U ratu je iz moje ulice odveden jedan čovjek, žena mu je radila sa mojom starom, a sa sinom sam se nekad igrao ispred zgrade. Za par dana smo saznali da su ga odveli mudžahedini i brutalno pogubili... žena i dijete su kasnije negdje otišli i nikad više nisam čuo za njih... ja sam imao 11-12 godina, ali dan-danas osjećam stid zbog toga, i mislim da bih propao u zemlju kad bi ih vidio

Iako je to možda jedinstven slučaj takvog zločina u tom gradu, stid me je da se takvo nešto moglo dogoditi u mojoj ulici, od ljudi koji su barem nominalno trebali biti u sastavu Armije koja je branila čitavu državu od agresora.
Ja ne znam kakvo je to odsustvo stida kod nekih ljudi koji i dan-danas zatvaraju oči pred činjenicama, kao što su ih zatvarali i 92-95 kada su njihove komšije i prijatelji nestajali i bili odvođeni u konclogore, protjerani da se nikad ne vrate ili su im kosti izbagerisane i premještane toliko puta da se moraju identifikovati DNK analizom... šta je s tim ljudima i kako mogu živjeti s tim, ja ne znam... volio bih prodrijeti do njihovog mozga i njihove kolektivne svijesti. I kakav nedostatak ljudskosti mora biti u nekome koji to negira ili podržava ili relativizira, koji glasa za onoga koji to najglasnije negira... i još kasnije dođe na forum i mutavo poziva na neki suživot i slično

Pa shvatate li da se niste nimalo odmakli od ideologije koja je čitavom jednom narodu htjela izbagerisati kosti u masovne grobnice? Koja je par godina kasnije htjela kompletan drugi narod u hladnjačama pobacati na dna rijeka? I kada će se prestati označavati kao izdajnici Srbi koji to kažu? Kada ćemo svi u ovoj državi prestati živjeti političke rezultate genocida?