlastite besmrtnosti, ali je zato, kad ga je tijelo iznevjerilo, i kada je počeo osjećati ozbiljne posljedice serije moždanih udara, s tugom shvatio da mu je došao kraj. Umro je u 90. godini života, duboko žalostan što je njegovo vrijeme isteklo.
Je li Churchill bio ratnik, državnik i briljantan um ili iskompleksirani političar fiksiran prvo na opasnost iz Njemačke, a zatim na opasnost komunizma? “Bez njega, Engleska je bila sigurno izgubljena. S njim smo stalno bili na rubu katastrofe”, zapisao je u svom dnevniku, ne bez gorčine, vojni zapovjednik sir Alan Brooke koji je s Chruchillom proveo mnoge ratne i mirnodopske godine. Brooke je jedan od rijetkih svjedoka života arogantnog kolerika koji je u ratu bio zaigran kao dijete koje igra “Čovječe, ne ljuti se” i koji nije imao previše prijatelja ni ljudi koji bi ga doista razumjeli. Jedino je to donekle uspijevalo njegovoj ženi, pravih prijatelja ionako nije imao jer su mu se sviđali samo ekscentrici, po mogućnosti krupne građe ili ćelavi. Nije trebalo imati puno pameti da bi se zaključilo da je Churchill bio sam sebi najbolji prijatelj.
Churchill zato nikad nije bio osobito omiljen lik, mada su mu ljudi vjerovali jer je njegovo samopouzdanje na granici manije plijenilo i ohrabrivalo u najgorim godinama za Britaniju. Njegovo obožavanje rata, trnci koje je uzbuđeno osjećao kada su grmjeli topovi i urlali vojni zrakoplovi bili su klimaks njegovih osjećaja. Ratnik u duši, vojne je stratege opsjedao svojim idejama kako napasti neprijatelja i gdje otvoriti novi front. Bila je to sva njegova strast. “Toliko je volio rat da ga nitko normalan zbog toga nije mogao voljeti”, napisat će njegov kritičar James Lees-Milne. Možda je Chruchillov karakter teško razumjeti jer, koliko god je drhtao od strasti za moćnim ratnim strojevima, manijakalno obožavao strateške igre i politička nadigravanja, nije na običnoj, svjetovnoj razini nikada podnosio ono što je rat činio ljudima. Mrzio je smrt, mrzio je leševe i bolesti, sažalijevao je uplakane ljude, siročad, spaljene domove. Čak i kada je prvi put došao u Berlin nakon rata, bio je tužan zbog razmjera uništenja grada. Svojoj ženi Clementine napisao je iz Berlina: “Jad ovog mjesta je nevjerojatan.” U tome je, kažu čak i žestoki kritičari sir Winstona, bila glavna razlika između engleskog državnika i njemačkog Führera Hitlera; Hitlera ljudske patnje zaista nisu zanimale. Osim toga, Churchill je iz Drugog svjetskog rata izašao kao pobjednik i ta je činjenica oprala i mrlje njegova karaktera i samoljublje. Time što je pobijedio, Churchill je dobio vječno povjerenje i svoje mjesto na pijedestalu britanskih velikana.
Clementine Churchill
"Neće te voljeti jer si sarkastičan, nagao i grub"
Clementine Churchill bila je žena visokih moralnih načela, jako osjetljiva na i najmanje naznake vulgarnosti. Sir Winston ju je vrlo često ignorirao, obezvređivao ili uzimao zdravo za gotovo. Bila mu je beskrajno odana i vjerna mada to nije uvijek zaslužio. Clementine je pokušavala popraviti i Churchillov imidž i njihov odnos, pa mu je 1940., pošto je postao premijer, pisala pismo puno dobrohotnih savjeta i ideja. Churchill je te godine, kad mu je bila 66., postao premijer i to u najtežim danima za Britaniju, nakon savezničkog sloma u Norveškoj, 10. svibnja 1940. i pada Francuske. Našao se u situaciji bez presedana u svjetskoj povijesti. Bio se spreman suočiti s izazovom i dignuti na noge posrnule saveznike. Fantastičan govornik, čovjek čija je gotovo svaka rečenica našla svoje mjesto u povijesnim mislima i citatima, podizao je moral kad se situacija činila gotovo izgubljenom. Mada je govorio da “nikada nećemo popustiti, ići ćemo do kraja kakva god cijena bila”, Churchill je bio opsjednut svojim liderstvom u Drugom svjetskom ratu, a manje ratnom svakodnevicom. Često nije imao takta pa ga je supruga opomenula da bi takvim stavom mogao izazvati loše reakcije:
“Postoji stalna opasnost da te podređeni i suradnici neće voljeti jer si težak - sarkastičan i težak. Nisi više onako ljubazan i drag kakav si nekad znao biti.” Clementine je vjerovala da je Churchillu moć pomutila razum i potpuno ga obuzela, oslijepila za realnost: “Naravno, na tebi je da donosiš odluke, ali ako je moguće, učini to kulturno, obazrivo i s olimpijskom disciplinom. Nećeš postići najbolje rezultate budeš li nagao i grub. Napravit ćeš od svojih kolega ili neprijatelje ili robove, no ne i pobunjenike jer u ratu ta mogućnost ne postoji. Oprosti svojoj odanoj i ljubljenoj Clemmie”, napisala mu je u pismu, a svoje ime ukrasila crtežom mačke. Pismo je bila poderala, ali četiri dana poslije zalijepila je ostatke i dala ga mužu. To je jedino pismo za koje se zna da ga je napisala. Hastings kao Churchillov biograf naglašava da je sir Winston puno toga dugovao svojoj ženi. Više nego itko drugi, ona je bila ta koja je uspjela, svojom upornošću i savjetima, sačuvati Churchillov integritet i vjerodostojnost, zaustaviti ga da potpuno otplovi od stvarnosti i da postane autoritarni lider teške naravi s kojim se ne može komunicirati.
Vojni sud
Sir Winston Churchill bio je, piše Hastings u svom opsežnom djelu, težak sudac samome sebi, pa nije mogao biti puno nježniji ni prema drugima. Svojem je osobnom tajniku svake večeri, prije nego što bi se rastali, govorio: “Na kraju svakog dana u glavi stavljam samog sebe pred vojni sud da vidim jesam li napravio sve što sam taj dan trebao..." To nije bio običan samoprijegor; Churchill je svaki dan pred sobom imao golemu hrpu dokumenata koja se nikad nije smanjivala. Do u detalje je pratio izvještaje s ratišta, njegov se vojni kabinet sastajao nekoliko puta dnevno. Jednom kada je otišao u glavno zapovjedništvo i promatrao napredak trupa na velikoj karti iscrtanoj različitim bojama koje su pokazivale napredak Saveznika i uzmak nacista, nije želio ni s kim razgovarati, prekinuo je svog pobočnika čim je ovaj zaustio jednu riječ: “Ne govori mi ništa. Nikada nisam bio tako dirnut u cijelom svom životu!”
Churchill je, smatra Hastings, vjerovao da mu je sudbina odredila zadatak da brani zapadnu civilizaciju po svaku cijenu. U toj je ulozi uživao i zbog nje je bio toliko udaljen od ostalih ljudi, običnih “smrtnika” prema kojima je osjećao distancu koja je čak graničila s prijezirom. Chruchillove oči bile su, kažu jednoglasno njegovi suvremenici, “ledene, borbene, ljutite, vizionarske, tragične, oči najtecatelja, oči buntovnika, oči čovjeka koji je imao toliko briga na umu.” Žene ga nisu nimalo zanimale i prema njima je gajio uglavnom iritantnu ravnodušnost. Jedino je prema supruzi Clementine i svojim kćerima katkad, ali rijetko, bio drukčiji.
Monološki tip
Churchill je izluđivao svoje suradnike dugim i često potpuno nepotrebnim monolozima. Godine su učinile svoje i ovaj bistri novinar i pisac postao je dosadno staro zanovijetalo od kojega se svima dizala kosa na glavi, mada se to rijetko tko usudio priznati. Osim toga, bio je potpuno opsjednut samim sobom, čisti egomanijak. Ponekad je sirotim ministrima i birokratima znao prepričavati anegdote iz svoje prošlosti koje je do najsitnijih pojedinosti, ekstenzivno opisivao, a da zapravo nikome nisu bile interesantne niti su imale ikakvu pouku. Churchillov osobni liječnik Charles Wilson to je ovako sažeo: “Winston se hrani zvukom pridjeva koje izgovara. Kao stari čovjek koji svima pokazuje svoje orhideje, on je volio u nizu koristiti četiri-pet riječi koje su imale isto značenje. Istovremeno, njegova je publika jedva čekala mogućnost da zbriše iz sale za sastanke, ostavljajući Winstona da drži govor onima koji se nisu usudili dignuti i otići.” Osim toga, imao je i svoje rituale od kojih nije odstupao, o kakvoj god se izvanrednoj situaciji radilo. Nerijetko bi neki važan vojni glasnik pokušao doći do premijera, ali na vratima njegovih privatnih odaja stajao je natpis: “Odmaram se”. To je značilo da nitko ne smije ući pa bi se često događalo da su vojni emisari morali dolaziti u njegovu rezidenciju iza ponoći, kad je premijer bio potpuno budan i spreman na razgovor. Volio je ležati u krevetu pokriven plahtom i nervozno migoljiti nožnim prstima. Kad je sastavljao telegram, piše Hastings, scena je izgledala potpuno nadrealno, imao je izraz lica kao da se porađa, kao da ga prožimaju trudovi. Stenjao je i mumljao, uzdisao, ispuštao čudne zvukove. Onda bi na trenutak ušutio i izrekao tako fantastičnu rečenicu da bi svi u sobi ušutjeli.
Izljevi suza i ispadi bijesa
Na trenutke eksplozivan, briljantan pa djetinjast, spreman na promjene raspoloženja koje su njegove suradnike redovito ostavljale bez teksta, Churchill se vrlo rijetko osjećao usamljenim. On je sam izabrao da većinu odgovornosti ponese na svojim leđima. No, pod pritiskom je čak i ova ljudina znala pucati, doživljavati izljeve samosažaljenja. Znao je često plakati. Ljudi koji su s njim radili nisu imali razumijevanja za takve promjene raspoloženja.
Bliski suradnici bili su jako osjetljivi zbog olujne naravi svoga šefa. Neki su zbog njega doživljavali teške osobne drame, pa su ih drugi morali tješiti. Nesretni sir Alan Brooke, koji je kao glavni zapovjednik često bio na meti Churchillova bijesa, nije mogao doći k sebi od šoka kada ga je jednom, dok je razgovarao na telefon, prekinuo grubi premijerov urlik: ”Prestani, ti budalo!” Brooke je potpuno zapanjen spustio slušalicu, da bi se kasnije ispostavilo da je Churchill navodno vikao na svog crnog mačka Smokeyja koji mu je grickao nožne prste.
Kašnjenje radi dojma
Volio je da mu se dive i da ga čekaju pa je jednom prilikom namjerno kasnio jednoj brodskoj posadi na prijem više od pola sata, samo da nevaljalo pokaže da on to može učiniti. U Hastingsovoj knjizi opisan je i znakovit detalj kada je Churchill jednom, u naletu zanosa, zagrlio svog sekretara i rekao mu: ”Znaš, možda se čini da sam ja jako oštar. Ali, zapravo, oštar sam samo s jednim čovjekom – Hitlerom.” Chruchill je volio govoriti o sebi, a drugi ga pretjerano nisu zanimali. Vrlo često, makar se radilo o važnim i visokorangiranim osobama, nije imao živaca ni pitati uobičajena, neobavezna pitanja o njima, njihovim obiteljima ili zdravlju.
Svoga prethodnika, premijera Chamberlaina, nije mogao smisliti. Privatno je o njemu mislio sve najgore. Ipak, kada je o Nevilleu govorio u Parlamentu, njegove su riječi bile odmjerene, uljudne. Ona privatna mržnja i nesnošljivost bili su duboko zatomljeni. Bio je izvanredan glumac.
Staljinov strah
Staljin je, na neki način, strahovao od njega. Bio je paranoičan i sumnjičav. “Taj Churchill, on je spreman na sve”, rekao je generalu Žukovu. Nije bio daleko od istine, međutim, Chruchillu je u borbi protiv crvene opasnosti odmogla činjenica da Sjedinjene Države nisu bile spremne na sukob sa Sovjetskim Savezom. S druge strane Atlantika Chruchillu je bilo nepodnošljivo gledati što se događa na međunarodnoj političkoj sceni nakon što su Saveznici pobijedili. Jer, on je još 1941. projicirao da će iz Drugog svjetskog rata kao najveći pobjednici izaći Velika Britanija i Sjedinjene Države i da će Sovjetski Savez trebati njihovu pomoć. No, ispostavilo se da su crveni Sovjeti bili puno jači nego što je to sir Winston očekivao: “Strašne su se stvari dogodile. Ruska dominacija se širi dalje... Taj se val neće zaustaviti sve dok pod ruskom kontrolom ne budu baltičke provincije, Istočna Njemačka, cijela Čehoslovačka, veliki dio Austrije, cijela Jugoslavija, Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Ovo je jedan od najtužnijih događa u povijesti Europe”, zapisao je Churchill.
Ti ga strahovi nisu napuštali ni kad je svijet slavio pobjedu, 8. svibnja 1945. godine. Ljudi su plesali na ulicama, a Churchill je, u svom kabinetu zapanjenim suradnicima govorio o sovjetskom barbarstvu na istoku. Dok su svi pili viski i nazdravljali prvom danu mira, Churchill je pao u depresiju. Brinulo ga je što će se dogoditi s Poljskom sad kad ju je Staljin uzeo po svoju zaštitu...
Titov povijesni posjet
LONDON 1953. Tita su premijer Winston Churchill i šef diplomacije Anthony Eden
dočekali u Westminsteru
Churchill je znao biti nevjerojatno zabavan, bio je prava rijetkost među državnicima u povijesti i zato se dobro slagao i s Josipom Brozom Titom kojega je pri njihovu prvom susretu ismijao. Tito je, u želji da fascinira engleskog državnika, bio u vojničkom šinjelu mada je bilo ljeto i nepodnošljiva vrućina. Churchill u bijelom lanenom odijelu gledao je kako se Titu slijeva znoj s čela, ali on se pravi da to ne primjećuje. “Uopće ga nisam previše slušao što govori nego sam samo razmišljao: pa kako mu nije vruće!?” Kasnije je Tita ogovarao da ne plaća svoje kartaške dugove. Ipak, s liderom trećeg bloka i nesvrstane komunističke Jugoslavije družio se često i intenzivno: na fotografiji snimljenoj 16. ožujka 1953. u Londonu, Tita su premijer Winston Churchill i tadašnji šef diplomacije Anthony Eden dočekali u Westminsteru, a on je do Velike Britanije stigao brodom “Galeb”, u Temzu je uplovio u pratnji Kraljevske mornarice... Titov je dolazak u London BBC tada nazvao “povijesnim posjetom”.
