Nesto razmisljam o situaciji u zemlji i regionu, pa mi padne na pamet ona lekcija iz matematike o limesima.
Kada imamo neku funkciju i kada njena promjenljiva tezi nekoj vrijednosti, cemu tezi ta funkcija...
Analogija je sledeca: imamo stanje (sranje) u drzavi u zadnjih skoro dvadeset godina i imamo nekakav subjektivan napredak (vece plate, manje nezaposlenih), ali u odnosu na zemlje u okruzenju i u cijeloj Evropi nazadujemo. To znaci da u ekonomskoj utakmici sa drugim drzavama, gubimo.
U ovoj situaciji kada nemamo sopstvene proizvodnje koja cini stub razvoja ekonomije svake zemlje, kada nemamo svojih banaka, koje bi trebale da diktiraju novcane tokove u korist drzave, a ne protiv nje (kako imamo sada), ja ne vidim nijedne poluge da nasa vlast ucini nesto po pitanju zavrsetka krize. Prema ovome ne pise nam se dobro, po teoriji limesa.
Izgleda da nam je ostalo da cekamo da krizu rijese drugi, pa mozda i nama bude bolje.
OVA TEMA JE BAS ZA OVU DISKUSIJU "POLITIKA".
STA MOGU I TREBA DA URADE NASI POLITICARI U ZADATIM POLITICKIM OKVIRIMA, U STANJU MEDJUNARODNOG PROTEKTORATA, DA BI UTICALI NA IZLAZAK IZ KRIZE?
Bosna i Hercegovina-politika, ekonomija, kriza, buducnost...
-
Heroj Atif Dudakovic
- Posts: 10
- Joined: 14/09/2009 20:43
-
salter071
- Posts: 728
- Joined: 11/09/2008 06:16
#2 Re: Bosna i Hercegovina-politika, ekonomija, kriza, buducnost...
MIslim da se ne moramo pomiriti sa tim da uvijek budemo nekakav protektorat.
Sada jesmo, ali u buducnosti ne moramo biti ako dovoljno politicki sazrijemo i ekonomski ojacamo.
Ima li smisla pustiti stranca pod svoj krov da ti odlucuje kako ce stvari raditi u tvojoj kuci, rasporedjuje ti tvoje prihode/rashode, planira redovno odrzavanje kuce i renoviranje, brine o zdravlju i dobrobiti svih ukucana (jah brine, da, ali, po pravilu, prvo gledajuci svoje interese), utice ti na odgoj djece, ili, ukratko, odlucuje o svemu sto odredjuje i tvoj i zivot tvoje familije? Meni se cini da to nema smisla.
Zasto je toliko viceva o punicama, a one se u puno manjoj mjeri, ali zato ociglednije svakodnevno mijesaju u zivot?
Mislim da je covjek zreo tek kada je sam sposoban i moze se brinuti o sebi i o familiji, kuci, te imati dobre odnose sa komsilukom/susjedima.
Tome bi, po meni, u krajnjem smislu trebalo teziti.
Dobar ti je primjer sa limesima.
Mozemo li iz matematike posuditi i izraz "najmanji zajednicki imenitelj",ali u smislu onoga oko cega se sve strane mogu sloziti, a s krajnjim ciljem da zemlju vodimo u smjeru istinske neovisnosti i politicko-ekonomske stabilnosti? Malo smo predugo pod nekim uvijek novim, ali, po svojoj prirodi, ne toliko razlicitim protektoratima. Ne mora to biti prihvaceno kao trajno stanje stvari, ali da bi se promijenilo treba stvarno uloziti OGROMAN napor.
Prvi korak ka ovome bio bi da ohanemo od retorike, da sjednemo kao ljudi i vidimo sta je to sto nam je svima u nasoj zemlji u zajednickom interesu, te kako da je uredimo da ne koristimo instrumente demokracije jedni protiv drugih, da se prekinemo stalno nadglasavati, a pocnemo dogovarati.
Taj korak nije lak, ali je moguc.
Podjimo od logike, samo dva covjeka. Ako jedan covjek sam moze ponijeti 50 kg, koliko mogu dvojica? Koliko olaksava i ubrzava gradnju kuce svaki od nas koji "da ruke"? Dalje, jeli pametnije podijeliti teret da brze i lakse zajednicki obavimo posao ili, dok radimo svoj posao, kao do to vec nije dovoljan napor, jos istovremeno i drugome otezavamo da radi svoj posao?
Koliki je to bespotreban gubitak vremena, snage, i sredstava? Ima li smisla?
Ljepse je imati oruzje kao kolekcionarski primjerak na zidu, nego spavati s njim pod krevetom, zar ne?
Znaci, isplati se zajedno postaviti nasu zemlju na svoje noge, podijeliti taj teski teret, jer to stvarno iziskuje ogroman napor, radije nego da stalno bacamo jedni druge na koljena dok dobronamjerni (osjeca li se prizvuk ironije?) upravnici, apsolutni stranci, zaradjuju na nasoj bijedi, a koju mi sami svojim ponasanjem odrzavamo.
Zasto da zaradjuju oni, kada se mi mozemo dogovoriti i podijeliti zaradu sami, bez njih?
Imamo rezon da sjednemo i dogovorimo se. Time sto odugovlacimo s tom odlukom ne tapkamo u mjestu, vec se, zaglibljeni u blato, samo vise ukopavamo.
Kada mi sami sa sobom rascistimo ove stvari i pocnemo im prilaziti ne uvijek sa negativne strane, vec, konacno sa pozitivne, stvari ce krenuti.
Pokrenuce se i poslovi. Gdje ima poslova prave se pare,a gjde ima para moze se pokrenuti i proizvodnja, malo po malo, ali pokrenuti, pa onda i razviti promet roba usluga i ljudi. To je takticki nivo. Nije to problem.
Nas je problem Atife na strateskom nivou i to iz samo jednog razloga - sto nismo jos prestali da se kao mala djeca naduravamo. Kada odrastemo, pa se pocnemo ponasati kao zreli ljudi, sjednemo za sto, svako kaze svoje, nadjemo zajednicki jezik i dogovorimo se, eeeeeee tada cemo poceti da se vadimo iz blata u koje smo se zaglibili.
Sada mozemo da pokusamo, bar na ovom forumu, izbjeci omiljeni nam sport -gadjanja blatom.
Sada jesmo, ali u buducnosti ne moramo biti ako dovoljno politicki sazrijemo i ekonomski ojacamo.
Ima li smisla pustiti stranca pod svoj krov da ti odlucuje kako ce stvari raditi u tvojoj kuci, rasporedjuje ti tvoje prihode/rashode, planira redovno odrzavanje kuce i renoviranje, brine o zdravlju i dobrobiti svih ukucana (jah brine, da, ali, po pravilu, prvo gledajuci svoje interese), utice ti na odgoj djece, ili, ukratko, odlucuje o svemu sto odredjuje i tvoj i zivot tvoje familije? Meni se cini da to nema smisla.
Zasto je toliko viceva o punicama, a one se u puno manjoj mjeri, ali zato ociglednije svakodnevno mijesaju u zivot?
Mislim da je covjek zreo tek kada je sam sposoban i moze se brinuti o sebi i o familiji, kuci, te imati dobre odnose sa komsilukom/susjedima.
Tome bi, po meni, u krajnjem smislu trebalo teziti.
Dobar ti je primjer sa limesima.
Mozemo li iz matematike posuditi i izraz "najmanji zajednicki imenitelj",ali u smislu onoga oko cega se sve strane mogu sloziti, a s krajnjim ciljem da zemlju vodimo u smjeru istinske neovisnosti i politicko-ekonomske stabilnosti? Malo smo predugo pod nekim uvijek novim, ali, po svojoj prirodi, ne toliko razlicitim protektoratima. Ne mora to biti prihvaceno kao trajno stanje stvari, ali da bi se promijenilo treba stvarno uloziti OGROMAN napor.
Prvi korak ka ovome bio bi da ohanemo od retorike, da sjednemo kao ljudi i vidimo sta je to sto nam je svima u nasoj zemlji u zajednickom interesu, te kako da je uredimo da ne koristimo instrumente demokracije jedni protiv drugih, da se prekinemo stalno nadglasavati, a pocnemo dogovarati.
Taj korak nije lak, ali je moguc.
Podjimo od logike, samo dva covjeka. Ako jedan covjek sam moze ponijeti 50 kg, koliko mogu dvojica? Koliko olaksava i ubrzava gradnju kuce svaki od nas koji "da ruke"? Dalje, jeli pametnije podijeliti teret da brze i lakse zajednicki obavimo posao ili, dok radimo svoj posao, kao do to vec nije dovoljan napor, jos istovremeno i drugome otezavamo da radi svoj posao?
Koliki je to bespotreban gubitak vremena, snage, i sredstava? Ima li smisla?
Ljepse je imati oruzje kao kolekcionarski primjerak na zidu, nego spavati s njim pod krevetom, zar ne?
Znaci, isplati se zajedno postaviti nasu zemlju na svoje noge, podijeliti taj teski teret, jer to stvarno iziskuje ogroman napor, radije nego da stalno bacamo jedni druge na koljena dok dobronamjerni (osjeca li se prizvuk ironije?) upravnici, apsolutni stranci, zaradjuju na nasoj bijedi, a koju mi sami svojim ponasanjem odrzavamo.
Zasto da zaradjuju oni, kada se mi mozemo dogovoriti i podijeliti zaradu sami, bez njih?
Imamo rezon da sjednemo i dogovorimo se. Time sto odugovlacimo s tom odlukom ne tapkamo u mjestu, vec se, zaglibljeni u blato, samo vise ukopavamo.
Kada mi sami sa sobom rascistimo ove stvari i pocnemo im prilaziti ne uvijek sa negativne strane, vec, konacno sa pozitivne, stvari ce krenuti.
Pokrenuce se i poslovi. Gdje ima poslova prave se pare,a gjde ima para moze se pokrenuti i proizvodnja, malo po malo, ali pokrenuti, pa onda i razviti promet roba usluga i ljudi. To je takticki nivo. Nije to problem.
Nas je problem Atife na strateskom nivou i to iz samo jednog razloga - sto nismo jos prestali da se kao mala djeca naduravamo. Kada odrastemo, pa se pocnemo ponasati kao zreli ljudi, sjednemo za sto, svako kaze svoje, nadjemo zajednicki jezik i dogovorimo se, eeeeeee tada cemo poceti da se vadimo iz blata u koje smo se zaglibili.
Sada mozemo da pokusamo, bar na ovom forumu, izbjeci omiljeni nam sport -gadjanja blatom.