Bosna i humsko plemstvo u 15. stoljeću.

[osa]

čisto za čitanje.



U narednih nekoliko poglavlja ili dijelova ovoga rada uz feudalnu kraljevinu Bosnu, političke odnose vremena te humsko, odnosno hercegovačko plemstvo doba, bit će riječi i o životu bosanske kraljice Katarine Tomaš, u širim društvenim krugovima imenom poznatije kao Katarina (Vukčić) Kosača. Kronološkim redom će biti obrađeni najznačajniji događaji njenog života, a posebno izdvojene neke "epizode" za koje se smatra da su ili da bi mogle imati utjecaja na njene životne odluke od njenog rođenja do godine pada kraljevine Bosne 1463. pod tursku vlast, pa sve do njene smrti - 1478. godine u Rimu.

Područje rada neće obuhvaćati mnoga imena političkih sudionika vremena tj. nema namjeru baviti se brojnim podacima i činjenicama vezanim uz političke prilike, istorodne vladajuće struje, frakcije ili tzv. plemenitaške kuće, inozemne utjecaje doba, pojedince itd. - Naravno, osim pojedinih ključnih. Takav osvrt uzeo bi mnogo vremena i prostora te vjerojatno skrenuo sa prave putanje čitateljevu pozornost kao i ovaj rad kojem je namjera biti uputstven te priručnikom u svrhu stručnog savjetništva u stvaranju određenog scenarija - ili nekog sličnog slikovnog ili glumačkog uprizorenja.

Ponešto o političkom ozračju u Hercegovini i Bosni početkom XV. stoljeća
Današnji naziv zemlje Hercegovine dolazi od njemačkog naziva za vojvodu - herzog. U prijevodu bi to doslovno značilo Vojvodina. No takav naziv nipošto nema veze sa današnjom pokrajinom na Balkanu u sklopu republike Srbije. Hercegovina se pravim imenom, tako reći od davnina i ranog Srednjeg vijeka nazivala Humskom zemljom, Humom, čak je u tom slučaju istoznačnica i naziv Zahumlje. Humska zemlja obuhvaćala je uglavnom kamenito ili kraško područje oko rijeke Neretve uglavnom istočno od ove tokom snažne rijeke, prostirući se sve do Dubrovnika i obuhvaćajući mjesta poput Dubrava, Stoca, Popova polja, Stona, Dabra, idući tako prema Travunji i granici sa Dukljom (otprilike područjima današnje Crne Gore - i to prema onim krajnjim južnim dijelovima, odnosno području strateški okrenutom prema primorju).1 Što se tiče zapadnih graničnih područja, nailazi se na maglovite i nejasne navode. Neretva je tako navedena kao svojevrsna crta prema zapadu i tu manje-više završavaju sve veće rasprave. No to je upitno i neprirodno s obzirom na gospodarske pokrete i trgovinu, a samim time i širenje političkog utjecaja. Prema zapadu, Hum odnosno Hercegovina, zasigurno obuhvaća i područje oko Ljubuškog, poput Klobuka te rijeke Tihaljine pa povremenim utjecajem ''ide'' zvukovnošću možda i dalje prema Imotskom. Na određen način sam se nameće dojam da je Hum odnosno Hercegovina mnogo veći i širi pojam, pogotovo nakon smrti velikog hercega Hrvoja. Ipak, u slučaju ovog rada te općenito; područje današnje Hercegovine otprilike smjerom od Ljubuškog prema Mostaru, pa prema sjeveru sa Konjicom sve dolje do Trebinja i Dubrovnika nazovimo Humom ili Humskom zemljom. Ponegdje se navode i područja uz obale rijeke Drine, točnije Podrinja, no sada je u takve rasprave možda i nepotrebno ulaziti.

Bosanski vojvoda, splitski herceg2 Hrvoje Vukčić 1350 - 1416. (otac mu Vukac, knez) glasovitog trećeg imenskog dodatka - Hrvatinić (od djeda Hrvatina, kneza u Ključu 1299. u tzv. Donjim krajevima),3 rodio se u Kotor Gradu na rijeci Vrbanji4 (današnji gradić Kotor Varoš u blizini Banja Luke) gdje mu je otac imao baštinu. Oženio se Jelenom, kćerkom cetinskog kneza Ivana Nelipića iz Omiša i tako postao hrvatski vlastelin. Bosanski kralj Stjepan Tvrtko koji je uspio ujediniti većinu hrvatskih ali i određen broj srpskih plemića u velikoj zajednici zemalja i područja južno od Velebita sa gradovima, Kninom, Splitom, Trogirom, Klisom, Omišom, Šibenikom., proglasio se 1390. kraljem Hrvatske i Dalmacije unatoč jakom ugarskom kralju Žigmundu Luksemburškom. Osobno je visoko cijenio Vukčićevu obitelj. Tako je na svom dvoru kod Visokog deset godina ranije, točnije 12. ožujka 1380. kneza Hrvoja imenovao vojvodom. Poslije smrti napuljskog kralja Karla Dračkog, Hrvoje Vukčić zajedno sa kraljem Tvrtkom se udružuje u savez protiv hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog.5 Cilj mu je bio otrgnuti se od ugarskog utjecaja i Budima te ujediniti hrvatske pokrajine Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsku. No to je bio vrlo zahtjevan i težak plan. Nedugo nakon djelomičnog uspjeha u svom naumu 1391. godine, Stjepan Tvrtko umire u pedesetoj godini života. Tvrtkovo postignuće i naslijeđe brzo se raspade pod slabim mu nasljednikom Stjepanom Dabišom koji sa ugarskim kraljem sklopi mir u Đakovu. Žigmund uskoro raznim prijevarama i prijetnjama prema Ostoji uspije da preuzme toliko željeni naslov hrvatsko-dalmatinskog i bosanskog kralja. Na kraće vrijeme se Žigmund okrenu od Hrvatske i Bosne da bi se pripremio za borbu sa Turcima koja se imaše odviti na Nikopolju. 1396. sa vojskom od oko 40 tisuća vojnika sastavljene od Nijemaca, Engleza, Poljaka i Francuza krene u boj sa turskim sultanom Bajazitom s ciljem da potpuno uništi Turke u Europi. Bajazit ga spremno dočekuje i razbi njegovu vojsku a Žigmund se jedva spasi bijegom pomoću lađe Dunavom u Crno more. Sljedeće godine vratio se preko Carigrada u Dubrovnik.6 Turci su ovom pobjedom sada imali gotovo otvorena vrata za prodore dalje prema Europi.





Kasnije Hrvoje kao saveznik napuljskog kralja Ladislava dobiva titulu hrvatsko-dalmatinskog bana. Općenito Hrvoje Vukčić bio je glasovit i moćan velikaš koji se volio prokazivati u posebnom sjaju i stilskom svjetlu svoga doba. Barem je to vidljivo na poznatom portretu iz njegovog za ono doba bogato ukrašenog misala. Na tom prikazu on je jahač na bijelom konju ukrašenom vrpcama i crvenkastim sedlom. U ratnoj je odori svečanog izgleda noseći posebni dugo koplje i štit na kojem je prikazan lav te polu-ispružena ruka koja drži mač. Obučen je po zapadnoj modi XIV stoljeća, vjerojatno kao talijanski velikaši noseći crvenu kapu u obliku vijenca ili u kojoj su zakićena tri pera. Vukčić je danas simbol snažnog i domoljubnog povijesnog lika no može se reći kako je kao spretan velikaš svoga vremena kroz promidžbu oko sebe gradio sliku vrsnosti i moći. On je darovatelj crkve i promicatelj vjere ali prije svega moćan feudalac koji na trenutke pokazuje veliku količinu neovisnosti i samostalnosti u odlučivanju. Vladarom je uz primorske gradove te otoke i velikih dijelova takozvanih Donjih Krajeva ili Kraja, tj. porječja rijeke Vrbasa do Banjaluke koja uskoro još više proširuje. Hrvojeva moć i naklonost Ladislavu Napuljskom izaziva bosanskog kralja Stjepana Ostoju. No njega Hrvoje svrgava i zakonitim kraljem umjesto sebe, za kralja proglasi sina Stjepana Tvrtka. To bijaše Stjepan Tvrtko II. 1404 - 1409. U vrijeme prve vojne protiv Bosne 1405. god. ugarski kralj Žigmund oženio se kćerkom Hermana Celjskog - Barbarom, te odluči da ponovno napadne Bosnu u više navrata, no svi su bili bezuspješni. Uvidjevši da Bosnu teško može zauzeti svojim pohodima odluči da papu Grgura XII. nagovori da povede ''križarsku vojnu'' protiv tobožnjih brojnih krivovjernika bogumila po Hrvatskoj, Bosni i Dalmaciji. Sakupivši tako veliku vojsku 1408. god. provali u Bosnu te na izdaju zarobi kralja Stjepana Tvrtka II. skupa sa stotinu i sedamdeset velikaša koje sve osim kralja na povratku kod Dobor-grada pogubi na okrutan način. Na glas o toj nesreći herceg Hrvoje se pokori kralju Žigmundu, te tako nakon čak dvadeset i pet godina borbe hrvatski ustanak protiv ugarskog protivnika bijaše ugašen. Uz navedeno, Hrvoje nedugo prije izgubio otoke (Brač, Hvar i Korčulu) i Split u sukobu sa Sandaljom Hranićem. Hranić je bio zauzet u borbi sa Turcima, a to je 1413. iskoristio vojvoda Hrvoje kako bi mu iznenadnim napadom oduzeo posjede. Žigmunda je to razljutilo do te mjere da je naredio svojim velikašima da odmah napadnu Vukčićeve zemlje. U novonastaloj situaciji Split je najprije odbacio Hrvojevu vlast. Hrvoje se nakon toga povlači u Jajce 7 ... grad koji je sam podigao najvećim dijelom te ga općenito obogatio; građevinski, kulturno, utvrdio vojno i upravno, postavivši ga tako kao najznačajniji grad u Bosni tog vremena. Na izgradnji brojnih objekata u navedenom sudjelovali su vrsni dalmatinski klesari i arhitekti.

Ipak, Žigmund na kraju od svih hrvatskih velikaša bi priznat za kralja. Ladislav Napuljski vidjevši da neće moći poslije takvih prilika ostati na hrvatskom prijestolju odluči da se na krajnje podao i sraman način izvuče iz novonastale situacije. Prodaje prava na Dalmaciju za 100 tisuća dukata Mletačkoj Republici! Tako Venecija bez borbe steče najveću korist od međusobnih sukoba Hrvatske i Ugarske ostavši prisutnom u Dalmaciji sve do svoje propasti 1797. god.8 Godine 1416. umire zasigurno po političkim ali i kulturnim postignućima te značenju veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

Sudeći po upletenosti državica sa talijanskog poluotoka u hrvatske i bosansko-humske poslove, može se zaključiti kako je postojala jaka prekomorska sveza talijanskih knezova i visokog plemstva sa domaćim velikašima. Jer što bi osim papinske vlasti koja je u to doba vrhovni autoritet u zapadnoj Europi u dalmatinskim, hrvatskim humskim i bosanskim područjima radio primjerice jedan napuljski feudalac visokog ranga poput Ladislava Napuljskog i sličnih? Očito je preko-jadranska politička konekcija bila i veća nego što danas možemo zamisliti. O sličnoj svezi sa Ugarskom ne treba ni raspravljati - ugarska prisutnost bila je skoro pa svakodnevna i vrlo očita. Ugarski se kraljevi tako u razdoblju od svakih nekoliko godina zalijeću u pohode ili imaju teritorijalne težnje prema Hrvatskoj i Bosni. Hrvatska je ponešto razvijenija od Bosne imajući dužu tradiciju političke samostalnosti i to je donekle štiti, dok je Bosna na raskršću naroda a štite je ponajviše njena priroda; brdovitost, riječne udoline, šume, gore i planine. Na takvim područjima napredovanje većih grupacija srednjovjekovnih vojski je gotovo onemogućeno.

Godine 1414. upadoše Turci u Bosnu iz tri pravca, jedan je išao dolinom Bosne prema sjeveru, drugi preko zapadne Bosne prema Hrvatskoj, a treći dolinom Vrbasa do uskoplja na sam teritorij vojvode Hrvoja. Turci sada u prodoru počeše da pustoše šireći strah te se velik broj velikaša odluči skloniti u susjedni Dubrovnik. Turci odjednom u Bosni naspram kralju Stjepanu Ostoji postaviše protukralja Tvrtka II. kojeg podržaše i knez Pavao Radenović i njegov sin Petar Pavlović 9.Pavlovići kao plemićka kuća već tada pokazuju velik utjecaj i moć u Južnim krajevima. No ubrzo su se Turci povukli iz Bosne sa velikim plijenom ostavljajući za sobom nered i pomutnju među vlastelom. Turci su se vratili i sljedeće godine, no sada ih je kod Usore u tzv. ''dobojskoj bitci'' dočekao ugarski kralj koji nije mogao više trpjeti česte pljačkaške upade. Ugarsku vojsku kojoj se nisu pridružili vodeći bosanski velikaši iako su bili u navodno dobrim odnosima sa Žigmundom Turci su potukli nanijevši Ugarima velik poraz. Sljedećih deset godina ugarski utjecaj u Bosni je time uvelike oslabio. 1416. sa snovima o vraćanju Splita i oduzetih mu zemalja prema Hrvatskoj, umire vojvoda Hrvoje a njegove zemlje razdijeliše među sobom Mlečani, Dubrovčani i kralj Stjepan Ostoja koji se odluči oženiti Hrvojevom udovicom Jelenom. Pod njegovu vlast tako je dospjelo Jajce i još neke zemlje u sjeverno-zapadnoj Bosni. Za to vrijeme u Humu započinje žestoki sukob Kosača i Pavlovića, a u Bosni se stvaraju uvjeti za novi građanski rat. Kosača se 1420. udružuje sa Turcima i njihovom Portom - od lat. portus - vrata, dok bi doslovni prijevod naziva Porta prema turskom bi bio, kancelarija paše ili velikog vezira,inače, osmanska vlada.10 U novoj vojnoj i jednoj bitci pogiba i sam vojvoda Petar Pavlović. U Bosni se protukralj tvrtko II. Tvrtković s turskom pomoću nameće kao vlast te mu se pridružuje i vojvoda Sandalj koji je u ratu sa Pavlovićima zbog nekih prijašnjih posezanja za posjedima. Uz podršku i brojnih drugih bosanskih velikaša uspješno potiskuju kralja Stjepana Ostojića i Pavloviće. Tvrtko II. te godine se sljedeće godine proglašava kraljem Bosne i vlada do 1443. god. Turci mu u vladavini ne smetaju jer su se već povukli iz zemlje.11 U međuvremenu Bosna kao kraljevina doživljava koliki-toliki uspon.

[osa]

Može se reći kako je jedno vrijeme glavni grad Hercegovine bio Blagaj. Smješten iznad izvora rijeke Bune koja je lijeva pritoka Neretve, kao utvrđeno i uređeno sjedište lokalnog velikaša slovio je i kao hercegovo vrlo omiljeno mjesto. Kao točka koja sa jedne strane i jednim dobrim dijelom nadzire dolinu rijeke Neretve (pogledom prema zapadu) i put prema Stocu i jugoistoku..., nalazio se nedaleko brda Hum kraj Mostara. Ovdje bi moglo biti upitno na koju se točno lokaciju po imenom Hum misli? Iako možemo reći da je mjesto tvrdog grada Blagaja i današnjih ostataka starog stolnog mjesta orijentirano prema specifičnom brdu Hum, također se možemo pitati ima li opći naziv Zemlje kakve veze sa zempljopisnim oblikom iznad grada Mostara? - Ili je možda sve samo rasprostranjeni običaj nazivanja i puke podudarne slučajnosti?

Inače, Blagaju izrazito blizu brdo Hum iznad Mostara moglo je kao takvo dobiti ime prema Zemljici humskoj, dakle obratno prvoj mogućnosti. Samim svojim izgledom ova krška uzvisina nepravilnog polu-loptastog oblika dominira prostorom mnogo više od Blagajske uzvisine, usjeka ili okolice uopće. No to sad i nije toliko važno, mada valja napomenuti kako se Mostar danas diči svojom povijesno-kulturnom svezom sa Kosačama i cjelokupnim naslijeđem toga doba. U gradu postoji dom kulture koji nosi ime ovog vojvode, a pred njim se odnedavno nalazi i spomenik kraljici Katarini Kosača kćerki hercega Stjepana, koji su primjerice Mostarci prihvatili bez ikakvih u javnosti poznatih pomisli na protivljenje - dakle sa velikim odobravanjem. Iako je vrlo zadovoljavajući izgled brončanog spomenika tj. odljeva, poprilično je upitno kako je točno kraljica izgledala u svojim srednjim godinama? - Kako je izgledala uopće? Teško je sa sigurnošću reći. Nije rijetkost da u nekim poslovnim uredima naiđete na kopiju poznatog portreta lika mlade kraljice koji prema promatraču upečatljivo gleda sa svojim crnim očima dok se iza nje vidi neki grad na uzvisini, po mogućnosti upravo rodni joj kraljevski grad Blagaj ili možda Bobovac u kojem je kasnije živjela. Katarina je s vremenom sve više popularna i omiljena u narodu, mada se o njoj kao i povijesti naših prostora još uvijek vrlo malo zna ili uči u školama. Još je mnogo informacija i zapisa skriveno po mračnim podrumima, odnosno crkvenim te pogotovo franjevačkim arhivama. Mostar je kao naselje iznikao ponajviše za vrijeme turske vladavine u XVI. stoljeću kada je i izgrađen nadaleko poznati kameni Stari most. U do sada poznatim izvorima mjesto današnjega Mostara prvi put se spominje 3. travnja 1452. u jednom spisu Dubrovčana, u kojemu oni pišu da se knez Vladislav, sin hercega Stjepana, njihova neprijatelja, odmetnuo od oca sa svojom majkom, i da je zauzeo grad Blagaj, Tođevac, Vratar u Sutjeskoj i dvije tvrđave na Mostu Neretve. Dvije godine poslije toga, točnije 1. lipnja 1454. napuljski kralj Alfonso I. Aragonski (1442 - 1458.) u povelji kojom uzima u zaštitu hercega Stjepana, nabraja sve Hercegove posjede i gradove. Između ostalog tu je i grad Most s pripadnim mjestima, grad Nebojša u župi Večerići te gradovi Borovac i Biograd na lijevoj obali Neretve kod Konjica.12


Blagaj


Prvotni mostarski most kojeg spominju Dubrovački trgovci bio je najvjerojatnije drvena konstrukcija koja je visjela na jakim željeznim lancima. Kod pojedinih autora navodi se kako je 1466. godine ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin na tom mjestu podigao kameni most. To ne bi moglo biti točno s obzirom da na tom mjestu uvjeta i vremena ali i znanja za gradnju pouzdanog kamenog luka nije bilo. Kameni most sagrađen je u Mostaru tek 1566. godine i to se sa sigurnošću može reći sudeći po zapisima turskih kroničara iz XVII. stoljeća, poput Evlije Čelebije.13 Sa znatnom sigurnošću se pak može reći kako su u doba odmetnutog hercegovog sina Vladislava na obalama zasigurno postojale nadzorne građevine tj. kule koje su stajale iznad lančanog mosta. Dubrovački ljetopisac Jakov Lukarić u svojim Dubrovačkim analima zabilježio je 1605. god. da je Vladislav nakon zavade sa svojim ocem, zauzeo Blagaj i zatim i Mostar, čija se tvrđava nalazi na rijeci Neretvi, a sagradio ju je 1440. Radi-gost, kućni upravitelj Stjepana Kosače. Dodatak u imenu .-gost govori nam da se radi o bogumilskom nazivu ili činu ili možda o nečemu većem s obzirom da mu je povjerene gradnja ovako važnog objekta. U povelji od 3. veljače 1445. herceg Kosača Radina naziva ''starcem'' kao i Dubrovčani u jednom pismu iz travnja iste godine. Po Dubrovčanima - to bi bio Radin Butković, osoba u službi Kosača i vjerojatno je u kroz tu službu bio nadglednik radova. 14

Mostar je dakle prvotno trgovinski a potom i vojno značajna prometna točka kojom je Kosača nastojao općenito učvrstiti svoj položaj u okrugu Blagaja i dalje prema sjeveru. Iznad mosta nalazi se brdo Hum zaobljenog oblika, masivom manjim dijelom spojeno za susjedno Brkanovo brdo. Inače, nalazimo da diljem današnje Hercegovine postoje razne izvedenice iz imena Hum, poput: Zahum ili Zahumlje, Podhum, Humac i sl. Može se reći da se tek od početka XV. stoljeća ili bolje rečeno u prvoj polovici istog, određeni velikaši posebne političke i gospodarske moći počinju glasno nazivati hercegom, što su onu u biti i bivali - vojvode. Ta njemačka inačica titule tj. svečani naslov potječe iz navedenog razdoblja, a naročito se sviđala visokim plemićima poput Hrvoja Vukčića te posebice Stjepanu Kosači, tadašnjem gospodaru većeg dijela Humske. Valikaši poput njega i službeno preuzimaju te titule stavljajući ih u protokolarni optjecaj i na znanje kroz povelje, upravne spise, darovnice i sl.

Ako su protekla stoljeća bila vrijeme udaranja temelja svojevrsnoj bosanskoj nezavisnosti i državnosti, može se reći da je kraj XIV i velik dio XV stoljeća bio krajnje politički nepredvidiv, nemiran i protkan borbom za posjedima te političkom moću. Od 1380. do 1415. god. traje razdoblje borbe za učvršićvanje Bosne kao kraljevine i gradnje zaštite od vanjskih utjecaja. No također, karakteristika toga vremena su učestali međusobni sukobi između humskih odnosno bosanskih plemenitaša. U stalnoj borbi za vlašću i većim brojem posjeda, vladarske kuće i moćnije obitelji se iscrpljuju u manjim bitkama otvarajući time put za lakši upad; prvotno ugarskih, a potom i mnogo pogubnijih turskih vojski. Pavlovići i Kosače se tako primjerice svako malo sukobljavaju oko raznih pitanja - počevši od zemlje pa sve do političkog opredjeljenja ili strane naklonosti. Često su između sukobljenih strana posrednici ili miritelji i bosanski velikaši te kraljevi. No umjesto iskrenih namjera stvaranja povjerenja i pomirenja, više je onih koji u tom posredništvu pokušavaju manipulirati političkim bodovima za vlastiti interes. Stvara se tzv. ''vrzino kolo'' ili klupko koje se sa svakim pokušajem popravka sve više zapliće. Također, promatrajući sve iz određenog sociološko-moralnog karaktera, stječe se dojam kako je Bosna tog doba zemlja spletki, spletkarenja, borbe za moć te ljudske dvoličnosti u pogledu političkog odlučivanja i upravljanja. Uz sve navedeno, može se reći kako je Bosna i zemlja protuslovlja

[osa]

Ako su bosanski tj. humski velikaši svoga doba vješti u raznoraznim zakulisnim igrama, onda će Turci kasnije za njih biti majstori političkih ucjena, spletki i igre iz sjene. U njihovoj kulturi - posebice u određenim sjedilačkim te lokalno - upravnim redovima, vještina zakulisnog djelovanja, odlučivanja te povlačenja konaca iz sjene te krajnjeg uklanjanja političkih protivnika stoljećima je razrađivana do pojedinačnih krajnosti. Iako je to možda praksa u većini feudalnih zemalja Europe, u Bosni se drevne, životnom tegobom istančane a nerijetko i mračne čovjekove težnje ujedinjuju sa novo-pristiglim kulturama sa istoka. To je u ovom slučaju kultura Male Azije i tursko-seldžučkog načina vođenja politike.15 Pogotovo osvajačke politike. No treba biti jasno kako u predstavljanju Turaka kao takvih kakvi jesu tj. - okrutnih i nezasitnih te došljaka koje uglavnom prati negativno i zloslutno ozračje, veliku ulogu je igrala tadašnja europska propaganda. Jedan od takvih centra propagande bio je habsburški dvor. Primjerice Rudolf II. u drugoj polovici XVI. stoljeća ciljano se bavio propagandom protiv Turaka kojima su pripisivana razna zlodjela (poput ubijanja male djece i sl.).16 Iako je neosporno da su sustavna širenja ovakvih informacija dovela do općeg straha i nepovjerenja sve do danas. bez sumnje se može reći kako Osmanlije doista provode neviđeno okrutne metode koje može smisliti i provoditi samo neki krajnje zao um u institucijama tadašnjeg Carstva.

Jedna od takvih sustavnih metoda provođenja nezamislivo okrutnih i zlih pustošenja pojedine napadnute kršćanske zemlje jest i otimanje dječaka i odvođenje na islamski vojnički preodgoj. Dokud je to sve išlo govori i činjenica da su takvi mladići pod imenom janjičari kao svojevrsne posebno uvježbavane ratne postrojbe, kasnije i sami vršili ubojstva i napade na svoje nekadašnje sunarodnjake. Iako je i sama u mnogim društvenim korijenima bila pokvarena, Europa takve opakosti dotad još nije vidjela.

Služeći se svojevrsnim metodama "spaljene zemlje" i terora nad stanovništvom, Turci su pomoću lake konjice i masovnih upada u mjesta brzo zauzimali napadnute zemlje. Vlast su također brzo razdjeljivali između sebe. Sultani su svoje ratne vođe nagrađivali velikim komadima zemlje ohrabrujući ih da dodatno osvajaju još više. Osmanlije stvaraju robove otimajući kršćanske žene i djecu te odvodeći ih u ropstvo prema istoku. Čine sustavna zvjerstva namjerno stvarajući atmosferu propasti i strave u redovima običnog priprostog puka. Kronike tog doba govore kako su se činili nezaustavljivima poput bujice.

U Srbiji se brane i najduže odolijevaju sjeverni dijelovi, Smederevo i Beograd koje u više navrata turske čete opsjedaju sa namjerom da preko njega provale prema Slavoniji, Ugarskoj i Beču. U napadnutom Beogradu svojevrsnoj strateški izuzetno važnoj točki obrane koju ugarsko-hrvatski kraljevi nipošto ne žele izgubiti.posade su nerijetko mješovite sačinjene od; Srba, Hrvata, Ugara, Poljaka, Nijemaca itd. Iz razdoblja druge opsade Beograda u godini 1456., poznato je ime vojskovođe Janka Hunyadija i propovjednika Ivana Kapistrana (eng. John Capistran). Tursku vojsku od čak 150 000 ljudi pod vodstvom sultana Mehmeda Fatiha (tur. Osvajača) uvjerljivo potuče i rastjera kršćanska liga okupljena pod novom "križarskom" vojnom. Ta pobjeda smatra se najslavnijim djelom ovog hvaljenog vojskovođe. No iste te godine u Zemunu umire Hunyadi a nedugo nakon njega u Iloku i gorljivi propovjednik Capistran.17

Sultan Mehmed od Bosanskog kralja i hercega Stjepana tražio je inače da mu pomognu u napadu na despotovinu Srbiju tako što će mu darovati 10 000 tovara hrane. Nakon što mu je zahtjev propao, 1457. ponovno od kralja Stjepana Tomaša traži četiri grada u zapadnoj i središnjoj Bosni koji bi mu poslužili u ponovnim akcijama prema Hrvatskoj i Ugarskoj.18 Sudeći po ovakvim zahtjevima očito je sultanom vladala ogromna osiljenost pomiješana sa drskošću ali i neznanjem. Iste godine Turci provaljuju u Bosnu. Vidjevši da se sprema velika nevolja, Dubrovčani u strahu čine sve da nekim potezom ili odlukom ne isprovociraju Osmanlije. Rimski papa Kalikst III. uviđa da se kralj bosanski kralj Tomaš neće uspjeti obraniti od Turaka te u određenoj protumjeri imenuje križarskim kapetanom albanskog narodnog junaka Skender-bega Kastriotu, katolika po vjeri.19

Osmanlije se kroz duže navedeno razdoblje svako malo zalijeću i na Dubrovačku republiku koju ucjenama pokušavaju oslabiti. Zidine Dubrovnika su snažne no ipak su diplomacija i podmićivanje turskih ''gospodara rata'' glavni element koji muslimansku silu odvraća od ovog samostalnog jadranskog grada utvrde.Turci su inače starinom bili narod nomadskog načina življenja porijeklom iz područja oko Kaspijskog mora i nizine Turan (Turkestan). U XIII. stoljeću - vjerojatno pod snažnim mongolskim utjecajem ili pritiskom Džingiskana - jedan dio takozvanih plemena Turaka preselio se u Malu Aziju, gdje se njihov vođa Osman negdje uoči XIV. stoljeća proglasio sultanom, primivši sa svojim narodom islam. Po njemu se prozvaše Osmanlije. Ta plemena su bila poznata po svojoj hrabrosti te ih je često i bizantski kralj zvao u pomoć primjerice protiv cara Stefana Dušana i domaćih suparnika. Godine 1352. pređe Sulejman - Osmanov unuk, tjesnac Dardanele te izneneada osvoji utvrdu Zimpi nedaleko Galipolja. To je bilo prvo europsko mjesto što su ga Turci osvojili.20 Lagano je počinjao uspon turske vladavine nad tim bizantskim područjem.

Što se tiče odnosa sa bosanskih plemića prema muslimanima, on je najvećim dijelom bio utemeljen na nepovjerenju, predrasudama, mitovima i prepričavanjima. Križarski ratovi par stoljeća prije o muslimanima su donijeli uglavnom loše pripovijesti. Također je za stvaranje klime straha i nužnosti borbe do smrti protiv muslimanskih vojski zaslužna bila i bizantska te Sveto-rimska, donekle opravdana propaganda. A takve neprovjerene, prema javnosti i puku ciljano odaslane pripovijesti trajale su od godine 1100. i godina tik poslije prvog križarskog pohoda na Jeruzalem. No nisu samo kršćani istočnog i zapadnog obreda sa nevjericom i strahom gledali na novo-pridošle muslimanske došljake. Strah i nerazumijevanje postojao je također i kod Turaka. Kršćani su kategorično nazivani nevjernicima i tome nije bilo javne rasprave. Može se u neku ruku reći da strah pomiješan sa kulturalnim neznanjem dobrim dijelom pogoni obje strane da čine zvjerstva na bojnom polju ili nad pokorenima. Ipak i nevezano za osvajačku i političku stranu povijesti... nedvojbeno je da su Osmanlije i stoljetna turska vladavina donijeli te utkali u Bosnu i Hercegovinu neke posebne kulturne običaje, šarenolik način govora, odijevanja, raznovrsnu hranu i jela; općenito, nov odnos prema svakodnvnom međuljudskom ophođenju, tempu življenja, "mjerenju" stvari i pojava.

[generator]

Dobra tema, znas li porijeklo plemstva u Bosni i Humu ?

[osa]

Tako od početka stoljeća sve više rastu i stasaju uvjeti za građanski rat.21 Sukobi su toliki da se čini da svi ratuju protiv svakoga. Vojvode i njihove plemićke pristalice često odlučuju o tome koji će kralj biti na vlasti., tko imati pravu a tko ''vladavinu samo naizgled''. U takvim se odlukama, igrama a nerijetko i spletkama s vremenom počinju isticati: herceg Hrvoje Vukčić - Hrvatinić, te kraljevi poput Stjepana Ostoje, koji primjerice 1409. po drugi put sjeda na kraljevski prijestol na njemu ostavši do 1418. god.. vojvoda Vlatko Hranić - potomak bosanskog župana Vuka od takozvanih Južnih strana zvanog još i Hrana... kasnije herceg Stjepan Vukčić Kosača sinovac Sandalja Hranića koji ga vjerojatno 1435. nasljeđuje.22 Uz navedena prezimena kao vrlo značajne glave velikaških kuća tu su Pavao Radinović, kasnije njegov sin Radoslav Pavlović u Podrinju, Kovačevići, Radivojevići, Zlatonosovići23, Zvijezdići - potomak ovih je fra Anđeo Zvizdović koji je od sultana Mehmeda II. el Fatiha dobio Ahdnamu,24 povelju o slobodi katoličke vjeroispovijesti u Bosni.

Iako su prezimena mnogih obitelji danas u osnovama utvrđena i prepisana iz prašnjavih arhiva u knjige, za mnoga prezimena još se točno ne zna otkuda su ili kako su nastala. Što se tiče prezimena - tako reći - običnih pučana koja su na našim prostorima tek počela da se upotrebljavaju prije nekih par stoljeća - točnije carskom habsburškom odredbom iz sredine XVIII. stoljeća; za poznatija stara plemićka imena treba pak reći da se umnogome temelje na jednostavnoj nadogradnji nastavka na imenski korijen. Tako u preko osamdeset posto slučajeva vlastelinska prezimena nastaju od osobnog imena oca, djeda, naslova nekog znamenitog poduhvata ili tjelesne osobine na čiju se imensku osnovu potom dodaje nastavak -ić. Uz to, popularnost imena Stjepan tijekom stoljeća kraljevske Bosne suvremene izučavatelje povijesti zna ponekad dovesti i do poteškoća u postavljanju prema redu rada, suodnosu likova i sl. Očito da se tradicija spomenutog doba često mješala sa nemaštovitošu u dvanju osobnih imenima kada uzmemo u obzir da je svaki drugi ili čak svaki sljedeći visoki plemić ili poglavar po nasljedstvu nosio ime Stjepan.

Ponekad konfuzna jednoličnost bosanskih prezimena sa nastavkom ić donekle se nastoji razbiti i pomoću kićenih obiteljskih grbova na koje se dodaju razni slikovni elementi kao što je već običaj u Europi toga doba. Najčešći prateći likovi su životinje i (agresivne) zvijeri poput lavova, medvjeda?, razne grabežljive ptice, polu-zmajevi, zmije, jeleni, konji, i sl. Svakako, tu su uvijek prisutne lente, kacige, krila, tvrđave, simboli poput zvijezda, mjeseca, koplja, kocki, čak i izgledom neobičnih ljudi koji nose razne predmete25. te razne među-kombinacije navedenih. Iz današnjeg kuta se sve to doima kao dječja igra no u biti je bilo vrlo ozbiljno shvaćano. U pitanju je bila čast pojedinca te kroz njegova djela cjelokupna čast imena krvne zajednice koje nosi. Zbog te časti se nerijetko povlačilo oružje i znala je "pasti" krv. Časno ime i obiteljski grb bili su jedan od vrhovnih identifikacijskih znakova.

Većina njih povremeno ili učestalo sudjeluju u borbi za vlast ili poziciju bližu prijestolju. Kosača je od samog dolaska na vlast u tzv. Južnim stranama ili Zahumlju u otvorenom sukobu sa velikašima Pavlovićima te hoće da ih u potpunosti ''istrijebi''. Pavlovići su inače gospodari trebinjski, a sa Kosačama ih veže krvna veza. Naime, Teodora sestra kneza Stjepana udata je za Radoslava Pavlovića.26 U međusobnoj mržnji te dvije kuće, natječu se tko će više napakostiti drugome. Tako običaj pozivanja Turaka u pomoć kojeg je najozbiljnije utemeljio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, sa ovom dvojicom postaje gotovo norma. 1449. godine Turci upadaju na zemlje i posjede Pavlovića pustošeći ih. Dvije godine prije toga Kosača uz dogovore sa papinskim legatom prelazi na katoličku vjeru uz zakletvu Papi da bi ga možda na neki način obmanuo te time stekao određene poene ili sam službeni naslov hercega. 1448. godine mu taj naslov i stiže od cara Fridrika III27, a vjerojatno po preporuci Pape Nikole V.28 No iste ili možda već početkom sljedeće godine uzima naslov hercega od Svetoga Save, čime se očito vraća krivovjerju. Papa je na određen način obmanut. Dubrovčani vojvodi taj naziv odmah priznaju te ga čak u dobroj namjeri izbjegavanja rata prebacuju i na njegovu djecu. No već sljedeće godine Kosača ratuje protiv Dubrovnika koji čini sve na miran i diplomatski način da ne dođe sukoba. Planira napade u dogovorima sa Napuljskim kraljem, Genovežanima, čak i Aragonskim kraljem, Mlečanima te naravno Turcima. No bezuspješno jer se od kraja 1450. Kosača nekoliko puta sa četama zalijeće na Konavle pljačkajući ga te sa topovima bombardira sam Dubrovnik29 (u ljeto 1451.). Dubrovčani uz svoje podižu i unajmljene talijanske pješake, njih oko 5 000. No uskoro ih na dogovorenoj čistini izvan grada Herceg žestoko potuče. Na bojnom polju ostalo je tako na stotine mrtvih tijela vojnika i plemića. Začudno, herceg Kosača je bio član dubrovačkog plemstva tj. građanin, a Dubrovčani sada već koliko-toliko nemoćni na lijep su način sugerirali da kao takav ne smije udarati i ići u neprijateljstvo protiv svoga grada! Turci sa kojima je Kosača u nekoj vrsti savezništva ohrabruju ovakvo ponašanje hercega na što on u sljedećih nekoliko godina opet počinje da skuplja čete u nadi da osvoji Dubrovnik. Kako navode spisi - Dubrovčani u krajnjem pokušaju čak javnim proglasom raspisuju ucjenu na Kosačinu glavu da bi se riješili kako se govorilo - izdajnika i napasnika. te .tko ga pogubi da će dobiti nagradu od 15 000 zlatnih dukata i doživotno svake godine 300 dukata uz kuću u gradu u vrijednosti 2000 dukate te doživotni status građanina!

Rat između herecega Kosače i Dubrovnika potraja oko dvije godine. Njime se najviše okoristiše Mlečani koji 1452. zauzeše hercegove zemlje; donju Neretvu ili područje oko Metkovića i Krajinu (oko Makarske), doprijevši tako na jugu Dalamacije sve do granica sa Dubovačkom republikom.30Ostaje vrlo dvojbeno i upitno što zapravo znači taj naslov Hercega od Svetoga Save? Ima li ta titula doista veze sa srpskim svecem i naslovom ili je to takav običaj doba s obzirom na povezanost i blizinu bizantskog kulturnog utjecaja? Srpski knezovi i velikaši u Kosačino vrijeme nisu prisutni niti ozbiljnije aktivni u Humu i Bosni, a Kosača se više puta javno očituje kao pripadnik zapadnog kršćanskog obreda. pa se tako ne može naći neka direktna veza između te titule i pravoslavlja.31 U Dubrovniku primjerice i dan danas nalazimo osobna imena vrlo slična nekim srpskim ili pravoslavnim korijenima ali to ne znači da su osobe koje nose to ime srpskog ili pravoslavnog pripadništva. To je kulturalna i povijesna ostavština strane vladavine u ranom srednjem vijeku. Uz ovaj službeni i svima očiti naslov, Kosači se ujedno od strane Dubrovčana pripisuje i neka firentinska priležnica sa kojom je uvelike ljubovao na sramotu svoje zakonite žene Jelene. Iako se točno ne zna tko je bila ta Firentinka, vjeruje se da je trgovačkim putem stigla u Hercegovinu i Kosači tako reći, zapela za oko. Dubrovačka promidžba nastojala je raširiti ovu sramotnu vijest diljem Europe da učini što veću štetu Kosači.32 No izgleda da je on nastavio sa običajem svoga velikaškog života punog silništva, uživanja i utrke za još većom moći. Nema dvojbe kako je vojvoda Kosača bio domišljat, silan, ratoboran i u odlukama krajnje nepredvidiv čovjek ali se sa istom takvom sigurnošću može reći kako je bio i veliki domoljub. Hercegovinu je želio ojačati i osamostaliti nekad do te mjere da se sukobljavao sa svima onima koji nisu mislili kao i on. Ratovanje sa Dubrovnikom i bosanskim kraljem, naginjanje čas vjernosti papi, čas nekakvoj zasebnoj domaćoj crkvi, pozivanje Turaka u pomoć u sukobu sa trebinjskim rodom Pavlovića i sl., zasigurno ne idu u prilog njegovoj konačnoj slici kao prvog pravog vladara i upravitelja Hercegovine. No mora se priznati kako je Kosača u nekim crtama neobično poseban lik iznikao iz bosansko-humske zemlje.

[Pietje_Bel]

Ovo sto si osa postirala je smece sa HrvatskiPovijesniPortal-a.

[generator]

Ovo sto si osa postirala je smece sa HrvatskiPovijesniPortal-a.

Pa nije li to jedino ispravno

[matej2009]

Nevjerojatno! Sasvim slučajno, pretražujući po internetu određene povijesne pojmove pronađoh na ovom forumu dijelove svoga rada iskidane i objavljene na divlji i bezobziran način. Ovim putem obraćam se urednicima foruma kao i korisnicima s upozorenjem da obrate pažnju na ovo bestidno kršenje autorskih prava i ''masakriranje'' tuđeg intelektualnog vlasništva. Na stranu u ovom trenu ružni kometari anonimnih pojedinaca na koje se neću osvrtati jer su zlonamjerni i proizvoljni. Zaključno - Internet kao nov i slobodarski medij jest u mnogo čemu džungla bez reda i morala ali u ovom slučaju ja osobno ne dopuštam da se sa mojim ili radom mojih kolega postupa na ovakve i slične primitivne i bezobrazne načine.

Rad je zasnovan na znanstvenom istraživanju i stručnoj literturi koju možete ukratko pronaći navedenu na web stranicama:

http://www.povijest.net/sadrzaj/lenta/s ... k/bih.html

http://www.ramska-zajednica.hr/povijest.htm


Matej Škarica, autor izvornog rada Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću

[BHCluster]

Bravo OSA dotakno si dno dna sa svojim spamovanjem i postavljanjem tekstova koje si unakazio "na divlji i bezobziran način".

[Jazz_Junkie]

Pa ja vam lijepo govorim da uvijek navedete svoje izvore.

[osa]

tekstovi nisu kraćeni niti obrađivani, nego preneseni integralni, radi čitanja, naravno tko želi, dakle svi komentari dežurnih bošnjaka ne drže vodu.



Po povijesnim opisima i navodima, mnogi od navedenih velikaša neobično su aktivni što se tiče putovanja, vojnih pokreta ili političkih poduhvata. "Operiraju" tako na konju i sa sigurnosnom pratnjom primjerice od prostora današnje primorske Crne Gore i istočne Hercegovine pa sve do Kupresa na zapadu i središnje te istočne Bosne, tj. manjih utvrđenih gradova uz Drinu. Da li je to dosta bilo tako ili je to dugi vremenski period predstavljen kroz stalna "skakutanja" iz točke u točku, teško je reći sa sigurnošću? Jedno je dobrim dijelom sigurno, znatan dio njih rijetko se kad smiruje u svojemu dvoru, utvrdi ili županiji. Stvaraju se i međusobni plemenitaški ili županski savezi, potpisuju dogovori i ugovori, ratuje se, zasjeda na narodnim saborima ili pak putuje diplomatski ili u vjerskim procesijama. Pojam ratovanja uključuje velikim dijelom i manje okršaje obijesnih ili silnih vitezova negdje na proplanku, ledini, polju, na nekoj uzvisini ili drvenom mostu, a zbog razloga odbrane časti, zbog dugova, ugroženih posjeda ili pak samo onako - radi odmjeravanja snaga. Nije rijetkost da se kroz napad iskušava i odmjerava snaga protivnika za buduće namjere. Ne bi bila rijetkost ni kretanja u takve okršaje sa novim oklopom, opremom ili u nekoj posebnoj skupini organiziranoj u posebnoj formaciji. U takvim bolje rečeno grupnim okršajima bilo bi više porezanih i gadno ozljeđenih negoli mrtvih u nekom značajnijem broju koji bi mogao ugroziti političku stabilnost šireg okruga ili regije.

No rijetki su bili maštoviti i domišljati kada je u pitanju vojna organizacija. Samo su bogatiji mogli priuštiti takve pokušaje ili drukčiju vojno uređenje. Koristile su se uglavnom stare provjerene metode napada u zgusnutim kopljaničkim redovima, a svaka nova i neobičnija ideja dolazila bi izvana - iz Europe. Svaka posebna ustrojba takvog oblika zahtijevala je inteligentne i pismene zapovjednike, dobrim dijelom neovisne, pomalo drskog ili odvažnog stava. Svaka nepromišljenost u strateškim odlukama - od (grč.) strateg - osoba koja vodi cjelokupnu vojku ili jedan njen dio služeći se ratnom vještinom ili naukom za ostvarivanje željenog cilja pomoću glavne točke napada.33 - skupo se plaćala, dok su kazne znale biti žestoke.

Obični bacač kamenja ili katapult - najraširenije opsadno oružje iz vremena prije pojave težeg vatrenog oružja. Katapult idejno potječe još iz antičkog doba


No rijetkost su u ovom slučaju posebne strategije i dugoročno proračunati vojni pokreti koji uključuju tehnička pomagala ili strojeve. U stanju rata mnogo je frakcija koje su neovisne ili pokazuju slabu podložnost nekom vojskovođi ili vrhovnom zapovjedniku u liku generala ili ratnog feudalnog poglavara. Tako se vojne skupine ili u boljem slučaju postrojbe sastoje samo od skoro pa na silu unovačenih seljaka. Oni su slab oslonac kada se dođe u sukob primjerice sa oklopljenim feudalcima, lakom konjicom, profesionalnim streličarima, kopljanicima., da ne govorimo o vitezovima ili pak o nekim vatrenim komadima artiljerije. Tužna bi bila scena odnosno prikaz razbijenih i obezglavljenih lako naoružanih pješaka kada se u njih zaleti uvježbana i oklopljena skupina konjanika dugo-kopljanika. Tako naoružana oklopljena konjica u većini slučajeva činila je najprobraniji tj. najvažniji dio vojske koji bi se klinom zalijetao u sredinu isturenog neprijateljskog reda. Često bi to bio jedan od najznačajnijih bojnih poteza na polju, ako ne i jedini strateški potez za manje maštovite kapetane i generale. Oslanjanje na čistu silu središnjeg napada uz pomoć konjske snage, metalne dijelove oklopa spojenih kožnim kopčama, jurišni gnjev, koplja i duge mačeve bio bi jedini strateški potez. Nakon toga slijedilo bi uglavnom međusobni pješački pokolj nerijetko pod rojevima strijela. No prvom polovicom XV. stoljeća javlja se u većim mjerama i vatreno oružje, uglavnom manje topnički komadi upitne terenske pokretljivosti. Prva primitivna, vrsta ručnog streljačkog vatrenog oružja sa dugom cijevi pod nazivom arkebuza34 javlja se krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. Čini prijelaz od samostrela i malog ručnog topa ka pušci, a u početku je bila tako teška i nestabilna da se prilikom korištenja držala na metalnom potpornju. Vojnici koji su baratali takvim novim oružjem zvali su se arkebuziri i mogli su na bojnom polju učiniti znatnu štetu neprijateljskom odredu ili odjednom okrenuti tijek borbe u vlastitu korist. Vjerojatno se ovo novo vatreno oružje raširenije koristilo u vojsci bosanskog kralja te pojedinih moćnijih velikaša.

Također, krajem XIV. stoljeća pristižu i prvi manji, tj. za posade upotrebljiviji komadi topništva.
Bosna je zemlja bogata šumama. Drvo je kao i svugdje diljem Europe glavni konstrukcijski materijal. No ne bilježi se u spisima postojanje glasovitijih bosanskih streličara, samostrelaša; graditelja bacača kamenja, velikih strijela ili pak opsadnih tornjeva i strojeva. Ugari su primjerice tradicionalno vješti u gradnji običnih ili ojačanih lukova, kasnije i lijevanju topovskih cijevi, jer su u većem kontaktu sa Austrijancima i Nijemcima - odnosno germanskim obrtničkim skupinama. No Ugari se ne smatraju posebno poželjnim osobama zbog njihove politike zadiranja u domaće bosansko-humske prilike kao i zbog njihovog stranog pomalo odbojnog jezika i temperamenta. Sa sjevera, središnje Italije kao i iz pojedinih dijelova Austrije i Njemačke dolaze razni plaćenici, okrutni i vješti, no ponekad upitno pouzdani na bojnom polju. Plaćenike u slučajevima velike vojne ugroze ili potrebe mogu unajmljivati samo bogatiji plemići tj. kraljevi podložnici. Plaćenici su živopisan i neuobičajen dodatak vojnoj skupini. Najčešće su bili svojevrsni profesionalci: okrutni, otvrdnule naravi, samotni zbog načina života, željni novca, plijena, slave ali i pustolovne akcije.

[BHCluster]

Nevjerojatno! Sasvim slučajno, pretražujući po internetu određene povijesne pojmove pronađoh na ovom forumu dijelove svoga rada iskidane i objavljene na divlji i bezobziran način. Ovim putem obraćam se urednicima foruma kao i korisnicima s upozorenjem da obrate pažnju na ovo bestidno kršenje autorskih prava i ''masakriranje'' tuđeg intelektualnog vlasništva. Na stranu u ovom trenu ružni kometari anonimnih pojedinaca na koje se neću osvrtati jer su zlonamjerni i proizvoljni. Zaključno - Internet kao nov i slobodarski medij jest u mnogo čemu džungla bez reda i morala ali u ovom slučaju ja osobno ne dopuštam da se sa mojim ili radom mojih kolega postupa na ovakve i slične primitivne i bezobrazne načine.

Rad je zasnovan na znanstvenom istraživanju i stručnoj literturi koju možete ukratko pronaći navedenu na web stranicama:

http://www.povijest.net/sadrzaj/lenta/s ... k/bih.html

http://www.ramska-zajednica.hr/povijest.htm


Matej Škarica, autor izvornog rada Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću

OSA zar neznas citati covjek sto je ovo napisao kaze da je tako ali izgleda tebi i tebi slicnima to nesmeta kao i uobicajeno jer vi imate svoju neku istinu ali to se zapravo zove laz.

[osa]

Nevjerojatno! Sasvim slučajno, pretražujući po internetu određene povijesne pojmove pronađoh na ovom forumu dijelove svoga rada iskidane i objavljene na divlji i bezobziran način. Ovim putem obraćam se urednicima foruma kao i korisnicima s upozorenjem da obrate pažnju na ovo bestidno kršenje autorskih prava i ''masakriranje'' tuđeg intelektualnog vlasništva. Na stranu u ovom trenu ružni kometari anonimnih pojedinaca na koje se neću osvrtati jer su zlonamjerni i proizvoljni. Zaključno - Internet kao nov i slobodarski medij jest u mnogo čemu džungla bez reda i morala ali u ovom slučaju ja osobno ne dopuštam da se sa mojim ili radom mojih kolega postupa na ovakve i slične primitivne i bezobrazne načine.

Rad je zasnovan na znanstvenom istraživanju i stručnoj literturi koju možete ukratko pronaći navedenu na web stranicama:

http://www.povijest.net/sadrzaj/lenta/s ... k/bih.html

http://www.ramska-zajednica.hr/povijest.htm


Matej Škarica, autor izvornog rada Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću

OSA zar neznas citati covjek sto je ovo napisao kaze da je tako ali izgleda tebi i tebi slicnima to nesmeta kao i uobicajeno jer vi imate svoju neku istinu ali to se zapravo zove laz.

osa se gospodinu mateju ispričao p.p.-om, zbog nenavođenja autora ovih tekstova, tekstovi nisu ni u jednom segmentu kraćeni ili prepravljani, preneseni su u integralnom obliku, gospodin na to nije imao primjedbi, nadalje da li su ovi tekstovi istina nemoguće je utvrditi povjest nije baš egzaktna nauka kao matematika, ali ako ti se ne sviđa, ne čitaj, zanemari, ti i dalje vjeruj u slavenski narod po nazivu bošnjaci ili u starosjedioce bogumile.

[osa]

Ne smije se velikaški i feudalni život promatrati samo kroz raznorazne političke igre, borbe, vojne planove, okršaje i sukobe. Život na dvorovima Bosne ugleda se na društveni život zapadne Europe; od talijanskih državica apeninskog poluotoka, prostora današnje Mađarske (nekada kraljevine Ugarske), Austrije i Njemačke (politički usitnjenog i usložnjenog germanskog kulturnog i govornog područja), pa sve tako do Francuske te Španjolske koja se grčevito oslobađala od islamskog, točnije arapsko-maurskog utjecaja. Velik je utjecaj i kulture istoka - Bizantinskog, a sa dolaskom Turaka i čudnovatog maloazijskog načina života. No bosanska kultura je velikim dijelom izvorna, svoja i originalna.. Na izvornim kamenim narodnim spomenicima - stećcima, uz mistične simbole poput svastike, polumjeseca, krstova, ljudi širokih ramena koji podižu ruke u vis prema nebu, slike lova, plesa u kolu i sl., mogu se vidjeti i uglavnom rijetki prizori iz života na dvoru. Život je uglavnom težak i škrt za običnog čovjeka koji je kmet i zemljoradnik obvezan služiti na posjedu plemića. Taj težak život donekle olakšava i utjecaj svećenstva koje nastoji očuvati ljude od česte feudalne krutosti i bahatosti, gladi, bolesti i nevolja koje bi dolazile izvana, od tuđina poput Ugara, Turaka ili Mlečana. Narod to cijeni ali često ima i tvrdokorna vjerovanja koja potječu još iz vremena prije dolaska kršćanstva na područja. U Bosni se tako često isprepliće tajnovito i sujevjerno sa službenim i pravovjernim.

Vezano za graditeljstvo, u Bosni se inače ukorijenio gotički stil gradnje. Prije njega bio je kao i u cijeloj Europi zastupljen romanički stil gradnje crkava. Jednostavnije oblike gotičkog stila su u Bosnu najvjerojatnije mogli donijeti dominikanci u XIII. stoljeću ali će pravi prodor doživjeti za vrijeme dolaska franjevačkog reda, odmah poslije 1340. i njihovog ozbiljnijeg organiziranja.35

Na bogatijim bosanskim dvorovima su i umjetnici odnosno više zanatlije poput zlatara, kaligrafa (Vladislav sin hercega Kosače bio je kaligraf)36, klesara i kovača, glazbenika itd.. U Kraljevoj Sutjesci čuva se dio gotičkoga krilnoga oltara sa slikom poklonstva kraljeva na jednoj, a Kristove muke na drugoj strani. Prva strana pripada tzv. radosnom ciklusu i za prilike kada su krila bila otvorena, a druga žalosnom, odnosno kada su bila zatvorena. Majstor toga sutješkog oltara potječe vjerojatno iz neke škole srednje Europe, možda iz Štajerske, dok se djelo može datirati u rano XV. stoljeće. U istoj riznici čuva se i srebrni kalež na čijem je rukohvatu ugravirano goticom - AVE MARIA. Datira vjerojatno iz druge polovice XIV. ili ranog XV. stoljeća. Sličan rad sa gravurama samo bez originalne čaše nalazi se i u Kreševu. Bilo je vjerojatno mnogo takvih radova, no samo su neka uspjela ostati sačuvana do danas. U isto vrijeme pripada i brončano vedro iz Kraljeve Sutjeske, otkriveno na Bobovcu, a koje svojim ukrasima podsjeća na Korvinovu renesansu. Treba napomenuti još i svakako neprocjenjivo vrijedne oslikane rukopise poput Divoševo Evanđelje iz prve trećine XIV. stoljeća, Hvalov zbornik i Hrvojev misal. Hvalov misal za vojvodu Hrvoja pisan je ćirilskim rukopisom na 353 listova pergamene dok je drugi pisan glagoljicom na 247 listova. Drugi misal je mnogo više i kvalitetnije ukrašen, a pisao ga je opat Butko te ilustrirao ponovno Hval. Tu je i Mletački zbornik koji zapravo raskošni rukopis u kojem se na zastavicama kao zasebni ornamenti ističu krune Kotromanića i anžujski elementi.37

Na bokovima većih nadgrobnih spomenika - stećaka se po narudžbi bogatog visokog plemstva (knezova, kraljeva) urezuju primjeri poput stolovanja ili donošenja odluka pred podanicima. Rijetki su detaljno ukrašeni društveni prizori okruženi sa biljnim ili simboličnim motivima. Iako Bosna u XV. stoljeću lagano ulazi u razdoblje rane renesanse, stećci su kao tradicionalni i stari narodni nadgrobni spomenici i dalje jako popularni. Nakon pada Bosne 1463. pod Turke i nešto kasnije Hercegovine 1482. god. sa posljednjim primorskim gradom Herceg-Novim38., bosansko-hercegovačka kultura zapadno-slavenskog i kršćanskog korijena počinje svoj nagli pad. Stećci uglavnom ulaze u fazu propadanja sada kada je strana kultura nasilno upala u područje.

Ponekad su na određenim stećcima prikazani i jednostavna viteška odmjeravanja ili turniri - zabava za visoke staleže XIV. i XV. stoljeća. Na sličnim, uglavnom organiziranim i skupim natjecanjima borci su se često nadmetali ne u namjeri da ozlijede jedan drugoga ozbiljnije, već da se pred damama pokažu u posebnom svjetlu kao smioni i domišljati borci u ukrašenim oklopima i na probranim grlima konja. Često su borci umjesto oštrih vrhova koplja koristili tupe vrhove sa tzv. krunom koja bi se na udar rasprsnula u komadiće. Nakon prvog dana nekoliko odabranih tj. onih koji bi ušli u drugi krug, nastavljali bi drugi dan dalje. Za zadnji dan turnira ostavljane su za spektakularne borbe visokog plemstva koje nije moralo sudjelovati u prednatjecanjima već je dosta opušteno i svečano pristupalo završnim natjecanjima. Od XV. stoljeća borilište na kojem bi se natjecala dva konjanika jureći jedan na drugog, podijeljeno je drvenom ogradom na dva jednaka dijela, tzv. turnirskom gredom. Pobjednik natjecanja stjecao je pravo da na svoj grb umetne turnirsku gredu kao trofej. Na dvoru ugarskog kralja Sigismunda (1387. - 1437.) zabilježeni su primjerice takvi turniri.39

Kultura u Bosni, ako se može govoriti o nekom raširenom ili opće razvijenom pojmu u tom vremenu, nazadovala je najviše zbog stalnih nemira, upada stranih sila ali i sile te neznanja većine velikaša. Ako je što u materijalnom obliku i ostalo iza kojeg utjecajnog pojedinca, velikaša, vojvode ili kralja to je dokrajčio neprijatelj, odnio nerazuman stranac, nagrizao zub vremena, a nekada bi i sami kasniji doseljenici oštećivali predmete čije značenje nisu razumijevali. Koristeći primjerice kamene blokove kao građevinski materijal.

[matej2009]

Isti primjer ali mostarci su u ovom slučaju i na ovom primjeru bili barem malo pristojniji:

http://www.mostarskaraja.com/arhive/arh ... 4&start=20

[BHCluster]

Isti primjer ali mostarci su u ovom slučaju i na ovom primjeru bili barem malo pristojniji:

http://www.mostarskaraja.com/arhive/arh ... 4&start=20

OSA spameru eto ti odgovora na tom linku gore pa malo razmisli, znam da istina nema nista sa onim sto ti pises, jer tvoje glavno stivo su bajke. Ne kazem ja da ti nepises bajke samo ne u ovome pod forumu jer ovo je (H)istorija/povjest. A bajke mozes pisati na forumima poput onoga sto ima --- NO LINKS ---

[osa]

Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću (7. dio)
Srednji vijek - BiH u srednjem vijeku
Autor Matej Škarica, dipl. novinar
22.07.2008.




Bosna i kneževina Hum-Neretva: Još jedan pregled povijesnih zbivanja prve polovice XV. stoljeća
Pogledajmo još jedan pregled određenih navoda o stanju u Bosni od početka XV. stoljeća do god. 1420.:

Ugarski kralj Žigmund (Sigismund) zvani Luksemburgovac, htio je poraziti ojačalog vojvodu Hrvoja Vukčića, proglasivši ga izdajnikom unatoč svim Hrvojevim naporima da dokaže odanost ugarskom dvoru. Kralj mu oduzima Split, otoke i Sanu. Hrvoje je u jednom trenutku spas vidio u savezništvu s Turcima koji na njegov poziv oko 1414. god. upadaju u Bosnu. Iako su Turci i prije u manjim vojnim skupinama tj. neovisno upadali u Bosnu, prvi put ih jedan feudalac sa tako visokim položajem i značajem otvoreno poziva da mu asistiraju u borbi za vlast! Tursko Carstvo trenutno podržava bosansko plemstvo predvođeno Tvrtkom II. kojega je Hrvoje želio dovesti na prijestolje umjesto Ostoje. Turci u bitci sljedeće godine pobjeđuju ugarsku vojsku kod Doboja u Lašvanskoj dolini pa je inače veliki ugarski utjecaj u Bosni značajno opao, a vlastela i Ostoja su se sada odjednom okrenuli protiv Ugarske. Sandalj, sin Vlatka Hranića inače rođen u sljedbi tzv. crkve bosanskih krstjana, izmirio se s Hrvojem i usprkos osmanlijskom uspjehu, politički odabir Tvrtka II. nije se dogodio.

Sultan je za kralja potvrdio Stjepana Ostoju. U dogovoru s kraljem Ostojom, Sandalj zajedno s nekim srpskim plemićima ubija kneza Pavla Radinovića koji je podržavao Tvrtka II.! - dok su sinovi kneza Pavla - da bi se održali - pozvali Turke u pomoć da pustoše Hranićeve zemlje. Velmože tako ne pozivaju turske čete samo kao pomoć u međusobnom obračunu nego onda kao turski saveznici iz nužde uzimaju i stvarne obveze postajući sultanovim podložnicima. Pritom je Sandalj priznao tursku vlast.

Zemlju su tako razdirali česti unutrašnji sukobi i borbe za velikaška veleposjednička i titularna prava... općenito, vladao je feudalni nered pri čemu su velikaši svoje posjede pretvarali u samostalna područja. Mada se od osamdesetih godina XIV. stoljeća prati povremeno osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, tek su događaji iz drugog ili trećeg desetljeća XV. stoljeća označili njihov značajniji politički utjecaj. Središnji dijelovi Bosne poput Usore i Soli stavljeni su pod tursku upravu.

Također, nedvojbeno su sukobi između kršćanskih plemića omogućili snaženje turskog utjecaja u Bosni. U početku su Turci upadali gotovo neplanski, divljački, sijući sa svojim akindžijama (lakom konjicom) strah, pustošeći okolice gradova kroz manje pohode. Sada su islamske vojske odjednom važan i ravnopravan činitelj u razvoju događaja u Bosni i njenoj dinastičkoj borbi protiv Ugarske. Tužno ali neosporivo, takve su se društveno-političke prilike stvorile i zavladale. I to je sve više bivalo tako te je malo tko mogao osporiti osmanlijsku političku, a potom i veliku vojnu prisutnost u Bosni. No malo tko je znao da će ta prisutnost ići preko granica postojanja bosanskog suvereniteta, točnije od granice potpunog uništenja kršćanskih, katoličkih i zapadnoeuropskih korijena srednjovjekovne Bosne i Huma.40

Kaotično stanje se nastavlja. Poslije smrti Stjepana Ostoje 1418. vladarom je postao njegov sin Stjepan koji se suočio s istim problemima i to suparništvom plemićkih obitelji te turskim uplitanjem. Prodao je Dubrovniku Konavle, a Venecija mu je otela otoke. Zamjerio se i heretičkoj crkvi bosanskih krstjana ili bogumila te je na kraju oko 1421. godine i protjeran. Inače, ta u nekim unutarnjim velikaškim i narodnim krugovima priznata ''crkva bosanskih krstjana'', od Rima i katoličke Crkve smatrana je veoma opasnom i otpadničkom. Dogmatski ali ponekad i fizički obračuni sa njom su trajali već nekoliko stoljeća - točnije od vremena narodnih vladara banova, poput Kulina bana ili banova Prijezde I. i II., Stjepana I. i II., Mateja Ninoslava od roda Kotromanića, itd.41Lokalno plemstvo po Bosni i Humu je snažnim vezama povezano sa svećenstvom i katoličkom crkvom. Svećenici su ispovjednici, savjetnici ali i pismeni ljudi na dvoru. Takve osoba uvijek je potrebno i pametno imati uz sebe. Tim više što su i izaslanici vrhovne duhovne vlasti na zemlji - Rimske Svete Stolice. U Bosni djeluju nekoliko svećeničkih redova, no najaktivniji je franjevački isposnički red. Franjevci se nalaze u Visokom već od samog utemeljenja Bosanske vikarije 1340. godine, djelujući u velikom žaru. Ban Stjepan podigao im je i samostan sv. Nikole čije je ime nosio prvi vikar fra Peregrin Saksonac. To pokazuje koliko je povjerenje ban imao u fratre i što su značili za njegovu zemlju. Fratri svojim uzornim životom i svjedočanstvom su to i potvrdili. Radili su na suzbijanju hereze tj. krivovjerja i obraćanju bogumila, koji iznenada godine 1450. napadaju na samostan, razaraju ga i spaljuju, a pojedinu braću čak i pogube! Treba reći kako prisutnost bogumila nije bila tolika koliki je običaj spočitavati danas. Ugarski kraljevi su često znali koristiti ili izmišljati opasnost od bosanskih krivovjernika tzv. bogumila kako bi to iskoristili za pritisak na bosanske velikaše ili za nezakonite upade u Bosnu. Ti upadi su nekoliko puta tijekom povijesti bili ojačani papinskim trupama nazivajući se čak i ''malim križarskim vojnama protiv patarena''.

Danas se uz određeno istraživanje te upotrebu logike i imalo dubljeg razmišljanja može zaključiti kako je patarenskog ili bogumilskog crkvenog sektaštva bilo i u Dalmaciji, a ne samo u Bosni kako se to svako malo kroz povijesnu literaturu spominje. No postoji jedna bitna i vrlo vjerojatna razlika - u Bosni su uz puk i plemići u značajnom broju pristajali uz takvo krivovjerje, dok u Dalmaciji to nije zabilježeno u raširenijem broju koji bi zabrinjavao papinski Rim. Dalmacija je također bila bliže zapadno-europskom kršćanskom utjecaju, dok je zatvorenost i teža prohodnost u Bosni pogodovala razvoju skrivenih i mističnih vjerovanja u sklopu katoličanstva. Nauka popa Bogomila uz svekoliki dualizam ili dvojnost unutra pokvarenog ljudskog bića propovijeda kako je ovaj svijet načinjen od strane zloga. Ti (tako nazvani) bogumili u svojoj začudnoj skromnosti i asketizmu svojstvenim za Bosnu tako bježe od materijalnog plašeći se utjecaja nečastivoga. U zamislima idu čak do te mjere da žele spriječiti rađanje i potomstvo kako se prokletstvo ljudskog naslijeđa ne bi širilo dalje. No takve krajnje teorije nalazimo u fatalizmu europskog Srednjeg vijeka i na drugim mjestima, ne samo u Bosni ili Dalmaciji. Učestale borbe za moć, posjede, međusobni feudalni ili građanski ratovi, glad, opća neimaština nižih slojeva, ropstvo, progoni na vjerskoj ili pripadnoj osnovi, bolesti poput kuge itd., takvim idejama koje bi gajile određene tajne ili polu-tajne vjerske skupine, kroz desetljeća samo bi davale dodatnu potvrdu. Ono što se danas može primijetiti kod znatnog broja bosanskih Muslimana jest velika sličnost sa određenom bogumilskom skromnošću i gore navedenim gotovo sudbinski (ponekad te pomalo fatalističkim) promatranjem života. Još je to više običaj u seoskim zajednicama negoli u naprednijim gradskim sredinama. Čini se kako je znatan dio tog (navodnog) bogumilskog življa prešavši na islam prenio sa sobom i određena vjerovanja uklopivši ih potajice u učenja islama. I ta su se vjerovanja i običaji uklopili toliko dobro da ih takoreći službeni islam tijekom stoljeća nije napadao ili izdvajao iz dogme (službena vjerska doktrina, učenje ili nauk koji služi kao pravilo)42 kao što je bio običaj sa katoličkom Crkvom.
Smjernice:

1. Međusobni sukobi u Bosni početkom XV. stoljeća sa prekidima traju do 1416. Tuku se Kosače i Pavlovići, kraljevi i protukraljevi. Povremeno se upliću i Turci koji su često i pozvani da budu saveznici.
Sukobi tadašnjih zemljoposjednika koji se danas znanstveno nazivaju vlastelinima i visokim plemstvom. Po ponašanju su pak krupniji lokalni zemljoposjednici koji svoje titule nerijetko i kupuju.
Prava vlast je u rukama Turaka, Venecije ili Mletačke republike i Dubrovčana koji su po strani ali imaju velik diplomatsko-pogodbeni ugled.
Općenito: Pojedini srpski velikaši i pogledi prema Bosni
Što se tiče susjednih zemalja - Srpski vladari su od prvih početka imali pretenzije na bosanske teritorije ali dobrim dijelom u stoljećima poslije završetka banske vladavine u Bosni (sredinom XIV. stoljeća), točnije nisu posjedovali značajnije vojne snage da ostvare svoje težnje. Tako se ne bilježi neki veći i trajniji vojni poduhvat od strane srpskih vladara koji su inače dodatno zabrinuti bugarskim, bizantskim i problematičnim pitanjima sa područja koji se danas zovu crnogorskim. No srpska država oduvijek je na Bosnu gledala kao zanimljiv i mogućnošću drag dio zemlje u svome okviru, pogotovo na obližnja područja oko rijeke Drine. Drugi razlog zašto su Srbi bili vezani za Bosnu je obiteljska veza Tvrtka I. sa Nemanjićima, a kada su se stekle prilike i u Raškoj poslije smrti cara Uroša I. 1371. god. nastao međusobni velikaški sukob oko zemlje.43 Tvrtko se brže-bolje proglasio i kraljem Srbije, odnosno Raške. Ploča se tako najednom okrenula. Bosna je u pogledu određene samostalnosti jačala i u drugoj polovini XIV. stoljeća stvarajući uvjete potrebite za buduću kraljevinu počela se javljati kao nezanemariv regionalni međunarodni subjekt. Također, valja naglasiti kako je zemljopisni položaj - općenito teren na kojem počiva Bosna i Humska - jako nepristupačan i težak za vojne pohode većeg obujma. Povezanost pojedinih srpskih rodova sa bosanskom vlastelom je u slučajevima poznata. Kraljevina Bosna se sredinom XV. stoljeća, točnije 1451. god. zbog grada Srebrenice sukobljava sa despotovinom Srbijom. Prije toga je srpski despot Đurad Branković zauzeo grad i rudnik Srebrenicu. Pojmovno, despot je bivao carski pokrajinski namjesnik u negdašnjem Bizantu; obično bi vladao okrutno, samovoljno i silom predstavljajući neku vrst tiranina.44 Kod Srba se ovakav naslov tj. titula javlja često u Srednjem vijeku. .Herceg Stjepan Kosača tako otvoreno staje na stranu despota Brankovića protiv bosanskog kralja Stjepana Tomaša.45 Taj humsko-srpski savez protiv kralja Stjepana naime traje od 1443. godine. Stjepan Tomaš (sin kralja Stjepana Ostoje) te je godine naslijedio preminulog kralja Stjepana Tvrtka II. Kotromanića. Istovremeno u Bosni postoji i protukralj - to je Radivoj Ostojić.

Vezano za zemljopisne odlike, valja napomenuti: Uz brdovitost, strme i oštre litice klanaca u kojima je lako napraviti zasjedu ili zapriječiti prolaz konjici i transportu, veliku prirodnu zapreku činile su rijeke poput Drine, Neretve, Vrbasa i Bosne... Oštri vremenski uvjeti, planinski prijevoji koje je potrebno svladati da bi se tek pristupilo opsjedaju određene utvrđene točke bili su samo jedna od popratnih pojava u ratovanju toga doba. Srednjovjekovna Bosna je jedna od zemalja u kojoj kao tadašnji predvodnik vojske ne bi poželjeli ratovati. Zemlja se znala transformirati u nepredvidivu i posve negostoljubivu ako bi se u nju upalo kao silni, nerazumni stranac ili agresor. Nakon takvih postupaka domaći puk pod vodstvom manjih lokalnih plemića ili starješina odmetao bi se u povremene pobunjenike koji bi znali zadavati poprilične glavobolje stranim četama ili trupama. Može se reći kako je Bosna uvelike slovila kao polu-pusta, pomalo negostoljubiva, tajnovitošću ogrnuta pa čak i egzotična zemlja. Tu je uz određenu dozu istinitosti bila prisutna i pripovjedna promidžba toga doba. Bosna nije imala dugu samostalnost kao kraljevina. Može se reći da nikada u potpunosti nije bila nezavisna od zemalja i stranih sila koje je okružuju. I mada je kao takva donekle i dobro uspijevala u srednjovjekovnom jugoistočnom europskom okružju. ipak nije mogla preživjeti neslogu među domaćim plemenitaškim redovima i kasnije upade Turaka Osmanlija. Veliki prodor Turaka još je više osnažen padom Konstantinopola nekih deset godina prije pada Bosne. Bizant je uništen 1453. god. - nekadašnje slavno Istočno rimsko Carstvo palo je svedeno na otočiće obrane, prije toga postupno je slabila bugarska i srpska država. U glavnom bizantskom gradu koji se hrabro branio tri mjeseca, nad poraženima je učinjen strašan masakr koji je trajao danima. Računa se da su otomanski Turci imali nekoliko stotina tisuća vjerskih zaluđenih vojnika naspram par tisuća branitelja. Taj poraz imao je gotovo isti učinak na kršćanski svijet kao i pad Jeruzalema dva stoljeća prije. 46Šok je vjerojatno bio ogroman. Zanimljivo je da su Turcima u opsadi ovog nesretnog grada pomogli mađarski tj. ugarski graditelji topova, napravivši nacrte za odljev velikih komada artiljerije kojima su kasnije provaljene nadaleko poznate zidine Konstantinopola odnosno Carigrada.

[osa]

Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću (8. dio)

Srednji vijek - BiH u srednjem vijeku

Autor Matej Škarica, dipl. novinar


Životni put posljednje bosanske kraljice Katarine

Katarina je bila i franjevačka trećoredica. Kćerka hercega Stjepana Vukčića i žene mu Jelene, kćeri Stjepana Lazarevića, srpskog kneza, koji su bili bogumili, i žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Tako iz navedenog Katarininog porijekla proizlaze i određena srpska posezanja i dan danas za Bosnom. Ne može se zanijekati da se njen otac nije nazivao hercegom od svetoga Save i da nije bio povezan sa srpskim plemstvom rodbinski ili politički, no to ne daje za pravo nekome da na tom osnovu svojata nešto što u etničkoj osnovi nije njegovo. Također se može reći kako su tadašnji Srbi te po današnjoj BiH znatnim dijelom naseljenici vlaškog ili tzv. morlačkog korijena iako imenom isti - ali zapravo značajno; pojmovno, pripadnički i kulturološki različiti. Nakon višestoljetne turske vladavine, nažalost srpsko plemstvo je dobrim dijelom kao i hrvatsko, gotovo izbrisano sa političke karte. Srbi u famoznoj bitci na Kosovskom polju, a Hrvati nekih stotinu godina kasnije - u krvavoj katastrofi na Krbavskom polju kod Udbine, 9. rujna 1493. godine.47 No Hrvati su se još dugo vremena održavali u primorskim te dijelovima sjeverozapadne Hrvatske dok su Srbi uz manje sjeverne dijelove oko područja današnjeg Beograda uspijevali opstati tek do početka XVI. stoljeća. Prije toga treba naglasiti kako su Srbi razbijeni još u velikim bitkama poput one kod Črnomena na rijeci Marici u tadašnjoj Trakiji - 26. rujna 1371. (pogibelj kralja Vukašina zajedno sa despotom Uglješom) i na Kosovu polju 1389. na Vidovdan, 15. lipnja u kojem je poginuo i turski sultan Murat, a potom i knez Lazar od Muratovog nasljednika Bajazita I.48 Srpsko plemstvo nije tada potpuno prestalo postojati ali je tada postalo vazalno i pasivno. Ovim velikim gubitcima Turcima se dobrim dijelom tada otvara put prema Bosni i daljnjem nadiranju.

Značajna zanimljivost je kako se Katarina Vukčić Kosača obratila na katoličku vjeru prije udaje. Vrlo je pobožna žena i gradi katoličku crkvu o svom trošku u Vrilima, a u Jajcu crkvu i franjevački samostan! Dio Jajca, gdje se nalazila ova crkva, naziva se i dan-danas Katina. Sama je vezla misnice i šila misno ruho, učeći lokalne žene da rade isto. U Kraljevoj Sutjesci žene i danas vezu marame i svečana ruha po načinu na koji su naučeni od kraljice Katarine. U znak velikog poštovanja pjevaju pjesme o njenoj posebnosti i dobroti, vezući marame sa originalnim tradicionalnim šarama naučenima od Katarine. Poslije pada Bosne Katarina bježi u Dubrovnik. u Rimu ostaje do kraja života, živeći, kao franjevačka trećoredca i kao udovica, neobično uzornim životom. Pokopana je u franjevačkoj crkvi Aracoeli49 (hrv. Žrtvenik nebeski), gdje se nalazila bosančicom pisana nadgrobna ploča s njezinim likom i natpisom. U svojoj oporuci ostavlja bosansko kraljevstvo Svetoj Stolici. U Franjevačkom martirologiju * i Bibliotheca sanctorum, zapisana je kao blaženica Franjevačkog reda i u Bosni se štuje 25. listopada, naročito u bosanskoj Kraljevoj Sutjesci u kojoj ima status vrlo poštovane, gotovo mitske žene.50
Smjernice:

Učestalost sukoba u Humu i Bosni između velikaša, međusobne borbe za vlast i posjede. Vlada gotovo kaotično stanje.
Kroz godine, upadi stranih sila slabe kraljevinu - prvotno ugarskih vojski, a potom i Turaka ohrabrenih pozivima domaćih velikaša da im pomognu u borbi protiv neistomišljenika.
Loše vijesti stižu sa istoka. Uvelike slabi kršćanska Srbija, pada Bizant sa Carigradom kao posljednjom i najjačom točkom odbrane, a ugrožen je i sam Dubrovnik.
Puk je nejedinstven i malodušan. Sa strahom gleda na budućnost nemajući povjerenja u ''narodne vladare''. Okreće se vjeri te je i utom pogledu podijeljen između ilegalnog bogumilstva odnosno patarenstva i nauka katoličke Crkve.

Strane (katoličke) vladarske kuće 51koje jedno vrijeme vladaju hrvatskim i bosanskim zemljama ili su na određen upravni, politički ili interesni način povezane sa istima:

kuća Luksemburg: Sigismund 1387 - 1437. god.
kuća Habsburg: Albert 1438 - 1439. god.
kuća Jagelo ili Jagelović: Vladislav I. 1440 - 1444. god.
kuća Habsburg: Ladislav IV. 1444 - 1457. god.
kuća Hunyad: Gubernator Ivan Hunyad 1446 - 1452, kralj Matija Korvin 1458 - 1490. god.
kuća Jagelović: Vladislav II., 1490 - 1516. god.
Sultani iz kuće Osmanove - islamski vladari u XV. stoljeću:

Muhamed II., 1451 - 1481. god.
Bajazid II., 1481 - 1512.
Životopis posljednje bosanske kraljice Katarine
Bosna i Hercegovina je sredinom XV. stoljeća u europskim okvirima nesumnjivo bila slabo poželjno mjesto za život i razvoj pojedinca. Vrlo je važno navesti kakva je bila opća atmosfera u to doba, kakve su bile političke prilike i kakav je bio način života običnog čovjeka rastrganog između velikaških težnji za moću i bogatstvom te svakodnevice protkane siromaštvom?.. Žene u takvim prilikama i na takvoj društvenoj sceni rijetko bi dolazile u prvi plan ili uopće u značajniji plan pozornosti. Muškarci su ti koji vode glavnu riječ i to vrlo često proračunati, grubi, ambiciozni, nerijetko općenito nezasiti te društveno nametljivi muškarci.
Za Katarinu Kosača zacijelo je bilo teško odrastati u takvom okružju, a kamoli kasnije biti žena kralja, odgajati djecu u takvim napetim i stresnim vremenima. Vrlo je važna, gotovo ključna uloga njenog oca - vojvode Stjepana Kosače. Pod njegovim velikim utjecajem nesumnjivo se mlada Katarina razvila u onakvu kakvu je kroz poznamo kroz rijetke povijesne spise ili čvrsto utemeljene narodne pripovijesti. I to je u ovom slučaju razmatranja vrlo važno. Stoga, kroz kronološki osvrt i podrobno objašnjenje obratit će se pozornost na pojedine izdvojene dijelove.

1424. godine u Blagaju je rođena Katarina, kći Stjepana Vukčića Kosače. Majka joj je bila Jelena, kći Balše III. Rasla je u domu svojih roditelja. Njezin otac Sjepan ili Stipan bio je uvažen suradnik strica Sandalja Hranića. Kad je 1435. godine Sandalj umro, Stjepan je na upravu dobio njegove posjede. Katarina je pratila svoga oca i uživala veliki ugled u društvu. U to doba Bosnom je vladao Stjepan Tomaš (1443. - 1461.). Tomaš je bio na čelu političke skupine koja je bila za borbu protiv Turaka. Papa Eugen IV. 29. travnja 1445. Stjepana je proglasio zakonitim kraljem Bosne. Da bi se učvrstio na prijestolju Tomaš se sprijateljio sa Stjepanom Kosačom, koji je u to doba imao kćer Katarinu spremnu za udaju. Stjepan tako odluči da će se vjenčati sa Katarinom. Vjenčanje je obavljeno u svibnju 1446. po svoj prilici na svetkovinu Uzašašća koje se te godine slavilo 26. svibnja. Katarina je ovim vjenčanjem postala bosanska kraljica.

Prva žena kralja Stjepana Tomaša bila je Vojača, pučanka i patarenka, po nekim navodima porijeklom iz Rame. Papa nije priznavao taj brak obavljen po običaju zabranjene Crkve bosanske. Vojaču potom iz političkih interesa ali i očitog pritiska napušta Stjepan Tomaš. Iz navedenog braka rodio im se sin i budući kralj Stjepan Tomašević - posljednji od loze Kotromanića.52 Za Katarinin vjerski odgoj brinuli su se franjevci. Malo iza vjenčanja spomenuti papa Eugen, 18 lipnja 1446. dao joj je dozvolu da može sebi izabrati dva kapelana među bosanskim franjevcima. Za uzvrat Katarina je odlučila da pomaže djelovanje franjevaca u Bosni. Podiže tako crkve Presvetog trojstva u Vrilima i sv. Katarine u Jajcu.

Katarina je u braku sa Stjepanom Tomašom imala dvoje djece: Sigismunda i Katarinu. Muž Stjepan Tomaš umro je 1461. Smatra se da je ubijen od strane svoga izvanbračnog sina Stjepana i brata Radivoja.53 Katarina ostade udovica.

Novi bosanski kralj Stjepan Tomašević 1461. - 1463., čim je došao na prijestolje iza pokojnog oca Stjepana Tomaša, priznao je Katarinu kraljicom majkom, te je ona tako i dalje ostala na bosanskom kraljevskom dvoru. Taj čin novog kralja Katarinin otac herceg Stjepan Kosača uvelike je cijenio. Tako bosanski kralj nije imao poteškoća od strane ponekad u odlukama nepredvidivog Kosače da bude priznat kraljem. Tomašević je bio prvi i posljednji kralj koji se okrunio pod pristankom Svete Stolice tj. legatima Pija II..54 Tomašević se uzdao u pomoć Svete Stolice i ugarsko-hrvatskog kralja Matije (Matijaša) Korvina u borbi protiv Turaka.55 No očekivana pomoć nije stigla na vrijeme. Naime tek godinu poslije pada Bosne, kralj Matija Korvin krenuo je sa vojskom u pomoć Bosni. Matija Korvin je bio sin Janka Hunyada. Na saboru u Pešti 24. siječnja 1458. godine izbaran je jednoglasno za ugraskog i hrvatskog kralja. Tada mu je bilo 18 godina. Za glavnog savjetnika izabra Ivana Viteza, rodom Hrvat. Radi samovoljnog vladanja Korvin stječe mnoge neprijatelje, među kojima bijahu: palatin Ladislav Gorjanski te hrvatski banovi Ivan Vitovec i Nikola Iločki. Ova dvojica ponudiše čak prijestolje njemačkom caru Fridrihu III., koji je u zalogu još uvijek držao krunu sv. Stjepana i nekoliko gradova u zapadnoj Ugarskoj. Fridrih se 4. ožujka 1459. dade po nadbiskupu iz Salzburga okruniti za ugarsko-hrvatskog kralja. Zbog toga nastade 1459. godine pravi građanski rat, za kojega su u Hrvatskoj stradali gradovi Samobor, Jastrebarsko, Kalnik, Steničnjak, Hresno i Susjedgrad. Od toga rata korist izvuče turski sultan Muhamed II. koji 20. lipnja 1459. zauze Smederevo te bivšu despotovinu Srbiju pretvori u turski pašaluk.56

U međuvremenu, Turci u jednom od svojih silovitih naleta prodiru u Bosnu. U proljeće 1463. osvajaju veliki dio Bosne. Kod Jajca u lipnju 1463.57 Osmanlije pogube bosanskog kralja Stjepana Tomaševića odvodeći u ropstvo Katarinine dvoje nejake djece. Katarina je izgleda u tom trenutku bila u posjeti bratu Vladislavu, izbjegavši stoga sličnu sudbinu. 22. svibnja 1466. god. umire u gradu Novom (današnji Herceg Novi) herceg Stjepan Vukčić Kosača - navodno - okružen svojim vjernim patarenima koji su još odolijevali vjerskim pritiscima.58 Posljednje godine života proveo je u upitnom dokazivanju katoličkog pravovjerja i borbi za komadiće Humske zemlje koji su se još mogli spasiti od turske invazije. Šalje molbe i zahtjeve od Mletaka, Ugarskog kralja Korvina, hrvatskog plemstva i bana utvrde Klisa - Pavla koji mu na kraju, nakon što je dobio novac (3 000 dukata za vojnu) uz prijevaru odbija pomoći. herceg čak i moli Turke da se na njega ne obore - .jer nije ni kriv ni dužan! Unatoč svemu navedenom ostao je Kosača silan i nepopustljiv u mnogim svojim uvjerenjima i stavovima. Smatra se da je do kraja ostao vrlo naklon bogumilskoj sljedbi, puštajući brojne patarene da obitavaju na njegovoj zemlji nakon što ih je kralj Stjepan Tomaš na papin zahtjev u tisućama protjerao iz Bosne.59

Nedugo nakon što su Turci osvojili Bosnu, Katarina se spašava ropstva bijegom u Dubrovnik tj. Dubrovačku Republiku. Gostoprimstvom dubrovačke vlastele i Senata boravi jedno vrijeme na otoku Lopudu u nadi da će se promijeniti novonastalo loše stanje u Bosni. Sa sobom je tako ponijela i neke dragocjenosti sa dvora uključujući i neke predmete koji su je vezivali za obitelj. Tako čak sa sobom nosi i mač kralja Stjepana Tomaša. Mač je ostavila vlasti u Dubrovniku s namjerom da ga predaju njezinu sinu Sigismundu ako se uspje osloboditi turskog ropstva. U strahu od turske odmazde Dubrovačka Republika uskoro otkazuje gostoprimstvo kraljici Katarini te vjerojatno nerado, uz nelagodu ali možda i lijepim načinom saopćava Katarinu da treba da napusti grad i otplovi u Rim. Katarina se uskoro ukrcava na brod i kao izbjeglica te žena visokog roda u velikoj nevolji, stiže na strano talijansko kopno. Dočekuju je srdačno a papa je vjerojatno bio dobro upoznat sa njenim osobnim stanjem kao i sve gorim općim prilikama u Bosni. Katarina ubrzo dolazi u Rim...

Prije pada Bosne papa Pio II. (1458. - 1464.) nagovarao je kršćanske vladare da zajedničkim snagama protjeraju Turke iz Europe. Pad Bosne i umorstvo njezina kralja bio je novi poziv na uzbunu. Konkretno, papa Pio je 21. listopada 1463. kršćanskom svijetu najavio kako odlučuje biti na čelu vojske protiv Turaka pozivajući križare da se u lipnju 1464. nađu u Anconi. Papa 12. kolovoza iste godine sa pratnjom stiže u Anconu. Iščekujući kršćansku vojsku umire tri dana poslije.

Katarina je puno nade polagala u spomenuta nastojanja pape Pija II.. Stoga je pohitala u Rim da svojom nazočnošću i zagovorom pospješi oslobođenje svoje zemlje. Oko 1465. godine kraljica Katarina trajno se nastanjuje u Rimu gdje do kraja života aktivno sudjeluje u pokušajima organiziranja protu-turske vojne te oslobođenja Bosne. S njom je u Rim stiglo i nekoliko njenih dvorjana - Jure i Abraham i dvorkinje - spominje se Paula, Jelena i Mara, tamo uspostavljajući neku vrstu dvora. Upravitelj njenog dvora bio je Radič Klešić Ivanov, a dvorjanici su bili Jure Žubranić Nikolin i Abraham Radič. U Rimu je Katarina dobivala izdašnu pomoć od Pape da bi mogla pristojno živjeti prema svom kraljevskom dostojanstvu. Ta pomoć išla je na račun križarskih vojni protiv Turaka. Njezina mjesečna pomoć iznosila je tako 100 dukata, a uz to joj je darovano i nekoliko godina mjesečnih 20 dukata za stan. Njezin stan nalazio se u Rimu u iznajmljenoj kući rimskog građanina Jakova Mentebona kojemu je plaćala mjesečnu najamninu. Papinski ured za križarske vojne odlučio je 23. ožujka 1468. da će plaćati najamninu. U toj kući Katarina je ostala do 1. listopada 1469. Potom je prešla u drugu kuću u kojoj je ostala do svoje smrti. Ta se kuća nalazila u blizini crkve sv. Marka. U tom je novom stanu koje je možda pripadao hrvatskoj bratovštini sv. Jeronima, nekoliko dana prije svoje smrti Katarina napravila oporuku.
Kraljicu su talijanska javnost i Rimljani jako poštovali suosjećajući sa njezinom nesretnom sudbinom. Katarina u svim teškim trenucima nije gubila kraljevsko dostojanstvo ponašajući se uvijek u skladu sa položajem. Bila je snažna jedinka koja je znala šta radi. Njena nastojanja su bila jasna i kroz 12 godina boravljenja u Rimu stalno je iščekivala da se prilike u Bosni okrenu na bolje. Tzv. križarske vojne koje su trebale osloboditi njeno kraljevstvo nisu se nikada ostvarile premda su pape Pavao II. i Sikst IV. u razdoblju od 1464. do 1484. godine umnogome radili oko tog pitanja.

Kada je Katarina teško oboljela - na dodatno pogoršanje njenog zdravstvenog stanja nedvojbeno je snažno utjecalo i saznanje da su joj djeca prevedena na islam - kao zakonita predstavnica bosanskog kraljevstva, odlučila je oporučno ostaviti svoje želje i odredbe o kraljevstvu i naslijeđu. To je bilo 20. listopada 1478. god. Tog dana pozvala je svećenike splitske biskupije Antu Jurinu, da napiše njezinu poruku - testament po zakonskim propisima. Sastavljanju poruke bilo je nazočno sedam svjedoka. Jedan od njih bio je Jakov Marinov, arhiđakon na otoku Rabu, a ostali svjedoci bili su franjevci iz samostana Aracoeli. U svojoj oporuci kraljica Katarina je u prvom redu izrazila volju da se pokopa u rimskoj crkvi Aracoeli.

Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je sve ostale stvari iz svoje kapelice te u njeno ime neke darove slugama i dvorjanima. Zanimljivo je da je mač Stjepana Tomaša koji je ostavila sinu Vladislavu pod uvjetom da pređe na kršćanstvo, oporučno u slučaju suprotnog namijenila Balši, sinu njezina brata Vladislava. Na kraju je sve relikvije koje je posjedovala ostavila crkvi sv. Katarine u Jajcu.

Na završetku je kardinal Borđa (Borgia) na njezinu molbu predao oporuku zajedno sa mačem Papi i kardinalskom zboru kako bi ostali trajno sačuvani. Oporuka je do danas sačuvana u Vatikanskom arhivu. Kraljica Katarina je baštinicima kraljevstva Bosne imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike. Pet dana kasnije, nakon što je sročila oporuku, kraljica Katarina je preminula. Bilo je to 25. listopada 1478. godine.
U Franjevačkom martirologiju i Biblioheca sanctorum zapisana je kao blaženica.60 U svom narodu nikada nije zaboravljena. Taj narod je najvećim dijelom kršćanski odnosno katolički puk Bosne i Hercegovine koji se vremenom kroz naredna stoljeća, bez propitivanja i unutarnje sumnje u korijene uglavnom vratio drevnom nazivu Hrvati.

[BHCluster]

Autor Matej Škarica, dipl. novinar

Pametnom dosta. Dobro je pa nije MAŠINAC.

[osa]

Političke prilike srednjovjekovne Bosne

Srednji vijek - BiH u srednjem vijeku

Autor Matej Škarica, dipl. novinar




Prostor omeđen rijekama; na istoku Drinom, na sjeveru Savom, zapadu Unom i na krajnjem jugu Neretvom (otprilike kao u današnjim granicama, no ponešto manjeg obujma), predstavljao je donekle za uvjete ranog srednjeg vijeka prirodnim mogućnostima bogatu zemlju tj. nešto kasnije, mladu kraljevinu bosansku.

Prvi zemljicu Bosnu spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet u X. st. Ona tada egzistira u poriječju gornje Bosne te na istok do Drine, na zapadu između Vrbasa i rijeke Bosne a na sjeveru od klanca Vranduka do Zvornika.

Kako je povezanost sa hrvatskim velikašima, kraljevima i dinastima uvijek bila jaka, a naročito u doba Tomislava (početkom X. st.), sve do Dmitra Zvonimira, Petra Krešimira, pa do Pacta Conventa-e na početku XII. st., kada se ugarski kralj Koloman stavlja na čelo zajedničke kraljevine hrvatsko-ugarske, početaka križarskih vojni i dalje do početaka renesansnog doba…, trajala je skoro ''pupčana povezanost'' Bosne i Hrvatske kao vidno moćnije kraljevine. Točnije, ona je sve od VII. st. bila sastavnica Bijelo-Hrvatske države. I negdje u vrijeme slabljenja vlasti hrvatskih narodnih kraljeva, počinju u Bosni saživljavati prve snage domaćih vladara – banova koji će biti nosioci buduće plemstvene strukture. Suvereno i ponosno proglašenje bana Kulina rečenicom: »Ja ban bos'nski Kulin!..» - kao da se izdiže iz plemenske podređenosti prema primorskim centrima vlasti i želi da živi samostalno te feudalno uređeno, negdje gore u brdima, dolinama ili ponad riječnih kotlina srednje Bosne. Zemljopisni položaj uvelike i često je pomagao ovoj zemlji da ne bude izravno poharana i pogažena od brojnih vojski europskih vladara i zavojevača. Stvorio je i zasebno, donekle skriveno vjersko-običajno tkivo koje će par stoljeća uzbunjivati katoličko svećenstvo i određene pape.

Ipak, za Bosnu uvijek možemo potvrditi - mada spisa iz srednjeg vijeka, posebice sa tih prostora ima malo - da je živjela voljnom i svjesnom pripadnošću ranim kršćanskim korijenima, a kroz to i svome narodnosnom biću od kojeg se nije odjeljivala sve od vremena doseljenja Hrvata na prostore jugoistočne Europe. Duh iskrene kršćanske – katoličke pripadnosti bio je izražen stalno…, čak i u vrijeme gotovo potpune prevlasti ''novih'' muslimanskih običaja i kulture (od XVI. stolj.). Počevši od običnog života – nad svakodnevicom seljaka (u radu na poljima i vlastitom domaćinstvu), pa do uzvišenije vrste stvaranja kao npr. kod klesara (u narodu zvanih kovača), književnosti, itd.

U ovom radu i sljedećim poglavljima će biti dotaknuti i obrađeni neki od ključnih društveno-političkih i vjerskih čimbenika koji su djelovali na prostoru danas zajedničkim imenom zvanim Bosna te Humska ili kasnije zvana Hercegovina. No današnji strani politički utjecaji i manipulacije čine ovu zemlju više vježbalištem za razno-razne međunarodne političko-interesne struje i skupine nego normalnom i željenom zemljom za sva tri naroda: Muslimane, Srbe i Hrvate. Također, krvavi međuvjerski i međunacionalni rat koji se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća vodio na prostoru BiH, nesumnjivo svoje korijene vuče iz stoljeća proteklih pod okupacijama stranih zemalja – carevina Turske i Austro-Ugarske. Osmanlije su zemlju najmanje gradili i osuvremenjivali ali su ostavili najdublji urez kroz grubu vladavinu nad kršćanskom rajom. Mnogo grublje i teže ruke su bili nad katoličkim nego nad pravoslavnim stanovništvom. Razlogom toga je stalna odanost katoličke crkve Rimu i Svetoj stolici, a ne autonomnost kao u slučaju srpske pravoslavne crkve. Ipak najveću ''svojevrsnu osvetu'' tj. zločin, u novije doba izvršit će upravo srpske postrojbe nad stanovništvom bošnjačke enklave u Srebrenici 1995. godine. I to upravo zbog kako se tada u ekstremnim srpskim redovima govorilo – ''Vraćanja duga ''Turcima i dahijama (od tur. m. - silnik koji je nediscipliniran u odnosu na vlast i državne zakone, a tiranin prema narodu…)'' zbog vjekova straho-vlasti, zatiranja i terora nad pravoslavnim kršćanima''!

[osa]

Političke prilike srednjovjekovne Bosne - Temelji državnosti i prilike do sredine XV. stoljeća

Srednji vijek - BiH u srednjem vijeku

Autor Matej Škarica, dipl. novinar





Puk koji je nastavao Bosnu imao je isto plemensko uređenje, društveni sustav, tradiciju i vjerovanja kao u Hrvatskoj ali je ponešto bivao nesklon naglijim i većim promjenama u dogmatsko-vjerskom smislu. Bio je primjetan otpor i nepovjerenje prema vjerskim idejama i silnicama koje su dolazile iz centara moći u Bizantu, Austriji, Njemačkoj, Ugarskoj , Italiji ili Francuskoj. Dolazi tako do bitnih opiranja vanjskim reformatorskim pokušajima naročito u religijskim pitanjima društvene svakodnevice.

No već za poznatog i u narodu omiljenog Kulina bana (1180-1204.), kojeg je na vlast postavio bizantski car Manuel, javljaju se prve ozbiljne sumnje o bogumilskoj herezi i banovoj sumnjivoj pripadnosti Crkvi bosanskoj. Kulin je kasnije vazal ugarsko – hrvatskog kralja Bele III… i možda gradi crkve u potvrdu svoje vjernosti katoličkoj crkvi i nauku. Optužbe o krivovjerstvu jako opterećuju bosanske vladare koji se žele često opravdati te dokazati da nisu krivovjerci podižući spomenike sa napisima ili poklanjajući posjede pojedinim svećeničkim redovima. To je svakako bitan dokaz, budući da bogumilstvo ne pozna slične materijalne elemente. Ta se tzv. Crkva bosanska, sastavljena od djeda - biskupa, gostiju - svećenika, prvog reda – đakona - staraca i ostalih, temeljila na velikom asketizmu, točnije odricanju od svega materijalnog, a posebice od gradnje velikih crkava. Čak nisu priznavali niti križ kao simbol vjere, a što bi - da je šire bilo provođeno u Bosni - vjerojatno bilo zabilježeno u kronikama (primjerice popa Dukljanina - suvremenika bogumilstva). Niti narod vjerojatno nije pristajao u velikom broju tim sektaškim strujama i skupinama kako se uobičavalo spominjati…, jer je ta mješavina asketskog kršćanstva udruženog sa dualističkim polu-poganskim vjerovanjima, slavenskim naličjem i običajima, dijelom misticizmom dalekog istoka (gnostičko-manihejskog nauka)… bila vrlo teška za prakticiranje kao i pomalo strana. Od Bizantinaca preneseno u Bugarsku to je krivovjerje došlo u Srbiju pa potom u Bosnu… Strojnici su širili nauk koji je odbacivao gotovo sve (od većine učenja Starog i Novog zavjeta, uobičajenog služenja mise, znaka križa, itd.), tj. gotovo svega osim molitve Očenaša!

Iako naizgled prihvaćen, sukob navedenog učenja sa dotadašnjim načinom življenja bio je očit. Sa druge strane, feudalni ustroj, težnja ka centralizaciji i jačanju vrhovne velikaške strukture sa kraljem na čelu bila je u nespojivosti sa ''čistim i skromnim'' kršćaninom iz bogumilskih redova koji je odbacivao materijalno da bi dosegao puninu duhovnog. Opet, sve je možda ne u tolikom omjeru suprotstavljeno, već pomalo privlačno tolerantnoj bosanskoj vlasteli koja ne progoni ove ''crkve'' već je donekle pušta da se i razvija… ali sve sa neprekidnim oprezom od reakcije Rima.

Kulin ban je bio optužen no sumnju otklanja odlomak jednog natpisa sa crkve: Koulin zida eg (da pl)…jeni Kučev'sko Zagorie i nade na nou grom..u Pod'gorje Sljepičišt i postavi svoj obraz… pragom' B(og)' dai banou Koulinou zdravie i bani(ci) Voislavi. Pod tim natpisom je niz križeva, svaki okružen kolom a pod njima natpisi banova, velikaša i dvorjana. Čitaju se imena: 1. Pisah' Krile župan' 2. Az pisah' desivoj križe za bana, pisah az' pisah' 3. Se pisa Radovan Kr' stjanin … Pisa Obrad…Miogost i Dejan. Bogumilski svećenici se ne bi potpisivali niti što gradili jer preziru sjaja, gradnje ili umjetnosti tako da teorija o banu bogumilu nije utemeljena. Dobri krstjanin ili samo krstjanin, korijenski vjerojatno nema toliko izravne veze sa bogumilstvom ili nekom herezom jer je to tadašnji vjerojatni običaj nazivanja u široj narodnoj bosanskoj Crkvi. Moguće je da se pučanstvo ipak djelomično opiralo novo-uvedenim prilikama u vjerskoj službi ili pak crkvenom ustroju. Primjerice, određenim novim običajima kao što je uvođenje propovijedi za vrijeme svete mise, čašćenja svetaca i relikvija ili novog blagdana Tijelova uvedenog 1264. god. (odlukom pape Urbana IV.) … Tu su i običaji kađenja tamjanom, zvonjava zvona i sl. Općenito, reforme u kršćanskoj Europi ''granaju se'' od uredbe sitnih i jedva primjetnih zakona i običaja pa sve do uvođenja veće stege u svećeničke redove tj. donošenja strogih zakona o celibatu. Inače zakon o celibatu postojao je i primjerice prije pape Grgura VII. ali se na prijelazu sa XII. na XIII. stoljeće posebno postrožuje. Puk je u to doba bio iznimno priprost i neuk, te je sa druge strane svećenstvu bilo potrebno takvim zakonima zabraniti da se previše ne opušta i slijedi loše svjetovne primjere. U Bosni kao maloj i zatvorenoj pokrajini vremena, takvi zakoni sigurno su se teže provodili.

Nepoštivanje pak tih novih crkvenih odluka možda se odmah žigosalo kao nevjerstvo! No rimsko svećenstvo ipak se blagim i profinjenijim načinima nastoji približiti potrebama običnog puka. Tako je jezik katoličke euharistije staroslavenski, koristi se hrvatsko pismo glagoljica te kasnije i njena verzija bosančica, no ipak služba nije ista u Crkvi dobrih krstjana – Bošnjana i Crkvi zapadno-katoličkog obreda. Razlike se čak povećavaju jer je možda vidljivo jak utjecaj patarenskih i krivovjerskih elementa sa istoka (Srbija, Bugarska, Makedonija, Bizant…).


Stećci


Stećci su tako neizostavan te neobičan domaći prateći element građenja na kojima se uglavnom odaje počast vjerovanjima, prijašnjem vremenu, običajima te proteklim ljudskim sudbinama. Dolaze u brojnim i raznim oblicima. Dobar dio njih izrađen je poprilično grubo (za doba nastajanja i europske smjerove u umjetnosti) te krajnjom porukom izravno. Ipak su nesumnjivo prepuni tajnovitosti i dobrim dijelom domaće klesarsko-''kovačke'' samoukosti toga vremena. Neki motivi se često ponavljaju tako da se ispostavlja kako su ti spomenici rađeni po narudžbama imućnijih pojedinaca. Klesarskih škola ili centara obrade toga doba ima najviše po Humskoj (naravno, kako je bogata kamenom) otuda prema prostoru današnje Crne Gore te po istočnoj, središnjoj i zapadnoj Bosni, Dalmaciji…

Te nadgrobne spomenike koji u skupinama čine nekropole ljudi su zvali i još (naročito stariji na selu) zovu grčka groblja, a one koji su tu pokopani određenim (misterioznim) ''Grcima''. O njima se vezuju brojne priče, no mnoge od tih priča tvrde da su nestali u nevremenu ili pak izumrli u sukobu sa došljacima. Na stećcima se često mogu uočiti začudni elementi kružnih i polukružnih simbola mjeseca, zvijezda, mačeva, štitova, križeva, svastika, lepezastih zmajeva? (prizor sa jednog stećka na Risovcu - Hercegovina), zvijeri ili pak plećatih ljudi u svojevrsnom oklopu koji uzdignutom rukom pokazuju na drugi svijet…, itd. Izvorno podrijetlo i korijen ovog načina gradnje nadgrobnih spomenika teško je utvrditi, a pretpostavlja se da čine mješavinu raznih drevnih vjerskih i kulturnih utjecaja Europe (sa istoka Balkana, područja današnje zapadne Francuske – keltske kulture i sl., tadašnjeg bliskog antičkog Rima, pa možda i sjeverne Europe i Skandinavije… - no samo u nekim manjim primjesama i možda slučajnim zajedničkim elementima oblikovanja). Sve u svemu, stećci su ipak i u potpunosti originalni domaći kameni ukrasno – nadgrobni proizvod kršćanske srednjovjekovne Bosne i dijelom Dalmacije. Oblikovno i porukom, većina ih se imalo stručnijim pregledom ili na licu mjesta može svrstati pod okvir narodne klesarsko-zanatske i u određenim slučajevima umjetničke vještine. To su ipak i u svjetskim mjerilima doista zasebni i posebni spomenici.

Treba ipak priznati kako se u unutrašnjosti zadržalo na desetke neobičnih vjerovanja još i do danas. Posebice među gorštačkim stanovništvom i stočarima. Korijeni tih vjerovanja sežu duboko u stoljeća prije dolaska kršćanskih misionara i propovjednika spomenuta područja. Manji ostaci praznovjerja najviše su opstajali na planinskim dijelovima i zbog neprohodnosti napretku nedostupnijim mjestima. Običaji paljenja ivanjskih krjesova (kojima se pozdravlja sunce i dolazak ljeta), štovanje određenih zvjezdanih tijela, vjerovanje u šumske duhove, vile i vilenjake, vukodlake te slična stvorenja i utvare…, bilo je vrlo rašireno i donekle od svećenika nevoljko ali uspješno spojeno sa kršćanstvom. Primjerice Ivanjski krijes se pali na dan sv. Ive koji je zamijenio prvotnu namjenu paljenja velikih vatri. No, isto tako se može navesti da je primjera starih vjerovanja bilo i diljem Europe… Može se navesti kako su plemena germanskih Sasa ili ponjemčenih Prusa u pogledu poganstva najkasnije dovedena u ''primjeren kršćanski red ponašanja i življenja''.

U XIII. st. Bosna se smatra najzaostalijom u pogledu kršćanskih reformi, a u to se doba pokreću i mnoge male vojne protiv ''tvrdoglavih'' vladara bosanskih. Bosanski banovi želi samostalno vladati i upravljati no moraju se ipak umnogome priklanjati snažnijim hrvatsko-ugarskim kraljevima. Primjerice: Bela III. 1173-1196. god. i Bela IV., Emerik 1196-1205. od kojega papa Inocencije III. traži da se bori protiv nauke popa Bogomila. Kralj Koloman pobjeđuje bana Mateja Ninoslava 1237. (u svojevrsnoj križarskoj vojnoj?). Ban je očito prije toga pripadao patarenskim redovima. Patarenstvo se iz Bosne proširilo i na Dalmaciju, gdje se čak i u gradu Splitu bilježi zajednica sa ''nekim Matom i Aristodijem'' na čelu - slikarima i zlatarima. Bilježi se da ih pod okriljem Kulina ima oko deset tisuća! Primjer i humskog kneza Petra koji je optužen kao pataren, kao načelniku Splita stadoše uz njega neki svjetovnjaci nasuprot svećenstvu priklonjenom papi Honoriju III. Omišani su poznati gusari, ali i dijelom buntovni patareni pod vodstvom velikog plemena Kačića i svoga izbornog kneza. Najčešće pozivom pape, počela bi lokalna borba sa tim krivovjercima koja će trajati do potpunog istrebljenja krivovjerja. Pod pritiskom, mnogi od vođa patarenskih (katarskih) sljedbi i manjih ogranaka radije biraju drugu religiju nego da ostanu podložni Rimu tj. papinskom svećeničkom vrhovništvu. – No, ako je postojao, a vjerojatno u dobrom dijelu i jest - postavlja se onda pitanje otkud takav otpor prema katoličkoj Crkvi i liku pape kao pravednom božjem namjesniku na zemlji? Djelomično se može odgovoriti činjenicom kako tadašnje mnoge vjerske sekte i struje (katari, patareni, bogumili i sl.) u sklopu kršćanskog učenja nisu prihvaćale autoritet papa jer je on uvelike bio upetljan u svjetovno, poslove oko vlasti, gospodarenju i novcu…, samim time i sve ono iznimno propadno i poročno - materijalno. A sve što je od ovog svijeta - po njima - dolazilo je od zloga! Također, pape su u tadašnja vremena morali biti i međunarodni političari, nerijetko vojskovođe te upravitelji spremni da kazne svakoga tko se protivio božanskoj vlasti koja je od Boga išla preko njih kao namjesnika na zemlji.

Dok u Hrvatskoj moć imaju banovi – knezovi Nelipići, Šubići, Babonići (koji prvi prihvaćaju feudalni ustroj te su jaki i vojno (dajući 250 konjanika-oklopnika za protu-patrensku križarsku vojnu Andrije II. 1205-1235.), u Bosni je razvoj ekonomsko-privredni razvoj mnogo sporiji. Samim time slaba je i vojna oprema, naoružanje i ljudi koji su pod oružjem. Najlakše je u vrijeme napada i rata pozvati seljake u borbu ali oni su suviše slabi, neopremljeni i neuvježbani za borbu sa primjerice profesionalnim vojnicima ili naoružanim feudalcima koji u opremu ulažu mnogo ili sve kako bi se na bojnom polju pokazali u najboljem svjetlu. Unajmljivati strane plaćenike možda je najlakše za prvu pomoć ali oni su previše skupi i ne može im se u određenim trenucima napada i napetosti potpuno vjerovati. Pješačka ali posebno konjička oprema zahtijevaju bogate veleposjednike i plemstvo. Konjaništvo, naročito oklopno, traži vrsne jahače; poznavatelje oružja, opreme i tehnika borbe. Konjušnice zahtijevaju stalno održavanje, uzgojitelje i nadglednike, jednom riječju - bogatog vlasnika. Opet, niti sve to ne jamči uspjeh u bitci ili manjem okršaju. Treba naglasiti kako su popularni europski teški oklopnici na konjima u naletu na obrambenu liniju pješaka gotovo nezadrživi ali u mjestu vrlo nezgrapni, spori u okretanju i nadzoru te ranjivi na vrhom ojačane strjelice iz većih lukova.

Bosna je uglavnom stočarska zemlja i zato je trgovina solju jako važna jer je sol potrebita u očuvanju namirnica. Nadzirati tu trgovinu je značilo mnogo u strateškom obliku. U zemlji se otvaraju rudnici solju i metalnim rudama no u početku su to bili više površinski kopovi nego neki sustavni dublji tuneli i mreže. Ponajviše zbog grubog zemljopisnog položaja…, očituje se da su mnoge teškoće pratile razvoj Bosne ali ona je ipak nekako uspijevala razviti stalniju trgovinu sa dubrovačkom republikom uzdignuvši se najviše u drugoj polovini XIV. st.

Trgovačke karavane prolazile su dolinama rijeka, dubokim usjecima, planinskim ravnima, prijevojima te uglavnom uhodanim stazama i putovima kojih nije bilo mnogo u dobrom stanju. Ako je i bilo nekih temeljem dobrih cesta, to su bile one još od doba antičkog Rima i njihove provincije Ilirije. Općenito, trgovački i karavanski promet je bio opasan način na kojem su često znali harati razbojnici i gorštački uskoci koji bi pljačkali teret. Konačišta uz najprometnije putove su služila kao mjesta zaštite, prenoćišta i odmora.

[osa]

Političke prilike srednjovjekovne Bosne - Kuće i dinastije

Srednji vijek - BiH u srednjem vijeku

Autor Matej Škarica, dipl. novinar


Bosna u srednjem vijeku


Kotromanići su prvotno banska, a potom i bosansko-humska kraljevska kuća čije izvorno porijeklo do danas ostaje obavijeno maglom tajanstvenosti. Postoje razne teorije o mogućim zemljopisnim krajevima njihovog porijekla no umnogome ih se te pri samom spomenu misaono veže uz središnju Bosnu. Uspinjući se na vlast u XIII. st. bili su donekle svjesni svoje vezanosti za zapad i zemlju maticu – Hrvatsku, tako da će to uroditi stalnom težnjom ka širenju prema njoj. Svako malo vremena, svojatanja srpskih (dosta moćni car Stefan Dušan i sin mu Stefan Uroš iz dinastije Nemanjića) i ugarskih vladara, Bosnu su ugrožavale izvana i rušile joj stalnost i snagu koju je polagano skupljala kroz doba narodnih vladara – banova. Srpsko Carstvo od sedamdesetih godina XIV. stoljeća bi ubrzano i opasno ugroženo napadima Turaka te naglo oslabi…, da bi to odjednom iskoristio ban Tvrtko koji bi u srodstvu sa Nemanjićima, uzevši posjede Nemanjića po Humu, Podrinju i Travunji (Trebinju), sve do Nikšića tj. dijelova Raške. Tvrtko se onda - ljeti 1377., proglasi po milosti Boga gospoda kraljem… Srbije, Bosne, Humske, Primorja, Usore, Soli, Podrinja…, i sam ga ugarski kralj Ludovik (dinastija Anjou - Anžuvinaca) na neki način prizna ne protiveći se njegovom proglašenju na grobu sv. Save u Mileševu (danas južna Srbija). No to mjesto krunidbe je vrlo upitno, kako postoje druge (opravdanije) tvrdnje! Postavlja se pitanje da li je u skorom boju protiv Turaka 1389. godine na kosovskom polju masovnije sudjelovala i bosanska vojska kralja Tvrtka? Uz podatak da su zastupljene bile i manje hrvatske postrojbe pod zapovjedništvom Ivana Paližne.?. - priora Vranskog samostana.

Sa druge strane, smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. (1382.) dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene - kneginje bribirske (knezovi bribirski Šubići), da se umiješa i u hrvatske poslove. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na Dalmaciju, povezanu s plemenom njegove majke.

XV. je stoljeće također doba jedinog pravog i istinskog kralja Bosne - Tvrtka (Ostoja je zbačen a nasljeđuje ga sin Tvrtka I. - Tvrtko II., koji naslov kralja uzima nešto prije nadolaska prave turske opasnosti u drugoj polovini stoljeća). Ističe se u tom kraćem razdoblju i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (sin kralja Stjepana Tomaša) kojega je po legatima u Jajcu dao okruniti papa Pio II. 1461. godine…, uz protivljenje ugarskog kralja Matije Korvina. Slijedi skori i tragični pad pod osmansku silu 1463. godine.

No je li taj datum potpuno točan i opravdan? Gradovi poput Ključa, Bočca?, Livna, Uskoplja, Prozora… bivaju dijelovima vraćeni pod okrilje hercega Stjepana Kosače (sinovac Sandalja Hranića iz velikaške obitelji Hranića sa …bosanskih južnih strana stasale u XIV. stolj.) i kralja Matije Korvina. Zanimljivo da je grad Jajce kao jedan od najbolje utvrđenih gradova tadašnje Bosne 1463. godine pao u turske ruke, da bi nedugo nakon toga bio ponovo preuzet od strane kralja Matije Korvina i njegove vojske. Do 1527. te ponovnog i konačnog pada ovog živopisnog grada u ruke upornih turskih vojski, u gradu su rađene neke obnove (obrambene te vjerskih objekata poput gradske crkve).

Treba napomenuti kako je nekih deset godina prije pada Bosne konačno uništen i Bizant 1453. godine – tj. nekadašnje slavno Istočno rimsko Carstvo (zadnji je pao okruženi Konstantinopolj) te onda, postupno bugarska i srpska država. U tom velikom gradu koji se hrabro branio tri mjeseca, nad poraženima je učinjen strašan masakr koji je trajao danima. Računa se da su otomanski Turci imali nekoliko stotina tisuća vjerski zaluđenih vojnika naspram par tisuća branitelja. Taj poraz imao je gotovo isti učinak na kršćanski svijet kao i pad Jeruzalema dva stoljeća prije.





U desetljećima koja su slijedila…, kršćanska Europa teško je iznalazila snagu za neki snažan i zajednički odgovor velikoj turskoj invaziji. Umjesto toga bila je razjedinjena i opterećena međusobnom vjerskom ili pak borbom za prevlast i posjede. No ipak treba spomenuti pobjedu nad Turcima kod Beograda 1456. god. Na poziv pape Nikole V. propovjednik John Capistran propovijedao je tada novi, možda i posljednji križarski rat. No pobjeda je bila kratkog daha jer je Beograd pod dugim opsjedanjima otomanskih vojski pao 1521. godine. Tu je i pobjeda kršćanske flote nad turskom mornaricom kod Lepanta 1571. godine, koja je donekle oduzela veliku i ukupnu vojnu prednost štosu Otomani skupili do tada.

Na Balkanu (koji je zapravo turski naziv za područje jugoistočne Europe) Turci su bili svakako vojno napredniji od bosanske, srpske ili hrvatske vlastele i njihovih vojski. Uz to je i dio naroda ''nekako lako prihvaćao'' novu vlast i vjeru, vjerojatno zbog humanijeg postupanja prema seljacima i kmetstvu. Bogumilski živalj kao da je priželjkivao dolazak Turaka koji bi ih kako-tako ali ipak oslobodili od brojnih vanjskih poduhvata ugarskih pa i hrvatskih vladara-velikaša.

Određene prilike u Humu – Hercegovini




Godine 1415. - moćni herceg (njem. naslov herzog ili vojvoda) Hrvoje Vukčić Hrvatinić iako danas simbol domoljublja i određene vrste narodne čvrstine, među prvima doziva u pomoć Turke (Ishak-beg Ishaković) koji mu pomažu u borbi protiv jakog kralja Žigmunda u bitci kod Doboja.

Naime, on je od 1403. vladar Splita te otoka Hvara, Brača, Korčule i Visa a neki povjesničari navode da je vladao poput pravog kralja. Imao je velikog udjela na dvoru bosanskom postavivši Tvrtka II. na vlast nakon što mu je pomogao svrgnuti Ostoju. S druge strane, njegov misal o njemu govori kao o štovatelju vjere i umjetnosti, a ne samo kao o promišljenom silniku koji se udružio sa Turcima zbog želje za većom vlasti.

Na Hum krajem XIV. i do prve polovine XV. stolj. mnogi kraljevi imaju pretenzije (hrvatsko-ugarski Sigismund, donekle i bosanski kralj Stjepan Tomaš). No više su ta neprijateljstva uzrokovana tvrdim stavom velikaša poput hercega Stjepana koji je bio sklon raznim spletkama da bi se dočepao vlasti (čak pristajanjem uz pravoslavlje što govori naslov vojvoda od sv. Save). Tijekom vladavine tog očitog silnika – despotskog hercega Stjepana Kosače ili hercega od svetog Save kako se nazivao - područje humske zemlje (današnje Hercegovine, poglavito područja uz rijeku Neretvu, južno od Mostara), ipak stagnira ili slabi, naročito u vojno-političkom ali i općem gospodarskom pogledu. Nesumnjivo na razvoj situacije na bosanskom dvoru utječu i velikaši poput Vukčića i Kosače jer se izravno ili neizravno upliću u teritorijalna pitanja. No kao političke i povijesne ličnosti oni su vrlo različiti. Upadi Turaka postaju sve učestaliji tako da nerijetko zbog slabosti i nemogućnosti djelotvorne obrane velikaši poput Kosača ugovaraju sa osmanlijama razne sporazume i zamjene za usluge vojne pomoći. Pod napadima godinama se uspješno drži grad Počitelj sa mješovitim hrvatsko, mletačko i ugarskim posadama.

[osa]

Političke prilike srednjovjekovne Bosne - Kultura i vjerski ustroj

Srednji vijek - BiH u srednjem vijeku

Autor Matej Škarica, dipl. novinar



Bosna kao zemlja razmjerno bogata raznim materijalima i prirodnim sredstvima (rude, šume, vodeni tokovi itd.) ipak je u mnogim vidovima zaostajala za Europom. U doba procvata feudalnog sustava koji se nije, niti se mogao pokazati human prema običnom čovjeku, u Bosni se ipak nailazi na simbiozu puka sa vladarima iz naroda. Primjeri su toga puštanje da se donekle ukorijeni bogumilstvo koje je siromašni puk gledao sa simpatijama ali koje je donijelo mnoge optužbe i nevolje na vrat banovima i kraljevima. Tu je i razgranata jednostavna umjetnost kroz pučku gradnju i reljefne ukrase koji se najbolje ogledaju na primjeru stećaka.

Stećci su grobni spomenici osamljeni ili u nekropolama (grč. nekros - mrtav + polis – grad… veće i bolje urađeno i ukrašeno groblje) a navode se kod nekih autora kao izrazit primjer gradnje bosanske crkve, s time i bogumilstva - što nije točno, jer datiraju mnogo prije pojave te hereze, istodobno se i protive njegovom učenju (protivnom gradnji te time ostavljanju materijalnih spomenika). Oni svjedoče o istančanom, izgrađenom kultu mrtvih i o naročitom štovanju koji se očituje kroz izražaj vjere u zagrobni život, besmrtnost duše i trajnost poslije smrti. Simboli su jako razvijeni, stilizirani mada pomalo primitivni no ima stećaka u kojima susrećemo čitave prikaze života tadašnjeg običnog svijeta pa čak i velikaša kroz; lov, ples ili borbu. Ti su prizori dosta plošno i primitivno predstavljeni no ponegdje vrlo kićeni i dobro opremljeni. Naručioci takvih komada su bogatiji plemići, mjesni glavari, banovi ili sam kralj. Mada pismo nije toliko zastupljeno, na stećcima se mogu vidjeti prikazi koji govore više od ikakvog natpisa (primjer sa pročelja stećka Radivoja Miloradovića iz okolice Stoca - junak sa uzdignutom rukom, luk i strijela te koso raspolovljen grb sa mačem); postoji i natpis: Sie leži dobri Radoe sin voevode Stipana na svoi baštini Batnogah… Postoje stećci koji govore o bogatom životu na dvoru, trenutcima radosti i životnog obilja, pučkim veseljima praćenih narodnim kolom i plesovima. Na jednom primjeru bočne strane stećka je naime detaljno prikazan utvrđen grad, a pod njim vladar (valjda ban) sa visoko dignutom rukom kao da pozdravlja te sluge i drugi velikaši… kao i razni motivi poput drveća, konja i sl. Nisu rijetki niti prizori svečanih viteških dvoboja i turnira što govori da se i na dvorovima bosanskih velikaša pratila moda sa zapada. Takvi primjeri opovrgavaju navode o asketizmu i mračnjaštvu bosanske vlastele mada je Bosna doista uvijek bila zemlja zatvorena i teško dostupna napretku. Osim prikaza podčinjenosti plemićima, zabave, lova, vojevanja, viđenja zagrobnog života i sl. …, zanimljivo je da nema prikaza svakodnevnog života običnog čovjeka. Nije poznato da li su doista postojale potrebe bilježenja teškog rada na polju ili kmetovskog položaja općenito. Danas, takvih pokušaja zapisa (socijalnog karaktera) na kamenu nema ili jednostavno nisu bili zanimljivi u to doba.





U BiH ovih autohtonih spomenika ima više od dvadeset i pet tisuća, a najviše su rasprostranjeni na jugu u Hercegovini (Blagaj, Stolac, Mostar itd.) dok na sjeveru prema Savi gotovo da ih nema. U Bosni se tijekom kasnijeg razdoblja srednjeg vijeka usporedo sa verzijama glagoljice razvijalo i domaće pismo - bosančica koje uz neke preinake ima elemente ćiriličnog i glagoljskog, tako da se pojavljuje na pločama vezanima uz crkvene komplekse poput Humačke ploče kod Međugorja, koja datira iz X. - XI. st. To govori o volji da se pokrene barem djelomična pismenost a glavnu ulogu igralo je ipak svećenstvo, točnije popovi (glagoljaši ili oni što su razvili bosančicu) koji su imali osjećaj za narodne potrebe. Dolaskom svećenika franjevaca u Bosnu samo dvadeset godina nakon smrti sv. Franje Asiškog (1182-1226.) baština se koliko toliko počinje čuvati i narod se saživljava s ovim redom jer je isposnički i prosjački. Nalazili su uspješno put do ljudskih srca razumijevanjem sudbe tadašnjeg čovjeka. Tako biva tijekom brze agresije, te tijekom okupacije turske vojne sile, kontinuitetom sve do prošlog stoljeća, donekle i do danas, no mnogo manjeg intenziteta.

Banovi (kao i drugdje u Europi) grade crkve kao potvrdu vjernosti, a grobovi se ukrašuju reljefima koji potvrđuju duhovnost i ponos često pisano jezikom ikavice i sa motivima sličnim onima u Hrvatskoj. Mnogi počinju sa poznatim: Ase leži… (Ovdje leži…). Tim početkom pokazuje se velika ljubav prema baštini i zemlji na kojoj se živi i umire.

Uređenja i odnosi sa susjednim zemljama

Bosna je od svojih prvih početaka samostalnosti bila okrenuta prema zapadu te voljna sudjelovati u gradnji kršćanskog ozračja i državnosti. Postojale su vanjske frakcije i struje koje su teško prihvaćale imalo jaču bosansku državu, a činjenice govore da su za to postojali uvjeti. No, već se u početcima križarskih ratova Bosnu (istodobno njenu crkvu Bosansku) stavlja na popis sektaški nastrojenih zemalja; iako mnogo jačih hereza nalazimo u Italiji, Francuskoj (katari na jugu), Češkoj ili Njemačkoj. Vrijeme je nesigurno, okrutno i nemirno. Čak se i papinska vlast razdjeljuje i vlada na dvije stolice (jedan papa u Rimu drugi u Avignonu - druga polovina XIV. st.) što sve donekle utječe na slabljenje vjere kao i na prilike u Hrvatskoj gdje patarenstvo u primorje uvelike dolazi iz Bosne.

Nauka popa Bogumila (bogumili – dualističko-gnostička sljedba podrijetlom idejno iz Perzije, kasnije Bugarske X – XII. stolj., usporedo ili kasnije nastanjena u Srbiji te Bosni) ujedinjuje se sa posebnom slavenskom živopisnošću što se očuvala među još svjesnim hrvatskim življem u unutrašnjosti Bosne, tako da dolazi do privlačnog spoja mistike i vjere što će se održati dugo do u XVI. i čak XVII. st. Ta nauka u najizraženijim oblicima odbacuje materijalno (kao izvor zloga) i kosi se sa službom mise kao u katoličkom običaju (u ovom slučaju to je nepoštovanje mjesta svete službe – može se služiti na raznim mjestima, euharistijskih elemenata, te način odabira svećenika i pogleda na odnose između muškaraca i žena itd.). Dualizam ili dvojnost zastupljena u učenjima tvrdnjom je dvojnosti u živim bićima tj. čovjeku. Dobro i zlo se stalno bore i čovjek je glavno ''polje'' te borbe. Slab je i poročan…, što se tvrdi i u Bibliji no ne toliko agresivno kao gore navedenom primjeru sektaškog učenja.

Pod nakanom oslobođenja od heretičke opasnosti krila se često tek puka sirova želja za osvajanjem i povećanjem moći pojedinih europskih vladara. Oni nerijetko pokreću i skupljaju vjerske vojske (mada ne u većoj moći) da bi upadali u Bosnu koja nije htjela priznavati ugarske vlasti. Mnogi bosansko – humski velikaši biti će pod utjecajem ovih bogumilsko – patarenskih sljedbi i struja koje dolaze sa istoka pa čak i zapadne Europe. Trajat će stalne borbe i previranja između jačeg i dominantnog katoličkog bogoslužja i učenja te između ove tzv. pošasti koja ipak nije imala tako sustavan i raširen obred kao što se kroz povijest predstavljalo. U pitanju su bile tek frakcije i ogranci, no dovoljno opasni da poljuljaju jedinstvo vjerskog narodnog tijela, naročito u XIV. stoljeću.





Tako se stanje u Bosni ne mijenja gotovo čitavo XIV. st. koje protječe u međusobnom banskom natjecanju te na odbrani od optužbi za krivovjerstvo koje su znale stizati i od srpsko-dukljanskih velikaša. Car Dušan čak izdaje svoj zakonik o krivovjerstvu (u njega ubraja i pripadnike zapadnog obreda, uvelike ciljajući i na Bosnu). Treba uzeti u obzir da je to doba vjerske krize i vrijeme kada se nitko nije bio otporan na moguću optužbu za pogrešan nauk, kako je to bio možda najdjelotvorniji način za zastrašivanje političkih protivnika.

Bosna je pak svojom zemljopisnom izoliranošću dobivala mnogo na odbrani od raznih ekspanzionističkih težnji ali i bivala zbog teškog probijanja vijesti i informacija pogrešno uzimana u obzir. Isto tako i teško prilagodljiva novim društveno-političkim promjenama sa zapada. Nije čudno što je stoga bila na meti raznim političkim igrama i spletkama mada se ipak ne može zanemariti određena tadašnja nemogućnost kontrole nad novonastalim vjerskim skupinama i banovima koji time prigrle zabranjena učenja. Vezano za komunikaciju i robnu razmjenu…Dubrovnik je kao mlada i jaka hrvatska država na jugu, bio jedan od najvećih trgovinskih partnera Bosni tako da međusobna suradnja prednjači u karavanskoj trgovini dolinama rijeka i usjecima. Suradnja i povelje među-razumijevanja, pogoduje trgovini tako da je za vrijeme kralja Tvrtka dovučen prvi veći top – bombard, opsadni top koji je načinjen (izliven) u Dubrovniku 1387. god. Valjda kao potreba modernizacije kraljevskih postrojbi ili možda tek ukrasni element na Bobovcu. No takvih oružja nije bilo mnogo i kao sva nova i vatrena oružja, bila su opasna i nestabilna za rukovanje. Znači, više upozoravajući nego praktični artiljerijski komad. Biva da su za opsade utvrđenih mjesta bosanski zapovjednici i dalje koristili više drvene katapult-ove, balista-u (lat. starorimska ratna sprava za bombardiranje kamenjem ili velikim strijelama…) ili neku vrstu većih bacača ili manogela - općenito stara i jeftinija oružja.

Dubrovčani su vrsni trgovci i jako im je bilo stalo do daljnjeg razvoja trgovine sa zaleđem, no mada poslije pada Bosne isto tako lako sklapaju ugovor sa Turcima. Treba naglasiti - Više u nuždi, te diplomatski nego iz slobodne volje! Naime, Turci su vrlo često gledali kako da osvoje dubrovačke zidine i dočepaju se bogatstva ovog slobodnog hrvatskog grada i usamljene kršćanske oaze na istočnoj obali jadranskog mora.

Uza sve tegobe, bosanski se velikaši ugledaju na život na zapadnim dvorovima, bilo u lovu, poveljama i častima, pa čak viteškim turnirima-okršajima. Grade se i utvrđuju važnija naselja, prometne točke i pišu povelje, diplomatski spisi, daju dozvole o slobodama trgovine ili kretanja. Utvrđeni gradovi kojih u Bosni kao i u Hercegovini ima dosta svjedoče o kontinuiranoj i svjesnoj gradnji vojno-civilnih objekata što u Srednjem vijeku igraju životno važnu ulogu kroz obranu i kontrolu procesa trgovine te samog življenja. Takve tvrde gradove i utvrđene točke na uzvišenjima nalazimo npr. u Ljubuškom, Stocu, Blagaju (jedno vrijeme stolni grad), duž donjeg dijela toka Neretve (Počitelj), središnjoj Bosni - Visokom (stari grad Visoki), Bobovcu (jedno vrijeme stolni grad), Jajcu, Bočac kod Banja Luke, Ključ …, zapadnoj Bosni prema Bihaću…, te diljem Bosne manje građevine. Poput zidom opasanih osamljenih tornjeva (primjer manje nadzorne kule u Prozoru – u nekada naslovom zasebnoj regiji Rama) itd.

Također, osim što su graditelji oni su svjesni i potrebe za umjetnošću. Nažalost, većina pisanih materijalnih dokaza (u vidu misala, povelja ili knjiga) uništena je u ratnim vihorima i za vrijeme turske okupacije, tako da su danas vrlo često samo temelji gore spomenutih kamenih građevina glavni dokazi.

[dr trocki]

Dobru temu si otvorio .
Hvala

[BHCluster]

Ja mislim da ovo najbolje opisuje ove novinske clanke jer se radi o novinaru a ne nekome historicaru.

I ne zelim biti kao oni koji prvo gledaju Ime i Prezime kada se radi o NOVINSKIM CLANCIMA i stvarno nisam takav...procitam sve sto mi dodje do ruka...misli NOVINE...
ali...
ovdje se radi o ISTORIJI BiH i ne ulazeci, jer nisam ni procitao sve ovo, u objektivnost NOVINARA, moram odmah reci da ta osoba, jednostavno, NIJE KOMPETENTNA da pise o ISTORIJI.
Vjerujem da je jasno radi cega...on je NOVINAR, diplomirani ili ne...NOVINAR...
Istorijske clanke, pogotovo jedne zemlje, trebalo bi pisati ISTORICAR...najbolje grupa istoricara...DIPLOMIRANIH po mogucnosti... a istoriju BiH, a Bogami i SVIH ONIH PODRUCJA BIVSE JUGOSLAVIJE, najbolje bi bilo da pise grupa STRANIH istoricara, diplomiranih...i volonterski.
Nasi se nece NIKADA dogovoriti, a jos manje objektivno istraziti neistrazeno...jedan dio im se moze oprostiti, jer toliko toga je namjerno i popaljeno...dobro, sarajevsku biblioteku je trebalo spaliti jer su tu bile baterija VBR-ova, snajperi, a kazu da se poceo i uran obogacivat u podrumima...

Jos jednom, cijenim tvoj trud.
Ali...

Ovo je napisao "STOCK" sa foruma mostarske raje.

P.S.
Ovo trba prebaciti u pod forum "Elektronski i štampani mediji" jel se radi o novinarskom djelu a ne historiskom.