BOSNA JE SVOJA I EVROPSKA

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
Post Reply
Prenj
Posts: 7022
Joined: 20/07/2004 08:59

BOSNA JE SVOJA I EVROPSKA

Post by Prenj » 12/05/2006 06:09

http://feral.mediaturtle.com/look/weekl ... Section=15


DUBRAVKO LOVRENOVIĆ, POVJESNIČAR SA SVEUČILIŠTA U SARAJEVU, POVODOM SVOJE UPRAVO OBJAVLJENE KNJIGE O SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

BOSNA JE SVOJA I EVROPSKA

Igor LASIĆ
11. svibnja, 2006.

Dosadašnja historiografija, uza sve velike pomake i velika imena, boluje do danas od pitanja, kao i od odgovora koji se nude na to pitanje – čija je Bosna? Prevalentna je bila teorija o srpskom porijeklu bosanske krune, o krunjenju Tvrtka I. Kotromanića u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Mileševi, a meni se čini da ova knjiga definitivno izbija podlogu za takvu i slične teorije, jer je Bosna imala svoj vlastiti politički, crkveni i kulturološki identitet, kompatibilan većini identiteta centralno-istočne ili zapadne Evrope

- Upravo je objavljena vaša knjiga o srednjovjekovnoj Bosni "Na klizištu povijesti – Sveta kruna ugarska i Sveta kruna Bosanska" (Synopsis; Zagreb, Sarajevo). Istražili ste tadašnje političke i crkvene posebnosti Bosne, no i njezino mjesto u kontekstu onodobnog evropskog te kršćanskog kruga...

- Svakako je to osnovna konstrukcija knjige. Na ukupni moj koncept, međutim, utjecao je u velikoj mjeri posljednji rat. Poput brojnih drugih ljudi bio sam katapultiran iz Sarajeva, proveo sam u Njemačkoj oko dvije godine i otvorila mi se nova perspektiva koja je sasvim sigurno uobličila ovu knjigu. U to vrijeme sam shvatio, nakon što sam tada iščitao i kompletnog Ferdinanda Braudela, da se historija Bosne mora pokušati razumjeti na novi način. Da se njezina historija kulturna, gospodarska, društvena, crkvena i politička, dakle, kontekstualizira na potpuniji način, da se postave određeni parametri unutar kojih se realizirala, i da se po toj shemi potraže određeni odgovori... Utoliko se knjiga kreće između dva pola koja spominjete, i zato nudi neke nove odgovore, baca novo svjetlo na materiju. S druge strane, historiografija je rezultat generacijske suradnje, pa ako moja knjiga zaista postiže ikakav pomak, to ne bi bilo moguće bez onoga što su ranije uradili veliki historičari. Kako bi rekli srednjovjekovni ljudi: "S leđa divova i patuljci vide dalje."

Šizmatička Crkva

- Ipak, u knjizi izvodite tezu o endogenom porijeklu bosanske krune, o "samoniklom" srednjovjekovnom kraljevstvu, a potpunije negoli vaši prethodnici, kako nalazi dr. Srećko Džaja.

- To je jedna od centralnih teza knjige, koja govori o političkom identitetu srednjovjekovne Bosne. Dosadašnja historiografija, uza sve velike pomake i velika imena, boluje do danas od pitanja, kao i od odgovora koji se nude na to pitanje – čija je Bosna... U drugoj polovici 19. stoljeća najprije srpska, potom hrvatska i na kraju bošnjačka nacionalna historiografija, počinju tragati za suvremenim političkim identitetima naroda u čije ime istupaju. Prevalentna je bila teorija o srpskom porijeklu bosanske krune, o krunjenju Tvrtka I. Kotromanića u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Mileševi, a meni se čini da ova knjiga definitivno izbija podlogu za takvu i slične teorije, jer je Bosna imala svoj vlastiti politički, crkveni i kulturološki identitet, kompatibilan većini identiteta centralno-istočne ili zapadne Evrope.

- Ključnim se ispostavlja objašnjenje fenomena Crkve bosanske, bosanskih kristjana, kasnije pogrešno nazivanih bogumilima?

- Crkva bosanska u koncepciji ugarsko-bosanskih odnosa, kako sam ih ja postavio, neizostavno je pitanje. I da hoćete, ne može se zaobići. Koronator je bosanskih kraljeva, od Tvrtka I. Kotromanića do pred Stjepana Tomaševića, bio djed ili episkop Crkve bosanske. Ingerencija krunjenja bila je u Evropi biskupska, no kako je srednjovjekovna Bosna u spletu povijesnih okolnosti sredinom 13. stoljeća izgubila svoju katoličku biskupiju, te je bosanski kaptol dislociran u Đakovu, Crkva je bosanska ostala šizmatičkom. Odnosno, kako je nazivam, alternativnom. Ne htijući se podrediti Đakovu, dakle, Vatikanu niti Carigradu; Rim se njome najviše bavio, dok Carigrad i nije aktivno... Ostala je autokefalna, s vlastitom strukturom i teologijom, s ustrojem koji se po mome mišljenju oslanja na regulu istočnocrkvenog reda svetog Bazilija.

- No prvenstveno je riječ o političko-crkvenoj herezi, a ne doktrinarno-teološkoj, kao što se često tvrdi?

- Da, iako je to pitanje u dovoljnoj mjeri znanstveno rasvijetljeno i prije mene. Stoga sam se unutar njega posvetio ranije slabo razmatranom pitanju terminologije, pa sam cijelu priču s tzv. bosanskom herezom nastojao promatrati kroz terminološku prizmu.

Kad ugarski kralj Sigismund početkom 15. stoljeća poduzima vojne pohode protiv Bosne, svoje protivnike Bosance naziva on šizmaticima, hereticima, raskolnicima, paganima, manihejima itd. S prestankom neprijateljstva, prestaje i takvo ideološko etiketiranje. Kad se antagonizmi ponovno aktiviraju, ponovno se aktivira i taj heretizirajući rječnik, što ukazuje na njegovu političku dimenziju...

Pogromaški tekstovi

- Zanimljivo je prisvajanje bogumilstva kao temeljnog naslijeđa u bošnjačkoj etnogenezi, o čemu ste dosta i polemizirali.

- Rekao bih da se na svakoj drugoj stranici ove knjige direktno ili indirektno govori o tome. Lani sam u tekstu pod naslovom "Bošnjačka recepcija bosanskog srednjovjekovlja i geneza bogumilskog mita", pokazao nastanak, razvoj i političku upotrebu mita o bogumilstvu. Mislim da u mojoj argumentaciji nije bilo ništa sporno, iako je bilo reakcija. Argumenti iranista Ahmeda Zildžića ili književnice Jasne Šamić nisu me poljuljali, dok sam na niz pogromaški intoniranih tekstova Nenada Filipovića ustvari bio nagnan da sam reagiram... Stvari ostaju da se sagledaju jedino u znanstvenom kontekstu, a mit kao mit ne bi bio štetan da se direktno ne pretače u suvremeni politički diskurs. Bosna je komplicirana i osjetljiva zemlja, gdje naoko nevažne stvari mogu začas postati najvažnijima, pa je pravilno razumijevanje povijesti od krucijalnog značenja u izgradnji njezine moderne političke kulture.

- Bosnu ste prikazali pretežno kroz odnose sa srednjovjekovnom Ugarskom, no tu je i Turska koja tek nadolazi, okolne hrvatske pokrajine i Dubrovnik, Rim i Srbija koja tone...

- Da, mada je, generalno uzevši, jedan od putova kojima sam išao sustavno sagledavanje srednjovjekovne bosanske crkveno-političke povijesti unutar plima i oseka u zapadnoevropskoj kršćanskoj ekumeni. Tu se pokazalo da su svi potresi, kao npr. avignonsko sužanjstvo papa u 14. stoljeću, imali snažan utjecaj na Bosnu. U najmanju ruku, odražavali su se izravno na crkveno-političku njezinu tektoniku, a zatim i na ukupnost odnosa u zemlji i međunarodnim relacijama, to se vidi po mnogim izvorima. Posebno je značajno istaknuti da, bez obzira na pritiske, u tom periodu ipak nikad nije u pitanje doveden politički, vjerski i kulturološki identitet Bosne...

- Recenzenti dr. Džaja i prof. dr. Ivo Goldstein akcentirali su vaš vrhunski znanstveni pristup u tretiranju povijesnih izvora, kao i "originalni uvid u povijesne sklopove"... Možemo se vratiti na Braudela, očit je tu i duh njegove škole?

- Da, skupljao sam izvore u Dubrovniku, Zadru, Beogradu, Berlinu, Budimpešti i na Yaleu... Trebalo je vremena da sve to preturim preko ruku, da odvojim važno od nevažnog i pokušam naći u tome neki smisao. Naravno, često se vraćam na Braudela, smatram da on predstavlja apsolutno vrhunac svjetske historiografije. Čini se da poslije njega u historiografiji nije moguće napisati nešto bolje. Valjda sam i zato jako puno truda uložio na samo pisanje teksta, jer mi historičari često znamo biti ubitačno dosadni, neinventivni, sivi, suhoparni, stereotipni itd. Ne mogu sam govoriti je li mi uspjelo pobjeći od toga, ali priznajem da sam se jako trudio.

- Završavate s dvorsko-kulturalnim poglavljem, prije toga razmatrate i ekonomske odnose; i po tome je ovo rasna politička historiografija. Prvenstveno takve studije te interpretacije nedostaju bosanskohercegovačkoj znanosti?

- Objektivno uzevši, našoj historiografiji treba ovakvih djela. Ovo je prvi put da se crkvena i politička srednjovjekovna povijest Bosne promatra u okviru regije kojoj je u prvom redu pripadala, regije istočno-centralne Evrope, zajedno sa slavenskom masom, brojnim državama, kao i Ugarskom... Može se pratiti paralelizam u razvoju Poljske, Češke, Mađarske, Rumunjske, današnje Moldavije, Bosne, Hrvatske i Srbije. Vidljivi su pritom razni ciklusi, povezanosti i uvjetovanosti, vidljiva je pripadnost Bosne tom svijetu, dotle da su me neka otkrića tokom rada na knjizi prilično iznenadila. Jer, što nije manje važno uočiti, bio sam i sam prije toga pod utjecajem različitih stereotipa, no budući da je istraživanje potrajalo, vremenom sam se bio prisiljen rješavati jednog po jednog da bih išao dalje.

Crkva bosanska

- Navedite neki od konkretnih stereotipa koje imate na umu?

- Najkonkretniji je uobičajena teza o vrhovnoj vlasti ugarskih vladara nad srednjovjekovnom Bosnom. Zaista sam potrošio dosta vremena, kroz ruke mi je prošlo bezbroj dokumenata, knjiga i studija, dok se nisam oslobodio tog stereotipa i, potkrijepljeno jasnom argumentacijom, uvidio da srednjovjekovna Ugarska nije imala pravo nad Bosnom, kao što je objektivno imala nad Hrvatskom. Ali, postavlja se pitanje u čemu je problem ugarsko-bosanskih odnosa, ako nije bilo toga političkog prava... U ovoj knjizi nudim odgovor da se ugarsko-bosanski odnosi vrte oko centralnog pojma izmještene bosanske biskupije, sa svim dubinskim političkim refleksijama.

- Je li to prijelomni period bosanske povijesti, ujedno i njezine samosvojnosti, kakva se u toj mjeri nije ponovila?

- Pa, kad saberemo dislokaciju bosanskog kaptola, pojavljivanje Crkve bosanske – u izvorima 1325. godine, vjerojatno i ranije, i na koncu proglašenje kraljevstva 1377. godine, a kad se Tvrtko kao vladar-samodržac, po mom sudu, okrunio u Milima, u grobnoj krunidbenoj crkvi Kotromanića - onda ispada, prema važnosti tih događaja, da je tako kao što kažete. Bosna je tada formulirala crkveni i politički svoj identitet, ali ne u standardnim parametrima epohe i elementima koji su ugrađeni u tu genezu, kao što smo već spomenuli.

- Onda se radi i o realizaciji dodatne političke kvalitete, s obzirom na pritiske i originalnost izvedbe. Nije li riječ o vrlini kakva bi danas, da je ima, mogla preporoditi BiH?

- Slažem se, uistinu to smatram političkom kvalitetom srednjovjekovne Bosne. Bosanski vladari bili su tada prinuđeni da tragaju za alternativnim rješenjima radi očuvanja svoje suverenosti, i čini se da su ih uspješno pronašli. S današnjom situacijom to itekako ima veze, danas je potpuno jasno – barem ja tako doživljavam stvari – da se moderna Bosna ne može konstituirati na principu nacija-država. Ali, ne vrijedi to više posebno obrazlagati, trošiti energiju i riječi na dokazivanje toga, jer je taj koncept već doživio krah... Političari u Bosni i Hercegovini pritom užasno malo čitaju i uopće, ili u najvećoj mjeri, ne poznaju bosansku povijest.

Dugi proces

- Bi li čitanje ove knjige pridonijelo njihovu boljem razumijevanju i djelovanju? Bi li se identitet promijenio?

- Ne vjerujem, ovi političari ne mijenjaju svoju ćud, ako dlaku i bi. Potreban nam je proces dugog trajanja, stvaranje nove političke kulture, ne samo u Bosni i Hercegovini. To ne može ni u jednoj zemlji zavisiti samo od nekolicine političara, nego bi se moralo ticati škola, medija, parlamenta, čitavog društva... A teško je inače formulirati ispravnu politiku ako historiju ozbiljno ne uzmete u obzir. To je postulat kojeg posebno ne bih sebi dokazivao, pa ni njima.

- Nije došlo do propagiranog kraja povijesti devedesetih, no u BiH na neki način ipak jest. Ili se započela odmatati u drugom smjeru. Kad već niste senzacionalnim visočkim piramidama u knjizi posvetili ni slova, da ih makar ovdje spomenemo...

- Nisam, vjerojatno zato što nema ni piramide. Nisam se libio od početka tvrditi da je posrijedi izmišljotina, da nema u Bosni nikakve piramide. Tako sam s dotičnim istraživačem, gospodinom Semom, izašao i na neku vrstu TV-duela. Čudno je, međutim, koliko se ozbiljnih ljudi nalijepilo na tu priču i kako su reagirali. Za nekog inventivnog pojedinca sve bi to moglo danas-sutra poslužiti kao vrhunski materijal za prilično neobičan film koji počinje Semovim povratkom iz Teksasa ili silaskom direktno s neba... A ovih dana su geolozi iz Tuzle konačno došli u Visoko i ustanovili da je taj piramidalni oblik brda nastao prirodnim procesima. Nisu ni trebali izlaziti na teren, svatko tko imalo poznaje osnovnu periodizaciju starije historije mogao je pretpostaviti o čemu se radi. Ne znam kako će se to sve završiti, ali se bojim da će iza našeg Sema na kraju ostati samo rupe koje će netko morati sanirati. Onda će kantonima koji sada daju novac za iskopavanja, baš taj novac nedostajati za nužno saniranje štete.

________________________________
Copyright © 1993 - 2006 Feral Tribune. All rights reserved.


Prenj
Posts: 7022
Joined: 20/07/2004 08:59

Post by Prenj » 31/05/2006 09:12

Kako je tesko biti objektivan istoricar u ovim viskom istorije zagadjenim krajevima, pokazuje i sljedeci osvrt na Lovrenovicevu knjigu, pogotovo ako se prisjetimo nedavne Lovrenoviceve polemike u Danima i SB sa 'drugom stranom'.

http://www.hkz.hr/Hrvatsko_slovo/2006/578/dayton.htm
DAYTONSKE STRANPUTICE
Mate Kovačević

Hrvati kao endogeni Bosanci

Lovrenovićevo povijesno istraživanje poznaje osim "endogenoga" naroda i "endogenu" Crkvu

Nedavno su dva predstavljanja knjiga bosanskohercegovačkih autora u Zagrebu okupile posve oprečnu publiku, a i promotore po čijim se djelima vrlo lako mogao iščitati politički profil koji je na predstavljanju u Novinarskom domu pozamašne, čak epske knjige sarajevskoga historičara Dubravka Lovrenovića, više nego često dominirao i nad strukom. Za razliku od protagonista iz Perkovčeve ulice, predstavljanje desetak knjiga hrvatske književnosti u BiH pred prepunom je dvoranom Matice hrvatske, zahvaljujući Mirku Marjanoviću, Marku Karamatiću, akademiku Dubravku Jelčiću i Franji Topiću, unatoč mnoštvu svojih različitosti, kulturno zajedništvo i ljubav prema stvaralaštvu bar su na trenutak ujedinili svekoliko hrvatstvo.

Osporavanje hrvatske povijesnosti u BiH otklonili su i neki suvremeni muslimanski autori

Odavno se u Zagrebu nije osjetila tolika količina pozitivnih emocija prema hercegbosanskim Hrvatima. Na drugoj pak strani grada, mrzovoljni predstavljači Lovrenovićeve knjige, među kojima su i jedan od zadnjih komunističkih aktivista s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Neven Budak, te historik, kako je upozoravao još pokojni Miroslav Brant, s vrlo čudnovatim odnosom prema povijesnim vrelima Ivo Goldstein. Za razliku od Budaka, koji se specijalizirao za vremensko pomicanje hrvatske povijesti prema našim stoljećima, Goldstein je u dogovoru s odabranim vrelima, još u srednjem vijeku Bizant dovukao na hrvatsku obalu, iako se on tek tijekom dvadesetoga stoljeća dva puta pokušavao neuspješno ugnijezditi u Dalmaciji. Kako je, dakle u srednjem vijeku Dalmacijom vladao Bizant, a u njezinu zaleđu stanoviti "endogeni" stanovnici Bosne, koji nisu bili Hrvati, onda je vrlo lako zaključiti, kako su se Goldstein i Lovrenović našli na istim pozicijama, premda u različitim područjima, kao i Srbi kad su nakon Memoranduma SANU krenuli tenkovima na bizantizaciju Hrvatske.

Ovo osporavanje hrvatske povijesnosti u BiH otklonili su i neki suvremeni muslimanski autori, dok načelan stav o nepostojanju Hrvata u njoj najprije opravdava novovjeka osmanlijska osvajanja, koji su kao nasljednici Bizanta samo došli u svoje prirodno zaleđe na istočnoj jadranskoj obali. Nu, kako su Osmanlije otišli s povijesne pozornice, onda je prirodno da ih u Bosni naslijede njihovi bivši povlašteni bizantski podanici i muslimanski sljedbenici. Taj ključ se primjenjuje upravo sad na području Bosne i Hercegovine, kojoj se novim ustavnim promjenama još pokušava legalizirati podjela zemlje na srpski i muslimanski dio.

Premda povijest pamti mnoge ljude koji su se na sve načine pokušavali domoći bar komadićka vlasti, rjeđi su oni, čak i među takvima, koji su u borbi za njezin sjaj, stavljali na kocku i vlastita znanstvena načela. Lovrenovićeva se tragedija zato ne sastoji u silnoj volji za moć, koja ga je na kraju kao izbornoga gubitnika dovela na mjesto činovnika jednoga moralno dvojbenog W. Petritscha, koji je što za vlastite, a što za potrebe gospodara pljačkao hrvatski narod u BiH, dok mu je istodobno Lovrenovićeva vlada s odobravanjem za to pljeskala. I dok je politički neuspjeh opravdavan pljačkom Hercegovačke banke, apsurdno je narod, ma koliko se povjesnik trudio, koji u BiH sam sebe naziva Hrvatima imenovati nekim neodređenim "endogenim" izmišljenim imenom, osim možda tek za povijesno opravdanje srpsko-muslimanske podjele BiH, i to baš na račun Hrvata. Nije li u sličnu kampanju krenuo i reis ulema Mustafa Cerić najavljujući svojim vatrenim mostarskim istupom gotovo novi rat i progone katolicima. Kako Lovrenovićevo povijesno istraživanje osim "endogenoga" naroda poznaje i "endogenu" Crkvu, onda je očito s povijesnim pravom i efendija Cerić krenuo u obračun s tim katoličkim uljezima, kako bi valjda zemlji mogao vratiti njezin endogeni srednjovjekovni karakter.

User avatar
Drvosjeca iz Dejcica
Posts: 16772
Joined: 23/06/2004 15:46
Location: Sarajevo

Post by Drvosjeca iz Dejcica » 31/05/2006 09:36

Prenj wrote:Kako je tesko biti objektivan istoricar u ovim viskom istorije zagadjenim krajevima, pokazuje i sljedeci osvrt na Lovrenovicevu knjigu, pogotovo ako se prisjetimo nedavne Lovrenoviceve polemike u Danima i SB sa 'drugom stranom'.

http://www.hkz.hr/Hrvatsko_slovo/2006/578/dayton.htm
DAYTONSKE STRANPUTICE
Mate Kovačević

Hrvati kao endogeni Bosanci

Lovrenovićevo povijesno istraživanje poznaje osim "endogenoga" naroda i "endogenu" Crkvu

Nedavno su dva predstavljanja knjiga bosanskohercegovačkih autora u Zagrebu okupile posve oprečnu publiku, a i promotore po čijim se djelima vrlo lako mogao iščitati politički profil koji je na predstavljanju u Novinarskom domu pozamašne, čak epske knjige sarajevskoga historičara Dubravka Lovrenovića, više nego često dominirao i nad strukom. Za razliku od protagonista iz Perkovčeve ulice, predstavljanje desetak knjiga hrvatske književnosti u BiH pred prepunom je dvoranom Matice hrvatske, zahvaljujući Mirku Marjanoviću, Marku Karamatiću, akademiku Dubravku Jelčiću i Franji Topiću, unatoč mnoštvu svojih različitosti, kulturno zajedništvo i ljubav prema stvaralaštvu bar su na trenutak ujedinili svekoliko hrvatstvo.

Osporavanje hrvatske povijesnosti u BiH otklonili su i neki suvremeni muslimanski autori

Odavno se u Zagrebu nije osjetila tolika količina pozitivnih emocija prema hercegbosanskim Hrvatima. Na drugoj pak strani grada, mrzovoljni predstavljači Lovrenovićeve knjige, među kojima su i jedan od zadnjih komunističkih aktivista s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Neven Budak, te historik, kako je upozoravao još pokojni Miroslav Brant, s vrlo čudnovatim odnosom prema povijesnim vrelima Ivo Goldstein. Za razliku od Budaka, koji se specijalizirao za vremensko pomicanje hrvatske povijesti prema našim stoljećima, Goldstein je u dogovoru s odabranim vrelima, još u srednjem vijeku Bizant dovukao na hrvatsku obalu, iako se on tek tijekom dvadesetoga stoljeća dva puta pokušavao neuspješno ugnijezditi u Dalmaciji. Kako je, dakle u srednjem vijeku Dalmacijom vladao Bizant, a u njezinu zaleđu stanoviti "endogeni" stanovnici Bosne, koji nisu bili Hrvati, onda je vrlo lako zaključiti, kako su se Goldstein i Lovrenović našli na istim pozicijama, premda u različitim područjima, kao i Srbi kad su nakon Memoranduma SANU krenuli tenkovima na bizantizaciju Hrvatske.

Ovo osporavanje hrvatske povijesnosti u BiH otklonili su i neki suvremeni muslimanski autori, dok načelan stav o nepostojanju Hrvata u njoj najprije opravdava novovjeka osmanlijska osvajanja, koji su kao nasljednici Bizanta samo došli u svoje prirodno zaleđe na istočnoj jadranskoj obali. Nu, kako su Osmanlije otišli s povijesne pozornice, onda je prirodno da ih u Bosni naslijede njihovi bivši povlašteni bizantski podanici i muslimanski sljedbenici. Taj ključ se primjenjuje upravo sad na području Bosne i Hercegovine, kojoj se novim ustavnim promjenama još pokušava legalizirati podjela zemlje na srpski i muslimanski dio.

Premda povijest pamti mnoge ljude koji su se na sve načine pokušavali domoći bar komadićka vlasti, rjeđi su oni, čak i među takvima, koji su u borbi za njezin sjaj, stavljali na kocku i vlastita znanstvena načela. Lovrenovićeva se tragedija zato ne sastoji u silnoj volji za moć, koja ga je na kraju kao izbornoga gubitnika dovela na mjesto činovnika jednoga moralno dvojbenog W. Petritscha, koji je što za vlastite, a što za potrebe gospodara pljačkao hrvatski narod u BiH, dok mu je istodobno Lovrenovićeva vlada s odobravanjem za to pljeskala. I dok je politički neuspjeh opravdavan pljačkom Hercegovačke banke, apsurdno je narod, ma koliko se povjesnik trudio, koji u BiH sam sebe naziva Hrvatima imenovati nekim neodređenim "endogenim" izmišljenim imenom, osim možda tek za povijesno opravdanje srpsko-muslimanske podjele BiH, i to baš na račun Hrvata. Nije li u sličnu kampanju krenuo i reis ulema Mustafa Cerić najavljujući svojim vatrenim mostarskim istupom gotovo novi rat i progone katolicima. Kako Lovrenovićevo povijesno istraživanje osim "endogenoga" naroda poznaje i "endogenu" Crkvu, onda je očito s povijesnim pravom i efendija Cerić krenuo u obračun s tim katoličkim uljezima, kako bi valjda zemlji mogao vratiti njezin endogeni srednjovjekovni karakter.


Nesto ovaj tekst Mate Kovacevica smrdi na teoriju zavjere i zal za trecim entitetom u BiH.

Post Reply