nokia6170 wrote:à propos naslova teme i samog uvodnog posta:
Da mi je docekati dan da nas bosanski covjek shvati samo jednu cinjenicu:
Da ono sto je u skladu sa domacim pravom (ustavom) ne mora biti automatski legalno i u skladu sa medjunarodnim pravom, kao i da ono sto je uradjeno protivno domacem pravu (ustavu) moze biti sasvim legalno prema medjunarodnom pravu.....i da nas covjek jednom shvati da je medjunarodno pravo iznad domaceg prava kada dodje do bilo kakve komparacije u pogledu pravnih izvora i pravne snage istih.
To uopste nije tacno. Kada je rijec o internacionalnom pravu stvari stoje ovako:
Po internacionalnom pravu. Preambula Povelje UN isključuje mogućnost interveniranja u ustavna pitanja zemalja članica. Povelja kaže da ništa ne može opravdati miješanje izvana u unutarnji ustavni sistem države članice UN. Zabrana se odnosi i na samu Organizaciju Ujedinjenih Nacija, a kamo li na famozne velike sile i kontakt grupe iz retorike branitelja Dejtonske suspenzije RBiH u korist RS.
Po ugovornom pravu. Bečka konvencija, kao referentna za internacionalne ugovore, isključuje mogućnost da atributi suverenosti budu predmet međudržavnih ugovora (član 46); ugovore donesene pod pritiskom smatra ništavnim (član 51 i 52), pa i one dobrovoljne ako su rezultat nelegitimne volje pregovarača ako su pregovarali o onome za što po vlastitom ustavu nemaju mandat (član 49).
Kada je rijec o unutarnjem pravu tada važeći Ustav Republike BiH članovima 154 i 155 zabranjuje pregovaranje o Ustavu Republike izvan Parlamenta Republike, pogotovo u ratnom stanju.
Čak i predlagači i donosioci neustavnih zakona tokom ratne 1994., u vrijeme kada navodno omogućavaju Washingtonski sporazum u martu mjesecu, nisu imali niti snage niti hrabrosti da uklone ova dva člana kao viša pravna načela po kojima su i ti njihovi Washingtonski takozvani ustavni zakoni zapravo neustavni. Kao opravdanje za ove zakone koji omogućavaju Washingtonski sporazum, korištena je potreba zaustavljanja rata HVO i Armije RBiH. Pored toga što Washingtonski sporazum formira Federaciju Bošnjaka i Hrvata na dijelu teritorije BiH u trenutku potpunog vojnog sloma HVO, on ima još jednu nimalo lagodnu namjeru i posljedicu. Njime se najveći problem legalnog formiranja Republike Srpske na teritoriji Republike BiH (zbog atributa genocida i agresije), rješava ¨legalnim¨ odcjepljenjem iz RBiH samih žrtava – Bošnjaka i Hrvata u tzv. Federaciju, a ujedno ostavlja RS za naknadni dogovor umjesto za pravno rješenje. Tako je pravna ¨gotovina¨ pretvorena u političku ¨veresiju¨ putem odustajanja od pravnog u korist dogovornog (nagodbenog) pristupa.
Postepeno kumuliranje podjele RBiH, u Dejtonu je samo dovršeno identičnom obmanom da je ¨Dejton dobar jer je zaustavio rat¨ -- u trenutku kada je ¨Dejton¨ doista zaustavio jedinu legalnu vojsku, Armiju RBiH, dok je u Bosanskoj Krajini oslobađala po jedan grad dnevno. Izuzetno bolni po branioce i žrtve predratnih dogovora o podjeli BiH su i prateći argumenti za ¨Dejton¨ kao ¨najbolje od svih loših rješenja¨, ¨polu-punoj čaši¨ i slični. Naime, legalni predstavnici (nosioci vlasti i pregovarači) Republike BiH, legalni su samo dok je važeći Ustav Republike BiH, za njih niti najbolje niti najgore -- nego isključivo i jedino rješenje za državu BiH. Samo otvaranje za diskusiju Ustava kao imperativne norme, predstavlja ilegalni čin ukidanja istog; jer imperativne norme pravno prestaju postojati čim se diskutiraju. Ovu tragičnu istinu iz prošlosti potrebno je sada iskoristiti u odnosu prema ¨Dejtonskom Ustavu¨ -- posebno jer za razliku od Ustava RBiH, dejtonski tzv. Ustav nema pravni osnov za diskontinuitet Republike BiH i ne može biti pravni osnov za potrebu navodne suglasnost RS u bilo kojoj shemi u BiH.