Bosna bi mogla biti priča o uspjehu

[danas]

Interesantan clanak iz danasnjih DANA...


Intervju: Samantha Power, profesorica na Harvardu, autorica proslavljene knjige A Problem from Hell
Bosna bi mogla biti priča o uspjehu

Dobitnica Pulitzerove nagrade i jedna od najiskrenijih prijateljica BiH i Bosanaca, u otvorenom razgovoru za Dane govori o Srebrenici, opsadi Sarajeva, ratu u Iraku, američkom odnosu prema Bosni, hapšenju Karadžića i Mladića te o knjizi na kojoj trenutno radi
Muharem Bazdulj

Samanthu Power sam upoznao aprila 2002. godine u Bostonu. Oboje smo bili učesnici međunarodne konferencije posvećene desetoj godišnjici početka opsade Sarajeva: ja sam bio jedan od četvero učesnika književnog dijela programa, dok je Samantha bila apsolutna zvijezda naučnog dijela konferencije. Njezina knjiga A Problem from Hell bila je upravo publicirana i bilo je jasno kako svjedočimo rađanju nove globalne akademske ikone. U centru Cambridgea, u izlogu Harvard Bookstorea, najbolje knjižare na svijetu, Samanthina se knjiga nalazila na najistaknutijem mjestu.

Više od tri godine kasnije, sreli smo se u Sarajevu. Povod je ponovo tužna desetogodišnjica - ovaj put se radi o desetoj obljetnici genocida u Srebrenici. Samantha Power je u međuvremenu dobila Pulitzerovu nagradu, no ostala je ista: briljantna, duhovita, pametna i poštena. Iako opterećena mnoštvom obaveza, pristala je razgovarati za Dane, pa makar i nakon ponoći, svega nekoliko sati prije njezinog leta za Ameriku.

DANI: Samantha, najprije Vas želim pitati o nekim generalnim utiscima koje nosite iz Bosne i Hercegovine, i posebno iz Srebrenice, a u kontekstu desete obljetnice najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

POWER: Teško je na takvo pitanje odgovoriti bez klišea. Boravila sam u Srebrenici vrlo kratko. Ipak, impresionirana sam povratkom signifikantnog broja ljudi u Srebrenicu. Tokom "marša smrti", a ja sam zadnjeg dana marša prepješačila trideset i tri kilometra, bila sam zadivljena zbog nekoliko stvari. Najprije, tu su ljudi koji su marširali, oni su tako hrabri i puni snage, puni života, to nije bio mračan ni tužan marš; tu su također i minareti: oni su me podsjetili na podignut srednji prst, na simbol prkosa i inata. A opet: srpski policajci koji su osiguravali marš, ti srpski policajci koji su nas gledali, pratili konvoj autobusa, obezbjeđivali cijelu ceremoniju, naveli su me na razmišljanje. Nisam bila ovdje devet godina, bila sam 1996. - u vrijeme prvih poslijeratnih izbora, i, gledajući ih sada, nisam mogla a da se ne pitam: jesu li se ti ljudi promijenili, mogu li priznati sebi šta se tu desilo, pa makar i nakon velikog međunarodnog pritiska? U suštini, ono što hoću reći jeste sljedeće: postoji politička realnost, dejtonska realnost, ali postoji i ljudska realnost. Mene je, recimo, iznenadio povratak, do sada nisam znala gotovo ništa o ljudima koji su se vratili u entitet po imenu Republika Srpska. Iznenadila me hrabrost Bošnjaka koji su se vratili među ljude koji su genocid, u najboljem slučaju, ignorirali gledajući ustranu, a u najgorem - učestvovali u zločinu. Trebat će valjda proći još deset godina do neke bazične obnove povjerenja, a o pomirenju neću ni govoriti.

DANI: Kazali ste u Potočarima jedanaestog jula 2005. godine kako je potrebno više od masakra da bi se jedan narod uništio. Učinilo mi se da ka budućnosti gledate, možda je pregrubo reći, ali skoro pa optimistično.

POWER: Pa da, na neki način da, optimistično u smislu da srpski nacionalisti nisu uspjeli ostvariti svoje ciljeve. Oni su htjeli uništiti muslimane, uništiti Bošnjake, a također i uništiti Bosnu. Uspjelo im je da ubiju dvije stotine hiljada ljudi, a među njima i osam hiljada srebreničkih muslimana za jako kratko vrijeme, ali njihov cilj nije bilo samo ubijanje ovih ljudi, oni su željeli da više nikad u Srebrenici ne bude muslimana. Svjesna sam da u Bosni vlada uvjerenje kako su Srbi pobijedili u ratu. Nedavno sam u New Yorku učestvovala u jednoj izvrsnoj diskusiji. Govorili su Mirza Kušljugić i David Harland. Obojica su kazali: Srbi su pobjednici. Razmišljala sam o tome. Oni jesu pobijedili u smislu da su dobili Republiku Srpsku, u smislu da će njezin predsjednik uvijek biti Srbin ako se Ustav ne promijeni, no jesu li stvarno pobijedili ako se Bošnjaci u velikom broju vrate u Republiku Srpsku? Oni nisu uspjeli "izbrisati" Bošnjake iz istočne Bosne. Ima Bošnjaka na teritoriji koju oni smatraju srpskom, i to je za njih veliki poraz. Oni moraju živjeti sa sramotom koju za njih predstavljaju Srebrenica, s ljagom da je njihova pozicija danas i u popularnoj kulturi analogna nacističkoj. Za njih je dovoljno loše to što su njihovi zločini postali svojevrstan brand, a, uza sve to, sada još i ponovo moraju živjeti s Bošnjacima.

DANI: Primijetio sam ovih dana, i u medijima i među "običnim ljudima", neku vrstu bojazni da Srebrenica, koja nesumnjivo jeste centralni simbol i najveća tragedija rata u Bosni, ne zasjeni sve ostale tragične događaje i toponime, uključujući, recimo, i opsadu Sarajeva. Šta Vi mislite o tome?

POWER: To je vrlo intrigantno pitanje. Vraća me u one dane kada sam i sama bila u opsjednutom Sarajevu. Znate, Srebrenica se desila u tako kratkom vremenskom intervalu i pred sami kraj rata. Srebrenica je, ustvari, i bila katalizator završetka rata. To, naravno, ne može biti nikakva utjeha. Sve do desetog jula 1995. godine simbol cjelokupne bosanske tragedije bila je opsada Sarajeva, a od tada je to Srebrenica. Možda to i nije ispravno, ali sada mi se čini da je Srebrenica bila slika apsolutnog zla, dok se u Sarajevu ogledala banalnost zla. Srebrenica je postala simbol u ravni Auschwitza. A ne treba zaboraviti da je i prije jula 1995. Srebrenica već tri godine bila izložena barbarskoj opsadi. Okrutno je i pokušati hijerarhizirati ratne patnje Bosanaca i Hercegovaca. Okrutno je, uostalom, hijerarhizirati i različite genocide, porediti, recimo, Bosnu i Ruandu ili Kambodžu. Postoji fantastična fraza jednog naučnika koji se bavio holokaustom: Je li moja krv crvenija od tvoje? Je li krv nekog čovjeka ubijenog u masovnoj egzekuciji trinaestog jula 1995. godine crvenija od krvi nekoga ubijenog u Sarajevu u redu za hljeb? A tu su i masakri u Zvorniku, u Bijeljini, u Višegradu... Zato je pomalo opasno to što je Srebrenica postala tako veliki simbol, ako se zbog toga neki ljudi osjećaju zanemareno, "isključeno". A opet, slika zla u Srebrenici je tako strašna, tako apsolutna. Za takvo što čovjek nema referentni okvir, za takvo što nema prikladnih riječi, nema vokabulara.

DANI: Želio bih Vas pitati i šta mislite o rezoluciji o Srebrenici usvojenoj u Kongresu i Senatu...

POWER: Pravo da vam kažem - nisam ju ni pročitala.

DANI: Zapravo je razlog zbog kojeg Vas to pitam sadržan u jednom Vašem tekstu. Dvadeset i prvog aprila 2002. godine u Washington Postu ste objavili tekst pod nazivom Pasivni promatrači masovnih ubistava, u kojem u kontekstu Srebrenice, među ostalim, stoji: "Bushova administracija ima jedinstvenu priliku da pogleda unatrag i time krene naprijed." Mislite li da ova rezolucija može biti to: pogled unatrag, a u svrhu nekog budućeg progresa?

POWER: Rezolucija nije i ne može biti dovoljna. Ja sam prvenstveno mislila na otvaranje arhiva i dostupnost dokumenata iz ratnog perioda. Vidim da je rezolucija u bosanskim medijima dobila priličnu pažnju. Vidim da je to nešto što je važno ljudima ovdje. Ljudima je do toga stalo, drago im je zbog takve rezolucije, a najbolja ilustracija mog stava o rezoluciji jest činjenica da ju nisam ni pročitala. Ono što je za mene indikativno, međutim, jeste ta radost Bosanaca. To mi pokazuje koliko im je Amerika važna, koliko im je stalo do stava Amerike. Obične, puke, male, besmislene riječi ljudima tako mnogo znače. Ljude je obradovala i sama jebena rezolucija. I to nama u Americi treba biti razlog da na Srebrenicu mislimo svaki dan, a ne samo na svaku godišnjicu, i da uvijek budemo svjesni da je rezolucija samo početak.

DANI: Ova američka rezolucija nije snažno odjeknula samo u Bosni. Odjeknula je i u Srbiji, makar na posve drukčiji način. Čitao sam ovih dana u Politici, najstarijim srbijanskim dnevnim novinama, članak u kojem se na analitički način obrazlaže zašto je ova rezolucija uvod u ukidanje Republike Srpske. Vjerujete li u to?

POWER: Daj Bože! No, nažalost, ne vjerujem u to. Nikome se ponovo ne otvara bosansko pitanje. Ljudi se boje da bi njegovo ponovno otvaranje moglo pokrenuti novi rat, boje se da glede potencijalnih promjena ima previše, kako se kaže u kontekstu braka, nepomirljivih razlika. Želi se zamrznuti sadašnje stanje. Svi žele svoje vojnike povući natrag. Međunarodna zajednica se nada da će zadržavanje sadašnjeg stanja dovesti do nekog volšebnog rješenja svih bosanskih problema.

DANI: Ukratko, Vi mislite da je cilj Bushove administracije održavanje statusa quo?

POWER: Apsolutno! Upravo tako! Jedina prilika američkom ambasadoru u Bosni i Hercegovini da razgovara s bilo kim utjecajnim u Bushovoj administraciji jesu ovakve godišnjice. Nijedan visoko pozicionirani službenik Bushove administracije nije nikad razmišljao o Bosni duže od pet minuta. Interes za Bosnu izgubio se 1995. godine, zapravo 1996. - nakon prvih poslijeratnih izbora. I oni su svjesni činjenice da bi nakon odluke o promjeni Dejtonskog sporazuma morali razmišljati o Bosni najmanje sat vremena, a to im se ne radi. Već im je puna kapa frke koju su si zakuhali. Voljela bih da ljudi u mojoj zemlji shvate kako bi Bosna mogla biti priča o uspjehu, da bi mogla biti protuotrov priči o Iraku, njezina potpuna antiteza. Postoji, dakle, mogućnost kreiranja moderne demokracije sa islamskom komponentom, demokracije koja nije islamistička. U Americi postoji idiom "ne možeš istovremeno i hodati i žvakati žvaku" - čini mi se da na takav način ljudi razmišljaju o Iraku i o Bosni: ne možemo u isto vrijeme i voditi rat i pomoći izgradnji jedne države.

DANI: U bosanskoj javnosti postoji neka mutna ideja o ponešto posebnom položaju Bosne i Hercegovine u globalnoj politici a nakon jedanaestog septembra. Pojednostavljeno do kraja, neki se ljudi nadaju da bi se Bushova administracija mogla poslužiti Bosnom kao paradigmom drukčijeg, odnosno boljeg odnosa prema muslimanima.

POWER: Voljela bih da bude tako, voljela bih da se pomogne Bosni, a razlozi me ne zanimaju. Gledajte, 1992. godine, mi koji smo se zalagali za pomoć Bosni, nismo govorili kako treba pomoći muslimanima, nego kako treba pomoći Bosancima. Razlog je bilo to što su Bosanci napadnuti i tačka. Neki su govorili da treba pomoći muslimanima samo zato da se plamen rata ne bi prenio na Grčku i Tursku, da ne bi bilo raskola u NATO paktu, da ne bi izbio treći svjetski rat. To je sranje. A i sada se govori ne o pomoći Bosni zato što bi to bilo pošteno, nego zato jer tamo žive umjereni i nefanatični muslimani. U politici su uostalom argumenti nebitni, bitna su djela. Voljela bih da se pomogne Bosni.

DANI: Zašto, po Vašem mišljenju, Karadžić i Mladić još uvijek nisu uhapšeni? Radi li se zbilja o nemogućnosti stranih trupa da ih lociraju, ili je ipak u pitanju, da tako kažem, nedostatak interesa?

POWER: Kad je posljednji put NATO uhapsio nekog ratnog zločinca? Kad kažem "uhapsio", mislim na pravo hapšenje, ne na dobrovoljnu predaju. Ja se ne sjećam, mora da je to bilo još jako davno. U tome je stvar. Mislim da je pravi trenutak prošao. Imali smo jako puno vremena, u ono doba kad smo još znali gdje se njih dvojica nalaze. Sada je to vrijeme prošlo, vidim da je ovo vrijeme nagodbi s ratnim zločincima, kad im se plaća da se predaju. Danas su splasnuli apetiti za bilo kakvu vojnu konfrontaciju, osim na Bliskom istoku. Srbi znaju da Zapad blefira.

DANI: Vjerujete li da će ijedan od njih dvojice biti uhapšen prije jedanaeste godišnjice zločina u Srebrenici?

POWER: Teško mi je spekulirati po tom pitanju. Čujem da je Tadić najavio hapšenje Mladića. Nije valjda toliko naivan da to najavljuje uzalud?

DANI: I nakon deset godina od genocida, i nakon svih potresnih i najeklatantnijih mogućih dokaza zločina poput filma na kojem je snimljena egzekucija šestorice mladih Srebreničana, čini mi se da u Srbiji, a naročito u Republici Srpskoj, nije došlo ni do početka neke katarze. Mislite li da bi suđenje Karadžiću i Mladiću moglo započeti taj proces?

POWER: Možda, ali ako bi se Tribunal pobrinuo da cijelo suđenje i svi dokazi budu prevedeni na srpski i budu široko dostupni. I tu bi suđenje bilo samo početak, a jako bi bila važna uloga medija. Opasno bi bilo ako do izručenja dođe samo iz pragmatičnih razloga, zbog obećanog novca sa Zapada. Opasno bi bilo kad bi zapadne vlade mislile da se pukim suđenjem njima dvojici mogu "oprati" i poslije toga zaboraviti na Srebrenicu.

DANI: Kažite nam za kraj i nešto o knjizi na kojoj trenutno radite.

POWER: Pišem knjigu o Sergiju di Mellu, službeniku UN-a koji je radio i u Bosni. Pokušavam kroz jednu osobnu priču istovremeno ispisati i priču o UN-u kao organizaciji. Znate, ja možda nikada neću napisati cijelu knjigu samo o Bosni, ali će u svakoj mojoj knjizi biti barem malo Bosne.

[mostarac]

"Bi mogla biti" je kljucna rijec

Ali NECE biti, je surova realnost

RUZNI, PRLJAVI, ZLI

[danas]

"Bi mogla biti" je kljucna rijec

Ali NECE biti, je surova realnost

RUZNI, PRLJAVI, ZLI

pa to je najgore -- mogla je ali nije... kao i uvijek, gore su prokockane sanse nego nedostatak istih...

[rasta]

ne svidja mi se to trpanje jednog citavog naroda u isti tor sa zlocincima i ljudima koji ih podrzavaju...a prije svega zato jer je zena strankinja i predstavlja se kao prijatelj bosne...pa stani malo sta ti znas sta je bosna?
ona gleda policajce i konta jesul se promijenili...sta se jedan drot ima mjenjat?on je drot i uvijek ce biti kreten i derace ljude na cesti zbog banalnosti ali ne mora znacit da je sad svaki drot i nacionalista...
ma joj uzasavam se ovakvih prijatelja bosne....

[danas]

ne svidja mi se to trpanje jednog citavog naroda u isti tor sa zlocincima i ljudima koji ih podrzavaju...

nisam sigurna na sta mislis? na imidz srba koji ona opisije? ili sta?

[rasta]

na njen drugi odgovor...kada kaze da ona zna da u bosni preovladava misljenje da su u bosni pobijedili srbi?????kakvi ba srbi?u bosni je pobijedilo zlo a ne ni jedni ni drugi ni treci...i onda u nastavku govori kako srbi moraju zivjet sa muslimanima i da za sve to sto se desilo moraju nosit sramotu dok su zivi i tako dalje...ama nije tako!!!ne moraju srbi zivjet sa tim nego kako sam vec rekao oni koji su to uradili i oni koji su te iste podrzali pa i izabrali ali nikako svi srbi razumijes?
doduse na kraju intervjua se ipak vadi kako treba bosni pomoci a ne jednima drugima i trecima pojedinacno ali mi je razlog kojeg ona navodi (dobro nije njen) tako jeftin...kao ne treba pomagat samo muslimanima zbog toga sto su oni miroljubivi evropski muslimani nego uopste svima u bosni...ma fuj ba!

[repeater]

tu su također i minareti: oni su me podsjetili na podignut srednji prst, na simbol prkosa i inata.

strasna analogija.
zena je fenomenalan analiticar. bosna si moze pozeliti samo vise ovakvih prijatelja.
danas, hvala za interview.

[St.Germain]

... ali mi je razlog kojeg ona navodi (dobro nije njen) tako jeftin...kao ne treba pomagat samo muslimanima zbog toga sto su oni miroljubivi evropski muslimani nego uopste svima u bosni...ma fuj ba!

Ja ipak mislim, da ti stvari izvlacis iz konteksta-

Voljela bih da bude tako, voljela bih da se pomogne Bosni, a razlozi me ne zanimaju. Gledajte, 1992. godine, mi koji smo se zalagali za pomoć Bosni, nismo govorili kako treba pomoći muslimanima, nego kako treba pomoći Bosancima. Razlog je bilo to što su Bosanci napadnuti i tačka. Neki su govorili da treba pomoći muslimanima samo zato da se plamen rata ne bi prenio na Grčku i Tursku, da ne bi bilo raskola u NATO paktu, da ne bi izbio treći svjetski rat. To je sranje. A i sada se govori ne o pomoći Bosni zato što bi to bilo pošteno, nego zato jer tamo žive umjereni i nefanatični muslimani. U politici su uostalom argumenti nebitni, bitna su djela. Voljela bih da se pomogne Bosni.

ona samo objasnjava da je ne interesuje razlog zbog cega se pomaze, nego je bitno DA SE TO CINI.

ona je predstavila samo dva pogleda na svijet: jedan koji ljude vidi kao ljude bez ikakvih predrasuda po bilo kom osnovu, dakle humanisticki pristup, dok je drugi religijski obojen i ljude gleda kroz tu prizmu. Bitno je dakle, kako kaze da se pomogne pa makar se radilo i o spremnosti onih koji dijele ovaj drugi - religijski pristup.

[rasta]

nebih rekao da sam ista izvukao iz konteksta jer se iz njenih izjava moze naslutiti ona brutalna podjela na dobre i lose...samo ona to uljepsa i kad skonta da se opustila onda se vraca na "pomoc cijeloj bosni" ali ipak usere na kraju sa "pitomim muslimanima"!
uostalom neka svako shvati njene izjave kako hoce , meni je ovih i slicnih izjava preko glave kao i nazovi-prijatelja bosne!

[privremeni]

Bosna CE BITI prica o uspjehu kada narod ili narodi odluce da sami sebi pomognu.