Briljantno...
Čitav komentar je odličan a ovo izdvajam jer se ne može dovoljno naglasiti koliko je ustvari Tihiću u interesu da se održi sadašnji status quo. On je sam rekao da je u koaliciju s SDP-om ušao zbog 3000 pozicija koje njegovi kadrovi imaju dok je SDA u vlasti. Ništa država, ništa građani, pljačkanje je njemu bitno. Da se na entitetskom nivou nekako moglo izbaciti SDP iz kalkulacije, Tihić i Čović bi danas bili neprikosnoveni vladari FBiH, na što su navikli i što im odgovara. To je ono što njih motiviše i normalno je da će uraditi sve da očuvaju takvo stanje što je duže moguće. SDA je u jednom istorijskom periodu igrala bitnu ulogu u odbrani države, odnosno određene struje unutar te stranke, ali ovo što danas imamo, ova današnja SDA, je bez rezerve u službi četništva.Nass wrote:Umjesto foliranja kako se s takvima moze i treba dogovarati, sto nije nista drugo do odrzavanje duboko kriminalnih interesa nekih bosnjackih stranaka isprepletenih s nacionalistickim strankama a ne borba za drzavu i narod, treba osmisliti jasnu strategiju i cilj sloma velikonacionalistickih ideologija i politika, i jasno raditi i drzati se tog cilja i planiranih koraka.
PROFESOR FRANCIS A. BOYLE :
Francis Boyle: 'Zamijenite Holbrookeov genocidni Dejtonski ustav!' http://www.ljutibosanci.com/vijesti/art ... tav-1.html
Grebo je upravu. Antibosanske snage znamo koje su, kakve su, i znamo svaku ponaosb po karakteru i obimu. Ali ono što Grebo hoće da kaže jeste da smo zanemarili međunarodni faktor i antitežu antibosanskom elementu. Postojili probosanski front? Ko će stati na put Dodiku? Kao 1992. opet bi ja trebao od svoje bijede kupit pušku i municiju pa Dodiku stati na put, a gdje država, ilitiga "država". Jel to probosanski front čine stranke iz federacije? Ili su oni samo složno podijelili kolač vlasti i slasti i za ostalo ih nije briga? Mislim da je to htio Grebo da kaže, htio je da kaže da Dodik nije problem nego je problem to što smo mi truhli iznutra i upravu je.Bosnolog wrote:Grebo: BiH je postala upitna kao država; BiH nitko više ne voli!
Objavljeno: 23.10.2011 - 15:41
Profesor pravnog fakulteta u Sarajevu Zdravko Grebo dvoji u budućnost BIH kao države
Upitan da prokomentira stavove koje je lider Republike Srpske (RS) Milorad Dodik iznio u nedavnom intervjuu za RSE tvrdeći da je "Bosna i Hercegovina neuspio eksperiment međunarodne zajednice", profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu Zdravko Grebo navodi da "ono što Dodik govori, valja uzimati ozbiljno".
"Ne volim u ovakvim razgovorima krenuti đonom na Milorada Dodika. Ako govorite iz Sarajeva najlakše je reći da je Milorad Dodik dostigao svoje zvjezdane trenutke u razaranju Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik je činjenica u političkom spektru BiH i ono što on govori, mada ja to ne volim, valja uzimati ozbiljno. To što je rekao za Ruski servis Radija Slobodna Evropa je njegova bravura. Slušali smo i prije od Milorada Dodika da je Bosna i Hercegovina vještačka tvorevina, neuspjeli eksperiment. Ova metafora sa epruvetom u kojoj se sve i svašta miješa je apsolutni novum. Ja mu čestitam, to je zaista genijalno, ali i otkriva njegove prave namjere. Ta metafora o sastojcima koje u epruveti mućkaju predstavnici međunarodne zajednice - dragi Bog zna šta će od toga ispasti - je ogoljena koncepcija onoga što Dodik zaista zastupa. On tvrdi da nije pravi problem što na razini BiH nije formirana vlast. Po njemu nije upitno Vijeće ministara, upitna je Bosna i Hercegovina", kazao je Grebo, te nastavio:
"Međutim, ako sve skupa podastremo, BiH zaista jeste - ne u Dodikovom smislu - postala upitna. Postala je upitna jer nema supstancu. Osnovno je pitanje da li njeni građani, pripadnici tri etničke skupine, osjećaju BiH kao svoju državu i domovinu. Mislim da ne. U tome je pravi problem. Izgleda da nitko, svako iz svojih razloga, više ne voli BiH i čeka onaj signal kada će neko reći da je BiH, bez obzira na naše velike proklamacije o 800, 900 godina postojanja ove zemlje, bila istorijska greška. Meni je to žao jer i dalje vjerujem da je BiH moguća. Ali ako političke stranke, što se u BiH ravna sa religijskim strankama, tu zemlju ne vole i ne žele, onda je veoma teško izmisliti neki model, čak i uz međunarodnu pomoć, u kome će ta država postati normalna, funkcionalna i samoodrživa".
"Srbi, predstavljeni Dodikom, tjeraju svoje, Hrvati, bez obzira na zakukuljenu i zamumuljenu koncepciju, očekuju konačno priznanje takozvanog trećeg entiteta koji de facto i postoji, dok treća skupina, bošnjačka ili bošnjačko-islamska, također kalkuliše sa nekim konceptima koji namiguju Sandžaku i nekim drugim islamsko-političkim koncepcijama. Svi oni drže BiH na stand by. Nedavno sam pročitao, mislim da je to rekao Vjeran Zupa, da je teško živjeti u državi koja je bolesnička soba pacijenta koji je osuđen na smrt. Možete ga držati na aparatima, na kojima BiH trenutno i jeste, on ne mora umrijeti sutra, ali je nepodnošljivo živjeti u ovoj situaciju u kojoj mi živimo", konstatovao je prof. Grebo. (24.sata/Dnevnik.ba)
Grebo ti si samo jos jedna u nizu frustriranih propalih politicko analitickih tuberanskih pljuvaca u vis (po BIH) cijom pljuvacinom si svoju facu prekrio,....Koliko dusmana radi na sarajevskim univerzitetima pa to je za nepovjerovati,treba primati mlade i ambicioznije profesore koji nece pljuvati u tanjir i ruku drzave koja ga hrani,a ovim ex komunisticko utopistickim supanderima pomoci da uzivaju tamo gdje misle da im je bolje sa profesorskim platama.Masa je mladih koji jedva cekaju da zamjene ovakve supandere na profesorskim katedrama.
Ovaj nitkovic od covjeka i profesor je izgleda prolupao u svojim frustracijama,Grebo idi kod Dodika i ljubi mu prkno i tako pomozi sebi ali i Dodiku da ti se mokri snovi ostvare,ovako kakas kao profesor po drzavi koja te hrani a kojoj zelis nestanak,....
Cuj niko ne voli BiH,...
Grebo grebes po ledu i to bez nokata,bolje je cutati i ne rece nista nego reci i otkriti svaku sumnju svojih frustriranih utopistickih zelja,.....
Intervju: Miro Lazović
Referendum danas ne bi uspio
Predratni poslanik i predsjednik Skupštine RBiH u toku rata za Dane govori o sudbonosnoj sjednici 24/25. januara 1992., barikadama, pregovorima da se rat zaustavi...
DANI: Šta Vam je posebno ostalo u sjećanju sa te dramatične sjednice 24/25. januara 1992. godine kada je Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela odluku o provođenju referenduma o nezavisnosti BiH?
LAZOVIĆ: To je bio period kada je Bosna i Hercegovina tragala za racionalnim rješenjem u situaciji kada su Slovenija i Hrvatska već izašle iz sastava SFRJ. Skupština RBiH morala je naći određeno rješenje s obzirom da smo se suočili s izborom ostanka u nekakvoj krnjoj Jugoslaviji ili po sugestijama Evropske zajednice, odnosno Badinterove komisije da krenemo putem nezavisnosti na način da se referendumom građani opredijele. Neposredno prije te dramatične sjednice Skupština RBiH je donijela određena akta, koja su govorila o reafirmaciji suverenosti Bosne i Hercegovine. Svi ti naši potezi, koje smo poduzimali u Skupštini, nailazili su na otpor i protivljenje Srpske demokratske stranke, tako da je i ta sjednica od 24./25. januara bila sa puno prijetnji i puno pritisaka pogotovo prema poslanicima srpske nacionalnosti koji nisu pripadali SDS-u ili SPO-u. I ja i moja porodica smo se suočili s prijetnjama. Prijetili su mi da će na putu iz Vogošće, gdje sam tada živio, do Sarajeva, biti izvršen atentat na mene, a da će za to vrijeme u moj stan upasti “ekipa” i pobiti moju porodicu. Bilo je to izrečeno u telefonskom pozivu neposredno pred moj polazak na sjednicu Skupštine. To me je zabrinulo, ali nisam odustao od odlaska na sjednicu Skupštine. I ja i moje kolege Tanja Ljujić-Mijatović i Boro Bjelobrk na skoro identičan način bili smo suočeni s pritiscima. Skupština je prošla u političkim sukobima između pobornika referenduma i SDS-a, te jednog broja srpskih poslanika iz drugih stranaka poput Milorada Dodika, koji su podržavali zahtjeve SDS-a, a to je neizglasavanje referendumskog pitanja. Međutim u ranim jutarnjim satima 25. januara skupštinska većina odlučila je da se ide na izglasavanje da se putem referenduma građani opredijele da li žele da žive u nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini ravnopravnih građana i naroda. SDS-ovci su izašli iz sale i više se nisu vratili u Skupštini RBiH.
DANI: Vi ste u ime SDP-a također iznijeli određene prijedloge...
LAZOVIĆ: Bio sam šef poslaničkog kluba SDP-a. Jedan od prijedloga bio je da se sačuva prostor bivše Jugoslavije na način da se taj prostor transformira u savez suverenih republika. Ja sam obrazlažući taj prijedlog za skupštinskom govornicom kazao da ni Slobodan Milošević ne bi ostavio više ingerencija na saveznom nivou nego što to predlaže tadašnja moja partija. Jedan broj poslanika SDS-a reagovao je na moje izlaganje na veoma brutalan način. Jedan poslanik, čini mi se da se zvao Mijatović, poslao je i mene i moju familiju u neku stvar...
DANI: Crna Gora je mirno izašla iz Jugoslavije. Kosovo je izašlo s neusporedivo manje žrtava. O Makedoniji da ne govorimo, jer je kontekst bio drugačiji. Mnogi se pitaju da li je odgođeno, ali mirno razdruživanje BiH bilo moguće?
LAZOVIĆ: Treba podsjetiti na vrijeme kad su se donosile te odluke. Bosna i Hercegovina je država tri naroda. BiH je morala voditi računa i o interesima hrvatskog naroda. Morala je voditi računa o cjelini svog prostora. Nijedan drugi potez, uključujući ostanak u krnjoj Jugoslaviji, ne bi garantirao opstanak cjelovite BiH. Imali smo prije toga proglašenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 18. novembra 1991. godine, te proglašenje Republike Srpske 9. januara 1992. Bosna i Hercegovina bila je razapeta u neprincipijelnim dogovorima Tuđmana i Miloševića. Vodeći računa o tome, te neprincipijelnosti međunarodne politike mi smo se u Skupštini hrabro odlučili sačuvati cjelovitost i nezavisnost, jer je to bio osnovni cilj. Cijena jeste visoka, ali mislim da današnja Bosna i Hercegovina bez obzira na sva opterećenja ne bi bila ni cjelovita ni samostalna da smo izabrali bilo koji drugi put.
DANI: Smatrate li da bi istorijski tok bio drugačiji da je kojim slučajem SDP te 1990. godine uz neke druge progresivne snage dobio izbore?
LAZOVIĆ: Vjerovatno da bi. Ali ta ukupna previranja koja su zahvatila prostore bivše Jugoslavije ne bi zaobišla ni Bosnu i Hercegovinu bez obzira što bi na čelu bile građanske stranke. Podsjećam da je Centralni komitet s Nijazom Durakovićem na čelu spriječio “događanje naroda”, odnosno mitinge koje je Milošević pokušao provesti i u BiH, u Jajcu. Na taj način ondašnja partija je pokazala da ima određenu snagu i da zna razmišljati na način da zaštiti interese BiH. Ali nakon pobjede nacionalnih stranaka sve se to okrenulo na način da su one, pogotovo SDS i HDZ, više vodile računa šta će reći Zagreb i Beograd, a nisu pokušale naći racionalan dogovor kako sačuvati BiH i graditi je kasnije kao demokratsku državu. Njihov osnovni cilj bio je rušenje komunizma i one su u tome uspjele. S jedne strane su između sebe imale određene probleme, sumnje, sujete i opstrukcije, ali prema vani, prema javnosti, stvarale su sliku idile odnosa između sebe pokušavajući zadržati osnovni cilj, a to je pobjeda nad Savezom komunista i sklanjanje komunističkog sistema sa scene.
DANI: Gdje ste dočekali 1. mart 1992. i barikade?
LAZOVIĆ: Priprema SDS-a je bila već u dobroj mjeri provedena. To dokazuju barikade u Sarajevu. U svim onim gradovima u kojima je SDS imala premoć, bile su organizovane barikade. Naivno smo ih dočekali, mada su one bile nagovještaj agresije, dobro organizovane i pripremljene sheme stvaranja Velike Srbije. Ja sam tada bio u Vogošći. Živio sam tamo. Moja Vogošća je okupirana 8. aprila i bio sam izolovan, jer su u to vrijeme krenule čistke, mobilizacija i otpuštanja Bošnjaka i Hrvata. Bio sam takoreći zatvoren u četiri zida sve do početka maja kad sam pobjegao u Sarajevo.
DANI: Bili ste učesnik mirovnih pregovora tokom rata. Da li Vam je tada bilo jasno da BiH neće biti onakva kakvom ste je zamišljali 24/25. januara 1992. kada se odlučivalo o održavanju referenduma o nezavisnosti?
LAZOVIĆ: Bio je to period kada se već nagovještavalo da Bosna i Hercegovina ulazi u rat neslućenih razmjera. U Ženevi 1992. godine spominjani su mnogi logori, koje su vlasti SDS-a otvorile kao što su Keraterm, Omarska, Trnopolje, te stradanja Bošnjaka u Prijedoru i istočnoj Bosni. Ali svi smo očekivali da će to prestati na način da će se postići dogovor, da će se Vens-Owenov plan regionalizacije BiH prihvatiti i da će rat stati. Međutim raznim političkim igrama izvana i iznutra Vens-Owenov plan je propao i sukob se proširio. Ne samo da je izvršena agresija od režima Slobodana Miloševića, već su snage režima Franje Tuđmana pokrenule rat protiv Armije RBiH, rat za teritoriju, koji je zaustavljen Vašingtonskim sporazumom 1994.
DANI: Da li ste bili na pregovorima o Owen-Stoltenbergovom planu?
LAZOVIĆ: Prije razgovora u Ženevi o tom planu, Skupština RBiH donijela je stav da se ide na pregovore, ali da se pokuša nametnuti stav o uređenju BiH kao državu regija. Na tim pregovorima šef naše delegacije Alija Izetbegović nije u potrebnoj mjeri potencirao te stavove već je dopustio da se najviše govori o stvaranju BiH kao tri etničke republike. Ti pregovori su trajali 10-tak dana međutim nije bilo dogovora. Naša delegacija, koja je krenula iz Zagreba prema Sarajevu, vratila se na poziv Davida Owena, koji je kazao da su iskrsli neki novi momenti i da je potrebno da razgovaramo o tome. Bilo je ljeto 1993. Izetbegović i Ganić su kazali da iz Zagreba idu za Sarajevo, a nama, ostalim članovima Predsjedništva BiH i meni kao predsjedniku Skupštine kazali su da se možemo vratiti i da bi čak bilo dobro da to uradimo. Nakon povratka na razgovore u Ženevu u kasnim satima Owen je na sto donio jedan nacrt, jedan plan, koji je predviđao da je Bosna i Hercegovina sačinjena od tri republike – bošnjačke, srpske i hrvatske. Ja sam prvi rekao “ako ste nas zvali zbog ovoga da se vratimo u Ženevu, niste nas trebali ni zvati. Ja ovo ne mogu prihvatiti”. Ostali članovi Predsjedništva su to pogledali. Mirku Pejanoviću je pozlilo. Fikret Abdić je pogledao plan i izdvojio se u jedan ćošak. Ostali članovi Predsjedništva iz HDZ-a Franjo Boras i Miro Lasić, te predsjednik Vlade RBiH Mile Akmadžić su ćutali. Owen je rekao “nemojte se ljutiti na mene, to nije moj plan, to je plan Tuđmana i Miloševića, koji vas čekaju 15 km od Ženeve u vili na Lemanskom jezeru”. Shvatio sam da bi protiv tog plana bili Tanja Ljujić Mijatović, Mirko Pejanović i ja. Nedostajao je jedan glas. Obratio sam se Fikretu Abdiću rekavši “Fićo, ako budemo išli na ovaj sastanak kod Tuđmana i Miloševića, za šta bi ti bio?” On je rekao: “Miro, ja ovaj put moram biti sa vama Srbima”, što znači da bi i on glasao protiv. Sjećam se da sam među prvima uzeo riječ odbivši taj plan. Nakon mene su govorili Mirko Pejanović i Tatjana Ljujić-Mijatović. Malo me panika uhvatila kada je došao red na Fikreta Abdića. Fikret je održao riječ. Nakon toga je uslijedio telefonski poziv. Izetbegović je tražio mene. To sam više puta rekao i još mi i sad odzvanja u ušima glas Izetbegovića koji mi iz Sarajeva kaže: “Miro, ne daj Bosnu. Ja i ti o Bosni isto mislimo. Nemojte to prihvatiti”, mada smo mi već taj plan odbili. Međutim danas, nakon 20 godina neki crv sumnje me kopka da li smo mi možda bili poslani u Ženevu da bi eventualno taj plan prihvatili kako bi se neki drugi ljudi izvukli od eventualne odgovornosti.
DANI: Kako ste doživjeli pregovore u Daytonu?
LAZOVIĆ: Dužan sam podsjetiti da u Daytonu nije prihvaćena Republika Srpska. Mi smo došli u Dayton s “prihvaćenom” Republikom Srpskom. Ja sam godinama tragao ko je to učinio, jer nijedan organ, ni Predsjedništvo RBiH, ni Skupština nisu prihvatili RS. U jednom javnom nastupu Hajrudina Somuna, tadašnjeg ambasadora u Turskoj, bila je rečeno da je “Republika Srpska prihvaćena u Turskoj” kada je Richard Holbrooke iz Beograda javio Izetbegoviću i Muhamedu Šaćirbegoviću (ministar vanjskih poslova – op. aut.) da ga sačekaju, jer nosi važne vijesti. Prilikom tog susreta Holbrooke je rekao “imamo šansu da zaustavimo rat, Milošević je to spreman da to učini pod uslovom da se prihvati Republika Srpska”. Po riječima gospodina Somuna, Izetbegović je to izbjegavao da bi u ranim jutarnjim satima prihvatio i pozvao Šaćirbegovića, koji je 8. septembra u Ženevi obznanio prihvatanje Republike Srpske. A u Daytonu su razgovori počeli prepirkom unutar naše delegacije, jer smo Ivo Komšić i ja problematizirali Republiku Srpsku na način da se ne može praviti racionalan ustav s dva entiteta, od kojih jedan nosi etnički naziv. Pitali smo ko je to prihvatio. Izetbegović je kazao “da to nije sada problem”. Holbrooke je rekao da je to “završena stvar”, te da možemo raditi na ustavu da što više kompetencija izvučemo iz entiteta i prenesemo na državu. Sve je faktički bilo završeno, a ono što smo mi mogli uraditi za tih 20-tak dana je da se napravi koliko-toliko racionalan ustav, koji bi omogućio opstanak države BiH i njenih najvažnijih institucija. I tada sam bio svjestan, a sada pogotovo, da je to loš ustav, ali sam vjerovao da će se u nekim mirnim vremenima političkim sredstvima taj ustav promijeniti, da će se BiH reintegrisati. Na žalost, 20 godina kasnije moram konstatovati da smo daleko od onog referendumskog pitanja koje je predviđalo jednu demokratsku nezavisnu BiH ravnopravnih građana i naroda i bojim se, kad bi se danas raspisao referendum o nezavisnoj BiH, ne bi prošlo. Umjesto da se te nacionalne naslage uklone, one su još više učvršćene. Učvršćene su još više i nakon oktobarskih izbora 2010. jednom nerazumnom i neodgovornom politikom iz Sarajeva.
09. Mart 2012.
Nedim Jahić: Jakobinci odlaze u raj
Piše: Nedim Jahić
Uspon i pad Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine ogleda se prije svega u sudaru više različitih svjetonazorskih i interesnih skupina koje su do kritičnog trenutka i mogle održavati privid nekakvog balansa, ali je i tome konačno došao kraj.
"Građanin-heroj" Emir Suljagić
Pored toga, pamtit će se posljednje dvije godine kao vremena najvećeg udara na organizacije civilnog društva, budući da je promjena vlasti i unutar njih donijela svojevrsni raskol, temeljen na ličnim hirovima pojedinaca, ali i pritscima i ucjenama predstavnika novog poretka.
Istina je da rast lijeve opcije nije predstavljao realno snaženje sekularne i anti-nacionalističke struje građana, već njeno konačno utapanje u postojeće etnopolitike. Isto će za svoj rezultat imati i prepisivanje starih metoda zloupotrebe javnih medija, finansijske blokade neistomišljenika, te linča svih onih koji su se u bilo kojem trenutku drznuli da iskažu neslaganje sa načinom na koji partija kroji sudbinu ove zemlje.
Uz brižljivo koketiranje sa reisom preko Krajine, SDP je građansku struju u Sarajevu držao u zanesenosti “našom borbom” kroz dogmu o strahu od povratka starih ili dolaska gorih, što se moglo vidjeti kroz nekakvu fikciju vriske za Djeda Mraza i polu-borbe protiv diskriminacije djece na slučaju vjeronauke.
No, ni ta figura “građanina-heroja” Emira Suljagića nije opstala u sveopćem kompromitiranju politike SDP-a kako na razinama korupcije i kronizma, tako i poravanjanju sa SDA i Islamskom vjerskom zajednicom na različitim frontovima, koja su hladno pregazila onu preostalu šaku principijelnih nosilaca odgovornih funkcija u novoj vlasti.
Čini se da će nekadašnji ministar, danas aktivista-zagovarač međunarodne intervencije u Siriji (kada ne može protiv Lagumdžije, može protiv Assada), ostati zapamćen kao posljednja karika u odbrani svega onoga čega je SDP bio simbol u vremenima dok su čvrsto stajali u opoziciji.
Njegovim odlaskom, kao da je i nestala čitava bambi-generacija SDP-a koja se kanila izgurati neku drugu politiku, što je uz svu svoju nedorečenost i greške, ipak bila ispred vakufsko-ahbabske sa Lipovačom kao centralnom figurom, te reketaško-papanske onih koji danas dominiraju centralnim organima u Sarajevu.
Udar na građansko društvo
Ipak, eksperiment kojim su mladi lavovi pokušali prevladati unutarstranačku disciplinu starog kova, daleko od toga da je bio bez negativnih posljedica po građansko društvo iz kojeg su potekli. Postupna egzekucija neovisnih medija od strane istih onih koji su ih donacijama i sagradili u vrijeme kada je takav vid vanstranačke opozicije odgovorao interesima današnjih vlastodržaca, suštinski je dugoročno mnogo opasniji od onoga što se danas događa na Federalnoj televiziji. Jer budžetlije nikada i nisu dostigle ideal neovisnosti i nepristrasnosti, a među onima glasilima što su potekla iz građanske akcije imali smo bar o čemu sanjati.
Kao taoci revolucije koju su sami proveli, utihnule su dugo godina razvijane mašine objektivne i otvorene kritike, učinviši tako deset godina razvoja civilnog društva kao ozbiljnog balasta vlasti potpuno izgubljenim, a more obrazovanih i racionalnih individua bačenih na margine društvene reakcije. I jasno je na kraju da je ta igra za sve ovo vrijeme donijela samo uhljebljivanja podobnih i razmjene funkcija, te uz to trajno dotukla samu ideju aktivnog učešća građana u kritici vlasti.
Bez sumnje je tu izostala i međunarodna podrška onim strukturama koje su zagovarale dijalog i nastavile nastojati objektivno procijeniti stanje, što je zapravo samo ponavljanje lekcije koju strani donatori nisu naučili na svrgavanju SDS-a velikim reformistima iz SNSD-a.
Vezivanje građanske opozicije za partije
Naravoučenje ostaje da građanska opozicija nikada sebi ne smije dopustiti vezivanje za partijske projekte, niti kao takva može sebi dozvoliti da se uruši pod ličnim sujetama i ambicijama pojedinaca kojima se na trenutak čini da drže konce u svojim rukama. Tim prije što se u toj iluziji baš giljotine čine kao najefikasnije oružje kratkotrajnog ušutkivanja, bez ikakvog osvrta na dugoročnu štetnost trenutne akcije.
Nedostatak pragmatičnosti u munjevitosti akcije svakako je dotukao i povjerenje između različitih aktera u civilnom društvu, što umanjuje nadu za kakav jedinstven stav pred najezdom bunila koje nas čeka u budućim izbornim utrkama. U svakoj akciji ćemo vidjeti sivu eminenciju, a ta paranoja bi trajno mogla uništiti razvoj bilo kakve nove i progresivne struje u decenijama koje dolaze. Thermidor polako prolazi, bilo je loše, biće gore.
Kebini zapisi
POLITIKA RAZOČARENJA
Kako je SDP iznevjerio čovjeka
SDP je počinio nezapamćeno nasilje nad svojim simpatizerima onda kada je živopisnim gafovima, tim beskrajnim nizom pogrešnih poteza, pružio nacionalistima i osvjedočenim đilkošima priliku da jednom u životu i oni budu duhoviti i opravdano kritični
Autor Ozren Kebo
Petak, 09 Ožujak 2012
Kad nas iznevjeri neko od koga nismo mnogo očekivali, emocionalna i materijalna šteta nisu nepopravljive. Jer su očekivane, pa se nekako pripremimo za njih. Kada naši fudbaleri izgube od Brazila, uvijek možemo reći – znali smo. Poraz je zbir nespretnog autogola, tradicionalnog nedostaka sreće i očekivanog potopa koji se na kraju, eto, i desio, baš onako kako smo i predviđali.
Ali kad nas razočara neko od koga ljudi mnogo očekuju, sasvim je druga priča. Recimo, kada SDP nakon dvodecenijske tiranije nacionalnih stranaka konačno dođe na vlast, onda je ta izborna pobjeda izvojevana zato što je narodu dosta bezvlašća, korupcije, nepotizma, kontrole nad medijima, ispraznog šepurenja, zloupotrebe vlasti i – iznad svega – siromaštva i beznađa. Zasićeni katastrofalnom politikom, birači očekuju nekog radikalno novog, nekog s idejama, poštenog a sposobnog, ako je ta kombinacija ikako moguća. A kada ta priželjkivanja završe tako da dobijemo nepoštene i nesposobne, onda je razočarenje ljudi na vrhuncu, jer su glasajući za nove snage dobili radikalno istu politiku.
DEBAKL & ODRON
Teško se sjetiti kada je neko ovako temeljito, metodično, sistemaski i furizono razočarao javnost kao što to posljednjih mjeseci čini SDP. Serija razočarenja impresivna je lepeza najrazličitijih političkih fenomena, od omanjih, sasvim slučajnih gafova, do teških strateških promašaja. Između brata Nermina Nikšića i posljednjih provala s lutajućim povratnikom Goranom Bregovićem situiran je raskošan i pomalo nevjerovatan niz političkih nesnalaženja kakav odavno nije zabilježen.
Kada za godinu dana, za samo 12 mjeseci, poziciju jedine prihvatljive alternative i možda posljednje slamke spasa, zamijenite statusom dežurnog objekta ismijavanja, onda ste negdje opako zaglibili. Negdje ste tako žestoko pogriješili da vam sad više ništa ne može pomoći. Prva Lagumdžijina oficijelna turneja, ona po gradovima i državama Bosne i Hercegovine, te formalni sastanci s kućnim haverima, taj nezapamćeni contradictio in adjecto, trajao je nesmanjenom žestinom, iz dana u dan, uprkos salvama smijeha sa svih strana – s Facebooka i najrazličitijih portala, iz Sarajeva i Banje Luke, Stoca i Zagreba…
SDP je počinio nezapamćeno nasilje nad svojim simpatizerima onda kada je živopisnim gafovima, tim beskrajnim nizom pogrešnih poteza, pružio nacionalistima i osvjedočenim đilkošima priliku da jednom u životu i oni budu duhoviti i opravdano kritični. I bili su, i to na svim stranama. To što nam je Rajko Vasić prvi put otkako postoji civilizacija pomalo logičan, smislen i duhovit, i što se makar u tragovima slažemo s njim, za to nam je direktni krivac stranka Zlatka Lagumdžije.
Način na koji SDP shvata politiku još je dobrim dijelom nepoznanica. Ali način na koji SDP (pod)razumijeva i obnaša vlast teški je debakl. Nema ništa što oni dotaknu, a da to ne pretvore u totalni odron. Čak i jedna tako benigna stvar, kakva bi trebao biti povratak Gorana Bregovića u Sarajeva, na kraju evoluira u neshvatljivi gaf ove stranke, gaf zahvaljujući kojem slavni i prebogati muzičar, zaobilazeći stotine oboljelih od raka, preko reda dobije CT uvid u sopstveni organizam. Pa kad je već u pitanju propaganda (ili eufemistički rečeno – koncertni PR), zašto mu ne snimiše kakav zub, zglob, kuk, postoje za te stvari ultrazvuk, rendgen, sistematski, ili nešto dosadno i irelevantno što ne bi uzbunilo i ozlojedilo napaćene mase, nego udariše – da su tražili čime će više iziritirati javnost, ne bi bolje našli – baš na CT, tu medicinsku procedurU zbog koje glave padaju i zbog koje ljudi podižu kratkoročne kredite.
Odnos ove nekada obećavajuće stranke prema medijima posebna je priča. Treba biti veliki umjetnik pa ovako homogenizirati većinu sredstava informiranja. Također, treba biti baš veliki maher pa nakon svega sklopiti ugovor sa Vrhovnim Šejtanom. A priča o Federalnoj televiziji i njenoj transformaciji jedna je od najkompleksnijih storija savremenog medijskog trenutka Bosne i Hercegovine.
ZABLUDA UPROPAŠTENIH LJUDI
Dejtonska BiH u čudnoj je političkoj situaciji. Jedna godina je izgubljena u formiranju vlasti, druga godina protiče u nesnalaženju novoizabrane garniture, odnosno jedva sklepane vladajuće strukture. Što okom trepneš, eto novih izbora i nove dileme. Za koga glasati, kakvu opciju izabrati? Bosni i Hercegovini, kao državi prebremenitoj problemima, najviše bi odgovarao izborni kontinuitet, jer bi tada makar proces formiranja nove vlasti bio brži. Ali s ovako trapavim metodama SDP nema šanse. Istina, daleko je 2014. godina, ko zna šta se do tada može dogoditi i hoće li postojati ova država. Ako nekako i preživimo Sudnji dan, teško je vjerovati da ćemo nadživjeti nevjerovatnu pregovaračku šestorku. Mada ovdje ni najnevjerovatniji obrati nisu isključeni. I ova vlast koju sad imamo nije ništa drugo nego rezultat najnevjerovatnijih obrata. Ono što je izvjesno je da SDP gubi povjerenje glasača i naklonost inozemnih partnera, odnosno pokrovitelja. Stranka čiji je jedan od strateških ciljeva trebalo da bude integracija zemlje, doprinijela je novim i nikad izraženijim podjelama.
SDP je izgubio potencijal političke alternative i izrastao u stereotipni bosanskohercegovački mainstream, postao je ono protiv čega se borio. Što kod nas nipošto nije izuzetak, prije bismo rekli da je riječ o redovnoj praksi. Kada je SDA na prvim demokratskim izborima do nogu potukla SDP, urlajući da nikada više Drina neće krvava teći – rezultat tog predizbornog obećanja je – da nikada u povijesti Drina nije bila tako krvava kao nakon tih izbora. Kad je nakon JNA bombardiranja Mostara HDZ napravio izvanrednu brošuru o urbicidu nad jednim od najljepših gradova regije, niko nije ni slutio da je Perišićevo razaranje grada bio tek oveći reastauratorski zahvat u odnosu na ono što će taj isti HDZ i njegova vojna sila uraditi Mostaru nekoliko mjeseci kasnije. Kad je Milorad Dodik na valu obračuna sa srpskim kriminaliziranim elementom prigrabio vlast u Republici Srpskoj, taj njegov obračun bio je tek uvertira u nikad viđeni kriminal na ovim prostorima. Kad je Avaz lešio Lagumdžiju problematizirajući čak i mačije fekalije ispred njegovih vrata, bio je to – kao što sad vidimo – tek početak jednog divnog prijateljstva. Koliko će trajati, to niko ne zna.
Životi nam prolaze u političkim porazima i čekanju boljeg života. Klasična zabluda upropaštenih ljudi, da negdje ipak postoji politička snaga koja će im donijeti oslobođenje i boljitak, još je na snazi. U međuvremenu, država za čovjeka posljednjih sedmica zadaje završni udarac čovjeku.
(zurnal.info)
#436 Re: Kriticari i analiticari!
pici wrote:
02. April 2012.
Blentavi nacionalizam Besima Spahića
Piše: Eldar Sarajlić
Moram priznati da sam pomalo iznenađen obimom oduševljenja bh. online zajednice, korisnika Facebooka i Youtubea, novim viralnim videom – kakanjskim predavanjem Besima Spahića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Danima su moji virtuelni prijatelji na Facebooku komentarisali Spahićevo predavanje, inače podijeljeno na tri zasebna dijela. Komentari su uglavnom – uz dužne izuzetke – bili umjereno do pretežno pozitivni, ukazujući na dobre stvari koje je profesor, navodno rekao. Video je od Spahića napravio instant-zvijezdu: uslijedili su dodatni intervjui, vikend sa Besimom Spahićemna Radio Sarajevu i profesor je ubrzo postao household name.
Vicevi, grimase, gluma, fraze
S obzirom da sam nekadašnji student Fakulteta političkih nauka, pa i profesora Spahića lično, te da poznajem način i sadržaj njegovih predavanja, silnim lajkovima, forwardima i shareovima nisam pridavao mnogo pažnje. Međutim, nakon što sam shvatio da se ovo predavanje sviđa dobrom dijelu mojih online prijatelja koji su odrasle, zrele i razumne osobe, zaintrigiralo me je zbog čega je to tako, i pogledao sam sva tri dijela. U njima ništa što već od Spahića nisam čuo, mnogo puta, tokom predavanja na Fakultetu, javnih intervjua i slično. Priča sadržana od nasumično poredanih viceva, historijskih referenci, grimasa, glume, lokalnih fraza i referenci na familiju. Tema predavanja prilično nejasna – nešto u vezi s trenutnim političkim stanjem u BiH i ulogom političke elite. Iako je prepuno faktografskih grešaka, potpuno nepovezano i besmisleno, predavanje je ipak naišlo na značajnu publiku među mlađom i srednjom populacijom. Zapitao sam se zašto. Iz komentara na video zaključujem da njegova popularnost nije čisto zabavne prirode. Rijetki su se smijali – iako je sadržaj predavanja zaista smiješan – ili ga shvatali s neobaveznim simpatijama, kao u slučaju videa s mačkama na Youtubeu. Ne, radilo se o određenom stepenu identificiranja s porukama i vrijednostima koje je Spahić, na samo njemu znan način, uspio prenijeti svojim gledaocima. Kakve su to vrijednosti i poruke koje je Spahić iznio u svom predavanju?
Prije svega, Spahić se predstavlja kao kritičar postojećeg društvenog i političkog poretka u BiH. Kritikuje političku elitu, vjerske poglavare, historičare, medije, kao i običan, po njemu zaglupljen i izmanipulisan, svijet. Ukratko, kritikuje etnonacionalizam kao društvenu i političku praksu koja je, po njegovom mišljenju, ključni krivac za trenutno loše stanje bh. društva. Pretpostavljam da je upravo ovakav stav bio ključan za identifikaciju osoba koje su kritičke spram postojeće političke i vjerske elite s profesorovim stavovima. Simpatizeri su ga, vjerovatno, vidjeli kao strasnog antinacionalistu i demokratu, alternativnog intelektualca koji je konačno smogao snage da skreše sistemu u brk, i uz to nasmije publiku. Mnogi su video ispratili komentarima kako baš takvim intelektualcima treba dati više prostora, te da bi domaćim političarima koristilo da poslušaju pametne profesorove savjete.
Međutim, pažljivija analiza – ako unaprijed prihvatimo da ovo predavanje to uopšte i zaslužuje – će pokazati da je Spahić miljama daleko od antinacionalizma, kao i bilo kakvog smislenog demokratskog sistema vrijednosti. Šta nama ustvari Spahić u ovom predavanju poručuje?
Nacionalizam bošnjačkih antinacionalista
Prvo, želi da kaže da su današnji Srbi, Hrvati i (jednim dijelom) Bošnjaci u totalnoj zabludi u vezi sa svojim identitetom. Oni ustvari nisu to što misle da jesu, već nešto sasvim drugo. U Spahićevoj vizuri, oni su ustvari svi dio jedne nacije, a razlikuje ih samo vjera. Tu stvarnu naciju Spahić naziva Bošnjacima i nije pretjerano jasno kako ju određuje. U jednom momentu je zagovara kao političku naciju, sličnu američkoj i zasnovanoj na društvenom ugovoru pojedinaca različitog porijekla, dok u drugom poseže i za genetskim argumentima, tvrdeći da svi vode isto porijeklo i da se stoga trebaju smatrati dijelom jedne nacije. Ponavljam, predavanje je u velikoj mjeri besmisleno i teško je pronaći sistematičan i jasno iskazan argument. No, čini se da je ovo kostur osnovne ideje, koju on potkrijepljuje nasumičnim i često netačnim podacima. Pritom implicira normativan stav da je jedino rješenje postojeće političke krize opšti povratak na taj zaboravljeni (i naš “stvarni”) identitet. Čini se da, bez obaziranja na vrijednost slobode ličnog iskazivanja i fakt prirodne evolucije identiteta, paternalistički preporučuje građanima BiH da odustanu od bitnih elemenata vlastitog identiteta i usvoje novi.
Problem, međutim nije u njegovoj ideji, koja je, by the way, nesuvisla sa bilo kojeg empirijskog i normativnog naučnog stanovišta, na koje Spahić svojim profesorskim habitusom pretenduje, već u činjenici da je naišla na prilično širok javni prijem. Preciznije, problem je u razlogu zbog čega je to tako, a koji upućuje na postojanje specifične vrste nacionalizma kod većine bošnjačkih “antinacionalista”. Taj razlog jeste činjenica da je sarajevska i federalna (većinski bošnjačka) javnost neosjetiljiva na javni diskurs koji je zasnovan na vrsti integrističkog (centripetalnog) nacionalizma – skupu stavova i argumenata usmjerenih ka objedinjavanju faktički različitih pojedinaca i grupa u jedinstvenu nad-grupu, zajednicu koja navodno reflektuje neku suštastveniju realnost. Taj diskurs samo naizgled operiše antinacionalističkim i progresivnim pojmovima jedinstva – jer se protivi postojećim centrifugalnim nacionalizmima zasnovanim na partikularnim etničkim grupama odvojenim od države – a suštini je totalitaran i nedemokratski, određen paternalizmom i mentalitetom većine. Njegova specijalna moć jeste upravo sposobnost kamuflaže i predstavljanja u formi kritičkog diskursa spram postojećeg etnonacionalizma. Zahvaljujući banalnostima medijskog diskursa, neformalnim komunikacijskim praksama i neinformiranim pojedincima, ovaj nacionalizam se vrlo lako širi, neprimjetno osvajajući mase. Spahićevo predavanje i reakcija na njega je odličan primjer.
Banalni nacionalizam
U novijoj literaturi o nacionalizmu je ovaj fenomen detaljno opisan. Recimo, sarajevski filozof i teoretičar Ugo Vlaisavljević prije nekoliko godina je ukazao na sličnu stvar kada je zagovarao kritiku kritike nacionalizma kao praksu koja je sposobna prepoznati nacionalističke i nedemokratske elemente i u diskursima redovnih kritičara nacionalizma. I mnogo poznatiji teoretičari nacionalizma su ukazivali na činjenicu da se nacionalizam ne iskazuje nužno kroz nasilje, državne institucije ili političke stranke, već i kroz razne naizgled nevažne i banalne stvari, poput fraza, praksi i simbola koje svakodnevno koristimo. Britanski teoretičar Michael Billig je to nazvao banalnim nacionalizmom.
Predavanje Besima Spahića na mnogo načina reflektuje fenomen na koji su Vlaisavljević i Billig ukazali, iako mu sasvim sigurno nedostaje doza ozbiljnosti da bismo ga mogli označiti direktno opasnim po demokratiju u BiH. S obzirom na stil, manjak strukture i jasnog sadržaja, ovo bismo prije mogli nazvati blentavom podvrstom banalnog nacionalizma. Mislim da upravo riječ blentavo najbolje opisuje predmet i stil ovog predavanja, ali i njegove osnovne elemente: suštnsko nepoznavanje osnovnih političkih pojmova i njihove historije, banalnost zabavljačkog šarma i nonšalantno ukazivanje kako su svi u krivu. Spahićevo kakanjsko predavanje je naprosto – blentavo, no ne i potpuno bezopasno. Blentavi nacionalizam.
Mnoge slične forme cirkulišu danas javnim (virtuelnim) prostorom u BiH, i njihova neozbiljnost nije izgovor da se ne porazmisli o potencijalnim posljedicama dodatne banalizacije integrističkog nacionalizma. Šta mogu biti posljedice? Prije svega, normalizacija stava da postoji neki supstancijalni identitet kojeg pojedinci nisu svjesni, a čije buđenje je recept poboljšanja društvenog i političkog stanja. Nekim ljudima je, čini se, veoma teško odustati od vjerovanja da su polovica građana BiH u zabludi u vezi svog identiteta, te da će se jednog dana osvijestiti. Nije li sličan argument dolazio i iz srpskih nacionalističkih krugova koji su sistematski negirali postojanje, recimo, bošnjačke nacije, smatrajući Bošnjake odrođenim, poturčenim Srbima? Ono što ovaj stav čini opasnim jeste to što je između njega i totalitarnih formi nametanja identiteta granica veoma tanka. Jednom kada usvojite mišljenje da je identitet (historijski ili genetski) fakt neovisan o tekućim procesima identifikacije, što Spahić pokušava zagovarati, vrlo lako ćete prihvatiti prakse koje tu istinu pokušavaju realizirati nasilnim političkim sredstvima. A to je već totalitarizam. Popularnost Spahićevog predavanja kod mlađe i srednje generacije upravo potvrđuje u koliko mjeri je urbana sarajevska, mahom bošnjačka javnost podložna ovakvim sentimentima. Drugo, smatrati da je bilo kakva promjena obrazaca identifikacije u BiH ključ za rješenje društvenih i političkih problema je notorna glupost. Problemi ove zemlje su mnogo ozbiljniji od činjenice da ne postoji zajednički politički identitet.
Bez obzira na “blentavi” karakter ove vrste nacionalizma, smatram da ova vrsta javnog istupa zavređuje ozbiljniju reakciju. Prije svega akademske zajednice, pa i samog Fakulteta političkih nauka, čiji je Spahić uposlenik i kadar. Ozbiljnoj akademskoj zajednici bi trebalo biti nedopustivo da jedan njen član u javnosti zagovara ideje koje su u radikalnoj suprotnosti s demokratskim vrijednostima i standardima. Odmahnuti rukom i nasmijati se zabavnom profesoru koji priča besmislice jednostavno nije dovoljno.
Uz svo dužno poštovanje, griješite i ti i Eldar. Ti kad govoriš o mogućnosti stvaranja "nad-nacije", pošto mi u BiH već imamo tu bosanskohercegovačku naciju, a on kad citira Vlaisavljevića, jer Vlaisavljević svojom kritikom kritike nacionalizma ne nastupa s pozicije čovjeka, nego s pozicije protivnika multietničkog društva.vodoprovodčik wrote:ni ja ne smatram mogućim, niti poželjnim da se danas stvori jedna nad-nacija, jer historijski uslovi su protiv toga, ali govoriti da je govor o tome nedemokratski je budalašćina. I da, prepoznao je da je priča ovog Besima nekoherentna, ali to smo valjda svi primjetili.
Ta bosanskohercegovačka nacija postoji, ali je manjinska, uglavnom simbolička, i ne igra nikakvu političku ulogu. ono, iskreno me zaboli za te tri etnije, ne mislim da su same po sebi problem, nego je problem što se pripadanje nekoj od njih smatra nekom vrijednošću, i što se floskulama poput "vitalni nacionalni interesi" koči svaki politički napredak. Da se razumijemo, i ova manjina "Bosanaca i Hercegovaca"Skijasch wrote:Uz svo dužno poštovanje, griješite i ti i Eldar. Ti kad govoriš o mogućnosti stvaranja "nad-nacije", pošto mi u BiH već imamo tu bosanskohercegovačku naciju, a on kad citira Vlaisavljevića, jer Vlaisavljević svojom kritikom kritike nacionalizma ne nastupa s pozicije čovjeka, nego s pozicije protivnika multietničkog društva.vodoprovodčik wrote:ni ja ne smatram mogućim, niti poželjnim da se danas stvori jedna nad-nacija, jer historijski uslovi su protiv toga, ali govoriti da je govor o tome nedemokratski je budalašćina. I da, prepoznao je da je priča ovog Besima nekoherentna, ali to smo valjda svi primjetili.
Mi u BiH imamo tri jaka etnička identiteta i rješenje nije u poništavanju ili slabljenju istih. Srpstvo, bošnjaštvo i hrvatstvo su naše bogatstvo i ne trebamo se toga sramiti niti izlaz tražiti u uniformnosti. Ali samo postojanje tri konstitutivna naroda ne dovodi u pitanje to da iznad te tri etničke pripadnosti, ipak imamo i bosanskohercegovačku naciju. Konstitutivnost tri naroda i pripadnost svakog građanina ove zemlje državi Bosni i Hercegovini nije u suprotnosti jedno s drugim.
ili kako se već nazivaju, također pretenduje na neki vrijednosni eklskluzivitet. Historija je ovdje bila takva kakva jeste, sadašnjija je od sadašnjosti, nacionalna pitanja se još uvijek kristališu, i dok se taj odvratni proces ne završi, nećemo moći govoriti o ozbiljnoj politici. Narativ o "bogatstvu razlika" je upitan, ponovo jer je partikularistički, samo na drugi način, ali mi se ne da sada o tome srati. 
Očigledno govorimo o dva različita pojma. Kao što francusku naciju čini više etničkih grupa, tako i našu, bosanskohercegovačku naciju čini više etničkih grupa. Razlika je u tom što kod nas tri etničke grupe imaju pravo da ih se ne tretira kao manjinu jer nisu pripadnici manjinskih, nego konstitutivnih naroda.vodoprovodčik wrote:Ta bosanskohercegovačka nacija postoji, ali je manjinska, uglavnom simbolička, i ne igra nikakvu političku ulogu.Skijasch wrote:Uz svo dužno poštovanje, griješite i ti i Eldar. Ti kad govoriš o mogućnosti stvaranja "nad-nacije", pošto mi u BiH već imamo tu bosanskohercegovačku naciju, a on kad citira Vlaisavljevića, jer Vlaisavljević svojom kritikom kritike nacionalizma ne nastupa s pozicije čovjeka, nego s pozicije protivnika multietničkog društva.vodoprovodčik wrote:ni ja ne smatram mogućim, niti poželjnim da se danas stvori jedna nad-nacija, jer historijski uslovi su protiv toga, ali govoriti da je govor o tome nedemokratski je budalašćina. I da, prepoznao je da je priča ovog Besima nekoherentna, ali to smo valjda svi primjetili.
Mi u BiH imamo tri jaka etnička identiteta i rješenje nije u poništavanju ili slabljenju istih. Srpstvo, bošnjaštvo i hrvatstvo su naše bogatstvo i ne trebamo se toga sramiti niti izlaz tražiti u uniformnosti. Ali samo postojanje tri konstitutivna naroda ne dovodi u pitanje to da iznad te tri etničke pripadnosti, ipak imamo i bosanskohercegovačku naciju. Konstitutivnost tri naroda i pripadnost svakog građanina ove zemlje državi Bosni i Hercegovini nije u suprotnosti jedno s drugim.
Za to sam ti zahvalan.Narativ o "bogatstvu razlika" je upitan, ponovo jer je partikularistički, samo na drugi način, ali mi se ne da sada o tome srati.
Termin 'nacija' označava i sve građane jedne zemlje. I kad kažem da postoji bosanskohercegovačka nacija, ne lažem. Manje je bitno para li to nekom uši.vodoprovodčik wrote:Kakvo lupetanje. Etničke grupe se u Francuskoj tretiraju upravo kao etničke grupe, i nisu to nikakve manjine nego su subordinirane Francuskoj naciji. Čak i wikipedija kaže ovo: Nisu se doskora znali točni podaci o manjinama, jer je pojam "etnička manjina" gotovo nepoznat u Francuskoj
A što se tiče te mantre o konstitutivnim narodima, hvala ti što si me prosvijetlio, fakat nisam bio upućen u to.
Bolje i kasno paljenje, nego nikakvo. Sopta odlična, govori isto što je govorila i prije godinu dana ...Skijaš wrote:http://www.youtube.com/watch?v=AQVw1DCfaeg
Abortus socijaldemokratije, dobro sročeno. Ne znam šta bih odgovorio da mi neko ovo saspe u lice, možda bih pokušao muljati nešto, vanredni kongres, pošteni dio SDP-a, ali paša, osjećao bih se pravo loše
Da znam šta sad znam, opet bih podržao inicijativu da SDP uđe u vlast kao multietnička stranka, ma koliko se ljudi iz HDZ-a kreveljili. SDP je prolazna stvar, bitno je načeti taj monopol nacionalističkih oligarhija nad dušama ljudi. I kao što sam više puta rekao, SDP je tu napravio važan korak, bar na entitetskom nivou.Banksy wrote:Bolje i kasno paljenje, nego nikakvo. Sopta odlična, govori isto što je govorila i prije godinu dana ...Skijaš wrote:http://www.youtube.com/watch?v=AQVw1DCfaeg
Abortus socijaldemokratije, dobro sročeno. Ne znam šta bih odgovorio da mi neko ovo saspe u lice, možda bih pokušao muljati nešto, vanredni kongres, pošteni dio SDP-a, ali paša, osjećao bih se pravo loše
Bojao sam se da će postati nova Vedrana Rudan. Sad sam sve sigurniji da će nam biti predsjednica države.zagazaga wrote:Svakoga dana u svakom pogledu.....Skijaš wrote:http://www.youtube.com/watch?v=AQVw1DCfaeg
Abortus socijaldemokratije, dobro sročeno. Ne znam šta bih odgovorio da mi neko ovo saspe u lice, možda bih pokušao muljati nešto, vanredni kongres, pošteni dio SDP-a, ali paša, osjećao bih se pravo loše
Ma pusti @Skijaša, on se loži na njupalermo wrote:Uz dužno poštovanje cijenjenih forumaša, zbog kojih i pregledah ovaj snimak, ostade mi nejasno zbog čega zasluži ove pohvale koje joj uputiste ??
Nema cura dvije čiste.
