Borba za autonomiju Bosne

[Pietje_Bel]

BORBA ZA AUTONOMIJU BOSNE


HUSEIN KAPETAN GRADASCEVIC




"Zmaj od Bosne", Kapetan grada Gradacca


Kako se cesto i navodi, od konca 17. stoljeca Bosanski Ejalet
(pokrajina) prestavljao je najzapadniju provinciju Osmanskog Carstva.



XIX. stoljece bosanske historije pod turskom vlascu je bilo vrijeme borbe konzervativnog begovata za autonomni polozaj Bosne, a ne kako se cesto iz kojekakvih razloga zeli inaugurirati misljenje o borbi za nekakve vlastite individualne sitnicarske pogodnosti. Ujedno, to je bila i borba protiv svih mogucih sultanskih reformi koje su u sustini, dovodile Bosnu u jos nepovoljniji polozaj.


Polozaj raje je bio dosegao vrhunac. Zelja za skidanje turske vlasti bila je osjetna kako u redovima hriscana, tako i muslimana. Mrznja prema Osmanlijama ili Turkusama, kako su ih zvali pogrdnim imenom, osjecala se gotovo u cijeloj zemlji.


Ajani Bosne se stalno protive prema svim sultanovim reformama u Bosni, jer su bile u suprotnosti sa njihovim interesima, a najvise upornosti u borbi protiv istih pokazuje Mahmud II (1808-1839), sultan Carstva koje je vec bilo na umoru, sultan koji je bio poznat kao brutalan vladar. On je bio sin sultana Abdulhamida I (koji je umro od posljedica mozdanog udara 7. April 1789.g.) i francuskinje Aimée Dubucq deRivery, te je zbog toga nazivan kao "Sin Francuskinje", ili jos cesce kao - "Krscanski sultan". Za njegove vladavine, los polozaj stanovnistva u Bosni dozivljava kulminaciju koja ce eksplodirati u ustanku 1831.g. i dolaskom Carske vojske 1851. godine.


(1826.g. su ukinuti janjicari, 1828. izbio je rusko-turski rat, 1851. umire Petar Petrovic Njegos, iste godine kada Bosni i Latas dolazi u pohode)!


To je ujedno i prijelomno vrijeme koje ce zauvijek ostaviti traga u Bosni.


Po naredbi sultana Mahmuda I, prvi put, na Bosnu 1820.g. krece Ali Dzelaludin pasa, da 'gajtanom i sabljom' slomi otpor bosanskih begova i nezadovoljnika. Mostar i Srebrenica su pali u jurisima kao da su neprijateljski gradovi i u prvom naletu padaju glave 300 poznatih bosanskih ajana. Sultanski ferman, koji je stigao u Sarajevo je jednostavno odbacen i tako prvi puta stajase Bosna i njena volja protiv sultanove.


Pobunu je Abdurahman pasa suzbijao sjecom glava 'buntovnika', ali je morao za vrijeme rusko-turskog rata 1828.g. na brzinu da napusti Bosnu, jer je naisao na nezainteresovanost i potpunu pasivnost Bosanaca prema sudbini Carstva. Na kraju je morao vlastitom glavom platiti zadovoljstinu zemlji i da joj tako omoguci ucesce u ratu.


U medjuvremenu se pripremala 'kupovina' samostalnost Knezevine Srbije. Sultanima je bio prijeko potreban novac i u posljednjim godinama, posebno kada je Carevina bila na izdisaju, novac koji ce omoguciti dalje vodjenje raskosnog zivota, ali i nabavku i kupovinu modernog naoruzanja koje je bilo neophodno za naoruzanje novom reformom planirane, redovne vojske - nizama.


Ista sudbina, iz istog razloga, ce zadesiti Bosnu koja ce biti prodata Austro-Ugarskoj monarhiji za 25 miliona zlatnih dukata.


Koliku ce ulogu imati ove cinjenice, da li one bile prihvacene ili ne, ostaje na historicarima u rjesavanju poznate enigme: "Zasto i kako je Srbija dobila autonomiju, a Bosna nije?"


Zbog neuspjeha, koje je Osmansko Carstvo imalo u sukobima sa Rusijom koja je bila saveznik Srba, doslo je do ugrozenosti teritorije Bosne s desne obale rijeke Drine, sto je bilo porazno za Bosnjake, koji su svojim zivotima desetljecima branili svoju zemlju. Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpuno izolirana, bili su dovoljan razlog za borbu protiv reformi centralne vlasti.


Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831.g. odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana. Donesene su odluke: da se od Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji, da se sprijeci progon muslimanskog stanovnistva - koje je odmah nakon priznavanja Knezevine Srbije zapocelo, da se obustavi regrutovanje nove vojske, da se Bosni omoguci autonomija na celu sa domacem covjekom, a da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 4000 kesa.


Za vodju pokreta izabran je karizmaticni legendarni junak, mladi i bogati Husein-kapetan Gradascevic. Zmaj od Bosne!


Kazu da je tada imao samo 28 godina!


Kako Porta nije bila za ustupke, bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodju. Izuzetak bijahu stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic i poznati Smail-aga Cengic.


Gradascevic je trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan ("Zmaj od Bosne"), kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku, zatrazio je da Bosna postane nasljedna knezevina kao sto je Srbija postala pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio.


Istovremeno se cijeli bosanski begovat, osim njih nekoliko, podigao i ustao pod rukovodstvom Husein-kapetana Gradascevica na vijest da se uvode nizami (redovna vojska) sa novim uniformamam i novim poreskim sistemom. Pokret je bio okarakterisan (sto u stvari i jeste bio), kao borba protiv samovolje vlasti u Stambolu. Kapetan Gradascevic je stupio u kontakt sa skadarskim pokretom slicnog karaktera, pod vodstvom Skodra pase Busatlije.


Kapetan Gradascevic je krenuo, okupivsi vojsku od 25.000 ljudi, u susret Osmanskoj vojsci uz svesrdnu pomoc Skodra pase Busatlije. U prvoj bitki bi potucena brojno slabija vojska velikog vezira koji se uspio spasiti i pobjeci u Stambol. Kapetan Gradascevic nije iskoristio svoju nadmocnost i krenuo u potjeru, vec se siguran u pobjedu okrenuo i vratio u Travnik, gdje se proglasio vezirom.


Pod pritiskom, u novom pohodu sultanove vojske, na ciju stranu su stali Ali-beg Rizvanbegovic i Smail-aga Cengic, bosanska vojska bi porazena u okolini Sarajeva 1832.g.





Za nagradu, Ali-beg Rizvanbegovic postade novi vezir u Hercegovini (u Mostaru), koja tada bijase odvojena od Bosne. Kasnije ce se Ali-beg dokazati jos u bitkama protiv Mehmed Ali pase egipatskog. Dolazeci u Mostar poznate su njegove rijeci: "Evo vam Stambol Mostar, evo vam cara i u Mostaru - ne treba vam vise nikom da idete u Stambol!" Medjutim, ono sto on nije mogao znati, sa njegovim uklanjanjem ce biti zavrsena smaknuca svih bosansko-hercegovackih begova i ajana, a sa njima i ideja o bh. samostalnosti (autonomiji i nezavisnosti).


Kapetan Gradascevic se poslije bijega u Austriju ponovno vratio i na poziv sultana dosao u Stambol. Sultan je trazio od njega da bude u njegovoj sluzbi, ali na te nagovore sultana nije pristajao te je bio prognan i u prognanstvu otrovan u svojoj 31-oj godini zivota.


Bosnjaci su se svojim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog beglerbega i Husein-kapetana Gradascevica:





Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane.


Jesam beglerbeze, jer ste zulum cinili po Bosni! - odgovara Husein-kapetan.


A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine-kapetane?


Nemam nista, ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku, imam, beglerbeze!


Sta bosnjacku, i u Bosni !


Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavu koja nikad nije ni postajala, niti ce.


Ima Bosne beglerbeze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.





Sa nestankom Huseinbega-kapetana Gradascevica nije nestao i otpor, vec se on iz godine u godinu pojacavao, sto se najbolje moglo vidjeti 1839. godine kada je objavljen djilhanski hatiserif koji je bio usmjeren u donosenju vecih sloboda hriscanima i uvodjenja "tanzimatskih hajirija" - korisnih ustanova. Takva je situacija vladala punih deset godina, te se zbog bojkota u Bosni nisu mogle provoditi sultanske naredbe. 1849. godine je stradala jedna kaznena ekspedicija Tahir pase koja je bila poslata u Krajinu protiv nezadovoljnika.


Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.g. u Bosnu je sa velikom vojskom poslat poturcenjak Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne, sa izricitim zadatkom, da pod svaku cijenu provede reforme. Samo u prvim borbama je izginulo oko 2500 Bosnjaka. U tom periodu, a i kasnije izvrsena je 'sjece ajana', tako da ce Bosna i Hercegovina, kako ce to povijest pokazati cesto i u buducnosti, uvijek ostajati bez 'pametnih glava', rukovodecih ljudi i tako obezglavljena - docekivati nemirna vremena u kojima su oni bili najpotrebniji.


Bune su nicale na sve strane, a i sam hercegovacki vezir Ali-beg Rizvanbegovic bi protiv uvodjenja novih uredbi. To ce ga na kraju kostati glave, kada 1851.g. bi uhapsen, naopako posadjen na magarca i tako proveden kroz Mostar. Kasnije je u taboru pred Banja Lukom u toku noci ubijen, po naredbi Omer pase Latasa, (koji se u tom gradu i poturcio, tj. gdje je preuzeo muhamedanstvo i presao na islam).


Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacanja, i taj se polozaj nije promijenio sve do ovih dana.





U ratu sa Rusijom Porta je je bila prisiljena prihvatiti nepovaljan San Stefanski mir u martu 1878.g. Po njemu je bilo predvidjeno stvaranje tri (3) nove drzava na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija. Za BiH je bila predvidjena autonomija u okviru Osmanskog Carstva, koja u njoj kao takva - nije mogla opstati. Nezadovoljne jacanjem Rusije, evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto 1878.g. Na njemu su Srbija i Crna dobile medjunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.


Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medjunarodni mandat da "okupira i upravlja BiH". U julu 1878.g. u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslije kojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri osmanske vlasti napustili su Bosnu. Tako je, nakon 400 godina prestala da postoji, ionako labava osmanska vlast u BiH. U otporu je ucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem. Tako je otvoren put Austro-Ugarskoj aneksiji BiH, koja je konacno i izvrsena 1908. godine.

[Pietje_Bel]

Mene zanima ova odlucujuca bitka kod Sarajeva. Znam da su Hercegovacki Bosnjaci uprskali stvar. Da li neko moze dati neki izvor gdje ima malo specificnije o bitci?

Hvala

[VjecitiStudent]

Da li su se Gradascevic i ostali zaista borili za autonomiju Bosne ili za ocuvanje svojih begovskih prava?

[Pietje_Bel]

Kolko sam ja shvatio Gradascevic je poslao oko 10.000 vojnika prema Sarajevu da se sretnu sa Turcima tamo gdje se sada nalazi stup. Da li neko zna vise o ovom okrsaju?

During this lull in armed conflict with the Ottomans, attention was turned to the autonomy movement's strong opposition in Herzegovina. A small campaign was launched against the region from three different directions:

1. An army from Sarajevo was ordered to attack Stolac for a final encounter with Namik-paša, who had fled there following Gradaščević's capture of Travnik.
2. An army from Krajina was to assist the Sarajevan forces in this endeavor.
3. Armies from Posavina and south Podrinje were to attack Gacko and local captain Smail-aga Čengić.
As it happened, Namik-paša had already abandoned Stolac, so this attack was put on hold. The attack on Gacko was a failure as the forces from Posavina and south Podrinje were defeated by Čengić's troops. There was one success, however; in October, an army Gradaščević had deployed under the command of Ahmed-beg Resulbegović had taken over Trebinje from Resulbegović's loyalist cousins and other supporters of the Stolac opposition.

A Bosnian delegation reached the Grand Vizier's camp in Skopje in November of that year. The Grand Vizier promised this delegation that he would insist to the Sultan that he accept the Bosniak demands and appoint Gradaščević as the official vizier of an autonomous Bosnia. His true intentions, however, were manifested by early December when he attacked Bosnian units stationed on the outskirts of Novi Pazar. Yet again, the rebel army handed a defeat to the imperial forces. Due to a particularly strong winter though, the Bosnian troops were forced to return home.

Meanwhile in Bosnia, Gradaščević decided to carry on his campaign in Herzegovina despite the unfavorable climate. The captain of Livno, Ibrahim-beg Fidrus, was ordered to launch a final attack against the local captains and to thus end all domestic opposition to the autonomy movement. To achieve this, Fidrus first attacked Ljubuški and the local captain Sulejman-beg. In a significant victory, Fidrus defeated Sulejman-beg and secured the whole of Herzegovina except Stolac in the process. Unfortunately, the segment of the army that laid siege to Stolac itself met with failure in early March of the next year. Receiving information that the Bosnian ranks were depleted due to the winter, the captain of Stolac Ali-paša Rizvanbegović broke the siege, counterattacking the rebels and dispersing their forces. A force had already been sent towards Stolac from Sarajevo, under the command of Mujaga Zlatar, but was ordered back by Gradaščević on March 16 after he received news of a major offensive on Bosnia being planned by the Grand Vizier.


Stup today: the eastern Sarajevo locality was the scene of Husein Gradaščević's final battle.The Ottoman campaign began in early February. The Grand Vizier sent two armies: one from Vučitrn and one from Shkodër. Both armies headed toward Sarajevo, and Gradaščević sent an army of around 10,000 men to meet them. When the Vizier's troops succeeded in crossing the Drina, Gradaščević ordered 6,000 men under Ali-paša Fidahić to meet them in Rogatica while units stationed in Višegrad were to head to Pale on the outskirts of Sarajevo. The encounter between the two sides finally happened on the Glasinac plains to the east of Sarajevo, near Sokolac, at the end of May. The Bosnian army was led by Gradaščević himself, while the Ottoman troops were under the command of Kara Mahmud Hamdi-paša, the new imperially recognized vizier of Bosnia. In this first encounter, Gradaščević was forced to retreat to Pale. The fighting continued in Pale and Gradaščević was once again forced to retreat; this time to Sarajevo. There, a council of captains decided that the fight would continue.

The final battle was played out on June 4 at Stup, a small locality on the road between Sarajevo and Ilidža. After a long, intense battle, it seemed Gradaščević had once again defeated the Sultan's army. Near the very end, however, Herzegovinian troops under the command of Ali-paša Rizvanbegović and Smail-aga Čengić broke through defenses Gradaščević had set up on his flank and joined the fighting. Overwhelmed by the unexpected attack from behind, the rebel army was forced to retreat into the city of Sarajevo itself. It was decided that further military resistance would be futile. Gradaščević fled to Gradačac as the imperial army entered the city on June 5 and prepared to march on Travnik. Upon realizing the difficulties that his home and family would experience if he stayed there, Gradaščević decided to leave Gradačac and continue on to Austrian lands instead.