Evo i prevoda drugog dijela kontroverznog teksta....
2.Dio
Dva scenarija za vrijeme nakon otcjepljenja RS-a
Nakon odvajanja RS-a ostaje najprije samo trup drzave, koji se sastoji od 51 % danasnje BiH povrsine i naseljen je pretezno Bosnjacima u Bosni i Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. Stav vecine politicara, koji reprezentiraju Hrvate ne daje razlog za veci optimizam nego sto je to u slucaju Dodika, kada se radi o ravnopravnom statusu svih gradjana i demokratske buducnosti BiH. Nakon odvajanja RS se smije racunati sa time, da ce i Hrvati isto pravo za sebe traziti, da se odvoje od Bosnjaka, koji navodno nastoje da ih dominiraju. Iredentizam (politicki pokret za nezavisnost i pripajanje matici) bosanskih Hrvata je dovoljno dokazan.
Nemali broj ljudi u Bosni sanja o rjesenju dugotrajnih problema u jednom naletu i to kroz pristup evropskoj uniji. To je vec jednom bilo predlozeno tokom bosanskog rata od njemacke stranke „Zeleni“. Kako tada nije postojala spremnost EU-clanica da se nepredvidivi problemi i konflikti unesu u kucu.....(....)...tako su i danas nespremne da kao hitnu mjeru pacifikacije, zajedno prihvate preostale Ex-Ju-drzave u svoje okrilje.
Ali da li je barem pojmljivo, da zapad mogucnost jednog „malog rijesenja“ razmatra, kako bi rizike novih napetosti u bosnjacko-hrvatskom ostatku drzave presreo stvaranjem jedne federacije ili konfederacije sa EU-clanicom Hrvatskom.
Ovo rjesenje bi imalo prednost,
jer bi bosanski Hrvati konacno bili „doma“, ambicije nekih hrvatskih politicara bi bile zadovoljene, njihov ego bi se proporcionalno velicini drzavne teritorije povecao, a Bosnjacima bi se omogucilo da postanu clan EU a da ne mrdnu prstom i da u EU-subvencijama nadju rjesenje svojih mizernih zivotnih uslova. Hrvatsko odvajanje od ostatka drzave BiH bi bilo suvisno, eventualna briga zapadnih politicara zbog muslimanske drzave u Evropi bi bila otkacena, a to „malo rjesenje“ bi pogodilo samo jednu preglednu oblast i mali broj ljudi.
Medjutim, i ovo rjesenje bi medju Bosnjacima naislo na otpor. Uprkos svim ratnim iskusvima Bosnjaci se osjecaju blize mentalitetu Srba nego Hrvata. Zapravo, oni Hrvatima ne vjeruju, narocito onda ako bi u toj novostvorenoj drzavi bili gradjani druge klase. Iz hrvatske perspektive takvo jedno rjesenje takodjer ne bi bilo optimalno, jer bi sebi napravili vise problema nego sto mogu izvuci prednosti. Napravili bi sebi probleme privredne, administrativne i politicke prirode. Stvoriti jednu novu drzavnu tvorevinu sa privredno i infrastrukturalno nerazvijenim podrucjem, sa cijim je stanovnistvom radi proteklog rata napet suzivot za ocekivati, bi kostalo puno novca, kojeg Hrvatska – i EU isto tako – nema.
Sve u svemu, prema datim okolnostima i realno sagledano, vise govori protiv ovog scenarija nego za. Vjerovatnije je, da se
nakon srpskog odvajanja, hrvatskom nece moci ili htjeti suprostaviti. Rezultat lancane reakcije je – a to je
najvjerovatniji scenarij – nastanak jedne bosnjacke minidrzave, koja ce velikom vecinom biti Bosnjacima nastanjena, a koji se ili u religioznom ili u kulturalnom smislu dozivljavaju muslimanima. I posto se pokus multietnicke drzave triju medjusobno suzbijajucih nacija pokazao neuspjesnim, ovaj rasplet je ne samo neumitan – nego uz to nije nuzno ni los. Postoje i druge male drzave bez direktnog pristupa moru – vazno je sta napravis od toga, preciznije: sta ce Bosnjaci od toga napraviti.
Ovaj razvoj situacije, iako pod datim okolnostima najrealisticniji i najvjerovatniji, zahtjeva ozbiljne i blagovremene pripreme i zalaganje, kako bosnjackih politicara i intelektualne elite tako i sire populacije. Ali nema se utisak da neko zaozbiljno prihvata ovaj izazov,
Bosnjaci ispijaju kafe, njihove politicke vodje sebi pune dzepove i svi kolektivno potiskuju realnost i bulje kao zec u zmiju, uprkos cinjenici da se vrijeme samoobmane i lazi neizbjezno privodi kraju, privoditi mora.
Buduca drzava Bosna ce stojati pred velikim internim izazovima. Da li ce pri tome dolaziti pomoc s vana – i sa koje strane – zavisice od toga, kako se Bosnjaci sami prema tim izazovima ophode.
Najocigledniji izazov je dezastrozno stanje privrede, sitna industrijska produkcija, visoka nezaposlenost, losa infrastruktura, prazne javne kase. Uzrok ovom stanju je velikim dijelom nekompetentna, korumpirana i samoljubiva politicka klasa. Ovaj problem je odlucujuci i stanovnistvo ce se sa njime morati pozabaviti. Povrh toga je preokret u kulturi i mentalitetu neophodan, koji ima za cilj da se fokusira na samoinicijativu i organizaciju, a ne na buljenje u vodje, kojima se pasivno i fatalisticki sve odluke predaju. Politicki samoposluzitelji su dobro organizovani, kao kriminalne bande – mnogi pametni, proaktivni i dobrovoljni ljudi, koji jos nisu emigrirali, to nisu.
Socijalni nemiri na pocetku godine 2014., koji su interesantno bili prije svega na dijelove zemlje koncentrirani, na kojima postoji bosnjacka vecina, davali su u tom kontekstu razlog za nadu. Prvi put nakon rata gradjani su ustali u velikom broju protiv politicara, koji im nisu nista imali za ponuditi osim nezaposlenosti, siromastva i beznadja. Dok su se zvanicni sindikati ponasali pasivno i odsutno, frustracija gradjana se odrazila ne samo na gorecim vladinim zgradama nego i u gradjanskim plenumima, koji su diskutovali o alternativama danasnjem politickom stanju. Ovi dogadjaji pokazuju potencijal za promjene, iako nazalost ostaje utisak, da se nije razvio pokret koji bi ljude trajno mobilizovao i ukljucio.
Optimizam ce i sa drugih aspekata biti neophodan. Muslimani u Bosni nisu jedna homogena grupa. Mnogi su prije u kulturalnom nego strogo religioznom smislu sunitski muslimani, koji se kulturalno i historijski osjecaju evropljanima. U svjetlu rata su se stranom podrskom stvorile zajednice radikalnih muslimana, koje se aktivno zalazu za politicki Islam, ljudi, koji osjecaju pripadnost vehabizmu i salafizmu.
Njihovi politicko-ideoloski mentori iz Saudijske Arabije, Emirata itd. Imaju vec dugo svoje stopalo u vratima, bilo to zbog mudrog predvidjanja ili sretne okolnosti. Mnoge dzamije, koje se skoro 20 godina u svakom selu, na svakom cosku grade, oni finansiraju, isto kao i sa njima povezane skole i socijalna mjesta susreta. Impresivne gradjevine, koje njihove investicije posebno u tercijarnom sektoru krase, demonstriraju gradjanima na ocit nacin, da su njihova financijska sredstva bezgranicna. Oni bi mogli biti spremni, kada nova drzava i njeni politicari budu trebali novac – a trebace! - da vise investiraju i kredite stavljaju na raspolaganje. Ali ko kapelu placa taj odredjuje i muziku, koja se svira.
U bosanskim selima vlada cesto jedno siromastvo, koje se ne razlikuje od razvojnog nivoa nekih drugih kontinenata. Tamo namirnice, odjecu i lijekove dijeliti, ce zasigurno izazvati simpatije i podrsku za donatore. Bosnjaci vec danas pricaju o poznanicima i komsiluku siromasnih porodica, koje su od „religioznih“ primili finansijsku pomoc i zauzvrat zive novim „religioznim i prikladnim“ nacinom zivota, koji se eksponira prije svega kroz novi stil oblacenja zena. U gradovima nece biti tesko, uposlenike u preduzecima sa kapitalom iz strogo religioznih zemalja, na to potsjetiti, da je sigurnost njihovog radnog mjesta povezana sa promjenom nacina zivljenja.
S druge strane je vec tokom rata i nakon toga dolazilo do sukoba izmedju Bosnjaka i tzv. mudzahedina, tada jos stranih ratnih dobrovoljaca, koji su npr. ljubavne parove, koji su se u javnosti drzali za ruke, ugrozavali, ili onda, kada su pokusavali bosnjacke imame protjerati iz dzamija. Mora se od toga poci, da ce gore opisani razvoj voditi ka teskim konfliktima izmedju onih Bosnjaka koji ce iz Arabije importovanoj interpretaciji Islama slijediti i onog sirokog kruga Bosnjaka, koji njeguju evropski stil zivota i koji zele njima prikladan pravac vjere da prate. Ko ce taj spor za sebe odluciti, bice ovisno od vise faktora: Privrednog i socijalnog stanje drzave – kako rekoh, sredstva arapskih sponzora su nepresusna -, od politicara, koji ce upravljati zemljom, globalnom stanju u svijetu, koje ce ponasanje stranih sila odredjivati i na kraju od pripreme samih Bosnjaka.
Bosnjaci ce se prije svega konacno morati suociti sa realnoscu, da je konstantno propagiranje suzivota sa Srbima i Hrvatima i drzavnom jedinstvu, za koje su cesto bili spremni ustupke unaprijed pruzati, besmisleno. Oni se moraju od paralizirajuceg stanja iscekivanja oprostiti, cekanja, da se nesto desi, da neko nesto preduzme, da se neko o njihovom problemu pobrine.
Bosnjaci ce morati konacno realizirati da onaj ko se politici ne posveti, politika mu se osveti (joj jesam ovo dobro preveo, op. prevodioca). Samoobmana mora imati kraj i napraviti jednom javnom diskursu mjesta, jednom diskursu, u kojem intelektualna elita i narod definiraju, ko su i kakve interese kao nacija imaju. Tek na ovoj bazi se moze stupiti u postenu interakciju sa drugim nacionalnostima. Takav jedan diskurs ce neizbjezno k tome voditi da se pitanja odgovore poput: Kako hocemo da zivimo? Kako treba drzava da izgleda u kojoj zelimo da zivimo? Kakvi politicari moraju biti, koji zele da nas predvode?
Bez sumnje, pitanje muslimanske kulture i muslimanske vjere, njen odnos prema drugim vjerama i nevjernicima itd. zauzima centralnu poziciju, ako Bosnjaci svoj identitet samostalno definisu. To bi bio veliki dobitak za Bosnjake, Evropu i za Islam, ako bi iz Bosne jedan teoloski koncept oblika i karaktera jednog evropskog Islama izvirao. Takva jedna varijanta vjere je vec u srednjem vijeku imala sansu da se razvija, npr. preko mislioca kao sto su Ibn Ruschd/Averroes. Jedan decidno evropski tip vjere, Islamu, koji je historijski i aktuelno razlicite pravce u sebi razvio, naprotiv, ne bi oponirao, on bi predocavao njegov sopstveni historijski diverzitet.
Mozda bi to bio Islam, koji bi u sebi nosio evropsku ideju odnosa izmedju razuma i vjere, koji se zalaze za ravnopravnost izmedju zene i muskarca, koji bi izazovima modernog svijeta i suzivotu razlicitih kultura ponudio drugacije odgovore od kamenovanja i sjece ruku, jedan Islam, koji toleranciju umjesto nasilja propagira u suzivotu sa drugim vjerama. Jedan takav oblik vjere i zivota, Bosnjacima kao evropljanima ne bi bio stran. Da bi njih u jednu takvu teolosku interpretaciju Kurana uokvirili, morali bi intelektualci i prije svega bosnjacki imami preuzeti inicijativu.
Jedan takav doprinos evropskoj kulturi bi bio ogroman dobitak za sve narode kontinenta, koji uprkos vjerskim razlikama zele da mirno zive jedni sa drugima. Pravovremeni diskurs oko toga, ko su Bosnjaci, kakvi zele da budu i kako zele da zive bi bio najbolja zastita od stranih ideologija, koja im se namece.
Jedna buduca Bosna, koja integralni dio Evrope jeste i zeli to da bude, imace dobre sanse, tokom svog razvoja, da racuna na podrsku svojih miroljubivih komsija 
. Ali moja baka je rekla:“pomozi sebi sam, pomoce ti i Bog“. To vazi i za pomoc medju ljudima.
E to je glupost. A ja bi da se ova agonija završi- među kojima god se nađem prilagodiću se.
