RIJASETSKA FETVA PROTIV MINISTRA: Kad Emir Suljagić preseli na bolji svijet, zbog zla prema muslimanima, neće mu se klanjati dženaza
Piše: Muhamed VELIĆ (Rijaset.ba)
S islamofobima, kao i negatorima genocida, nema pregovaranja niti ikakvog dogovaranja. S njima to, zapravo, nije ni moguće! Islamska zajednica treba zauzeti odveć kategoričan stav spram pojava i subjekata koji ugrožavaju i narušavaju egzistencijalne projekte i esencijalne potrebe. Jedan od načina kako se „obračunati" s organiziranom islamofobijom je institucionalno pamćenje. Prije dvije godine, u vremenu neviđene hajke na reisu-l-ulemu i IZ-e u slučaju Gluha Bukovica, napisao sam tekst pod naslovom „Labuđi pjev medijskih primitivaca"; tekst sam završio s riječima: „Dakako, ni Islamska zajednica neće im ostati dužna. Definitivno, neka imena islamofoba ćemo institucionalno zapamtiti!" Ove dvije rečenice vrtjele su se kao udarne u islamofobičnim medijima, počevši od islamofobičnog i konstantno blasfemičnog „Oslobođenja", preko udarnika iz „60 minuta", islamofobičnih dragovoljaca iz magazina „Dani", pa opet „Oslobođenja" i tako u krug. U tekstu sam pobrojao imena i prezimena svih onih koji su bezdušno i bezočno, gotovo bestijalno, operisani od minimuma profesionalnosti i pristojnosti, udarali na sve imame, reisu-l-ulemu, cjelokupnu IZ. Pitali su se šta, zapravo, znači pojam institucionalno pamćenje? To ih je svrbilo i žuljalo, prije svega „svrbljivu" Arijanu Saračević Helać (koju mnogo toga „svrbi", ali izgleda najviše to što je reis, kao „seljače iz Gračanice kod Visokog", postao svjetski čovjek i markantni vjerski poglavar) koja je pitala je li to znači da im nećemo dženazu klanjati i tome slično? Budući da se ovdašnja povijest ponavlja, što predstavlja njenu veliku grešku, ili, pak, našu grešku, tako ću povodom recentnih napada ovdašnje islamfobije napisati nastavak te kolumne o institucionalnom pamćenju.
Islamska zajednica ima načina da se "obračuna" s ovdašnjom islamofobijom. Jedan od načina koje ona ne koristi, gotovo bez razloga, je pojam fetve preko kojeg može djelovati. A fetva je odveć legalno i legitimno sredstvo djelovanja. Ona se uglavnom koristi kao obavezujuća odluka Vijeća za fetve, fetva-i emina, Muftijskog vijeća, na koncu reisu-l-uleme i muftija kod rješavanja nekog fikhsko-pravnog pitanja, dok je društveno-politički segment fetvom ostao totalno nepokriven. Evo načina da se i fetva, pored drugih sredstava, sveznačajno iskoristi u procesu institucionalnog pamćenja.
Na koji način će se IZ „obračunavati" fetvom s islamofobima? Budući da je fetva pravna kategorija, s ograničenim rokom trajanja i ograničenim prostorom na kojem djeluje, tako bi se i u ovom slučaju „obračuna" s islamofobima uveo princip pedesetogodišnje ili stogodišnje fetve. A to bi eksplicitno značilo da se određena imena ovdašnje islamofobije stavljaju na listu sramnih ljudi, koji su se, zbog svojih nečasnih namjera, sramnih i mržnjom protkanih postupaka spram islama i muslimana, „crnim" slovima upisali na tu listu. Na tabli crnog mermera uklesavala bi se imena islamofoba i svih onih koji su napakostili i nanijeli zlo bh. muslimanima. Bez obzira bili oni muslimani ili ne. A što se tiče „muslimana", Bošnjaka islamofoba, njima bi se fetvom zabranili svi vjerski obredi koje zaslužuje ili traži jedan musliman da mu se upriliče. („I nijednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru." At-Tawba, 84.) I tu bi važio princip pedesetogodišnje ili stogodišnje fetve. Te bi se fetve upisivale na posebne liste, a povrh svega u hard-diskovima bile bi pohranjene spomenute zabrane i uvezane s imenima islamofoba. A da malo to pojasnimo.
Recimo, ako bi Emir Suljagić (a to je više nego zaslužio) bio obuhvaćen stogodišnjom fetvom, to bi se de jure i de facto ovako moglo tumačiti: nakon godina i godina kada preseli na bolji svijet Emir Suljagić (a pretpostavimo da je u nekom budućem vremenu tobe došao i hadž obavio, a svi oni, prije ili kasnije, dođu tobe, kad im iz guzice dođe u glavu) i doći će mu djeca ili unučad da prijave dženazu. Čovjek koji radi na dženazama (bilo koji čovjek u bilo kojem medžlisu) ukucat će u svoj kompjuter ime Emir Suljagić i po automatizmu će se na ekranu pojaviti oznaka koja upućuje na fetvu u kojoj jasno piše da se tom čovjeku zbog ranije nanešenog velikog zla prema islamu i muslimanima ne može klanjati dženaza. Fetva ima još 49 godina do isteka. Onda će se djeca ili unučad pitati šta je to njihov otac ili dedo u životu tako sramno i toliko nečasno uradio. A lista takvih bila bi pozamašna.
Mnogi su u ovoj „ukidajući vjernoauku" euforiji dali svoj islamofobijski doprinos. Od web portala (** No links **.ba, radiosarajevo.ba), preko medijskih kuća (FTV, „Oslobođenje", „Dani"), drugih institucija (PEN Centar, Helsinški komitet), ali, prvenstveno, glasovitih pojedinaca.
Što se tiče nemuslimana, jednog ću izdvojiti, a to je Boris Dežulović. Nažalost, moram ovako kazati: Boris Dežulović je jedno obično lupetalo, neznalica i nitkov. Gajio sam prema tom čovjeku i njegovom stavu izvjesne simpatije, zaslužio je naše divljenje i aplauze kada je tekstom odgovorio, hrabro i argumentirano, na papin govor u Regenzburgu („Što nam je katolički džihad donio osim zla", Globus), pa njegovi tekstovi o Srebrenici i ubijanju nedužnih ljudi, o logorima u Hercegovini u kojima su mučeni i ubijani nedužni Bošnjaci, ali, Boris Dežulović napokon pokazao je svoje pravo lice. A to što je prije radio i pisao nikako nije dovoljno da amnestira blasfemičnu glupost i štetu koju čini sadašnjim pisanjem. Zbog svog ideološkog oportunizma zaslužno se utkao u listu ne/skrivenih islamofoba.
Ima jedan (od njih) kojeg ne znam u šta bi ga svrstao, gotovo da je bez mirisa i okusa, ali i on je pustio svoj opori i odiozni ideološki miris (da ne kažem smrad), to je bivši profesor bosanskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi. Riječ je o Hadžemu Hajdareviću. Njegova „nesreća", zapravo počinje onda kada ga otac, mimo njegove volje, upisuje u medresu. Kako je pričao učenicima na nastavi, na prijemnom ispitu sve je pogrešno pisao i odgovarao samo da bi ga odbili, no, budući je te godine malo kandidata bilo prijavljeno - sve su primili. A profesionalna putanja mu je odveć čudna. Od ciničnog i samozatajnog profesora bosanskog jezika u GHB medresi (u kojoj je maltretirao, ismijavao i ponižavao bošnjačku djecu, na način: evo onog malog s velikom glavom i velikog s malom glavom), preko književnika, glavnog urednika izdavačke kuće „Ljiljan" i člana redakcije političkog sedmičnika „Ljiljan" (kojeg je ekipa temeljito rasturila i uništila), pa do SDP-ovog poslanika u Skupštini KS (a to su oni koji daju podršku ministru Suljagiću i koji svi zajedno ukidaju vjeronauku u KS). Udobno smješten u stančugi kod hotela Central, uživa beneficije koje mu je od prije osigurala IZ, a sada mu to pazi crvena oligarhija. A da bi to sada sve sačuvao, valjda je dužan, s vremena na vrijeme, onako cinično, kako samo on to zna, pljucnuti na reisu-l-ulemu i instituciju IZ-a. I to je njegov domet, sram ga bilo!
Islamofobični mediji uporno takve zovu i traže njihovo mišljenje o IZ-u, a kakve veze imaju takvi s vjerskom organizacijom. Jednu od nedavnih podvala je načinila (a ona stalno pravi takve podvale) i FTV kada je u gostovanje pozvala i Envera Kazaza, deklariranog ateistu, da raspravlja o institucije reisu-l-uleme, kakav bi trebao i ko bi trebao biti reis kod Bošnjaka. Kakve veze on ima s vjerskom zajednicom? Van svake pameti!
Naš je narod uveliko zbunjen, jer mnogi ga zbunjuju. Prevarili su ga ovi crveni, što su ga zvali sebi s parolom „Država za čovjeka", pa je narod glasao za njih, a na koncu ispade da vjernik nije čovjek, on je vanzemaljac kojeg treba istjerati i lansirati negdje daleko. A narod, da bi ostao narod u punom smislu riječi, mora biti pribran, pri pameti i pri pamćenju. Jamačno, naš narod mora (se) naučiti pamtiti, a prije svih u tom narodu to treba raditi Islamska zajednica. Ona će biti baza pamćenja, jer politika zna zakazati, kao što je sada zakazala, ali i mnogo puta prije u prošlosti. IZ ima puni legitimitet da skrbi nad narodom i da bude nosilac principa pamćenja u narodu. Ona ima taj legitimitet, jer kao što kaže libanonsko-francuski mislilac Amin Maluf: „Legitimitet se dodjeljuje onome ko vodi istu borbu kao njegov narod!"(Poremećenost svijeta) Dakako, reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić ima puni legitimitet, jer vodi upravo onu borbu koju njegov narod vodi i voli.
Naš narod, slikovito kazano, treba biti kao memorijski jastuk na bazi vještačkih pjena, koji pamti težinu glave koja ga koristi, ali se vanjštinom vraća u prvotan, normalan oblik, no unutra postoji supstanca koja „pamti" težine i navaljivanja. A ta supstanca u našem narodu je IZ, prije i povrh svega.
Na koncu, da ponovim: Islamska zajednica treba uzeti fetvu u svoje ruke i djelovati. A i sarajevsko ljeto samo što nije počelo!
