I sta sad, ko je kome..... ili ko je ciju .......vrijeme ode .........gdje si bio, nigdje,,,,,sta imas, nista?
idemo dalje 100 narednih godina skupljati energiju da pobijemo druge generacije da nebi zaboravili da mrze muslimane, srbe ili hrvate........ali trebamo jos uvjek zajedno zivjeti.........
ljudi moji ima li ikakve magicne rijeci,,,,,, oprost, izvinjenje!!!!!!!!!
treba se radit,,,zivot je kratak,,,,,,cool down,,,,,,ili ponovo u rat i svi se pobite.............................
Carla Del Ponte- sest optuznica za Sarajevo
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#52
PISMO IZETBEGOVICU
_____________________________________________
Priredilii: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
Gospodine Predsjednice, gospodine Alija Izetbegovicu,
Prvi put se obracam Vama putem stampe-tiska, jer ne vjerujem da bi drugacije ovo pismo doslo do Vas. Obracam se Vama prvo kao predsjedniku Predsjednistva BiH, uvazavajuci Vas autoritet, a potom kao covjeku, roditelju i djedu.
Vama i drzavi BiH, kao borac Armije BiH od 20.04.1992. godine (zvanicno) sam dala zakletvu i potpisala da cu braniti ovu nam jedinu domovinu BiH. U vrijeme tragicnog odvodjenja i egzekucijemojih pokojnih roditelja bila sam u Armiji BiH. Moji roditelji su odvedeni iz svog stana u ul. D. Pravice 7/2, 26.06.1993, a mucki i svirepo ubijeni 27.06.1993. godine - Bogusevac, lokalitet Kazani. Izvadjeni su i identifikovani iz Kazana (poslije akcije Trebevic 1), jer na osnovu te identifikacije podignuta je optuznica i donesena presuda - K 189/94 - Vojni sud Sarajevo. Na tu identifikaciju nismo pozvani ni ja kao kcerka, a ni sestre i braca mojih pokojnih roditelja, a svi zivimo u nasem gradu. Nikada zvanicno pismeno nismo dobili niti jedan papir o njihovim posmrtnim ostacima, smrtni list, umrlicu i bilo sto od CSB-a ili bilo kojeg drugog zvanicnog organa vlasti. Meni je usmeno receno u CSB-u da je nadjena mamina staka (bila je invalid, krace noge 8cm) na lokaciji Kazani. Od tada pa do danas ja tragam za njihovim posmrtnim ostacima, privatno. Dolazim do saznanja o jednoj grobnici na groblju (ako se tako moze nazvati to mjesto gdje je ta grobnica), ili van groblja "Sv. Josip". Iz te grobnice je ekshumiran i sahranjen ubijeni bojovnik – covjek iz brigade Kralj Tvrtko HVO -Ranko Frankic. On je takodjer svirepo ubijen na Bogusevcu, pronadjen u Kazanima. Na toj grobnici postoje plocice sa natpisima NN 70/20/93... i tako redom. Od tada, tu grobnicu obilazim nadajuci se da su moji pokojni roditelji u njoj, jer se tu nalaze tijela koja su identifikovana iz Kazana.
Obracala sam se mnogima zvanicno i nezvanicno, ali su mi svi rekli - govoriti nije vrijeme i nisu znali koji je put do ekshumacije takve grobnice i saznanja ko je u njoj i ko se krije iza NN 70/20/93, NN 71/21/93... i tako redom. Meni su rekli da te podatke ima vojna bezbjednost Armije BiH. Ja nisam provjeravala.
Pretpostavljam da mi Vi mozete i zelite pomoci da utvrdim da li su moji roditelji tu, a ako nisu -gdje su? Ako jesu, dozvolite mi kao moj Vrhovni komandant, kao Predsjednik, iznad svega kao covjek i otac, da se ta grobnica ekshumira, da ja dodjem do svojih roditelja pokojnih kako bi ih dostojno zivotu i covjeku sahranili ja i clanovi moje i njihove porodice. Znate, oni su do smrti i u smrti imali ime i prezime i ne mogu dozvoliti da sada pocivaju kao NN i tamo neki broj na plocici, a kupili su grobnicu za zivota.
Motivisana sam iskljucivo ljubavlju djeteta ozaloscenog da roditelje sahranim dostojno njihovom zivotu i mom odgoju. To bi i Vasa djeca za Vas trazila.Molim Vas da mi pomognete u mojoj nakani i zelji. Dovedite me do groba mojih roditelja, a ja cu Vas do grobnice nepoznatih, ako zelite i ako je potrebno.
Sa uvazavanjem,
kcerka pokojnog bracnog para Komljenac sa sestrom i ostalom rodbinom
(Ime i adresa poznati Redakciji)
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
_____________________________________________
Priredilii: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
Gospodine Predsjednice, gospodine Alija Izetbegovicu,
Prvi put se obracam Vama putem stampe-tiska, jer ne vjerujem da bi drugacije ovo pismo doslo do Vas. Obracam se Vama prvo kao predsjedniku Predsjednistva BiH, uvazavajuci Vas autoritet, a potom kao covjeku, roditelju i djedu.
Vama i drzavi BiH, kao borac Armije BiH od 20.04.1992. godine (zvanicno) sam dala zakletvu i potpisala da cu braniti ovu nam jedinu domovinu BiH. U vrijeme tragicnog odvodjenja i egzekucijemojih pokojnih roditelja bila sam u Armiji BiH. Moji roditelji su odvedeni iz svog stana u ul. D. Pravice 7/2, 26.06.1993, a mucki i svirepo ubijeni 27.06.1993. godine - Bogusevac, lokalitet Kazani. Izvadjeni su i identifikovani iz Kazana (poslije akcije Trebevic 1), jer na osnovu te identifikacije podignuta je optuznica i donesena presuda - K 189/94 - Vojni sud Sarajevo. Na tu identifikaciju nismo pozvani ni ja kao kcerka, a ni sestre i braca mojih pokojnih roditelja, a svi zivimo u nasem gradu. Nikada zvanicno pismeno nismo dobili niti jedan papir o njihovim posmrtnim ostacima, smrtni list, umrlicu i bilo sto od CSB-a ili bilo kojeg drugog zvanicnog organa vlasti. Meni je usmeno receno u CSB-u da je nadjena mamina staka (bila je invalid, krace noge 8cm) na lokaciji Kazani. Od tada pa do danas ja tragam za njihovim posmrtnim ostacima, privatno. Dolazim do saznanja o jednoj grobnici na groblju (ako se tako moze nazvati to mjesto gdje je ta grobnica), ili van groblja "Sv. Josip". Iz te grobnice je ekshumiran i sahranjen ubijeni bojovnik – covjek iz brigade Kralj Tvrtko HVO -Ranko Frankic. On je takodjer svirepo ubijen na Bogusevcu, pronadjen u Kazanima. Na toj grobnici postoje plocice sa natpisima NN 70/20/93... i tako redom. Od tada, tu grobnicu obilazim nadajuci se da su moji pokojni roditelji u njoj, jer se tu nalaze tijela koja su identifikovana iz Kazana.
Obracala sam se mnogima zvanicno i nezvanicno, ali su mi svi rekli - govoriti nije vrijeme i nisu znali koji je put do ekshumacije takve grobnice i saznanja ko je u njoj i ko se krije iza NN 70/20/93, NN 71/21/93... i tako redom. Meni su rekli da te podatke ima vojna bezbjednost Armije BiH. Ja nisam provjeravala.
Pretpostavljam da mi Vi mozete i zelite pomoci da utvrdim da li su moji roditelji tu, a ako nisu -gdje su? Ako jesu, dozvolite mi kao moj Vrhovni komandant, kao Predsjednik, iznad svega kao covjek i otac, da se ta grobnica ekshumira, da ja dodjem do svojih roditelja pokojnih kako bi ih dostojno zivotu i covjeku sahranili ja i clanovi moje i njihove porodice. Znate, oni su do smrti i u smrti imali ime i prezime i ne mogu dozvoliti da sada pocivaju kao NN i tamo neki broj na plocici, a kupili su grobnicu za zivota.
Motivisana sam iskljucivo ljubavlju djeteta ozaloscenog da roditelje sahranim dostojno njihovom zivotu i mom odgoju. To bi i Vasa djeca za Vas trazila.Molim Vas da mi pomognete u mojoj nakani i zelji. Dovedite me do groba mojih roditelja, a ja cu Vas do grobnice nepoznatih, ako zelite i ako je potrebno.
Sa uvazavanjem,
kcerka pokojnog bracnog para Komljenac sa sestrom i ostalom rodbinom
(Ime i adresa poznati Redakciji)
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#53
VRIJEME ZA PLACANJE RACUNA
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
INTERVJU - RASIM DELIC
DANI: Gospodine generale, kada ste saznali za zlocine koje su pocinili pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH?
DELIC: Svakodnevne zalbe predstavnika medjunarodne zajednice, te zvanicne i nezvanicne informacije su govorile da u dijelu jedinica, posebno u dijelu 9. i 10. brigade - ja ne bih govorio o citavoj brigadi - postoje odredjeni problemi vezani za odnos prema civilnom stanovnistvu. Bilo je rijeci o odvodjenju na linije, otimanju i pljacki imovine. Novinar tamo nije mogao da dodje. Jednostavno, te jedinice nisu bile u sistemu rukovodjenja i komandovanja, i ja sam to zvanicno izjavio: svaki pokusaj komande Prvog korpusa da nesto ucini nije dao ploda. Mogu reci da sam od prvog momenta komandantima, odnosno celnim ljudima - treba reci da Ramiz Delalic nije bio zvanicni komandant, on je bio zamjenik komandanta, ali je u sustini preuzeo vlast, odnosno komandu - zvanicno rekao, trazio i naredjivao da moraju izvrsavati zadatke prema komandi Prvog korpusa. Na jednom sastanku su oni mene optuzili da ih ne priznajem kao komandante pred civilnim strukturama. Rekao sam: bit cete za mene starjesine vojske i imat cete odgovarajuci status kad budete u sistemu rukovodjenja i komandovanja.
DANI: Kako je doslo do akcije 26. oktobra 1993. godine?
DELIC: Mislim da je onaj, ja bih rekao, udar na drzavu od drugog jula '93. bio signal da nema drugog nacina, osim vojnickog, da se razrijesi sa tim ljudima koji su preuzeli takav nacin ophodjenja. Podsjecam da je drugog jula bilo pokusaja da se preko napada na Stanicu javne bezbjednosti i Ministarstvo unutrasnjih poslova na neki nacin inscenira sukob Armije BiH i MUP-a. Mi smo u to vrijeme reagovali onako kako je trebalo, jedinice vojne policije i jedinice Armije BiH su zajedno sa jedinicama MUP-a zaustavile tu aktivnost, a onda smo, u tom momentu, morali, shodno instrukcijama, naci nacin da to zaustavimo. Medjutim, sve sto je uslijedilo poslije toga pokazalo je da se sa nekim ljudima ne moze razgovarati drugacije, nego metodom vojne sile. Mislim da je na odluku Predsjednistva, donesenu noc prije akcije, presudno uticao napad na Pokopno drustvo kada su odnijeli sve sto je sluzilo za ukop umrlih. Ministar unutrasnjih poslova Bakir Alispahic i ja smo vec imali plan, nacin i metod kako da to izvedemo, ali je za to trebalo da bude donesena politicka odluka. Rijec je o akciji koja se mogla izroditi i u sukob vecih razmjera. Drzava i drzavni organi su odlucili obracunati se sa kriminalom i negativnim pojavama.
Uticaj pojedinaca
DANI: Zrtve koje su pale 26. oktobra bile su povod brojnim primjedbama kvalitetu pripreme same akcije?
DELIC: Sigurno je da svaki takav plan nosi sa sobom rizik da se desi to sto se, nazalost, desilo sa devet policajaca, sest vojnih i tri iz MUP-a. Plan nije predvidjao ono sto su ti ljudi uradili. Ali, rijetko koji plan inace moze da se provodi onako kako je smisljeno. Ocekivali smo da ce sve proci bezbolno. Preduzeli smo sve da ne dodje do oruzanih incidenata. Mogu vam reci da je, koliko se ja sjecam, u 38 ili 39 tih baza, kako su tada u Sarajevu zvali lokacije jedinica, sve proslo bezbolno, izuzev na lokaciji na kojoj je bio Caco. Zalim za tim ljudima koji su izgubili zivote na nacin na koji to nije bilo potrebno ni ovom gradu, ni ovoj drzavi, ali ocigledno je to bio jedini lijek da sve ispravno uradimo.
DANI: Kako se uopste dogodilo da dio Armije bude izvan sistema?
DELIC: Meni je kao vojniku to tesko shvatiti i ja i sada pokusavam da
vojnicki gledam na zadatke koje treba izvrsavati. Ocigledno je da je tada, pa i sada, u Sarajevu skoncentrisan veliki broj institucija vlasti i vojske. Svi su se u Sarajevu, koje je bilo opkoljeno, bavili gradom, jedinicama, vojskom. I zbog toga ja ne mogu ni dan-danas reci ko je sve imao nekakve uticaje na pojedince ili jedinice. Ocigledno je da u tom momentu u Sarajevu jedinice nisu bile zrele, nije bio sazrio sistem rukovodjenja i komandovanja... Uticaj pojedinaca na neke jedinice je bio znacajan. Mislim da je to proizvod, prije svega, nepoznavanja sustine vojske, njenog funkcionisanja. Bilo je pokusaja, sto je karakteristièno i za druge dijelove BiH, da se preko sponzoriranja, ili uticaja na jedinice, ima neka svoja vojska.
Pecar je bio pusten
DANI: Povod za otvoreni sukob Devete motorizirane i Desete brdske brigade bilo je hapsenje Senada Pecara, tada naèelnika Staba Desete brdske. No, kada je okoncana akcija 26. oktobra, Pecar je unaprijedjen u zamjenika komandanta brigade?
DELIC: Znam da je doslo do privodjenja ili hapsenja - kad je terminologija u pitanju, nemojte me uzimati za rijec. Ne bih mogao reci konkretno koji je razlog tog momenta bio. Pecar je priveden u Upravu bezbjednosti, sjecam se zbog toga sto je akcija od strane komande brigade odmah uslijedila. Ja sam tada pozvao Upravu bezbjednosti i na osnovu ukupne procjene naredio da se Senad Pecar pusti. Bio sam tamo upravo kad je pusten, tako da, ukoliko je to bio razlog, onda on nije opravdan, jer je Senad Pecar, prije nego sto je uslijedilo ovo drugog jula, bio pusten. Ali, kad je rijec o samom dogadjaju, podsjecam da je tada uzet veliki broj talaca. Izmedju ostalog, i moj sin je tada bio priveden, sto pokazuje da je takav odnos bio i prema meni kao komandantu. On je bio i maltretiran, ali to nije sprijecilo da i dalje nastavimo rad na razrjesavanju ovog problema. Narednog
dana, treceg jula, Bakir Alispahic i ja smo u Domu Armije razgovarali sa nosiocima ovakvog destruktivnog ponasanja i mislim da smo privremeno tada to rijesili. Ako je rijec o postavljanju Senada Pecara za zamjenika komandanta, ne bih mogao u ovom momentu reci, jer se ne sjecam svih detalja, ali znam da je uslijedila jedna procjena: da li u tom momentu i kako ici sa jedinicama koje su bile na toj teritoriji, kako to moze uticati na ukupno stanje u jedinicama, procijenjen je i stepen krivice Senada Pecara i, bar koliko se ja sjecam, njegov stepen krivice nije bio takav da ne moze i ne treba nastaviti rad u jedinici. Ne sjecam se ko je tada postavljen za komandanta, uglavnom, Pecar je ostao u komandi brigade jer je trebalo obezbijediti i kontinuiran rad jedinice, a ta je jedinica izvrsila znacajne zadatke i ne trebamo je gledati u ovom kontekstu.
DANI: Kada ste prvi put saznali za zlocine koji su se desavali na Kazanima?
DELIC: Tesko je precizirati vrijeme. Mogu reci, kada je rijec o referisanjima, da je general Divjak,mozda nekoliko puta, pokrenuo takva pitanja. Mi smo u Stabu preduzeli mjere da saznamo koliko ima istine u svemu tome. Ti dijelovi jedinica su bili veoma zatvoreni, nismo imali prevelik uticaj da bismo mogli doci do odredjenih informacija, ali informacije kojima smo raspolagali, pokazivale su da se desavaju stvari koje nisu primjerene i koje su suprotne sa obavezama koje su bile date svim jedinicama ARBiH, prije svega u postupanju prema ljudima uopste, a da ne govorimo da nikome nije bilo dozvoljeno da uzimaju ljude kao taoce, da ih odvode, a pogotovo da ih maltretiraju i ubijaju. Naravno, ja opet potenciram da se moramo vratiti u kontekst ukupnih dogadjanja: Sarajevo je bilo u potpunom okruzenju, padale su nam linije, desavalo se ono na Bjelasnici, na Igmanu i na drugim mjestima, u okruzenju nam je bio Tesanj, situacija oko Gorazda, tako da je na tome bilo teziste nase aktivnosti. Ali u oktobru mjesecu su privedeni svi oni koji su po bilo kom obliku rukovodjenja i komandovanja bili pogrijesili. Mogu reci da su pravljeni problemi i kada su nase jedinice bile na terenu Hercegovine: pojedinci su se u Sarajevo vracali sa naoruzanjem koje su otkupljivali u dolini Neretve. Umjesto da jacamo ukupno ratiste, slabili smo ratiste u Hercegovini, tako da se postavilo pitanje sta ce to naoruzanje pojedincima i pojedinim dijelovima jedinica. U jednom momentu, i to pred Predsjednikom, jedan od komandanata ovih jedinica, ne bih znao ovog momenta koji, rekao je: "Do sada ste nas Vi mogli smijeniti, ali od sada nas necete moci ni Vi smijeniti." Znaci da su se ti ljudi toliko bili osilili, bili uvjereni u svoju snagu, da su poceli i sa takvim prijetnjama. Ali, ipak smo uspjeli da taj posao uradimo kako je trebalo.
DANI: Znate li koliko je civila srpske nacionalnosti ubijeno u Sarajevu od strane pripadnika Armije BiH tokom agresije?
DELIC: Ja ne raspolazem informacijama o broju ubijenih i ne znam da li druge institucije u drzavi raspolazu. Znam da su dokumenta koja su organi bezbjednosti prikupili tokom ispitivanja sigurno bila dostupna sudskim organima. Ni tada, ni sada, vojska ili Generalstab i stab Vrhovne komande nije bio naredbodavac sudskim organima. Mi smo zavrsavali nas dio posla, a sudski organi su trebali pokretati postupak. Vjerovatno ljudi koji su proucavali te dokumente znaju daleko vise od mene. Ja sam uvijek bio informisan u onoj mjeri koliko mi je potrebno za preduzimanje mjera. Znam da su neki kaznjeni i da se neki jos uvijek nalaze u zatvoru.
Cacina sudbina
DANI: Za jedan dio stanovnika Sarajeva Caco je heroj, za druge zlocinac. Kakav je Vas stav?
DELIC: Ja sam i tada, i Musanu Topaloviæu i svim onima koji su bili van sistema, rekao da za mene oni nisu vojnici Armije BiH zato sto nisu u sistemu. Drugo, svoj stav sam ispoljio i u onim slucajevima kada je postojao zahtjev od odredjenih institucija da se pojedinci iz tih redova proizvedu u cinove ARBiH. Bio sam i tada, i sada sam, iskljucivo protiv toga kad je rijec o ljudima koji su se ogrijesili o kodeks ponasanja pripadnika Armije, pripadnika bilo koje vojske. Od mene nikad takav prijedlog nece otici i nije samo takav stav prema Musanu Topalovicu, nego prema bilo kom covjeku koji je iskoristio ili zloupotrijebio rat da na svoj nacin razrjesava situaciju. Zato, prema svim ljudima koji su grijesili, imam isti stav. Treba znati, mada se sada najvise govori o odvodjenju Srba, mi smo imali informacija o silovanju Bosnjakinja, odvodjenju Bosnjaka, ukljucujuci i ministre, citavo ministarstvo se znalo isprazniti. Sjecam se Ministarstva vojne industrije, na cijem celu je tada bio Mamutcehajic, tada su svi bili odvedeni na kopanje.
DANI: Kako je ubijen Musan Topalovic Caco?
DELIC: Treba provjeriti dokumentaciju koja postoji i ona ce dati istinu o tome. Ja raspolazem informacijom da je bio pokusaj bjekstva iz komande Prvog korpusa, kad je Caco priveden onu noc, 5. na 26. Ponavljam, ukoliko je neophodno da se i taj dio pokrene, treba ga pokrenuti. Ja nemam onu pismenu vjerodostojnu istinu da bih bio sto posto siguran.
DANI: Postoji li mogucnost da su saznanja o ubistvima pripadnika Armije i policije uticala na donosenje odluke o Cacinoj sudbini?
DELIC: Nije, nije uopste donesena nikakva odluka o Cacinoj sudbini. On je ostao posljednji. Ramiz Delalic se predao i sa njim je postupano korektno. Kada je rijec o Musanu Topalovicu, sve je trajalo do ponoci i tada je kroz razgovor telefonom, direktno s njim, receno da ode gospodin Pusina, jer je on Pusini vjerovao. Pusina je otisao i tada se on predao, a postupak je dalje slijedio. Trebalo je da se kroz postupak ispitivanja oslobode oni koji nemaju udjela, a da se prema onima koji su napravili to sto su napravili preduzmu odgovarajuce mjere i u sudskom smislu pokrene postupak protiv njih.
DANI: Da li je Uprava vojne bezbjednosti sprovela istragu o Cacinom ubistvu? Da li je iko bio u pritvoru?
DELIC: Ja ne bih rekao da je zbog ubistva Musana Topalovica Cace neko bio u pritvoru, a kada je rijec o ispitivanju, vjerovatno se i o tome ispitivalo i dolazilo do nekih saznanja.
Zlocin je zlocin
DANI: Stice se utisak da vlada generalno nesnalazenje drzavnih bosnjackih celnika kada je rijec o otvaranju dossiera o zlocinima koji su pocinili pripadnici Armije BiH?
DELIC: Pa i ja imam takav utisak, a razlozi su, vjerovatno, visestruki. Na jednoj strani, to je pomalo i nezrelost ljudi koji se upustaju, prije svega, kroz medijske prezentacije, intervjue, u dijaloge i razgovore kojima prozivaju neke ljude bez argumenata. Mi znamo da sud treba da pozove onoga ko je kriv, sud treba da da svoju ocjenu u tom pogledu. Drugo, treba reci da je to vjerovatno proizvod pritiska ili uticaja sa strane, jer u ovom momentu treba zamagliti brojne zlocine koje su ucinili drugi. Mislim da mi moramo o zlocinima razgovarati potpuno posteno, iskreno. Ne trebamo medijski praviti od toga senzacije, jer senzacionalizam prvo kod Suda u Haagu ne prolazi, kod njih prolaze zvanicni dokumenti, i odgovarat ce onaj ko je pocinilac. Na ovaj nacin, senzacionalizmom mi jednostavno zamagljujemo daleko vece zlocine. Mada je svaki zlocin - zlocin, i tu nema nikakvog opravdanja. Mi smo u Armiji preduzeli sve da preko drzavnih institucija damo podatke i omogucimo svjedocima da svjedoce na Sudu u Haagu. U tom pogledu mi dosad nismo imali problema, i dalje smo spremni da to ucinimo. Ja kroz zvanicno informisanje nisam nikome zabranio, ali jesam predozio sadasnjim pripadnicima Armije da istupi i razgovori u medijima, odnosno nacin na koji su vodjeni intervjui, ne koristi nikome. Naprotiv, stete ukupnom radu Tribunala, neovisno o kome je rijec kada treba da odgovara. Nazalost, mi nismo mogli uticati na one ljude koji nisu vise u Armiji, ali su bili njeni pripadnici, da nastupe onako kako su to uradili. Zato, evo, i ovo je nacin da opet kazem: nismo mi za to da se bilo koji zlocin prikrije. Doslo je vrijeme za placanje racuna. Svako onaj ko je zlocin napravio, to ponovno tvrdim, nije ga napravio zbog naredjenja ili stavova institucija,n niti u drzavi, niti u Armiji, nego je to krivica pojedinca, i ko je to cinio, morat ce da odgovara. Naravno, uz istu takvu odgovornost onih koji su to cinili institucionalno na prostorima BiH, a nama je znano da ih ima dosta.
DANI: Ocjenjujete li da je velika steta ucinjena pasivnoscu pravosudnih organa?
DELIC: Moj stav je: bolje je da nasi drzavnici i sudske institucije taj posao otpocnu sa dokumentima koji su meritorni za sud. Jedno je prica, jedno je, mozda, neki dokument, jer sud trazi daleko cvrsce dokaze i argumente za pozivanje. Sigurno je da bi za nas to bilo dvostruko znacajno, na jednoj strani da sami, kao institucija ove drzave, sankcionisemo ono sto se desavalo na teritoriji koju smo mi tada kontrolisali i gdje smo imali vlast. Na drugoj strani, to bi bio jos jedan znak naseg gledanja na sve ono sto se desavalo u ratu i sigurno je da bi nam to koristilo.
DANI: Organi vojne bezbjednosti raspolazu podacima o zlocinima u Grabovici, koji bi, cini se, vrlo efektno mogli prekinuti ping-pong optuzivanje bivsih i sadasnjih generala Armije BiH o zlocinima u Grabovici?
DELIC: Sigurno, ja sam to negdje i rekao. Sve ono cime mi raspolazemo, kao Armija, ukljujuci i dokumente sluzbi bezbjednosti, mi cemo dati na raspolaganje sudskim organima. Naravno, postoje i drugi instrumenti, drugi organi, koji su se bavili tim slucajevima, kao sto su organi MUP-a. Kada se spoje svi ti podaci, uz zive svjedoke dogadjanja, sigurno je da se mogu prikupiti adekvatni argumenti i dokumenti da mi pokrenemo jednu takvu aktivnost. I da to zavrsimo, ukoliko je to moguce, u nasoj avliji, sto kazu.
Nezgodan spoj
DANI: Gospodine generale, bode u oci cinjenica da se Grabovica dogodila devetog septembra, Uzdol 14. septembra, da bi se 26. oktobra saznalo za Kazane. Slijedi jedna silazna putanja kada je o multietnicnosti Armije BiH rijec. Osjecate li se osobno odgovornim?
DELIC: Ne znam kako to povezati. Mislim da je nezgodan spoj koji ste napravili povezujuci ovedogadjaje i smanjenje multietnicnosti.
DANI: Ubijeni su Srbi i Hrvati.
DELIC: Sa tim kontekstom se ne slazem. Kada je rijec o multietnicnosti, to nije proizvod tih dogadjaja, vec proizvod ukupnih politickih dogadjanja, ukupnog politickog odnosa prema borbi na prostoru BiH. Treba znati da je etnicki sastav ARBiH do otvaranja sukoba sa HVO-om bio jedan, a poslije tog otvaranja drugi, neovisno od svih dogadjanja. Tako da je uticaj na smanjenje broja pripadnika hrvatske i srpske nacionalnosti prevashodno politicki i toka zbivanja na ratistu u BiH, a ne ovih dogadjanja, i to je potpuno sigurno. Naravno da to sigurno nije bilo dobro za multietnicnost Armije, ali gledajuci ukupno, mislim da su svi oni koji su prozivali, pa i danas prozivaju, Armiju u tom pogledu trebali uciniti vise da obezbijede prisustvo pripadnika svih nacionalnosti u ARBiH. Uostalom, da se to moglo, vjerovatno rata ne bi ni bilo, jer je rijec o razlicitim konceptima, te o razlicitom pristupu rjesavanja problema BiH u cjelini.
DANI: Mislite li da bi za taj politièki koncept, tadasnje kaznjavanje krivaca djelovalo bolje ili losije?
DELIC: Sigurno da bi bilo bolje. Kaznjavanje krivaca moze da djeluje samo bolje, ne moze da djeluje losije. Ali, posto ste postavili problem licne odgovornosti, ja vam mogu, naravno, dokumentovati, a to vam mogu dokumentovati i svi oni koji su bili clanovi Predsjednistva, i sa kojima sam ja i danas u kontaktu, od gospode Pejanovica, Komsica, gospodje Tatjane Ljujic-Mijatovic, gospodina Kljuica, kakav je bio i ostao moj odnos prema multietnicnosti Armije BiH, i koje sam napore ulagao, jer znam kakva je korist od toga. Naravno, ne moze se to gledati kroz pojedinacne slucajeve, nego kroz ukupne napore.
PRICA PRVA
Vremenom svaka rana zaraste. Svaka, osim one majcine koja izgubi svoga jedinca sina. Ta rana uvijek je svjeza i otvorena, krvari ona do kraja zivota. I u posjetu jednoj takvoj majci, Raziji Camdziji, kojoj Caco ili Cacini ubise sina Jasmina Camdziju, odlazim 27. oktobra, dan nakon cetvorogodisnjice smrti. Prica, isprekidana suzama, izgleda sazeto ovako:
Do 1992. godine porodica Camdzija zivi u svojoj prelijepoj kuci u Mesicima. Kuca je kao iz bajke ili onih praznicnih razglednica okruzena cvijecem, muz Jusuf savjestan je i strogi sef trafostanice, 24-godisnji sin Jasmin gradjevinski tehnicar. Omiljen, drustven, veseo, kao sto samo mladost moze biti. Sve previse lijepo da bi potrajalo dugo. S proljeca 1992. godine tenkovi Jugoslavenske narodne armije tutnjaju Mesicima, upucuju se prema Gorazdu. Zlo se veliko nadvilo. U jedno takvo predvece u kucu dodje Jasminov drug Mirko Jovicic, donese kutiju cigara i pola kilograma kafe, zaplaka i rece: "Moracete da bjezite odavde, ako mislite da ostanete zivi. Jasmin pogotovu, cuo sam da se na Mesice sprema ofanziva."
Bio je Mirko u pravu. Porodica Camdzija u zadnji cas napusta Mesice, odlazi najprije u selo Kukavice kraj Rogatice, a zatim se golgota nastavlja. U zbjegu od hiljadu ljudi i najmanje 300 djece, umorni, iscrpljeni i gladni, danima ce se probijati prema Ustipraci i Gorazdu. Mati Razija tada dobija prvi infarkt i samo uz pomoc Jasminovu uspijeva da stigne u Gorazde. Jasmin se odmah
ukljucuje u borbu, ljubimac je Zaima Imamovica, jedan od najboljih diverzanata. Nijedna krupna akcija bez njega nije se mogla zamisliti. I kao takav dobi nagradno odsustvo. "Majko", rece on tada, u aprilu 1993., godine, "zelim nakratko da odem u Sarajevo. Hocu da vidim sestru Jasminu, hocu i poruseno Sarajevo da vidim, u tom gradu ja sam proveo svoje najljepse skolske dane. Tebi evo vera, ako zatreba hljeba da kupis, nemoj gladovati i nemoj za mene da brines." Tada su trebali dani i noci da se iz Gorazda preko Grepka stigne u Sarajevo. No, zelja za susret sa sestrom i svojim gradom bila je jaca od svih nedaca. Jasmin je stigao u Sarajevo i nastavio svoj ratni put. Najprije u 101. brigadi kod Ismeta Hadzica, a zatim u vojnoj policiji. I tako sve do kobnog 26. oktobra 1993. godine. Majcin instinkt je progovorio prvi... - Noc uoci toga - prica ona - zaspala sam i sanjam kako mi je tijelo umrlo. Probudim se i kazem sestri Rabiji da mi se srce otkinulo, a grudi prepukle. Mora da se Jasminu nesto strasno desilo. Navece preko tranzistora cujemo za njegovu smrt u obracunu sa Cacom. Vijest osinu pravo u srce, dobih i drugi infarkt, takvu me u bolnicu odvedose. Pitate me kako je poginuo Jasmin? Znam vrlo malo, cula sam da je bio naoruzan i da je bio jedan od rijetkih sto su pruzili otpor. Posmrtno je odlikovan "Zlatnim ljiljanom". I rana boli, pece. Zbog najtezeg gubitka, ali i onoga sto se sada dogadja.
- Vidite - kaze na kraju Razija - sinoc na televiziji gledam, u dzamiji tevhid posvecen Caci. Za mog sina to nije upriliceno, niko ni da me posjeti na godisnjicu njegove smrti. Cijepa se majcino srce kada to vidi, pita se ko je tu heroj, ko zrtva, ko je, zapravo, patriota...
Mladen Paunovic,objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
INTERVJU - RASIM DELIC
DANI: Gospodine generale, kada ste saznali za zlocine koje su pocinili pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH?
DELIC: Svakodnevne zalbe predstavnika medjunarodne zajednice, te zvanicne i nezvanicne informacije su govorile da u dijelu jedinica, posebno u dijelu 9. i 10. brigade - ja ne bih govorio o citavoj brigadi - postoje odredjeni problemi vezani za odnos prema civilnom stanovnistvu. Bilo je rijeci o odvodjenju na linije, otimanju i pljacki imovine. Novinar tamo nije mogao da dodje. Jednostavno, te jedinice nisu bile u sistemu rukovodjenja i komandovanja, i ja sam to zvanicno izjavio: svaki pokusaj komande Prvog korpusa da nesto ucini nije dao ploda. Mogu reci da sam od prvog momenta komandantima, odnosno celnim ljudima - treba reci da Ramiz Delalic nije bio zvanicni komandant, on je bio zamjenik komandanta, ali je u sustini preuzeo vlast, odnosno komandu - zvanicno rekao, trazio i naredjivao da moraju izvrsavati zadatke prema komandi Prvog korpusa. Na jednom sastanku su oni mene optuzili da ih ne priznajem kao komandante pred civilnim strukturama. Rekao sam: bit cete za mene starjesine vojske i imat cete odgovarajuci status kad budete u sistemu rukovodjenja i komandovanja.
DANI: Kako je doslo do akcije 26. oktobra 1993. godine?
DELIC: Mislim da je onaj, ja bih rekao, udar na drzavu od drugog jula '93. bio signal da nema drugog nacina, osim vojnickog, da se razrijesi sa tim ljudima koji su preuzeli takav nacin ophodjenja. Podsjecam da je drugog jula bilo pokusaja da se preko napada na Stanicu javne bezbjednosti i Ministarstvo unutrasnjih poslova na neki nacin inscenira sukob Armije BiH i MUP-a. Mi smo u to vrijeme reagovali onako kako je trebalo, jedinice vojne policije i jedinice Armije BiH su zajedno sa jedinicama MUP-a zaustavile tu aktivnost, a onda smo, u tom momentu, morali, shodno instrukcijama, naci nacin da to zaustavimo. Medjutim, sve sto je uslijedilo poslije toga pokazalo je da se sa nekim ljudima ne moze razgovarati drugacije, nego metodom vojne sile. Mislim da je na odluku Predsjednistva, donesenu noc prije akcije, presudno uticao napad na Pokopno drustvo kada su odnijeli sve sto je sluzilo za ukop umrlih. Ministar unutrasnjih poslova Bakir Alispahic i ja smo vec imali plan, nacin i metod kako da to izvedemo, ali je za to trebalo da bude donesena politicka odluka. Rijec je o akciji koja se mogla izroditi i u sukob vecih razmjera. Drzava i drzavni organi su odlucili obracunati se sa kriminalom i negativnim pojavama.
Uticaj pojedinaca
DANI: Zrtve koje su pale 26. oktobra bile su povod brojnim primjedbama kvalitetu pripreme same akcije?
DELIC: Sigurno je da svaki takav plan nosi sa sobom rizik da se desi to sto se, nazalost, desilo sa devet policajaca, sest vojnih i tri iz MUP-a. Plan nije predvidjao ono sto su ti ljudi uradili. Ali, rijetko koji plan inace moze da se provodi onako kako je smisljeno. Ocekivali smo da ce sve proci bezbolno. Preduzeli smo sve da ne dodje do oruzanih incidenata. Mogu vam reci da je, koliko se ja sjecam, u 38 ili 39 tih baza, kako su tada u Sarajevu zvali lokacije jedinica, sve proslo bezbolno, izuzev na lokaciji na kojoj je bio Caco. Zalim za tim ljudima koji su izgubili zivote na nacin na koji to nije bilo potrebno ni ovom gradu, ni ovoj drzavi, ali ocigledno je to bio jedini lijek da sve ispravno uradimo.
DANI: Kako se uopste dogodilo da dio Armije bude izvan sistema?
DELIC: Meni je kao vojniku to tesko shvatiti i ja i sada pokusavam da
vojnicki gledam na zadatke koje treba izvrsavati. Ocigledno je da je tada, pa i sada, u Sarajevu skoncentrisan veliki broj institucija vlasti i vojske. Svi su se u Sarajevu, koje je bilo opkoljeno, bavili gradom, jedinicama, vojskom. I zbog toga ja ne mogu ni dan-danas reci ko je sve imao nekakve uticaje na pojedince ili jedinice. Ocigledno je da u tom momentu u Sarajevu jedinice nisu bile zrele, nije bio sazrio sistem rukovodjenja i komandovanja... Uticaj pojedinaca na neke jedinice je bio znacajan. Mislim da je to proizvod, prije svega, nepoznavanja sustine vojske, njenog funkcionisanja. Bilo je pokusaja, sto je karakteristièno i za druge dijelove BiH, da se preko sponzoriranja, ili uticaja na jedinice, ima neka svoja vojska.
Pecar je bio pusten
DANI: Povod za otvoreni sukob Devete motorizirane i Desete brdske brigade bilo je hapsenje Senada Pecara, tada naèelnika Staba Desete brdske. No, kada je okoncana akcija 26. oktobra, Pecar je unaprijedjen u zamjenika komandanta brigade?
DELIC: Znam da je doslo do privodjenja ili hapsenja - kad je terminologija u pitanju, nemojte me uzimati za rijec. Ne bih mogao reci konkretno koji je razlog tog momenta bio. Pecar je priveden u Upravu bezbjednosti, sjecam se zbog toga sto je akcija od strane komande brigade odmah uslijedila. Ja sam tada pozvao Upravu bezbjednosti i na osnovu ukupne procjene naredio da se Senad Pecar pusti. Bio sam tamo upravo kad je pusten, tako da, ukoliko je to bio razlog, onda on nije opravdan, jer je Senad Pecar, prije nego sto je uslijedilo ovo drugog jula, bio pusten. Ali, kad je rijec o samom dogadjaju, podsjecam da je tada uzet veliki broj talaca. Izmedju ostalog, i moj sin je tada bio priveden, sto pokazuje da je takav odnos bio i prema meni kao komandantu. On je bio i maltretiran, ali to nije sprijecilo da i dalje nastavimo rad na razrjesavanju ovog problema. Narednog
dana, treceg jula, Bakir Alispahic i ja smo u Domu Armije razgovarali sa nosiocima ovakvog destruktivnog ponasanja i mislim da smo privremeno tada to rijesili. Ako je rijec o postavljanju Senada Pecara za zamjenika komandanta, ne bih mogao u ovom momentu reci, jer se ne sjecam svih detalja, ali znam da je uslijedila jedna procjena: da li u tom momentu i kako ici sa jedinicama koje su bile na toj teritoriji, kako to moze uticati na ukupno stanje u jedinicama, procijenjen je i stepen krivice Senada Pecara i, bar koliko se ja sjecam, njegov stepen krivice nije bio takav da ne moze i ne treba nastaviti rad u jedinici. Ne sjecam se ko je tada postavljen za komandanta, uglavnom, Pecar je ostao u komandi brigade jer je trebalo obezbijediti i kontinuiran rad jedinice, a ta je jedinica izvrsila znacajne zadatke i ne trebamo je gledati u ovom kontekstu.
DANI: Kada ste prvi put saznali za zlocine koji su se desavali na Kazanima?
DELIC: Tesko je precizirati vrijeme. Mogu reci, kada je rijec o referisanjima, da je general Divjak,mozda nekoliko puta, pokrenuo takva pitanja. Mi smo u Stabu preduzeli mjere da saznamo koliko ima istine u svemu tome. Ti dijelovi jedinica su bili veoma zatvoreni, nismo imali prevelik uticaj da bismo mogli doci do odredjenih informacija, ali informacije kojima smo raspolagali, pokazivale su da se desavaju stvari koje nisu primjerene i koje su suprotne sa obavezama koje su bile date svim jedinicama ARBiH, prije svega u postupanju prema ljudima uopste, a da ne govorimo da nikome nije bilo dozvoljeno da uzimaju ljude kao taoce, da ih odvode, a pogotovo da ih maltretiraju i ubijaju. Naravno, ja opet potenciram da se moramo vratiti u kontekst ukupnih dogadjanja: Sarajevo je bilo u potpunom okruzenju, padale su nam linije, desavalo se ono na Bjelasnici, na Igmanu i na drugim mjestima, u okruzenju nam je bio Tesanj, situacija oko Gorazda, tako da je na tome bilo teziste nase aktivnosti. Ali u oktobru mjesecu su privedeni svi oni koji su po bilo kom obliku rukovodjenja i komandovanja bili pogrijesili. Mogu reci da su pravljeni problemi i kada su nase jedinice bile na terenu Hercegovine: pojedinci su se u Sarajevo vracali sa naoruzanjem koje su otkupljivali u dolini Neretve. Umjesto da jacamo ukupno ratiste, slabili smo ratiste u Hercegovini, tako da se postavilo pitanje sta ce to naoruzanje pojedincima i pojedinim dijelovima jedinica. U jednom momentu, i to pred Predsjednikom, jedan od komandanata ovih jedinica, ne bih znao ovog momenta koji, rekao je: "Do sada ste nas Vi mogli smijeniti, ali od sada nas necete moci ni Vi smijeniti." Znaci da su se ti ljudi toliko bili osilili, bili uvjereni u svoju snagu, da su poceli i sa takvim prijetnjama. Ali, ipak smo uspjeli da taj posao uradimo kako je trebalo.
DANI: Znate li koliko je civila srpske nacionalnosti ubijeno u Sarajevu od strane pripadnika Armije BiH tokom agresije?
DELIC: Ja ne raspolazem informacijama o broju ubijenih i ne znam da li druge institucije u drzavi raspolazu. Znam da su dokumenta koja su organi bezbjednosti prikupili tokom ispitivanja sigurno bila dostupna sudskim organima. Ni tada, ni sada, vojska ili Generalstab i stab Vrhovne komande nije bio naredbodavac sudskim organima. Mi smo zavrsavali nas dio posla, a sudski organi su trebali pokretati postupak. Vjerovatno ljudi koji su proucavali te dokumente znaju daleko vise od mene. Ja sam uvijek bio informisan u onoj mjeri koliko mi je potrebno za preduzimanje mjera. Znam da su neki kaznjeni i da se neki jos uvijek nalaze u zatvoru.
Cacina sudbina
DANI: Za jedan dio stanovnika Sarajeva Caco je heroj, za druge zlocinac. Kakav je Vas stav?
DELIC: Ja sam i tada, i Musanu Topaloviæu i svim onima koji su bili van sistema, rekao da za mene oni nisu vojnici Armije BiH zato sto nisu u sistemu. Drugo, svoj stav sam ispoljio i u onim slucajevima kada je postojao zahtjev od odredjenih institucija da se pojedinci iz tih redova proizvedu u cinove ARBiH. Bio sam i tada, i sada sam, iskljucivo protiv toga kad je rijec o ljudima koji su se ogrijesili o kodeks ponasanja pripadnika Armije, pripadnika bilo koje vojske. Od mene nikad takav prijedlog nece otici i nije samo takav stav prema Musanu Topalovicu, nego prema bilo kom covjeku koji je iskoristio ili zloupotrijebio rat da na svoj nacin razrjesava situaciju. Zato, prema svim ljudima koji su grijesili, imam isti stav. Treba znati, mada se sada najvise govori o odvodjenju Srba, mi smo imali informacija o silovanju Bosnjakinja, odvodjenju Bosnjaka, ukljucujuci i ministre, citavo ministarstvo se znalo isprazniti. Sjecam se Ministarstva vojne industrije, na cijem celu je tada bio Mamutcehajic, tada su svi bili odvedeni na kopanje.
DANI: Kako je ubijen Musan Topalovic Caco?
DELIC: Treba provjeriti dokumentaciju koja postoji i ona ce dati istinu o tome. Ja raspolazem informacijom da je bio pokusaj bjekstva iz komande Prvog korpusa, kad je Caco priveden onu noc, 5. na 26. Ponavljam, ukoliko je neophodno da se i taj dio pokrene, treba ga pokrenuti. Ja nemam onu pismenu vjerodostojnu istinu da bih bio sto posto siguran.
DANI: Postoji li mogucnost da su saznanja o ubistvima pripadnika Armije i policije uticala na donosenje odluke o Cacinoj sudbini?
DELIC: Nije, nije uopste donesena nikakva odluka o Cacinoj sudbini. On je ostao posljednji. Ramiz Delalic se predao i sa njim je postupano korektno. Kada je rijec o Musanu Topalovicu, sve je trajalo do ponoci i tada je kroz razgovor telefonom, direktno s njim, receno da ode gospodin Pusina, jer je on Pusini vjerovao. Pusina je otisao i tada se on predao, a postupak je dalje slijedio. Trebalo je da se kroz postupak ispitivanja oslobode oni koji nemaju udjela, a da se prema onima koji su napravili to sto su napravili preduzmu odgovarajuce mjere i u sudskom smislu pokrene postupak protiv njih.
DANI: Da li je Uprava vojne bezbjednosti sprovela istragu o Cacinom ubistvu? Da li je iko bio u pritvoru?
DELIC: Ja ne bih rekao da je zbog ubistva Musana Topalovica Cace neko bio u pritvoru, a kada je rijec o ispitivanju, vjerovatno se i o tome ispitivalo i dolazilo do nekih saznanja.
Zlocin je zlocin
DANI: Stice se utisak da vlada generalno nesnalazenje drzavnih bosnjackih celnika kada je rijec o otvaranju dossiera o zlocinima koji su pocinili pripadnici Armije BiH?
DELIC: Pa i ja imam takav utisak, a razlozi su, vjerovatno, visestruki. Na jednoj strani, to je pomalo i nezrelost ljudi koji se upustaju, prije svega, kroz medijske prezentacije, intervjue, u dijaloge i razgovore kojima prozivaju neke ljude bez argumenata. Mi znamo da sud treba da pozove onoga ko je kriv, sud treba da da svoju ocjenu u tom pogledu. Drugo, treba reci da je to vjerovatno proizvod pritiska ili uticaja sa strane, jer u ovom momentu treba zamagliti brojne zlocine koje su ucinili drugi. Mislim da mi moramo o zlocinima razgovarati potpuno posteno, iskreno. Ne trebamo medijski praviti od toga senzacije, jer senzacionalizam prvo kod Suda u Haagu ne prolazi, kod njih prolaze zvanicni dokumenti, i odgovarat ce onaj ko je pocinilac. Na ovaj nacin, senzacionalizmom mi jednostavno zamagljujemo daleko vece zlocine. Mada je svaki zlocin - zlocin, i tu nema nikakvog opravdanja. Mi smo u Armiji preduzeli sve da preko drzavnih institucija damo podatke i omogucimo svjedocima da svjedoce na Sudu u Haagu. U tom pogledu mi dosad nismo imali problema, i dalje smo spremni da to ucinimo. Ja kroz zvanicno informisanje nisam nikome zabranio, ali jesam predozio sadasnjim pripadnicima Armije da istupi i razgovori u medijima, odnosno nacin na koji su vodjeni intervjui, ne koristi nikome. Naprotiv, stete ukupnom radu Tribunala, neovisno o kome je rijec kada treba da odgovara. Nazalost, mi nismo mogli uticati na one ljude koji nisu vise u Armiji, ali su bili njeni pripadnici, da nastupe onako kako su to uradili. Zato, evo, i ovo je nacin da opet kazem: nismo mi za to da se bilo koji zlocin prikrije. Doslo je vrijeme za placanje racuna. Svako onaj ko je zlocin napravio, to ponovno tvrdim, nije ga napravio zbog naredjenja ili stavova institucija,n niti u drzavi, niti u Armiji, nego je to krivica pojedinca, i ko je to cinio, morat ce da odgovara. Naravno, uz istu takvu odgovornost onih koji su to cinili institucionalno na prostorima BiH, a nama je znano da ih ima dosta.
DANI: Ocjenjujete li da je velika steta ucinjena pasivnoscu pravosudnih organa?
DELIC: Moj stav je: bolje je da nasi drzavnici i sudske institucije taj posao otpocnu sa dokumentima koji su meritorni za sud. Jedno je prica, jedno je, mozda, neki dokument, jer sud trazi daleko cvrsce dokaze i argumente za pozivanje. Sigurno je da bi za nas to bilo dvostruko znacajno, na jednoj strani da sami, kao institucija ove drzave, sankcionisemo ono sto se desavalo na teritoriji koju smo mi tada kontrolisali i gdje smo imali vlast. Na drugoj strani, to bi bio jos jedan znak naseg gledanja na sve ono sto se desavalo u ratu i sigurno je da bi nam to koristilo.
DANI: Organi vojne bezbjednosti raspolazu podacima o zlocinima u Grabovici, koji bi, cini se, vrlo efektno mogli prekinuti ping-pong optuzivanje bivsih i sadasnjih generala Armije BiH o zlocinima u Grabovici?
DELIC: Sigurno, ja sam to negdje i rekao. Sve ono cime mi raspolazemo, kao Armija, ukljujuci i dokumente sluzbi bezbjednosti, mi cemo dati na raspolaganje sudskim organima. Naravno, postoje i drugi instrumenti, drugi organi, koji su se bavili tim slucajevima, kao sto su organi MUP-a. Kada se spoje svi ti podaci, uz zive svjedoke dogadjanja, sigurno je da se mogu prikupiti adekvatni argumenti i dokumenti da mi pokrenemo jednu takvu aktivnost. I da to zavrsimo, ukoliko je to moguce, u nasoj avliji, sto kazu.
Nezgodan spoj
DANI: Gospodine generale, bode u oci cinjenica da se Grabovica dogodila devetog septembra, Uzdol 14. septembra, da bi se 26. oktobra saznalo za Kazane. Slijedi jedna silazna putanja kada je o multietnicnosti Armije BiH rijec. Osjecate li se osobno odgovornim?
DELIC: Ne znam kako to povezati. Mislim da je nezgodan spoj koji ste napravili povezujuci ovedogadjaje i smanjenje multietnicnosti.
DANI: Ubijeni su Srbi i Hrvati.
DELIC: Sa tim kontekstom se ne slazem. Kada je rijec o multietnicnosti, to nije proizvod tih dogadjaja, vec proizvod ukupnih politickih dogadjanja, ukupnog politickog odnosa prema borbi na prostoru BiH. Treba znati da je etnicki sastav ARBiH do otvaranja sukoba sa HVO-om bio jedan, a poslije tog otvaranja drugi, neovisno od svih dogadjanja. Tako da je uticaj na smanjenje broja pripadnika hrvatske i srpske nacionalnosti prevashodno politicki i toka zbivanja na ratistu u BiH, a ne ovih dogadjanja, i to je potpuno sigurno. Naravno da to sigurno nije bilo dobro za multietnicnost Armije, ali gledajuci ukupno, mislim da su svi oni koji su prozivali, pa i danas prozivaju, Armiju u tom pogledu trebali uciniti vise da obezbijede prisustvo pripadnika svih nacionalnosti u ARBiH. Uostalom, da se to moglo, vjerovatno rata ne bi ni bilo, jer je rijec o razlicitim konceptima, te o razlicitom pristupu rjesavanja problema BiH u cjelini.
DANI: Mislite li da bi za taj politièki koncept, tadasnje kaznjavanje krivaca djelovalo bolje ili losije?
DELIC: Sigurno da bi bilo bolje. Kaznjavanje krivaca moze da djeluje samo bolje, ne moze da djeluje losije. Ali, posto ste postavili problem licne odgovornosti, ja vam mogu, naravno, dokumentovati, a to vam mogu dokumentovati i svi oni koji su bili clanovi Predsjednistva, i sa kojima sam ja i danas u kontaktu, od gospode Pejanovica, Komsica, gospodje Tatjane Ljujic-Mijatovic, gospodina Kljuica, kakav je bio i ostao moj odnos prema multietnicnosti Armije BiH, i koje sam napore ulagao, jer znam kakva je korist od toga. Naravno, ne moze se to gledati kroz pojedinacne slucajeve, nego kroz ukupne napore.
PRICA PRVA
Vremenom svaka rana zaraste. Svaka, osim one majcine koja izgubi svoga jedinca sina. Ta rana uvijek je svjeza i otvorena, krvari ona do kraja zivota. I u posjetu jednoj takvoj majci, Raziji Camdziji, kojoj Caco ili Cacini ubise sina Jasmina Camdziju, odlazim 27. oktobra, dan nakon cetvorogodisnjice smrti. Prica, isprekidana suzama, izgleda sazeto ovako:
Do 1992. godine porodica Camdzija zivi u svojoj prelijepoj kuci u Mesicima. Kuca je kao iz bajke ili onih praznicnih razglednica okruzena cvijecem, muz Jusuf savjestan je i strogi sef trafostanice, 24-godisnji sin Jasmin gradjevinski tehnicar. Omiljen, drustven, veseo, kao sto samo mladost moze biti. Sve previse lijepo da bi potrajalo dugo. S proljeca 1992. godine tenkovi Jugoslavenske narodne armije tutnjaju Mesicima, upucuju se prema Gorazdu. Zlo se veliko nadvilo. U jedno takvo predvece u kucu dodje Jasminov drug Mirko Jovicic, donese kutiju cigara i pola kilograma kafe, zaplaka i rece: "Moracete da bjezite odavde, ako mislite da ostanete zivi. Jasmin pogotovu, cuo sam da se na Mesice sprema ofanziva."
Bio je Mirko u pravu. Porodica Camdzija u zadnji cas napusta Mesice, odlazi najprije u selo Kukavice kraj Rogatice, a zatim se golgota nastavlja. U zbjegu od hiljadu ljudi i najmanje 300 djece, umorni, iscrpljeni i gladni, danima ce se probijati prema Ustipraci i Gorazdu. Mati Razija tada dobija prvi infarkt i samo uz pomoc Jasminovu uspijeva da stigne u Gorazde. Jasmin se odmah
ukljucuje u borbu, ljubimac je Zaima Imamovica, jedan od najboljih diverzanata. Nijedna krupna akcija bez njega nije se mogla zamisliti. I kao takav dobi nagradno odsustvo. "Majko", rece on tada, u aprilu 1993., godine, "zelim nakratko da odem u Sarajevo. Hocu da vidim sestru Jasminu, hocu i poruseno Sarajevo da vidim, u tom gradu ja sam proveo svoje najljepse skolske dane. Tebi evo vera, ako zatreba hljeba da kupis, nemoj gladovati i nemoj za mene da brines." Tada su trebali dani i noci da se iz Gorazda preko Grepka stigne u Sarajevo. No, zelja za susret sa sestrom i svojim gradom bila je jaca od svih nedaca. Jasmin je stigao u Sarajevo i nastavio svoj ratni put. Najprije u 101. brigadi kod Ismeta Hadzica, a zatim u vojnoj policiji. I tako sve do kobnog 26. oktobra 1993. godine. Majcin instinkt je progovorio prvi... - Noc uoci toga - prica ona - zaspala sam i sanjam kako mi je tijelo umrlo. Probudim se i kazem sestri Rabiji da mi se srce otkinulo, a grudi prepukle. Mora da se Jasminu nesto strasno desilo. Navece preko tranzistora cujemo za njegovu smrt u obracunu sa Cacom. Vijest osinu pravo u srce, dobih i drugi infarkt, takvu me u bolnicu odvedose. Pitate me kako je poginuo Jasmin? Znam vrlo malo, cula sam da je bio naoruzan i da je bio jedan od rijetkih sto su pruzili otpor. Posmrtno je odlikovan "Zlatnim ljiljanom". I rana boli, pece. Zbog najtezeg gubitka, ali i onoga sto se sada dogadja.
- Vidite - kaze na kraju Razija - sinoc na televiziji gledam, u dzamiji tevhid posvecen Caci. Za mog sina to nije upriliceno, niko ni da me posjeti na godisnjicu njegove smrti. Cijepa se majcino srce kada to vidi, pita se ko je tu heroj, ko zrtva, ko je, zapravo, patriota...
Mladen Paunovic,objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#54
U SARAJEVU JE UBIJENO OKO DVIJE A MOZDA I TRI HILJADE SRBA
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
PRICA DRUGA
DANI: Gospodine Pejanovicu, kada ste saznali da pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH vrse zlocine nad stanovnicima Sarajeva, pretezno srpske nacionalnosti?
PEJANOVIC: Za tako nesto saznao sam u drugoj polovini 1992. godine preko clanova porodica koji su dolazili da prijave nestanak, da prijave odvodjenje na liniju. Sto je dalje odmicalo vrijeme, ta saznanja su bila veca. Ja sam tada bio clan Predsjednistva i predsjednik Savjeta za zastitu ustavnog poretka koji je po svojoj funkciji bio tijelo Predsjednistva za pitanja zastite ustavnog poretka i zastite osnovnih prava gradjana. Saznao sam dosta o tome i od uglednih gradjana i od aktivista iz stranaka, posebno gradjanskih, od akademika Filipovica, koji je tada bio potpredsjednik Muslimansko-bosnjacke organizacije i kome su se takodje ljudi obracali. Tada sam inicirao jednu sjednicu Savjeta za zastitu ustavnog poretka, pored ostalog i na temu samovoljnog, nezakonitog odvodjenja civila na linije koje je drzala Deseta brdska brigada.
DANI: Mozete li precizirati vrijeme?
PEJANOVIC: Prva sjednica je bila u jesen-zimu 1992. godine, a onda je poslije uslijedila jos jedna sjednica. Ustvari, tri sjednice su se bavile problemom Topaloviceve samovolje. To su bile prosirene sjednice sa predstavnicima politickih partija i na njih smo pozivali ministra unutrasnjih poslova, tada je bio Pusina, a pozvani su i nacelnik CSB Sarajevo, predstavnici advokatske komore, tuzilac i predstavnici Armije. Problem samovolje koju je provodila komanda Desete brdske brigade na celu sa Topalovicem bio je opsti problem grada. On se najvise ticao gradjana srpske nacionalnosti, po broju, po posljedicama, ali je bio zahvatio i gradjane drugih nacionalnosti i postao je opsti problem. Ja licno i mi u Predsjednistvu smo zelili to pitanje otvoriti i otvorili smo ga na drugoj sjednici Savjeta kada smo dali informaciju Predsjednistvu sa zahtjevom da se to pitanje rjesava. To je bila jedna teska mrlja na ukupnom konceptu odbrane i razvoja oruzanih snaga i dovodila je u pitanje ne samo bezbjednost nasih gradjana nego i ugled i karakter odbrane, Armije, drzave. Potkopavala je drzavu iznutra. Moram reci da je tada taj problem akceptiran i uvazen, ali je bilo taktiziranja zbog straha da radikalna smjena Topalovica ili njegovih saradnika moze izazvati siru pobunu. Poznata je ona ljetna pobuna '93. godine, kada su ta jedinica i njeno rukovodstvo htjeli potpunu vladavinu nad gradom. To je, uz pomoc MUP-a, tada zaustavljeno.
DANI: Kako ste Vi reagirali?
PEJANOVIC: Onda sam pripremio i trecu sjednicu Savjeta za zastitu ustavnog poretka. Tu sjednicu sam, mimo uobicajenih odnosa i pravila za takvu vrstu tijela, ucinio javnom. Mediji su prenijeli diskusije. Na sjednici su bili prisutni i novoizabrani komandant Glavnog staba general Delic i njegov pomocnik za bezbjednost. Oni su tada javno rekli da Musan Topalovic Caco nije pod komandom Prvog korpusa, odnosno pod komandom Armije, i da on ne postuje komandu. Sutradan je to objavljeno i odmah je uslijedila priprema radikalne akcije koja ce u jesen 1993. godine biti izvedena. Doslo je do blokade Cacine komande i svega ostalog: privodjenja u Prvi korpus, odnosno njegovog ubistva pod okolnostima koje jos nisu rasvijetljene. Mogu samo jos kazati da sam tada bio kritikovan od predsjednika Izetbegovica i Ganica: zasto sam bez sirih konsultacija ucinio sjednicu Savjeta javnom, te da je ona imala, osim pozitivnih, i negativne efekte, jer dovodi u pitanje - u to doba se to tako gledalo - povjeranje u Armiju i sistem odbrane. Ja sam toga bio svjestan, ali sam imao veliki osjecaj odgovornosti i smatrao sam da tako ne moze dalje. Sutradan sam sreo neke ljude iz mog komsiluka, iz Stare Breke, i rekli su mi: "Mi smo culi komandanta sta je rekao - da Topalovic ne provodi naredbe vise komande u Armiji i nasi sinovi u toj jedinici vise nece biti. Mi svoje sinove necemo davati takvim ljudima."
DANI: Da li ste, osim priprema za sjednice Savjeta, sa predsjednikom Izetbegovicem u drugim prilikama razgovarali o ovom problemu? Da li ste naisli na razumijevanje Predsjednika?
PEJANOVIC: Rezultati sjednica Savjeta bili su prezentovani Predsjednistvu i Predsjednistvo je prihvatalo prijedloge Savjeta. U tom kontekstu i predsjednik Izetbegovic je bio kooperativan i raspolozen da se nadje rjesenje. Ali, u to vrijeme postojalo je izvjesno taktiziranje. Po mom misljenju, bilo je iz straha da bi jedan radikalan rez mogao izazvati jos vece probleme. Licno sam osjetio da je to gubljenje vremena i zato sam vrsio pritisak da se to mora presjeci, da se to mora zaustaviti. Moram reci da je prije toga bio jedan izvjestaj na televiziji u okviru Dnevnika koji je pohvalio Cacin metod vodjenja ljudi sa ulice, jer, boze moj, mnogi se kriju u podrumima, nece da idu na linije, izbjegnu Opcinskom sekretarijatu za odbranu, a njemu ne mogu izbjeci.
DANI: Jeste li se Vi osjecali bezbjednim?
PEJANOVIC: Pa, Senade, dobro je da to pitate. Da ste bili na mom mjestu... Meni su dolazili dobronamjerni glasovi, poruke: zasto si toliko uporan da kroz Savjet to pokreces i rjesavas, ima precih od tebe, moze i tvoja glava doci u pitanje... Ja sam toga bio svjestan. Ali se nisam pred tim cinjenicama zaustavljao, jer takvu vrstu torture zlocina nad komsijama civilima nisam mogao zamisliti, a kamoli trpiti. Negdje poslije javne sjednice Savjeta bio sam u Kamernom teatru na jednoj predstavi. Iako je trebalo da i nakon predstave ostanem tu, otisao sam, sticajem okolnosti, do KUD-a "Seljo". Samo sto sam izasao iz zgrade, dosli su Cacini ljudi i uhvatili Zorana Becica, a ustvari sam i ja trebao biti uhapsen. No, nisam se kolebao nimalo. Uostalom, ja sam ovdje ostao da podijelim dobro i zlo sa komsijama i da se borim za pravdu.
DANI: Smatrate li da ste kao clan Vrhovne komande ucinili sve sto ste mogli? Osjecate li osobnu odgovornost?
PEJANOVIC: Ja sam tada osjecao veliku odgovornost. Imao sam dva izbora: da se borim ili da se povucem. Moj izbor i izbor ljudi oko mene je bio izbor demokratski upotrebljivih metoda u borbiza istinu, pravdu i zakonitost. Mislim da, u tadasnjim ratnim uslovima i okolnostima, Srbin nije bio zasticen kao gradjanin, kao covjek, zato sto je bio Srbin u doba kada je srpska granata svaki dan ubijala na desetine ljudi u Sarajevu. Mi smo u to vrijeme gradili ukupni sistem bezbjednosti i odbrane, odnosno Armije. Na tome je vrlo savjesno i vrlo uporno radio komandant Sefer Haliloviæ. Dakle, tada sam, po mom misljenju, ucinio sto sam mogao. Mozda sam mogao jos nesto uciniti kada je izvedena ova akcija i kada su privedeni na sudjenje brojni ucesnici. Mozda sam mogao vise raditi da se pokrene pitanje odgovornosti tadasnjih nosilaca javnih funkcija. Tada i kasnije sam upoznao mnoge subjekte, narocito one koji su radili za komisiju gospodina Mazowietzkog o razmjerama te vrste samovolje i jos nekim koje su bile u gradu, na Dobrinji, Novom Gradu, Alipasinom Polju, jos nekim dijelovima. Mozda sam na toj tacki mogao uciniti nesto vise, ali tada je glavni cilj bio dovesti do opsteg smirivanja u Sarajevu i sprecavanja terora nad civilima. Poznata je prica da su ljudi poceli izlaziti iz podruma nema vise Cacinih hordi da kupe ljude sa ulica.
DANI: Zasto do danas SGV, a Vi ste na celu, nije otvorilo javnu debatu o zlocinima koji sada izbijaju na vidjelo?
PEJANOVIC: Ono sto smo znali, prezentovali smo mnogim institucijama, ukljucujuci Predsjednika, ljude u Armiji, bezbjednost... Ali, sve je uvijek bilo povezano sa Sarajevom. Znate, i onda kada su mene zepljaci upozorili: ako se nastavi ofanziva u Zepi, ovdje ce pripadnici jedinice iz Zepe to namiriti. Onda je dosla Srebrenica... '95. godine Predsjednik je rekao da cijeni to sto osudjujemo zlocin u svom narodu, sto istim kriterijima osudjujemo ljude koji su pocinili zlocin u
sva tri naroda i sto smo cinjenice o onome sto smo znali na vrijeme stavili na raspolaganje, narocito medjunarodnim organizacijama koje se bave time.
DANI: Gospodine Pejanovicu, raspolazete li egzaktnim podacima o zlocinima nad civilima srpske nacionalnosti u Sarajevu, broju zrtava i krivcima?
PEJANOVIC: Maj i juni mjesec 1992. godine bili su najkriticniji sa stanovista stihije i samovolje i samovoljnog odvodjenja civila srpske nacionalnosti iz njihovih kuca u lokalne zatvore, na linije ili u nepoznatom pravcu. To je bilo u vrijeme kada su u okviru lokalnih jedinica, koje jos nisu bile uvezane u sistem rukovodjenja i komandovanja, postojali lokalni zatvori koji su manje-vise bili zatvori neustrojeni od pravosudja, neustrojeni od vojnog zakonodavstva, jer toga jos nije bilo. Kad smo Kecmanovic i ja usli u Predsjednistvo pocetkom maja 1992. godine, saznali smo mnogo toga: vrlo brzo smo saznali za zatvor u hotelu "Zagreb". Po mnogim saznanjima, taj zatvor je bio pod uticajem ili u rukama HOS-a. U tom zatvoru je bio akademik Leovac, poznati ljekar Trifko Guzina, cija supruga nije htjela iz mog i Nenadovog kabineta ici kuci dok nismo nasli neko rjesenje. Ismet Bajramovic Celo ga je doveo pred zoru, jer ga je on lijecio. I kad smo ga zamolili da sazna bilo sta, on ga je nekako nasao i rekao je da ga je nasao u zatvoru u hotelu "Zagreb", u prizemlju.
DANI: Sta ste ucinili?
PEJANOVIC: Kad smo otvorili pitanje tog zatvora, kod odgovornih ljudi i kroz sjednicu Predsjednistva, vrlo brzo je taj zatvor ugasen. Medjutim, tih zatvora je bilo na Otoci, na Alipasinom Polju, Dobrinji, na Kosevu, u Klinickom centru kod cuvenog Kineza, sa nekim premjestanjem bio je to i hotel "Evropa" i, mislim, jos na jednom lokalitetu u Novom Sarajevu. Medjutim, to je sve egzistiralo do juna '92. godine kada je za komandanta postavljen Sefer Halilovic i dok nismo usvojili platformu i pristupili donosenju uredbi sa zakonskom snagom koje su uredile sistem organizacije armije, vojnog tuzilastva, sistem policije i razgranicenje vlasti vojne i civilne policije. Sve dok to nije uradjeno, samovolje je bilo napretek. Moje i Kecmanovicevo angazovanje i dobra saradnja sa Seferom Halilovicem, u to doba, ubrzali su konsolidaciju sistema armije i sistema bezbjednosti, presjeceni su svi ti lokalni samovoljni oblici privodjenja ljudi i onda je uspostavljen sistem redovnog vojnog zakonodavstva. Nama se i tada i kasnije postavilo pitanje o masovnom stradanju Srba u Sarajevu. To je ono kada je Cegar poveo desetine ljudi na stadion Kosevo, pa je mnogo ljudi doslo u Predsjednistvo da izvrse pritisak. Dosli su u moj i Nenadov kabinet. Mi smo pozvali i Izetbegovica, jer je to bila skupina od pedesetak ljudi, vrlo uglednih Sarajlija. Mi smo tada presjekli pokusaj da se izvrsi represija, zavede strah te vrste, da se prakticno ostane bez Srba u gradu. Dakle, to smo presjekli i tih oblika masovnih stradanja dalje nije moglo biti jer je to zaustavljeno, doslo je do konsolidacije Armije i sistema bezbjednosti, ali je bilo pojedinacnih odvodjenja i stradanja, kasnije cak i stradanja ljudi zbog interesnih razloga - da se dobije imovina, stan. Dalje, bilo je i revansistickih, neko je nekom poginuo. Ali, sve to ne opravdava.
DANI: Da li znate koliko je tako stradalih?
PEJANOVIC: Postoje dvije procjene - jedna da je stradalo oko dvije hiljade, a druga oko tri hiljade ljudi. Tesko je pouzdano reci da je jedna tacnija od druge, ali negdje izmedju dvije ili tri hiljade ljudi po toj osnovi je ili nestalo ili stradalo ili ubijeno u citavom tom periodu dok se nije izvrsila potpuna konsolidacija i dok potpuno nije presjecena ta tortura nad civilima i ubistva civila. Ubistva su bila i na ovaj nacin: odvedes nepripremljenog civila na liniju i kazes - kopaj! Ostavis ga na brisanom prostoru i zapucas u suprotnom pravcu, onaj uzvrati vatrom i ubije ti tog civila. Onda se to ne podvodi kao ubistvo, kao zlocin, nego - "strad'o na liniji". I to je kasnije presjeceno, a kljucna tacka zaustavljanja toga je bila tajna akcija MUP-a i Armije BiH, kada je 26. oktobra izvrsena opsada Cacinog staba i kada je on u toj akciji likvidiran. To je bilo praktièno zaustavljanje svih elemenata te vrste. Da toga nije bilo, ja vise ne bih mogao ucestvovati u zajednickoj borbi za ono sto znaci demokratska i slobodna Bosna i Hercegovina.
PRICA DRUGA
Prvi je novembar, katolicki praznik Dan mrtvih. Ivo Markesic, otac ubijenog Slavena, bio je vec na groblju, pripalio svijecu svom mrtvom jedincu. Za koji sat krenuce i na misu koju ce u
pomen mrtvih odrzati uzoriti kardinal Vinko Puljic. Do tada sjedimo i pricamo. O sinu Slavenu i onome sto zna sta se desavalo 26. oktobra 1993. godine...
-Vidite, kako vrijeme prolazi - prica Ivo - u meni je sve vise pitanja i sve manje odgovora. I ne zamjerite roditelju ako je pristrasan ponekad, ako i nije u pravu. Pa, roditelj i ne moze drukciji da bude. Kazem vam, redjaju mi se pitanja. Znam, naprimjer, da je Slaven dezurao u MUP-u 23. i 24. oktobra. Dvadeset petog je, znaci, trebao biti slobodan. Ili su, mozda, dobili neka posebna naredjenja, ne znam, jer nam o tome nije pricao, a ionako nije bas bio govorljive naravi. Doduse, u to vrijeme on je, i kada bi bio slobodan, znao cesto da ode u MUP, prenoci tamo. Ovdje hladno, ni struje, ni vode, tamo je bar mogao da se ugrije i televiziju pogleda. Mozda je i toga dana tako bilo. Znam samo da mi je pri polasku zatrazio 20 maraka. Ja prevrnuo dzepove, novac ne nadjoh, on samo klimnu ramenima i ode. Bilo je to nase zadnje vidjenje. I sad mi je zao zbog onih 20 maraka.
Pitam se i otkud Slaven da krene u obracun sa Cacom. Pa, on je kao diplomirani ekonomista u MUP-u najprije radio kao inspektor za privredni kriminal, zatim su ga prebacili u odjeljenje za droge, ocekivalo se da predje u nasu sluzbu Interpola. Znaci civil, bez uniforme i bez ikakvog naoruzanja. A za jednu takvu akciju sigurno su trebali izuzetno obuceni ljudi, vrhunski profesionalci. Pitam se da li su bili svjesno zrtvovani i on i drugovi iz njegove grupe Dragan Miljanovic i Srdjan Bosiljcic. Ponesto sam i saznao. U civilu, nenaoruzani, bas kao da ih u setnju salju, oni su dosli u kucu gdje je bio Caco i gdje su se drzali taoci. Docekao ih je Cacin brat Nane, ikada su mu rekli zbog cega su dosli, on ih je uveo kod Cace. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, Caco je ubio Srdjana i Dragana, a mog Slavena Armin Hodzic. Eno ga, i sada je na slobodi. Slavenu je tada bilo 28 godina. Posmrtno odlikovanje Slaven nikakvoo nije dobio. Ni materijalnu pomoc, ni bilo sta drugo sto bi podsjecalo da briga o njemu, bilo kakva, postoji. Vidite, cak ni mrtvim tim momcima, toj neduznoj mladosti, ne daju da budu ravnopravni.
Krupne oci Ive Markesica napunise se suzama. Ustaje, oblaci se, priprema se za misu. Mozda ce mu rijeci uzoritog kardinala Vinka Kuljica bar na trenutak ublaziti bol. Mozda.
M.P. Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
PRICA DRUGA
DANI: Gospodine Pejanovicu, kada ste saznali da pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH vrse zlocine nad stanovnicima Sarajeva, pretezno srpske nacionalnosti?
PEJANOVIC: Za tako nesto saznao sam u drugoj polovini 1992. godine preko clanova porodica koji su dolazili da prijave nestanak, da prijave odvodjenje na liniju. Sto je dalje odmicalo vrijeme, ta saznanja su bila veca. Ja sam tada bio clan Predsjednistva i predsjednik Savjeta za zastitu ustavnog poretka koji je po svojoj funkciji bio tijelo Predsjednistva za pitanja zastite ustavnog poretka i zastite osnovnih prava gradjana. Saznao sam dosta o tome i od uglednih gradjana i od aktivista iz stranaka, posebno gradjanskih, od akademika Filipovica, koji je tada bio potpredsjednik Muslimansko-bosnjacke organizacije i kome su se takodje ljudi obracali. Tada sam inicirao jednu sjednicu Savjeta za zastitu ustavnog poretka, pored ostalog i na temu samovoljnog, nezakonitog odvodjenja civila na linije koje je drzala Deseta brdska brigada.
DANI: Mozete li precizirati vrijeme?
PEJANOVIC: Prva sjednica je bila u jesen-zimu 1992. godine, a onda je poslije uslijedila jos jedna sjednica. Ustvari, tri sjednice su se bavile problemom Topaloviceve samovolje. To su bile prosirene sjednice sa predstavnicima politickih partija i na njih smo pozivali ministra unutrasnjih poslova, tada je bio Pusina, a pozvani su i nacelnik CSB Sarajevo, predstavnici advokatske komore, tuzilac i predstavnici Armije. Problem samovolje koju je provodila komanda Desete brdske brigade na celu sa Topalovicem bio je opsti problem grada. On se najvise ticao gradjana srpske nacionalnosti, po broju, po posljedicama, ali je bio zahvatio i gradjane drugih nacionalnosti i postao je opsti problem. Ja licno i mi u Predsjednistvu smo zelili to pitanje otvoriti i otvorili smo ga na drugoj sjednici Savjeta kada smo dali informaciju Predsjednistvu sa zahtjevom da se to pitanje rjesava. To je bila jedna teska mrlja na ukupnom konceptu odbrane i razvoja oruzanih snaga i dovodila je u pitanje ne samo bezbjednost nasih gradjana nego i ugled i karakter odbrane, Armije, drzave. Potkopavala je drzavu iznutra. Moram reci da je tada taj problem akceptiran i uvazen, ali je bilo taktiziranja zbog straha da radikalna smjena Topalovica ili njegovih saradnika moze izazvati siru pobunu. Poznata je ona ljetna pobuna '93. godine, kada su ta jedinica i njeno rukovodstvo htjeli potpunu vladavinu nad gradom. To je, uz pomoc MUP-a, tada zaustavljeno.
DANI: Kako ste Vi reagirali?
PEJANOVIC: Onda sam pripremio i trecu sjednicu Savjeta za zastitu ustavnog poretka. Tu sjednicu sam, mimo uobicajenih odnosa i pravila za takvu vrstu tijela, ucinio javnom. Mediji su prenijeli diskusije. Na sjednici su bili prisutni i novoizabrani komandant Glavnog staba general Delic i njegov pomocnik za bezbjednost. Oni su tada javno rekli da Musan Topalovic Caco nije pod komandom Prvog korpusa, odnosno pod komandom Armije, i da on ne postuje komandu. Sutradan je to objavljeno i odmah je uslijedila priprema radikalne akcije koja ce u jesen 1993. godine biti izvedena. Doslo je do blokade Cacine komande i svega ostalog: privodjenja u Prvi korpus, odnosno njegovog ubistva pod okolnostima koje jos nisu rasvijetljene. Mogu samo jos kazati da sam tada bio kritikovan od predsjednika Izetbegovica i Ganica: zasto sam bez sirih konsultacija ucinio sjednicu Savjeta javnom, te da je ona imala, osim pozitivnih, i negativne efekte, jer dovodi u pitanje - u to doba se to tako gledalo - povjeranje u Armiju i sistem odbrane. Ja sam toga bio svjestan, ali sam imao veliki osjecaj odgovornosti i smatrao sam da tako ne moze dalje. Sutradan sam sreo neke ljude iz mog komsiluka, iz Stare Breke, i rekli su mi: "Mi smo culi komandanta sta je rekao - da Topalovic ne provodi naredbe vise komande u Armiji i nasi sinovi u toj jedinici vise nece biti. Mi svoje sinove necemo davati takvim ljudima."
DANI: Da li ste, osim priprema za sjednice Savjeta, sa predsjednikom Izetbegovicem u drugim prilikama razgovarali o ovom problemu? Da li ste naisli na razumijevanje Predsjednika?
PEJANOVIC: Rezultati sjednica Savjeta bili su prezentovani Predsjednistvu i Predsjednistvo je prihvatalo prijedloge Savjeta. U tom kontekstu i predsjednik Izetbegovic je bio kooperativan i raspolozen da se nadje rjesenje. Ali, u to vrijeme postojalo je izvjesno taktiziranje. Po mom misljenju, bilo je iz straha da bi jedan radikalan rez mogao izazvati jos vece probleme. Licno sam osjetio da je to gubljenje vremena i zato sam vrsio pritisak da se to mora presjeci, da se to mora zaustaviti. Moram reci da je prije toga bio jedan izvjestaj na televiziji u okviru Dnevnika koji je pohvalio Cacin metod vodjenja ljudi sa ulice, jer, boze moj, mnogi se kriju u podrumima, nece da idu na linije, izbjegnu Opcinskom sekretarijatu za odbranu, a njemu ne mogu izbjeci.
DANI: Jeste li se Vi osjecali bezbjednim?
PEJANOVIC: Pa, Senade, dobro je da to pitate. Da ste bili na mom mjestu... Meni su dolazili dobronamjerni glasovi, poruke: zasto si toliko uporan da kroz Savjet to pokreces i rjesavas, ima precih od tebe, moze i tvoja glava doci u pitanje... Ja sam toga bio svjestan. Ali se nisam pred tim cinjenicama zaustavljao, jer takvu vrstu torture zlocina nad komsijama civilima nisam mogao zamisliti, a kamoli trpiti. Negdje poslije javne sjednice Savjeta bio sam u Kamernom teatru na jednoj predstavi. Iako je trebalo da i nakon predstave ostanem tu, otisao sam, sticajem okolnosti, do KUD-a "Seljo". Samo sto sam izasao iz zgrade, dosli su Cacini ljudi i uhvatili Zorana Becica, a ustvari sam i ja trebao biti uhapsen. No, nisam se kolebao nimalo. Uostalom, ja sam ovdje ostao da podijelim dobro i zlo sa komsijama i da se borim za pravdu.
DANI: Smatrate li da ste kao clan Vrhovne komande ucinili sve sto ste mogli? Osjecate li osobnu odgovornost?
PEJANOVIC: Ja sam tada osjecao veliku odgovornost. Imao sam dva izbora: da se borim ili da se povucem. Moj izbor i izbor ljudi oko mene je bio izbor demokratski upotrebljivih metoda u borbiza istinu, pravdu i zakonitost. Mislim da, u tadasnjim ratnim uslovima i okolnostima, Srbin nije bio zasticen kao gradjanin, kao covjek, zato sto je bio Srbin u doba kada je srpska granata svaki dan ubijala na desetine ljudi u Sarajevu. Mi smo u to vrijeme gradili ukupni sistem bezbjednosti i odbrane, odnosno Armije. Na tome je vrlo savjesno i vrlo uporno radio komandant Sefer Haliloviæ. Dakle, tada sam, po mom misljenju, ucinio sto sam mogao. Mozda sam mogao jos nesto uciniti kada je izvedena ova akcija i kada su privedeni na sudjenje brojni ucesnici. Mozda sam mogao vise raditi da se pokrene pitanje odgovornosti tadasnjih nosilaca javnih funkcija. Tada i kasnije sam upoznao mnoge subjekte, narocito one koji su radili za komisiju gospodina Mazowietzkog o razmjerama te vrste samovolje i jos nekim koje su bile u gradu, na Dobrinji, Novom Gradu, Alipasinom Polju, jos nekim dijelovima. Mozda sam na toj tacki mogao uciniti nesto vise, ali tada je glavni cilj bio dovesti do opsteg smirivanja u Sarajevu i sprecavanja terora nad civilima. Poznata je prica da su ljudi poceli izlaziti iz podruma nema vise Cacinih hordi da kupe ljude sa ulica.
DANI: Zasto do danas SGV, a Vi ste na celu, nije otvorilo javnu debatu o zlocinima koji sada izbijaju na vidjelo?
PEJANOVIC: Ono sto smo znali, prezentovali smo mnogim institucijama, ukljucujuci Predsjednika, ljude u Armiji, bezbjednost... Ali, sve je uvijek bilo povezano sa Sarajevom. Znate, i onda kada su mene zepljaci upozorili: ako se nastavi ofanziva u Zepi, ovdje ce pripadnici jedinice iz Zepe to namiriti. Onda je dosla Srebrenica... '95. godine Predsjednik je rekao da cijeni to sto osudjujemo zlocin u svom narodu, sto istim kriterijima osudjujemo ljude koji su pocinili zlocin u
sva tri naroda i sto smo cinjenice o onome sto smo znali na vrijeme stavili na raspolaganje, narocito medjunarodnim organizacijama koje se bave time.
DANI: Gospodine Pejanovicu, raspolazete li egzaktnim podacima o zlocinima nad civilima srpske nacionalnosti u Sarajevu, broju zrtava i krivcima?
PEJANOVIC: Maj i juni mjesec 1992. godine bili su najkriticniji sa stanovista stihije i samovolje i samovoljnog odvodjenja civila srpske nacionalnosti iz njihovih kuca u lokalne zatvore, na linije ili u nepoznatom pravcu. To je bilo u vrijeme kada su u okviru lokalnih jedinica, koje jos nisu bile uvezane u sistem rukovodjenja i komandovanja, postojali lokalni zatvori koji su manje-vise bili zatvori neustrojeni od pravosudja, neustrojeni od vojnog zakonodavstva, jer toga jos nije bilo. Kad smo Kecmanovic i ja usli u Predsjednistvo pocetkom maja 1992. godine, saznali smo mnogo toga: vrlo brzo smo saznali za zatvor u hotelu "Zagreb". Po mnogim saznanjima, taj zatvor je bio pod uticajem ili u rukama HOS-a. U tom zatvoru je bio akademik Leovac, poznati ljekar Trifko Guzina, cija supruga nije htjela iz mog i Nenadovog kabineta ici kuci dok nismo nasli neko rjesenje. Ismet Bajramovic Celo ga je doveo pred zoru, jer ga je on lijecio. I kad smo ga zamolili da sazna bilo sta, on ga je nekako nasao i rekao je da ga je nasao u zatvoru u hotelu "Zagreb", u prizemlju.
DANI: Sta ste ucinili?
PEJANOVIC: Kad smo otvorili pitanje tog zatvora, kod odgovornih ljudi i kroz sjednicu Predsjednistva, vrlo brzo je taj zatvor ugasen. Medjutim, tih zatvora je bilo na Otoci, na Alipasinom Polju, Dobrinji, na Kosevu, u Klinickom centru kod cuvenog Kineza, sa nekim premjestanjem bio je to i hotel "Evropa" i, mislim, jos na jednom lokalitetu u Novom Sarajevu. Medjutim, to je sve egzistiralo do juna '92. godine kada je za komandanta postavljen Sefer Halilovic i dok nismo usvojili platformu i pristupili donosenju uredbi sa zakonskom snagom koje su uredile sistem organizacije armije, vojnog tuzilastva, sistem policije i razgranicenje vlasti vojne i civilne policije. Sve dok to nije uradjeno, samovolje je bilo napretek. Moje i Kecmanovicevo angazovanje i dobra saradnja sa Seferom Halilovicem, u to doba, ubrzali su konsolidaciju sistema armije i sistema bezbjednosti, presjeceni su svi ti lokalni samovoljni oblici privodjenja ljudi i onda je uspostavljen sistem redovnog vojnog zakonodavstva. Nama se i tada i kasnije postavilo pitanje o masovnom stradanju Srba u Sarajevu. To je ono kada je Cegar poveo desetine ljudi na stadion Kosevo, pa je mnogo ljudi doslo u Predsjednistvo da izvrse pritisak. Dosli su u moj i Nenadov kabinet. Mi smo pozvali i Izetbegovica, jer je to bila skupina od pedesetak ljudi, vrlo uglednih Sarajlija. Mi smo tada presjekli pokusaj da se izvrsi represija, zavede strah te vrste, da se prakticno ostane bez Srba u gradu. Dakle, to smo presjekli i tih oblika masovnih stradanja dalje nije moglo biti jer je to zaustavljeno, doslo je do konsolidacije Armije i sistema bezbjednosti, ali je bilo pojedinacnih odvodjenja i stradanja, kasnije cak i stradanja ljudi zbog interesnih razloga - da se dobije imovina, stan. Dalje, bilo je i revansistickih, neko je nekom poginuo. Ali, sve to ne opravdava.
DANI: Da li znate koliko je tako stradalih?
PEJANOVIC: Postoje dvije procjene - jedna da je stradalo oko dvije hiljade, a druga oko tri hiljade ljudi. Tesko je pouzdano reci da je jedna tacnija od druge, ali negdje izmedju dvije ili tri hiljade ljudi po toj osnovi je ili nestalo ili stradalo ili ubijeno u citavom tom periodu dok se nije izvrsila potpuna konsolidacija i dok potpuno nije presjecena ta tortura nad civilima i ubistva civila. Ubistva su bila i na ovaj nacin: odvedes nepripremljenog civila na liniju i kazes - kopaj! Ostavis ga na brisanom prostoru i zapucas u suprotnom pravcu, onaj uzvrati vatrom i ubije ti tog civila. Onda se to ne podvodi kao ubistvo, kao zlocin, nego - "strad'o na liniji". I to je kasnije presjeceno, a kljucna tacka zaustavljanja toga je bila tajna akcija MUP-a i Armije BiH, kada je 26. oktobra izvrsena opsada Cacinog staba i kada je on u toj akciji likvidiran. To je bilo praktièno zaustavljanje svih elemenata te vrste. Da toga nije bilo, ja vise ne bih mogao ucestvovati u zajednickoj borbi za ono sto znaci demokratska i slobodna Bosna i Hercegovina.
PRICA DRUGA
Prvi je novembar, katolicki praznik Dan mrtvih. Ivo Markesic, otac ubijenog Slavena, bio je vec na groblju, pripalio svijecu svom mrtvom jedincu. Za koji sat krenuce i na misu koju ce u
pomen mrtvih odrzati uzoriti kardinal Vinko Puljic. Do tada sjedimo i pricamo. O sinu Slavenu i onome sto zna sta se desavalo 26. oktobra 1993. godine...
-Vidite, kako vrijeme prolazi - prica Ivo - u meni je sve vise pitanja i sve manje odgovora. I ne zamjerite roditelju ako je pristrasan ponekad, ako i nije u pravu. Pa, roditelj i ne moze drukciji da bude. Kazem vam, redjaju mi se pitanja. Znam, naprimjer, da je Slaven dezurao u MUP-u 23. i 24. oktobra. Dvadeset petog je, znaci, trebao biti slobodan. Ili su, mozda, dobili neka posebna naredjenja, ne znam, jer nam o tome nije pricao, a ionako nije bas bio govorljive naravi. Doduse, u to vrijeme on je, i kada bi bio slobodan, znao cesto da ode u MUP, prenoci tamo. Ovdje hladno, ni struje, ni vode, tamo je bar mogao da se ugrije i televiziju pogleda. Mozda je i toga dana tako bilo. Znam samo da mi je pri polasku zatrazio 20 maraka. Ja prevrnuo dzepove, novac ne nadjoh, on samo klimnu ramenima i ode. Bilo je to nase zadnje vidjenje. I sad mi je zao zbog onih 20 maraka.
Pitam se i otkud Slaven da krene u obracun sa Cacom. Pa, on je kao diplomirani ekonomista u MUP-u najprije radio kao inspektor za privredni kriminal, zatim su ga prebacili u odjeljenje za droge, ocekivalo se da predje u nasu sluzbu Interpola. Znaci civil, bez uniforme i bez ikakvog naoruzanja. A za jednu takvu akciju sigurno su trebali izuzetno obuceni ljudi, vrhunski profesionalci. Pitam se da li su bili svjesno zrtvovani i on i drugovi iz njegove grupe Dragan Miljanovic i Srdjan Bosiljcic. Ponesto sam i saznao. U civilu, nenaoruzani, bas kao da ih u setnju salju, oni su dosli u kucu gdje je bio Caco i gdje su se drzali taoci. Docekao ih je Cacin brat Nane, ikada su mu rekli zbog cega su dosli, on ih je uveo kod Cace. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, Caco je ubio Srdjana i Dragana, a mog Slavena Armin Hodzic. Eno ga, i sada je na slobodi. Slavenu je tada bilo 28 godina. Posmrtno odlikovanje Slaven nikakvoo nije dobio. Ni materijalnu pomoc, ni bilo sta drugo sto bi podsjecalo da briga o njemu, bilo kakva, postoji. Vidite, cak ni mrtvim tim momcima, toj neduznoj mladosti, ne daju da budu ravnopravni.
Krupne oci Ive Markesica napunise se suzama. Ustaje, oblaci se, priprema se za misu. Mozda ce mu rijeci uzoritog kardinala Vinka Kuljica bar na trenutak ublaziti bol. Mozda.
M.P. Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#55
SUDJENJE JE BILO NEZAKONITO
___________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
PRICA TRECA
ZARKO BULIC: Bio sam u svojstvu branioca ucesnik u postupku koji je vodjen protiv pripadnika Devete i Desete brdske brigade. Konkretno, bio sam branilac u znatnoj fazi postupka, zapravo, kompletno u istraznoj fazi, i u dobrom dijelu sudjenja tada optuzenom Ramizu Delalicu, vrsiocu duznosti komandanta Devete brigade. Ja bih zelio reci da treba praviti distinkciju, ne malu nego veliku, upravo u pogledu zlocina, izmedju pripadnika Devete i Desete brigade. Naime, u postupku koji je vodjen protiv pripadnika Devete brdske brigade, konkretno i protiv Ramiza Delalica, ciji sam ja branilac bio, nije se pojavila nijedna cinjenica koja bi indicirala na vrsenje zlocina nad civilnim stanovnistvom, posebno nad pripadnicima srpske nacionalnosti, motivirano samo pripadnoscu tih zrtava srpskom nacionalnom korpusu. I citav postupak je prosao da u odnosu ni na Delalic Ramiza ni bilo kojeg pripadnika njegove brigade nije inkriminisan nikakav zlocin nad civilnim stanovnistvom, pa ni nad pripadnicima srpske nacionalnosti. Zato bih zelio da naglasim da se ipak pravi distinkcija. Uvijek se mijesaju pripadnici Devete i Desete brdske brigade. Za Kazane su optuzeni odredjeni ljudi i svi su bili pripadnici Desete, odnosno Cacine brigade. Mislim da je metodoloska greska, krivicno-procesna, bila uopste vodjenje zajednickog postupka jedinstvene istrage. Drugi dio vaseg pitanja: da li sudjenje zadovoljava princip zakonitosti? Ja cu reci slobodno svoju ocjenu: nije! Sama kvalifikacija u optuzenju, a pogotovo u presudi krivicno pravnih radnji, likvidacija odredjenog broja civila ciji su lesevi nadjeni u jami zvanoj Kazan, bila je ocigledno neadekvatna. Koliko znam, iako nisam bio ucesnik do kraja postupka, vecina optuzenih je odgovarala za krivicno djelo neprijavljivanja ucinioca krivicnog djela, a ne za krivicno djelo ratnog zlocina nad civilnim stanovnistvom, sto je meni i tada bilo cudno. Shvatio sam da je tako bilo iz politickih razloga, da se ne bi dalo u javnost, pa mozda i u medjunarodnu javnost, da se i na "drugoj strani" vrse ratni zlocini. To je moja subjektivna ocjena, jer mi je sve bilo nevjerovatno. Dosta njih je priznavalo svoje aktivno ucesce, a optuznica i presuda su bile "za neprijavljivanje pocinioca krivicnog djela" ili za obicno ubistvo iz cl. 36 Krivicnog zakona, sto se moze provjeriti u sudskom spisu. Medjutim, bez obzira na pravnu kvalifikaciju tih radnji u optuznom aktu, to nije vezalo sud, jer prema odredbi cl. 346 Zakona o kriviènom postupku, sud nije vezan pravnom ocjenom djela po optuznici, vec samo realnim cinjenicnim opisom radnje! Tako da se presuda ne moze staviti u jedan okvir zakonitog sudjenja, jer je sam optuzni akt dao jednu kvalifikaciju koja je, po meni, odudarala od cinjenicnog supstrata optuznog akta i onoga sto je bilo u smislu dokaza. Tako da je totalno neadekvatna bila. Medjutim, ja bih rekao jednu stvar: mislim da je procesno-metodoloska greska bila vodjenje zajednickog postupka upravo iz ovih razloga. U javnosti je bilo poznato da Deseta brdska vrsi odredjene radnje. Mi smo imali cinjenice da na podrucju odgovornosti Desete brdske brigade nestaju ljudi koji se od tada - 1992. godine i 1993. godine nikada ne pojavljuju. I opravdana je pretpostavka da su likvidirani i van Kazana. I to je ta metodoloska greska: trebalo je suditi sa pravom kvalifikacijom one ljude kojim je bio inkriminisan zlocin.
U zoni odgovornosti Desete brdske su, ja znam konkretne slucajeve - ljudi nestajali i ranije. Do danas se nisu pojavili. Slucaj iz Ulice Dimitrija Tucovica: Marina Nevstrujev i Nenad Lojevic su odvedeni iz stana u junu mjesecu 1992. godine. Nikada se vise nisu pojavili i ja sam od njihovih porodica bio angazovan. Dobio sam uvjeravanja od policije da ni oni o tome nista ne znaju, iako je bilo jako puno indicija koje su obecavale brzu i efikasnu istragu: ujutro, recimo, u njihov stan je uselio odredjeni covjek, sto znaci da je imao saznanja da se oni nikada nece vratiti. To je bila pocetna indicija za brzu i efikasnu istragu, koja je potpuno izostala. Imate slucaj i bracnog para Komljenac, koji su odvedeni iz stana u junu 1993, za kojima sam jedno vrijeme tragao po ovlastenju porodice, ali bez rezultata. Kasnije su njihovi lesevi identifikovani u Kazanima. Imate i slucaj grupe ljudi, mislim da se radilo o sedam izmasakriranih leseva, koji su 17. ili 18. juna 1992. pronadjeni na otvorenom, na Bentbasi. Ja sam tada tragao po ovlastenju porodice za Turanjanin Stankom, koji je odveden iz stana na Ciglanama u junu 1992, pa je to bio povod da pregledam fotodokumentaciju tih leseva na Bentbasi, koja je napravljena na uvidjaju, jer sam Turanjanina odlicno poznavao prije agresije. Uvidjaj koji je obavio Milorad Potparic, tadasnji sudija Viseg suda Sarajevo, prekinut je zbog granatiranja, a od Suda je dat nalog za prebacivanje leseva u prosekturu. Medjutim, koliko ja znam, ti lesevi nikada nisu dosli do prosekture, pa ni identifikovani, izuzev bracnog para Biberdzic iz Ulice Blagoja Parovica. Oni su identifikovani po nekim dokumentima koji su pronadjeni u njihovoj odjeci.
Ima jedna okolnost koja moguce koincidira na vrijeme kada je to najvise radjeno: po onom sto ja znam - juni mjesec '92. godine. Recimo: postoji jedna grupa ljudi koja je nestala na Dobrinji. Odvedeni su iz stanova. Nakon dugotrajnog traganja nista nismo mogli utvrditi. Sad, poslije reintegracije dijelova Sarajeva, na Vlakovu smo pronasli grob Mirka Pejovic, koji je odveden iz svog stana 18. juna sa Dobrinje. Kada smo ga ekshumirali, sudski vjestak Dobraca je utvrdio prostrelnu ranu u predjelu sljepocnice iz vatrenog oruzja koje je djejstvovalo iz neposredne blizine. Tijela su, dakle, bila na Vlakovu, razmijenjena su od strane Armije kao lesevi srpske vojske za leseve pripadnika Armije. Na tom mjestu, gdje je bio grob Pejovica, je i grob Gasic Mirka i njegovog sina Olivera, oca i devetnaestogodisnjeg sina. Na isti nacin, istoga dana sa Dobrinje su odvedeni i nestali. Iako i za to punomoc imam, ekshumaciju nisam napravio. Gasiceva supruga, koja je zbog toga otisla iz Sarajeva, ne moze da dostavi dovoljno identifikacionih podataka koji su trebali. Kod inzinjera Pejovica su u bluzi ostali neki plastificirani dokumenti - vozacka dozvola, bankovna kartica itd. Sve ovo vrijeme vodjen je postupak u pogledu Pejovica na Vojnom sudu, dan-danas se vodi na visem tuzilastvu u Sarajevu. Iskrslo je da je ta ubistva obavljao neki Mezet Muharem, pripadnik Armije, koji je poslije poginuo. Sticajem okolnosti, taj Mezet je bio moj klijent prije rata. U ovom postupku koji je iniciran, bio je stigao izvjestaj da je to on ucinio, ali je vec bio mrtav. U tom periodu, juni 1992, odveden je i Milivoje Stekovic, bivsi generalni direktor "Feroelektra", iz kuce u Ulici Radojke Lakic. Pokusao sam utvrditi okolnosti njegove sudbine, po zahtjevu porodice, ali to nisam uspio. Izvjesno je da je imao sudbinu ostalih lica odvedenih u tom periodu. Koincidencija je da je to eskaliralo na raznim podrucjima u isto vrijeme - sto moze biti indikativno. To treba istraziti.
Ne znam zbog cega je obustavljena ekshumacija iz Kazana. Nisam ucestvovao u ekshumaciji. Istraznu radnju ekshumacije je vodio tadasnji sudija Vojnog suda u Sarajevu Seremet Nihad i ja nemam saznanja da nije sve izvadjeno iz Kazana. Mislim da se pojavilo 28 leseva. Morbidno je reci, ali bila je jedna viska glava ili viska tijelo.
PRICA TRECA
Dvadeset i peti je oktobar, ove, 1997. godine. Odlazim na zakazani poslovni susret. Sa prijateljem i kolegom, inace Hrvatom po nacionalnosti, koji me ipak moli da mu ne spomenem ime. "Vidis i sam", kaze mi on, "da Cacin duh jos lebdi u gradu." Ipak, kolega je, sto sa radija, sto sa televizije, toliko poznat da na kraju price malo kome nece biti jasno o kome se radi.
Caco mu je bio prvi komsija. Zahvaljujuæi tome, tri puta je odvodjen. Prvi put, osamnaestog novembra 1992. godine u Bostaric na kopanje. Uz intervencije sa najviseg politickog vrha, brzo je pusten. Drugi put, pocetkom jula 1993. godine. Zajedno sa suprugom, dvojicom sinova i punicom odveden je u Cacin stab. Tamo se, kako kaze, vec nalazila poveca grupa Srba, Hrvata i Jevreja. Nakratko dovedose Amilu Omersoftic, ali je ubrzo pustise. Najbrojniji su, ipak, bili vojni policajci i pripadnici Ministarstva unutrasnjih poslova.
- Oni - prica kolega - prodjose najgore. Skinuli su ih do gaca, maltretirali, tukli. Gradski obracun zbog Pecara nastavljao se ovdje, a mi smo bili taoci. Djeca se stisnula uz mene i pitaju: "Tata, hoce li nas ovdje sve pobiti?" "Nece, nece, valjda", tjesim ih ja. U pola pet ujutru zove me Caco i pita: "Sta je, jesi li se prepao?" "Jesam", odgovaram mu ja, "ali ne za sebe, vec za djecu, suprugu i punicu." Par sati kasnije, nas pustise, ali mnogi ljudi, a medju njima je bilo i starijeg svijeta, ostase. Sta je sa njima dalje bilo, kakva ih je sudbina zadesila, ne znam. Dvadeset i peti oktobar 1993. godine je za prijatelja dan koji se pamti cijelog zivota. Traka sjecanja se i sada sama odmotava.
- Noc prije toga - prica on - ja sam stigao iz Ancone. I za ono vrijeme donio ono sto je najvaznije, pun ranac hrane. U kuci pripremili festu, radujemo se, nadamo da bar gladi vise nece biti. Ujutro, oko sest sati i petnaest minuta, cujem pucnjavu, pomislim, opet se oko Trebevica guzva. Ali pucnjava je sve jaca i jaca, krenem prema WC-u i vidim da se puskaranje u samom dvoristu desava. Jedan mladic ostade da lezi. U sest i 30 lupnjava po vratima, Cacini borci mene i citavu familiju vode u podrum. Pred zgradom vidim da pet-sest mladica leze mrtvi.
U podrumu je nas oko sedamdeset. Zene i djeca vriste, napolju se cuje pucnjava. Uto ce u podrum banuti i Caco. "Kolji cetnike", urla on. "Nemoj, Caco, mene, moli ga jedan mladic, pa sjecas se kad si bio ranjen, ja sam ti krvi davao." Ne pomaze ni to. Nozem Caco zakla njega, pa onda i jos jednog mladica. Kao vrece bacise ih zatim na hrpu. U 15 sati nova panika. Cujemo kako policija vice Caci i njegovim borcima da se predaju i kako im ovaj odgovara da nece, vec da ce i njih i sve nas taoce pobiti. On zatim pozva mene da podjem s njim. Udjosmo u kucu, soba je puna bombi i svakojakog oruzja, tu je i televizor ukljucen, osim Cace i mene ovdje je jos i Borisa Arnaut. Po nesreci, na televizijskom programu emisija posvecena odluci Predsjednistva za rasciscavanje sa Cacom i Celom. "Neka idu u pizdu materinu", govori Caco gledajuci program, "sve to treba pobiti." Ocajan zbog emisije. Uspijevam telefonom da dobijem redakciju, molim ih da prekinu emisiju jer cemo je mi, taoci, glavom platiti. U redakciji poslusase. Nesto kasnije u sobu ulazi Jusuf Pusina. Kaze da dolazi po nalogu predsjednika Predsjednistva Alije Izetbegovica, ubjedjuje Cacu da se preda, garantuje mu slobodu, kaze da jedino dalje nece biti komandant, moli ga da se rijesi ova situacija. Caco trazi da ja i Pusina jos jednom odemo do Alije Izetbegovica i da ja od predsjednika trazim da on licno nazove telefonom i s njim se dogovori. Stigli smo u kabinet predsjednika, tamo je vec bio Bakir Alispahic, a nesto kasnije stize i Ejup Ganic.
Predsjednik zove mene, ulazim, i on me zabrinuto pita koliko Caco drzi talaca. Odgovaram da ih je najmanje 70. "I, sta mislis da treba raditi?" "Pa, najbolje je", kazem ja, "da ga nazovete telefonom, popricate se i dogovorite." Izlazim od predsjednika u kabinet. Nekoliko minuta kasnije pojavljuje se predsjednik Izetbegovic, kaze da je sve sreðeno i da dzipom ponovo ja, Jusuf Pusina i Haris Lukovac odemo do Cace. Tako i ucinismo. Caco je ovog puta bio znatno meksi, uvjeren da mu se nece nista desiti, pristaje da se preda i krece prema dzipu. Pusina me pita hocu li i ja da krenem s njim. "Ne hvala", odgovaram, "Zeljan sam mira, zeljan da ponovo budem s porodicom."
U sobi cujem kako pripadnici "Laste" pitaju ima li jos Cacinih boraca, ima li jos ko da se preda.
Zabruja zatim motor, dzip sa Cacom krenu u pravcu prvog korpusa. Bilo je to Cacino posljednje putovanje. M. P.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
___________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
PRICA TRECA
ZARKO BULIC: Bio sam u svojstvu branioca ucesnik u postupku koji je vodjen protiv pripadnika Devete i Desete brdske brigade. Konkretno, bio sam branilac u znatnoj fazi postupka, zapravo, kompletno u istraznoj fazi, i u dobrom dijelu sudjenja tada optuzenom Ramizu Delalicu, vrsiocu duznosti komandanta Devete brigade. Ja bih zelio reci da treba praviti distinkciju, ne malu nego veliku, upravo u pogledu zlocina, izmedju pripadnika Devete i Desete brigade. Naime, u postupku koji je vodjen protiv pripadnika Devete brdske brigade, konkretno i protiv Ramiza Delalica, ciji sam ja branilac bio, nije se pojavila nijedna cinjenica koja bi indicirala na vrsenje zlocina nad civilnim stanovnistvom, posebno nad pripadnicima srpske nacionalnosti, motivirano samo pripadnoscu tih zrtava srpskom nacionalnom korpusu. I citav postupak je prosao da u odnosu ni na Delalic Ramiza ni bilo kojeg pripadnika njegove brigade nije inkriminisan nikakav zlocin nad civilnim stanovnistvom, pa ni nad pripadnicima srpske nacionalnosti. Zato bih zelio da naglasim da se ipak pravi distinkcija. Uvijek se mijesaju pripadnici Devete i Desete brdske brigade. Za Kazane su optuzeni odredjeni ljudi i svi su bili pripadnici Desete, odnosno Cacine brigade. Mislim da je metodoloska greska, krivicno-procesna, bila uopste vodjenje zajednickog postupka jedinstvene istrage. Drugi dio vaseg pitanja: da li sudjenje zadovoljava princip zakonitosti? Ja cu reci slobodno svoju ocjenu: nije! Sama kvalifikacija u optuzenju, a pogotovo u presudi krivicno pravnih radnji, likvidacija odredjenog broja civila ciji su lesevi nadjeni u jami zvanoj Kazan, bila je ocigledno neadekvatna. Koliko znam, iako nisam bio ucesnik do kraja postupka, vecina optuzenih je odgovarala za krivicno djelo neprijavljivanja ucinioca krivicnog djela, a ne za krivicno djelo ratnog zlocina nad civilnim stanovnistvom, sto je meni i tada bilo cudno. Shvatio sam da je tako bilo iz politickih razloga, da se ne bi dalo u javnost, pa mozda i u medjunarodnu javnost, da se i na "drugoj strani" vrse ratni zlocini. To je moja subjektivna ocjena, jer mi je sve bilo nevjerovatno. Dosta njih je priznavalo svoje aktivno ucesce, a optuznica i presuda su bile "za neprijavljivanje pocinioca krivicnog djela" ili za obicno ubistvo iz cl. 36 Krivicnog zakona, sto se moze provjeriti u sudskom spisu. Medjutim, bez obzira na pravnu kvalifikaciju tih radnji u optuznom aktu, to nije vezalo sud, jer prema odredbi cl. 346 Zakona o kriviènom postupku, sud nije vezan pravnom ocjenom djela po optuznici, vec samo realnim cinjenicnim opisom radnje! Tako da se presuda ne moze staviti u jedan okvir zakonitog sudjenja, jer je sam optuzni akt dao jednu kvalifikaciju koja je, po meni, odudarala od cinjenicnog supstrata optuznog akta i onoga sto je bilo u smislu dokaza. Tako da je totalno neadekvatna bila. Medjutim, ja bih rekao jednu stvar: mislim da je procesno-metodoloska greska bila vodjenje zajednickog postupka upravo iz ovih razloga. U javnosti je bilo poznato da Deseta brdska vrsi odredjene radnje. Mi smo imali cinjenice da na podrucju odgovornosti Desete brdske brigade nestaju ljudi koji se od tada - 1992. godine i 1993. godine nikada ne pojavljuju. I opravdana je pretpostavka da su likvidirani i van Kazana. I to je ta metodoloska greska: trebalo je suditi sa pravom kvalifikacijom one ljude kojim je bio inkriminisan zlocin.
U zoni odgovornosti Desete brdske su, ja znam konkretne slucajeve - ljudi nestajali i ranije. Do danas se nisu pojavili. Slucaj iz Ulice Dimitrija Tucovica: Marina Nevstrujev i Nenad Lojevic su odvedeni iz stana u junu mjesecu 1992. godine. Nikada se vise nisu pojavili i ja sam od njihovih porodica bio angazovan. Dobio sam uvjeravanja od policije da ni oni o tome nista ne znaju, iako je bilo jako puno indicija koje su obecavale brzu i efikasnu istragu: ujutro, recimo, u njihov stan je uselio odredjeni covjek, sto znaci da je imao saznanja da se oni nikada nece vratiti. To je bila pocetna indicija za brzu i efikasnu istragu, koja je potpuno izostala. Imate slucaj i bracnog para Komljenac, koji su odvedeni iz stana u junu 1993, za kojima sam jedno vrijeme tragao po ovlastenju porodice, ali bez rezultata. Kasnije su njihovi lesevi identifikovani u Kazanima. Imate i slucaj grupe ljudi, mislim da se radilo o sedam izmasakriranih leseva, koji su 17. ili 18. juna 1992. pronadjeni na otvorenom, na Bentbasi. Ja sam tada tragao po ovlastenju porodice za Turanjanin Stankom, koji je odveden iz stana na Ciglanama u junu 1992, pa je to bio povod da pregledam fotodokumentaciju tih leseva na Bentbasi, koja je napravljena na uvidjaju, jer sam Turanjanina odlicno poznavao prije agresije. Uvidjaj koji je obavio Milorad Potparic, tadasnji sudija Viseg suda Sarajevo, prekinut je zbog granatiranja, a od Suda je dat nalog za prebacivanje leseva u prosekturu. Medjutim, koliko ja znam, ti lesevi nikada nisu dosli do prosekture, pa ni identifikovani, izuzev bracnog para Biberdzic iz Ulice Blagoja Parovica. Oni su identifikovani po nekim dokumentima koji su pronadjeni u njihovoj odjeci.
Ima jedna okolnost koja moguce koincidira na vrijeme kada je to najvise radjeno: po onom sto ja znam - juni mjesec '92. godine. Recimo: postoji jedna grupa ljudi koja je nestala na Dobrinji. Odvedeni su iz stanova. Nakon dugotrajnog traganja nista nismo mogli utvrditi. Sad, poslije reintegracije dijelova Sarajeva, na Vlakovu smo pronasli grob Mirka Pejovic, koji je odveden iz svog stana 18. juna sa Dobrinje. Kada smo ga ekshumirali, sudski vjestak Dobraca je utvrdio prostrelnu ranu u predjelu sljepocnice iz vatrenog oruzja koje je djejstvovalo iz neposredne blizine. Tijela su, dakle, bila na Vlakovu, razmijenjena su od strane Armije kao lesevi srpske vojske za leseve pripadnika Armije. Na tom mjestu, gdje je bio grob Pejovica, je i grob Gasic Mirka i njegovog sina Olivera, oca i devetnaestogodisnjeg sina. Na isti nacin, istoga dana sa Dobrinje su odvedeni i nestali. Iako i za to punomoc imam, ekshumaciju nisam napravio. Gasiceva supruga, koja je zbog toga otisla iz Sarajeva, ne moze da dostavi dovoljno identifikacionih podataka koji su trebali. Kod inzinjera Pejovica su u bluzi ostali neki plastificirani dokumenti - vozacka dozvola, bankovna kartica itd. Sve ovo vrijeme vodjen je postupak u pogledu Pejovica na Vojnom sudu, dan-danas se vodi na visem tuzilastvu u Sarajevu. Iskrslo je da je ta ubistva obavljao neki Mezet Muharem, pripadnik Armije, koji je poslije poginuo. Sticajem okolnosti, taj Mezet je bio moj klijent prije rata. U ovom postupku koji je iniciran, bio je stigao izvjestaj da je to on ucinio, ali je vec bio mrtav. U tom periodu, juni 1992, odveden je i Milivoje Stekovic, bivsi generalni direktor "Feroelektra", iz kuce u Ulici Radojke Lakic. Pokusao sam utvrditi okolnosti njegove sudbine, po zahtjevu porodice, ali to nisam uspio. Izvjesno je da je imao sudbinu ostalih lica odvedenih u tom periodu. Koincidencija je da je to eskaliralo na raznim podrucjima u isto vrijeme - sto moze biti indikativno. To treba istraziti.
Ne znam zbog cega je obustavljena ekshumacija iz Kazana. Nisam ucestvovao u ekshumaciji. Istraznu radnju ekshumacije je vodio tadasnji sudija Vojnog suda u Sarajevu Seremet Nihad i ja nemam saznanja da nije sve izvadjeno iz Kazana. Mislim da se pojavilo 28 leseva. Morbidno je reci, ali bila je jedna viska glava ili viska tijelo.
PRICA TRECA
Dvadeset i peti je oktobar, ove, 1997. godine. Odlazim na zakazani poslovni susret. Sa prijateljem i kolegom, inace Hrvatom po nacionalnosti, koji me ipak moli da mu ne spomenem ime. "Vidis i sam", kaze mi on, "da Cacin duh jos lebdi u gradu." Ipak, kolega je, sto sa radija, sto sa televizije, toliko poznat da na kraju price malo kome nece biti jasno o kome se radi.
Caco mu je bio prvi komsija. Zahvaljujuæi tome, tri puta je odvodjen. Prvi put, osamnaestog novembra 1992. godine u Bostaric na kopanje. Uz intervencije sa najviseg politickog vrha, brzo je pusten. Drugi put, pocetkom jula 1993. godine. Zajedno sa suprugom, dvojicom sinova i punicom odveden je u Cacin stab. Tamo se, kako kaze, vec nalazila poveca grupa Srba, Hrvata i Jevreja. Nakratko dovedose Amilu Omersoftic, ali je ubrzo pustise. Najbrojniji su, ipak, bili vojni policajci i pripadnici Ministarstva unutrasnjih poslova.
- Oni - prica kolega - prodjose najgore. Skinuli su ih do gaca, maltretirali, tukli. Gradski obracun zbog Pecara nastavljao se ovdje, a mi smo bili taoci. Djeca se stisnula uz mene i pitaju: "Tata, hoce li nas ovdje sve pobiti?" "Nece, nece, valjda", tjesim ih ja. U pola pet ujutru zove me Caco i pita: "Sta je, jesi li se prepao?" "Jesam", odgovaram mu ja, "ali ne za sebe, vec za djecu, suprugu i punicu." Par sati kasnije, nas pustise, ali mnogi ljudi, a medju njima je bilo i starijeg svijeta, ostase. Sta je sa njima dalje bilo, kakva ih je sudbina zadesila, ne znam. Dvadeset i peti oktobar 1993. godine je za prijatelja dan koji se pamti cijelog zivota. Traka sjecanja se i sada sama odmotava.
- Noc prije toga - prica on - ja sam stigao iz Ancone. I za ono vrijeme donio ono sto je najvaznije, pun ranac hrane. U kuci pripremili festu, radujemo se, nadamo da bar gladi vise nece biti. Ujutro, oko sest sati i petnaest minuta, cujem pucnjavu, pomislim, opet se oko Trebevica guzva. Ali pucnjava je sve jaca i jaca, krenem prema WC-u i vidim da se puskaranje u samom dvoristu desava. Jedan mladic ostade da lezi. U sest i 30 lupnjava po vratima, Cacini borci mene i citavu familiju vode u podrum. Pred zgradom vidim da pet-sest mladica leze mrtvi.
U podrumu je nas oko sedamdeset. Zene i djeca vriste, napolju se cuje pucnjava. Uto ce u podrum banuti i Caco. "Kolji cetnike", urla on. "Nemoj, Caco, mene, moli ga jedan mladic, pa sjecas se kad si bio ranjen, ja sam ti krvi davao." Ne pomaze ni to. Nozem Caco zakla njega, pa onda i jos jednog mladica. Kao vrece bacise ih zatim na hrpu. U 15 sati nova panika. Cujemo kako policija vice Caci i njegovim borcima da se predaju i kako im ovaj odgovara da nece, vec da ce i njih i sve nas taoce pobiti. On zatim pozva mene da podjem s njim. Udjosmo u kucu, soba je puna bombi i svakojakog oruzja, tu je i televizor ukljucen, osim Cace i mene ovdje je jos i Borisa Arnaut. Po nesreci, na televizijskom programu emisija posvecena odluci Predsjednistva za rasciscavanje sa Cacom i Celom. "Neka idu u pizdu materinu", govori Caco gledajuci program, "sve to treba pobiti." Ocajan zbog emisije. Uspijevam telefonom da dobijem redakciju, molim ih da prekinu emisiju jer cemo je mi, taoci, glavom platiti. U redakciji poslusase. Nesto kasnije u sobu ulazi Jusuf Pusina. Kaze da dolazi po nalogu predsjednika Predsjednistva Alije Izetbegovica, ubjedjuje Cacu da se preda, garantuje mu slobodu, kaze da jedino dalje nece biti komandant, moli ga da se rijesi ova situacija. Caco trazi da ja i Pusina jos jednom odemo do Alije Izetbegovica i da ja od predsjednika trazim da on licno nazove telefonom i s njim se dogovori. Stigli smo u kabinet predsjednika, tamo je vec bio Bakir Alispahic, a nesto kasnije stize i Ejup Ganic.
Predsjednik zove mene, ulazim, i on me zabrinuto pita koliko Caco drzi talaca. Odgovaram da ih je najmanje 70. "I, sta mislis da treba raditi?" "Pa, najbolje je", kazem ja, "da ga nazovete telefonom, popricate se i dogovorite." Izlazim od predsjednika u kabinet. Nekoliko minuta kasnije pojavljuje se predsjednik Izetbegovic, kaze da je sve sreðeno i da dzipom ponovo ja, Jusuf Pusina i Haris Lukovac odemo do Cace. Tako i ucinismo. Caco je ovog puta bio znatno meksi, uvjeren da mu se nece nista desiti, pristaje da se preda i krece prema dzipu. Pusina me pita hocu li i ja da krenem s njim. "Ne hvala", odgovaram, "Zeljan sam mira, zeljan da ponovo budem s porodicom."
U sobi cujem kako pripadnici "Laste" pitaju ima li jos Cacinih boraca, ima li jos ko da se preda.
Zabruja zatim motor, dzip sa Cacom krenu u pravcu prvog korpusa. Bilo je to Cacino posljednje putovanje. M. P.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#56
TRALJAVA AKCIJA
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
NIJAZ DURAKOVIC: Kljuic, Komsic i ja smo u Predsjednistvo krocili 25. oktobra '93. godine. I prva nasa sjednica u ovom sastavu bila je upoznavanje sa akcijom vezanom za Cacu. Akcija je, sigurno, prije pripremljena i sigurno je predsjednik Predsjednistva znao o cemu se radi. Uglavnom, Predsjednistvo je u novom sastavu odobrilo tu akciju i ona je uslijedila sutradan. Prve izjave i reakcije na sve to sto je ucinjeno, po mom sudu, bile su poprilicno euforicne i nekriticne jer je akcija izvedena vrlo traljavo, nestrucno. Zali boze tih mladih ljudi koji su uludo poginuli. I ja sam se licno cudio zasto nisu angazirani Vikicevi specijalci i ostali prekaljeni vukovi. Djecaci su poginuli sasvim nepotrebno, a iako je tako bilo, mnogi su sebi pripisivali bajne zasluge i lente, pocev od MUP-a pa do odredjenih vojnih struktura, sto je, po meni, zapravo, neka vrsta cinizma besprimjernog tipa.
Nakon akcije smo dobili informaciju o svemu sto se desilo, i to od Bakira Alispahica, ali nekog sireg komentara nije bilo. Nama je to tada predstavljeno kao da je tako trebalo biti. Kasnije se, da kazem tako, otvorio dosje Caco. Ja ne znam da li je Predsjednistvo u prethodnom sastavu bilo upuceno sa onim sto se desavalo, licno mislim da je moralo biti upuceno, narocito predsjednik Predsjednistva, jer je dobijao specijalne informacije od MUP-a skoro svaki dan. Ostali clanovi nisu dobijali te vrste informacija, u starom sastavu - ne znam, ali dok sam ja bio, nismo dobijali. U svakom slucaju, odgovorni ljudi su morali znati za to sto se desavalo. Kad smo dobili izvjestaj informisani smo kako je akcija tekla i na koji nacin je zavrsena, koje su zrtve. Poslije se to pitanje
jednostavno nije otvaralo, iako je ubistvo samog Cace bilo pod poprilicno misterioznim okolnostima. Pomalo se suskalo da je on, zapravo, i likvidiran da ne bi progovorio o zlodjelima i o
nekim mutnim stvarima koje su se tamo desavale. Na samom Predsjednistvu, u vrijeme mog mandata, poslije se o tome nije raspravljalo. Sporadicno, u izvjestaju o ukupnoj bezbjednosti bilo je govora da se po svaku cijenu zaustavi maltretiranje civila i Predsjednisvo je u tom smislu donijelo odredjene odluke koje su, reklo bi se, urodile plodom. Ali, poslije ove akcije imao se osjecaj da se ipak prilièno stalo u realizaciji onoga sto je na Predsjednistvu zakljuceno. A rijec je o nizu odluka koje su, prije svega, trebale da obezbijede sigurnost gradjana, pojacaju rad svih sluzbi, narocito javne sigurnosti i da u tom smislu treba provesti akciju u cijeloj BiH. Ja imam utisak da poslije te nesretne akcije koja je bila u Sarajevu i sporadicnih djelovanja na podrucju centralne Bosne i Hercegovine, mislim jos i oko Konjica, kompletna akcija nije urodila onim ocekivanim rezultatima.
Recimo, u Zavidovicima je ubijen novinar lokalne radiostanice, Srbin koji je citav rat proveo tamo, SDP-ovac. Samo dan ranije, ja sam mu dao intervju. Bio sam strasno revoltiran i redovno sam se interesirao za taj sluèaj. Kad sam direktno postavio pitanje nadleznim institucijama, odgovor je bio: istraga je u toku. Mirko Pejanovic je takodjer trazio konkretne izvjestaje o pojedinim slucajevima, ali je uvijek dobijao odgovor: istraga je u toku, vidjet ce se, poduzimaju se akcije. Mislim da je karakteristika kao i danas bila jedna apsolutna neazurnost u tom pogledu ili nehtijenje ili necinjenje. Mozda sve zajedno.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
NIJAZ DURAKOVIC: Kljuic, Komsic i ja smo u Predsjednistvo krocili 25. oktobra '93. godine. I prva nasa sjednica u ovom sastavu bila je upoznavanje sa akcijom vezanom za Cacu. Akcija je, sigurno, prije pripremljena i sigurno je predsjednik Predsjednistva znao o cemu se radi. Uglavnom, Predsjednistvo je u novom sastavu odobrilo tu akciju i ona je uslijedila sutradan. Prve izjave i reakcije na sve to sto je ucinjeno, po mom sudu, bile su poprilicno euforicne i nekriticne jer je akcija izvedena vrlo traljavo, nestrucno. Zali boze tih mladih ljudi koji su uludo poginuli. I ja sam se licno cudio zasto nisu angazirani Vikicevi specijalci i ostali prekaljeni vukovi. Djecaci su poginuli sasvim nepotrebno, a iako je tako bilo, mnogi su sebi pripisivali bajne zasluge i lente, pocev od MUP-a pa do odredjenih vojnih struktura, sto je, po meni, zapravo, neka vrsta cinizma besprimjernog tipa.
Nakon akcije smo dobili informaciju o svemu sto se desilo, i to od Bakira Alispahica, ali nekog sireg komentara nije bilo. Nama je to tada predstavljeno kao da je tako trebalo biti. Kasnije se, da kazem tako, otvorio dosje Caco. Ja ne znam da li je Predsjednistvo u prethodnom sastavu bilo upuceno sa onim sto se desavalo, licno mislim da je moralo biti upuceno, narocito predsjednik Predsjednistva, jer je dobijao specijalne informacije od MUP-a skoro svaki dan. Ostali clanovi nisu dobijali te vrste informacija, u starom sastavu - ne znam, ali dok sam ja bio, nismo dobijali. U svakom slucaju, odgovorni ljudi su morali znati za to sto se desavalo. Kad smo dobili izvjestaj informisani smo kako je akcija tekla i na koji nacin je zavrsena, koje su zrtve. Poslije se to pitanje
jednostavno nije otvaralo, iako je ubistvo samog Cace bilo pod poprilicno misterioznim okolnostima. Pomalo se suskalo da je on, zapravo, i likvidiran da ne bi progovorio o zlodjelima i o
nekim mutnim stvarima koje su se tamo desavale. Na samom Predsjednistvu, u vrijeme mog mandata, poslije se o tome nije raspravljalo. Sporadicno, u izvjestaju o ukupnoj bezbjednosti bilo je govora da se po svaku cijenu zaustavi maltretiranje civila i Predsjednisvo je u tom smislu donijelo odredjene odluke koje su, reklo bi se, urodile plodom. Ali, poslije ove akcije imao se osjecaj da se ipak prilièno stalo u realizaciji onoga sto je na Predsjednistvu zakljuceno. A rijec je o nizu odluka koje su, prije svega, trebale da obezbijede sigurnost gradjana, pojacaju rad svih sluzbi, narocito javne sigurnosti i da u tom smislu treba provesti akciju u cijeloj BiH. Ja imam utisak da poslije te nesretne akcije koja je bila u Sarajevu i sporadicnih djelovanja na podrucju centralne Bosne i Hercegovine, mislim jos i oko Konjica, kompletna akcija nije urodila onim ocekivanim rezultatima.
Recimo, u Zavidovicima je ubijen novinar lokalne radiostanice, Srbin koji je citav rat proveo tamo, SDP-ovac. Samo dan ranije, ja sam mu dao intervju. Bio sam strasno revoltiran i redovno sam se interesirao za taj sluèaj. Kad sam direktno postavio pitanje nadleznim institucijama, odgovor je bio: istraga je u toku. Mirko Pejanovic je takodjer trazio konkretne izvjestaje o pojedinim slucajevima, ali je uvijek dobijao odgovor: istraga je u toku, vidjet ce se, poduzimaju se akcije. Mislim da je karakteristika kao i danas bila jedna apsolutna neazurnost u tom pogledu ili nehtijenje ili necinjenje. Mozda sve zajedno.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#57
KO JE UBIO CACU?
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
SEFER HALILOVIC: Moram da priznam da sam bio sokiran dossieom. Deseta brdska je, to se mora reci, bila brigada sa vrlo teskom linijom odbrane i ujedno brigada za koju sam znao da je cine
mahom dobrovoljci. Pretpostavljena komanda bio joj je Prvi korpus, odnosno Talijan koji je Cacu i predlozio za komandanta brigade. Nikada se nije pozalio na njega. Caco je i u Glavnom stabu slovio kao hrabar borac i komandant kojeg su borci 10. bbr. izuzetno postovali i voljeli. Za sve vrijeme mog komandovanja imao sam tek nekoliko kratkih susreta s Cacom. Zapravo, i za mene je Caco postao slucaj tek kad se pocelo pricati o odvodjenju na kopanje. Zajedno s Talijanom otisao sam tada u Komandu 10. bbr. i rekao Caci da on nema pravo da tako nesto radi. Caco je odgovorio: "Borci su gladni, nemamo dovoljno municije, nemamo uniformi i svi su preoptereceni. Za to vrijeme, sminkeri hodaju gradom, sjede u kafani i po radnim obavezama. Nek' i oni nesto rade za odbranu grada. Ja necu da borci nakon linije kopaju dok oni setaju."
Tada smo se dogovorili da se ovaj problem pokusa rijesiti preko Ministarstva odbrane i Sekretarijata odbrane po opcinama i to formiranjem radnih vodova. Takav zahtjev smo ispred Glavnog staba vec bili dostavili, no nikakve realizacije nije bilo. Caco je rekao: "Uredu". Nakon toga, otisao sam Izetbegovicu i zatrazio da se pozove ministar odbrane i da se osiguraju radni vodovi. Bisic se obavezao da ce to i uciniti, a Predsjednik mu je tada rekao: "Molim te, uradi to." Nakon nekoliko dana Caco je zatrazio preko Komande korpusa radni vod od 50 ljudi. Dosla su trojica. Drugi put trazio je 30 - nije dosao niko. Naravno, ja sam svaki put izvjestavao i Predsjednika i Bisica, trazeci radne vodove, a Caco je opet poceo da kupi narod s ulice. Ministarstvu odbrane je trebalo godinu dana da oformi radne vodove, a sto se mene licno tice - samo jednom sam bio u situaciji da od Senada Hasica zatrazim da nekog pusti od privedenih. Povod je bio Vedran Smajlovic, njegova zena je dosla u kabinet i zamolila me da zovem Cacu da pusti Vedrana zbog koncerta. Nazvao sam, javio se Hasic i rekao: "Nema problema, kad god Izetbegovic nazove - mi pustimo." No, poslije nekoliko dana zena je dosla ponovo i rekla da nije pusten. Ja sam ponovo nazvao, a Hasic mi je rekao da Smajlovic nece, jer hoce da iskopa svoj dio. Nijednog trenutka nisam raspolagao informacijama, cak ni naznakom da ljudi nestaju, odnosno da ih neko ubija. Iskreno govoreci, na takvo sto nisam mogao ni pomisliti. Da sam znao, reagovao bih. Uostalom, reagovao sam i u slucaju "Ristovic", i kod Jukinih jedinica, Biroa za istrazivanje ratnih zlocina na cijem je celu bio Mahir Zisko, u slucaju "Gogala"...
Mozda to treba i ovako postaviti: dok je Kerim Lucarevic bio nacelnik Uprave vojne bezbjednosti, suvereno je vladao situacijom u gradu. U tom periodu nije bilo problema sa ovakvim jedinicama, odnosno, ako ih je i bilo, efikasno su rjesavani, bez ispaljenog metka. No, kad je Predsjednik postavio Muslimovica na ovu duznost, Kerim je tada grubo sklonjen, problemi su se poceli gomilati, ali ih u izvjestajima nije bilo. No, sa dolaskom Muslimovica doslo je do poremecaja u odnosima izmedju Cace i komande Prvog korpusa, a kad je dosao Delic, taj je problem kulminirao. Poznata je cinjenica da su pripadnici 10. bbr. priveli Delica, nakon sto je casno i posteno razduzio pistolj, i od tada ga smatrali svojim ratnim plijenom. Kad je o rukovodjenju i komandovanju rijec, dolaskom Delica moje ingerencije su svedene na Operativni centar i Upravu rodova, te nekoliko tipkacica i cistacica. U tom periodu jos manje sam znao o zbivanjima na prostoru odbrane 10. bbr. No, pouzdano znam da je prvi incident izbio nakon navodnog hapsenja Senada Pecara. Da li su Muslimovic i Delic u medjuvremenu saznali sve detalje o zlocinima, ja ne znam. Tek, i iz ovog se dossiera vidi da su ubistva uglavnom pocinjena nakon osmog juna. Sta se kasnije desavalo, manje-vise se zna. No, cinjenica je da je kompletna akcija izvedena 26. oktobra bila demonstracija deklarativnog karaktera. Zao mi je mladica koji su izginuli, no njihova je smrt razlog vise da se javno postavi pitanje: ko je bas njih poslao da hapse Cacu? U to vrijeme, Sarajevo je imalo specijalce, imalo je jake interventne vojne jedinice - a na komandanta koji je slovio kao strah i trepet za cetnike poslano je nekoliko mladih, neiskusnih mladica!? Dalje, po onom sto sam i ja puno kasnije saznao, jer tog datuma sam i sam bio uhapsen, broj zrtava 26. oktobra je daleko veci. Carsija prica, od 17 pa navise, a koliko ja znam - Caci je tada Predsjednik osobno garantirao zivot. Takodjer znam da je Caco i u periodu juli-oktobar redovno komunicirao sa Delicem i Izetbegovicem. Zasto tada nije uhapsen? Uostalom, ko je ubio Cacu? Armija BiH nije bila armija zlikovaca, vec Armija dobrovoljaca koji su casno i posteno branili ovaj narod od agresora. Oni koji su pritom zgrijesili imali su obavezu da pred sudom i narodom odgovaraju za svoja djela. To vazi za sve. Najveci samar Armiji BiH jeste upravo citava fama oko Cace. Nije nebitan podatak:
Cacini najblizi saradnici danas su Izetbegovicevi - Timur Numic je direktor Centrale SDA, a bio je personalac u 10. bbr, uhapseni Pecar je bio nacelnik Staba, danas je visoki duznosnik u komandi Korpusa. Caco je ostao medju narodom i borcima sinonim hrabrog i pravednog branitelja koji je iznad svega stitio sirotinju. Zasto su se od naroda krili Kazani? Moram takodjer priznati da sam od samog starta znao za kontakte koje je dio komandanata ostvarivao sa Izetbegovicem, sto direktno, sto preko Bakira, (Izetbegovicevog sina, op.prir.), sto preko Harisa Lukovca. No, oni su se odvijali mimo redovnog sistema i uistinu im nisam pridavao neki poseban znacaj. Kasnije se ispostavilo da je to bila moja velika greska, jer je, zapravo, od takvih komandanata nastao paralelni sistem komandovanja. Dakle, dio starjesina nekoliko manjih jedinica svoje je izvjestaje uglavnom slao samo Predsjedniku i tvrdili su da iz Kabineta dobijaju zadatke. Upravo te jedinice danas se pominju kao pocinioci djela kojih se cijela Armija stidi.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
SEFER HALILOVIC: Moram da priznam da sam bio sokiran dossieom. Deseta brdska je, to se mora reci, bila brigada sa vrlo teskom linijom odbrane i ujedno brigada za koju sam znao da je cine
mahom dobrovoljci. Pretpostavljena komanda bio joj je Prvi korpus, odnosno Talijan koji je Cacu i predlozio za komandanta brigade. Nikada se nije pozalio na njega. Caco je i u Glavnom stabu slovio kao hrabar borac i komandant kojeg su borci 10. bbr. izuzetno postovali i voljeli. Za sve vrijeme mog komandovanja imao sam tek nekoliko kratkih susreta s Cacom. Zapravo, i za mene je Caco postao slucaj tek kad se pocelo pricati o odvodjenju na kopanje. Zajedno s Talijanom otisao sam tada u Komandu 10. bbr. i rekao Caci da on nema pravo da tako nesto radi. Caco je odgovorio: "Borci su gladni, nemamo dovoljno municije, nemamo uniformi i svi su preoptereceni. Za to vrijeme, sminkeri hodaju gradom, sjede u kafani i po radnim obavezama. Nek' i oni nesto rade za odbranu grada. Ja necu da borci nakon linije kopaju dok oni setaju."
Tada smo se dogovorili da se ovaj problem pokusa rijesiti preko Ministarstva odbrane i Sekretarijata odbrane po opcinama i to formiranjem radnih vodova. Takav zahtjev smo ispred Glavnog staba vec bili dostavili, no nikakve realizacije nije bilo. Caco je rekao: "Uredu". Nakon toga, otisao sam Izetbegovicu i zatrazio da se pozove ministar odbrane i da se osiguraju radni vodovi. Bisic se obavezao da ce to i uciniti, a Predsjednik mu je tada rekao: "Molim te, uradi to." Nakon nekoliko dana Caco je zatrazio preko Komande korpusa radni vod od 50 ljudi. Dosla su trojica. Drugi put trazio je 30 - nije dosao niko. Naravno, ja sam svaki put izvjestavao i Predsjednika i Bisica, trazeci radne vodove, a Caco je opet poceo da kupi narod s ulice. Ministarstvu odbrane je trebalo godinu dana da oformi radne vodove, a sto se mene licno tice - samo jednom sam bio u situaciji da od Senada Hasica zatrazim da nekog pusti od privedenih. Povod je bio Vedran Smajlovic, njegova zena je dosla u kabinet i zamolila me da zovem Cacu da pusti Vedrana zbog koncerta. Nazvao sam, javio se Hasic i rekao: "Nema problema, kad god Izetbegovic nazove - mi pustimo." No, poslije nekoliko dana zena je dosla ponovo i rekla da nije pusten. Ja sam ponovo nazvao, a Hasic mi je rekao da Smajlovic nece, jer hoce da iskopa svoj dio. Nijednog trenutka nisam raspolagao informacijama, cak ni naznakom da ljudi nestaju, odnosno da ih neko ubija. Iskreno govoreci, na takvo sto nisam mogao ni pomisliti. Da sam znao, reagovao bih. Uostalom, reagovao sam i u slucaju "Ristovic", i kod Jukinih jedinica, Biroa za istrazivanje ratnih zlocina na cijem je celu bio Mahir Zisko, u slucaju "Gogala"...
Mozda to treba i ovako postaviti: dok je Kerim Lucarevic bio nacelnik Uprave vojne bezbjednosti, suvereno je vladao situacijom u gradu. U tom periodu nije bilo problema sa ovakvim jedinicama, odnosno, ako ih je i bilo, efikasno su rjesavani, bez ispaljenog metka. No, kad je Predsjednik postavio Muslimovica na ovu duznost, Kerim je tada grubo sklonjen, problemi su se poceli gomilati, ali ih u izvjestajima nije bilo. No, sa dolaskom Muslimovica doslo je do poremecaja u odnosima izmedju Cace i komande Prvog korpusa, a kad je dosao Delic, taj je problem kulminirao. Poznata je cinjenica da su pripadnici 10. bbr. priveli Delica, nakon sto je casno i posteno razduzio pistolj, i od tada ga smatrali svojim ratnim plijenom. Kad je o rukovodjenju i komandovanju rijec, dolaskom Delica moje ingerencije su svedene na Operativni centar i Upravu rodova, te nekoliko tipkacica i cistacica. U tom periodu jos manje sam znao o zbivanjima na prostoru odbrane 10. bbr. No, pouzdano znam da je prvi incident izbio nakon navodnog hapsenja Senada Pecara. Da li su Muslimovic i Delic u medjuvremenu saznali sve detalje o zlocinima, ja ne znam. Tek, i iz ovog se dossiera vidi da su ubistva uglavnom pocinjena nakon osmog juna. Sta se kasnije desavalo, manje-vise se zna. No, cinjenica je da je kompletna akcija izvedena 26. oktobra bila demonstracija deklarativnog karaktera. Zao mi je mladica koji su izginuli, no njihova je smrt razlog vise da se javno postavi pitanje: ko je bas njih poslao da hapse Cacu? U to vrijeme, Sarajevo je imalo specijalce, imalo je jake interventne vojne jedinice - a na komandanta koji je slovio kao strah i trepet za cetnike poslano je nekoliko mladih, neiskusnih mladica!? Dalje, po onom sto sam i ja puno kasnije saznao, jer tog datuma sam i sam bio uhapsen, broj zrtava 26. oktobra je daleko veci. Carsija prica, od 17 pa navise, a koliko ja znam - Caci je tada Predsjednik osobno garantirao zivot. Takodjer znam da je Caco i u periodu juli-oktobar redovno komunicirao sa Delicem i Izetbegovicem. Zasto tada nije uhapsen? Uostalom, ko je ubio Cacu? Armija BiH nije bila armija zlikovaca, vec Armija dobrovoljaca koji su casno i posteno branili ovaj narod od agresora. Oni koji su pritom zgrijesili imali su obavezu da pred sudom i narodom odgovaraju za svoja djela. To vazi za sve. Najveci samar Armiji BiH jeste upravo citava fama oko Cace. Nije nebitan podatak:
Cacini najblizi saradnici danas su Izetbegovicevi - Timur Numic je direktor Centrale SDA, a bio je personalac u 10. bbr, uhapseni Pecar je bio nacelnik Staba, danas je visoki duznosnik u komandi Korpusa. Caco je ostao medju narodom i borcima sinonim hrabrog i pravednog branitelja koji je iznad svega stitio sirotinju. Zasto su se od naroda krili Kazani? Moram takodjer priznati da sam od samog starta znao za kontakte koje je dio komandanata ostvarivao sa Izetbegovicem, sto direktno, sto preko Bakira, (Izetbegovicevog sina, op.prir.), sto preko Harisa Lukovca. No, oni su se odvijali mimo redovnog sistema i uistinu im nisam pridavao neki poseban znacaj. Kasnije se ispostavilo da je to bila moja velika greska, jer je, zapravo, od takvih komandanata nastao paralelni sistem komandovanja. Dakle, dio starjesina nekoliko manjih jedinica svoje je izvjestaje uglavnom slao samo Predsjedniku i tvrdili su da iz Kabineta dobijaju zadatke. Upravo te jedinice danas se pominju kao pocinioci djela kojih se cijela Armija stidi.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#58
NUDIO SAM OSTAVKU
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
JOVAN DIVJAK: Kada govorimo o onome sto se cinilo suprotno zenevskoj konvenciji u ARBiH, treba reci da to nije bila politika, to nije bio stav Armije, niti vrhovnistva BiH, mislim na Predsednistvo koje je bilo u to vreme vrhovna komanda. Medjutim, podaci o kojima je ovih dana bilo reci u vasem listu potvrdjuju da je nazalost bilo pojedinaca Armije BiH koji su se, ne znam iz kojih razloga, ponasali i postupali kao oni koji su izvrsili agresiju na BiH. Nisam iznenadjen podacima, medjutim iznenadjen sam brutalnoscu postupaka onih koji su pred sudom izjavljivali kako su se, ne kaze se kojim motivom, stavljali u izvrsavanje zadataka onih koji su naredjivali ubistva. Podsecam da je novembra 1993. godine Izetbegovic znao da kaze: ”Tesko je danas biti Srbin i Hrvat u Sarajevu." Naravno, covek se uvek pita: ako sam znao, kako sam reagovao? Sto se mene tice, reagovao sam 27. maja 1993. godine dajuci ostavku Predsedniku i Predsednistvu Bosne i Hercegovine zbog onog sto se desavalo u Sarajevu. Nije to samo ono sto se desavalo u okviru 10. brdske brigade nego i na prostorima i drugih sarajevskih brigada - npr. na Dobrinji, u Hrasnici. Govorio sam o tim podacima. Podatke sam dao i za Drugi samostalni bataljon i navodio sam da su u to vreme na prostoru 10. brdske brigade bila ubijena petorica, a dvadesetak je ranjeno. Kasnije sam u nekoliko navrata intervenisao kod komandanta Armije Delica i predsednika Izetbegovica vezano za to da se vojnici druge nacionalnosti razoruzavaju i upucuju ispred linija da rade rovove. I tad mi je receno: "Znate sta, moguce je, ne znam da li su Vasi tacni podaci, ali ljudi nemaju poverenja prema Srbima jer je jedan deo napustao linije."
I zaista nisu imali poverenja, ali ne vojnici, jer vojnici su bili jednaki na liniji. Tu se nije razlikovao Mujo od Jovana ili Hrvoja, jer oni su branili Sarajevo, a ostali u gradu su vodili politiku i, bogami, drzali su nekakve privatne zatvore, npr. "Sunce", ili npr. ono sto je bilo u Hrasnici. Uostalom, jedan deo tih ljudi koji su unapredjeni u cin generala verovatno ce nekad reci svome narodu, reci ce pred Bogom, zbog cega i sta su to radili prema onima koji su ostali u Sarajevu da se bore zajedno sa Bosnjacima. Niko nema prava da govori da je vise Sarajlija od onoga koji je tu bio i koji se branio. Postavljam pitanje: kakav odnos treba imati prema 150.000 mladica koji su na pocetku rata napustili Bosnu i Hercegovinu, napustili Sarajevo i slali nam tople poruke "dobro se branite", u odnosu na one koji su ovde bili? Ponavljam, i predsednik Izetbegovic je govorio: "Danas je tesko biti Srbin i Hrvat u Sarajevu." Sta je mislio, naravno, jednom ce i on objasniti.
U akciji hapsenja poginulo je 14 pripadnika Armije i MUP-a medju kojima su mladici od 18 i 19 godina. Nemam podatke o ukupnom broju zrtava, izuzev onih koji su bili zvanicni - to je negde oko tridesetak. Ali, Munja (Munir Alibabic, op.prir.) je govorio o nekoj brojci od 200-300 ljudi i da je tad naredjeno da se prekine sa daljom istragom iskopavanja. Nikako to nije ni blizu onoga sto su govorili sa Pala: preko 10.000 Srba. Znam sigurno i imam tacan podatak da je 2.000 Srba poginulo kao gradjani Sarajeva od granata koje su upucivane sa polozaja Vojske Republike Srpske.
Ono sto je prilika da se kaze i potencira jeste da je neophodno, ako vec znamo da je jedan deo tih ljudi, zbog toga sto su ucinili, kaznjen na pet-sest godina, a da se za to u Haagu, npr., dobiva dozivotna robija, onda je neobjektivno da oni budu osuðeni na sest ili deset godina, ili da jedan deo bude potpuno oslobodjen. Ovih dana je bilo onih koji su izjavljivali da zele u Haag. To je prilika da Javno tuzilastvo Bosne i Hercegovine podigne optuzbu protiv tih koji su tvrdili da znaju kakva su se ubistva i masakri desavali na prostoru Bosne i Hercegovine od pojedinih pripadnika ARBiH. Meni je bilo iznenadjujuce kako Celo zna podatke za Grabovicu. Ako zna, neka izjavi na sudu, neka iznese ta imena. Naravno, ne da prozivam, ali gospodin Sefer Halilovic kao komandant u to vreme, nacelnik Glavnog staba ARBiH, spominje da mu je Muslimovic dao neke netacne podatke - zasto to kao podatak ne ide na sud da se utvrdi ko je kriv.
Ne samo da je kriv onaj koji je ucinio zlocin nego je kriv i onaj koji je znao i nije preduzimao nista da se to do danas resi.
Kao poslednje postavlja se pitanje moralnosti. Danas je prilika da ljudi iz vlasti, ljudi iz vere, ljudi iz kulture, politike, i ne znam kojih oblasti, koji su tvrdili da nije bilo genocida od strane Bosnjaka - globalno nije, ali je bilo pojedinaca - da javno kazu da su bili u zabludi. I da se od takvih genocidnih ponasanja drzava i vojno rukovodstvo ogradi.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
JOVAN DIVJAK: Kada govorimo o onome sto se cinilo suprotno zenevskoj konvenciji u ARBiH, treba reci da to nije bila politika, to nije bio stav Armije, niti vrhovnistva BiH, mislim na Predsednistvo koje je bilo u to vreme vrhovna komanda. Medjutim, podaci o kojima je ovih dana bilo reci u vasem listu potvrdjuju da je nazalost bilo pojedinaca Armije BiH koji su se, ne znam iz kojih razloga, ponasali i postupali kao oni koji su izvrsili agresiju na BiH. Nisam iznenadjen podacima, medjutim iznenadjen sam brutalnoscu postupaka onih koji su pred sudom izjavljivali kako su se, ne kaze se kojim motivom, stavljali u izvrsavanje zadataka onih koji su naredjivali ubistva. Podsecam da je novembra 1993. godine Izetbegovic znao da kaze: ”Tesko je danas biti Srbin i Hrvat u Sarajevu." Naravno, covek se uvek pita: ako sam znao, kako sam reagovao? Sto se mene tice, reagovao sam 27. maja 1993. godine dajuci ostavku Predsedniku i Predsednistvu Bosne i Hercegovine zbog onog sto se desavalo u Sarajevu. Nije to samo ono sto se desavalo u okviru 10. brdske brigade nego i na prostorima i drugih sarajevskih brigada - npr. na Dobrinji, u Hrasnici. Govorio sam o tim podacima. Podatke sam dao i za Drugi samostalni bataljon i navodio sam da su u to vreme na prostoru 10. brdske brigade bila ubijena petorica, a dvadesetak je ranjeno. Kasnije sam u nekoliko navrata intervenisao kod komandanta Armije Delica i predsednika Izetbegovica vezano za to da se vojnici druge nacionalnosti razoruzavaju i upucuju ispred linija da rade rovove. I tad mi je receno: "Znate sta, moguce je, ne znam da li su Vasi tacni podaci, ali ljudi nemaju poverenja prema Srbima jer je jedan deo napustao linije."
I zaista nisu imali poverenja, ali ne vojnici, jer vojnici su bili jednaki na liniji. Tu se nije razlikovao Mujo od Jovana ili Hrvoja, jer oni su branili Sarajevo, a ostali u gradu su vodili politiku i, bogami, drzali su nekakve privatne zatvore, npr. "Sunce", ili npr. ono sto je bilo u Hrasnici. Uostalom, jedan deo tih ljudi koji su unapredjeni u cin generala verovatno ce nekad reci svome narodu, reci ce pred Bogom, zbog cega i sta su to radili prema onima koji su ostali u Sarajevu da se bore zajedno sa Bosnjacima. Niko nema prava da govori da je vise Sarajlija od onoga koji je tu bio i koji se branio. Postavljam pitanje: kakav odnos treba imati prema 150.000 mladica koji su na pocetku rata napustili Bosnu i Hercegovinu, napustili Sarajevo i slali nam tople poruke "dobro se branite", u odnosu na one koji su ovde bili? Ponavljam, i predsednik Izetbegovic je govorio: "Danas je tesko biti Srbin i Hrvat u Sarajevu." Sta je mislio, naravno, jednom ce i on objasniti.
U akciji hapsenja poginulo je 14 pripadnika Armije i MUP-a medju kojima su mladici od 18 i 19 godina. Nemam podatke o ukupnom broju zrtava, izuzev onih koji su bili zvanicni - to je negde oko tridesetak. Ali, Munja (Munir Alibabic, op.prir.) je govorio o nekoj brojci od 200-300 ljudi i da je tad naredjeno da se prekine sa daljom istragom iskopavanja. Nikako to nije ni blizu onoga sto su govorili sa Pala: preko 10.000 Srba. Znam sigurno i imam tacan podatak da je 2.000 Srba poginulo kao gradjani Sarajeva od granata koje su upucivane sa polozaja Vojske Republike Srpske.
Ono sto je prilika da se kaze i potencira jeste da je neophodno, ako vec znamo da je jedan deo tih ljudi, zbog toga sto su ucinili, kaznjen na pet-sest godina, a da se za to u Haagu, npr., dobiva dozivotna robija, onda je neobjektivno da oni budu osuðeni na sest ili deset godina, ili da jedan deo bude potpuno oslobodjen. Ovih dana je bilo onih koji su izjavljivali da zele u Haag. To je prilika da Javno tuzilastvo Bosne i Hercegovine podigne optuzbu protiv tih koji su tvrdili da znaju kakva su se ubistva i masakri desavali na prostoru Bosne i Hercegovine od pojedinih pripadnika ARBiH. Meni je bilo iznenadjujuce kako Celo zna podatke za Grabovicu. Ako zna, neka izjavi na sudu, neka iznese ta imena. Naravno, ne da prozivam, ali gospodin Sefer Halilovic kao komandant u to vreme, nacelnik Glavnog staba ARBiH, spominje da mu je Muslimovic dao neke netacne podatke - zasto to kao podatak ne ide na sud da se utvrdi ko je kriv.
Ne samo da je kriv onaj koji je ucinio zlocin nego je kriv i onaj koji je znao i nije preduzimao nista da se to do danas resi.
Kao poslednje postavlja se pitanje moralnosti. Danas je prilika da ljudi iz vlasti, ljudi iz vere, ljudi iz kulture, politike, i ne znam kojih oblasti, koji su tvrdili da nije bilo genocida od strane Bosnjaka - globalno nije, ali je bilo pojedinaca - da javno kazu da su bili u zabludi. I da se od takvih genocidnih ponasanja drzava i vojno rukovodstvo ogradi.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#59
POVJERENJE GOSPODINA PREDSJEDNIKA
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
MUNIR ALIBABIC: Sada kada se sa vremenske distance analiziraju ratni dogadjaji, mora se covjek upitati zar nije moglo drukcije i koliko je ko cinjenjem i necinjenjem doprinosio takvom toku stvari. Nivo funkcije i duzina stolovanja u organima vlasti odredjivali su i stepen odgovornosti za konkretne slucajeve koji su se zbili u Sarajevu, sto se odnosi i na slucaj koji je otvorio magazin Dani. On je u javnosti i policijsko-sudskim dossierima prisutan jos od pocetka agresije, a zasto na to nije stavljena tacka, treba zahvaliti kosoviziranom sistemu bezbjednosti, koji je ovaj i niz drugih - "Grabovica", "Uzdol", "Repovci", "Srebrenica", ubistva u privatnim zatvorima i policijskim stanicama - namjerno drzao otvorenim da bi se dodvorio ekstremistima iz vrha politicke vlasti, onda je tu vlast ucjenjivao, zatim zastrasivao tzv. unutrasnje neprijatelje, a sa krajnjim ciljem kompromitacije naseg otpora agresiji, izjednacavanja kolicine zlocina, svodjenja legalnih organa BiH na jednu od strana sukoba, a agresije na gradjanski rat, i u konacnom, kompromitovao lidera Bosnjaka, gospodina Izetbegovica. Moze se argumentovati teza po kojoj su ispoljeni kriminal, nasilje i unutrasnji teror u Sarajevu bili dio plana nosilaca agresije, a neimari toga su bila nekolicina bivsih KOS-ovaca koji su obnasali celne bezbjednosne funkcije (Muslimovic, Mujezinovic i dr.) nase Armije i MUP-a.
Licno sam u 1992. i 1993. godini o pomenutim kriminalnim desavanjima u navedenoj vojnoj jedinici bivao informisan od Muslimovica, koji je bio sef armijske bezbjednosti, i Mujezinovica, koji je bio jedan od sefova odjeljenja bezbjednosti Ministarstva odbrane. Naime, ti slucajevi su i bili iz vojne nadleznosti i oni su sa mnom, kao sefom SDB Sarajevo, povremeno razmjenjivali informacije. Normalno, informisali su drzavni vrh i, pretpostavljam, i svoj armijski. S druge strane, Sektor kojim sam rukovodio je i preko svojih izvora dolazio do inkriminirajucih podataka o ovom slucaju i o tome je informisan vrh. Poznato mi je da su sa slicnim podacima raspolagali tadasnji nacelnik CSB-a, a kasnije ministar Bakir Alispahic, bivsi ministar Pusina, policajci Dahic, Bezdrob, komandanti Korpusa Talijan, Karavelic i dr. Pocetkom juna 1993. postavljen sam na funkciju nacelnika CSB-a i tad sam imao priliku da ovaj problem upoznam sire i jedan sam od aktera akcije saniranja sarajevske pobune izvrsene na dan 2/3. juli 1993. kao i akcije 26.10.1993. Iskustva iz tih dogadjaja govore da su svi ti ekscesi, zlocini i oruzane akcije imali svoje izvrsioce, ali i podstrekace i inspiratore, kao i ove koji su sve to pospjesivali a onda zataskavali. To je klasican primjer KOS-ovskog metoda rada: gajenje problema pa onda organizovanje spektakularne akcije da se on sanira, ali nikada potpuno, da bi stvorio prostor za razne manipulacije. Cini mi se da su samo neki izvrsioci iz ovog krivicnog predmeta bili predmet sudskih rasprava. Hocu reci da ovi slucajevi nisu bili van kontrole, izvan sistema rukovoðenja, sto potvrdjuju i primjeri dirigovanja istragom od strane dvojice-trojice KOS-ovaca koji su tada zadobili visoko povjerenje pojedinaca iz drzavnog i stranackog vrha, a dvojica ce kasnije (Muslimovic i Jasarevic) dobiti i generalske cinove. Zbog manipulacija u tom predmetu, imao sam tada dosta nesporazuma sa Muslimovicevom i Jasarevicevom ekipom koja me i upozoravala da su to krivicna djela iz vojne nadleznosti i da su moji inspektori samo ispomoc, odnosno govoreno mi je da iza njihovog stava stoji Predsjednik. Prilikom njihovih opstrukcija 1993. i 1994. god. kod privodjenja ubica fratara iz Fojnice, takodjer su mi se pozivali na nekakvu Predsjednikovu podrsku, ali sam se uvjerio da su lagali. Slicno je bilo i sa nekim drugim predmetima iz prve polovine 1994. godine. Ali generalno, bili su u pravu kada je u pitanju povjerenje gospodina Predsjednika. Sredinom 1994. godine Predsjednik se definitivno opredijelio za ovu kosoviziranu ekipu koja je nase sluzbe bezbjednosti kriminalizirala i sto se cuditi sto danas teror i korupcija haraju. Ocit primjer za to su i razne, nazovimo, akcije ”Trebevici" (od 1 do 5, cini mi se), koje su Jasarevic i Alispahic organizovali diljem Bosne, sa pompeznim ciljem suzbijanja kriminala. Bilo je za ocekivati da se tada sankcionisu i razne Grabovice, Repovci. Ali umjesto toga sklonjena je dragocjena dokumentacija, kako bi se zastitili kriminalci iz vlastitih redova.
Pocetkom 1996. godine sam u jednom listu iznio vidjenje zbivanja u Sarajevu iz 1993. godine i bio sam izlozen serioznim Ljiljanovim napadima (u nekih dvadesetak brojeva), nazivan izdajnikom, antiislamistom, neprijateljem i protivnikom koji zeli da napise optuznicu protiv SDA, drzave i predsjednika Izetbegovica zbog slucaja "Kazani" koji blati najblize saradnike gospodina Izetbegoviza. Neki autori tih napisa, inace predratni KOS-ovi dousnici, su mi se i pravdali govoreci da im je nalozeno iz Predsjednikova kabineta da me zbog toga napadnu. Da li da im vjerujem ili ne? Priznajem, pokorno, da sam tada prozvao nekolicinu celnika bezbjednosti, sto su nam vjesto spakovali ove vruce teme, i nametnuli hipoteku kolektivne odgovornosti.
Moralno bi bilo da se sada oko toga javno izjasne razni Muslimovici i njegovi "cuvari revolucije", pogotovo zbog toga sto i dalje zauzimaju znacajne pozicije vlasti i sto uzivaju povjerenje gospodina Predsjednika. Nece biti posteno ako budu lagali, ako se budu vadili i neosnovano pozivali na znanje i amin Prvog covjeka, jer su funkcije koje su obavljali trazile nezavisnost u primjeni propisa, odnosno prevenciju i prijavljivanje za izvrsena krivicna djela. Normalno, ova ispovijest prvih krivaca, po funkciji poslova koje su obavljali, ne moze osloboditi moralne i druge krivnje nas ostale nosioce nekakvih odgovornih funkcija iz prvih godina rata zbog cinjenja i necinjenja. Pogotovo mogu biti interesantna kazivanja o tome gospode Alispahica, Talijana, Karavelica, Vikica, Dahica, Keme Ademovica, Asima Dautbasica i drugih visokih vojno-policijskih rukovodilaca koji su sada visoko rangirani, a i u prvim godinama rata su se mnogo pitali. Dakle, imali su i imaju povjerenje i drzavnog vrha a i sirih narodnih masa, pa je normalno da se to sto budu rekli pozitivno vrednuje. Uostalom, oni su pozvaniji da o tome govore nego tamo neki bivsi rukovodioci.
U svakom slucaju, o ovom imaju sta reci i clanovi bivseg Predsjednistva: Ganic, Durakovic i dr., kao i gospoda Silajdzic, Bicakcic koji su se i tada mnogo pitali, davali podrsku Muslimovicu, Alispahicu i dr. nosiocima kosoviziranog sistema bezbjednosti i bili informisani, i ocekivati je da ih nije zahvatila amnezija, pa da se sve pokusa prebaciti na pleca "politickih slijepaca" kao i na bivse nacelnike i komandante, koje su aktuelnici marginalizovali, nabili im etikete unutrasnjih protivnika i otpadnika. Nece, valjda, nasi rukovodioci dozvoliti da njihova ljubav prema vlasti i funkcijama bude jaca od istine, jer samo personalizacija krivnje moze skinuti hipoteku kolektivne odgovornosti bez obzira koliko je koja strana izvrsila zlocina. Uostalom, funkcije su prolazne, a istina kao princip vjecna.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
_____________________________________________
Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
MUNIR ALIBABIC: Sada kada se sa vremenske distance analiziraju ratni dogadjaji, mora se covjek upitati zar nije moglo drukcije i koliko je ko cinjenjem i necinjenjem doprinosio takvom toku stvari. Nivo funkcije i duzina stolovanja u organima vlasti odredjivali su i stepen odgovornosti za konkretne slucajeve koji su se zbili u Sarajevu, sto se odnosi i na slucaj koji je otvorio magazin Dani. On je u javnosti i policijsko-sudskim dossierima prisutan jos od pocetka agresije, a zasto na to nije stavljena tacka, treba zahvaliti kosoviziranom sistemu bezbjednosti, koji je ovaj i niz drugih - "Grabovica", "Uzdol", "Repovci", "Srebrenica", ubistva u privatnim zatvorima i policijskim stanicama - namjerno drzao otvorenim da bi se dodvorio ekstremistima iz vrha politicke vlasti, onda je tu vlast ucjenjivao, zatim zastrasivao tzv. unutrasnje neprijatelje, a sa krajnjim ciljem kompromitacije naseg otpora agresiji, izjednacavanja kolicine zlocina, svodjenja legalnih organa BiH na jednu od strana sukoba, a agresije na gradjanski rat, i u konacnom, kompromitovao lidera Bosnjaka, gospodina Izetbegovica. Moze se argumentovati teza po kojoj su ispoljeni kriminal, nasilje i unutrasnji teror u Sarajevu bili dio plana nosilaca agresije, a neimari toga su bila nekolicina bivsih KOS-ovaca koji su obnasali celne bezbjednosne funkcije (Muslimovic, Mujezinovic i dr.) nase Armije i MUP-a.
Licno sam u 1992. i 1993. godini o pomenutim kriminalnim desavanjima u navedenoj vojnoj jedinici bivao informisan od Muslimovica, koji je bio sef armijske bezbjednosti, i Mujezinovica, koji je bio jedan od sefova odjeljenja bezbjednosti Ministarstva odbrane. Naime, ti slucajevi su i bili iz vojne nadleznosti i oni su sa mnom, kao sefom SDB Sarajevo, povremeno razmjenjivali informacije. Normalno, informisali su drzavni vrh i, pretpostavljam, i svoj armijski. S druge strane, Sektor kojim sam rukovodio je i preko svojih izvora dolazio do inkriminirajucih podataka o ovom slucaju i o tome je informisan vrh. Poznato mi je da su sa slicnim podacima raspolagali tadasnji nacelnik CSB-a, a kasnije ministar Bakir Alispahic, bivsi ministar Pusina, policajci Dahic, Bezdrob, komandanti Korpusa Talijan, Karavelic i dr. Pocetkom juna 1993. postavljen sam na funkciju nacelnika CSB-a i tad sam imao priliku da ovaj problem upoznam sire i jedan sam od aktera akcije saniranja sarajevske pobune izvrsene na dan 2/3. juli 1993. kao i akcije 26.10.1993. Iskustva iz tih dogadjaja govore da su svi ti ekscesi, zlocini i oruzane akcije imali svoje izvrsioce, ali i podstrekace i inspiratore, kao i ove koji su sve to pospjesivali a onda zataskavali. To je klasican primjer KOS-ovskog metoda rada: gajenje problema pa onda organizovanje spektakularne akcije da se on sanira, ali nikada potpuno, da bi stvorio prostor za razne manipulacije. Cini mi se da su samo neki izvrsioci iz ovog krivicnog predmeta bili predmet sudskih rasprava. Hocu reci da ovi slucajevi nisu bili van kontrole, izvan sistema rukovoðenja, sto potvrdjuju i primjeri dirigovanja istragom od strane dvojice-trojice KOS-ovaca koji su tada zadobili visoko povjerenje pojedinaca iz drzavnog i stranackog vrha, a dvojica ce kasnije (Muslimovic i Jasarevic) dobiti i generalske cinove. Zbog manipulacija u tom predmetu, imao sam tada dosta nesporazuma sa Muslimovicevom i Jasarevicevom ekipom koja me i upozoravala da su to krivicna djela iz vojne nadleznosti i da su moji inspektori samo ispomoc, odnosno govoreno mi je da iza njihovog stava stoji Predsjednik. Prilikom njihovih opstrukcija 1993. i 1994. god. kod privodjenja ubica fratara iz Fojnice, takodjer su mi se pozivali na nekakvu Predsjednikovu podrsku, ali sam se uvjerio da su lagali. Slicno je bilo i sa nekim drugim predmetima iz prve polovine 1994. godine. Ali generalno, bili su u pravu kada je u pitanju povjerenje gospodina Predsjednika. Sredinom 1994. godine Predsjednik se definitivno opredijelio za ovu kosoviziranu ekipu koja je nase sluzbe bezbjednosti kriminalizirala i sto se cuditi sto danas teror i korupcija haraju. Ocit primjer za to su i razne, nazovimo, akcije ”Trebevici" (od 1 do 5, cini mi se), koje su Jasarevic i Alispahic organizovali diljem Bosne, sa pompeznim ciljem suzbijanja kriminala. Bilo je za ocekivati da se tada sankcionisu i razne Grabovice, Repovci. Ali umjesto toga sklonjena je dragocjena dokumentacija, kako bi se zastitili kriminalci iz vlastitih redova.
Pocetkom 1996. godine sam u jednom listu iznio vidjenje zbivanja u Sarajevu iz 1993. godine i bio sam izlozen serioznim Ljiljanovim napadima (u nekih dvadesetak brojeva), nazivan izdajnikom, antiislamistom, neprijateljem i protivnikom koji zeli da napise optuznicu protiv SDA, drzave i predsjednika Izetbegovica zbog slucaja "Kazani" koji blati najblize saradnike gospodina Izetbegoviza. Neki autori tih napisa, inace predratni KOS-ovi dousnici, su mi se i pravdali govoreci da im je nalozeno iz Predsjednikova kabineta da me zbog toga napadnu. Da li da im vjerujem ili ne? Priznajem, pokorno, da sam tada prozvao nekolicinu celnika bezbjednosti, sto su nam vjesto spakovali ove vruce teme, i nametnuli hipoteku kolektivne odgovornosti.
Moralno bi bilo da se sada oko toga javno izjasne razni Muslimovici i njegovi "cuvari revolucije", pogotovo zbog toga sto i dalje zauzimaju znacajne pozicije vlasti i sto uzivaju povjerenje gospodina Predsjednika. Nece biti posteno ako budu lagali, ako se budu vadili i neosnovano pozivali na znanje i amin Prvog covjeka, jer su funkcije koje su obavljali trazile nezavisnost u primjeni propisa, odnosno prevenciju i prijavljivanje za izvrsena krivicna djela. Normalno, ova ispovijest prvih krivaca, po funkciji poslova koje su obavljali, ne moze osloboditi moralne i druge krivnje nas ostale nosioce nekakvih odgovornih funkcija iz prvih godina rata zbog cinjenja i necinjenja. Pogotovo mogu biti interesantna kazivanja o tome gospode Alispahica, Talijana, Karavelica, Vikica, Dahica, Keme Ademovica, Asima Dautbasica i drugih visokih vojno-policijskih rukovodilaca koji su sada visoko rangirani, a i u prvim godinama rata su se mnogo pitali. Dakle, imali su i imaju povjerenje i drzavnog vrha a i sirih narodnih masa, pa je normalno da se to sto budu rekli pozitivno vrednuje. Uostalom, oni su pozvaniji da o tome govore nego tamo neki bivsi rukovodioci.
U svakom slucaju, o ovom imaju sta reci i clanovi bivseg Predsjednistva: Ganic, Durakovic i dr., kao i gospoda Silajdzic, Bicakcic koji su se i tada mnogo pitali, davali podrsku Muslimovicu, Alispahicu i dr. nosiocima kosoviziranog sistema bezbjednosti i bili informisani, i ocekivati je da ih nije zahvatila amnezija, pa da se sve pokusa prebaciti na pleca "politickih slijepaca" kao i na bivse nacelnike i komandante, koje su aktuelnici marginalizovali, nabili im etikete unutrasnjih protivnika i otpadnika. Nece, valjda, nasi rukovodioci dozvoliti da njihova ljubav prema vlasti i funkcijama bude jaca od istine, jer samo personalizacija krivnje moze skinuti hipoteku kolektivne odgovornosti bez obzira koliko je koja strana izvrsila zlocina. Uostalom, funkcije su prolazne, a istina kao princip vjecna.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#60
KAKO JE UBIJEN CACO
__________________________________________
Pisu: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
Musan Topalovic Caco je ubijen 26. oktobra 1993. godine u dugo ocekivanoj akciji obracuna sa kriminalom. Istoga dana, Caco je ubio devet policajaca koji su se pod cudnim okolnostima nasli pred Cacinim vratima. Dani otkrivaju pripreme i tok kompletne akcije. Nasi su sugovornici neposredni akteri akcije "Trebevc". Ko je ubio Cacu? Kako? Tri godine je Musan Topalovic Caco lezao u mezaru sa oznakom NN, a onda je 12.000 ljudi ispratilo Cacu na sehidsko groblje Kovaci. Njegove zrtve niko nije ispratio.
"NE SJECAM SE TACNO DATUMA, ali bilo je to u junu 1992. godine. Dobili smo dojavu sa Dzidzikovca da je Deba, jedan od Cacinih vojnika, dosao na vrata jednom covjeku i trazio auto pod prijetnjom da ce ga odvesti na kopanje. Iste noci Deba je uhapsen i tada smo prvi put saznali za Kazane." Ovako svoju pricu pocinje vojni policajac koji je ucestvovao u akciji "Trebevic". Vec tada je, kaze, znao za probleme druge vrste - odvodjenje civila na kopanje, jer se bataljon vojne policije u nekoliko navrata, po naredjenju Uprave vojne bezbjednosti, suprotstavljao hapsenju civila. Bio je to i razlog da u komandu Prvog korpusa u nekoliko navrata dodje Senad Hasic, pomocnik komandanta za bezbjednost u Desetoj brdskoj. No, razgovori su ostajali bez rezultata, a Caco i Senad Pecar su odbijali sve pozive. Drugog jula stiglo je naredjenje Fikreta Muslimovica za privodjenje Senada Pecara: "Posto niko iz tog kruga nije izlazio iz zone odgovornosti Desete brdske, odluka je pala da se hapsenje izvede ispred Begove dzamije, kada Pecar bude izlazio s dzume. Plan je propao, jer je Pecar iz dzamije izasao zajedno sa Ganicem. Poslijepodne, izmedju 17 i 18 sati, Pecar je uhapsen na putu izmedju svog stana i komande brigade. Bila je to klasicna otmica. Njegova zena je to gledala, i kako su vojni policajci bili u civilu, pomislila je da su Vikicevi i tako je i javila Caci. U znak odmazde, Caco je aktivirao Celu, Ramiza Delalica, i poceli su da u Starom gradu privode pripadnike policije. Od Logavine do Pivare, razoruzane su sve stanice, oko 200 policajaca MUP-a i 24 vojna policajca iz 'Svjetlosti', SDK i FPN-a." Suzdrzani Hadzic "Pecar je odveden u pritvor u Marsalku. Oko pola osam uvece Rasim Delic je naredio da se pusti Pecar, i po njega je dosao Haris Lukavac sa dzipom Predsjednistva i dvojicom pripadnika jedinice 'Biser'. No, Caco je nastavio hapsenja. Kompletan razgovor radio-vezom izmedju Cace, Cele i 'Delti', koje su ih podrzavale, pracen je i sniman u Centru veze, bataljonu Vojne policije i MUP-u. Postoje snimci Cacinih komandi da se PAT sa Vranjace i minobacaci okrenu na Predsjednistvo. Ocekivao se veci sukob. U zaustavljanju prodora bile su angazovane sve 'Bosne', 'Lasta' i protivteroristicki bataljon VP. Linija razgranicenja bila je na platou ispred Pozorista, oni su bili u UPI-jevoj zgradi, mi u Narodnom pozoristu." "Avdo Panjeta je rukovodio jedinicama policije, Dzevad Radjo vojskom, a onda je Kemo Ademovic otisao kod Cace na pregovore u bijelom BMW-u. Caco je naredio da bijeli BMW sa Kemom prodje. Na Celinoj i Cacinoj strani je bila Gardijska brigada 'Delta' koja je trebala zauzeti Marsalku: stigli su do zeljeznicke stanice. Kemo je dogovorio sa Cacom da pusti pripadnike policije." Na kraju je Predsjednik organizovao sastanak sa komandantima svih sarajevskih brigada, na kojem Caco i Celo nisu bili. Odbili su da dodju, a po svjedocenju nasih sugovornika, ostali komandanti zahtijevali su da se rijesi stanje u gradu. Enver Sehovic i Esad Pelko Brzi bili su najizricitiji: ako ne moze drugacije, akcija hapsenja. Jedini suzdrzani bio je Ismet Hadzic. No, nakon pet-sest dana Caco je oslobodio sve uhapsene policajce, a nekako u to vrijeme pocela je zestoka cetnicka ofanziva na Igman i zuc. Poginuo je Enver Sehovic. D?zvadu Radji ponudjene su cak tri duznosti: mjesto vojnog atasea, mjesto komandanta Ratne oficirske skole i mjesto nacelnika Cetvrtog korpusa. No, Radja ostaje da vodi vojnu policiju, a hapsenja u Starom Gradu se nastavljaju. Krajem septembra stize i naredjenje da se u najvecoj tajnosti planira akcija uvodjenja u sistem rukovodjenja i komandovanja Devete motorizovane i Desete brdske brigade. Najveci problem je predstavljalo kako ce reagovati vojnici na liniji? "Ta grupa oko Cace, 50-60 ljudi, imala je privilegije u odnosu na ostale borce. Zato se i racunalo da ih ostali borci nece podrzati. Oni su u to vrijeme imali previse para i droge. Odluceno je da akciju izvedu jedinice 'Bosne', 'Laste', bataljon Vojne policije i 'Crni labudovi'." Na pravcu napada na komandu Desete brdske Prvom cetom je komandovao Mustafa Tabak, "Lastama" Jozo Andjic, Protuteroristickom cetom vojne policije Zecir Karup. Za Devetu motorizovanu su bili zaduzeni "Crni labudovi", koje je u napad vodio Husein Tursunovic, i dio "Lasta" na celu sa Rusmirom Mrkovicem. Dvadeset i petog oktobra je obavljeno izvidjanje: sve se odvijalo u najvecoj tajnosti, cak ni borci koji su trebali ucestvovati u akciji nisu znali ko je cilj dejstava. Receno im je da se ocekuje pokusaj prodora agresora u grad preko Grbavice.
"Caco kolje sve redom"
"U toku noci jedinice su uvedene do policijske stanice kod Pivare odakle su se rasporedjivale u rejone za blokiranje. Jedna jedinica Druge viteske je bila obezbjedjenje. Od pet sati ujutro kompletan grad je bio blokiran, a posebno objekti iz kojih se moglo pomoci Caci i Celi: kasarna 'Delti', bataljon kojim je komandovao Riki na Otoci i jedinica u 'Steli' na Alipasinom Polju, koju je vodio Zoran Zoka Glamuzina. Akcija je pocela u pet i 30. Senad Pecar je vec bio poceo suradjivati i to vece je raspustio jurisni odred, a jednu jedinicu iz manevarskog odreda izbacio na Igmanu. Tako je oslabio Cacu. U prvih dva sata akcije puno pripadnika 10 bbr. je uhapseno. Jedinica 'Bosne' je oko 10 sati zauzela bazu jurisnog odreda uz manju pucnjavu. I Caco je odmah poceo da sakuplja taoce - oko 90 zena i djece. Oko 12 sati, jedna zena je uspjela pobjeci iz Cacine zgrade i rekla nam je: 'Caco kolje sve redom.' Koga, pitali smo. Odgovorila je: 'Vojne policajce'. Kad smo pitali kako zna da su vojni policajci, rekla je: 'Pise im na opasacima.' Bili smo sokirani. Po smjernicama i planu akcije, niko nije trebao ici Caci na vrata. Tu grupu od devet ljudi koji su usli, ne znam ko je poslao, znam samo da nam nijednog trenutka niko nije ni pomenuo takvu mogucnost. Trebalo je da mi uhapsimo Cacu. No, mozda bi na to pitanje, barem kada je o vojnim operativcima rijec, odgovor mogao dati Himzo Popovic. Odnosno, on mora znati ko mu je naredio da se i oni prikljuce akciji. Sto se nas na terenu tice, po ovom saznanju odmah smo trazili od Radje da nam kaze sta se desava. Rekao je: 'Nastavi dalje.' I nastavili smo." Oko 17 i 30 protutenkovska ceta je zauzela komandu Desete brdske. Bez zrtava. U medjuvremenu, snajperom je smrtno pogodjen Elvir Sabanija, jedan od najboljih diverzanata Druge viteske. Oko 20 sati steze se obruc oko zgrade u kojoj stanuje Caco. I pada odluka: pokret. Baceni su suzavci. No, u pasaz ispred zgrade Cacini saborci izbacuju tijela ubijenih policajaca. Vojna policija nece preko mrtvih drugova. Vracaju se. Oko 22 sata, novi pokusaj. Ovaj put, sve ili nista. Pocinje vatrena priprema akcije - meci pljuste na sve strane. Uzas na stepenistu "Odjednom se pojavio golf. Vec je prosao kada se vezom oglasio Dahic i trazio da se obustavi paljba jer Pusina ide na pregovore. Dvadesetak minuta kasnije, Pusina izlazi, golf odlazi, a mi cekamo. Negdje oko ponoci stize Pusina ponovo i za njim dzip 'Bisera'. Caco, okruzen svojim pratiocima - Senadom Haracicem, Emirom Topalovicem Nanetom, Arminom Hodzicem i nekim Kajanijom, ulazi u dzip i odlaze. Dahic javlja da se Caco predao. Sve jedinice ulijecu u zgradu, hapsimo 30-ak preostalih. Na stepenicama ispred Cacinog stana bio je preklan Izet Karcic i izvadjena mu oba oka. Admiru Hebibu je bilo odsjeseno jedno uho i izvadjeno jedno oko. Srdjanu je bio rasporen stomak i unutra sipana kiselina od koje je umro. U Cacinoj je zgradi uhapsen Cacin zet koji je smrdio na kiselinu i u policijskoj stanici kod Pivare je pretucen - igralo se fudbala sa njim. I ostali policajci su bili preklani, a jednom od momaka je bila izvaljena kompletna noga iz kuka i prebacena preko tijela. Vojnici koji su ucestvovali u akciji htjeli su u jednom trenutku blokirati Predsjednistvo da ponovo traze Cacu. Bili smo ogorceni. I Pecar se jedva izvukao kada je oko dva sata ujutro dosao da preuzme komandu nad brigadom. Imao je pratnju iz Druge viteske koja je onda obezbjedjivala komandu." Caco je razoruzan u holu Predsjednistva. Odatle je odveden u komandu Korpusa. U Komandi 10. brdske su pronadjene ogromne kolicine oruzja i municije: oko 4.000 tromblona, a kompletna logisticka baza Korpusa imala je 200. U samom Korpusu Caco je odvojen od ostalih, skinut u ves i stavljene su mu nove lisice. Pocelo je ispitivanje. Kasnije je Caco izveden napolje gdje se batinanje nastavilo. Ziv je unesen u kombi. Uskoro se cuo samo jedan pucanj.
Sto me ne ubijes?
Probudio me cudan zvuk. Vec mjesecima, silom prilika, organizam mi je bio izvjezban da odreaguje na svaki iznenadni sum. Ovo sto sam cuo, prvo kroz polusan, a potom i potpuno razbudjen, bilo je nekako drugacije. Tupo, ali jako. Bila je mrkla noc. Ustao sam i dosao do prozora. Na desnom krilu je jos uvijek bilo staklo. Ono sto se kroz njega vidjelo izgledalo je kao nastavak nekog od kosmarnih snova. Oko ulaznih stepenica pred zgradom starog Radija u ulici Danijela Ozme, ratnog sjedista Prvog korpusa ABiH, u polukrugu stoji vojska. Barem stotinjak ljudi. Niko ne govori. Izmedju tijela, isprekidan, prodire snop svjetla s vozila parkiranog iza njihovih ledja. Jos uvijek ne mogu da odredim sta proizvodi zvuk koji cujem - tup i tezak. Konacno, kroz polumrak, opazam pokrete. Ispred "amfiteatra" u uniformama, neko lezi na ulici. Gol je. Pokusava se osloniti na ruke i pridici. Neko mu iz mraka prilazi i udara ga nogom. Snazno. U glavu. U stomak. U bok. Pa opet u glavu... To je taj zvuk! Nikada ga ranije nisam cuo. Prizor me jako uznemiruje. Odmicem se od prozora. Neko nesto vice. Ne razaznajem rijeci. Opet prilazim prozoru. Srce mi lupa. Neko se dere. Kao da nesto pita. Razumijem samo: "(...) Je li Caco?" I opet: "Ha, Caco?" Konacno shvacam. Tijelo se pridize. Oslanja se laktovima na cestu. Ne dizuci glavu, zacudjujuce jasno progovara: "Sto me ne ubijes? Ubij me ko covjeka, sta ce ti ovo?" Opet onaj zvuk. Ne vidim ko udara. Odmicem se od prozora. Zvuk ne prestaje. Ponavlja se skoro ravnomjerno i kao da nece nikada stati. Drhtim, sto od zime, sto od uznemirenja. Napolju odjednom tisina. Neko startuje automobilski motor. Primicem se prozoru. Nekoliko vojnika vuce golo tijelo i ubacuje ga u kombi. Cuje se potmulo jecanje. Vrata se zatvaraju i automobil odlazi prema ulici Kralja Tomislava. Gotovo je. Vojska se nijemo razilazi. Lijezem. Vise ne mogu da zaspim. Prevrcem se po krevetu i pokusavam smiriti. Vec svice. Opet neki sumovi s ulice. Dizem se i otvaram prozor. Ispred zgrade Korpusa nekoliko vojnika metlama i vodom ciste krv. Crvene se i plocnik i cesta.
Nesto kasnije, na radiju cujem da je Caco te noci ubijen prilikom pokusaja bijega. Cudno. Onaj Caco sto sam ga nekoliko sati ranije vidio ispred Korpusa, nije izgledao kao neko ko bi bio u stanju uteci. Ikome.
Vlado AZINOVIC Objavljeno u broju 64 DANA, 5. DECEMBAR / PROSINAC 1997.
__________________________________________
Pisu: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC
Musan Topalovic Caco je ubijen 26. oktobra 1993. godine u dugo ocekivanoj akciji obracuna sa kriminalom. Istoga dana, Caco je ubio devet policajaca koji su se pod cudnim okolnostima nasli pred Cacinim vratima. Dani otkrivaju pripreme i tok kompletne akcije. Nasi su sugovornici neposredni akteri akcije "Trebevc". Ko je ubio Cacu? Kako? Tri godine je Musan Topalovic Caco lezao u mezaru sa oznakom NN, a onda je 12.000 ljudi ispratilo Cacu na sehidsko groblje Kovaci. Njegove zrtve niko nije ispratio.
"NE SJECAM SE TACNO DATUMA, ali bilo je to u junu 1992. godine. Dobili smo dojavu sa Dzidzikovca da je Deba, jedan od Cacinih vojnika, dosao na vrata jednom covjeku i trazio auto pod prijetnjom da ce ga odvesti na kopanje. Iste noci Deba je uhapsen i tada smo prvi put saznali za Kazane." Ovako svoju pricu pocinje vojni policajac koji je ucestvovao u akciji "Trebevic". Vec tada je, kaze, znao za probleme druge vrste - odvodjenje civila na kopanje, jer se bataljon vojne policije u nekoliko navrata, po naredjenju Uprave vojne bezbjednosti, suprotstavljao hapsenju civila. Bio je to i razlog da u komandu Prvog korpusa u nekoliko navrata dodje Senad Hasic, pomocnik komandanta za bezbjednost u Desetoj brdskoj. No, razgovori su ostajali bez rezultata, a Caco i Senad Pecar su odbijali sve pozive. Drugog jula stiglo je naredjenje Fikreta Muslimovica za privodjenje Senada Pecara: "Posto niko iz tog kruga nije izlazio iz zone odgovornosti Desete brdske, odluka je pala da se hapsenje izvede ispred Begove dzamije, kada Pecar bude izlazio s dzume. Plan je propao, jer je Pecar iz dzamije izasao zajedno sa Ganicem. Poslijepodne, izmedju 17 i 18 sati, Pecar je uhapsen na putu izmedju svog stana i komande brigade. Bila je to klasicna otmica. Njegova zena je to gledala, i kako su vojni policajci bili u civilu, pomislila je da su Vikicevi i tako je i javila Caci. U znak odmazde, Caco je aktivirao Celu, Ramiza Delalica, i poceli su da u Starom gradu privode pripadnike policije. Od Logavine do Pivare, razoruzane su sve stanice, oko 200 policajaca MUP-a i 24 vojna policajca iz 'Svjetlosti', SDK i FPN-a." Suzdrzani Hadzic "Pecar je odveden u pritvor u Marsalku. Oko pola osam uvece Rasim Delic je naredio da se pusti Pecar, i po njega je dosao Haris Lukavac sa dzipom Predsjednistva i dvojicom pripadnika jedinice 'Biser'. No, Caco je nastavio hapsenja. Kompletan razgovor radio-vezom izmedju Cace, Cele i 'Delti', koje su ih podrzavale, pracen je i sniman u Centru veze, bataljonu Vojne policije i MUP-u. Postoje snimci Cacinih komandi da se PAT sa Vranjace i minobacaci okrenu na Predsjednistvo. Ocekivao se veci sukob. U zaustavljanju prodora bile su angazovane sve 'Bosne', 'Lasta' i protivteroristicki bataljon VP. Linija razgranicenja bila je na platou ispred Pozorista, oni su bili u UPI-jevoj zgradi, mi u Narodnom pozoristu." "Avdo Panjeta je rukovodio jedinicama policije, Dzevad Radjo vojskom, a onda je Kemo Ademovic otisao kod Cace na pregovore u bijelom BMW-u. Caco je naredio da bijeli BMW sa Kemom prodje. Na Celinoj i Cacinoj strani je bila Gardijska brigada 'Delta' koja je trebala zauzeti Marsalku: stigli su do zeljeznicke stanice. Kemo je dogovorio sa Cacom da pusti pripadnike policije." Na kraju je Predsjednik organizovao sastanak sa komandantima svih sarajevskih brigada, na kojem Caco i Celo nisu bili. Odbili su da dodju, a po svjedocenju nasih sugovornika, ostali komandanti zahtijevali su da se rijesi stanje u gradu. Enver Sehovic i Esad Pelko Brzi bili su najizricitiji: ako ne moze drugacije, akcija hapsenja. Jedini suzdrzani bio je Ismet Hadzic. No, nakon pet-sest dana Caco je oslobodio sve uhapsene policajce, a nekako u to vrijeme pocela je zestoka cetnicka ofanziva na Igman i zuc. Poginuo je Enver Sehovic. D?zvadu Radji ponudjene su cak tri duznosti: mjesto vojnog atasea, mjesto komandanta Ratne oficirske skole i mjesto nacelnika Cetvrtog korpusa. No, Radja ostaje da vodi vojnu policiju, a hapsenja u Starom Gradu se nastavljaju. Krajem septembra stize i naredjenje da se u najvecoj tajnosti planira akcija uvodjenja u sistem rukovodjenja i komandovanja Devete motorizovane i Desete brdske brigade. Najveci problem je predstavljalo kako ce reagovati vojnici na liniji? "Ta grupa oko Cace, 50-60 ljudi, imala je privilegije u odnosu na ostale borce. Zato se i racunalo da ih ostali borci nece podrzati. Oni su u to vrijeme imali previse para i droge. Odluceno je da akciju izvedu jedinice 'Bosne', 'Laste', bataljon Vojne policije i 'Crni labudovi'." Na pravcu napada na komandu Desete brdske Prvom cetom je komandovao Mustafa Tabak, "Lastama" Jozo Andjic, Protuteroristickom cetom vojne policije Zecir Karup. Za Devetu motorizovanu su bili zaduzeni "Crni labudovi", koje je u napad vodio Husein Tursunovic, i dio "Lasta" na celu sa Rusmirom Mrkovicem. Dvadeset i petog oktobra je obavljeno izvidjanje: sve se odvijalo u najvecoj tajnosti, cak ni borci koji su trebali ucestvovati u akciji nisu znali ko je cilj dejstava. Receno im je da se ocekuje pokusaj prodora agresora u grad preko Grbavice.
"Caco kolje sve redom"
"U toku noci jedinice su uvedene do policijske stanice kod Pivare odakle su se rasporedjivale u rejone za blokiranje. Jedna jedinica Druge viteske je bila obezbjedjenje. Od pet sati ujutro kompletan grad je bio blokiran, a posebno objekti iz kojih se moglo pomoci Caci i Celi: kasarna 'Delti', bataljon kojim je komandovao Riki na Otoci i jedinica u 'Steli' na Alipasinom Polju, koju je vodio Zoran Zoka Glamuzina. Akcija je pocela u pet i 30. Senad Pecar je vec bio poceo suradjivati i to vece je raspustio jurisni odred, a jednu jedinicu iz manevarskog odreda izbacio na Igmanu. Tako je oslabio Cacu. U prvih dva sata akcije puno pripadnika 10 bbr. je uhapseno. Jedinica 'Bosne' je oko 10 sati zauzela bazu jurisnog odreda uz manju pucnjavu. I Caco je odmah poceo da sakuplja taoce - oko 90 zena i djece. Oko 12 sati, jedna zena je uspjela pobjeci iz Cacine zgrade i rekla nam je: 'Caco kolje sve redom.' Koga, pitali smo. Odgovorila je: 'Vojne policajce'. Kad smo pitali kako zna da su vojni policajci, rekla je: 'Pise im na opasacima.' Bili smo sokirani. Po smjernicama i planu akcije, niko nije trebao ici Caci na vrata. Tu grupu od devet ljudi koji su usli, ne znam ko je poslao, znam samo da nam nijednog trenutka niko nije ni pomenuo takvu mogucnost. Trebalo je da mi uhapsimo Cacu. No, mozda bi na to pitanje, barem kada je o vojnim operativcima rijec, odgovor mogao dati Himzo Popovic. Odnosno, on mora znati ko mu je naredio da se i oni prikljuce akciji. Sto se nas na terenu tice, po ovom saznanju odmah smo trazili od Radje da nam kaze sta se desava. Rekao je: 'Nastavi dalje.' I nastavili smo." Oko 17 i 30 protutenkovska ceta je zauzela komandu Desete brdske. Bez zrtava. U medjuvremenu, snajperom je smrtno pogodjen Elvir Sabanija, jedan od najboljih diverzanata Druge viteske. Oko 20 sati steze se obruc oko zgrade u kojoj stanuje Caco. I pada odluka: pokret. Baceni su suzavci. No, u pasaz ispred zgrade Cacini saborci izbacuju tijela ubijenih policajaca. Vojna policija nece preko mrtvih drugova. Vracaju se. Oko 22 sata, novi pokusaj. Ovaj put, sve ili nista. Pocinje vatrena priprema akcije - meci pljuste na sve strane. Uzas na stepenistu "Odjednom se pojavio golf. Vec je prosao kada se vezom oglasio Dahic i trazio da se obustavi paljba jer Pusina ide na pregovore. Dvadesetak minuta kasnije, Pusina izlazi, golf odlazi, a mi cekamo. Negdje oko ponoci stize Pusina ponovo i za njim dzip 'Bisera'. Caco, okruzen svojim pratiocima - Senadom Haracicem, Emirom Topalovicem Nanetom, Arminom Hodzicem i nekim Kajanijom, ulazi u dzip i odlaze. Dahic javlja da se Caco predao. Sve jedinice ulijecu u zgradu, hapsimo 30-ak preostalih. Na stepenicama ispred Cacinog stana bio je preklan Izet Karcic i izvadjena mu oba oka. Admiru Hebibu je bilo odsjeseno jedno uho i izvadjeno jedno oko. Srdjanu je bio rasporen stomak i unutra sipana kiselina od koje je umro. U Cacinoj je zgradi uhapsen Cacin zet koji je smrdio na kiselinu i u policijskoj stanici kod Pivare je pretucen - igralo se fudbala sa njim. I ostali policajci su bili preklani, a jednom od momaka je bila izvaljena kompletna noga iz kuka i prebacena preko tijela. Vojnici koji su ucestvovali u akciji htjeli su u jednom trenutku blokirati Predsjednistvo da ponovo traze Cacu. Bili smo ogorceni. I Pecar se jedva izvukao kada je oko dva sata ujutro dosao da preuzme komandu nad brigadom. Imao je pratnju iz Druge viteske koja je onda obezbjedjivala komandu." Caco je razoruzan u holu Predsjednistva. Odatle je odveden u komandu Korpusa. U Komandi 10. brdske su pronadjene ogromne kolicine oruzja i municije: oko 4.000 tromblona, a kompletna logisticka baza Korpusa imala je 200. U samom Korpusu Caco je odvojen od ostalih, skinut u ves i stavljene su mu nove lisice. Pocelo je ispitivanje. Kasnije je Caco izveden napolje gdje se batinanje nastavilo. Ziv je unesen u kombi. Uskoro se cuo samo jedan pucanj.
Sto me ne ubijes?
Probudio me cudan zvuk. Vec mjesecima, silom prilika, organizam mi je bio izvjezban da odreaguje na svaki iznenadni sum. Ovo sto sam cuo, prvo kroz polusan, a potom i potpuno razbudjen, bilo je nekako drugacije. Tupo, ali jako. Bila je mrkla noc. Ustao sam i dosao do prozora. Na desnom krilu je jos uvijek bilo staklo. Ono sto se kroz njega vidjelo izgledalo je kao nastavak nekog od kosmarnih snova. Oko ulaznih stepenica pred zgradom starog Radija u ulici Danijela Ozme, ratnog sjedista Prvog korpusa ABiH, u polukrugu stoji vojska. Barem stotinjak ljudi. Niko ne govori. Izmedju tijela, isprekidan, prodire snop svjetla s vozila parkiranog iza njihovih ledja. Jos uvijek ne mogu da odredim sta proizvodi zvuk koji cujem - tup i tezak. Konacno, kroz polumrak, opazam pokrete. Ispred "amfiteatra" u uniformama, neko lezi na ulici. Gol je. Pokusava se osloniti na ruke i pridici. Neko mu iz mraka prilazi i udara ga nogom. Snazno. U glavu. U stomak. U bok. Pa opet u glavu... To je taj zvuk! Nikada ga ranije nisam cuo. Prizor me jako uznemiruje. Odmicem se od prozora. Neko nesto vice. Ne razaznajem rijeci. Opet prilazim prozoru. Srce mi lupa. Neko se dere. Kao da nesto pita. Razumijem samo: "(...) Je li Caco?" I opet: "Ha, Caco?" Konacno shvacam. Tijelo se pridize. Oslanja se laktovima na cestu. Ne dizuci glavu, zacudjujuce jasno progovara: "Sto me ne ubijes? Ubij me ko covjeka, sta ce ti ovo?" Opet onaj zvuk. Ne vidim ko udara. Odmicem se od prozora. Zvuk ne prestaje. Ponavlja se skoro ravnomjerno i kao da nece nikada stati. Drhtim, sto od zime, sto od uznemirenja. Napolju odjednom tisina. Neko startuje automobilski motor. Primicem se prozoru. Nekoliko vojnika vuce golo tijelo i ubacuje ga u kombi. Cuje se potmulo jecanje. Vrata se zatvaraju i automobil odlazi prema ulici Kralja Tomislava. Gotovo je. Vojska se nijemo razilazi. Lijezem. Vise ne mogu da zaspim. Prevrcem se po krevetu i pokusavam smiriti. Vec svice. Opet neki sumovi s ulice. Dizem se i otvaram prozor. Ispred zgrade Korpusa nekoliko vojnika metlama i vodom ciste krv. Crvene se i plocnik i cesta.
Nesto kasnije, na radiju cujem da je Caco te noci ubijen prilikom pokusaja bijega. Cudno. Onaj Caco sto sam ga nekoliko sati ranije vidio ispred Korpusa, nije izgledao kao neko ko bi bio u stanju uteci. Ikome.
Vlado AZINOVIC Objavljeno u broju 64 DANA, 5. DECEMBAR / PROSINAC 1997.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#61
ZAGLUSUJUCA SUTNJA
Pise: Gojko BERIC
Poslednjih dana i nedjelja su, na najgrublji nacin, demantirani svi koji su naivno vjerovali da se Sarajevo odbranilo od vlastitog nacionalizma. Upravo zato sto su velika i nepravedna zrtva ovog genocidnog rata, Bosnjaci ne smiju zatvarati oci pred zakonomjernom cinjenicom da i medju njima ima ubica, palikuca i razbojnika koji nisu bili nista manje brutalni od dzelata iz srpskog i hrvatskog naroda
NE MISLIM, POPUT NEKIH, DA DETALJAN opis zlocina koje je pocinio Musan Topalovic Caco bitno mijenja istinu o ratnom Sarajevu. Na kraju krajeva, svi smo znali, ili bar slutili, sta radi Caco. Zivjeti u dijelu grada koji je kontrolisao taj neuspjesni gitarista, znacilo je biti u prisnom dodiru sa Cacinom samovoljom. Za jedne je on bio heroj i pravednik. Protiv toga se nista nije moglo uciniti. Za druge je bio ostra studen koja se u zimskoj noci uvlaci kroz prozor sa polupoderanim najlonom umjesto stakla. Ni protiv toga se nista nije moglo uciniti. Nema pobune protiv Cacinog terora, mali prgavce, koji cekas da Cacini ljudi dodju po tebe. Rat je. Ali ako inventarisanje Cacinih uboda nozem, objelodanjeno u proslom broju Dana, bitno ne mijenja cinjenice zivota u ratnom Sarajevu, to niposto ne znaci da epizoda o Caci nema razoran efekat. Dajuci javnosti na uvid hroniku smrti u vlastorucnoj izvedbi Musana Topalovica, sruseno je nekoliko uporno odrzavanih stereotipa, medju njima i stereotip o nepostojecoj odgovornosti ovdasnje vlasti za Cacine morbidne nestasluke. Zbog toga je objavljivanje sokantnih opisa Cacinih koljackih podviga izazvalo tako zaglusujucu sutnju. Sute sarajevski mediji, sa izuzetkom Svijeta i Slobodne Bosne. Vodeci zapadni listovi, ukljucujuci i New York Times, objavili su prethodnih dana obimne tekstove o Cacinim zlocinima u kosmaru opkoljenog Sarajeva, ali ni za jedan od tri sarajevska dnevnika ta tema nije bila zanimljiva. Znam da svaki od njih ima svoje razloge za ispoljenu nezainteresovanost, ali covjeku se onda ucini da nema posla sa novinarima, vec sa ona tri majmuna od kojih jedan rukama pokriva oci, drugi usi, a treci usta.
Sute pjesnici i vjerski autoriteti. Kao da su se prvi potrosili u depresiji svojih pjesama, a drugi u uzaludnosti svojih molitvi. Ne vidim da se iko u Sarajevu uzbudjuje sto je jedan zlocinac bio slavljen kao spasilac grada. Kod nekih taj sunovrat vjerovatno izaziva mrzovolju, jer mrtvome je vuku lako rep mjeriti. Mozda se mnogi i stide, ali to se ne vidi i ne cuje. Uostalom, sta drugo i ocekivati. Posljednjih dana i nedjelja su, na najgrublji nacin, demantovani svi koji su naivno vjerovali da se Sarajevo odbranilo od vlastitog nacionalizma. Ne oglasava se Drzavna komisija za istrazivanje ratnih zloèina, suti bivsi sef policije ciji je sin jedna od zrtava Cacinih ubilackih nagona, sute organizatori spektakularne Cacine dzenaze, ali i clanovi tadasnjeg drzavnog Predsjednistva. Ne znam kakvo objasnjenje ima gospodin Alija Izetbegovic koga je general Jovo Divjak jos krajem maja 1993. pismom opsirno informisao o radionici smrti u vlasnistvu Musana Topalovica. Ne znam sta o svemu misle ostali clanovi tadasnjeg drzavnog vrha. Kao da ih cujem kako na to ocekivano pitanje sapucu:
"Zna se ciji je Caco bio sticenik. Mi tu nista nismo mogli uciniti."
To je kljucno mjesto cijele price. Caco je po nalogu vlasti likvidiran prije nego sto mu je uspjelo da jamu Kazan do vrha napuni svojim zrtvama. Ali kad su prosle tri godine, ispostavilo se da i mrtav Caco ima izvjesnu upotrebnu vrijednost. Njegova ponovna sahrana bila je smicalica ciju je politicku pozadinu lako desifrovao i jedan stranac. Svjedok rituala sa lica mjesta, ceski novinar i publicista Jan Urban je savrseno precizno dijagnosticirao citavu stvar: "Dzenaza za koju se tvrdi da je bila najveca u ovom vijeku u Sarajevu, neukusna je sovinisticka demonstracija. Bio je to veoma dobar trik Vlade sto je to dozvolila. Dali su nezadovoljnim slojevima, invalidima, porodicama sehida, ljudima za koje bi se drzava morala pobrinuti, a nema za to ni sredstava, ni volje, ni organizacije - mit i junaka. Oni nemaju hrabrosti da kazu da je to bio ratni zlocinac koji je poubijao stotine ljudi, uglavnom Srba, i koji bi, da je ziv, danas morao biti u Haagu." Sa stanovista pune istine o zlocinima u opsjednutom Sarajevu bilo bi, naravno, korisnije da je Caco ziv. Ali on je i mrtav ostavio dovoljno dokaza koji zahtijevaju javnu raspravu na tu temu. Upravo zato sto su velika i nepravedna zrtva ovog genocidnog rata, Bosnjaci ne smiju zatvarati oci pred zakonomjernom cinjenicom da i medjunjima ima ubica, palikuca i razbojnika koji nisu bili nista manje brutalni od dzelata iz srpskog i hrvatskog naroda. Konfuzni pokusaji da se ta zakonomjernost relativizuje do nepostojeceg, na cemu - kao i na pravljenju drugih steta bosnjackom narodu - predano radi jedna ovdasnja medijska tvornica ekstremnog bosnjackog nacionalizma, nisu nista drugo do miris arijevske teorije. Jer, zlocin je zlocin, bez obzira da li je neko ubio sto civila ili sto hiljada njih. Oko toga je u medjunarodnom pravu davno postignuta potpuna saglasnost. Skrivanje vlastitih zlocina zapravo je izdaja i zlocin prema vlastitom narodu, sto se najbolje ocituje u slucaju Srba, do cije kolektivne svijesti sporo ili nikako ne dopire spoznaja o vlastitim zlodjelima i krivici za ovaj rat.
Isto tako je tvrdokorna cinjenica da je u ovom ratu bosnjacka vlast prva i jedina reagovala na neke zlocine svojih formacija, sudeci ubicama fojnickih fratara i grupi boraca Cacine brigade. Ali za zlocine koji su se dogodili u Sarajevu, ta vlast je apsolutno odgovorna.
Na vlasti, naime, nisu bili ni Musan Topalovic, ni njegove zrtve.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
Pise: Gojko BERIC
Poslednjih dana i nedjelja su, na najgrublji nacin, demantirani svi koji su naivno vjerovali da se Sarajevo odbranilo od vlastitog nacionalizma. Upravo zato sto su velika i nepravedna zrtva ovog genocidnog rata, Bosnjaci ne smiju zatvarati oci pred zakonomjernom cinjenicom da i medju njima ima ubica, palikuca i razbojnika koji nisu bili nista manje brutalni od dzelata iz srpskog i hrvatskog naroda
NE MISLIM, POPUT NEKIH, DA DETALJAN opis zlocina koje je pocinio Musan Topalovic Caco bitno mijenja istinu o ratnom Sarajevu. Na kraju krajeva, svi smo znali, ili bar slutili, sta radi Caco. Zivjeti u dijelu grada koji je kontrolisao taj neuspjesni gitarista, znacilo je biti u prisnom dodiru sa Cacinom samovoljom. Za jedne je on bio heroj i pravednik. Protiv toga se nista nije moglo uciniti. Za druge je bio ostra studen koja se u zimskoj noci uvlaci kroz prozor sa polupoderanim najlonom umjesto stakla. Ni protiv toga se nista nije moglo uciniti. Nema pobune protiv Cacinog terora, mali prgavce, koji cekas da Cacini ljudi dodju po tebe. Rat je. Ali ako inventarisanje Cacinih uboda nozem, objelodanjeno u proslom broju Dana, bitno ne mijenja cinjenice zivota u ratnom Sarajevu, to niposto ne znaci da epizoda o Caci nema razoran efekat. Dajuci javnosti na uvid hroniku smrti u vlastorucnoj izvedbi Musana Topalovica, sruseno je nekoliko uporno odrzavanih stereotipa, medju njima i stereotip o nepostojecoj odgovornosti ovdasnje vlasti za Cacine morbidne nestasluke. Zbog toga je objavljivanje sokantnih opisa Cacinih koljackih podviga izazvalo tako zaglusujucu sutnju. Sute sarajevski mediji, sa izuzetkom Svijeta i Slobodne Bosne. Vodeci zapadni listovi, ukljucujuci i New York Times, objavili su prethodnih dana obimne tekstove o Cacinim zlocinima u kosmaru opkoljenog Sarajeva, ali ni za jedan od tri sarajevska dnevnika ta tema nije bila zanimljiva. Znam da svaki od njih ima svoje razloge za ispoljenu nezainteresovanost, ali covjeku se onda ucini da nema posla sa novinarima, vec sa ona tri majmuna od kojih jedan rukama pokriva oci, drugi usi, a treci usta.
Sute pjesnici i vjerski autoriteti. Kao da su se prvi potrosili u depresiji svojih pjesama, a drugi u uzaludnosti svojih molitvi. Ne vidim da se iko u Sarajevu uzbudjuje sto je jedan zlocinac bio slavljen kao spasilac grada. Kod nekih taj sunovrat vjerovatno izaziva mrzovolju, jer mrtvome je vuku lako rep mjeriti. Mozda se mnogi i stide, ali to se ne vidi i ne cuje. Uostalom, sta drugo i ocekivati. Posljednjih dana i nedjelja su, na najgrublji nacin, demantovani svi koji su naivno vjerovali da se Sarajevo odbranilo od vlastitog nacionalizma. Ne oglasava se Drzavna komisija za istrazivanje ratnih zloèina, suti bivsi sef policije ciji je sin jedna od zrtava Cacinih ubilackih nagona, sute organizatori spektakularne Cacine dzenaze, ali i clanovi tadasnjeg drzavnog Predsjednistva. Ne znam kakvo objasnjenje ima gospodin Alija Izetbegovic koga je general Jovo Divjak jos krajem maja 1993. pismom opsirno informisao o radionici smrti u vlasnistvu Musana Topalovica. Ne znam sta o svemu misle ostali clanovi tadasnjeg drzavnog vrha. Kao da ih cujem kako na to ocekivano pitanje sapucu:
"Zna se ciji je Caco bio sticenik. Mi tu nista nismo mogli uciniti."
To je kljucno mjesto cijele price. Caco je po nalogu vlasti likvidiran prije nego sto mu je uspjelo da jamu Kazan do vrha napuni svojim zrtvama. Ali kad su prosle tri godine, ispostavilo se da i mrtav Caco ima izvjesnu upotrebnu vrijednost. Njegova ponovna sahrana bila je smicalica ciju je politicku pozadinu lako desifrovao i jedan stranac. Svjedok rituala sa lica mjesta, ceski novinar i publicista Jan Urban je savrseno precizno dijagnosticirao citavu stvar: "Dzenaza za koju se tvrdi da je bila najveca u ovom vijeku u Sarajevu, neukusna je sovinisticka demonstracija. Bio je to veoma dobar trik Vlade sto je to dozvolila. Dali su nezadovoljnim slojevima, invalidima, porodicama sehida, ljudima za koje bi se drzava morala pobrinuti, a nema za to ni sredstava, ni volje, ni organizacije - mit i junaka. Oni nemaju hrabrosti da kazu da je to bio ratni zlocinac koji je poubijao stotine ljudi, uglavnom Srba, i koji bi, da je ziv, danas morao biti u Haagu." Sa stanovista pune istine o zlocinima u opsjednutom Sarajevu bilo bi, naravno, korisnije da je Caco ziv. Ali on je i mrtav ostavio dovoljno dokaza koji zahtijevaju javnu raspravu na tu temu. Upravo zato sto su velika i nepravedna zrtva ovog genocidnog rata, Bosnjaci ne smiju zatvarati oci pred zakonomjernom cinjenicom da i medjunjima ima ubica, palikuca i razbojnika koji nisu bili nista manje brutalni od dzelata iz srpskog i hrvatskog naroda. Konfuzni pokusaji da se ta zakonomjernost relativizuje do nepostojeceg, na cemu - kao i na pravljenju drugih steta bosnjackom narodu - predano radi jedna ovdasnja medijska tvornica ekstremnog bosnjackog nacionalizma, nisu nista drugo do miris arijevske teorije. Jer, zlocin je zlocin, bez obzira da li je neko ubio sto civila ili sto hiljada njih. Oko toga je u medjunarodnom pravu davno postignuta potpuna saglasnost. Skrivanje vlastitih zlocina zapravo je izdaja i zlocin prema vlastitom narodu, sto se najbolje ocituje u slucaju Srba, do cije kolektivne svijesti sporo ili nikako ne dopire spoznaja o vlastitim zlodjelima i krivici za ovaj rat.
Isto tako je tvrdokorna cinjenica da je u ovom ratu bosnjacka vlast prva i jedina reagovala na neke zlocine svojih formacija, sudeci ubicama fojnickih fratara i grupi boraca Cacine brigade. Ali za zlocine koji su se dogodili u Sarajevu, ta vlast je apsolutno odgovorna.
Na vlasti, naime, nisu bili ni Musan Topalovic, ni njegove zrtve.
Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
-
Toozla
- Posts: 3220
- Joined: 07/12/2004 02:12
- Location: Sarajevo_USA
#62
Dobro, stani....vecina nas je ovo procitala....nema nista sporno....
...zlocina je bilo u opkoljenom SA...za mene ne postoji manji ili veci zlocin...zlocin je zlocin i ko ga je pocinio treba odgovarati....
...o obimu zlocina na pojedinim stranama mozemo suditi po broju kandidata u Hagu...
...samo bi htio napomenuti, kao sto vidis iz tekstova koje postavljas, da je Sarajevo smoglo snage progovoriti o vlastitim zlocinima i zlocincima i osuditi ih dvije godine nakon zavrsetka rata '97.....
...zamolio bih te da postavis novinske clanke koji govore i osudjuju zlocin u vlastitim redovima u Banja Luci ili zapadnom Mostaru...
ako su takvi clanci objavljeni, pomoci ce mi da na te gradove gledam drugacije....
...zlocina je bilo u opkoljenom SA...za mene ne postoji manji ili veci zlocin...zlocin je zlocin i ko ga je pocinio treba odgovarati....
...o obimu zlocina na pojedinim stranama mozemo suditi po broju kandidata u Hagu...
...samo bi htio napomenuti, kao sto vidis iz tekstova koje postavljas, da je Sarajevo smoglo snage progovoriti o vlastitim zlocinima i zlocincima i osuditi ih dvije godine nakon zavrsetka rata '97.....
...zamolio bih te da postavis novinske clanke koji govore i osudjuju zlocin u vlastitim redovima u Banja Luci ili zapadnom Mostaru...
ako su takvi clanci objavljeni, pomoci ce mi da na te gradove gledam drugacije....
-
DiplomataSaSela
- Posts: 1044
- Joined: 20/10/2004 23:51
#63 c
Ne kontam Stipe sta si htio da nam kazes postavljajuci ove tekstove.Nije valjda da se cudis sto su se ovakve stvari desavale poslije svega sto su srbi,crnogorci i cetnici radili Sarajevu.Ili si mislio da nakon tolikih granata snajpera otkinutih ruku nogu i svih mogucih patnji da nijednom srbinu nece faliti ni dlaka s glave.Tesko je to bilo kontrolisat sve.Ali trrebas znati da u SA nijedna crkva srusena nije a i i svi sto su ubijali ili su ubijeni ili su po zatvorima za razliku od raznih bojovnika i junaka.I pravi krivci su u Beogradu.Da nisu poceli svo ovo zlo ne bi se ni u Sarajevu desavalo sto se je desavalo,niti bi bilo Cace ni nikoga,mada se nije desilo ni blizu koliko bi oni sada zeljeli.Sve je to puno manji broj.Kako su htjeli da uniste Bosnjacki narod tako su i svoj vlastiti gurnuli u bijedu.
-
Stipan Tomašević
- Posts: 125
- Joined: 26/01/2005 03:33
#64
Ma zaboli me za Banja Luku. Srpski zločini uopće nisu sporni. Tu je već sve poznato. Nema se šta dodat. Cijeli svijet zna srpske zločine. Najveći zločini na europskom tlu poslije drugog svjetskog rata su srpski genocidi i zločini protiv čovječnosti nad nesrbima u Hrvatskoj i BiH.Toozla wrote:Dobro, stani....vecina nas je ovo procitala....nema nista sporno....
...zlocina je bilo u opkoljenom SA...za mene ne postoji manji ili veci zlocin...zlocin je zlocin i ko ga je pocinio treba odgovarati....
...o obimu zlocina na pojedinim stranama mozemo suditi po broju kandidata u Hagu...
...samo bi htio napomenuti, kao sto vidis iz tekstova koje postavljas, da je Sarajevo smoglo snage progovoriti o vlastitim zlocinima i zlocincima i osuditi ih dvije godine nakon zavrsetka rata '97.....
...zamolio bih te da postavis novinske clanke koji govore i osudjuju zlocin u vlastitim redovima u Banja Luci ili zapadnom Mostaru...
ako su takvi clanci objavljeni, pomoci ce mi da na te gradove gledam drugacije....
Činjenica je i da su 90% zločina (ako ćemo govoriti o broju ubijenih civila) u zadnjima ratovima u Hrvatskoj i BiH, počinili Srbi.
I pred Hagom, 85% optuženih su Srbi a ostatak su Hrvati, Bošnjaci i Albanci.
Ali ova tema se bavi s nekima od onih 10% zločina koje nisu počinili Srbi i sada ajmo malo o tome govorit - to se mora također rasvijetlit. Iznenadilo me da par forumaša ne zna da su u Sarajevu ubijani Srbi ili da to negiraju. Dakle, treba im predočiti činjenice i dokaze.
Što se tiče hrvatskih zločina. Tu se također nema šta dodati. Nema hrvatskih novina u Hrvatskoj i BiH koje se nisu u zadnjih desetak godina (još od 1993.) barem petsto puta bavili zločinima HVO u Ahmićima, Stupnom Dolu, u Stocu, zatim koji nisi pisali o rušenju starog mosta, logorima u Hercegovini... ili zločinima HV nad Srbima u Medačkom Džepu, Pakračkoj Poljani, Gospići, luci Lora i sl.
Srpski mediji su zadnji počeli govoriti o zločinima svoje strane, a i dan danas uglavnom izbjegavaju tu temu što je više moguće.
-
HAJDUK
- Posts: 4
- Joined: 28/12/2004 20:27
#65
SPR:RS-SAVEZ LOGORAŠA
Dukić:Haške optužnice protiv Silajdžića,Ganića, Delića
17:46 BANJA LUKA , 3. februara (Tanjug) - Predsednik Saveza logoraša Reublike Srpske Branislav Dukić izjavio je danas novinarima da veruje da će haške optužnice ovih dana biti podignute protiv ratnog bošnjačkog civilnog i vojnog rukovodstva BiH.
Dukić je kazao da jučerašnja izjava Karle del Ponte u Podgorici "da su Srbi bili žrtve zločina u Sarajevu" idu u prilog toj tvrdnji i da će ovih dana biti podignute haške optužnice protiv Harisa Silajdzića, Ejuba Ganića, Rasima Delića, Sakiba Mahmuljanina i drugih. On je podsetio da je Savez logoraša lično Karli del Ponte ranije uručio dokumentaciju o počinjenim ratnim zločinima nad Srbima za koje su odgovorni tadašnji civilni i vojni bošnjački zvaničnici.
(Kraj)
Dukić:Haške optužnice protiv Silajdžića,Ganića, Delića
17:46 BANJA LUKA , 3. februara (Tanjug) - Predsednik Saveza logoraša Reublike Srpske Branislav Dukić izjavio je danas novinarima da veruje da će haške optužnice ovih dana biti podignute protiv ratnog bošnjačkog civilnog i vojnog rukovodstva BiH.
Dukić je kazao da jučerašnja izjava Karle del Ponte u Podgorici "da su Srbi bili žrtve zločina u Sarajevu" idu u prilog toj tvrdnji i da će ovih dana biti podignute haške optužnice protiv Harisa Silajdzića, Ejuba Ganića, Rasima Delića, Sakiba Mahmuljanina i drugih. On je podsetio da je Savez logoraša lično Karli del Ponte ranije uručio dokumentaciju o počinjenim ratnim zločinima nad Srbima za koje su odgovorni tadašnji civilni i vojni bošnjački zvaničnici.
(Kraj)
-
dalton
- Posts: 44
- Joined: 08/07/2004 19:05
#66
Daltone jesi li nick formirao radi politickog ili dr.oftamoloskog daltonizma? Kome ti pricas o Karli koja za koliko godin NIJE uspjela PRIVESTI dva najveca ratna zlocinca? Ocekujes SPEKTAKULARAN izvjestaj u Sarajevu sa Karlom i uvijek nekom "novom" listom "osumnjicenih"!? Karla je NULA sve dok ne odradi svoj OSNOVNI zadatak radi kojega je i dobila mandat glavne tuziteljice Haskog tribunala. Do tada bilo sto da ucini je TRIVIJALNO maskiranje ISTINE i trijumf lazi, spletki i spekulacija.
margi
zar ti stvarno vjerujes da amerika i nato neznaju gdje je mladic i karadjic?
ako si toliko naivna pa vjerujes da se ta dvojca na ovako malom prostoru mogu skrivat citavo ovo vrijeme .....stvarno bez komentara
drugo carlin posao je ne samo hvatanje i procesiranje optuznica za mladica i karadjica . to je samo dio posla jer je tribunal osnovan za sve zlocine pocinjene na teritoriji bivse jugoslavije sto znaci istrazivanje i procesuiranje svih predmeta. po tebi ispade da carla bi trebala da prestane da radi svoj posao dok ne pohapsi sve sto se kriju pa tek onda da pocne da istrazuje ostale slucajeve. ona nije policajac niti ima ingerencije za hapsenje i privodjenje , za to su zaduzeni drugi. sad je druga stvar sto oni niti hoce niti mogu da hapse.
meyro za tvoju poruku....kao sto rekoh konacan broj poginulih je kompletna nepoznanica ali se brojevi redukuju svakodnevno. ta cifra od 250 000 je brojka kojom je baratala vlada u sarajevu i koja se odnosila samo na bosnjacki dio stanovnistva. kao sto sam naveo mirsad tokaca je nedavno izasao sa podatkom u konacnom broju poginulih u cijeloj drzavi ( sve grupe) i taj je broj znatno manji od ove cifre.
margi
zar ti stvarno vjerujes da amerika i nato neznaju gdje je mladic i karadjic?
ako si toliko naivna pa vjerujes da se ta dvojca na ovako malom prostoru mogu skrivat citavo ovo vrijeme .....stvarno bez komentara
drugo carlin posao je ne samo hvatanje i procesiranje optuznica za mladica i karadjica . to je samo dio posla jer je tribunal osnovan za sve zlocine pocinjene na teritoriji bivse jugoslavije sto znaci istrazivanje i procesuiranje svih predmeta. po tebi ispade da carla bi trebala da prestane da radi svoj posao dok ne pohapsi sve sto se kriju pa tek onda da pocne da istrazuje ostale slucajeve. ona nije policajac niti ima ingerencije za hapsenje i privodjenje , za to su zaduzeni drugi. sad je druga stvar sto oni niti hoce niti mogu da hapse.
meyro za tvoju poruku....kao sto rekoh konacan broj poginulih je kompletna nepoznanica ali se brojevi redukuju svakodnevno. ta cifra od 250 000 je brojka kojom je baratala vlada u sarajevu i koja se odnosila samo na bosnjacki dio stanovnistva. kao sto sam naveo mirsad tokaca je nedavno izasao sa podatkom u konacnom broju poginulih u cijeloj drzavi ( sve grupe) i taj je broj znatno manji od ove cifre.