otprilikecyprus wrote:Meni je fascinantno - kako Bakirovo glasačko tijelo ne vidi ništa sporno kada Bakir izbacuje takve blasfemične bljuvotine o "poslatom Erdoganu", implicirajući da on zna Allahove namjere i može skontat ko je poslan, a ko nije, al zato skoči ko opareno kad god neko iz lijevog spektra izrekne bilo šta što ima i tragove blasfemije... Bakir se može nonšalantno odnositi prema svetinjama, pa samoinicijativno smještati Erdogana u hadise, i to iz čisto ulizivačko-oportunističkih razloga, a Boris se recimo ne može zajebavati s time?
...Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego - Božjim poslanikom. Teška je to riječ, nisam siguran ni da bih je i ja ovako bezbožan, da mi je Kožo kojim slučajem ispričao tu allahulnu zajebanciju, stavio u novine. Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?
Ukratko, ispalo je da ne mogu.
Ohrabrio me, naime, Alijin mali svojim prostačkim vicem o Erdoganu, aljehisselam, pa me malo ponijelo, samo što u mom vicu poslanik u prepunoj Zetri nije bio Tayyip, nego Aca Lukas, a to, eto, iz neukom meni neznanih razloga, ne može. Može Erdogan, ne može Lukas. Može Bakir, ne mogu ja. Pa ako možda nekad i može, ne može za ramazana. Vrijeđa te, kako se zovu, vjerske osjećaje.
Kao i obično, kao svaki put kad sam vrijeđao nečije osjećaje, stvar je bila do mene. Ne može biti do drugih. Sad je već to previše različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da je dopušteno slobodno misliti, i da je sloboda misli, kao svaka i kao svačija, ograničena samo slobodom drugih. Vrijeđa li moja nevjera slobodu drugih da vjeruju? Naizgled zajebano: ukoliko je, recimo, moja ćefirska sloboda govora ograničena nečijom slobodom svjedočenja vjere – čak i ako pretpostavimo da je javnim govorom o Poslaniku vrijeđam – ne bi li i njegova trebala biti ograničena mojom? Kažem “naizgled zajebano”, jer zajebano nije uopće: naravno da ne bi. Zašto? Zato. Zašto zato? Zato jer kod vjerskih osjećaja nema zašto.
Ja, recimo, vjerujem da nema Boga – kako vidite, i ateisti vjeruju - i umjesto evanđeljima i ajetima, vjerujem znanstvenim dokazima. Kad netko javno kaže da je, štajaznam, Bog prije par hiljada godina umijesio čovjeka kao pitu, to možda ne vrijeđa moje vjerske osjećaje – nisu to osobito osjetljivi osjećaji - ali vrijeđa moju inteligenciju, taman koliko nečije vjerske osjećaje vrijeđa moja bogohulna vjera u dokaze da je čovjek nastao evolucijom primata. I kad netko tako javno, u punoj dvorani i izravnom televizijskom prijenosu, mrtav ozbiljan kaže kako je jednog političara poslao sam Svemogući Bog s nebesa, to moju inteligenciju, kolika jest da jest, vrijeđa jednako koliko njegove vjerske osjećaje - taman da im je koeficijent stotinu i šezdeset - vrijeđa moja pošalica kako je Bog poslao Acu Lukasa. Osim, jasno, ukoliko je nečiji vjerski osjećaj vrjedniji i bolji od drugog, i ako je nečija vjera zaštićenija od nečije inteligencije.
A kako vidimo, jest.
