BOLEST

[hamza_sa]

Obolio sam. Tesko sam obolio. Kazu doktori, da rat na ovaj nacin ubija one koji misle da su ga prezivjeli. Isto tako, kazu da je bolest pobjediva i da zele samnom podjeliti svaki dan borbe. Ovo je istina o invalidima koju zelim podjeliti sa vama, a srocio sam je u par recenica:

O, Gospodaru! O, Gospodaru, evo napokon na koljenima sam! Glava mi je na zemlji. Obrazima dodirujem vlati trave, dok suza iz oka se slijeva niz obraz. O, Gospodaru! Nikad ponizeniji nisam bio! O, gospodaru! Smijem se, a placem! Smijem se, osmjehom histericnim, suze iz ociju kao potocici se slijevaju niz lice.

Pozivam Boga za svjedoka, jer jedini relevantan je. Pozivam ga da svjedoci u moje ime i ime moje cednosti. Pozivam ga da mi ne da lagati! Pozivam ga, jer nikoga drugoga nemam.

Pozivam ga, zarad niskih strasti onih koji ljudi nisu. Pozivam ga da svjedoci o mom kratkom zivotu.

O zivotu, koji je prica krvlju ispisana, a mastilo joj bijahu vene moje.

Ulice grada moga njome su obojene.

I planine.

I brda i doline.

I rijeke i rijecice.

Majko!

Mama!

Boli me! Svaka rana posebno boli.

A, ljudi oko mene mi se smiju.

[Chisum]

Mozemo li, brate, kako pomoci?

[Bosanski_kralj]

Mozemo li, brate, kako pomoci?

[hamza_sa]

BIO JE DOBAR COVJEK!

Prije 16 godina poginuo mi je otac. Poginuo je casno i hrabro, onako kako su samo ginuli pripadnici Armije RBiH. Vijest o njegovoj pogibiji, moram priznati, u prvi momenat mi je pala jako tesko. Ali, kako je vrijeme odmicalo bio sam sve ponosniji. Osjecaj ponosa rastao je u meni svakim danom sve vise i vise. Paralelno sa vrijednoscu onoga za sta smo se borili.

Prolazile su i jos uvijek prolaze godine. Moj ponos zbog njega nije splasnuo. Cak sta vise. Jos je veci. Ono sto me proganja kada je on u pitanju, jeste cinjenica koja se zove ekshumacija. Godinama poslije smrti cetnici su mi predali njegovo tijelo. Nekompletno. Bez glave. Pitam se da li je preselio, prije nego sto su mu je odsjekli. Proganja me, ali i jaca ponos.

Cesto odem na mezar i "ispricam" se sa njim. Imam osjecaj da mu mogu sve reci i da me cuje. Danas, imam kcerkicu. Njegovu unuku koju nije nikada vidio. Njegov mali Zlatni Ljiljan. I o njoj mu pricam. Bio bi jako ponosan na nju. Pokusavam joj pruziti djetinjstvo onakvo kakvo bi joj on pozelio i zbog cega je, izmedju ostalog, polozio svoj zivot. I ne samo za njeno djetinjstvo. Nego i za djetinjstvo sve djece. Sretno, veselo i razdragano.

Bio je dobar covjek...........

[hamza_sa]

08.11.1994. godine ostace mi najtuzniji dan u mom sjecanju i jedan od najtezih koji sam prezivio. Iako je od samog pocetka tog dana kada smo oko 01:00 sati krenuli na Bjelasnicu, sve ukazivalo da ce se desiti nesta lose, cak je i moj neki unutrasnji predosjecaj slao iste signale, svjesno sam odbijao takvu mogucnost, upravo iz razloga zbog kojeg smo i poslani na taj teren. Zadatak je bio: „spasiti sto se spasiti moze!!!“. Tu se ne moze desiti nista dobro, ali covjek je takvo bice da mu nada posljednja umire, pa tako i meni. Nadao sam se da se nece nista ruzno desiti. Medjutim, vec na „prvu“ belaj. Dolaskom na Bjelasnicu jedan od kamiona se prevrnuo. Na svu srecu nije bilo mrtvih, ali povrjedjenih jeste. Mjesto na koje dolazimo gdje cemo primiti zadatke zbog kojih smo dosli se zove Pjevac. Izlazim iz vozila sa svojim prijateljima suborcima i cekamo nekoga iz visokih rukovodecih polozaja. Sjedamo da jedemo i naslanjamo se na nesta prekriveno satorskim krilima. Objed prekida ruka koja ispada ispod istih. Naslonili smo se na tijela poginulih cetnika koje su nasi borci svukli sa okolnih kota. Ljudi koji su tu vec od ranijese smiju se, dok neki od nas povracaju. Shvatam da su ti ljudi vec pomalo „pukli“, sto mi je znak da situacija ranijih dana nimalo nije bila dobra. Dolaze „rukovodioci“. Iz pozadine, ne sa prvih linija. Izgledaju mi izgubljeno. Nesto pricaju, ali ih niko ne razumije. Jedan od njih koji je izgledao pribranije prilazi nam i govori: „Pravac selo Ledici!!“. Daju nam nekog momka da nas vodi i polazimo. Momak je vec bio pravo pukao, ali je to vjesto prikrivao sve do momenta dok nismo posli silaziti u selo. Napusta nas u pravoj panici, govoreci nam da samo nastavimo ici sumskim puteljkom i da cemo stici u selo. Ulazimo u selo. Nema nas puno. Petorica. Ostalim sam rekao da ne dolaze dok im se ne javimo da je sve regularno. Ulazimo u selo. Izgleda pusto. Iz jedne kuce se pojavljuje momak duge kose i isto tako duge brade. U prvom momentu smo pomislili da je cetnik. Spasavaju ga trake na ramenima koje su bile zvanicne oznake za tu akciju. Predstavlja se i odvodi nas do svog komandira. Dugo nisam vidio svog prijatelja Naska. Prave nam kafu koju sa merakom pijemo. U tom momenu kroz vrata kuce primjecujemo veliku kolonu nasih boraca, koji silazeci niz brdo ulaze u selo. U sred bijela dana. Poludjeli komandanti su naredili i mojim prijateljima iz jedinice i svojim borcima da udju u selo. Maskirna disciplina ravna je nuli. Usli su u selo i okupili se oko bunara sa vodom. Nasko govori da su ih cenici morali primjetiti jer drze selo u „potkovici“ i da ih treba upozoriti da se sklone . Ustajem da to uradim. Nasko mi govori da nastavim piti kafu jer sam kao umoran a i tek sam dosao, pa ce on to da uradi. Izlazi iz kuce, a mi nastavljamo kafenisati. Eksplozija. Jedna, pa druga, pa treca. Vriskovi, geleri i dim. Istrcavamo iz kuce. Ono sto smo vidjeli ne moze se opisati rijecima. Prvo sto sam vidio jeste cizma i u njoj noga do ispod koljena. Onog cija je noga, nema pored nje. Nalazi se nekih 4-5 metara dalje. Puno ih je na zemlji. Neki zovu u pomoc, neki samo jaucu, a neki leze nepomicni. Doktor je ispocetka trcao od jednog do drugog. Kako ga je ko zovnuo trcao je prema njemu. U jednom momentu je kleknuo, poceo cupati kosu i vristati. Poludio je. Nije se nikad oporavio. Bilans je bio tragican. 9 poginulih i 15 tesko ranjenih. Ranjeni su odmah izvuceni, dok su mrtvi ostali sa nama do sutra ujutro kada su i oni izvuceni. Mi ostajemo. Jedan dan, dva dana ...... devet dana. Devet dana bez hrane. Devet dana bez hljeba. Devet dana samo cigare i kafa. Devet dana zestokih napada cetnika. Devet dana jos zesce odbrane. Devet dana bez ikakve radio-veze. Devet dana nam niko nije dosao pomoci. Devet dana ni glasa od nekog od nasih. Svanulo je jutro desetog dana. U selo je dosao neko iz komande. Naredjenje je povlacenje. Povlacimo se. Za devet dana ostario sam devet godina...........

[hamza_sa]

Eh da, blizi se i Bajram. Nista cudno nebi bilo da nismo mi u pitanju. Kako se blizi Bajram, sve je vise reklaminh panoa sa najavama proslave Bajrama. Prvi dan tu i tu pjeva ovaj, drugi dan onaj, treci dan ona. Hajde, inekako mogu shvatiti da su dosla vremena da se Bajrami proslavljaju na taj nacin. Po kafanama i disko klubovima. Ali da su glavni akteri tih proslava srpske i procetnicke estradne zvijezde, e to ne mogu nikako. A, od svega me najvise boli sto je drugi dan Bajrama u nasoj domovini i zvanicno proglasen danom Sehida, a upravo taj dan se najvise derneci po gore nabrojanim objektima. Uz zvuke nekakvoga turbo-folka i neartikulisano pustanje glasa nekog izvodjaca (prekodrinskog) "velicaju" se nasi najbolji sinovi. Ubija me u pojam ta cinjenica. Malo li je vremena proslo, a neki su vec zaboravili.

ZABORAVILI:

- svu prolivenu krv,

- sve otkinute dijelove tijela,

- sve trenutke provedene u rovovima,

- sve neprospavane noci,

- sve heroje, znane i neznane,

- svu izgubljenu mladost,

- sve oceve i sinove,

- sve sestre i bracu,

- sve majke uplakane,

- sva klanja,

- sva silovanja,

- sva protjerivanja,

- sva rusenja i unistavanja,

- sve one koji su vas branili,

- sve rane,

- sve izgubljene drugove,

- sve ispaljene granate,

- sve snajperske hice,

- sve ono sto smo dali, a da bi nam vi tako vracali.

PROKLETI BILI SVI ONI KOJI U TOME BUDU UCESTVOVALI!!!

[hamza_sa]

Vremena su teska. Svijetom je pocela da "drma" ekonomska kriza, dok je kod nas prisutna godinama i nista se tu nije uradilo. Ali, da bi bili u trendu sa ostatkom svijeta, bagra od nasih politicara se eto kao pocela baviti tim problemom i odmah su sebi povecali plate i ostale prinadleznosti. Od januara iduce godine uvodi se novi porez od 10% zive love na place preko 300 KM i za te pare niko jos nije konkretno rekao gdje ce da se utrose. PDV se uredno ubire, ali se isto tako uredno ne vrsi povrat istog, tako da ni tu nije jasno gdje nestaju milioni maraka. Ja nisam niti kompetentan niti nadlezan da ulazim u tragove tom novcu, a ponajmanje da se bavim poslom tuziteljstva i istraznih organa ove zemlje. Medjutim ono cime se ja zelim baviti jeste devalvacija morala, osjecajnosti i nebrige politicke bagre prema nekim stvarima, koje su u svim normalnim drzavama pa i njihovim politicarima svetinja. O cemu se radi? Pokusacu to taksativno da nabrojim i pitam.

1. SEHIDSKO SPOMEN MEZARJE KOVACI - Fond Kantona Sarajevo za zastitu i odrzavanje grobalja sehida i poginulih boraca, pod cijom je jurisdikcijom sehidsko spomen mezarje Kovaci, osnovan je daleke 1997. godine. I vjerovali ili ne ono jos uvijek nije zavrseno. Proslo je 11 godina. Kazu nema se para. Pare se skupljaju na razno razne nacine. Od donacija firmi pa do pojedinacnih. Pa cak su snimili i CD pod nazivom "Sehidima Bosne i Hercegovine", cijom bi prodajom pokusali nadomjestiti nedostatak novca. Nisam 100% siguran, ali negdje sam procitao da je za izgradnju cijelog kompleksa potrebno izmedju 15 i 20 miliona maraka. Medjutim izgradnja spomen mezarja jos uvijek traje i niko nezna do kada ce.

2. PORODILISTE "ZEHRA MUIDOVIC" - Jedan od simbola agresije na Sarajevo. Zgrada koju su "hrabri" cetnici granatirali 1992. godine, jer su im tek rodjene bebe predstavljale opasne protivnike. Zgrada je unistena za 2 dana, zgrada se obnavlja godinama. Jednom priliko tadasnji premijer kantona Zvizdic je izjavio: " Ocekujemo da ce krajem 2006. ili pocetkom 2007. godine ovaj objekt biti u funkciji i na usluzi gradjanima KS-a i citavoj BiH". Od tada prodjose pune dvije godine, a porodiliste nije jos uvijek otvoreno. Danas celnici grada i kantona, konstantno govore kako se nema para za dovrsetak radova. I dalje se organizuju humanitarne akcije tipa nazovite "ovaj broj" i donirajte 1 KM ili Halid Beslic mora organizovati koncert da bi skupio nesta novaca.

3. SOS DJECIJE SELO SARAJEVO - Selo, ciji je kamen temeljac za izgradnju postavljen 28. septembra 1996. godine u Sarajevu (Mojmilo), prvobitno je bio namjenjen djeci koja su u vrijeme agresije ostala bez roditelja. Danas je prosirilo svoju namjenu i u njemu su svoje utociste nasla i djeca koja su mimo ratnih desavanja ostala bez roditeljske brige. Uz zadnji racun za telefon u koverti od BH telekoma sam dobio i humanitarnu uplatnicu, gdje bi ja svojom donacijom (uplati koliko mozes), pomogao toj nesretnoj djeci.

E, sad ono najvaznije. Ono sto nam treba biti OPOMENA!!! Budzet Federacije BiH, za godinu koja je na izmaku, iznosio je tacno 1 757 614 878 KM. Od toga, na samu administraciju islo je nesto vise od 50% sto bi moglo iznositi oko 880 000 000 KM.

I na kraju moram da pitam:

Kako u ovoj drzavi ne postoji novac da se izgradi Sehidsko spomen mezarje Kovaci, gdje leze najbolji sinovi ove drzave koji su ugradili svoje zivote u njene temelje???

Kako u ovoj drzavi ne postoji novac da se obnovi Porodiliste "Zehra Muidovic", jedan od sImbola agresije na Sarajevo???

Kako u ovoj drzavi ne postoji novac da se obezbjedi normalan zivot ovoj napacenoj i nesretnoj djeci u SOS Djecijem selu???

Kako se u ovoj drzavi moze desavati da nam djeca umiru, jer se nema novaca za njihove lijekove, za njihovo lijecenje itd.?????????

Mogao bih nabrajati danima. Ali reci cu samo jos jedno. SRAM IH i STID bilo, a nas ponajvise.

Ne zaboravite i ovo nam je OPOMENA!!

[hamza_sa]

Nikad tuznije, nikada zalosnije i nikada omalazavujce nije docekan 15. april. Od 1992. do 2009. godine. Postigli smo svjetski rekord. Rekord u kolektivnoj amneziji. U totalnom zaboravu. U jednoj od najbezobraznijih nezahvalnosti.

15.april je najvazniji dan u novijoj historiji Bosne i Hercegovine, a docekan je tako kao da ga se stidimo cak i spomenuti, a kamo li prigodno obiljeziti. Pa, nije tako davno bila 1992. godina. Ili mozda jeste??

Mislio sam mnogo toga na ovoj stranici ispisati, ali nema smisla.

Samo za kraj imam nagradno pitanje. Sta se slavi 15.aprila????

[KadSeMrtviProbudimo]

...edititiran post... s poštovanjem...

[hamza_sa]

08.11.1994. godine ... „Pravac selo Ledici!!“... primjecujemo veliku kolonu nasih boraca, koji silazeci niz brdo ulaze u selo. U sred bijela dana. Poludjeli komandanti su naredili i mojim prijateljima iz jedinice i svojim borcima da udju u selo. Maskirna disciplina ravna je nuli. Usli su u selo i okupili se oko bunara sa vodom. Nasko govori da su ih cetnici morali primjetiti jer drze selo u „potkovici“ i da ih treba upozoriti da se sklone . .....

Prijatelju, tog datuma smo bili već poodmakli na Treskavicu...Selo Ledići su nam bili duboko iza leđa, a niz brdo mu se ne može tek tako lako prići, dolazi mu se kroz Dejčiće.

Selo nema bunar, već je izvor na sred sela, potok-ponornica. I nikad nije bilo u obruču u obliku potkovice. Čim je Proskok pao, davno prije, Srbi su se razbježali, sve do ispod Ostojića i tamo još dalje prema Trnovljanskom zaleđu...


Odvadi malo...

Izvini Rambo, nisam te prepoznao!

Ovog momenta, ne mogu da se sjetim naziva brda iznad sela Ledici na kojem je u tom momentu bio jedan bataljon 5. motorizovane brigade i sa kojeg smo se spustili u selo. Bunar ili izvor, svejedno. Svejedno za naziv. Bitno je da je na tom mjestu poginulo 9, a tesko ranjeno 15 boraca ARBiH. Imas u ulici Kosevo (kod autobuske stanice) decka koji pravi kljuceve i cija je noga u cizmi bila ono sto sam prvo vidio nakon eksplozije. Otidji pa ga pitaj da li je do ledica sisao sa tog brda. I ne samo on.

I jos jednom, izvini Rambo!

[BajrinNajmladji]

Nikad tuznije, nikada zalosnije i nikada omalazavujce nije docekan 15. april. Od 1992. do 2009. godine. Postigli smo svjetski rekord. Rekord u kolektivnoj amneziji. U totalnom zaboravu. U jednoj od najbezobraznijih nezahvalnosti.

15.april je najvazniji dan u novijoj historiji Bosne i Hercegovine, a docekan je tako kao da ga se stidimo cak i spomenuti, a kamo li prigodno obiljeziti. Pa, nije tako davno bila 1992. godina. Ili mozda jeste??

Mislio sam mnogo toga na ovoj stranici ispisati, ali nema smisla.

Samo za kraj imam nagradno pitanje. Sta se slavi 15.aprila????

Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine koje više nema. Armije, mislim, više nema.

Niko ne obučava omladinu, a čim gora zazeleni u izbornoj godini,....