TEATARSKA KRITIKA
“PARAZITI” M. MAYENBURGA U KAMERNOM TEATRU 55
Naturalizam ljudske destruktivnosti
Pise: Anila GAJEVIC
Marius von Mayenburg: Paraziti, rezija: Wulf Twiehaus, dramaturg: Ljubica Ostojic, scenografija i kostimografija: Vanja Popovic, Irena Zic, uloge: Vanesa Glodjo, Sadzida Setic, Mehmed Porca, Senad Alihodzic, Miodrag Trifunov, premijera: 18.3.2005., Kamerni teatar 55
Paraziti su, u zivotinjskom smislu (kao sto je to krpelj, npr.) organizmi koji zive na racun drugih organizama, u ili na njihovom tijelu, hraneci se doslovce njima. U prenesenom znacenju, paraziti su osobe koje ne mogu zivjeti bez drugih ljudi, pri tome ne misleci o drugome, nego iskljucivo o sebi i svojim potrebama. Da bi opstali, oni beskompromisno unistavaju drugog, ne mareci za cinjenicu da njihov egoizam proizvodi posljedice.
Paraziti Mariusa von Mayenburga univerzalna su drama o ljudima nespremnim da zive samostalno, o ljudima cija simbioza nije produkt velike ljubavi, nego nesigurnosti da u svijet istupe sami. Tekst ovog njemackog dramaticara odlicno opisuje likove koji se u vlastitim dramama susrecu sa najdestruktivnijijim emocijama, unistavajuci osobe na kojima parazitiraju. Pet likova u scenografski osmisljenom terariju, zive svoje nesretne i mucne zivote. Staklom odvojeni od publike, a opet razgoliceni pred ocima javnosti, Mayenburgovi junaci od jeda, bijesa i opceg nezadovoljstva svojim zivotima, glodju se i bore sa svojim zivotnim partnerima, zeljevsi pobjeci od njih, a ne mogavsi to realizirati.
Paraziti su predstava o intimnim, pojedinacnim dramama dva ljubavna para koji isijavaju iz sebe mrznju, netrpeljivost, ali i ovisnost o drugome. Tekst obiluje izvrsnim replikama o zivotu, medjuljudskim odnosima, samoci, nemogucnosti da se postigne sreca... Izveden do krajnjeg naturalizma, Mayenburgov tekst ogoljava najgori i najsiroviji dio ljudske prirode: zivotinjski. Na tom je tragu djelovao i reditelj Wulf Twiehaus, pa je glumce zatvorio u ogranicen prostor terarija zatvorenog staklom. Scena je staticna, sva radnja odvija se u istom prostoru, jedino kretnje glumaca i replike nagovjestavaju njenu promjenu. Onemoguceni za onaj uobicajeni kontakt sa publikom i njen feedback glumci su bili prinudjeni djelovati u tom prostoru, a morali su se, sto je za nase glumce potpuno novo, sluziti mikrofonima. Taj detalj, naizgled nebitan, ipak je, na neki nacin, otezao glumacku igru.
Najesksplicitniji primjer parazitskog zivota, Mayenburg je, sokantno i grubo prikazao na primjeru trudnice, koja svoje dijete vidi kao parazita koji zivi u njenoj utrobi i hrani se njenim tjelesnim sokovima. Istovremeno, ona zivi u zajednici sa covjekom koga istovremeno prezire, mrzi, ali i bez koga ne moze zivjeti. Grubost u komunikaciji izmedju njih dvoje nije ispoljena samo u dijalogu, nego u eksklamativnim povicima, gestovima, grimasama i pokretima koji su na granici ekspresionizma i naturalizma. Ocito tezak glumacki zadatak imala je Sadzida Setic u ulozi trudnice, ali je sa zacudjujucom emotivnoscu i energijom koju unosi u svaku ulogu uspjela izgraditi jak lik, bez oscilacija i odstupanja u dosljednosti kakva se i zahtijevala od uloge. Njen partner Mehmed Porca pak nije dominirao, ali je uspio dostojno iznijeti samostalne scene.
Ulogu nepokretnog covjeka, pri cemu je automatski ogranicen u izvedbi lika, tumacio je mladi glumac Senad Alihodzic, koji je, sto zbog najmanje mogucnosti za pokret, a najvise oslonjen na glas i govor, mozda i bio najmanje kreativni glumacki dio u predstavi. No, s obzirom na sve poteskoce u gradnji njegova lika, to je i razumljivo. Vanesa Glodjo pak tumacila je najemotivniji lik u predstavi, pa je bila oslobodjena trazenja modusa za prezentiranje zloce u covjeku, i cineci balans u emocionalnom sloju predstave, izgradila publici blizak, svijetao i drag karakter. Lik koji stoji izmedju svih ostalih i koji katalizira sve uzburkane emocije, a zapravo nosi i vlastitu tragediju - borbu sa savjescu, tumaci Miodrag Trifunov. On unosi smireniji ritam u predstavu i rjedjim involviranjem u scene pravi rezove tamo gdje bi mogla nastati kulminacija.
Predstava Paraziti nije predstava koja ce zabaviti publiku niti joj otvoriti neke nove horizonte, ali ce joj nametnuti pitanja o medjuljudskim odnosima i svrsi zbog koje ljudi stupaju u njih. Kraj u kojem trudnica pije tablete i ubija sebe i svog parazita, nerodjeno dijete, ne ostavlja puno prostora za vjeru u vedru stranu zivota. No, ako uzmete teatar kao samo jedan moguci pogled na univerzalije zivota, onda iz sale mozete izaci sa olaksanjem i zadovoljstvom da se ne slazete sa onim sto je pisac htio reci.
(izvod iz teksta)
<nazad na sadrzaj>
I ja mislim da Anila Gajevic izgleda sasvim pristojno.
[/quote]KRITIKA (RAZ)UMA
KAKO JE E. IMAMOVIC SVOJ TEKST O SEVERINI I JEANNI MOREAU POSTAVIO NA POGRESNIM OSNOVAMA
Odsustvo logike ili namjerna malicioznost
Pise: Anila GAJEVIC
Da li u nedostatku tekstova ili pod cudnim napadom alogike, Emir Imamovic je u tekstu “Necastive na Akademiji scenskih umjetnosti” napravio niz pogresnih zakljucaka i osim blagog prisustva malicioznosti, pokazao i ne bas zavidnu informiranost
Sarajevo je cudna sredina, slozit cemo se u tome mozda kolega Emir Imamovic i ja. Kolega je, naime, u Magazinu Dani, izmedju ostalog, reagirao i na anketu koju je Walter uradio medju bosanskohercegovackim glumicama sa pitanjem sta one misle o angazmanu pjevacice Severine u filmu Duhovi Sarajeva. Sarajevo, prema Imamovicevom misljenju, nema postovanja prema velicinama koje dolaze izvana i Sarajevo ne shvata njihov znacaj. Imamovic pak pravi strasnu gresku poredeci angazman Severine i gostovanje izvrsne glumice Jeanne Moreau, kako je i on rekao: dvije, nimalo slicne i nimalo obicne zene! Jer ta dva slucaja nemaju ama bas nikakve veze niti impliciraju iste zakljucke.
Uvozni kic bolji od domace estetike
Sta, naime, Sarajevo, sarajevske glumice i sarajevski magazin Walter mozda ima ili moze imati protiv angazmana estradne umjetnice Severine Vuckovic? Slozit cemo se svi da je pravo reditelja i producenta da bira glumce i suradnike, i to im pravo niko ne zeli osporiti. Malo je ko pitao Danisa Tanovica zasto u njegovom filmu glume samo cetiri bosanskohercegovacka glumca, valjda zato sto se nijedan snimanja nije odrzao u Bosni niti je u ovaj film ulozen niti jedan fening bosanskog novca. Ali, sasma je druga stvar kada imate film koji je produkcijski i kreativno u potpunosti domaci proizvod i u kojem se, jasno, iz komercijalnih razloga, angazira pjevacica sa zavidnim dvanaestominutnim filmskim iskustvom. Logicno je da ce glumice izasle sa Akademije scenskih umjetnosti biti zapanjene takvom odlukom i da ce, ako nista drugo, onda pokazati blagi prezir spram nje.
Neumjesno je poredjenje Emira Imamovica u kojem tvrdi da Fahreta Jahic ima vise snimljenih filmova nego umjetnicka direktorica Narodnog pozorista u Zenici Dzenita Imamovic, vrijedna glumica koja mozda nije bila ni rodjena u vrijeme kada je Lepa Brena harala estradnim nebom bivse Jugoslavije i koja, zahvaljujuci producentima kojima je drazi uvozni kic (jer je uvozni!) negoli domaca estetika, tesko da ce dobiti ulogu na filmu.
Da je maliciozan i ne najbolje informiran kolega iz liberalnog Magazina Dani, dokazuje i sljedeci citat ...
(izvod iz teksta)
<nazad na sadrzaj>
