evo ljudi,procitajte ovo:
Cover Story
Idila pred turneju predugo je trajala
GORAN BREGOVIĆ kaže kako bi nezdrava ambicija bila da se svima dopada. Zašto bi umjetnici imali tu privilegiju da ih svi vole. Nijedan normalan čovjek nema tu ambiciju i nije dobar javno. To što je neko dobar čovjek, komšija, roditelj ili sagovornik, nije javni rad. Biti dobar čovjek nije nešto što je za pokazivanje, to je neki minimum s kojim se živi da bi se moglo živjeti s drugim ljudima
S Goranom Bregovićem razgovarali smo u Zagrebu, noč uoči maksimirskog koncerta Bijelog dugmeta. Goran i ekipa su tog dana oko šest sati uvježbavali pjesme s repertoara. Pomalo zabrinuti, da se oko intervjua nešto ne izjalovi, čekali smo kraj probe. Jedan od urednika Večernjeg lista nam reče: Nema razloga za brigu! Ako je Bregoviću stalo do neke novine iz BiH, onda je to "Oslobođenje" koje je izdavač "Max magazina"!
Proba je završena oko 23.30. Sretosmo se s Bregom, Radomirom Marićem Rakom i Vilijem Erićem i rekoše nam da dođemo u hotel Sheraton. U hotel stigosmo poslije njih. Bregović je sjedio opušten, u razgovoru sa svojim saradnicima. Smiješak mu nije silazio s lica, djelovao je zadovoljno.
MAX!: Zašto je tako mali broj ljudi znao da sarajevski koncert Bijelog dugmeta nije sponzoriran te da svjesno ulazite u rizik finansijskog gubitka samo da biste rodnom gradu poklonili rock-spektakl, happening koji je bio pun pozitivnih emocija?
“Nisu to stvari koje su pričaju javno. Zašto zamarati ljude problemima Bijelog dugmeta. Bilo bi neukusno da mi pričamo o tome. Pričali smo samo o onome što jeste za pričanje. Osim toga, ja se ne miješam u Rakine poslove. Na kraju, u ovoj priči nije nikome neki veliki motiv bio novac.”
MAX!: Da je i šira javnost znala da ulazite u silan rizik, možda bi i oni koji su željeli minirati sarajevski koncert bili znatno tiši?
“Ne vjerujem da je motiv nečije zloće bio u tome što je mislio da ćemo se mi obogatiti ovom turnejom. Nešto drugo je tu bilo u pitanju, znaju svi i šta. Idila pred ovu turneju je predugo trajala, bio sam iznenađen količinom dobrote na konferencijama za štampu. Neko je to morao pokvariti. Ali, nije prvi put da mi se takve stvari dešavaju. Već sam nekoliko puta prošao kroz to. Kad se to desilo, odnosno kad sam dobio vijesti o hajci na mene, bilo mi je teško jer sam bio daleko, na Tajvanu. Kad sam se vratio i rekao ljudima što sam imao reći, stvari su već poprimile drugi tok.”
MAX!: Tokom koncerta, na stageu i oko stagea mnogi nisu mogli skriti emocije. Fotoreporteri su snimili Tifine suze, pa i vaše supruge. Kako Vas se u prvom trenutku dojmio susret sa 63.000 ljudi, koji su Vas i ekipu dočekali frenetičnim aplauzom?
“Svi smo imali tremu...”
MAX!: Pitamo za emocije.
“Pa to se tako zove. U svakom slučaju, nije taj koncert bio nešto što ti se dešava svaki dan, da si zajedno s ljudima s kojima nisi bio 15 godina, da sviraš muziku koju nisi svirao 15 godina, da si pred publikom pred kojom si posljednji put bio prije 15 godina i da si usred sretnog događaja. To je gomila divnih stvari na jednom mjestu. Bio je to vrlo čudan koncert. Nije ličio na rock’n’roll happening, mada se svirao rock’n’roll. I nije bilo ničeg od uobičajenih simptoma rock’n’rolla, u prvom redu ni onih estradnih trikova da se zapali publika. Bilo je svečano, lijepo, s bine mi se činilo da svi paze da na bilo koji način ne zasmetaju onom do sebe, čak ni da ga laktom dohvate, da bilo šta u tom divnom ugođaju ne pokvare...
Poslije mi je došao i šef policije da mi kaže kako nije zabilježen niti jedan jedini incident, ne samo na koncertu nego ni na fešti, koja je u gradu trajala cijelu noć. To je tako lijepo. Onda, i ljudi su doputovali sa svih strana. I to je tako lijepo nakon toliko vremena za Sarajevo - da se ljudi, okupljeni odasvud, vesele. Veliko je bilo nama k’o nama, ali i meni, k’o Sarajliji bilo je puno srce što se to dešava u mom gradu. I da je neko drugi napravio takav koncert, meni bi bilo puno srce.
Zar nije divno to da se putuje u Sarajevo kako bi se doživjelo nešto lijepo, kao nekad, birvaktile. Ovu turneju zamišljam poput nekog rođendana, kad se skupi raja i nađe se jedan koji zna da svira na gitari, a ostali jedva čekaju da zapjevaju. Nema veze što će neko biti dobar pjevač ili svirač, a neko falšati, bitan je ugođaj. Daj da ni na ovim koncertima ne idemo izvan toga.”
MAX!: Da li se u neočekivanom otvaranju sarajevskog koncerta pjesmom Lažes zlato, lažes dušo krila poruka onima koji su Vas pokušali oblatiti putem medija? Mnogi su očekivali da će koncert otvoriti Bebek pjesmom Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac?
“Nije. Bilo je odlučujuće šta ko voli da pjeva. Jeste uobičajeno otvoriti koncert bučno, ali ništa od tih estradnih štoseva koje znam i od kojih sam živio godinama nisam želio primijeniti. Nije bilo potrebe da izvodimo neke bijesne gliste. Želio sam poseban koncert, koji mogu upisati među lijepe datume u svom životu.”
MAX!: Zašto je Tifa napustio sarajevski koncert prije kraja, navodno silno nezadovoljan? Na šta Vam se požalio kad ste se prvi put vidjeli poslije koncerta?
“Tifa je, ja bih rekao, najmanje iskusan od nas. Dozvolio je da ga izbace iz takta neke stvari na koje nije mogao uticati. Ima jedan ciganski izraz - širok osmijeh, zlatan zub. Kad je najgore, kad je najteže, nabaci širok osmijeh i pokaži zlatan zub. Pred sarajevski koncert bio je veliki, epski pljusak i na pozornicu smo praktično izašli bez probe. Dok je Tifa pjevao, znatan dio opreme nije bio u funkciji. Zbog pljuska je oprema morala biti isključena, osušena i tek kasnije vraćena. Tifi je bilo najteže, jer na pozornici ništa nije funkcionisalo kako treba, a morao je otvoriti koncert pred sarajevskom publikom.”
MAX!: Pričalo se da je nekada, pred koncerte, Bijelom dugmetu prijalo i društvo vic-majstora Nazifa Gljive, a sada je među rijetkima koji su pozvani na after party poslije koncerta na Koševu, u Vinoteci, bio Halid Bešlić. Čime Vas oduševljavaju ovi pjevači, koji su i među rajom, van narodnjačkog miljea, veoma popularni?
“Ja sam počeo svirati u kafani, u Konjicu, na autobuskoj stanici, upravo narodnjake. Poslije sam cijeli život pisao pjesme pod uticajem folklora. Gotovo sve što sam uradio a da je dobro, vezano je za folklor, tako da moja fascinacija muzičarima i umjetnicima iz tog faha traje gotovo cijeli život. Nazif i Halid me oduševljavaju zato što su pozitivni ljudi koji žive u uslovima Charlesa Darvina, gdje preživljavaju samo najjači.”
MAX!: Nakon ove turneje čekaju Vas brojne obaveze, vezano za operu Karmen sa sretnim krajem, balet Kraljica Margot... Nije li lagodnije baviti se pop-rock muzikom, s jednim izdatim albumom u dvije-tri godine i turnejom koja traje nekoliko mjeseci?
“Kod mene je sve okrenuto naglavačke. Moji vršnjaci su već pomalo umorni od rada, a ja sam tek od prije 10 godina počeo da radim osam sati dnevno, kao sav normalan svijet. Početkom rata počeo sam pisati muziku za filmove. To je jedini posao koji mi je tada nuđen. Tek poslije su mi se otvorila mnoga vrata. I radim s velikim žarom, kao neko ko dobije prvi posao. Nije mi teško, veselim se radu, otkrio sam ljepotu rada.
Mi smo odrasli u komunizmu, u sistemu vrijednosti u kome je rad doživljavan kao neki kuluk, neka nužda, a da ono što je lijepo, dolazi poslije. Ljudi su smatrali da radeći steknu neku lovu koju će kasnije trošiti na nešto ljepše. To nije tačno, rad je jedna od najljepših stvari koje nam je Bog podario.
Imao sam sreću da sam počeo raditi u Francuskoj, gdje znaju kako se radi i uživa u tih osam sati radnog vremena. Ljudi u Francuskoj ne rade s mišlju kako će na kraju mjeseca dobiti platu, nego nastoje i da nešto stvore. Uz to, tu je i ta pauza za ručak i uvijek se neko stvori s bocom šampanjca, svaki dan se nešto slavi, a tu je onda i dobra atmosfera. Nema pritiska.”
MAX!: Prihvatili ste da grčkoj pjevačkoj zvijezdi Georgeu Dalarasu napišete mnogo pop-pjesama. Logično se nameće pitanje može li se desiti da priča o Bijelom dugmetu ne bude okončana ovom turnejom, nego i novim, povratničkim, studijskim albumom?
“Da budem iskren, imam mali problem s jezikom. Jezik je kao kuća u kojoj stanuje sve što je nama najvažnije. A jezik na kojem ja pišem više ne postoji. To je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Taj jezik je tražio sličnosti. Tog jezika više nema, on je mrtav i sada imamo jezike koji traže različitosti. Sada Srbi, Hrvati i Bošnjaci traže svoje jezike, pokušavajući što više da se distanciraju jedni od drugih. Danas pišem na romskom i na izmišljenom jeziku. Na teritoriju na kome sam odrastao samo Romi govore istim jezikom kojim su i nekad govorili.”
MAX!: Kakav je Vaš doživljaj Roma i romske kulture?
“Romi su ti koji u svakoj gužvi prvi nastradaju, život im je težak i tragičan. Usred takvog života, živjeti prema principu - širok osmijeh, zlatan zub - nije lako. Ali je zbilja tačno i to da su Romi evropski kauboji, teško se prilagođavaju modernim vremenima i svjetonazorima, teško postižu kompromis s dometima moderne civilizacije i zato mi se i dopadaju. Ono što nam na alegorijskoj ravni nosi riječ kauboj, to nam isto nosi i riječ Rom. Svi mi bismo voljeli da budemo Romi makar jedan dan pa da gravitacija za nas ne važi, da nam je sistem vrijednosti malo drugačiji, starinski, da nije iz ovog svijeta. To su Romi!
A kao kompozitor, uvijek sam bio impresioniran time da se Romi prema muzici odnose kao prema prirodi. Oni muziku ne razumiju kao nešto što je napravljeno, nego kao nešto što je od Boga dano, što je zajedničko. Oni tako s nevjerovatnom lakoćom uzimaju špansku harmoniju i na nju stave turski ritam i arapsku melodiju. To je stari, vječni metod kako se pravi muzika. Zato je muzika Roma tako fascinirajuća na svim nivoima. Ja zbilja, kad hoću da pijem, uzmem cugu i odem u neki hotel, a kad hoću da napišem muziku, idem u cigansku kafanu. To najiskrenije kažem.”
MAX!: Do kada mislite da će romska muzika biti u trendu? Njena popularnost je ciklična, obnavlja se svakih 50 godina?
“Problem s romskom muzikom je u tome da je, bojim se, sada stigla do kraja. Govorim o muzici mađarskih, ruskih ili španskih Cigana. Njihova muzika je postala restoranska, a svaka muzika koja je ušla u restoran završila je svoj put. To je problem s jazzom, a i flamengo je u opasnosti. Posljednja živa romska muzika je trubačka jer nije ušla u restorane. Tradicija da Romi sviraju na vojnim instrumentima, iz vremena je balkanskih ratova protiv Turaka. Turci su imali jaku vojnu muziku, a ovi drugi, kako bi im parirali, morali su naći izlaz u tome da Ciganima kupe trube, jer jedini oni za jedno popodne mogu naučiti bilo šta da sviraju. I jedino mjesto gdje Romi sviraju te duvačke instrumente je Balkan, odnosno dio Balkana. Iz te tradicije oni danas sviraju svadbe i sahrane, ali ne možete ih uvesti u restoran. Ispriječio se tehnološki problem.
Znate, kad se svira na trubi, mora se stalno istresati pljuvačka iz nje. Ne ide da sjediš u restoranu, a da deset Cigana oko tebe istresa pljuvačku iz truba. Zato sam ja tako zalijepljen za posljednju živu muziku najtalentovanijih muzičara.”
MAX!: Da li ste se odlučili ko će nositi uloge u ekranizaciji opere Karmen sa sretnim krajem, koju planirate već duže vrijeme?
“Imao sam jedan casting na periferiji Pariza, među Romim koji potiču iz naših krajeva, a možda ću još jedan casting organizovati negdje u Italiji. U ekranizaciju ove opere mogao bih krenuti početkom sljedećeg ljeta. Snimao bih na periferiji nekog velikog grada, na zapadu. Mislio sam da ću taj posao završiti veoma brzo. Ekranizaciju te opere sam zamišljao kao mali kućni film. Međutim, film je nemoguće završiti za kraće od tri godine, čak i ako imaš dovoljno novaca. Jer, film nije laki bacil, nije grip koji prođe za nedjelju dana. To je infekcija s dugim periodom inkubacije. Odredio sam da u fazi inkubacije to djelo bude na pozorišnom repertoaru. I bilo je, do sada 50 puta u Italiji, te u Argentini i Izraelu, predstoje još Španija, Njemačka i Francuska.”
MAX!: Zašto ste tom djelu dali sretan kraj?
“Zamislite šta bi se desilo da nekog od svojih Cigana odvedem u operu da pogleda Bizeovu Karmen, koja je jedina slavna klasična opera u svijetu s recitacijom o Ciganima. Naravno da bi mi na kraju rekao: E, jebiga Brega... Ako imamo samo jednu operu, mogla bi imati sretan kraj. Htio sam da napišem priču koja bi mogla biti istinita kao što je možda bila i Bizeova Karmen. Samo što je u njegovo vrijeme slika o životu Roma bila idilična. Nažalost, Cigani danas nemaju uslove za bilo kakvu romantičnu sliku o njima i zato sam želio makar toj ljubavnoj priči dati sretan kraj.”
MAX!: U BiH se malo zna o Vašem glumačkom nastupu u italijanskom filmu I giorni dell’ abbendono, za koji ste napisali i muziku. Kakvo zadovoljstvo i iskustvo Vam je donijelo takvo pojavljivanje pred kamerom?
“Loš sam glumac, ali ne mogu reći da nisam uživao nastupajući u tom, i još jednom, skandinavskom filmu. Problem s filmom je u tome što je teško ne upetljati se u to, a poslije ne crvenjeti od stida, jer većina filmova ne valja. Međutim, taj skandinavski film je kao i većina njih koji stižu iz tog podneblja, snimljen bez pretenzija da neko zaradi silan nonac, nego je mali, elegantan i častan film i nije me sramota što sam u njemu učestvovao. Nisam još vidio taj talijanski, ali se nadam da je kao i ovaj skandinavski.”
MAX!: Možete li prokomentarisati navode nekih bh. estradnih zvijezda kako ste bolji umjetnik nego čovjek. Koliko je za takvu ocjenu o Vama kriva činjenica što ste poznati po tome da skrivate svoje emocije, odnosno sentimentalnost?
“Ne znam da li je za publiku bitno kakav sam čovjek. Dovoljno je što sam napisao pjesme i da se o njima sudi. Nezdrava bi ambicija bila da se svima dopadam. Zašto bi umjetnici imali tu privilegiju da ih svi vole. Nijedan normalan čovjek nema tu ambiciju. Niko normalan nije dobar čovjek javno. To što je neko dobar čovjek, komšija, roditelj ili sagovornik, nije javni rad. Biti dobar čovjek nije nešto što je za pokazivanje, to je neki minimum s kojim živi čovjek da bi mogao živjeti s drugim ljudima. Isto važi i za sentimentalnost.”
MAX!: Možda bi roditelji Vaših fanova voljeli znati kakvog im to čovjeka djeca obožavaju?
“Nisam ja ni tu, vaspitnu, obavezu nikada preuzimao na sebe. Nikada nisam bio dobar uzor niti sam se trudio da budem. Vjerovatno je svakoj mami bila noćna mora to što joj se kćerka petlja sa mnom. Nikad se nisam gurao da budem uzor ni dobar.”
MAX!: S obzirom na sve vaše otpore prema samoj ideji o bilo kakvom okupljanju BD-a tokom minulih godina, da li Vam je ova turneja jednaka adrenalinska injekcija kao svojevremeno preplovljavanje Atlantika ili uspon na Himalaje?
“To sam radio iz dosade. Bio sam dokoni tip, koji je jednom u dvije-tri godine zavrnuo rukave i snimio album. Sve ostalo vrijeme sam se dosađivao. O tome me sramota i da govorim. Uđem u agenciju i stanem pred geografsku kartu, a službenica mi piše avionsku kartu za put oko svijeta. Takvih krugova sam obišao koliko hoćete, iz dosade.”
MAX!: Možete li potvrditi da je preplovljavanje Atlantika s Dženanom Sudžukom, koja Vam je u to vrijeme bila djevojka, bila neka vrsta testa - da li je ona osoba s kojom biste mogli proživjeti godine?
“Nisam baš toliko racionalan kao što izgledam. Ne znam zašto me ljudi doživljavaju kao takvog. To što imam uspjeha, ne znači da sam takav. Zapravo, imam uspjeha u stvarima koje je nemoguće raditi s velikim razumom. Ne možeš kao kompozitor uspjeti razumom. Čuj, ženu da stavljam na nekakav test! Nije to cipela pa da je probaš u radnji, pa ako to nije dovoljno, da još malo u njoj prošetaš i ulicom! Ljudi, kad se vole, ne vole se zbog nekog razloga. Vole se ni zbog čega. To se desi, Bog im pošalje. Možda sam ja sretao i bolje, i ljepše, i pametnije žene, ali nije mi bilo suđeno s njima, tako da Dženana nije morala ispunjavati neke uslove. Pretpostavljam ni ja njoj."
MAX!: Šta Vaš brak čini stabilnim i harmoničnim?
“Gledano sa strane, neko bi rekao: Ovaj je malo previše otišao u posao. Znate onu varijantu - tata na službenom putu. Ali uvijek smo tako živjeli i svi smo navikli na moja izbivanja. No, mama je ta koja je neophodna, a tata je kao neki luksuz.”
Razlaz s Kustom
S Kusturicom je radio deset godina i onda su se razišli. Neki misle da bi, da je Bregović pisao muziku za film Crna mačka, beli mačor, film dobio na kvaliteti.
“Dosta je njemu mene, dosta je meni njega, ali nije bilo baš neke svađe. A što se tiče Crne mačke, belog mačora, to nije dobar film, a takvima muzika ne može pomoći. U dobrom filmu sve je dobro, lošem ne bi pomoglo ni da dovedete Stravinskog!"
Ko još razgovara s bratom
Bregović ima mlađeg brata Predraga, s kojim je u zavadi nekoliko godina, a koji je jedno vrijeme živio u New Yorku, potom Pragu, a sada u Beogradu, te polusestru Dajanu koja živi u Splitu.
“Ko još razgovara sa svojim bratom? Niko, samo kriminalci jer moraju. Sestre su bolja porodica od braće. Imati dvije sestre, to je prava rodbina. Doduše, nisam više u kontaktu ni s Dajanom, jer teško se viđati s ljudima kad si stalno po svijetu.”
Strašni Srbin
Strašnom Srbinu Goranu Bregoviću, kako u šali kaže za sebe osvrćući se na razmišljanja onih koji su skloni ispolitizirati sve što se dešava na ovim prostorima, otac se zvao Franjo. To je Goran istakao tek minulih dana, u kontekstu propitivanja vezano za termin beogradskog koncerta, 28. juna, na Vidovdan. Ti što su propitivali nisu obratili pažnju da je zagrebački koncert bio 22. juna, na Dan antifašističke borbe. Na te opaske Bregović je odgovorio da ništa nije bilo planirano i da Bijelo dugme nije krivo što se na ovim prostorima gotov svaki dan slavi neki praznik.
Otac i sin
Ljudi što su stariji, sve više liče na svoje očeve. Bregović kaže da već ima neke njegove simptome. Franjo Bregović je volio biti sam, nikome se nije petljao u život. Prvo je u Splitu, na balkonu, počeo saditi paradajz da bi se na kraju potpuno izolirao u svom vinogradu, u selu Sveti Petar ^vrstec kod Križevaca.
I Goran je u bašti svoje beogradske vile počeo saditi paradajz ratujući protiv puževa koji bi da gricnu svoj dio. Inače, većinu vremena provodi u Parizu, sa suprugom Dženanom i kćerkama Emom, Unom i Lulom. Pariz smatra gradom u kome se živi normalno.
BORIS JOVANOVIĆ
bregovicev intervju za MAx
Moderator: _BataZiv_0809
