Među brojne specifičnosti kojim se odlikovala srednjovjekovna Bosna spada i njena vjera. Iako se u naučnoj literaturi za nju upotrebljavaju razni izrazi, u domaćoj sredini se obično naziva Bogumilskom. Imala je sve odlike narodne vjere, međutim nije slijedila učenje zvanične crkve pa je sa njene strane bila označena kao hereza, tj. krivovjerje. Zbog nje je Bosna kroz čitav srednji vijek bila u znaku sukoba, progona i križarskih ratova. Njeni sljedbenici su bili i na meti Istočne i Zapadne crkve, ali koliko god je bila uporno proganjana, toliko se uporno opirala, mada uz cijenu ogromnih žrtava i nesreća koje su podnijeli njeni sljedbenici.
Zahvaljujuci izuzetno žilavom otporu opstala je dokle god je postojala srednjovjekovna Bosanska država. Njenim padom otišla je i ona u zaborav. Dubrovčani, Italijani i papska kurija, tj. zapadni izvori, njene sljedbenike obično naziva Paterenima, Manihejcima ili Katarima.
Izvori koji pripadaju krugu Istočne crkve najčešće upotrebljavaju izraze Babuni i Kudugeri. Oba kruga izvora često ih jednostavno nazivaju bosanskim hereticima. Samo dva izvora za njih navode naziv bogumili. Sami Bošnjani su svoju vjeru nazivali Vjera bosanska ili Naš zakon, a sebe dobrim krstjanima. Naziv Crkva bosanska kako se prvi put pominje u povelji bana Stjepana II Kotromanjića iz 1323.god. odnosi se na instituciju vjere, a ne na vjeru, kako neki pogrešno shvaćaju.
Obično se smatra da je bosanska hereza tokom 11. i 12.st. preko Makedonije prenesena iz Bugarske, gdje je u 10.st. nastala pod bogumilskim nazivom. To je tačno sasvim djelimično, naime, sasvim je izvjesno da je u Bosni postojalo heretičko učenje stoljećima prije nastanka bogumilstva. Međutim, kad je bogumilsko učenje u 11. i 12.st. počelo zračiti na okolne zemlje i kada se pretvorilo u najjaču herezu na prostoru istočnog Balkana, bili su stvoreni svi preduvjeti da se to učenje prenese i u Bosnu koja je od svih okolnih zemalja bila najpovoljnija za instaliranje vjerskih shvaćanja, kakvo je širilo bogumilstvo.
U pismu Pape Ivana X upućenom 925.god. splitskom nadbiskupu i tamnošnjem svećenstvu, iznosi se prigovor što u susjednoj dijecezi, misli se na Bosnu, postoji neka nauka koja se ne nalazi u Svetim knjigama.Papa im prebacuje što nisu pazili, nego su je šutnjom odobravali.
Ovdje se ne kaže ko su bili heretici, niti se govori o karakteru njihovog učenja, ali napomena da ga nema u Svetim knjigama jasno govori da je riječ o krivovjerju. Da se to odnosi na Bosnu i njene heretike sasvim je izvjesno, jer je ona i u kasnijem razdoblju bila jedina zemlja u ovom dijelu Evrope na čijem se prostoru hereza nesmetano razvijala i gdje je, takoreći, stekla status državne vjere. Ovaj podatak o bosanskoj herezi značajan je zato što pokazuje da je ona u Bosni postojala i prije stvaranja bogumilskog učenja.
Tako npr. govoreći o bosanskoj herezi, na Crkvenom saboru u Bazelu 1435.god. kardinal Ivan Stojković je napomenuo da ona tamo postoji već 300 godina.
Domenikanac Anselmo iz Aleksandrije u Italiji, koji je živio i djelovao u 13.st., u jednom svom spisu navodi da su heretici prvo bili u Bosni odkud su svoj nauk proširili u Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022.god., a u Aras 1025. godine.
U Srbiji se prvi put bogumilstvo spominje sredinom XII.st., u vrijeme Nemanje, koji je poduzeo veoma oštre mjere protiv njegovih sljedbenika. Savremeni zapisi kažu da je jedne spalio, druge raznim kaznama kaznio, a treće prognao iz svoje države, dok je njihovom starješini odrezao jezik.
Ti izgnanici su svakako našli utočište u Bosni gdje su kasnije pod istim optužbama, takoder proganjani u okolnim zemljama, ovdje nalazili sklonište. Osim toga, tu je od ranije postojalo blisko učenje, pa su kod tamošnjih istomišljenika, izgnanici Srbije bili toplo primljeni.U jednom pismu pape Grgura IX iz 1232.god stoji da je tadašnji bosanski biskup Vladimir, puki neznalica i besramni branitelj heretika .
Za njega se dalje kaže da ne zna čak ni krstiti niti vršiti sakremente, da čak javnost štiti domaće heretike, boravi u nekom selu među njima, a njegov brat je, pak, jedan od njihovih starješina. Iako se u Rimu za sve ovo dobro znalo kao da nije bilo dovoljno odlučnosti da se uhvati u koštac sa tom nevoljom; svjesni kako su joj duboki korijeni i da je riječ o čitavoj zemlji, u koju, u toj vjeri, predvode čak njeni vladari. Medutim, kad je od sredine 12.stoljeća ono počelo sve više ugrožavati pravovjerne susjedne zemlje, rimskoj kuriji su učestale tužbe i tražio se odrješitiji stav.
Početak takvog djelovanja u uskoj vezi je sa tužbom Zetskog ili Dukljanskog kralja Vukana koji je 1199.god uputio pismo papi Inocetiju III, u kojem ga obavještava da je Bosnom zavladala tolika hereza da je njom zaražen i sam ban Kulin sa čitavom svojom porodicom, te da je preveo više od 10.000 tamošnjih kršćana na ovu vjeru. Zetski kralj dalje obavještava papu, da tamošnji heretici pokazuju neko papino pismo, tvrdeći, da im je sami papa odobrio takvo učenje . Na kraju Vukan moli papu da nešto poduzme protiv nevjernika, da se unište kao što se kukolj čupa iz pšenice.
Crkva bosanska je uživala veliki ugled među evropskim heretičkim crkvama . Ima više naznaka da je jedno vrijeme smatrana čak vodećom crkvom dualističkog učenja Taj položaj i ugled je stekla i zato što je to bila vjera i jednog cijelog naroda, dakle najmasovnija u Evropi , te što je po svemu imala status državne vjere. To ju je činilo sigurnom što nije bio slucaj ni sa jednom drugom herezom u drugim zemljama, pa joj je i to davalo prestiž. Na poznatom saboru dualističkih crkava, održanog maja 1167.god. u San Feliju De Karamanu kod Tuluza, kojem je predsjedavao poglavar carigradske dualističke crkve, Nikvinta , savjetovani su francuski i italijanski katari da se organizuju po uzoru na bosanske bogumile, u orginalu stoji na " Crkvu dalmatinsku " što se ustvari odnosi na Crkvu bosansku.
Godine 1387. na sudu u Torinu vodio se inkvizicijski proces protiv tamošnjih heretika Jakuva Beha i fra Antonia Degalozea, nedaleko od Torina . U sačuvanom zapisniku iskaza optuženih stoji tačan opis kada i na koji način su postali heretici. Jakov je izjavio da ga je u heretičku sektu uveo izvjesni Petar Patricij uz pomoć jednog čovjeka iz Slavonije, koji ga je poslao tamo da potpuno i usavršeno izuči vjersko učenje kod učitelja koji tamo borave u mjestu koje se zove Bosna. Izjavio je to da je za troškove puta dobio 10 florina, medutim nije stigao do Bosne jer je u blizini Zadra doživio brodolom. U daljoj izjavi Jakova Beha stoji da su prije njega mnogi heretici iz Herije odlazili u Bosnu da tamo izuče vjersku doktrinu. Čak se navode i imena tih studenata.
Ovaj podatak sa sudskog torinskog procesa je izuzetno važan. On je već davno skrenuo pažnju nekih istraživača, jer se u njemu sasvim jasno kaže da su kroz duže razdoblje heretici iz sjeverne Italije išli na usavršavanje dualističkih doktrina u Bosni; iz čega proizilazi da je tamo djelovala znamenita filozofska škola, odnosno, Univerzitet dualističkih studija, bez sumnje jedini te vrste u Evropi. Gdje se to učilište nalazilo, da li kod Janjića u Zenici ili u Moštru kod Visokog, ne zna se. U dokumentu iz Torina samo se kaže: " In loco que dicitur Boxena" u mjestu zvanom Bosna. Izvještaji crkvenih krugova često samo žalosno konstatiraju da se protiv prokletih patarena ne može ništa učiniti . U jednom papinom pismu iz 1221.god. kaže se da heretici u bosanskim krajevima javno propovjedaju zablude svoje opačine, na veliku štetu stada gospodnjeg. U drugom iz 1247.god. upućenom ugarskom nadbiskupu, u opisu jadnog stanja katoličkog biskupa u Bosni kaže se, da se za njegovo izdržavanje:" čak skupljaju milodarji u drugim zemljama, " . Međutim, njegova se nesreća nije na tome završila. Boravak medu bogumilima postao mu je tako neizdrživ da je 1252.god. morao izbjeći iz zemlje. Preselio se u Đakovo koje od tada postaje stalnom rezidencijom bosanskih biskupa pa su svi naredni odatle upravljali svojom biskupijom u Bosni. Premještanje biskupske rezidencije izvan Bosne imalo je i druge razloge. To je učinjeno iz predostrožnosti jer je bilo slučajeva da i sami biskupi, boraveći među hereticima, skrenu sa vjere. Tako nakon obavljene istrage 1233.god. papin legat Jakov izvještava papinskog kuriju da nije samo najveći dio bosanskog stanovništva upalo u krivovjerje, nego je i sam katolički biskup prekršio Isusov zakon i upao u opačinu bezumnog krivovjerja.
Da su bosanski bogumili predstavljali ne samo vjersku,nego i političku snagu zemlje, vidi se iz slučaja koji se zbio 1304.god. Naime, Bosni su u to vrijeme nametnuli vlast hrvatski knezovi Šubići. Akciju za njeno oslobađanje poveli su upravo bogumili. Borbe su bile veoma teške, pa je u njima 1304.god. poginuo nametnuti tuđinac, ban Mladen Šubić.
U izvještaju o tim događajima doslovno stoji da je dotični poginuo u Bosni od nevjernih heretika. Bosanci su, predvođeni bogumilskim starješinama malo iza toga zadali odlučan udarac tuđinskoj vojsci, oslobodili zemlju i na prijestolje vratili svoje Kotromaniće. Nakon tog uspjeha političku moć im je još više porasla, ali što su bogumili više jačali, rimska kurija je sva više pojačavala borbu protiv njh.
Prva ozbiljnija i ratom zaprijećena intervencija od strane rimske kurije protiv bosanskih heretika za kojih se povjesno zna, bila je ona iz 1203.god. Nju je međutim ban Kulin diplomatski izbjegao ubjedivši papu i poslanike da će ubuduće sve biti po želji Rima.
Iako su bogumili pristali na sve što je papin legat od njih tražio, ipak ovaj je napustio Bosnu pun zlih slutnji za prosperitet katoličke crkve u toj zemlji.
Pokazalo se brzo da je bio u pravu, jer je nekoliko godina iza toga tamo hereza opet toliko zavladala, da je 1221.god. papa Honorije III počeo sa novim pripremama za križarski pohod.
Zanimljive su dalje papine upute nadbiskupu u vezi pripremanog rata. Da bi se postigao puni uspjeh, papa savjetuje nadbiskupa da u onim zemljama, tj. u Bosni podstiče vjernike protiv nevjernika tj.katolike protiv bogumila, dakle sugeriše vjerski rat i krvoproliće unutar samog naroda. Koliko se zna, ni tada ni kasnije, u Bosni nije nikad vođen građanski rat po toj osnovi. Navedena papina sugestija zorno ilustrira domet politike stranaca koji nisu birali sredstva, pa ni najkrvavije metode kada su bili u pitanju njihovi interesi u ovoj zemlji.
Pred svaki križarski pohod na Bosnu stanje u njoj se opisivalo najcrnjim bojama. U jednom papinom aktu iz 1234.god. poslat svim nadbiskupima, biskupima, prelatima i svim vjernicima u Kranjskoj, Istri, Dalmaciji, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama daje se ovakva slika: " U Bosni i susjednim oblastima naraslo je mnoštvo nevjernika, zemlja je zarasla u trnje i koprive i postala je leglom zmija i grabežljivih ptica ".
Rimska kurija je otpočela sa pripremama za novi križarski rat. Papa je poslao svog legata u one krajeve da propagira rat i da oslobodi one duše koje je vrag prevario. Ovlastio je bosanskog biskupa, inače stranca sa sjedištem izvan Bosne, da daje oprost od grijeha i sve druge povlastice svakom onom ko stupi u križarsku vojnu i pode u borbu za uništenje heretika. Oprost su mogli dobiti i palikuće, razbojnici, pa i ubice koji su digli ruku na crkvena lica. Iz toga se vidi kakvu je vojsku vodila Evropa i rimska kurija da istrijebi bosanske bogumile, odnosno njen narod.
Ovaj napad ujedinio je sve snage zemlje, i heretiku i vlastelu i vladara, pa je pružen žestok otpor Zavojevacu. Izvorna građa navodi da je samo jedan velikaš iskazao vjernost papi i da je čak stao na stranu neprijatelja svoje zemlje. Bio je to usorski knez Sebislav, kojeg papa Grgur IX zbog toga hvali i kaže da je on: " Ljiljan među trnjem ". Bosanski bogumili su naime sebe poistovjećivali sa ljiljanima, pa papa s tim u vezi pravi aluziju htijući time reći da je knez Sebislav ljiljan, dok su njegovi sunarodnjaci trnje. Ovakva i ovolika opasnost koja je zaprijetila zemlji nije mogla ostaviti ravnodušnog ni bana Ninoslava, koji je prije toga pod pritiskom Rima primio katoličku vjeru. Po izbijanju rata stao je u svoj naroda , vratio se domaćoj vjeri i poveo sve snage u odbranu zemlje. O tome kako je tekao razvoj događaja najbolje govori slučaj da je već prve godine rata bosanski biskup Ivan molio papu da ga razriješi te dužnosti, uz obrazloženje, da ne može izaći na kraj sa bogumilima. Papa ga u pismu od 20.septembra 1235.god. odvraća od te namjere i govori da ustraje u ovoj teškoj borbi i savjetuje ga : "Ne bježi do smrt od tvoje teške službe, nego, da na heretike i ostale protivnike katoličke vjere muški i jakom rukom udariš " .
Ovo hrabrenje, međutim, nije pomoglo, jer je izgleda biskup poginuo u borbama, pošto je malo iza toga biskupom imenovan domenikanac Ponso. Iako je neprijateljska vojska prošla svom Bosnom i Humom prolila mnogo krvi i opljačkala i spalila, nije ništa ostvareno do onog zbog čega je papa poveo križarski rat. Čim se neprijateljska vojska povukla, u Bosni se nastavilo po starom. Nisu pomogle ni brojne tvrđave koje je ugarski nadbiskup sagradio u rubnim dijelovima zemlje, a iz kojih je ugarska posada štitila katoličku vjeru. U nekim mjestima, katoličke crkve su bile čak utvrđene bedemima, ali je sve to u kratkom razdoblju bilo razoreno od strane bogumila. U satiranju bosanskog bogumilstva uvijek su aktivno sudjelovali i srpski vladari. Kralj Dragutin je kao mađarski vazal u privremeno zaposjednutom sjeveroistočnom dijelu Bosne, tj. Soli i Usora, poduzimao velike progone domaćih vjernika. Srpski izvori su puni pogrda za bosanske bogumile. Jedan izvor iz 1339. god. za njih kaže da su to bezbožni, pogani babuni Bosne, a jedan drugi, da su to zli heretici, trikleti babuni koji se ne klanjaju svetim ikonama i krstu časnom.
Srbi su kasnije koristili svaku priliku da ih zlostavljaju i nasilno prevode na pravoslavlje, prije svega one iz područja Podrinja.
U izvještaju starješine bosanskih franjevaca, Ivana Kapistrana, upućenom papi Kalistu III, govori se kako Raški mitropolita nastoji pokrstiti bosanske heretike, ali ovi radije umiru u nevjeri, nego da prime pravoslavlje. Međutim, bilo je slučajeva da su domaći vladari popuštali pod pritiscima kršćanske Evrope, pa su i sami pomagali inkvizitoru u propagiranju i uništavanju bogumilskih podanika.
U tome se posebno istakao predposljednji kralj Tomaš. Tokom tih progona mnogi su na silu prevedeni na katoličku vjeru, neki su utekli pod zaštitu Turaka i uz njihovu podršku pokušali pružiti otpor kraljevoj sili. Mnogo naroda je izbjeglo u humsku zemlju, Hercegovinu, a sa njim gotovo sve vjerske starješine. Tamo su našli zaštitu kod moćnog hercega Stjepana Vukćića koji je osudio kraljev postupak i uskratio mu vjernost. Zanimljiv je slučaj trojice bogumilskih starješina koje je kralj tih godina vezane poslao u Rim da ih sam papa odvrati od krive vjere, a ukoliko odbiju da ih kazni.
Jedan od kardinala je dobio obavezu da im dokaže kako su u zabludi. Nakon dužeg vremena provedenog u raspravi i ubjeđivanju, kardinal je mogao izvjestiti papu da je postigao uspjeh, da su okorjeli bosanski heretici najzad pristali da prihvate katoličku vjeru.
Papa ih je nakon toga poslao kralju da budu kao primjeri u svojoj bogumilskoj sredini, međutim, čim su se ovi domogli slobode, baciše svoje, silom iznuđeno odricanje, a jedan od njih je već tokom puta pobjegao i sklonio se kod hercega Vukčića.
Unatoč neprestanom uznemiravanju, proganjanju i teškim krvavim ratovima koji su stoljećima vođeni, bosanski bogumili su ipak stvarali i djelovali za sve to vrijeme na svim poljima kulturnog stvaranja.
Stvorena su djela visokih umjetničkih dometa, u nekim slučajevima i remek djela; to se prije svega odnosi na književno stvaralaštvo.
Ako se podsjetimo da je u njihovoj sredini djelovalo istaknuto učilište na kojem su se izučavale dualističke i filozofske doktrine razumljivo je da je to nalagalo upotrebu pisanja i čuvanja potrebne literature, kako za potrebe samog učilišta, tako i za potrebe vjerskih zajednica i pojedinaca.
Od tog nekadašnjeg ogromnog blaga do danas su preostali tek žalosni ostaci, a i oni su raspršteni diljem Evrope, od Rima do Petrograda u Rusiji, pa i dalje. Tokom brojnih križarskih pohoda i inkvizitorskih misija, upornim djelovanjem domaćih franjevaca i drugih nedaća, veliki dio tog blaga je namjerno uništen već u savremeno doba. Mnoga djela su iznijeli iz zemlje sami bogumili bježeći od nasilnog progona.
Zna se npr. da su neki od njih koji su se sklonili u Bugarsku kod bliskih Pavlićana odnijeli mnoge crkvene knjige za koje se još u 17.st. tamo znalo da su ih donijeli bosanski heretici i da su pisane u Bosni za vrijeme kralja Tvrtka.
Mnogo je toga sakriveno, najčešce zakopano u zemlju ili baceno u pukotine stijena pa je i na taj način to blago propalo.
Od onog što se sačuvalo, može se tek u grubim crtama predočiti domet stvaralaštva bosanskih bogumila na tom polju njihove djelatnosti.
Uz vjerske tekstove u srednjovjekovnoj Bosni postojala je i svjetovna literatura i to najvećeg dometa. Najljepši primjer je sačuvani tekst tog karaktera tzv.Berlinska Aleksandrida. Riječ je o omiljenom i vjerno sačuvanom srednjovjekovnom romanu nastalom još u antičko doba, a prepisivan je i preveden na jezike mnogih naroda Afrike i Azije .U njemu se pripovjeda o mladom i neustrašivom junaku, Aleksandru Makedonskom, koji je osvojio mnoge narode i zemlje sve do Indije.
Tekst je u velikoj mjeri kristijaniziran i prilagođen shvaćanju i potrebama srednjeg vijeka. I taj je rukopis, kao i mnogi drugi, davno iznesen iz Bosne i završio u Berlinu po kojem je i nazvan. Riječ je o djelu koje je nastalo, tj. prevedeno i prepisano na bosanskom tlu, i koje je služilo kulturnim potrebama bosanske sredine. To je ujedno dokaz da je u srednjovjekovnoj Bosni postojala i razvijala se i belatristika, a iz drugih izvora znamo da su postojali i drugi žanrovi tog sadržaja kao što su pripovijetke, basne, doskočice i epske pjesme.
Odbacujući crkveno učenje o preroditeljskome grijehu, tzv. Istočni grijeh Adema i Eve, kao smetnji za ponovno uspostavljanje duhovne prirode, bogumili su odbacivali kao nekorisne crkvene rituale, prihvatajući snažno strogu askezu i molitvu.
Očišćenjem od materije čovjek se približava Bogu. Bogumilsko učenje ima izrazito sinkretski karakter, što se manifestira i u nominaciji pristalica raznih sekti, tj. nazivi za pojedine sekte koriste se kao sinonimi, npr. manihejci, pavlićani, masalijani. Manihejski utjecaj je snažno zapljusnuo Evropu, u III i IV st. kada crkva vodi sa manihejcima žestoke polemike.
Osnivač ove pagansko- kršćanske sekte je Manihej, Perzijanac, propovjednik i pisac. Predstavljao se kao od Krista poslan, posljednji prorok, duh tješitelj. Inkvizicija naziva sva dualisticka shvaćanja manihejskim, a neke neomanihejske sekte su se održale tokom čitavog srednjeg vijeka. Jedna od tih sekti je posebno utjecala na bogumilstvo, naime, pavlikijanstvo ili pavlićani.
Za ovo učenje karakteristično je odbacivanje svake vlasti i poziv narodu da se ne radi za cara i gospodu.
Brojni ustanci u X i XI stoljeću su inspirirani ovim učenjem. I neki islamski učenjaci su gajili simpatije prema učenju Pavla Samostatskog, kao npr. Ibn Hazn koji ističe da je njegovo učenje bilo pravo. Bogumilstvo u odnosu na pavlićane predstavlja znatno ublaženu formu dualizma, ali su istaknuti oštri eticki principi i u tom smislu predstavlja reakciju na devijacije u crkvi, sa zahtjevom vraćanja istinskome kršćanstvu propovjedajući strožiji asketizam, odbacivanje mesa, vina, braka i prolijevanja krvi. U ovome je vjerovatno razlog pacifizma dobrih Bošnjana. Sličnosti su i u kritici crkve i u odbacivanju crkvenih sakramenata, po čemu je pak najraniji protestantizam u Evropi. Pavlićani su optuživani kako buncaju da su krsna smrt Isusova i uskrsnuće bili prividni, da odbacuju sve crkvene tajne, sakramente, da preziru križ, u čemu su u sličnostu sa bogumilima.
Pavle iz Samostata je isticao da je Bog samo jedno lice, dakle, zagovarao je monoteizam, a i bogumili su imali drugačije učenje o trojstvu od onoga što je odlučeno na prvom Vaseljenskom saboru u Niceji, što je sasvim jasno iz anateme Kozme Prezbitera, koji proklinje one koji ne vjeruju u svetu i nedjeljivu trojicu. Veoma je interesantno i teško objašnjivo da pristalice trojstva svirepo progone pristalice bogumilstva optužujući ih zbog dualizma. Jasno je da se ovdje radi o političkim motivima. Dualizam bogumilskoga učenja nije toliko naglašen, koliko su to isticali njegovi protivnici.
Koliko god kozmogonijski dualizam stajao u osnovi njihovog učenja, ali zar u svakom učenju tako i u Kršćanstvu i u Islamu ne postoji ideja dobra, svjetlosti, duha, nasuprot ideji zla, tame, materije. Zar ovu bipolarnost ne izražava vjerovanje u postojanje anđela i sotone, krista i antikrista, meleka i šejtana. Njihovo priznavanje ne dovodi u pitanje Islamski monoteizam jer je i jedne i druge stvorio Uzvišeni Gospodar, ali je Iblis odbio da prizna superiornost čovjeka zbog prisustva božijeg duha u njemu. Hipostaziranje dualizma u bogumilskome učenju je predstavljalo osnovu za njegovu osudu, a prije će biti da je objema crkvama više smetalo bogumilsko nepriznavanje trojstva, ustanove krštenja, odbacivanje ikona i kipova, a još više zahtjev za skromnošću crkve.
Optuživani da poriću Kristovo božanstvo, vjerovali su pak da je đavo stvorio obje crkve kao dio materijalnog svijeta. I opet frapantne sličnosti između bogumila i muslimana, proganjani i zlostavljani zbog visokog etičkog sistema od onih koji se lažno pozivaju na ljubavi i milosrđe. Takoder je slična situacija u vezi imena i jednih i drugih kao što se u novije vrijeme vještački pravila zbrka oko imena za pripadnika Islama u Bosni kao Turčin, poturica, musliman, bosanski musliman i najzad Bošnjak. I bogumili su različito bili nazivani patareni, babuni, katari, krstjani, dobri ljudi i sl. Bogumilstvo se u BiH širilo od XII do sredine XV st., Bošnjaci su svoju crkvenu organizaciju zvali jednostavno Crkva bosanska sa puno taktičnosti. Ona je bila bitan faktor života u Bosni, njenog društveno političkog i religijskog individualiteta. Bogumili su poslije Turskog osvajanja Bosne masovno prihvatali islam, ono se međutim ne može smatrati samo izlazom u nuždi zbog stalnih progona, njihovo primanje Islama može biti samo njihova volja budući da su u okviru Turske mogli živjeti i uživati potpunu vjersku slobodu kao i pripadnici drugih religija. Prisila je apsolutno isključena.
Međutim, moguće je da su srodnosti bogumilskoga učenja Islama podsticajno djelovale u tom smislu. Postoji niz dodirnih tačaka u ova dva učenja, kao što su : bogumili nisu priznavali Kristovo božanstvo, odbacivali su obožavanje Marije, odbacivali su ustanovu krštenja i sve vrste klera, odbacivali su slike i kipove kao idolokloponstvo, za posljednju večeru su smatrali da nije po Božijoj zapovijedi i da nije Božije djelo nego običan kruh, ne priznaju euharistiju.
Vjerovali su da Krist nije razapet, osuđivali su alkohol, te uz nedjelju su slavili i petak. Dnevno su se molili pet puta i u molitvama padali na koljena izražavajući zahvalnost Bogu. "Dakle, nije trebalo velike preinake za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji," kaže sir Tomas Arnold.
Dakako, da je bilo nepomirljivih shvatanja ali brojne sličnosti su zasigurno povoljno djelovale na proces širenja Islama među najbrojnijim dijelom bosanskog stanovništva. Progoni i nasilno prevjeravanje, sličnosti sa Islamom i atraktivnost islamske civilizacije, taktičnost i tolerancija Turaka, nasuprot nasilju susjednih kršćanskih faktora mora da su veoma podsticajno djelovali na masovnu konverziju bogumila.
Sudbina Crkve bosanske i njenih sljedbenika je najposrednije vezana sa procesom širenja islama. Ono što papa i Evropa nisu mogli učiniti bosanskim bogumilima ognjem i mačem, to su učinili potiho franjevački misionari. Kada su 1291.god otpočeli svoju djelatnost na području Bosne počeli su primjenjivati neinkvizitorske metode kako su to prije njih činili neki drugi, naročito dominikanci, nego tiho približavanju narodu da lijepim riječima i djelima pokušaju odvratiti od krivovjerja. Prednost im je bila ta što su misiju vršili domaći ljudi koji su poznavali jezik i narav svojih zemljaka.
Često su se pravili kompromisi a kad su prilike dozvoljavale djelovalo se odlučnije. Njihov uspjeh je bio u uskoj vezi sa prilikama kojima su domaći vladari bili izloženi od strane rimske kurije.Zahvaljujući tome, vremenom su se nametnuli i samom vladaru čije su usluge nerijetko korištene za svjetovne potrebe. Engleski diplomata Ricaut koji je mnogo proučavao običaje pojedinih krajeva i zemalja koje su bile pod turskom vlašću u svom izvještaju 1670.god navodi podatak da se bosanski bogumili ni do tog vremena do XVII. st. nisu sasvim pretopili u muslimane. Mada pripovjedaju Islam oni čitaju Novi Zavjet, piju vino za Ramazan i sl. Poznati bosanski franjevac i kulturni djelatnik iz sredine prošlog stoljeća fra Grga Martić zabilježio je da je osobno poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno ispovjedale bogumilsku vjeru.Obred je vršio domaćin, kao i u srednjem vijeku.
Takvih je, po fra Grga Martiću, u njegovo doba bilo u selu Drežnici kod Jablanice i u okolini Kreševa.U bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije iz 1867.god. stoji da je u Dubočanima, Konjic, porodica Helež bila posljedni sljedbenik bogumilske vjere u tom kraju. Prešli su na islam tek u drugoj polovini prošlog stoljeća. Fra Jelević poznati pisac u kulturnom radu bosanskih franjevaca navodi podatak u svom djelu "De Patarenis Bosnie" da je još iza austrijske okupacije, dakle iza 1878. god. u gornjoj Neretvi bilo 16. bogumilskih porodica.
Godine 1887. Mehmed Beg Kapetanovic Ljubušak zabilježio je:"Oko Rame i Neretve ima i danas muhamedovskih seljaka koji su sačuvali neke molitve iz bogumilskih vremena, pa ih u obiteljskim krugovima naizust izmole".Takvi slučajevi su zabilježeni u okolini Fojnice i drugim zabitim bosanskim i hecegovačkim mjestima. Međutim i oni koji su prelazili na islam bilo odmah po dolasku Turaka ili stotinama godina kasnije nisu nikada u potpunosti raskidali sa starom vjerom.
Osmanlije su zbog toga prema bosanskim muslimanima imali dosta prezriv stav, što je tokom vremena preraslo u nemali antagonizam između ta dva naroda, a koji je trajao za sve vrijeme turske prisutnosti u Bosni. Islamizirani bogumili su zbog zadržavanja nekih običaja stare vjere već zarano dobili niz pogrdnih naziva npr. poturi, sa značenjem ni Turci ni Muslimani ni Kršćani, zatim balije -neznalice u Islamu, koji ne slijede u potpunosti islamske zakone. Ni Bosanci, međutim, nisu ostajali dužni Turcima. Oni su za njih bili turkuše. Tim pogrdnim nazivom naši preci su iskazivali sve ono što su u sebi nosili i osjećali prema onima koji su im srušili državu, maknuli njihovu dinastiju Kotromanića, dokrajčili njihovu vjeru predaka.
Naime, kada je dotični hadžija umro i kada su ga počeli opremati za sahranu, nađu mu dva zapisa; jedan je bio ispisan ajetima, dakle pravi muslimanski zapis koji je načinio neki hodža, a drugi je sadržavao kršćanske tj. bogumilske molitve. Ovaj drugi nije odbacio kada je prešao na Islam, pa ni kada je postao hadžija. I dan danas je duboko u svijesti bosanskih muslimana ko su im bili preci kao i to da oni leže ispod stećaka koji se susreću u svakom mjestu diljem zemlje.
Na mnogim takvim mekropolama se prireduju bosanski muslimanski obredi, mevludi i dove.
Na kraju, da se upitamo, da li u današnjem bosanskom i hercegovačkom čovjeku i to prije svega kod muslimana, preostalo nešto od njihovih bogumilskih predaka i njihove vjere?
Jeste i to mnogo, najčešće ni oni toga nisu svjesni. Svako onaj ko je imao priliku da malo bolje upozna Bosance, mogao je uočiti neke njihove specifičnosti koje kod drugih nije sreo. To se prije svega odnosi na njihovu narav, ponašanje, odnos prema starim i nemoćnim, djeci i ženama, pa i običnim stvarima i svakodnevnim sitnicama koje obično ne primjećuju ili su iz dometa njihovog svakodnevnog razmišljanja i pažnje.
Već su mnogi pisci raznim povodima isticali moralne strane bosanskog čovjeka, prije svega, njihovo poštenje i osjećaj za pravičnost kao i to, da je to izuzetno strpljiv i radiv narod. Malo će gdje stranac naići na takvu gostoljubljivost kao što u Bosni, niti će igdje naći takvu brigu djece prema roditeljima i općenito prema svim osobama.
Bosansko poštenje i pravičnost su poslovični, odanos i privrženost onome u koga jednom steknu povjerenje, vrline su koje svi stranci ističu i hvale.To čini mletački povjesničar Danijel Farlati u 18.st., pisac znamenite crkvene povijesti južnoslavenskih zemalja. On na osnovi starih splitskih rukopisa upisuje i ističe staro poštenje, ispravno držanje i plemenitost kojom su se odlikovale bosanske izbjeglice i njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Turke doselili u Dalmaciju i Split.
U opisu dalje stoji da su se Bosanci medu tamošnjim stanovnicima isticali i razlikovali likom, znači i antropološki, zatim držanjem i ponašanjem pa su svima bili ugodni i prijatni.
Slika današnjeg bosanskog čovjeka odgovara opisu srednjovjekovnih Bošnjana, odnosno njihovih bogumilskih predaka, kakve su ih vidjeli njihovi preci.
Pa i dobro poznati i toliko spominjani Merhamet današnjih bosansko-hercegovackih muslimana jeste upravo zbir svih onih moralnih osobina starobosanskih bogumila, zbog kojih ih domaći i strani izvori skoro redovito nazivaju dobri Bošnjani, zato se sa pravom može reći da je davno zaboravljeno bogumilstvo još uvijek prisutno u bosanskom čovjeku pogotovo u elementima etike i morala.
To su opće ljudske vrijednosti koje je onovremena Bosanska crkva svojim vjernicima stavljala u prvi plan. Moglo bi se reći da je to u osnovi svih vjera u Bosni, ma kako se ona zvala, ukoliko je ispovjedaju potomci starih Bošnjana "
Bosanska crkva
-
Atomic Punk
- Posts: 132
- Joined: 19/05/2004 21:41
#2
Je li ovo tvoj tekst? Ako nije onda stavi naziv orginala, ime pisca itd.
-
Tisina
- Posts: 1603
- Joined: 21/03/2004 14:24
- Contact:
#3
Bogumili (ili Bogomili)
BOGUMILI ili BOGOMILI, pristaše heretičkog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlašću. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza “pavlićanstvo pomiješano s manihejstvom”. Više podataka nalazi se u apologetičkom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optužuje popa Bogumila da je počeo širiti novu, krivu nauku “po zemlji bugarskoj”, koja se protivi učenju pravovjerne kršć. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot tome, pop Bogumil uči kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, uključivši i čovjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, čovjek, crkve, krstovi. Neki od bogumila misle da je sotona mlađi sin božji, uz starijeg sina Krista, a drugi misle da on nije sin božji već anđeo koji se odmetnuo. Dalje kaže Kozma da žestoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito svećenstvo na čelu s biskupima, kojima poriču svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadržavaju jedino evanđelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev “Oče naš”; ne poštuju križ ni ikone, a crkve ne priznaju domovima božjim, već se zatvaraju u svoje kuće da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako oštar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadašnjega društvenog i drž. poretka; potiču svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvraćaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju starješine i boljare, učeći da su bogumrski oni koji rade za cara. Propovijedaju siromaštvo i oštro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, mučaljive, blijede od posta, čedne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek prividnost, dok su zapravo grabežljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, što se njima obraćaju radi spasenja svojih duša, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza vidi kako se u svijesti pravovjernoga kršć. svećenika odrazila nova heretička nauka u čijem središtu, kao najvažnija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji heretička teza o dva boga, dva principa, dok sva druga naučavanja tih heretika imaju teološko-akcidentalni značaj. Ta je teza rušila dosljedni monoteizam kršć. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza imala davnu tradiciju. Već u III st., dakle prije nego što je u rim. državi kršć. crkva bila priznata kao drž. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je kršćansko-gnostičke i budističke elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokušao da na jednostavan način razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajući novu, dualističku religiju, zbog čega je od perz. maga optužen i na križu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se javlja manihejsko-gnostička heretička sekta pavlićana, koji su svojom borbenošću postali opasni drž. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadište dualističke hereze. Čini se da od dualističkog shvaćanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualističke hereze izraz je revolta protiv hijerarhije kršć. crkve, koja iskorišćuje ideju boga da bi s pomoću nje održavala svoje vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv drž. vlasti, koja se oslanja na kršć. crkvu kao ideološko sredstvo svoga vladanja. Dualistička hereza može biti izraz nezadovoljstva potlačenih, koji ne mogu razjasniti zašto taj svemogući i apsolutno pravedni kršć. bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Kršć. religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti ,a dualističko ga shvaćanje rješava sa dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, tko će se poslužiti i protiv koga dualističkom herezom kao ideološkim borbenim sredstvom. To može biti vladajuća klasa kad je riječ obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadača, koga u tom poslu pomaže kršć. crkva sa svećenstvom. Može to biti i podvlašćena klasa u svojoj borbi protiv vladajuće, koja uza se ima kler kršć. crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualističke hereze često vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teškog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideološki je taj pokret u cjelini bio upravljen protiv biz. tlačitelja, protiv domaće vlastele i hijerarhije vlastite kršć. crkve, koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena Nesumnjivo je u tom heretičkom pokretu bilo i drugih manje važnih komponenata, kao što su, na primjer, revolt poganskih ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokršteni, i doživljaji unutrašnjega života. A praksa krš. crkve pokazuje kako je ona dualističku herezu radije prešućivala ili je fizički istrebljivala negoli se s njom teološki obračunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se proširila i izvan tog prostora. Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971),emigrirala u Carigrad, gdje je našla pristaše u višim društvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su “pavlićani i Makedonci” prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se proširili po Balkanskom poluotoku. S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta fundajajita (phundagiagiti). Svojim širenjem morala se dualistička hereza u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaže shvaćanje dualizma: razlika se može zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin božji ili odmetnuti anđeo). Radikalnije gledište zastupala je Dragovička crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdeći da je sotona od samog početka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla. Nasuprot tome Bugarska crkva uči da je sotona sin božji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak začetnik svega, i dobra i zla. Heretička fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-franc. područja bila je povezana dualističkom tezom da ne postoji jedan bog već dva. Heretici su se javljali pod različitim imenima: bogumili, kudugeri (grč. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobičajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobičajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromašnoj četvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobičajen u Francuskoj i Njemačkoj prema grč. kaJaros: čist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorećani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. područja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristaše te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starješina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podržavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. području vjerojatno iskvareno od Albigenses).
Papinski je Rim nastojao da te heretike, a naročito njihova središta, uništi bez mnogo teoloških rasprava Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren proti njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI st. težila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokreću križarske ratove. Osim Prvoga križarskog rata (1096-99) koji je u zauzeću Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svršavali ne samo neuspješno već čest upravo katastrofalno za kršć. vojske. U križarske ratove bilo je uvučeno i Bizantsko Carstvo, jer su križarske vojske prelazile pustošeći i plijeneći preko njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je naročito trpjela Ugarska, pa onda naše zemlje. No, neprijateljstvo između kršć. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su križari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha suvremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razočaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obećavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge kršć. svijeta, došlo je do razdora medu kršć. narodima; mjesto obećana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na evr. su se svijet sručile nevolje, i on je i dalje ostao u neimaštini. Za tadašnje je shvaćanje to značilo da je Alah jači od kršć. boga. Time je pokoleban autoritet kršć. boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi čas da se interpolira dualističko učenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeći na Istok, tu mnogo vidio i naučio, on je upoznao prolazeći Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, diteističku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu. Dualistička hereza na evr. Zapadu (bez Bosne) ima dinamički karakter od pol. XII st. do pol. XIII st.,a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim križarskim ratovima. Pojave dualističke hereze na Zapadu spominju se 1143. u Kölnu (pod imenom siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Učvrstila se u grofoviji Toulouse u juž. Francuskoj i u lombardijskim gradovima. Već u drugoj pol. XIII st. snaga dualističkog učenja slabi, ono degenerira, postaje predmetom teoloških raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj pol. XIV st., te prestaje biti živom snagom hist. kretanja. Dualistički heretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog učenja, a odatle su im dolazili učitelji i organizatori. U južnoslav. krajevima heretičko djelovanje jača potkraj XII st. U Srbiji je tadašnji veliki župan Stefan Nemanja brzom intervencijom spriječio daljnje širenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod vodstvom Kačića, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubojice je primio zahumski knez Miroslav, oženjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nišani na te heretike, kad u svom prvom članu proklinje sve , “sekte heretika” koje “ocrnjuju nauku” rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio došljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti “patareni”, koji su širili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od križara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli križeve ne da uvjere križare da su kršćani već da nisu bogumili, koji ne poštuju križeve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slučaj Višena Šubića i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici. Bogumilsko središte ostaje ipak Bosna. Bosna je ležala na granici ist. i zap. crkve, ali je ušla u interesnu sferu zap. crkve, a da to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj graničnoj liniji učvrste svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrštavali su se u Bosni i interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bošnjani su se odupirali jednako ist. i za . kršć. crkvi, kao i Mađarima i Bizantincima, i taj je otpor došao do izražaja u bogumilskoj herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije šalje i svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, svečano odrekli hereze u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknuće pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno. Inocent III je 1208. pokrenuo križarsku vojsku i protiv katara u juž. Francuskoj, u oblasti Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodišnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort. U to se vrijeme u Bosni, pojačanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv. mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjačkim redovima, najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III šalje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja Ninoslava, križarsku vojnu, kojoj je bio na čelu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele. Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s bogumilima poginuo je i Mladen Šubić (1304). Križarski rat protiv bogumila poveo je 1363. ugar. kralj Ludovik I, muž Jelisave, kćerke bos. bana Stjepana II Kotromanića, ali je bio poražen. Žigmund je u križarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti važan faktor i značajna polit. komponenta u obrani zemlje od tuđinskih napadaja. Vanjskopolit. prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvoličnu ulogu prikazujući se čas katolicima, čas bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Tomaš (1443-61) pred tur. opasnošću priklonio Zapadu, bogumili su bili izloženi progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslušanja sastavio “pedeset zabluda manihejskih u Bosni”. Protubogumilsku politiku nastavlja Stjepan Tomašević (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur. ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su dijelom prešli na islam.
Osnovna dogmatska učenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najveće dobro, drugi najveće zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva gledišta: radikalno dualističko stajalište zastupa dragovička grupa tvrdeći da postoje od iskona dva principa, dok blaže dualističko stajalište zastupa bug. grupa tvrdeći da između principa postoji ipak veza i da je princip zla izašao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uče da je Krist samo prividno imao čovječje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod dualističkih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starješina nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju štovatelje svetaca i njihovih moći. Osuđuju službu božju i sve crkv. sakramente, napose krštenje i brak, koji nije drugo nego preljub. Poriču uskrsnuće tijela, jer ono potječe od sotone. Poriču svaku vlast kršć. crkvi. Niječu da postoji čistilište. Zabranjuju uživanje mesa, sira i mliječnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poriču svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtne kazne. Organizacija neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija također se međusobno u bitnosti ne razlikuju. Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obične vjernike, tzv. mrsne ljude, te se prvi kod katara zovu savršeni (perfecti), a drugi su obični vjerenici (credentes). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski život što ga njihova nauka propisuje. Broj savršenih, u usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savršeni čine zajedno jedan red (ordo) i upravo on je temelj njihove crkve. Hijerarhija u užem smislu, koja upravlja crkvom, u bos. se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mlađi sin i đakon. Jedan podatak iz 1223. u pismu papinskog legata Konrada kaže da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj naroda Mađara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo kao da su svi dualistički heretici imali zajedničkog papu, koji je imao sjedište negdje u Bosni. Ali taj podatak nije provjeren. Dualistički heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi vršili bogoslužne čine, već su se zajednički molili i uzajamno ispovijedali u svojim kućama, napose u kući kojeg viđenijeg “savršenog”.
Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su štovanje svetačkih slika i raspela. Zbog toga likovna umjetnost na područjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretežno na nadgrobnim spomenicima, stećcima. Uz dekorativne i simboličke motive i natpise, na stećcima se ponekad javljaju figuralni prikazi isključivo profanoga karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na stećcima, likovne težnje bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletačko i Kopitarevo evanđelje), medu kojima se bogatstvom dekoracije ističe Hvalov rukopis iz 1404.
(Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.)
--------------------------------------------------------------------------------
BOGUMILI ili BOGOMILI, pristaše heretičkog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlašću. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza “pavlićanstvo pomiješano s manihejstvom”. Više podataka nalazi se u apologetičkom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optužuje popa Bogumila da je počeo širiti novu, krivu nauku “po zemlji bugarskoj”, koja se protivi učenju pravovjerne kršć. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot tome, pop Bogumil uči kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, uključivši i čovjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, čovjek, crkve, krstovi. Neki od bogumila misle da je sotona mlađi sin božji, uz starijeg sina Krista, a drugi misle da on nije sin božji već anđeo koji se odmetnuo. Dalje kaže Kozma da žestoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito svećenstvo na čelu s biskupima, kojima poriču svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadržavaju jedino evanđelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev “Oče naš”; ne poštuju križ ni ikone, a crkve ne priznaju domovima božjim, već se zatvaraju u svoje kuće da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako oštar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadašnjega društvenog i drž. poretka; potiču svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvraćaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju starješine i boljare, učeći da su bogumrski oni koji rade za cara. Propovijedaju siromaštvo i oštro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, mučaljive, blijede od posta, čedne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek prividnost, dok su zapravo grabežljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, što se njima obraćaju radi spasenja svojih duša, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza vidi kako se u svijesti pravovjernoga kršć. svećenika odrazila nova heretička nauka u čijem središtu, kao najvažnija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji heretička teza o dva boga, dva principa, dok sva druga naučavanja tih heretika imaju teološko-akcidentalni značaj. Ta je teza rušila dosljedni monoteizam kršć. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza imala davnu tradiciju. Već u III st., dakle prije nego što je u rim. državi kršć. crkva bila priznata kao drž. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je kršćansko-gnostičke i budističke elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokušao da na jednostavan način razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajući novu, dualističku religiju, zbog čega je od perz. maga optužen i na križu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se javlja manihejsko-gnostička heretička sekta pavlićana, koji su svojom borbenošću postali opasni drž. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadište dualističke hereze. Čini se da od dualističkog shvaćanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualističke hereze izraz je revolta protiv hijerarhije kršć. crkve, koja iskorišćuje ideju boga da bi s pomoću nje održavala svoje vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv drž. vlasti, koja se oslanja na kršć. crkvu kao ideološko sredstvo svoga vladanja. Dualistička hereza može biti izraz nezadovoljstva potlačenih, koji ne mogu razjasniti zašto taj svemogući i apsolutno pravedni kršć. bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Kršć. religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti ,a dualističko ga shvaćanje rješava sa dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, tko će se poslužiti i protiv koga dualističkom herezom kao ideološkim borbenim sredstvom. To može biti vladajuća klasa kad je riječ obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadača, koga u tom poslu pomaže kršć. crkva sa svećenstvom. Može to biti i podvlašćena klasa u svojoj borbi protiv vladajuće, koja uza se ima kler kršć. crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualističke hereze često vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teškog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideološki je taj pokret u cjelini bio upravljen protiv biz. tlačitelja, protiv domaće vlastele i hijerarhije vlastite kršć. crkve, koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena Nesumnjivo je u tom heretičkom pokretu bilo i drugih manje važnih komponenata, kao što su, na primjer, revolt poganskih ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokršteni, i doživljaji unutrašnjega života. A praksa krš. crkve pokazuje kako je ona dualističku herezu radije prešućivala ili je fizički istrebljivala negoli se s njom teološki obračunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se proširila i izvan tog prostora. Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971),emigrirala u Carigrad, gdje je našla pristaše u višim društvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su “pavlićani i Makedonci” prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se proširili po Balkanskom poluotoku. S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta fundajajita (phundagiagiti). Svojim širenjem morala se dualistička hereza u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaže shvaćanje dualizma: razlika se može zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin božji ili odmetnuti anđeo). Radikalnije gledište zastupala je Dragovička crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdeći da je sotona od samog početka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla. Nasuprot tome Bugarska crkva uči da je sotona sin božji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak začetnik svega, i dobra i zla. Heretička fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-franc. područja bila je povezana dualističkom tezom da ne postoji jedan bog već dva. Heretici su se javljali pod različitim imenima: bogumili, kudugeri (grč. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobičajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobičajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromašnoj četvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobičajen u Francuskoj i Njemačkoj prema grč. kaJaros: čist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorećani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. područja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristaše te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starješina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podržavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. području vjerojatno iskvareno od Albigenses).
Papinski je Rim nastojao da te heretike, a naročito njihova središta, uništi bez mnogo teoloških rasprava Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren proti njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI st. težila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokreću križarske ratove. Osim Prvoga križarskog rata (1096-99) koji je u zauzeću Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svršavali ne samo neuspješno već čest upravo katastrofalno za kršć. vojske. U križarske ratove bilo je uvučeno i Bizantsko Carstvo, jer su križarske vojske prelazile pustošeći i plijeneći preko njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je naročito trpjela Ugarska, pa onda naše zemlje. No, neprijateljstvo između kršć. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su križari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha suvremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razočaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obećavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge kršć. svijeta, došlo je do razdora medu kršć. narodima; mjesto obećana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na evr. su se svijet sručile nevolje, i on je i dalje ostao u neimaštini. Za tadašnje je shvaćanje to značilo da je Alah jači od kršć. boga. Time je pokoleban autoritet kršć. boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi čas da se interpolira dualističko učenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeći na Istok, tu mnogo vidio i naučio, on je upoznao prolazeći Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, diteističku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu. Dualistička hereza na evr. Zapadu (bez Bosne) ima dinamički karakter od pol. XII st. do pol. XIII st.,a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim križarskim ratovima. Pojave dualističke hereze na Zapadu spominju se 1143. u Kölnu (pod imenom siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Učvrstila se u grofoviji Toulouse u juž. Francuskoj i u lombardijskim gradovima. Već u drugoj pol. XIII st. snaga dualističkog učenja slabi, ono degenerira, postaje predmetom teoloških raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj pol. XIV st., te prestaje biti živom snagom hist. kretanja. Dualistički heretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog učenja, a odatle su im dolazili učitelji i organizatori. U južnoslav. krajevima heretičko djelovanje jača potkraj XII st. U Srbiji je tadašnji veliki župan Stefan Nemanja brzom intervencijom spriječio daljnje širenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod vodstvom Kačića, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubojice je primio zahumski knez Miroslav, oženjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nišani na te heretike, kad u svom prvom članu proklinje sve , “sekte heretika” koje “ocrnjuju nauku” rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio došljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti “patareni”, koji su širili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od križara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli križeve ne da uvjere križare da su kršćani već da nisu bogumili, koji ne poštuju križeve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slučaj Višena Šubića i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici. Bogumilsko središte ostaje ipak Bosna. Bosna je ležala na granici ist. i zap. crkve, ali je ušla u interesnu sferu zap. crkve, a da to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj graničnoj liniji učvrste svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrštavali su se u Bosni i interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bošnjani su se odupirali jednako ist. i za . kršć. crkvi, kao i Mađarima i Bizantincima, i taj je otpor došao do izražaja u bogumilskoj herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije šalje i svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, svečano odrekli hereze u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknuće pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno. Inocent III je 1208. pokrenuo križarsku vojsku i protiv katara u juž. Francuskoj, u oblasti Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodišnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort. U to se vrijeme u Bosni, pojačanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv. mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjačkim redovima, najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III šalje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja Ninoslava, križarsku vojnu, kojoj je bio na čelu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele. Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s bogumilima poginuo je i Mladen Šubić (1304). Križarski rat protiv bogumila poveo je 1363. ugar. kralj Ludovik I, muž Jelisave, kćerke bos. bana Stjepana II Kotromanića, ali je bio poražen. Žigmund je u križarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti važan faktor i značajna polit. komponenta u obrani zemlje od tuđinskih napadaja. Vanjskopolit. prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvoličnu ulogu prikazujući se čas katolicima, čas bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Tomaš (1443-61) pred tur. opasnošću priklonio Zapadu, bogumili su bili izloženi progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslušanja sastavio “pedeset zabluda manihejskih u Bosni”. Protubogumilsku politiku nastavlja Stjepan Tomašević (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur. ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su dijelom prešli na islam.
Osnovna dogmatska učenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najveće dobro, drugi najveće zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva gledišta: radikalno dualističko stajalište zastupa dragovička grupa tvrdeći da postoje od iskona dva principa, dok blaže dualističko stajalište zastupa bug. grupa tvrdeći da između principa postoji ipak veza i da je princip zla izašao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uče da je Krist samo prividno imao čovječje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod dualističkih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starješina nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju štovatelje svetaca i njihovih moći. Osuđuju službu božju i sve crkv. sakramente, napose krštenje i brak, koji nije drugo nego preljub. Poriču uskrsnuće tijela, jer ono potječe od sotone. Poriču svaku vlast kršć. crkvi. Niječu da postoji čistilište. Zabranjuju uživanje mesa, sira i mliječnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poriču svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtne kazne. Organizacija neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija također se međusobno u bitnosti ne razlikuju. Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obične vjernike, tzv. mrsne ljude, te se prvi kod katara zovu savršeni (perfecti), a drugi su obični vjerenici (credentes). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski život što ga njihova nauka propisuje. Broj savršenih, u usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savršeni čine zajedno jedan red (ordo) i upravo on je temelj njihove crkve. Hijerarhija u užem smislu, koja upravlja crkvom, u bos. se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mlađi sin i đakon. Jedan podatak iz 1223. u pismu papinskog legata Konrada kaže da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj naroda Mađara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo kao da su svi dualistički heretici imali zajedničkog papu, koji je imao sjedište negdje u Bosni. Ali taj podatak nije provjeren. Dualistički heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi vršili bogoslužne čine, već su se zajednički molili i uzajamno ispovijedali u svojim kućama, napose u kući kojeg viđenijeg “savršenog”.
Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su štovanje svetačkih slika i raspela. Zbog toga likovna umjetnost na područjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretežno na nadgrobnim spomenicima, stećcima. Uz dekorativne i simboličke motive i natpise, na stećcima se ponekad javljaju figuralni prikazi isključivo profanoga karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na stećcima, likovne težnje bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletačko i Kopitarevo evanđelje), medu kojima se bogatstvom dekoracije ističe Hvalov rukopis iz 1404.
(Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.)
--------------------------------------------------------------------------------
-
Tisina
- Posts: 1603
- Joined: 21/03/2004 14:24
- Contact:
#4
Bosanska hereza: bogumili i Crkva bosanska
Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija krscanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo' ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti?
Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je 'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-eticke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne mogu odreci" (35).
Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i mocni muz", kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom porodicom, sirom rodbinom i sa vise od deset hiljada svojih podanika. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motiviran da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. "Time je zapocela bliska saradnja izmesu rimske kurije i ugarskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to pocetak saradnje izmesu maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu historiju Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici,nije vise nikada prekidala" (33).
Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vrsenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila." (34).
Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom aprila 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama Bosanske Crkve, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka" (35).
Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor. Staleski organizovana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne. "Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana ili Bošnjaka) i cuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bosnjackog etniciteta. (...).
Osnova razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i srpskopravoslavnu crkvu." (45)
Kako "pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate. "pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji" (52). I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvodjeni u pravoslavlje" (53).
Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom prostoru.
Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene srednjovjekovne drzave, a to su sirenje Islama i daljnje oblikovanje bošnjackog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao 'osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bošnjacke nacionalnosti'" (84), (kurziv, F.N.).
Prema Franji Rackom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svecenik po imenu Bogumil"6 (86). Racki i njegovi istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima, ustrojstvom i teologijom.Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku...
"Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stecaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili Islam...Sigurno je da su Islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje Islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto "misli" i pise (91-92).
Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu. Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv pape i ugarskih kraljeva i velikasa,..., dala znacajan doprinos izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja
Dr Fahrudin Novalic
Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija krscanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo' ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti?
Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je 'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-eticke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne mogu odreci" (35).
Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i mocni muz", kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom porodicom, sirom rodbinom i sa vise od deset hiljada svojih podanika. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motiviran da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. "Time je zapocela bliska saradnja izmesu rimske kurije i ugarskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to pocetak saradnje izmesu maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu historiju Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici,nije vise nikada prekidala" (33).
Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vrsenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila." (34).
Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom aprila 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama Bosanske Crkve, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka" (35).
Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor. Staleski organizovana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne. "Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana ili Bošnjaka) i cuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bosnjackog etniciteta. (...).
Osnova razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i srpskopravoslavnu crkvu." (45)
Kako "pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate. "pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji" (52). I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvodjeni u pravoslavlje" (53).
Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom prostoru.
Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene srednjovjekovne drzave, a to su sirenje Islama i daljnje oblikovanje bošnjackog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao 'osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bošnjacke nacionalnosti'" (84), (kurziv, F.N.).
Prema Franji Rackom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svecenik po imenu Bogumil"6 (86). Racki i njegovi istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima, ustrojstvom i teologijom.Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku...
"Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stecaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili Islam...Sigurno je da su Islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje Islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto "misli" i pise (91-92).
Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu. Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv pape i ugarskih kraljeva i velikasa,..., dala znacajan doprinos izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja
Dr Fahrudin Novalic
-
Atomic Punk
- Posts: 132
- Joined: 19/05/2004 21:41
#5
David Lynch (reziser) mora da je potomak nekog bogumila.
-
Tisina
- Posts: 1603
- Joined: 21/03/2004 14:24
- Contact:
-
Tisina
- Posts: 1603
- Joined: 21/03/2004 14:24
- Contact:
-
LudoALudjiJA
- Posts: 993
- Joined: 09/08/2004 16:14
- Location: Sarajevo
#13
Pooll, pa pusti Tisinu i njene smijesne prijedloge i linkove. Nego, probaj sa ovim linkom, on je pravi: 
http://www.stabira.org/Naconalna-seminarski.pdf
http://www.stabira.org/Naconalna-seminarski.pdf
-
Pooll
- Posts: 4980
- Joined: 01/08/2003 00:00
- Location: Sarajevo
- Contact:
#14
Ih... polozio sam... nekad u julu cini mi se... i nemoj nam tisinu ruzitiLudoALudjiJA wrote:Pooll, pa pusti Tisinu i njene smijesne prijedloge i linkove. Nego, probaj sa ovim linkom, on je pravi:
http://www.stabira.org/Naconalna-seminarski.pdf
-
LudoALudjiJA
- Posts: 993
- Joined: 09/08/2004 16:14
- Location: Sarajevo
#16
Baldrick me je uvijek fascinirao, nije da se ne da primijetiti
-
TIFA29
- Posts: 364
- Joined: 09/11/2002 00:00
- Contact:
#17
Par upisa na steccima u Bosni:
A se lezi starac Radin, koji na zemlji Bosni bjese pravi sin, sada na svojini na
plemenitoj u Vrhbosni.
V ime i otca i sina i svetoga Duha trazio si u sebi dublje no sto tvoja dubina
bjese i sire no sto tvoja sirina bi. U sve si u skoljci duse svoje dirnuo, sve
osmotrio, al ni Njega ni sebe nikada nisi dotaknuo.
Kako si sada, dok lezis nepomican, suvisan u proljetnoj kisi, jer spoznah da
iznad i ispod zemlje vrijeme drugaciji smisao ima i druge puteve kojima tece.
Drzao si se rala, jer ti to tako receno bjese, i druge si savjetovao da ga se
cvrsto drze, al' sad ti je toga zal, jer voljeo bi da si se drzao jarbola, jedra i
vjetra i dotakao neki nedotaknuti zal.
Blaga ti bila ispod tvoga kama starce Radine vjecna tama. Dubok je predubok
tvoj san, al jos dublja je java.
Napisa Prehten, sin njegov, onaj sto jedriti ode.
1317. ljeta vzalud tcekajutci da se Gospod ponovo javi
A se lezi dobri gost Misljen prave vjere bosanske.
Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na moju milu kucnicu Badacu.
Ti koji prolazis projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. Zalud ti
je taj posao. Nasi dani su izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim.
Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci na putu kojim hodis.
I da znas vise vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno
ucinsmo za zivota svojih i Badaca i ja.
Kam nam usjecen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj
zemlji, a pisa Dabisa.
Download mozete uciniti ovdje: Nenad Azizin Tanovic - Oblici bosanskih dušaA se lezi Tanisa Crk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, al bez slobode,
k'o lovacki pas kralju dodjeljen.
Zivjeh al vodom ne zgasih zedj nit plodovma zemje ne vtolih glad, jer se glad i
zedj vratjahu svaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz
polja kutci svojoj isti, al za taj dan druktciji.
I stalno misljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoc otci
svoje, i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tsto se zjutrom otvaraju
projzori i dverji doma tvojega i mojega.
I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani.
Samo muk.
I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi,
uzalud ne tcekas spasenje od mene.
I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da
oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie,
Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tsto
nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to
zeljase.
Last edited by TIFA29 on 09/09/2004 15:43, edited 1 time in total.
-
TIFA29
- Posts: 364
- Joined: 09/11/2002 00:00
- Contact:
#20
Sorry. Greska je do mene bila. Link je sada prepravljen.Tisina wrote:ne radi ti link?
http://www.cyber-mahala.com/download/Tanovic.pdf