Državna obilježja Bosne i Hercegovine sa ljiljanima (grb i zastava) koja su bila u upotrebi tokom rata 1992-1995. i nekoliko poratnih godina, svojevremeno su po diktatu Međunarodne zajednice zamijenjena novim koja su i danas na snazi. Umjesto zlatnih ljiljana koji su stotinama godina bili simbol svega onoga kroz što su Bosna i Hercegovina i njen narod prošli, osobito u posljednjem ratu, Bosni je određena novokomponirana zastava i grb koji nemaju ništa zajedničko s njenom hiljadugodišnjom historijskom tradicijom. S obzirom da je to nametnuto, jer se narod o tome nije izjašnjavao, malo je vjerojatno da će nova obilježja ikada postati ono što su bila dosadašnja sa ljiljanima. Građanska dužnost, međutim, nalaže građanima da iskazuju dužno poštovanje prema obilježjima koja su na snazi, što ne sprečava zainteresirane da rade na tome da se povrate ona sa ljiljanim i da Bošnjacima budu opet ono što su im bili stotinama godina.
Nametnuto rješenje
Ima puna razloga da Bošnjaci budu nezadovoljni nametnutim rješenjem nove bosanske zastave i grba. Nisu u pitanju boje i izgled. One su mogle biti ma kakve, nego je problem što je narodu oduzeto pravo da se služi svojim autentičnim obilježjima pod kojima su se borili, ginuli i veselili njegovi preci od prije 700, 800, 900 i višeg godina. Lišiti jedan narod tako duge i bogate tradicije ima težinu kulturocida. To tim više što nije uzeto u obzir objektivno stanje problema kada se prišlo rješavanju državnih obilježja postdejtonske Bosne. Ne mogu se, naime, državna obilježja jedne zemlje uzeti u istu ravan sa obilježjima susjednih zemalja kojima se na bosanskohercegovačkom prostoru služe doseljenici iz tih zemalja. To bi bilo isto kao kad bi srpska manjina u Hrvatskoj osporavala hrvatsku državnu zastavu ili tražila da nosi i srpske simbole, ili da albanska ili madžarska manjina u Srbiji traži to isto i sl. Ono što je za druge nezamislivo to se Bosni nameće kao normalno rješenje bez ikakvog moralnog i pravnog obzira. To što je učinjeno prije svega bočnjačkom narodu, koji se identificira i smatra potomcima srednjovjekovnih Bošnjana, po pitanju njegovih državnih obilježja ne predstavlja samo pravni presedan nego krajnji moralni cinizam iskazan prema bespomočnom narodu koji se još uvijek bori za goli opstanak i kojem drugi kroje sudbinu.
Međunarodna zajednica je u rješavanju problema državnih obilježja Bosne i Hercegovine tek prividno postupila logično. S obzirom da srpska i hrvatska strana ni pokoju cijenu nisu htjele priznati ljiljane za državne simbole, Međunarodnoj zajednici je bilo najlakše riješiti problem tako da skinu ljiljane i predlože neko neutralno rješenje. To srpskoj i hrvatskoj strani odgovara jer su protiv ljiljana upravo zato što oni simboliziraju historijski kontinuitet bosanske državnosti. Nametnutim rješenjem jedino su gubitnici Bošnjaci jer su samo oni ostali bez svojih nacionalnih simbola. Hrvati i nadalje imaju svoju šahovnicu a Srbi orla, koji su zvanični simboli njihovih matičnih zemalja (Hrvatske i Srbije).
Sad se postavlja pitanje šta da čine Bošnjaci. Već su se javile ideje da se ljiljani proglase simbolima bočnjačkog naroda. Koliko god to ima historijsko opravdanje, u okolnostima kakve jesu, to bi za Bošnjake bilo kontraproduktivno. Razlog je taj što pravno-historijski gledano, ljiljani imaju status simbola države Bosne i Hercegovine, a ne predstavljaju obilježja ovog ili onog naroda. Zna se da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata ni muslimana, nego je bio jedinstven bosanski narod zvani Bošnjani. Oni koji jesu i koji se smatraju njihovim potomcima, ne samo što prihvaćaju simbole ondašnje Bosne, nego to čine s ponosom jer je riječ o vjekovnoj tradiciji. Ove činjenice predstavljaju snažno pravno uporište koje će kad-tad morati uvažiti kako Međunarodna zajednica tako i druge dvije strane (Hrvati i Srbi), pa je realno očekivati da obilježja sa ljiljanima kad-tad opet postanu zvanična.
Prihvaćanje ljiljana od srpske i hrvatske strane ne bi ničim ugrozilo njihova nacionalna prava jer i jedni i drugi već imaju nacionalne simbole svojih matičnih zemalja. Državna obilježja Bosne i Hercegovine trebaju prihvatiti i uvažiti na način kako to čine njihovi zemljaci u dijaspori rasuti od Amerike do Australije. U svim zemljama gdje žive uvažavaju njihove državne simbole, a svoja nacionalna obilježja koriste i ističu samo u prigodama i na način kako to nalažu propisi tih zemalja.
Dovoljno neupućeni u ovu problematiku postavljaju pitanje zašto je bošnjačkoj strani toliko stalo da zadrže ljiljane koje osporava srpska i hrvatska strana, tim više što su obje strane spremne prihvatiti ma koje drugo rješenje osim ljiljana. Treba međutim postaviti obrnuto pitanje: zašto su te strane toliko protiv ljiljana? Pitanje, naime, zadire u samu suštinu problema koje se veže za državnost Bosne i Hercegovine, a time i njen opstanak kao samostalne i cjelovite zemlje. Oni koji osporavaju njenu državnost ne žele nikakav trag, odnosno dokaz što podsjeća i govori da Bosna u svojoj hiljadugodišnjoj povijesti nije nikada bila srpska ni hrvatska, nego samostalna država. Upravo te činjenice smetaju srpskim i hrvatskim nacionalistima koji žele dokazati da Bosna historijski pripada njima. Otuda njihovo uporno nastojanje da anuliraju i potisnu sve što dokazuje tradiciju bosanske državnosti.
(...)
Ljiljan na posudi iz rimskog doba od prije 2000 godina, iskopana u Ilidži kod Sarajeva
Ljiljani na stećku, bosanskom srednjovjekovnom nadgrobnom spomeniku
Ljiljan na nišanu, muslimanskom nadgrobnom spomeniku,od prije 300 godina
Zlatnik kralja Tvrtka I (14.stoljeće)sa ljiljanima
Grb bosanske kraljevske dinastije Kotromanica
http://www.duhbosne.org/?lang=bos&x=17&y=22
http://www.recoveringbosnia.org/?lang=eng&x=17&y=22